CURIA
rss
napredno pretraživanje
Prikaz

   
  corner-cour  
 

Uvod

Sastav

Nadležnosti

Postupak

Sud Europske unije u pravnom poretku Unije

   

Uvod

Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona, 1. prosinca 2009., Europska je unija dobila pravnu osobnost i preuzela nadležnosti koje su ranije bile dodijeljene Europskoj zajednici. Pravo Zajednice tako je postalo pravo Unije, koje također sadrži sve odredbe koje su u prošlosti bile usvojene na temelju Ugovora o Europskoj uniji u verziji koja je prethodila Ugovoru iz Lisabona.U našem prikazu izraz „pravo Zajednice” koristit ćemo međutim kada bude riječi o upućivanju na sudsku praksu Suda nastalu prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona.

Pored Europske unije i dalje postoji Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Budući da su nadležnosti Suda u odnosu na Euratom u načelu iste kao i one u okviru Europske unije – i kako bi naš prikaz bio što jasniji - svako upućivanje na pravo Europske unije obuhvaća i pravo Euratom-a.

up

Sastav

vignette-cjce   Sud se sastoji od 28 sudaca i 11 nezavisnih odvjetnika. Suce i nezavisne odvjetnike, nakon savjetovanja s odborom zaduženim za davanje mišljenja o prikladnosti kandidata za obnašanje tih dužnosti, sporazumno imenuju vlade država članica. Njihov mandat traje šest godina i može se obnoviti. Suci i nezavisni odvjetnici biraju se iz redova pravnika čija je neovisnost neupitna i koji ispunjavaju uvjete koji se u njihovim zemljama zahtijevaju za obavljanje najviših sudačkih dužnosti ili koji su priznati pravni stručnjaci.

Suci Suda biraju između sebe predsjednika i potpredsjednika na mandat od tri godine koji se može obnoviti. Predsjednik upravlja radom i službama Suda te predsjeda raspravama i vijećanjima najvećih sudskih vijeća. Potpredsjednik pomaže predsjedniku u obavljanju njegovih dužnosti i zamjenjuje ga u slučaju spriječenosti.

Nezavisni odvjetnici pomažu Sudu. Dužnost im je, djelujući posve nepristrano i neovisno, iznijeti pravno mišljenje, koje se naziva „mišljenje“, u predmetima koji su im dodijeljeni.

Tajnik Suda glavni je tajnik institucije čije službe vodi pod nadzorom predsjednika Suda.

Sud može zasjedati u punom sastavu, u velikom vijeću (15 sudaca) ili u sudskim vijećima od pet sudaca ili od tri suca.

U punom sastavu zasjeda u određenim slučajevima predviđenim Statutom Suda (posebice kad je riječ o donošenju odluke o smjenjivanju s dužnosti Europskog ombudsmana ili odluke o razrješenju dužnosti povjerenika Komisije koji nije ispunio svoje obveze) i u predmetu za koji Sud procijeni da je od posebne važnosti.

Sud zasjeda u velikom vijeću kada država članica ili institucija koja je stranka u postupku to zatraži kao i kada je riječ o osobito složenim ili važnim predmetima.

Ostale predmete razmatraju sudska vijeća od tri suca ili od pet sudaca. Predsjednici vijeća od pet sudaca biraju se na tri godine, a predsjednici vijeća od tri suca na godinu dana.

up

Nadležnosti

Kako bi kvalitetno obavljao svoju zadaću, Sudu su dodijeljene precizno definirane sudske nadležnosti koje on izvršava u okviru prethodnog postupka i različitih vrsta tužbi.

Različite vrste postupaka

  •  Prethodno pitanje

Sud usko surađuje sa svim sudovima država članica, koji su redovni sudovi nadležni za primjenu prava Unije. Kako bi osigurali učinkovitu i ujednačenu primjenu zakonodavstva Unije te izbjegli različito tumačenje prava, nacionalni se sudovi mogu, a katkad i moraju, obratiti Sudu sa zahtjevom za pojašnjenje tumačenja prava Unije da bi mogli, na primjer, provjeriti usklađenost svojeg nacionalnog zakonodavstva s pravom Unije. Zahtjev za prethodnu odluku također se može odnositi na provjeru valjanosti akta koji su donijele institucije Unije.

