RJEŠENJE SUDA (šesto vijeće)
17. prosinca 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 2. točka 8. podtočka (c) i točka 9. – Ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija – Pojam ‚poslovna prostorija’ – Ugovor sklopljen na štandu trgovačkog sajma odmah nakon što je trgovac stupio u vezu s potrošačem koji se nalazio na zajedničkom prostoru sajma”
U predmetu C-465/19,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Amtsgericht Straubing (Općinski sud u Straubingu, Njemačka), odlukom od 12. lipnja 2019., koju je Sud zaprimio 19. lipnja 2019., u postupku
B & L Elektrogeräte GmbH
protiv
GC,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: M. Safjan, predsjednik vijeća (izvjestitelj), L. Bay Larsen i C. Toader, suci,
nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,
tajnik: A. Calot Escobar,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem, u skladu s člankom 99. Poslovnika Suda,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke 8. podtočke (c) i točke 9. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva B & L Elektrogeräte GmbH i GC-a u vezi sa sklapanjem ugovora između tih stranaka o prodaji parnog usisavača na trgovačkom sajmu.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 21. i 22. Direktive 2011/83 glase kako slijedi:
„(21) Ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija trebalo bi definirati kao ugovor sklopljen uz istovremenu fizičku prisutnost trgovca i potrošača, na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca, primjerice u potrošačevom domu ili na njegovom radnom mjestu. U kontekstu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija potrošač može biti pod potencijalnim psihološkim pritiskom ili može biti suočen s elementom iznenađenja, neovisno o tome je li potrošač tražio dolazak trgovca ili ne. U definiciju ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija trebalo bi uključiti i situacije u kojima se s potrošačem osobno i pojedinačno stupa u vezu u kontekstu ugovora koji se sklapa izvan poslovnih prostorija, ali se ugovor sklapa neposredno nakon toga u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije. […] Kupnje obavljene tijekom izleta koji organizira trgovac, a tijekom kojega se stečeni proizvodi promiču i nude na prodaju, trebalo bi smatrati ugovorima sklopljenim izvan poslovnih prostorija.
(22) Poslovne bi prostorije trebale uključivati objekte bez obzira na njihov oblik (primjerice, dućane, štandove ili kamione) koji trgovcu služe kao trajno ili uobičajeno mjesto obavljanja posla. Štandove na tržnicama i sajmovima trebalo bi smatrati poslovnim prostorijama ako ispunjavaju taj uvjet. Maloprodajni objekti u kojima trgovac obavlja svoju aktivnost na sezonskoj osnovi, primjerice tijekom turističke sezone na skijalištima ili plažama, trebalo bi smatrati poslovnim prostorijama budući da trgovac svoju aktivnost obavlja u tim objektima na redovnoj osnovi. Prostore dostupne javnosti kao što su ulice, trgovački centri, plaže, sportski tereni i javni prijevoz koje trgovac za svoju poslovnu aktivnost koristi tek iznimno, kao ni stambene prostore ili radna mjesta, ne bi trebalo smatrati poslovnim prostorijama. […]”
4 Članak 2. te direktive naslovljen „Definicije” propisuje:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
(8) ‚ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija’ znači ugovor između trgovca i potrošača:
(a) sklopljen u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca;
[…]
(c) sklopljen u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije odmah nakon što je s potrošačem osobno i pojedinačno stupljeno u vezu na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača;
[…]
(9) ‚poslovna prostorija’ znači:
(a) svaka nekretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na trajnoj osnovi;
(b) svaka pokretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na uobičajenoj osnovi;
[…]”
5 Članak 9. te direktive, naslovljen „Pravo odustajanja”, u stavku 1. propisuje:
„Osim kad se primjenjuju izuzeci predviđeni u članku 16., potrošač ima rok od 14 dana da odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to ne navede nikakav razlog i da ne snosi troškove osim troškova predviđenih u članku 13. stavku 2. i članku 14.”
Njemačko pravo
6 Direktiva 2011/83 prenesena je u njemačko pravo Gesetzom zur Umsetzung der Verbraucherrechterichtlinie und zur Änderung des Gesetzes zur Regelung der Wohnungsvermittlung (Zakon o provedbi Direktive o pravima potrošača i izmjeni Zakona za regulaciju agencija za poslovanje nekretninama) od 20. rujna 2013. (BGBl. 2013 I, str. 3642.).
