PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)
15. rujna 2016.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa – Uvrštenje tužiteljeva imena – Obveza obrazlaganja – Pravna osnova – Pravo na obranu – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Zloupotreba ovlasti – Nepoštovanje kriterija za uvrštavanje na popis – Očita pogreška u ocjeni – Pravo vlasništva”
U predmetu T‑348/14,
Oleksandr Viktorovič Janukovič, sa stalnom adresom u Donjecku (Ukrajina), kojeg zastupa T. Beazley, P. Saini, S. Fatima, QC, J. Hage, K. Howard, barristers, i C. Kennedy, solicitor,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje su zastupali E. Finnegan i M. J.-P. Hix, a zatim M. Hix i P. Mahnič Bruni, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire
Europska komisija, koju zastupaju S. Bartelt i D. Gauci, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.), i Uredbe Vijeća (EU) br. 208/2014 od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1.), kako su izmijenjene, redom, Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 (SL 2014., L 111, str. 33.), kao drugo, poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/143 od 29. siječnja 2015. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbe Vijeća (EU) 2015/138 od 29. siječnja 2015. o izmjeni Uredbe (EU) br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.) i kao treće, poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) te poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.), u dijelu u kojem je tužiteljevo ime uvršteno ili zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, O. Czúcz, I. Pelikánová, A. Popescu i E. Buttigieg, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. travnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, Oleksandr Viktorovič Janukovič je poduzetnik, sin bivšeg predsjednika Ukrajine Viktora Fedoroviča Janukoviča.
2 Ovaj predmet ulazi u kontekst mjera ograničavanja donesenih s obzirom na stanje u Ukrajini nakon suzbijanja prosvjeda u veljači 2014. na Trgu nezavisnosti u Kijevu (Ukrajina).
3 Dana 5. ožujka 2014. Vijeće Europske unije je na temelju članka 29. UEU‑a donijelo Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.). Vijeće je istoga dana, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EZ) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1.).
4 Uvodnom izjavom 2. Odluke 2014/119 propisano je:
„3. veljače 2014. Vijeće se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanja ljudskih prava u Ukrajini.”
5 Člankom 1. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/119 propisano je:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.”
6 Detaljna pravila za to zamrzavanje financijskih sredstava utvrđena su sljedećim stavcima tog članka.
7 U skladu s Odlukom 2014/119, Uredba br. 208/2014 obvezuje na donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava i načelno utvrđuje ista detaljna pravila za to zamrzavanje kao i spomenuta odluka.
8 Imena osoba na koje se odnose Odluka 2014/119 i Uredba 208/2014 (dalje u tekstu, zajedno: akti iz ožujka 2014.) nalaze se u Prilogu Odluci 2014/119 i Prilogu I. Uredbi br. 208/2014 (dalje u tekstu: popis), koji sadržavaju isti popis i, među ostalim, objašnjenje njihova uvrštavanja na popis.
9 Tužiteljevo je ime uvršteno na popis sa sljedećim identifikacijskim podacima: „sin bivšeg predsjednika [Janukoviča], poduzetnik” te sljedećim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina [kaznenih djela] u vezi s pronevjerom [zloupotrebom] ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”
10 Vijeće je 6. ožujka 2014. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene aktima iz ožujka 2014. (SL 2014., C 66, str. 1.). U skladu s tom obaviješću, „[d]otične osobe mogu Vijeću podnijeti zahtjev, zajedno s popratnom dokumentacijom da se ponovno razmotri odluka o njihovu uvrštavanju na […] popis”.
11 Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 naknadno su izmijenjene Odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., L 111, str. 33.). U Provedbenoj odluci 2014/216 i Provedbenoj uredbi br. 381/2014 izmijenjeni su tužiteljevi identifikacijski podaci.
12 U razmjeni dopisa tijekom 2014. tužitelj je osporio osnovanost uvrštenja njegova imena na popis te je zatražio od Vijeća da ponovno razmotri odluku o tom uvrštenju. Zatražio je i da mu se odobri pristup podacima i dokazima na temelju kojih je uvršten na popis.
13 Vijeće je odgovorilo na tužiteljev zahtjev za ponovno razmatranje. Prema mišljenju Vijeća, mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja bile su i dalje opravdane, zbog razloga iznesenih u obrazloženju akata iz 2014. Kad je riječ o tužiteljevu zahtjevu za pristup spisu, Vijeće mu je poslalo nekoliko dokumenata iz njegova spisa, među ostalim, dokumente ukrajinskih vlasti od 3. ožujka 2014. (dalje u tekstu: dopis od 3. ožujka 2014.), 8. srpnja 2014. i 10. listopada 2014.
14 Vijeće je 29. siječnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.) (dalje u tekstu, zajedno: akti iz siječnja 2015.).
15 Odlukom 2015/143 pojašnjeni su, s učinkom od 31. siječnja 2015., kriteriji za određivanje osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava. Konkretno, članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamijenjen je sljedećim tekstom:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:
(a) zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome; ili
(b) zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome.”
16 Uredbom 2015/138 izmijenjena je Uredba br. 208/2014, u skladu s Odlukom 2015/143.
17 Dopisom od 2. veljače 2015. Vijeće je obavijestilo tužitelja o svojoj namjeri održavanja na snazi mjera ograničavanja koje se na njega odnose te mu je dostavilo dokument ukrajinskih vlasti od 30. prosinca 2014. (dalje u tekstu: dopis od 30. prosinca 2014.) kojim ga se obavještava o mogućnosti podnošenja očitovanja. Dopisom od 17. veljače 2015. tužitelj je pozvao Vijeće da ponovno razmotri njegovu situaciju te mu podastre druge moguće elemente koji opravdavaju stajalište Vijeća.
18 Vijeće je 5. ožujka 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/364 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Uredbu (EU) 2015/357 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.) (dalje u tekstu, zajedno: akti iz ožujka 2015.).
19 Odlukom 2015/364 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119 na način da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. ožujka 2016. Slijedom toga, popis je zamijenjen Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357.
20 Tim je izmjenama tužiteljevo ime zadržano na popisu sa sljedećim identifikacijskim podacima: „sin bivšeg predsjednika, poduzetnik” te sljedećim novim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
21 Dopisom od 6. ožujka 2015. Vijeće je obavijestilo tužitelja o održavanju na snazi mjera ograničavanja koje se na njega odnose.
22 Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 zadnje su izmijenjene Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/318 od 4. ožujka 2016. (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2016/311 od 4. ožujka 2016. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.).
23 Odlukom 2016/318 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. ožujka 2017.
Postupak i zahtjevi stranaka
24 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. svibnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
25 Dana 22. rujna 2014. Vijeće je podnijelo odgovor na tužbu. Zatim je 26. rujna 2014. podnijelo dodatak prilozima odgovoru na tužbu te 3. listopada 2014. dodatni dokument. Usto, podnijelo je i obrazloženi zahtjev u skladu s člankom 18. stavkom 4. drugim podstavkom Uputa za tajnika Općeg suda, kojim je zatražilo da se sadržaj tog dokumenta ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet, a koji su dostupni javnosti. Tužitelj je iznio svoje prigovore na zahtjev za povjerljivo postupanje.
26 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. rujna 2014. Europska komisija podnijela je zahtjev za intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevima Vijeća. Predsjednik devetog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju rješenjem od 12. studenoga 2014. Komisija je 22. prosinca 2014. podnijela svoj podnesak. Tužitelj i Vijeće podnijeli su svoja očitovanja na taj podnesak u za to određenim rokovima.
27 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. rujna 2014. Ukrajina je podnijela zahtjev za intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevima Vijeća. Dopisom podnesenim tajništvu 24. prosinca 2014. Ukrajina je obavijestila Opći sud da odustaje od svoje intervencije. Rješenjem od 11. ožujka 2015., predsjednik devetog vijeća Općeg suda naložio je brisanje Ukrajine kao intervenijenta.
28 Tužitelj je 21. studenoga 2014. podnio repliku, a Vijeće je 15. siječnja 2015. podnijelo odgovor na repliku.
29 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. travnja 2015. tužitelj je prilagodio tužbeni zahtjev na način da je njime obuhvatio i poništenje Odluke 2015/143, Uredbe 2015/138, Odluke 2015/364 i Provedbene uredbe 2015/357 kao akata koji se na njega odnose. Ostale stranke podnijele su svoja očitovanja u za to određenom roku. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. studenoga 2015. tužitelj je podnio nove dokaze.
30 Na prijedlog devetog Vijeća, Opći sud je odlučio, na temelju članka 28. svojeg poslovnika, predmet uputiti proširenom sastavu suda.
31 Opći sud (deveto prošireno vijeće) odlučio je na prijedlog suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.
32 Odlukom predsjednika devetog proširenog vijeća Općeg suda od 5. travnja 2016., nakon što su stranke saslušane, ovaj predmet i predmet T‑346/14, Janukovič/Vijeće spojeni su u svrhu usmenog postupka, u skladu s člankom 68. Poslovnika.