Sud na zahtjev ne odgovara tek davanjem mišljenja već donosi presudu ili obrazloženo rješenje. Nacionalni sud koji se obratio Sudu obvezan je držati se danog tumačenja u predmetu o kojem odlučuje. Presuda Suda na isti način obvezuje i ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem.

U okviru prethodnih pitanja svaki građanin Unije također može zatražiti pojašnjenje odredaba prava Unije koje se na njega odnose. Naime, iako zahtjev za prethodnu odluku može uputiti samo nacionalni sud, sve stranke u postupku pred tim sudom, države članice i institucije Unije mogu sudjelovati u postupku pokrenutom pred Sudom. Više važnih pravnih načela Unije proglašeno je upravo na temelju prethodnih pitanja, koja su u nekim slučajevima postavili nacionalni prvostupanjski sudovi.

  •  Tužba zbog povrede obveze

U postupku pokrenutom ovom tužbom Sud može nadzirati poštuju li države članice obveze koje imaju na temelju prava Unije. Pokretanju postupka pred Sudom prethodi prethodna faza postupka koju pokreće Komisija i u kojoj se državi članici daje mogućnost da odgovori na pritužbe koje su joj upućene. Ako taj postupak državu članicu ne potakne na otklanjanje povrede, tada se pred Sudom može podnijeti tužba zbog kršenja prava Unije.

Tužbu može podnijeti Komisija, što je u praksi i najčešći slučaj, ili država članica. Ako Sud utvrdi povredu obveze države članice, ta država ju je dužna otkloniti bez odgode. Ako se Komisija ponovno obrati Sudu u istom predmetu, a Sud utvrdi da predmetna država članica nije postupila u skladu s presudom, on ima pravo naložiti plaćanje paušalnog iznosa i/ili novčane kazne. Međutim, ako Komisija nije bila obaviještena o mjerama prenošenja direktive u nacionalno zakonodavstvo, tada Sud može, na prijedlog Komisije, već u prvoj presudi kojom je utvrđena povreda prava Unije predmetnoj državi članici odrediti plaćanje novčane kazne.

  •  Tužba za poništenje

Ovom tužbom tužitelj zahtijeva poništenje akta (posebice uredbe, direktive ili odluke) koji je donijela neka institucija, tijelo, ured ili agencija Unije. Sud ima isključivu nadležnost za tužbe država članica protiv Europskog parlamenta i/ili Vijeća (osim za akte Vijeća iz područja državnih potpora, „dampinga“ i provedbenih ovlasti) i međuinstitucionalne tužbe. Opći je sud u prvom stupnju nadležan za odlučivanje o ostalim tužbama ove vrste, a posebno o tužbama pojedinaca.

  • Tužba zbog propusta

Ovom se tužbom omogućuje ispitivanje zakonitosti nepostupanja neke institucije, tijela, ureda ili agencije Unije. Međutim, tužba se može podnijeti tek nakon što je ta institucija bila pozvana na postupanje. Ukoliko se utvrdi nezakonitost propusta postupanja, institucija ili tijelo o kojem je riječ dužna je usvojiti odgovarajuće mjere za prekid nepostupanja. Nadležnost za odlučivanje po tužbi zbog propusta podijeljena je između Suda i Općeg suda prema istim kriterijima kao i u tužbama za poništenje.

  • Žalba

Sudu se može podnijeti žalba protiv presude i rješenja Općeg suda, koja se može odnositi isključivo na pravna pitanja. Ako je žalba dopuštena i osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. U slučaju kad je predmet dovoljno raspravljen, Sud može sam riješiti spor. U protivnom mora predmet vratiti na odlučivanje Općem sudu, koji je obvezan poštovati odluku Suda o žalbi.

 

up

Postupak

O kojoj god vrsti predmeta bila riječ, postupak se u pravilu sastoji od pisanog i, kad je to potrebno, usmenog dijela, koji je javan. Potrebno je međutim razlikovati, s jedne strane, prethodni postupak i, s druge, ostale postupke (izravne tužbe i žalbe).

Pokretanje postupka pred Sudom i pisani dio postupka

  •   u prethodnim postupcima

Nacionalni sud podnosi Sudu pitanja u vezi s tumačenjem ili valjanošću odredbe prava Unije, obično u obliku sudske odluke u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima. Kad prevoditeljska služba Suda prevede zahtjev za prethodnu odluku na sve službene jezike Unije, tajništvo ga dostavlja svim strankama glavnog postupka, ali i svim državama članicama i institucijama Europske unije. Tajništvo u Službenom listu objavljuje obavijest u kojoj posebno navodi stranke postupka te sadržaj pitanja. Stranke, države članice i navedene institucije imaju dva mjeseca za podnošenje eventualnih pisanih očitovanja Sudu.