Glavni postupak i prethodno pitanje
7 B & L Elektrogeräte je društvo sa sjedištem u Njemačkoj koje prodaje parne usisavače, među ostalim na trgovačkim sajmovima.
8 Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, GC i njegova supruga bili su na trgovačkom sajmu koji se održavao u Straubingu (Njemačka). Nalazili su se u prolazu jedne od sajmišnih dvorana na tom sajmu, pred štandom društva B & L Elektrogeräte, kada im se obratio tužiteljev prodavač, sa svojeg štanda ili u prolazu, kako bi ih uvjerio da kupe usisavač.
9 Na poziv zaposlenika tog društva GC i njegova supruga ušli su u prostor štanda i tamo sklopili ugovor o prodaji usisavača.
10 Kasnije je GC priopćio društvu B & L Elektrogeräte da odustaje od tog ugovora. Smatrao je da ima pravo na odustajanje, u skladu s njemačkim propisom, i da nije bio obaviješten o tom pravu u vrijeme sklapanja navedenog ugovora.
11 Društvo B & L Elektrogeräte tužilo je GC-a pred sudom koji je uputio zahtjev, Amtsgericht Straubing (Općinski sud u Straubingu, Njemačka), kako bi od GC-a ishodilo plaćanje cijene dogovorene u ugovoru.
12 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se štand koji je društvo B & L Elektrogeräte imalo na tom trgovačkom sajmu treba smatrati „poslovnom prostorijom” u smislu članka 2. točke 9. Direktive 2011/83, kako ga je protumačio Sud u presudi od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin (C-485/17, EU:C:2018:642).
13 Taj sud tvrdi da navedeni štand, koji se nalazio u jednoj od sajmišnih dvorana na sajmu, nije bio zatvoreni, već otvoreni prostor i da su potrošači, poput GC-a i njegove supruge, koji su stajali u sredini prolaza sajmišne dvorane ispred prodavateljeva štanda, mogli očekivati uspostavljanje kontakta od strane potonjeg.
14 Taj sud, međutim, pojašnjava da se u predmetu o kojem je odlučivao prolaz o kojem je riječ očito nije mogao smatrati trgovčevom poslovnom prostorijom jer mu nije služio za obavljanje njegove aktivnosti, nego je pružao pristup svim štandovima trgovaca koji su se nalazili u toj dvorani. Sud koji je uputio zahtjev pita se ne bi li trebalo smatrati da činjenično stanje o kojem je riječ u tom predmetu ne odgovara onome iz uvodne izjave 22. Direktive 2011/83 s obzirom na to da je cilj te uvodne izjave pojasniti da prostori dostupni javnosti koje trgovac koristi tek iznimno, nisu, u načelu, „poslovne prostorije”, u smislu članka 2. točke 9. te direktive.
15 Stoga, u slučaju kada je ugovor o prodaji sklopljen dok se potrošač i trgovac nalaze jedan s vanjske strane, a drugi s unutarnje strane poslovne prostorije, što odgovara činjeničnoj situaciji o kojoj je riječ u predmetu koji se pred njim vodi, riječ je o „ugovoru sklopljenom izvan poslovnih prostorija”, u smislu članka 2. točke 8. podtočke (c) Direktive 2011/83, i navedenom potrošaču trebalo bi priznati pravo na odustajanje.
16 U tim je okolnostima Amtsgericht Straubing (Općinski sud u Straubingu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li riječ o ugovoru sklopljenom izvan poslovnih prostorija u smislu članka 2. točke 8. podtočke (c) Direktive 2011/83, zbog čega postoji pravo na odustajanje u skladu s člankom 9. [te] Direktive, ako trgovac koji se na sajmu nalazi iza odnosno ispred prodajnog štanda, koji se smatra poslovnom prostorijom u smislu članka 2. točke 9. [navedene] direktive, stupi u vezu s potrošačem koji u sajmišnoj dvorani, ne komunicirajući s trgovcem, stoji na prolazu ispred prodajnog štanda te se nakon toga u prostoru prodajnog štanda sklopi ugovor?”
