Language of document : ECLI:EU:C:2016:689

Predmet C‑484/14

Tobias Mc Fadden

protiv

Sony Music Entertainment Germany GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht München I)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Informacijsko društvo – Sloboda pružanja usluga – Poslovna bežična lokalna mreža (WLAN) – Stavljanje na besplatno raspolaganje javnosti – Odgovornost posrednih davatelja usluga – Samo prijenosnik informacija – Direktiva 2000/31/EZ – Članak 12. – Ograničenje odgovornosti – Nepoznati korisnik te mreže – Povreda prava nositelja prava na zaštićeno djelo – Obveza zaštite mreže – Građanska odgovornost poslovnog subjekta”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 15. rujna 2016.

1.        Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Pružanje usluga informacijskog društva – Pojam – Usluga koju pruža korisnik komunikacijske mreže i koja se sastoji u tome da se tu mrežu stavi na besplatno raspolaganje javnosti radi oglašavanja robe ili usluga koje prodaje taj korisnik – Uključenost

(Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 98/34, čl. 1. st. 2. i 2000/31. čl. 2. t. (a) i čl. 12. st. 1.)

2.        Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Isključenje odgovornosti pružatelja u slučaju pružanja pristupa komunikacijskoj mreži – Pojam pružanja – Dostatnost stavljanja na raspolaganje javnosti – Dodatni zahtjevi koji se odnose na postojanje ugovornog odnosa između primatelja i davatelja usluge i provođenja oglašavanja – Nepostojanje

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2000/31, čl. 12. st. 1. i čl. 14. st. 1. t. (b))

3.        Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Odgovornost posrednih davatelja usluga – Iznimke u korist djelatnosti prijenosa, privremenog smještaja informacija i smještaja informacija na poslužitelju – Drugi zahtjevi u odnosu na pružatelja usluga pristupa komunikacijskoj mreži - Nepostojanje

(Direktiva 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. (b) i čl. 12. st. 1.)

4.        Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Odgovornost posrednih davatelja usluga – Iznimke u korist djelatnosti prijenosa, privremenog smještaja informacija i smještaja informacija na poslužitelju – Doseg – Povreda prava nositelja prava na zaštićeno djelo od strane treće osobe – Isključenje – Pravo takvih nositelja da zahtijevaju zabranu nastavljanja povrede u slučaju donošenja naloga u tom smislu od strane nacionalnih sudova

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća br. 2000/31, čl. 12. st. 1.)

5.        Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Odgovornost posrednih davatelja usluga – Iznimke u korist djelatnosti prijenosa, privremenog smještaja informacija i smještaja informacija na poslužitelju – Nalog kojim se pružatelju pristupa komunikacijskoj mreži nalaže da spriječi treće da stave javnosti na raspolaganje putem internetske veze djelo ili njegove dijelove zaštićene autorskim pravom – Dopuštenost – Provjera od strane nacionalnog suda

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2000/31, čl. 12. st. 1. i 3., čl. 2001. st. 29. i čl. 2004. st. 48.)

1.        Članak 12. stavak 1. Direktive 2000/31 o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine, u vezi s člankom 2. točkom (a) te direktive i člankom 1. točkom 2. Direktive 98/34 o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa, kako je izmijenjena Direktivom 98/48 treba tumačiti na način da usluga koju pruža korisnik komunikacijske mreže i koja se sastoji u tome da se tu mrežu stavi na besplatno raspolaganje javnosti, predstavlja „uslugu informacijskog društva” u smislu te prve odredbe kad je pruža predmetni davatelj usluga u svrhu oglašavanja robe koju prodaje odnosno usluga koje pruža taj davatelj usluga.

U tom pogledu, iz uvodnih izjava 2. i 19. Direktive 98/48 o izmjeni Direktive 98/34, s jedne strane, i članka 1. stavka 2. Direktive 98/34, s druge strane, proizlazi da su usluge informacijskog društva iz članka 12. stavka 1. Direktive 2000/31 samo one koje se uobičajeno pružaju za naknadu. Međutim, iz toga se ne može zaključiti da usluga gospodarske naravi koja je pružena besplatno nikad ne može predstavljati „uslugu informacijskog društva” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2000/31. Naknadu za uslugu koju je pružio davatelj usluga u okviru svoje gospodarske djelatnosti ne plaćaju nužno osobe koje su njezini korisnici. To posebno vrijedi kad je uslugu besplatno pružio davatelj usluga u svrhu takvog oglašavanja, s obzirom na to da je trošak te aktivnosti sadržan u prodajnoj cijeni te robe ili tih usluga.

(t. 37., 39., 41.‑43. i t. 1. izreke)

2.        Članak 12. stavak 1. Direktive 2000/31 o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine, valja tumačiti na način da, kako bi se usluga iz te odredbe, koja se sastoji od omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži, smatrala pruženom, taj pristup ne smije prekoračiti okvir tehničkog, automatskog i pasivnog procesa koji osigurava potrebno izvršenje prijenosa informacija, pri čemu nijedan drugi dodatni zahtjev ne treba biti ispunjen.