  •  u izravnim tužbama i žalbama

Predmet se pred Sudom otvara slanjem tužbe odnosno žalbe tajništvu. Tajnik Suda u Službenom listu Europske unije objavljuje obavijest o tužbi ili žalbi navodeći tužbene odnosno žalbene razloge i zahtjev tužitelja ili žalitelja. Tužba odnosno žalba dostavlja se ostalim strankama, koje mogu u roku od dva mjeseca podnijeti odgovor na tužbu ili žalbu. Ovisno o slučaju, tužitelj ili žalitelj imat će pravo na repliku, a tuženik ili druga stranka u postupku na odgovor na repliku. Rokovi za podnošenje tih dokumenata moraju se poštovati.

U obje vrste postupka predsjednik i prvi nezavisni odvjetnik imenuju suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika koji će biti zaduženi za praćenje razvoja predmeta.

Pripremne mjere

Stranke su u svim postupcima, nakon zaključenja pisanog dijela postupka, pozvane da u roku od tri tjedna naznače žele li i zašto održavanje rasprave. Na temelju izvještaja suca izvjestitelja i nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika Sud odlučuje zahtijeva li predmet provođenje posebnih mjera izvođenja dokaza, kojem je vijeću potrebno ustupiti predmet i treba li održati raspravu čiji će datum odrediti predsjednik.

Javna rasprava i mišljenje nezavisnog odvjetnika

Ukoliko je odlučeno da se održi rasprava, o predmetu se javno raspravlja koja je javna i pred vijećem kojemu je predmet dodijeljen kao i pred nezavisnim odvjetnikom. Suci i nezavisni odvjetnik mogu strankama postavljati pitanja koja smatraju svrsishodnim. Nakon nekoliko tjedana nezavisni odvjetnik iznosi mišljenje pred Sudom i to ponovno na raspravi koja je javna. U mišljenju nezavisni odvjetnik detaljno analizira pravne aspekte spora i potpuno neovisno predlaže Sudu rješenje postavljenog problema koje smatra prikladnim. Time završava usmeni dio postupka. U slučajevima kad smatra da predmet ne postavlja nijedno novo pravno pitanje, Sud može, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti da će o predmetu odlučiti bez njegova mišljenja.

Presude

Suci vijećaju na temelju nacrta presude koji sastavlja sudac izvjestitelj. Svaki član toga sudskog vijeća može predložiti izmjene. Sud odluke donosi većinom glasova, a eventualna izdvojena mišljenja se ne iznose. Presudu potpisuju samo oni suci koji su sudjelovali u usmenom vijećanju tijekom kojeg je presuda donesena, ne dovodeći u pitanje pravilo prema kojem presudu ne potpisuje sudac s najnižim položajem prema senioritetu u sastavu suda, ako je broj sudaca u tom sastavu paran. Presude se objavljuju na raspravi koja je javna. Presude i mišljenja nezavisnih odvjetnika dostupni su na internetskoj stranici CURIA na dan njihove objave ili čitanja. Oni se, u većini slučajeva, naknadno objavljuju u Zborniku sudske prakse.

Posebni postupci

  • Pojednostavljeni postupak

Kada je prethodno pitanje istovjetno pitanju o kojemu se Sud već izjasnio ili kada odgovor na to pitanje ne ostavlja mjesta razumnoj dvojbi ili kada se može izvesti iz sudske prakse, Sud može, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, odlučiti o tom pitanju obrazloženim rješenjem, pozivajući se posebno na već donesenu odluku o tom pitanju ili na sudsku praksu.

  • Ubrzani postupak

Ubrzani postupak omogućava Sudu brzo donošenje odluka u iznimno hitnim predmetima i to na način da se rokovi maksimalno skraćuju te da se tim predmetima daje apsolutni prioritet u postupanju. Na zahtjev jedne od stranaka, a na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika i ostalih stranaka, predsjednik Suda odlučuje o tome opravdava li posebna hitnost provođenje ubrzanog postupka. Takav se postupak može primijeniti i u postupku po prethodnom pitanju. U tom slučaju zahtjev podnosi nacionalni sud koji se obraća Sudu i koji u zahtjevu mora iznijeti okolnosti na kojima se temelji iznimna hitnost u odlučivanju o postavljenom prethodnom pitanju.