O prethodnom pitanju
17 Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kad se odgovor na pitanje postavljeno u prethodnom postupku može jasno izvesti iz sudske prakse ili kad odgovor ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, Sud može u svakom trenutku na prijedlog suca izvjestitelja i nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika odlučiti obrazloženim rješenjem.
18 U ovom predmetu valja primijeniti navedenu odredbu.
19 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 8. Direktive 2011/83 u vezi s točkom 9. tog članka tumačiti na način da ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na trgovčevom štandu prilikom trgovačkog sajma, odmah nakon što se tom potrošaču, koji se nalazio u zajedničkom prolazu različitih štandova smještenih u sajmišnoj dvorani sajma, obratio taj trgovac, jest „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” u smislu te odredbe.
20 Najprije valja podsjetiti da Direktiva 2011/83 definira „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija”, s jedne strane, u svojem članku 2. točki 8. podtočki (a) kao ugovor sklopljen između trgovca i potrošača u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca, i, s druge strane, u svojem članku 2. točki 8. podtočki (c) kao ugovor između trgovca i potrošača sklopljen u poslovnim prostorijama trgovca ili posredstvom daljinske komunikacije odmah nakon što je s potrošačem osobno i pojedinačno stupljeno u vezu na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca, u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača.
21 Kad je riječ o pojmu „poslovna prostorija”, on je definiran u članku 2. točki 9. te direktive tako da se odnosi, s jedne strane, na svaku nekretninu za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na trajnoj osnovi i, s druge strane, na svaku pokretninu za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na uobičajenoj osnovi.
22 U tom pogledu Sud je već presudio da je jedan od ciljeva Direktive 2011/83, osobito naveden u njezinoj uvodnoj izjavi 21., prema kojoj, ako se nalazi izvan poslovnih prostorija trgovca, potrošač može biti pod potencijalnim psihološkim pritiskom ili može biti suočen s elementom iznenađenja, neovisno o tome je li tražio dolazak trgovca ili nije. U tom je smislu zakonodavac Unije također imao na umu situacije u kojima se s potrošačem osobno i pojedinačno stupa u vezu izvan poslovnih prostorija, ali se ugovor sklapa neposredno nakon toga u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije (presuda od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin, C-485/17, EU:C:2018:642, t. 33.).
23 Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije predvidio zaštitu potrošača, kad je riječ o ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija, u slučajevima u kojima se u trenutku sklapanja ugovora potrošač ne nalazi u prostoriji u kojoj trgovac posluje na trajnoj ili uobičajenoj osnovi zbog toga što je smatrao da, ako se potrošač spontano uputi u takvu prostoriju, može očekivati da će trgovac s njim stupiti u vezu tako da nakon toga ne može, po potrebi, osnovano tvrditi da ga je iznenadila ponuda tog trgovca (presuda od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin, C-485/17, EU:C:2018:642, t. 34.).
24 Što se tiče, konkretnije, situacije u kojoj trgovac obavlja svoje aktivnosti na štandu u sklopu trgovačkog sajma, važno je podsjetiti da bi, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 22. Direktive 2011/83, štandove na tržnicama i sajmovima trebalo smatrati poslovnim prostorijama ako trgovcu služe kao trajno ili uobičajeno mjesto obavljanja posla (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin, C-485/17, EU:C:2018:642, t. 41.).
25 Iz navedene uvodne izjave također proizlazi da, nasuprot tomu, prostore dostupne javnosti kao što su ulice, trgovački centri, plaže, sportski tereni i javni prijevoz koje navedeni trgovac za svoju poslovnu aktivnost koristi tek iznimno, kao ni stambene prostore ili radna mjesta, ne treba smatrati poslovnim prostorijama (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin, C-485/17, EU:C:2018:642, t. 42.).
26 S obzirom na ta razmatranja, Sud je u presudi od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin (C-485/17, EU:C:2018:642), odlučio da članak 2. točku 9. Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da je štand koji trgovac drži na trgovačkom sajmu i na kojemu nekoliko dana godišnje obavlja svoje aktivnosti „poslovna prostorija” u smislu te odredbe ako, s obzirom na sve činjenične okolnosti u kojima obavlja svoje aktivnosti i osobito s obzirom na izgled tog štanda i informacije dostupne u prostorijama samog sajma, uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan potrošač može opravdano očekivati da će trgovac ondje obavljati svoje aktivnosti i stupiti u vezu s njim radi sklapanja ugovora, što je na nacionalnom sudu da provjeri.