33 Na raspravi održanoj 29. travnja 2016. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud.
34 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– kao prvo, poništi Odluku 2014/119 kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216 i Uredbu br. 208/2014 kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 381/2014, kao drugo, poništi Odluku 2015/143 i Uredbu 2015/138 i, kao treće, poništi Odluku 2015/364 i Provedbenu uredbu 2015/357, u dijelu u kojem se one odnose na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
35 Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– podredno, u slučaju djelomičnog poništenja akata iz ožujka 2014., odredi da se pravni učinci Odluke 2014/119 održavaju na snazi u odnosu na tužitelja sve dok djelomično poništenje Uredbe br. 208/2014 ne počne proizvoditi pravne učinke i, u slučaju djelomičnog poništenja akata iz ožujka 2015., odredi da se pravni učinci Odluke 2014/119, kako je izmijenjena, održavaju na snazi u odnosu na tužitelja sve dok djelomično poništenje Uredbe br. 208/2014, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2015/357, ne počnu proizvoditi pravne učinke.
– tužitelju naloži snošenje troškova.
Pravo
1. O zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni Provedbenom odlukom 2014/216, odnosno Provedbenom uredbom br. 381/2014, u dijelu u kojem se odnose na tužitelja
36 U prilog svojoj tužbi za poništenje akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni Provedbenom odlukom 2014/216 i Provedbenom uredbom br. 381/2014, tužitelj ističe sedam tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na nepostojanju pravne osnove. Drugi se temelji na zloupotrebi ovlasti. Treći se temelji na nepostojanju obrazloženja. Četvrti se temelji na nepoštovanju kriterija za uvrštavanje na popis. Peti se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, a sedmi se temelji na povredi prava vlasništva.
37 Četvrtim tužbenim razlogom, koji valja razmotriti prije ostalih, tužitelj ističe, osobito, da uvrštenje njegova imena na popis samo zbog činjenice da se u odnosu na njega vodi istraga nije, s obzirom na relevantnu sudsku praksu, u skladu s kriterijima predviđenim aktima iz 2014. u kojima se spominju „osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne” za zloupotrebu državnih sredstava te da, u svakom slučaju, Vijeće nije ispunilo svoj teret dokazivanja.
38 Usto, u svojem podnesku kojim prilagođava tužbeni zahtjev, tužitelj ističe da, za razdoblje od 31. siječnja do 6. ožujka 2015., odnosno od stupanja na snagu akata iz siječnja 2015. do stupanja na snagu akata iz ožujka 2015., prvotni razlozi za uvrštenje njegova imena na popis također ne ispunjavaju kriterije za uvrštavanje, kako su izmijenjeni Odlukom 2015/143.
39 Vijeće, koje podupire Komisija, prije svega tvrdi da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, njegova ovlast da na temelju usklađenih podataka utvrdi osobe koje se mogu smatrati odgovornima za zloupotrebu državnih sredstava te da pojam „utvrđeno” treba tumačiti široko kako bi obuhvatio, među ostalim, osobe protiv kojih se zbog tih djela vodi kazneni postupak.
40 Nadalje, Vijeće ističe da dokazi koje je imalo na raspolaganju potvrđuju da je protiv tužitelja bio pokrenut kazneni postupak te da je utvrđena zloupotreba državnih sredstava u velikim iznosima te njihov nezakonit prijenos izvan Ukrajine. Vijeće se također protivi preopćenitoj primjeni navodne obveze provjeravanja osiguravaju li propisi države o kojoj je riječ zaštitu prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
41 U tom pogledu, treba podsjetiti da, iako Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, sud Europske unije uvjeri da se ta odluka, koja se na tu osobu osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju spomenute odluke, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i 45. i navedenu sudsku praksu).
42 U ovom slučaju kriterij propisan člankom 1. stavkom 1. Odluke 2014/119 određuje da se mjere ograničavanja donose u pogledu osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu državnih sredstava. Nadalje, iz uvodne izjave 2. navedene odluke proizlazi da je Vijeće donijelo ove mjere „s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava [...] u Ukrajini”.
43 Tužiteljevo ime uvršteno je na popis s obrazloženjem da je „[o]soba koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina [kaznenih djela] u vezi s pronevjerom [zloupotrebom] ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine”.
44 Kako bi potkrijepilo uvrštenje tužiteljeva imena na popis, Vijeće se poziva na dopis od 3. ožujka 2014. U prvom dijelu dopisa od 3. ožujka 2014. pojašnjava se da su „ukrajinska tijela kaznenog progona” pokrenula niz kaznenih postupaka za istraživanje kaznenih djela koja su počinili bivši visoki dužnosnici, čija se imena navode u nastavku te da je istraga provedena u vezi s prethodno spomenutim kaznenim djelima omogućila da se utvrdi zloupotreba državnih sredstava u velikim iznosima i njihov nezakoniti naknadni nezakonit prijenos izvan Ukrajine. U drugom dijelu dopisa dodaje se da je „istragom potvrđeno sudjelovanje drugih visokih dužnosnika koji predstavljaju bivšu vlast u istoj vrsti kaznenih djela” te da je predviđeno da će ih se u kratkom roku obavijestiti o otvaranju te istrage. Odmah u nastavku su navedena i imena tih drugih osoba, među kojima je i ime tužitelja.
45 Nesporno je da je samo na toj osnovi utvrđeno da je tužitelj „odgovoran za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava” u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119. Naime, od svih dokaza koje je Vijeće podnijelo u ovom postupku jedino je dopis od 3. ožujka 2014. iz razdoblja prije akata iz ožujka 2014. te, slijedom toga, prilikom ocjenjivanja zakonitosti tih akata treba uzeti u obzir samo taj dokaz.
46 Valja utvrditi da, iako potječe od visokog pravosudnog tijela države nečlanice, taj dopis sadržava samo općenitu i nejasnu tvrdnju koja povezuje tužiteljevo ime, kao i imena ostalih bivših visokih dužnosnika, s istragom kojom je, u biti, navodno utvrđeno postojanje postupanja koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava. Dopis ne sadržava nikakva pojašnjenja o utvrđenju činjenica koje su se provjeravale u istrazi ukrajinskih vlasti niti o osobnoj odgovornosti tužitelja glede tih činjenica, čak niti pretpostavljenoj (vidjeti, u tom smislu, presudu od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće, T‑332/14, neobjavljenu, EU:T:2016:48, t. 46.; vidjeti, po analogiji, i presudu od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće, T290/14, EU:T:2015:806, t. 43. i 44.).
47 Treba istaknuti i da, za razliku od predmeta u kojemu je donesena presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 57.‑61.), koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147), na koju se poziva Vijeće, u ovom slučaju Vijeće nije imalo na raspolaganju podatke o činjenicama ili postupanjima koje su ukrajinske vlasti stavljale na teret posebno tužitelju i, s druge strane, dopis od 3. ožujka 2014., čak i ako ga se promatra u kontekstu u kojem je nastao, ne može predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu u smislu sudske prakse navedene u točki 41. ove presude, za uvrštenje tužiteljeva imena na popis zbog toga što je utvrđeno da je „odgovoran” za zloupotrebu državnih sredstava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. listopada 2015., Portnov/Conseil, T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 46.‑48.).
48 Bez obzira na to u kojem se stadiju nalazio postupak koji se navodno vodio protiv tužitelja, Vijeće protiv njega nije moglo donijeti mjere ograničavanja ako nije raspolagalo podacima o postupanjima koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava koje su ukrajinske vlasti posebno stavljale na teret tužitelju. Naime, Vijeće je tek po saznanju za te činjenice moglo zaključiti da su one takvog značaja da, s jedne strane, dokazuju zloupotrebu državnih sredstava i, s druge strane, dovode u pitanje vladavinu prava u Ukrajini, a cilj donošenja mjera ograničavanja o kojima je riječ je, kao što je to navedeno u točki 42. ove presude, upravo učvršćivanje i podrška toj vladavini prava (presude od 28. siječnja 2016., Kljujev/Vijeće, T‑341/14, EU:T:2016:47, t. 50., i od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće, T‑331/14, EU:T:2016:49, t. 55.).
49 Nadalje, u slučaju osporavanja, na nadležnom je tijelu Unije da utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe o kojoj je riječ, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 120. i 121. i od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, Zb., EU:C:2013:775, t. 65. i 66.).
50 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da se uvrštenje tužiteljeva imena na popis ne temelji na činjeničnoj osnovi dovoljnoj za osiguranje poštovanja kriterija za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja određene Odlukom 2014/119.
51 Usto, valja utvrditi da je ta nezakonitost trajala sve do stupanja na snagu akata iz ožujka 2015. koji su zamijenili popis i izmijenili razlog uvrštenja tužitelja.
52 Imajući u vidu taj zaključak, ne treba odlučiti o tužiteljevu zahtjevu da se uvrštenje njegova imena na popis aktima iz ožujka 2014. proglasi nezakonitim za razdoblje od 31. siječnja do 6. ožujka 2015., odnosno od stupanja na snagu akata iz siječnja 2015. do stupanja na snagu akata iz ožujka 2015. Naime, s obzirom na poništenje akata iz ožujka 2014., u dijelu u kojem se oni odnose na tužitelja, smatra se da protiv njega u tom razdoblju nisu donesene mjere ograničavanja.