  • Hitni prethodni postupak (PPU)

Tim je postupkom Sudu omogućeno da u znatno skraćenom roku obradi najosjetljivija pitanja koja se odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde (policijska i pravosudna suradnja u građanskim i kaznenim stvarima kao i vize, azil, imigracija i druge politike vezane uz slobodno kretanje osoba). Hitni prethodni postupci dodjeljuju se posebno određenom sudskom vijeću od pet sudaca, a pisani se dio postupka u praksi odvija uglavnom elektroničkim putem i bitno je ograničen kako prema trajanju tako i prema broju sudionika kojima je dopušteno podnositi pisana očitovanja, s obzirom na to da većina sudionika sudjeluje u usmenom dijelu postupka koji je obvezan.

  • Postupak privremene pravne zaštite

Predmet postupka privremene pravne zaštite je odgoda ovrhe akta institucije, koji je ujedno i predmet tužbenog zahtjeva, ili donošenje koje druge privremene mjere potrebne da bi se spriječila ozbiljna i nepopravljiva šteta za stranku.

Troškovi postupka

Postupak pred Sudom je besplatan. No Sud ne pokriva troškove odvjetnika ovlaštenog za zastupanje pred sudom države članice, a koji stranke mora zastupati pred Sudom. Međutim, ako stranka ne može platiti sve troškove postupka ili dio njih, ona može sama, bez angažiranja odvjetnika, zatražiti besplatnu pravnu pomoć. Taj zahtjev mora biti popraćen svim podacima potrebnima za utvrđivanje potrebe za besplatnom pravnom pomoći.

Pravila o jeziku

U postupcima po izravnim tužbama jezik na kojem je sastavljena tužba (a to može biti jedan od 24 službena jezika Europske unije) bit će u pravilu jezik postupka, to jest jezik na kojem će se postupak voditi. Kad je riječ o postupcima povodom žalbi, jezik postupka je jezik presude ili rješenja Općeg suda koje je predmet žalbe. Što se tiče prethodnih pitanja, jezik postupka je jezik nacionalnog suda koji se obratio Sudu. Usmeni dio rasprava prevodi se simultano, prema potrebi, na različite službene jezike Europske unije. Suci vijećaju, bez usmenih prevoditelja, na zajedničkom jeziku koji je tradicionalno francuski.

Prikaz tijeka postupka

Postupak pred Sudom 

Izravne tužbe i žalbe

 

Prethodna pitanja

Pisani dio postupka

Tužba

Dostava tužbe tuženiku od strane tajništva

Obavijest o tužbi u Službenom listu Europske unije (serija C)

[Privremene mjere]

[Intervencija]

Odgovor na tužbu/odgovor na žalbu

[Prigovor nedopuštenosti]

[Replika i odgovor na repliku]

[Zahtjev za besplatnu pravnu pomoć]

Određivanje suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika

Odluka nacionalnog suda o postavljanju prethodnog pitanja

Prijevod na ostale službene jezike Europske unije

Obavijest o prethodnim pitanjima u Službenom listu Europske unije (serija C)

Obavještavanje stranaka u postupku, država članica, institucija Unije, država EGP-a i nadzornog tijela EFTA-e

Pisana očitovanja stranaka, država i institucija

Sudac izvjestitelj priprema prethodni izvještaj

Opća sjednica sudaca i nezavisnih odvjetnika

Dodjela predmeta sudskom vijeću
[Mjere izvođenja dokazâ]

Usmeni dio postupka

[Prijedlozi odluka nezavisnog odvjetnika]

Vijećanje sudaca

PRESUDA

Neobavezne faze postupka navedene su u zagradama.
Podebljanim slovima označeni su dokumenti dostupni javnosti.

up

Sud Europske unije u pravnom poretku Unije

U cilju izgradnje Europe neke od današnjih 28 država članica sklopile su ugovore kojima su uspostavile Europske zajednice, a zatim i Europsku uniju, s institucijama koje donose pravne propise za određena područja.

Sud Europske unije sudska je institucija Unije i Europske zajednice za atomsku energiju (EZAE). Čine ga dva suda: Sud i Opći sud. Glavna mu je zadaća preispitivanje zakonitosti akata Unije i osiguravanje jedinstvenog tumačenja i primjene prava Unije.

