RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

21. listopada 2014.

Predmet F‑107/11 DEP

Ioannis Ntouvas

protiv

Europskog centra za prevenciju i nadzor bolesti (ECDC)

„Javna služba – Postupak – Odmjeravanje troškova – Nagrada za rad odvjetnika – Zastupanje institucije od strane odvjetnika – Putni troškovi, troškovi smještaja i dnevnice agenta – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti“

Predmet:      Zahtjev za odmjeravanje troškova predmeta u kojem je donesena presuda Ntouvas/ECDC (F‑107/11, EU:F:2012:182 koji je predmet žalbenog postupka u tijeku pred Općim sudom Europske unije u predmetu T‑94/13 P) koji je na temelju članka 92. stavka 1. Poslovnika koji je tada bio na snazi (u daljnjem tekstu: stari Poslovnik) podnio I. Ntouvas.

Odluka:      Ukupni iznos troškova koje I. Ntouvas treba nadoknaditi Europskom centru za prevenciju i nadzor bolesti s naslova troškova čiju je naknadu moguće tražiti u predmetu F‑107/11, Ntouvas/ECDC, iznosi 9472,19 eura.

Sažetak

1.      Sudski postupak – Troškovi – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Podnošenje popratnih dokumenata koji mogu dokazati stvarno postojanje troškova čija se naknada traži – Kriteriji

(čl. 91. t. (b) Poslovnika Službeničkog suda)

2.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Nagrada za rad koju je institucija isplatila svojem odvjetniku – Uključenost – Elementi koje treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja

(čl. 19. st. 1. Statuta Suda i čl. 7. st. 1. Priloga I. Statutu Suda; čl. 91. t. (b) Poslovnika Službeničkog suda)

3.      Povlastice i imuniteti Europske unije – Oslobođenje Unije od svih neposrednih poreza i carina na predmete namijenjene službenoj uporabi – Prednosti priznate Uniji u području posrednih poreza – Ocjena država članica – Pretpostavke

(čl. 3. i 4. Protokola o povlasticama i imunitetima Europske unije)

1.      Samo iz okolnosti da su samo preslike izvornika računa poslane stranci ne može se zaključiti da zapravo nije bilo troškova čiju je naknadu moguće tražiti, uzimajući u obzir nedostatak argumenata koji mogu dovesti u pitanje autentičnost tih računa i njihovu podudarnost s izvornicima.

(t. 24.)

2.      Kao što proizlazi iz članka 19. prvog stavka Statuta Suda, primjenjivog na Službenički sud na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. tom statutu, institucije su slobodne zatražiti pomoć odvjetnika. Njegova naknada za rad dakle potpada pod pojam nužnih troškova postupka a da pritom institucija nije dužna dokazati da je takva pomoć bila objektivno opravdana.

Što se tiče određivanja iznosa do kojeg se nagrade za rad odvjetnika mogu nadoknaditi, sud Unije nije ovlašten odmjeriti nagrade za rad koje stranke duguju vlastitim odvjetnicima, nego utvrditi iznos naknada za rad koji se može tražiti od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova. Odlučujući o zahtjevu za odmjeravanje troškova, sud Unije nije dužan uzeti u obzir nacionalnu tarifu koja određuje nagrade za rad odvjetnika niti eventualni sporazum koji je u tom pogledu stranka u pitanju sklopila sa svojim agentima ili savjetnicima.

U istom smislu, paušalna narav naknade za rad nema utjecaj na ocjenu Službeničkog suda o iznosu čija se naknada može tražiti s naslova troškova, s obzirom na to da se sud oslanja na kriterije utvrđene sudskom praksom i na točne informacije koje mu stranke moraju pružiti. Iako nije prepreka tomu da Službenički sud, na temelju pravične ocjene, odredi iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, izostanak takvih informacija stavlja ga u položaj u kojem nužno mora provesti strogu ocjenu zahtjeva stranke koja traži naknadu troškova.

Pored toga, u nedostatku tarifnih odredaba u pravu Unije, sud mora slobodno ocijeniti podatke u pitanju, uzimajući obzir svrhu i narav spora, njegovu važnost za pravo Unije, kao i poteškoće koje slučaj postavlja, količinu rada agenata ili savjetnika koju je postupak zahtijevao i ekonomske interese koje spor predstavlja za stranke.

Naposljetku, iznos nagrada za rad odvjetnika dotične institucije čiju je naknadu moguće tražiti ne može se procijeniti neovisno o radu koji su službe institucije obavile, čak i prije pokretanja postupka pred Službeničkim sudom. Naime, budući da dopuštenost tužbe ovisi o podnošenju žalbe i njezinu odbijanju od strane tijela za imenovanje, službe institucije su u načelu uključene u rješavanje sporova čak i prije nego su oni podneseni Službeničkom sudu na odlučivanje.

Što se tiče količine rada povezane s postupkom pred Službeničkim sudom, na sudu je da uzme u obzir ukupni broj radnih sati koji se mogu smatrati objektivno nužnima za taj postupak.

(t. 25. do 30. i 34.)

Izvori:

Opći sud Europske unije: rješenje Marcuccio/Komisija, T‑515/09 P‑DEP, EU:T:2013:269, t. 20.

Službenički sud: rješenja Schönberger/Parlament, F‑7/08 DEP, EU:F:2010:32, t. 29. i Chatzidoukakis/Komisija, F‑84/10 DEP, EU:F:2014:41, t. 20. i 22. do 24. i navedena sudska praksa

3.      Članci 3. i 4. Protokola o povlasticama i imunitetima Europske unije oslobađaju Uniju od svih neposrednih poreza i carina na predmete namijenjene službenoj uporabi, dok su eventualne prednosti priznate Uniji u području posrednih poreza, poput poreza na dodanu vrijednost, ostavljene na ocjenu država članica i podvrgnute uvjetima propisanima navedenim protokolom. U svakom slučaju, kupnja usluga od strane dužnosnika i članova osoblja na službenim putovanjima nije oslobođena od poreza na dodanu vrijednost.

(t. 47.)