53 Slijedom navedenog, valja prihvatiti četvrti tužbeni razlog i poništiti Odluku 2014/119, kako je izmijenjena Odlukom 2014/216, u dijelu u kojem se ona odnosi na tužitelja, pri čemu nije potrebno odlučiti o ostalim tužbenim razlozima.
54 Nadalje, s obzirom na poništenje Odluke 2014/119, valja, također u dijelu u kojem se ona odnosi na tužitelja, poništiti i Uredbu br. 208/2014 kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 381/2014, s obzirom na to da se njome, u skladu s člankom 215. stavkom 2. UFEU‑a, zahtijeva donošenje odluke na temelju poglavlja 2. glave V. UEU‑a.
2. Zahtjev za poništenje akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni aktima iz siječnja i ožujka 2015., u dijelu u kojem se odnose na tužitelja
55 Tužitelj je podneskom kojim se vrši prilagodba tužbenog zahtjeva proširio opseg svoje tužbe na način da ona obuhvaća i poništenje akata iz siječnja i ožujka 2015., u dijelu u kojem se oni odnose na njega.
56 U svojem očitovanju na podnesak kojim se vrši prilagodba tužbenog zahtjeva Vijeće, s jedne strane, tvrdi da Opći sud, s obzirom na članak 275. UFEU‑a, nije bio nadležan odlučivati o proširenju tužbenog zahtjeva na Odluku 2015/143, koja je, među ostalim, donesena na temelju članka 29. UEU‑a, i, s druge strane, da je proširenje tužbenog zahtjeva na Uredbu 2015/138 nedopušteno zbog nepostojanja tužiteljeve aktivne procesne legitimacije. U preostalom dijelu, Vijeće osporava osnovanost prilagodbe tužbe.
Nadležnost Općeg suda za ispitivanje zakonitosti Odluke 2015/143
57 Valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz, među ostalim, ispitivanja prvog tužbenog razloga u nastavku, iako tužitelj nije službeno podnio prigovor nezakonitosti na temelju članka 277. UFEU‑a, istaknuo je, u okviru tužbenog zahtjeva za poništenje akata iz ožujka 2015. kojima je njegovo ime zadržano na popisu, da kriterij za uvrštavanje nije u skladu s ciljevima UEU‑a. Budući da se Odlukom 2015/143 mijenja upravo spomenuti kriterij za uvrštavanje, valja zaključiti da, traženjem poništenja Odluke 2015/143 tužitelj zapravo želi istaknuti prigovor nezakonitosti u potporu svojem tužbenom zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2015. (vidjeti, po analogiji, presudu od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće, T‑13/11, EU:T:2013:402, t. 37.).
58 U vezi s time valja podsjetiti da je člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a izričito predviđeno da je, iznimno od odredaba prvog stavka tog članka, sud Unije nadležan „za odlučivanje u postupcima pokrenutima u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 263. stavku četvrtom [UFEU‑a] u kojima se ocjenjuje zakonitost odluka kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba koje je Vijeće usvojilo na temelju glave V. poglavlja 2. Ugovora o [EU‑u]”. Ta se odredba stoga, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, primjenjuje na sve odluke Vijeća o mjerama ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba iz glave V. poglavlja 2. Ugovora o EU‑u, a da ne pravi razliku ovisno o tome je li riječ o odlukama opće primjene ili pojedinačnim odlukama. Ona posebice ne isključuje mogućnost osporavanja zakonitosti odredbe opće primjene putem prigovora, u potporu tužbe za poništenje podnesene protiv pojedinačne mjere ograničavanja (presuda od 16. srpnja 2014., National Iranian Oil Company/Vijeće, T‑578/12, neobjavljena, EU:T:2014:678, t. 92. i 93.; vidjeti u vezi s tim i presudu od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće, T‑331/14, EU:T:2016:49, t. 62.).
59 Stoga, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, Opći je sud nadležan ispitati zakonitost Odluke 2015/143 u dijelu u kojem se njome mijenja članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119.
60 Taj će se prigovor nezakonitosti stoga ispitati u okviru prvog tužbenog razloga u potporu tužbenom zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2015. kojim tužitelj ističe da kriterij za uvrštavanje koji je na njega primijenjen nije u skladu s ciljevima Ugovora o EU‑u.
O apsolutnoj zapreci vođenju postupka koja se temelji na nedostatku aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na Uredbu 2015/138
61 Kad je riječ o tužiteljevoj aktivnoj legitimaciji koju je Vijeće dovelo u pitanje u pogledu Uredbe 2015/138, valja utvrditi da je Uredba br. 208/2014 izmijenjena Uredbom 2015/138 samo u dijelu u kojem su pojašnjeni kriteriji za određivanje zamrzavanja financijskih sredstava osoba odgovornih za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava.
62 U Uredbi 2015/138 ne spominje se tužitelj osobno i ona nije donesena nakon cjelovite provjere popisa. Naime, taj se akt odnosi samo na opće kriterije za uvrštavanje koji se primjenjuju na objektivno utvrđene situacije i imaju pravne učinke u pogledu općenito i apstraktno određenih kategorija osoba, a ne na uvrštenje tužiteljeva imena na popis. Slijedom toga, taj se akt ne odnosi ni izravno ni osobno na tužitelja te on nije ovlašten prilagoditi svoj tužbeni zahtjev na način da zahtijeva njegovo poništenje (vidjeti presudu od 28. siječnja Azarov/Vijeće, T‑331/14, EU:T:2016:49, t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu).
63 Valja prihvatiti prigovor Vijeća i odbaciti tužbu kao nedopuštenu u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Uredbe 2015/138.
Meritum
64 U prilog svojem zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni aktima iz siječnja i ožujka 2015., tužitelj ističe sedam tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na nepostojanju pravne osnove. Drugi se temelji na zloupotrebi ovlasti. Treći se temelji na nepostojanju obrazloženja. Četvrti se temelji na nepoštovanju kriterija za uvrštavanje na popis. Peti se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, a sedmi se temelji na povredi prava vlasništva.
65 Najprije valja razmotriti šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, potom treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja te naposljetku ostale tužbene razloge, redoslijedom kojim su istaknuti.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu
66 Šestim tužbenim razlogom tužitelj navodi da se prije odluke o zadržavanju njegova imena na popisu nije na primjeren način zatražilo njegovo očitovanje te da usto nije imao na raspolaganju rok ni dostatne podatke za osporavanje zadržavanja njegova imena na popisu.
67 Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.
68 Najprije treba podsjetiti da poštovanje prava na obranu, priznatog člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima kojoj Ugovor o EU‑u priznaje jednaku pravnu snagu kao Ugovorima, podrazumijeva pravo na saslušanje i pravo na uvid u spis, dok pravo na djelotvornu sudsku zaštitu priznato člankom 47. Povelje zahtijeva da zainteresirana osoba bude upoznata s razlozima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 98.‑100.).
69 Iz navedenog proizlazi da, u okviru donošenja odluke o zadržavanju imena određene osobe, subjekta ili tijela na koje se odnose mjere ograničavanja, Vijeće mora poštovati pravo te osobe, subjekta ili tijela na prethodno saslušanje, kad su u odnosu na tu osobu u odluci kojom se njezino ime zadržava na popisu navedeni novi dokazi odnosno oni koji se ne nalaze u prvotnoj odluci o uvrštavanju njezina imena na taj popis (presuda od 4. lipnja 2014., Sina Bank/Vijeće, T‑67/12, neobjavljenu, EU:T:2014:348, t. 68. i navedena sudska praksa; vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People's Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 62.).
70 U ovom slučaju, valja istaknuti da se zadržavanje tužiteljeva imena na popisu nakon akata iz ožujka 2015. temelji samo na dopisu od 30. prosinca 2014.
71 U vezi s time, treba podsjetiti i na to da je, prije donošenja odluke o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu, Vijeće tužitelju dostavilo dopis od 30. prosinca 2014. (vidjeti točku 17. ove presude). Usto, Vijeće je dopisom od 2. veljače 2015. obavijestilo tužitelja da namjerava održati na snazi mjere ograničavanja koje se na njega odnose, pri čemu ga je obavijestilo o mogućnosti podnošenja očitovanja (vidjeti točku 17. ove presude).
72 Iz toga proizlazi da je tužitelj imao pristup podacima i dokazima na temelju kojih je Vijeće odlučilo održati na snazi mjere ograničavanja u odnosu na njega te je mogao pravodobno iznijeti svoja očitovanja (vidjeti točku 17. ove presude).
73 Usto, tužitelj nije dokazao da su ga navodne poteškoće glede podataka koji su mu pruženi i vremena za odgovor na tvrdnje Vijeća onemogućile da pravodobno prilagodi tužbeni zahtjev ili razradi argumente svoje obrane.
74 Iz toga proizlazi da je priopćenje dokaza tijekom postupka bilo dostatno kako bi se tužitelju zajamčilo izvršavanje njegova prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
75 Stoga valja odbiti šesti tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
76 Trećim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi, s jedne strane, da razlog uvrštenja njegova imena na popis ne sadržava nikakvo pojašnjenje spornih činjenica i postupka koji se na njega odnosi, kojim bi se potkrijepila zloupotreba državnih sredstava i njihov nezakonit prijenos izvan Ukrajine koji mu se stavljaju na teret te, s druge strane, da je taj razlog stereotipan.