27 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku sklopljen između GC-a, potrošača, i društva B & L Elektrogeräte, trgovca, na štandu koji potonji drži na trgovačkom sajmu, pri čemu sud koji je uputio zahtjev taj štand smatra „poslovnom prostorijom” u smislu članka 2. točke 9. Direktive 2011/83, kako ga je protumačio Sud u presudi od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin (C-485/17, EU:C:2018:642).
28 U tim okolnostima valja ocijeniti može li se na temelju okolnosti da je taj ugovor bio sklopljen odmah nakon što se tom potrošaču, koji se nalazio u zajedničkom prolazu različitih štandova smještenih u sajmišnoj dvorani sajma, obratio taj trgovac, ipak smatrati da je navedeni ugovor „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” u smislu članka 2. točke 8. Direktive 2011/83.
29 U tom se pogledu zajednički prolaz različitih štandova smještenih u sajmišnoj dvorani u kojoj se nalazi i štand društva B & L Elektrogeräte ne može smatrati „poslovnom prostorijom” u smislu članka 2. točke 9. Direktive 2011/83 s obzirom na to da taj prolaz pruža pristup svim štandovima trgovaca koji se nalaze u toj dvorani.
30 Ta činjenica koju je utvrdio sud koji je uputio zahtjev odgovara pretpostavci iz uvodne izjave 22. Direktive 2011/83, u skladu s kojom se prostore dostupne javnosti, kao što su ulice i trgovački centri, ne bi trebalo smatrati „poslovnim prostorijama”.
31 U tim okolnostima valja utvrditi da je ugovor sklopljen između trgovca i potrošača u trgovčevoj poslovnoj prostoriji odmah nakon što je s potrošačem osobno i pojedinačno stupljeno u vezu na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca, kao što je zajednički prolaz različitih štandova smještenih u sajmišnoj dvorani na sajmu, u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija”, u skladu s člankom 2. točkom 8. podtočkom (c) Direktive 2011/83.
32 Naime, kao što je to navedeno u točki 22. ovog rješenja, ako se nalazi izvan poslovnih prostorija trgovca, potrošač može biti pod potencijalnim psihološkim pritiskom ili može biti suočen s elementom iznenađenja, neovisno o tome je li tražio dolazak trgovca ili nije. U uvodnoj izjavi 21. Direktive 2011/83 navodi se da je u tom smislu zakonodavac Unije također imao na umu situacije u kojima se s potrošačem osobno i pojedinačno stupa u vezu izvan poslovnih prostorija, ali se ugovor sklapa neposredno nakon toga u poslovnim prostorijama trgovca.
33 Taj element iznenađenja prisutan je u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj se potrošač nalazi u dvorani trgovačkog sajma koja je zajednički prostor različitih štandova prisutnih u toj dvorani, tako da u tom kontekstu samo štand predmetnog trgovca čini njegovu poslovnu prostoriju, i u kojoj taj trgovac stupa u vezu s tim potrošačem kako bi neposredno nakon toga sklopili ugovor na njegovu štandu. Stoga se takav ugovor mora smatrati „ugovorom sklopljenim izvan poslovnih prostorija” u smislu članka 2. stavka 8. točke (c) Direktive 2011/83.
34 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 8. Direktive 2011/83 u vezi s člankom 2. točkom 9. te direktive treba tumačiti na način da ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na trgovčevom štandu prilikom trgovačkog sajma, odmah nakon što se tom potrošaču, koji se nalazio u zajedničkom prolazu različitih štandova smještenih u sajmišnoj dvorani sajma, obratio taj trgovac, jest „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” u smislu te odredbe.
Troškovi
35 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.
Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
Članak 2. točku 8. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s člankom 2. točkom 9. te direktive treba tumačiti na način da je ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na trgovčevom štandu prilikom trgovačkog sajma, odmah nakon što se tom potrošaču, koji se nalazio u zajedničkom prolazu različitih štandova smještenih u sajmišnoj dvorani sajma, obratio taj trgovac, „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” u smislu te odredbe.
Potpisi