Sud je kroz svoju sudsku praksu za nacionalna tijela i sudove uveo obvezu cjelovite primjene prava Unije u okviru njihove nadležnosti te obvezu zaštite pravâ građana koja iz tog prava proizlaze (izravna primjena prava Unije), na način da se ne primjenjuju one odredbe nacionalnog prava koje su u suprotnosti s pravom Unije, bilo da su donesene prije ili poslije odgovarajuće odredbe prava Unije (nadređenost prava Unije nacionalnom pravu).

Sud je također priznao i načelo odgovornosti država članica za povredu prava Unije,koje, s jedne strane predstavlja element kojim se, znatno jača zaštita pravâ koja pojedincu jamče odredbe prava Unije, a s druge predstavlja važan čimbenik koji može pridonijeti savjesnijoj primjeni tih odredaba od strane država članica. Povrede prava Unije koje počine države članice tako mogu dovesti i do nastanka obveze naknade štete, što u nekim slučajevima može imati i teške posljedice za njihove javne financije. Osim toga, svaka povreda prava Unije od strane jedne države članice može postati predmetom postupka pred Sudom, a u slučaju neizvršenja presude kojom je ta povreda utvrđena, Sud može toj članici odrediti plaćanje novčane kazne i/ili paušalnog iznosa. Međutim, ako Komisija nije bila obaviještena o mjerama prenošenja određene direktive, Sud može na prijedlog Komisije već u prvoj presudi kojom je utvrđena povreda prava Unije državi članici naložiti plaćanje novčane kazne.

Sud također surađuje s nacionalnim sudovima, tj. redovnim sudovima nadležnima za primjenu prava Unije. Svaki nacionalni sud koji mora donijeti odluku u sporu koji se tiče prava Unije može, a katkad i mora, postaviti prethodna pitanja Sudu. U tom slučaju Sud je dužan dati svoje tumačenje određenog propisa prava Unije ili provjeriti njegovu zakonitost.

Razvoj njegove sudske prakse pokazuje doprinos Suda u stvaranju jedinstvenog pravnog prostora u kojemu su zaštićena prava građana koja im zakonodavstvo Unije dodjeljuje u različitim područjima njihova svakodnevnog života.

Temeljna načela ustanovljena sudskom praksom

Sudskom praksom (započetom presudom Van Gend & Loosiz 1963.) Sud je uveo načelo izravnog učinkaprava Zajednice u državama članicama, koje danas europskim građanima omogućava da se pred svojim nacionalnim sudovima izravno pozivaju na propise Unije.

Prilikom uvoza robe iz Njemačke u Nizozemsku prijevozničko društvo Van Gend & Loos trebalo je platiti carinsku pristojbu, što je prema mišljenju društva bilo u suprotnosti s odredbom Ugovora o EEZ-u koja je državama članicama zabranjivala povećanje carina koje su se primjenjivale u njihovim međusobnim trgovinskim odnosima. Tužbom je postavljeno pitanje sukoba između nacionalnog zakonodavstva i odredaba Ugovora o EEZ-u. Nizozemskom sudu koji mu se obratio sa zahtjevom za prethodnu odluku Sud je odgovorio tako što je potvrdio pravnu doktrinu izravnog učinka, čime je prijevozničkom društvu zajamčio ostvarivanje njegovih prava koja proizlaze iz prava Zajednice izravno pred nacionalnim sudom.

Presudom Costa iz 1964. utvrđena je nadređenostprava Zajednice unutarnjem zakonodavstvu. U tom se predmetu jedan talijanski sud obratio Sudu s pitanjem o usklađenosti talijanskog zakona o nacionalizaciji sektora proizvodnje i distribucije električne energije s određenim odredbama Ugovora o EEZ-u. Sud je uspostavio načelo nadređenosti prava Zajednice temeljeći ga na posebnosti pravnog poretka Zajednice koji se mora jedinstveno primjenjivati u svim državama članicama.

Sud je 1991. presudom Francovich i dr.razvio još jedan temeljni pravni koncept, onaj o odgovornosti države članice za štetu koju je ta država, kršeći pravo Zajednice, prouzročila pojedincima. Građani Unije mogu tako od 1991. podnijeti tužbu za naknadu štete protiv države koja je povrijedila jednu od odredaba prava Zajednice.