77 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
78 Uvodno valja podsjetiti da obrazloženje koje se zahtijeva u skladu s člankom 296. UFEU‑a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje o temeljnim pravima treba biti prilagođeno prirodi osporavanog akta i kontekstu u kojem je taj akt donesen. Ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati rezoniranje institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranoj osobi omogućilo da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev koji se odnosi na obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 94. i navedenu sudsku praksu).
79 U obrazloženju ne treba detaljno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje o temeljnim pravima mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju već i na kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje. Slijedom navedenog, s jedne strane, akt kojim se nanosi šteta dovoljno je obrazložen kad je donesen u kontekstu koji je zainteresiranoj osobi poznat i omogućuje joj da razumije doseg mjere poduzete u vezi s njom. S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan materijalnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem akt treba donijeti (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 95 i navedenu sudsku praksu).
80 Preciznije, obrazloženje mjere zamrzavanja imovine načelno ne smije biti samo općenito i stereotipno. Upravo suprotno, u obrazloženju takve mjere treba, uz primjenu navoda iz točke 79. ove presude, navesti posebne i konkretne razloge zbog kojih Vijeće smatra da je propis o kojem je riječ primjenjiv na tužitelja (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 96. i navedenu sudsku praksu).
81 U konkretnom slučaju valja, s jedne strane, istaknuti da, kao i razlozi prvotnog uvrštenja, razlog, kako je izmijenjen aktima iz ožujka 2015. (vidjeti točku 20. ove presude), sadržava elemente koji su osnova za uvrštenje tužiteljeva imena na popis, konkretnije okolnost da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak koji su ukrajinske vlasti pokrenule zbog zloupotrebe državnih sredstava.
82 Usto, odluka o održavanju na snazi mjera u odnosu na tužitelja donesena je u njemu poznatom kontekstu, s obzirom na to da se prilikom razmjene dopisa tijekom ovog postupka upoznao s dopisom od 30. prosinca 2014. na kojem je Vijeće utemeljilo odluku o održavanju na snazi mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja i u kojem je pružilo pojašnjenja glede uvrštenja tužiteljeva imena na popis (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 53. i 54. i navedenu sudsku praksu, i od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, EU:T:2013:397, t. 88.), a posebice detaljan opis činjenica koje mu se stavljaju na teret.
83 S druge strane, kad je riječ o navodnoj stereotipnosti razloga uvrštenja, valja istaknuti da, iako su navodi istaknuti u tom razlogu isti kao oni na temelju kojih su donesene mjere ograničavanja protiv drugih fizičkih osoba na popisu, njima se ipak opisuje konkretna situacija tužitelja protiv kojeg se, kao i protiv ostalih osoba, kako je navelo Vijeće, vodi sudski postupak povezan s istragama o zloupotrebi državnih sredstava u Ukrajini (vidjeti, u tom smislu, presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 115.).
84 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da su u aktima iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni aktima iz siječnja i ožujka 2015., dostatno navedeni pravni i činjenični elementi koji, prema mišljenju njihova autora, čine njihovu osnovu.
85 Stoga valja odbiti treći tužbeni razlog.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji se na nepostojanju pravne osnove
86 Prvim tužbenim razlogom tužitelj ističe da Odluka 2014/119, kako je izmijenjena aktima iz siječnja i ožujka 2015., nije u skladu s ciljevima iz članka 29. UEU‑a te da joj stoga nedostaje pravna osnova i da je, s obzirom na nevaljanost Odluke 2014/119, Uredba br. 208/2014, kako je izmijenjena aktima iz siječnja i ožujka 2015. također nevaljana, s obzirom na to da ne postoji nikakva valjana odluka na temelju poglavlja 2. glave V. Ugovora o EU‑u koja bi omogućavala pozivanje na članak 215. UFEU‑a.
87 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
– Glavni argument tužitelja, koji se temelji na neproporcionalnosti kriterija uvrštenja u odnosu na ciljeve Ugovora o EU‑u
88 Tužitelj svojim glavnim argumentom u biti tvrdi da se Odlukom 2014/119 ne ostvaruju dva cilja na koje se ona poziva, odnosno cilj učvršćivanja i podrške vladavini prava i osiguranja poštovanja ljudskih prava u Ukrajini, niti drugi ciljevi zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) navedeni u članku 21. stavku 2. točki (b) UEU‑a. Dodaje da izmjena obrazloženja aktima iz ožujka 2015. koja se na njega odnosi, nakon proširenja kriterija za uvrštavanje aktima iz siječnja 2015. nije bila opravdana jer Vijeće nije dokazalo da je narušio demokraciju, vladavinu prava ili kršio ljudska prava u Ukrajini, kao ni nanio štetu gospodarskom ili društvenom razvoju Ukrajine.
89 Slijedom navedenog, valja ispitati usklađenost kriterija za uvrštavanje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119 izmijenjenog Odlukom 2015/143, s ciljevima ZVSP‑a i, konkretnije, proporcionalnost tog kriterija s obzirom na gore navedene ciljeve.
90 Najprije treba podsjetiti da su ciljevi Ugovora o EU‑u, kad je riječ o ZVSP‑u, navedeni, među ostalim, u članku 21. stavku 2. točki (b) UEU‑a kojom je predviđeno:
„Unija utvrđuje i provodi zajedničke politike i djelovanja i nastoji ostvariti visok stupanj suradnje u svim područjima međunarodnih odnosa radi: […] učvršćivanja i podrške demokraciji, vladavini prava, ljudskim pravima i načelima međunarodnog prava”.
91 Nadalje, treba podsjetiti da je uvodnom izjavom 2. Odluke 2014/119 propisano:
„3. veljače 2014. Vijeće se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanja ljudskih prava u Ukrajini.”
92 Slijedom navedenog, kriterij za uvrštavanje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119, izmijenjen Odlukom 2015/143, je sljedeći:
„Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:
(a) zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome […]”
93 Naposljetku, valja podsjetiti da obrazloženje uvrštenja tužiteljeva imena na popis, nakon akata iz ožujka 2015., glasi:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
94 Najprije treba utvrditi da su, kao što to priznaje Vijeće u svojim podnescima, mjere ograničavanja protiv tužitelja donesene samo s ciljem učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini. Argumenti tužitelja koji se temelje na tome da kriterij za uvrštavanje naveden u Odluci 2014/119 ne ostvaruje druge ciljeve ZVSP‑a, stoga su bespredmetni.
95 Slijedom navedenog, treba provjeriti ispunjava li kriterij za uvrštavanje predviđen Odlukom 2014/119 i izmijenjen Odlukom 2015/143, koji se odnosi na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava, cilj učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini, na koji se poziva ta odluka.
96 U tom pogledu, treba podsjetiti da se, u skladu sa sudskom praksom u području mjera ograničavanja s obzirom na stanje u Tunisu i Egiptu, ciljevi poput onih iz članka 21. stavka 2. točaka (b) i (d) UEU‑a, mogu ostvariti zamrzavanjem financijskih sredstava čije je područje primjene, kao u ovom slučaju, bilo ograničeno na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu državnih sredstava kao i na s njima povezane osobe, subjekte i tijela, odnosno osobe čija su postupanja mogla ugroziti dobro funkcioniranje javnih ustanova i s njima povezanih tijela (vidjeti, u tom smislu, presude od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, EU:T:2013:273, t. 92.; od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 44. i od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljena, EU:T:2016:216, t. 68.).
97 U konkretnom slučaju, treba utvrditi da se, s jedne strane, kriterij za uvrštavanje, kad je riječ o tužitelju, temelji na kaznenom djelu „zloupotrebe državnih sredstava” i da taj kriterij, s druge strane, ulazi u pravni okvir koji je jasno određen Odlukom 2014/119 i relevantnim ciljem Ugovora EU‑a iz njezine uvodne izjave 2., odnosno ciljem učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini.
98 U vezi s time, valja podsjetiti da je poštovanje vladavine prava jedna od glavnih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kao što to proizlazi iz članka 2. UEU‑a i preambule Ugovora o EU‑u te Povelje o temeljnim pravima. Poštovanje vladavine prava je, među ostalim, u skladu s člankom 49. UFEU‑a, uvjet za pristupanje Uniji. Pojam vladavine prava, u formulaciji „prééminence du droit”, dio je i preambule Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.
99 Kroz sudsku praksu Suda i Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i kroz rad Vijeća Europe preko Europske komisije, za demokraciju putem prava, nastao je netaksativan popis načela i standarda koje je moguće obuhvatiti pojmom vladavine prava. U ta načela ulaze načelo zakonitosti, pravne sigurnosti, zabrane proizvoljnog postupanja izvršne vlasti, načelo neovisnih i nepristranih sudova, djelotvornog sudskog nadzora, uključujući poštovanje temeljnih prava i načelo jednakosti pred zakonom (vidjeti, u tom pogledu, popis kriterija vladavine prava koje je donijela Europska komisija, za demokraciju putem prava, tijekom svoje sto šeste plenarne sjednice (Venecija, 11.‑12. ožujka 2016.)). Usto, u nekim se pravnim instrumentima u kontekstu vanjskog djelovanja Unije navodi, među ostalim, borba protiv korupcije kao načelo obuhvaćeno pojmom vladavine prava (vidjeti, primjerice, Uredbu (EZ) br. 1638/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. o utvrđivanju općih odredbi o uspostavi Europskog instrumenta za susjedstvo i partnerstvo (SL 2006., L 310, str. 1.)).