S jedne strane, iz formulacije te odredbe proizlazi da pružanje usluge mora uključivati prijenos informacija u komunikacijskoj mreži i, s druge strane, iz uvodne izjave 42. te direktive, da je aktivnost „samo prijenosnika informacija” isključivo tehničke, automatske i pasivne naravi. Kao drugo, ni iz drugih odredbi Direktive 2000/31 ni iz njezinih ciljeva ne proizlazi da omogućavanje pristupa komunikacijskoj mreži mora ispunjavati dodatne zahtjeve, poput postojanja ugovornog odnosa između primatelja i davatelja te usluge ili da potonji provodi oglašavanje kako bi promovirao navedenu uslugu.

Naposljetku, tu odredbu valja tumačiti na način da se zahtjev iz članka 14. stavka 1. točke (b) te direktive ne primjenjuje na odgovarajući način na navedeni članak 12. stavak 1. Iznimke od odgovornosti određene tim odredbama podliježu različitim uvjetima primjene ovisno o predmetnoj vrsti aktivnosti. Konkretno, članak 14. stavak 1. Direktive 2000/31 predviđa, među ostalim, da kako bi se internetski poslužitelji mogli koristiti iznimkom od odgovornosti iz te odredbe, moraju djelovati odmah po dobivanju saznanja o protuzakonitoj informaciji kako bi je uklonili ili onemogućili pristup toj informaciji, dok, nasuprot tomu, članak 12. stavak 1. navedene direktive ne podvrgava iznimku od odgovornosti koju predviđa u korist pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži poštovanju takvog uvjeta.

(t. 46.‑48., 50., 54., 57.‑59., 64., 65. i t. izreke 2. i 3.)

3.        Članak 1. prvu polovicu rečenice stavka 1. Direktive 2000/31 o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine, u vezi s člankom 2. točkom (b) te direktive, valja tumačiti na način da ne postoje drugi zahtjevi, osim onoga navedenog u toj odredbi, kojima je podvrgnut pružatelj pristupa komunikacijskoj mreži.

(t. 71. i t. 4. izreke)

4.        Članak 12. stavak 1. Direktive 2000/31 o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine, treba tumačiti na način da mu se protivi to da osoba koja je bila oštećena povredom svojih prava na neko djelo može zahtijevati naknadu štete od pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži zbog toga što su treći koristili jedan od tih pristupa kako bi povrijedili njezina prava, kao i naknadu troškova slanja opomene ili sudskih troškova nastalih povodom njezina zahtjeva za naknadu štete. S druge strane, tu odredbu valja tumačiti na način da joj se ne protivi to da ta osoba zahtijeva zabranu nastavka te povrede, kao i pokriće troškova slanja opomene i sudskih troškova od pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži čije su usluge bile korištene za počinjenje te povrede, ako se ti zahtjevi odnose na izricanje naloga od strane tijela vlasti ili nacionalnog suda kojim se tom davatelju usluga zabranjuje omogućavanje nastavka navedene povrede ili slijede nakon tog izricanja.

(t. 79. i t. 5. izreke)

5.        Članak 12. stavak 1. Direktive 2000/31 o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine, u vezi s člankom 12. stavkom 3. te direktive, uzimajući u obzir zahtjeve koji proizlaze iz zaštite temeljnih prava kao i pravila predviđena Direktivom 2001/29 o usklađivanju pojedinih aspekata autorskih i povezanih prava u informacijskom društvu te Direktivom 2004/48 o provedbi prava intelektualnog vlasništva, treba tumačiti na način da se ne protivi, u načelu, donošenju sudskog naloga koji, poput onog u glavnom postupku, zahtijeva od pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži, pod prijetnjom novčane kazne, da spriječi treće da stave javnosti na raspolaganje putem te internetske veze određeno djelo ili njegove dijelove zaštićene autorskim pravom na internetski forum za razmjenu (peer‑to‑peer), kad je tom pružatelju ostavljena na volju odluka o tome koje će tehničke mjere poduzeti kako bi postupio u skladu s tim sudskim nalogom, čak i ako je taj izbor ograničen na mjeru zaštite internetske veze lozinkom, pod uvjetom da su korisnici te mreže obvezni otkriti svoj identitet kako bi primili traženu lozinku i da ne mogu djelovati anonimno, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Nadalje, u mjeri u kojoj, s jedne strane, navedeni nalog predstavlja za navedenog pružatelja pristupa ograničenje koje može utjecati na njegovu gospodarsku aktivnost i u kojoj, s druge strane, može ograničiti slobodu korištenja pristupa internetu kojom raspolažu primatelji takve usluge, valja utvrditi da taj nalog krši pravo na slobodu poduzetništva prvoga, zaštićeno na temelju članka 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao i pravo na slobodu informiranja drugih, čija je zaštita osigurana člankom 11. Povelje. Kad je više temeljnih prava zaštićenih pravom Unije u međusobnoj konkurenciji, na nacionalnim tijelima ili sudovima je da osiguraju pravednu ravnotežu tih prava.