Dvojica talijanskih državljana kojima su njihovi poslodavci u stečaju dugovali više plaća podnijela su tužbe tvrdeći da je talijanska država učinila propust ne prenijevši u nacionalno zakonodavstvo odredbe prava Zajednice o zaštiti radnika u slučaju platežne nesposobnosti poslodavca. Na temelju zahtjeva za prethodnu odluku talijanskog suda, Sud je odlučio da su predmetnom direktivom pojedincima trebala biti zajamčena određena prava koja su im bila uskraćena zbog propusta države da tu direktivu prenese te je Sud time otvorio put podnošenju tužbe za naknadu štete protiv same države.

Sud u svakodnevnom životu građanina Unije

Među tisućama presuda Suda većina ih, a osobito one u kojima Sud odlučuje o prethodnim pitanjima, ima važne posljedice za svakodnevni život europskih građana. Neke od njih navodimo samo kao primjere presuda koje su donesene u najvažnijim područjima prava Unije.

    • Slobodno kretanje robe

Nakon presude Cassis de Dijon iz 1979., koja se tiče načela slobodnog kretanja robe,trgovci u svoje države mogu uvoziti sve proizvode koji potječu iz druge države Unije, pod uvjetom da su oni u toj državi bili zakonito proizvedeni i stavljeni na tržište te da ne postoji nijedan osobito važan razlog, povezan primjerice sa zaštitom zdravlja ili okoliša, koji bi sprečavao njihov uvoz u državu potrošnje.

  • Slobodno kretanje osoba

Na području slobodnog kretanja osoba donesene su brojne presude.

Presudom Kraus(1993.) Sud je potvrdio da je položaj državljanina Zajednice, koji je u jednoj drugoj državi članici Zajednice, različitoj od njegove matične države, na temelju poslijediplomskog studija stekao znanstveni stupanj kojim mu je olakšan pristup nekom zanimanju ili obavljanju gospodarske djelatnosti, uređen pravom Zajednice, čak i u dijelu koji se tiče odnosa toga državljanina i njegove matične države članice. Stoga, ako država članica za korištenje tog znanstvenog stupnja na svom državnom području zahtijeva ishođenje određenog administrativnog odobrenja, jedini cilj postupka ishođenja takvog odobrenja može biti provjera urednosti stjecanja tog znanstvenog stupnja.

Jedna od najpoznatijih presuda donesenih na ovom području je presuda Bosman(1995.) kojom je Sud, na zahtjev jednog belgijskog suda, donio odluku o usklađenosti pravila nogometnih saveza sa slobodnim kretanjem radnika. Sud je utvrdio da se profesionalno bavljenje sportom smatra ekonomskom aktivnošću čije se izvršavanje ne smije ograničavati propisima o transferu igračâ ili ograničenju broja igračâ koji su državljani drugih država članica. Ovaj drugi dio navoda kasnijim je presudama proširen na položaj profesionalnih sportaša iz trećih država koje su s Europskim zajednicama sklopile sporazum o pridruživanju (presuda Deutscher Handballbund, 2003.) ili partnerstvu (presuda Simutenkov, 2005.).

  • Slobodno pružanje usluga

Presuda iz 1989. o slobodnom pružanju uslugaodnosila se na jednog britanskog turista koji je u pariškoj podzemnoj željeznici doživio napad i bio teško ozlijeđen. Nakon što mu se sa zahtjevom za prethodnu odluku obratio jedan francuski sud, Sud je odlučio da ta osoba, kao turist, jest korisnik usluga izvan svoje države i da stoga za nju vrijedi načelo nediskriminacije na osnovi nacionalnosti, koje je sastavni dio prava Zajednice. Time je ta osoba imala pravo na istu odštetu na koju bi imao pravo i francuski državljanin da ju je tražio (presuda Cowan).

Nakon što mu se sa zahtjevima za prethodne odluke obratilo više luksemburških sudova, Sud je odlučio da nacionalno zakonodavstvo prema kojemu se osiguraniku može odbiti povrat troškova za zubarske usluge zato što je usluga bila pružena u drugoj državi članici predstavlja neopravdano ograničenje slobodnog pružanja usluga(presuda Kohll, 1998.) te da se odbijanje povrata troškova vezanih za kupnju naočala u inozemstvu smatra neopravdanim ograničenjem slobodnog kretanja robe(presuda Decker, 1998.).