100 Međutim, iako se ne može isključiti da se određenim postupanjima koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava narušava vladavina prava, ne može se zaključiti da svaki čin zloupotrebe državnih sredstava počinjen u državi nečlanici opravdava intervenciju Unije s ciljem učvršćivanja i podrške vladavini prava u toj državi u okviru njezinih ovlasti u području ZVSP‑a. Kako bi se moglo utvrditi da zloupotreba državnih sredstava može opravdati djelovanje Unije u okviru ZVSP‑a s ciljem učvršćivanja i podrške vladavini prava, u najmanju je ruku potrebno da su sporna djela takva da mogu narušiti institucionalne i pravne temelje države o kojoj je riječ.
101 U tom kontekstu, kriterij za uvrštavanje može se smatrati usklađenim s pravnim poretkom Unije samo ako ga se može tumačiti na način da je spojiv sa zahtjevima pravila više pravne snage koja mora poštovati i, preciznije, da je spojiv s ciljem učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini. Usto, takvim se tumačenjem omogućava poštovanje široke margine prosudbe kojom Vijeće raspolaže za utvrđivanje općih kriterija za uvrštenje uz istodobno osiguravanje načelno potpunog nadzora zakonitosti akata Unije kad je riječ o temeljnim pravima (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. srpnja 2014., National Iranian Oil Company/Vijeće, T‑578/12, neobjavljenu, EU:T:2014:678, t. 108. i navedenu sudsku praksu).
102 Slijedom toga, taj kriterij treba tumačiti na način da se ne odnosi na, apstraktno, svaki čin zloupotrebe državnih sredstava, nego se više odnosi na zloupotrebu državnih sredstava ili imovine koja, s obzirom na iznos ili vrstu sredstava ili imovine ili kontekst u kojem je do te zloupotrebe došlo, u najmanju ruku, može narušiti institucionalne i pravne temelje Ukrajine, osobito načelo zakonitosti, zabrane proizvoljnog postupanja izvršne vlasti, djelotvornog sudskog nadzora i jednakosti pred zakonom te, konačno, koja može narušiti poštovanje vladavine prava u toj zemlji (vidjeti točku 100. ove presude). Tumačen na taj način, kriterij za uvrštavanje u skladu je s relevantnim ciljevima EU‑a i proporcionalan im je.
– Ostali tužiteljevi argumenti
103 Kao prvo, tužitelj ističe da je cilj povezan s učvršćivanjem i podrškom vladavini prava prvi put uzet u razmatranje nepravodobno, odnosno u zaključcima Vijeća za vanjske poslove o Ukrajini održanog 3. ožujka 2014.
104 Budući da tužitelj tim argumentom želi reći da je uvrštenje njegova imena na popis potaknuto političkim razlozima, valja istaknuti da argument koji se odnosi na navodnu nepravodobnost pozivanja na cilj povezan s učvršćivanjem i podrškom vladavini prava nije sam za sebe dovoljan kako bi se dokazalo da Vijeće akte iz 2014. nije utemeljilo na izričito navedenom i legitimnom cilju učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini i da taj cilj nije bio ni razlog održavanja na snazi mjera u odnosu na tužitelja u aktima iz ožujka 2015.
105 S obzirom na to da tužitelj tim argumentom zapravo ističe prigovor koji se temelji na zloupotrebi državnih sredstava, dovoljno je istaknuti da će se on razmotriti u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga koje slijedi.
106 Kao drugo, tužitelj ističe da se proširenje kriterija za uvrštenje aktima iz siječnja 2015. (vidjeti točku 15. ove presude) ne može pravilno tumačiti na način da je samo istraga dovoljna za ispunjenje navedenog kriterija. U protivnom, Vijeće bi Unijinu ovlast odlučivanja o nametanju mjera ograničavanja delegiralo ukrajinskim vlastima, pri čemu Unija nad time ne bi imala nikakav nadzor.
107 U tom pogledu, iako je sud Unije zaključio da utvrđenje da je određena osoba odgovorna za kažnjivo djelo ne podrazumijeva nužno i njezinu osudu za to djelo (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 71. i 72.) iz sudske prakse navedene u točki 49. ove presude ipak proizlazi da je, u slučaju osporavanja, na nadležnom tijelu Unije da utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe o kojoj je riječ, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga.
108 U ovom slučaju, kriterij za uvrštavanje utvrđen aktima iz ožujka 2014., izmijenjen aktima iz siječnja 2015., omogućava Vijeću, u skladu s presudom od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93) da povede računa o istrazi za zloupotrebu državnih sredstava kao elementu koji u određenim slučajevima može opravdati donošenje mjera ograničavanja, ne dovodeći u pitanje okolnost da, s obzirom na sudsku praksu iz točke 107. ove presude i tumačenje kriterija za uvrštavanje iz točaka 89. do 102. ove presude, činjenica da se protiv osobe vodi istraga za kažnjivo djelo zloupotrebe državnih sredstava ne može sama za sebe opravdati postupanje Vijeća na temelju članaka 21. i 29. UEU‑a. Slijedom navedenog, kriterij za uvrštavanje ne može se tumačiti na način da je on delegacija ukrajinskim vlastima ovlasti odlučivanja o nametanju mjera.
109 Kao treće, tužitelj ističe da proširenje kriterija aktima iz siječnja 2015. čiji je cilj obuhvatiti „osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti [...] zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome” nije u skladu s ciljevima ZVSP‑a.
110 Dovoljno je reći da u ovom slučaju to proširenje nije relevantno, s obzirom na to da je tužiteljevo ime uvršteno na popis samo zbog toga što su protiv njega ukrajinske vlasti vodile kazneni postupak zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine, a ne zbog zloupotrebe položaja u svojstvu nositelja javnih dužnosti.
111 Kao četvrto, tužitelj dovodi u pitanje zakonitost promjene režima u Ukrajini nakon događanja u veljači 2014. Ističe da postoje brojni dokazi koji pokazuju da trenutačni režim u Ukrajini sam narušava demokraciju i vladavinu prava te krši i spreman je sustavno kršiti ljudska prava te naglašava da ukrajinska tijela kaznenog progona ili sudovi prema njemu neće postupati pravično, neovisno i nepristrano. S jedne strane, poziva se na nepostojanje prava na obranu i prava na pravični postupak u Ukrajini, a s druge strane na vrlo loše stanje glede ljudskih prava u toj državi.
112 U vezi s tim, valja podsjetiti da je Ukrajina članica Vijeća Europe od 1995. i da je ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da je Unija, kao i međunarodna zajednica, priznala legitimitet novog ukrajinskog režima. Vijeće stoga nije pogriješilo time što je, ne dovodeći u pitanje zakonitosti i legitimiteta ukrajinskog režima i pravosudnog sustava, utemeljilo svoju odluku na dokazima o postojanju kaznenog postupka u vezi s navodnom zloupotrebom državnih sredstava ili imovine protiv tužitelja, koje mu je pružilo visoko pravosudno tijelo te države.
113 Točno je da se ne može isključiti da je, u slučaju kad tužitelj podnese dokaze o tome da su činjenice koje mu se stavljaju na teret neistinite ili iskrivljene, Vijeće dužno provjeriti podatke koji su mu pruženi i po potrebi zahtijevati dodatne podatke ili dokaze.
114 Međutim, u ovom slučaju tužitelj ističe, kao prvo, da je žrtva političkog progona što dokazuje velik broj optužbi protiv njega, od kojih su mnoge neistinite ili motivirane političkim razlozima, kao drugo, velik broj javnih izjava članova trenutačnog režima u kojima se tužitelja navodi kao odgovornog za različita kažnjiva djela i treće, povrede počinjene u sudskim postupcima koji se na njega odnose. Na općenitiji način, iznosi sumnje glede legitimiteta novog ukrajinskog režima i nepristranosti ukrajinskog pravosudnog sustava te poštovanja ljudskih prava u Ukrajini.
115 Međutim, ti navodi nisu mogli dovesti u pitanje uvjerljivost optužbi protiv tužitelja za točno određena kaznena djela zloupotrebe državnih sredstava, što se analizira u nastavku u okviru četvrtog tužbenog razloga, niti su dostatni kako bi se dokazalo da su problemi glede ukrajinskog pravosudnog sustava koje navodi utjecali na njegov specifični položaj tijekom postupaka koji se na njega odnose i koji su bili osnova za donošenje mjera ograničavanja u odnosu na njega. Slijedom navedenog, u okolnostima ovog slučaja, Vijeće nije bilo dužno provesti dodatnu provjeru dokaza koje su mu pružile ukrajinske vlasti.