U slučaju u kojem se mjere koje u praksi može donijeti adresat naloga ograničavaju na tri, odnosno na provjeravanje svih informacija prenesenih putem internetske veze, deaktiviranje te veze ili njezinu zaštitu lozinkom, kao prvo, praćenje svih prenesenih informacija mora na početku biti isključeno kao protivno članku 15. stavku 1. Direktive 2000/31 koji zabranjuje, među ostalim, da se pružateljima pristupa komunikacijskoj mreži nametne opća obveza praćenja informacija koje prenose.

Kad je riječ, kao drugo, o mjeri koja se sastoji u potpunoj deaktivaciji internetske veze, valja utvrditi da bi njezino provođenje dovelo do bitne povrede slobode poduzetništva osobe koja, makar samo uzgredno, provodi gospodarsku aktivnost koja se sastoji od pružanja pristupa internetu, potpuno joj zabranjujući nastavljanje te aktivnosti radi popravljanja ograničene povrede autorskog prava i ne predviđajući pritom donošenje mjera kojima se manje zadire u tu slobodu. U tim okolnostima, treba utvrditi da takva mjera ne poštuje zahtjev osiguranja pravedne ravnoteže između temeljnih prava koja je potrebno pomiriti.

Kad je riječ, kao treće, o mjeri koja se sastoji u zaštiti internetske veze lozinkom, potrebno je navesti da iako ona može ograničiti kako pravo na slobodu poduzetništva pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži, tako i pravo na slobodu informiranja primatelja te usluge, takva mjera, kao prvo, ne ugrožava bitan sadržaj prava na slobodu poduzetništva pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži, u mjeri u kojoj se ograničava na minimalno uređivanje jednog od tehničkih aspekata provođenja aktivnosti tog davatelja usluga.

Kao drugo, za mjeru kojom se internetska veza zaštićuje lozinkom ne čini se da može povrijediti bitan sadržaj prava na slobodu informiranja primatelja usluge pristupa internetskoj mreži u mjeri u kojoj se ograničava na to da od potonjih traži da zahtijevaju lozinku, pod uvjetom, nadalje, da je ta veza samo jedan od načina pristupa internetu.

Kao treće, iako mjere koje donese adresat naloga moraju biti strogo ciljane, ne čini se da mjera koju poduzme pružatelj pristupa komunikacijskoj mreži kojom se zaštićuje veza s tom mrežom može utjecati na mogućnost kojom raspolažu internetski korisnici koji se koriste uslugama tog pružatelja da na zakonit način pristupe informacijama ako se njome ne blokiraju internetske stranice.

Kao četvrto, mjere koje poduzima adresat sudskog naloga tijekom njegova izvršenja trebaju biti dovoljno učinkovite kako bi osigurale stvarnu zaštitu temeljnog prava o kojem je riječ, tj. da kao svoj učinak imaju sprečavanje ili barem otežavanje neovlaštenih pristupanja predmetima zaštite i ozbiljno obeshrabrenje korisnikâ interneta koji za pristupanje tim predmetima stavljenima im na raspolaganje uz povredu navedenog temeljnog prava koriste usluge adresata tog sudskog naloga. Mjera kojom se internetska veza zaštićuje lozinkom može odvratiti korisnike te veze da povrijede autorsko pravo ili srodna prava pod uvjetom da su ti korisnici obvezni otkriti svoj identitet kako bi primili traženu lozinku te da stoga ne mogu djelovati anonimno, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Uslijed nepostojanja drugih mjera koje je predvidio sud koji je uputio zahtjev, a koje bi bile u skladu s pravom Unije, utvrditi da pružatelj pristupa komunikacijskoj mreži ne treba zaštititi svoju internetsku vezu lišilo bi zaštite temeljno pravo na intelektualno vlasništvo, što bi bilo protivno ideji pravedne ravnoteže. U tim okolnostima, mjeru čiji je cilj zaštititi internetsku vezu lozinkom treba smatrati nužnom za osiguranje djelotvorne zaštite temeljnog prava na zaštitu intelektualnog vlasništva. Iz prethodno navedenoga proizlazi da valja utvrditi da se na temelju mjere kojom se veza zaštićuje može ostvariti pravedna ravnoteža između, s jedne strane, temeljnog prava na zaštitu intelektualnog vlasništva i, s druge strane, prava na slobodu poduzetništva pružatelja pristupa komunikacijskoj mreži kao i prava na slobodu informiranja primatelja te usluge.

(t. 82., 83., 85., 87.‑101. i t. 6. izreke)