  • Jednako postupanje i socijalna prava

Jedna stjuardesa podnijela je tužbu protiv svojeg poslodavca zbog diskriminacije u plaći koju je dobivala u odnosu na svoje kolege muškog spola koji su obavljali isti posao. Nakon što mu se sa zahtjevom za prethodnu odluku obratio jedan belgijski sud, Sud je 1976. odlučio da odredba Ugovora kojom se utvrđuje načelo jednake plaće za jednaki rad ženskih i muških radnika ima izravan učinak (presuda Defrenne).

Tumačeći propise Zajednice o jednakom postupanju prema muškarcima i ženama, Sud je pridonio zaštiti žena od otkaza povezanog s majčinstvom. Jedna je žena dobila otkaz jer više nije mogla raditi zbog poteškoća povezanih s trudnoćom. Sud je 1998. presudio da je davanje otkaza iz tog razloga u suprotnosti s pravom Zajednice. Otpuštanje žene za vrijeme trudnoće zbog njene odsutnosti s posla, uzrokovane bolešću povezanom sa samom trudnoćom, zabranjena je diskriminacija na osnovi spola (presuda Brown).

Kako bi se osigurala zaštita sigurnosti i zdravlja radnika, nužno je da radnici imaju pravo na plaćeni godišnji odmor. Britanski sindikat BECTU osporavao je 1999. britanski propis kojim se to pravo uskraćivalo radnicima s kratkoročnim ugovorima o radu, s obrazloženjem da taj propis nije bio u skladu s direktivom Zajednice o organizaciji radnog vremena. Sud je odlučio da je pravo na plaćeni godišnji odmor socijalno pravo koje za sve radnike proizlazi izravno iz prava Zajednice te da ono ne smije biti uskraćeno nijednom radniku (presuda BECTU, 2001.).

  • Temeljna prava

Utvrdivši da poštovanje temeljnih prava čini sastavni dio općih načela prava čiju zaštitu on mora osigurati, Sud je značajno pridonio povećanju standardâ zaštite tih prava. Pritom se vodio ustavnim tradicijama koje su zajedničke državama članicama i međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, a osobito Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u čijem su donošenju države članice sudjelovale ili su im pristupile. Od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona Sud primjenjuje i tumači Povelju Europske unije o temeljnim pravima od 7. prosinca 2000. kojoj Ugovor iz Lisabona priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima.

Nakon brojnih terorističkih napada na policajce u Sjevernoj Irskoj odlučeno je da oni trebaju nositi oružje. Međutim, zbog razloga javne sigurnosti ženama koje rade u policiji nije bilo dopušteno nošenje oružja (i to temeljem potvrde koju je izdalo nadležno ministarstvo i koja se nije mogla osporavati pred tijelima sudske vlasti). Posljedica toga bila je da nijednoj ženi u sjevernoirskoj policiji nije bio ponuđen ugovor na puno radno vrijeme. Nakon što mu se sa zahtjevom za prethodnu odluku obratio jedan sud iz Ujedinjene Kraljevine, Sud je odlučio da se isključivanje svakog oblika sudskog nadzora nad potvrdom koju je izdalo tijelo nacionalne vlasti protivi načelu djelotvorne sudske zaštite na koje se može pozvati svaka osoba koja smatra da je oštećena diskriminacijom na osnovi spola (presuda Johnston, 1986.).

  • Građanstvo Unije

Sud je u pogledugrađanstva Unije,koje se na temelju Ugovora o funkcioniranju Europske unije, priznaje svakoj osobi koja je državljanin jedne države članice, potvrdio da ono uključuje pravo boravka na državnom području druge države članice. Prema tome pravo boravka ima i maloljetni državljanin države članice koji ima zdravstveno osiguranje i dostatna sredstva za vlastito uzdržavanje. Sud je naglasio da pravo Zajednice ne zahtijeva od maloljetnika da on sam ima potrebna sredstva za uzdržavanje te da bi istodobno odbijanje prava boravka njegovoj majci, koja je državljanka treće države, poništilo svaki koristan učinak prava boravka koje je odobreno djetetu (presuda Zhu i Chen, 2004.).

Sud je u istoj presudi istaknuo da, čak i ako stjecanje državljanstva jedne države članice ima za cilj ostvarivanje prava boravka državljanina treće države u skladu s pravom Zajednice, država članica ne može ograničiti učinke stjecanja državljanstva druge države članice.

up

.