116 U preostalom dijelu, s obzirom na to da ispitivanje tužiteljeve argumentacije podrazumijeva da se Opći sud izjasni o zakonitosti promjene ukrajinskog režima i ispita osnovanost ocjena različitih međunarodnih tijela u tom pogledu, uključujući ocjene Vijeća, valja utvrditi da takvo ispitivanje ne ulazi u opseg nadzora Općeg suda kad je riječ o aktima koji su predmet ovog slučaja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 25. travnja 2013., Gbagbo/Vijeće, T‑119/11, EU:T:2013:216, t. 75.).
– Zaključak o prvom tužbenom razlogu
117 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je kriterij za uvrštenje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119, izmijenjen Odlukom 2015/143, u skladu s ciljevima ZVSP‑a iz članka 21. UEU‑a, s obzirom na to da se odnosi na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava koja može narušiti vladavinu prava u Ukrajini.
118 Isti zaključak nameće se u vezi sa zahtjevom za poništenje Uredbe br. 208/2014. Njome se određuje mjera zamrzavanja financijskih sredstava predviđena odlukom donesenom na temelju poglavlja 2. glave V. UEU‑a te je stoga u skladu s člankom 215. UFEU‑a, s obzirom na to da postoji valjana odluka u smislu tog članka.
119 Slijedom toga, valja odbiti prvi žalbeni razlog.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na zloupotrebi ovlasti
120 Tužitelj drugim tužbenim razlogom ističe da je stvaran cilj koji je Vijeće nastojalo postići mjerama ograničavanja o kojima je riječ bio pridobiti naklonost tzv. prijelaznog režima u Ukrajini s ciljem stvaranja ukrajinske vlade naklonjene Uniji, što je politički cilj Unije, a ne s ciljem učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini. To potvrđuje činjenica da Vijeće nije dokazalo postojanje nikakvog kaznenog postupka protiv tužitelja zbog zloupotrebe državnih sredstava i njihova nezakonita prijenosa izvan Ukrajine.
121 Konkretnije, kad je riječ o aktima iz siječnja i ožujka 2015., zloupotreba ovlasti tim je očitija jer je Vijeće, s jedne strane, proširilo kriterije za uvrštenje umjesto da ukloni tužiteljevo ime s popisa i, s druge strane, proširivši spomenute kriterije za uvrštenje ustvari je delegiralo ukrajinskim vlastima potpuni nadzor nad tim kriterijima.
122 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
123 Uvodno valja upozoriti na to da akt predstavlja zlouporabu ovlasti samo ako se na temelju objektivnih, mjerodavnih i suglasnih pokazatelja pokaže da je donesen isključivo, ili barem u odlučujućem dijelu, u svrhe različite od onih na koje se poziva ili kako bi se zaobišao postupak posebno predviđen Ugovorom zbog okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., EU:T:2009:401, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
124 U konkretnom slučaju, valja podsjetiti na to da su aktima iz ožujka 2014., u njihovoj početnoj formulaciji i kako su izmijenjeni aktima iz siječnja i ožujka 2015., predviđene mjere ograničavanja protiv osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava s ciljem podrške vladavini prava u Ukrajini.
125 U skladu sa zaključcima navedenim u okviru prvog tužbenog razloga, valja utvrditi da, s jedne strane, cilj koji se nastoji postići Odlukom 2014/119 odgovara jednom od ciljeva iz članka 21. stavka 2. točke (b) UEU‑a i, s druge strane, da se taj cilj može postići spornim mjerama.
126 Slijedom navedenog, tužitelj nije dokazao da je Vijeće, donošenjem akata iz ožujka 2014. ili njihovom izmjenom aktima iz siječnja i ožujka 2015., nastojalo postići cilj različit od cilja učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini.
127 Taj zaključak nije doveden u pitanje okolnošću koju ističe tužitelj, da su mjere ograničavanja o kojima je riječ, de facto ili namjerno poticale približavanje Ukrajine i Unije.
128 Usto, valja istaknuti i da su navodno nepostojanje kaznenog postupka ili postojanje samo preliminarne istrage u Ukrajini okolnosti koje nisu dovoljne kako bi se potkrijepilo postojanje zloupotrebe ovlasti Vijeća, s obzirom na to da je Vijeće, na temelju čvrste činjenične osnove, kao što to proizlazi iz ispitivanja četvrtog tužbenog razloga (vidjeti točke 131. do 153. ove presude), znalo za činjenice koje su se stavljale na teret tužitelju i da te činjenice mogu opravdati intervenciju u svrhu učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini.
129 Jednako tako, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, valja istaknuti da, s jedne strane, Vijeće aktima iz siječnja 2015. nije proširilo kriterije za uvrštenje, nego je samo pojasnilo pojam „zloupotrebe državnih sredstava”, te da, u svakom slučaju, pojašnjenje kriterija za uvrštenje nije relevantno za ocjenu zakonitosti prvotnog upisa tužiteljeva imena na popis aktima iz ožujka 2014. (vidjeti točke 50. do 52. ove presude) te stoga nije značilo uklanjanje njegova imena s popisa. Slijedom navedenog, kao što je istaknuto u točki 108. ove presude, kriterij za uvrštenje ne može se tumačiti na način da je on delegacija ukrajinskim vlastima ovlasti odlučivanja o nametanju mjera ograničavanja o kojima je riječ.
130 Stoga valja odbiti drugi tužbeni razlog.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju kriterija za uvrštavanje na popis
131 Tužitelj četvrtim tužbenim razlogom ističe da uvrštavanje njegova imena na popis nije bilo u skladu s kriterijima za uvrštavanje iz Odluke 2014/119, izmijenjenim Odlukom 2015/143.
132 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
– Glavni argument tužitelja
133 Tužitelj glavnim argumentom u biti ističe da razlozi uvrštenja njegova imena na popis, kako su izmijenjeni aktima iz ožujka 2015., ne udovoljavaju kriterijima za uvrštavanje, kako su izmijenjeni aktima iz siječnja 2015.
134 Uvodno valja istaknuti da su u odnosu na tužitelja, od 7. ožujka 2015. uvedene nove mjere ograničavanja, aktima iz ožujka 2015., na temelju kriterija za uvrštavanje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119 „kako je pojašnjen” aktima iz siječnja 2015. Naime, Odluka 2015/364 nije samo potvrđujući akt, već autonomna odluka koju je vijeće donijelo nakon periodičnog preispitivanja predviđenog člankom 5. trećim stavkom Odluke 2014/119.
135 Slijedom toga, zakonitost uvrštenja tužiteljeva imena na popis aktima iz ožujka 2015. valja ispitati vodeći računa o, najprije, kriteriju za uvrštavanje, kako je pojašnjen aktima iz siječnja 2015., potom o razlogu uvrštenja te, naposljetku, o dokazima na kojima se to uvrštenje temelji.
136 Kad je riječ o, najprije, kriteriju za uvrštavanje, valja podsjetiti da taj kriterij, kako je izmijenjen aktima iz siječnja 2015., predviđa da se mjere ograničavanja o kojima je riječ primjenjuju, osobito, na osobe „za koje je utvrđeno da su odgovorne” za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava, što uključuje osobe „koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti” zbog zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava ili imovine (vidjeti točku 15. ove presude). Usto, kao što je to pojašnjeno u okviru prvog tužbenog razloga, taj kriterij treba tumačiti na način da se ne odnosi apstraktno na svaki čin zloupotrebe državnih sredstava, nego više na zloupotrebu državnih sredstava ili imovine koja može narušiti poštovanje vladavine prava u Ukrajini (vidjeti točku 102. ove presude).
137 Nadalje, kad je riječ o razlogu uvrštenja tužiteljeva imena na popis, valja podsjetiti da je tužitelj od 7. ožujka 2015. uvršten na popis zbog toga što se protiv njega vodio „kazneni postupak koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine” (vidjeti točku 20. ove presude).
138 Naposljetku, kad je riječ o dokazima na kojima se temelji uvrštenje tužiteljeva imena na popis, valja istaknuti, kao što to priznaje Vijeće, da zakonitost uvrštenja tužiteljeva imena treba ocjenjivati prvenstveno s obzirom na dopis od 30. prosinca 2014. u kojem se navodi tijek raznih istraga koje se odnose na tužitelja.
139 U tom je dopisu navedeno da se protiv tužitelja vodila preliminarna istraga u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv njega u vezi s određenim postupanjima koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava i na osnovu kojih je njegovo ime uvršteno na popis. Ta se istraga, preciznije, odnosila na dva kaznena djela: utaju poreza i drugih obveznih davanja, osobito krivotvorenjem isprava i pokušajem zloupotrebe državnih sredstava fiktivnim odbitkom davanja povezanim s porezom na dodanu vrijednost.
140 U tim okolnostima valja, kao prvo, istaknuti da je taj dopis na kojem je Vijeće utemeljilo odluku o donošenju akata iz ožujka 2015. dovoljan dokaz činjenice da su se protiv tužitelja u trenutku donošenja akata iz ožujka 2015. vodili kazneni postupci zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine.
141 Kao drugo, treba stoga provjeriti udovoljava li zadržavanje tužiteljeva imena na popisu nakon akata iz ožujka 2015. zbog toga što se protiv njega vodio kazneni postupak za takva kaznena djela kriteriju za uvrštavanje, kako je izmijenjen aktima iz siječnja 2015. i kako je protumačen u okviru prvog tužbenog razloga (vidjeti točku 136. ove presude).
142 S obzirom na kaznena djela koja se tužitelju stavljaju na teret, koja se navode u dopisu od 30. prosinca 2014., valja, s jedne strane podsjetiti da je progon gospodarskih kaznenih djela, poput zloupotrebe državnih sredstava, važno sredstvo borbe protiv korupcije te da je borba protiv korupcije, u kontekstu vanjskog djelovanja Unije, načelo koje čini dio vladavine prava (vidjeti točku 99. ove presude).
143 S druge strane, valja istaknuti da su kaznena djela koja se stavljaju na teret tužitelju dio šireg konteksta u kojem je jedan nezanemarivi dio nekadašnjeg ukrajinskog vodstva osumnjičen za počinjenje teških kaznenih djela u upravljanju državnim sredstvima, čime su bili ozbiljno ugroženi institucionalni i pravni temelji države i povrijeđena načela jednakosti, zabrane proizvoljnog postupanja izvršne vlasti, djelotvornog sudskog nadzora i jednakosti pred zakonom (vidjeti točke 100. do 102. ove presude).
144 Iz toga proizlazi da mjere ograničavanja o kojima je riječ, gledane u njihovoj ukupnosti i vodeći računa o bliskosti tužitelja s ukrajinskim vodstvom i, osobito, bivšim predsjednikom, doprinose olakšavanju progona kaznenih djela zloupotrebe državnih sredstava počinjenih na štetu ukrajinskih institucija i olakšavaju ukrajinskim vlastima da povrate imovinsku korist protupravno ostvarenu tim djelima. Time se olakšava, ako se sudski postupci pokažu osnovanima, kažnjavanje navodnih djela korupcije koja su počinili članovi bivšeg režima, čime se pridonosi podršci vladavini prava u toj državi (vidjeti, u tom smislu, sudsku praksu navedenu u točki 96. ove presude).
145 Slijedom navedenog, valja zaključiti da je uvrštenje tužiteljeva imena na popis aktima iz ožujka 2015., na temelju dokaza iz dopisa od 30. prosinca 2014., u skladu s kriterijem za uvrštavanje, kako je izmijenjen aktima iz siječnja 2015. i protumačen s obzirom na cilj na kojem je utemeljen, odnosno cilj učvršćivanja i podrške vladavini prava u Ukrajini.
– Ostali tužiteljevi argumenti
146 Tužitelj prije svega ističe da se protiv njega samo vodila istraga koja ne udovoljava kriteriju za uvrštavanje, s obzirom na to da nije riječ o sudskom postupku.
147 U vezi s time, valja podsjetiti da, s jedne strane, Vijeće na temelju kriterija za uvrštavanje iz akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni aktima iz siječnja 2015., može uzeti u obzir istragu za zloupotrebu državnih sredstava kao element koji, u određenim slučajevima, može opravdati donošenje mjera ograničavanja. S druge strane, valja utvrditi da je Vijeće dužno dokazati osnovanost razloga koji se stavljaju na teret osobi o kojoj je riječ, i to na temelju dostatne činjenične osnove, u smislu sudske prakse navedene u točki 41. ove presude, neovisno o pitanju ulazi li preliminarna istraga koja se vodi protiv tužitelja u okvir pravog sudskog postupka u smislu ukrajinskog zakona o kaznenom postupku (vidjeti, u tom smislu, presude od 28. siječnja 2016., Kljujev/Vijeće, T‑341/14, EU:T:2016:47, t. 50. i od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće, T‑331/14, EU:T:2016:49, t. 55.).
148 Točno je da je pokretanje sudskog postupka u smislu ukrajinskog zakona o kaznenom postupku element o kojemu Vijeće može voditi računa prilikom dokazivanja postojanja činjenica koje opravdavaju donošenje mjera ograničavanja na razini Unije i ocjene potrebe donošenja takvih mjera kako bi se zajamčio učinak aktivnosti nacionalnih tijela. Međutim, donošenje mjera ograničavanja u nadležnosti je Vijeća koje samostalno odlučuje o potrebi i prikladnosti donošenja takvih mjera, s obzirom na ciljeve ZVSP‑a, neovisno o zahtjevu vlasti države nečlanice o kojoj je riječ u tom smislu i o bilo kojoj drugoj mjeri koju te vlasti donose na nacionalnoj razini, pod uvjetom da se temelji na čvrstoj činjeničnoj osnovi u smislu relevantne sudske prakse (vidjeti točku 41. ove presude).
149 Nadalje, tužitelj ističe, s jedne strane, da za razliku od onog što je navedeno u dopisu od 30. prosinca 2014., utaja poreza i drugih obveznih davanja ne predstavlja zloupotrebu državnih sredstava i, s druge strane, da optužba za počinjenje zloupotrebe državnih sredstava spomenuta u tom dopisu nije potkrijepljena i, s obzirom na to da se odnosi na pokušaj kaznenog djela, ne udovoljava kriteriju za uvrštavanje.
150 Međutim, iako je vrijedno žaljenja što Vijeće nije dobilo preciznije podatke glede optužbi iznesenih u odnosu na tužitelja, argumenti koje je on istaknuo ne dovode u pitanje ni postojanje istrage ukrajinskih vlasti ni vjerojatnost činjenica o kojima ukrajinske vlasti vode istragu i na temelju kojih je Vijeće odlučilo donijeti mjere ograničavanja o kojima je riječ. Tim se argumentima više osporavaju postupovni aspekti poput nepostojanja pravog „sudskog postupka” ili se pobijaju optužbe koje spomenute vlasti stavljaju na teret tužitelju, uključujući pitanje kvalifikacije na temelju ukrajinskog kaznenog prava činjenica koje mu se stavljaju na teret, što ulazi u sferu osnovanosti tih tvrdnji.
151 U vezi s time valja utvrditi da zadatak Vijeća nije bio provjeriti osnovanost istraga koje su se vodile protiv tužitelja, nego samo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava s obzirom na dostupne elemente (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 77.).
152 Naposljetku, tužitelj ističe da je Vijeće trebalo vrlo detaljno provjeriti činjeničnu osnovu za donošenje mjera ograničavanja o kojima je riječ, s obzirom na posebnu situaciju u Ukrajini. Poziva se, osobito, na sljedeće okolnosti: kao prvo, na činjenicu da Ukrajina nije država članica Unije, kao drugo, na političke razloge za navode koji se protiv njega ističu, kao treće, na nepostojanje napretka u kaznenom postupku o kojem je riječ, kao četvrto, nepostojanje uravnoteženog ili pravičnog postupka u Ukrajini kad je riječ o donošenju odluka prije podizanja optužnice, kao peto, činjenicu da su sudovi utvrdili da su određeni podaci koje su poslale ukrajinske vlasti bili neistiniti i, šesto, činjenicu da je Vijeće imalo na raspolaganju rok za podnošenje ili provjeru dokaza i podataka koji opravdavaju tužiteljevo ponovno uvrštenje.
153 Ti su argumenti već odbačeni u okviru ispitivanja prvog tužbenog razloga (vidjeti točke 111. do 116. ove presude). U dijelu u kojem se njima nastoji dokazati da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni u tom pogledu, ti su argumenti razmotreni u nastavku, u okviru petog tužbenog razloga.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni
154 Tužitelj svojim petim tužbenim razlogom ističe da Vijeće svoju odluku ne može utemeljiti samo na tvrdnjama koje mu je iznijela država članica ili treća država te da je dužno sâmo ispitati istinitost tvrdnji koje su mu dane. Vijeće je stoga, prema tužiteljevu mišljenju, utemeljivši svoju odluku o uvrštenju i zadržavanju tužiteljeva imena na popisu na nepotkrijepljenim tvrdnjama, počinilo očitu pogrešku u ocjeni.
155 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
156 Valja utvrditi da je Vijeće, s obzirom na sudsku praksu iz točke 41. ove presude, ispunilo svoj teret dokazivanja. Naime, prilikom donošenja akata iz ožujka 2015. Vijeće je imalo na raspolaganju detaljnije podatke o postupanjima koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava koja su, prema mišljenju ukrajinskih vlasti opravdavala pokretanje istraga protiv tužitelja. Vijeće je za ta postupanja saznalo, među ostalim, iz dopisa od 30. prosinca 2014. s kojim je tužitelj upoznat prije donošenja spomenutih akata.
157 Nadalje, uvrštenje tužiteljeva imena temeljilo se na aktu ukrajinskog pravosudnog tijela opisanim u dopisu od 30. prosinca 2014., odnosno pokretanju istrage o kaznenim djelima zloupotrebe državnih sredstava, Vijeću se ne može prigovoriti da nije provjerilo točnost i potkrijepljenost podataka koje su pružila najviša pravosudna tijela u Ukrajini i koji potvrđuju postojanje tih istraga (vidjeti točke 111. do 116. ove presude).
158 Usto, zadaća Vijeća nije bila provjeriti osnovanost istraga koje su se vodile protiv tužitelja, nego samo provjeriti osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava zbog tih istraga (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 77.), što je učinilo prilikom donošenja akata iz ožujka 2015., na temelju dokaza koji su potvrđivali postojanje kaznenih postupaka za detaljno pojašnjena kaznena djela zloupotrebe državnih sredstava.
159 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti peti tužbeni razlog.
Sedmi tuženi razlog, koji se temelji na povredi prava vlasništva
160 Tužitelj sedmim tužbenim razlogom ističe, kao prvo, da prilikom nametanja mjera ograničavanja u odnosu na njega nisu poštovana odgovarajuća jamstva koja bi mu omogućila obranu pred Vijećem. Kao drugo, prilikom donošenja tih mjera povrijeđen je kriterij za uvrštavanje. Kao treće, razlog uvrštenja više nije uključivao kažnjivo djelo nezakonitog prijenosa ukrajinskih državnih sredstava izvan Ukrajine. Kao četvrto, Vijeće nije dokazalo da je u ovom slučaju potpuno zamrzavanje imovine, umjesto djelomičnog, proporcionalno s obzirom na to da, s jedne strane, iz optužbi stavljenih na teret tužitelju ne proizlazi da su nekretnine na koje se odnosi navodna zloupotreba prodane ili da ih više nije bilo moguće drugačije vratiti i, s druge strane, da nije opravdano zamrzavanje sredstava preko vrijednosti dobara koja su navodno zloupotrijebljena, koja proizlazi iz dopisa od 30. prosinca 2014.
161 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
162 Uvodno valja istaknuti da su prvi i drugi argument razmotreni i odbačeni u okviru ispitivanja šestog, odnosno sedmog tužbenog razloga.
163 Treba odbiti i treći argument tužitelja, u skladu s kojim razlog uvrštenja više ne uključuje kažnjivo djelo nezakonitog prijenosa ukrajinskih državnih sredstava izvan Ukrajine. Naime, iako razlog uvrštenja, kako je izmijenjen aktima iz ožujka 2015., više ne uključuje nezakoniti prijenos državnih sredstava izvan Ukrajine, pozivanje na zloupotrebu državnih sredstava, ako je ono osnovano, dovoljno je samo za sebe kako bi se opravdale mjere ograničavanja protiv tužitelja.
164 Kad je riječ o četvrtom argumentu koji se u bitnome odnosi na neproporcionalnost mjera ograničavanja, valja podsjetiti da u skladu s načelom proporcionalnosti koje je jedno od općih načela prava Unije, akti institucija Unije ne smiju prelaziti granice onog što je prikladno i nužno za ostvarenje ciljeva propisa o kojem je riječ. Slijedom toga, kad je moguć izbor između nekoliko prikladnih mjera, valja se odlučiti za onu koja je najmanje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima koji se nastoje postići (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 205. i navedenu sudsku praksu).
165 U ovom slučaju, točno je da je tužiteljevo pravo vlasništva ograničeno s obzirom na to da on ne može, među ostalim, raspolagati svojim sredstvima koja se nalaze na području Unije, osim na temelju posebnih odobrenja, te da mu se ne može dati na raspolaganje, izravno ni neizravno, nijedno financijsko sredstvo ni drugi gospodarski resurs.
166 U vezi s time, najprije treba podsjetiti, kao što je to utvrđeno u okviru prvog i četvrtog tužbenog razloga da je, s jedne strane, kriterij za uvrštavanje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119, kako je izmijenjen Odlukom 2015/143, u skladu s ciljevima ZVSP‑a i, s druge strane, da je uvrštenje tužiteljeva imena na popis u skladu s kriterijima za uvrštavanje (vidjeti točke 89. do 117. i 135. do 145. ove presude).
167 Nadalje, valja odbaciti i tužiteljev argument u skladu s kojim, s jedne strane, nije dokazano da su nekretnine na koje se odnosi navodna zloupotreba prodane ili da ih više nije bilo moguće drugačije vratiti i, s druge strane, da nije opravdano zamrzavanje sredstava preko vrijednosti navodno zloupotrijebljenih dobara, koja proizlazi iz dopisa od 30. prosinca 2014.
168 Naime, valja utvrditi, kao što to naglašava Vijeće da su, s jedne strane, brojke spomenute u navedenom dopisu pokazatelj samo približne vrijednosti imovine koja je navodno zloupotrijebljena te da bi, s druge strane, svaki pokušaj ograničenja iznosa zamrznutih sredstava u praksi bio vrlo otežan, ako ne i nemoguć.
169 Usto, nedostaci mjera ograničavanja nisu nerazmjerni ciljevima koji se nastoje postići, s obzirom na to da su te mjere, s jedne strane, privremene i reverzibilne te stoga ne povrjeđuju „bitan sadržaj” prava vlasništva te da se, s druge strane, od njih može odstupiti kako bi se zadovoljile osnovne potrebe, sudski troškovi ili izvanredni troškovi osoba o kojima je riječ (vidjeti, u tom smislu, presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 209.).
170 Slijedom navedenog, valja odbiti sedmi tužbeni razlog te posljedično cijeli dio tužbe koji se odnosi na poništenje zadržavanja tužiteljeva imena na popisu aktima iz ožujka 2015.
O održavanju na snazi učinaka Odluke 2014/119
171 Podredno, Vijeće zahtijeva da, u slučaju djelomičnog poništenja akata iz ožujka 2014., zbog razloga pravne sigurnosti, Opći sud proglasi da se učinci Odluke 2014/119 održavaju na snazi sve dok djelomično poništenje Uredbe br. 208/2014 ne počne proizvoditi pravne učinke. Zahtijeva i da se učinci Odluke 2014/119, kako je izmijenjena, u slučaju djelomičnog poništenja akata iz ožujka 2015. održe na snazi sve dok djelomično poništenje Uredbe br. 208/2014, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2015/357, ne počne proizvoditi pravne učinke.
172 Tužitelj se protivi zahtjevu Vijeća.
173 Valja podsjetiti da je Opći sud, s jedne strane, poništio Odluku 2014/119 i Uredbu br. 208/2014, u njihovoj prvotnoj verziji, u dijelu u kojem su se one odnosile na tužitelja i, s druge strane, odbio tužbu u dijelu u kojem se pobija Uredba 2015/138 i akti iz ožujka 2015., u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.
174 U tom pogledu valja istaknuti da Odluka 2015/364, kao što je to navedeno u točki 134. ove presude, nije samo potvrđujući akt, već autonomna odluka koju je Vijeće donijelo nakon periodičnog preispitivanja predviđenog člankom 5. trećim stavkom Odluke 2014/119. U takvim okolnostima, iako poništenje akta iz ožujka 2014. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja podrazumijeva poništenje uvrštenja tužiteljeva imena na popis za razdoblje koje je prethodilo stupanju na snagu akata iz 2015., njime se ne može dovesti u pitanje zakonitost tog upisa za razdoblje nakon tog stupanja na snagu.
175 Slijedom navedenog, nije potrebno odlučiti o zahtjevu Vijeća za održavanje na snazi učinaka Odluke 2014/119.
Troškovi
176 U skladu s člankom 134. stavkom 2. Poslovnika, ako više stranaka ne uspije u postupku, Opći sud odlučuje o podjeli troškova.
177 Budući da u ovom slučaju Vijeće nije uspjelo u postupku kad je riječ o zahtjevu za poništenje postavljenom u tužbi, valja mu naložiti snošenje troškova povezanih s tim zahtjevom, u skladu sa zahtjevom tužitelja. Budući da tužitelj nije uspio u postupku kad je riječ o zahtjevu za poništenje podnesenom u podnesku kojim se vrši prilagodba tužbenog zahtjeva, valja mu naložiti snošenje troškova povezanih s tim zahtjevom, u skladu sa zahtjevom Vijeća.
178 Usto, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Komisija će stoga snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavaju se Odluka Vijeća 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 i Uredba Vijeća (EU) br. 208/2014 od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe br. 208/2014, u dijelu u kojem je ime Oleksandra Viktoroviča Janukoviča uvršteno na popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja i to do stupanja na snagu Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2014/119 i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi Uredbe br. 208/2014.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Vijeću Europske unije nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Oleksandra Viktoroviča Janukoviča u vezi sa zahtjevom za poništenje postavljenim u tužbi.
4. Oleksandru Viktoroviču Janukoviču nalaže se snošenje, osim vlastitih, i troškova Vijeća u vezi sa zahtjevom za poništenje postavljenim u podnesku kojim se vrši prilagodba tužbenog zahtjeva.
5. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Berardis | Czúcz | Pelikánová |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. rujna 2016.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti sporaII – 4
Postupak i zahtjevi stranakaII – 9
PravoII – 12
1. O zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni Provedbenom odlukom 2014/216, odnosno Provedbenom uredbom br. 381/2014, u dijelu u kojem se odnose na tužiteljaII – 12
2. Zahtjev za poništenje akata iz ožujka 2014., kako su izmijenjeni aktima iz siječnja i ožujka 2015., u dijelu u kojem se odnose na tužiteljaII – 19
Nadležnost Općeg suda za ispitivanje zakonitosti Odluke 2015/143II – 20
O apsolutnoj zapreci vođenju postupka koja se temelji na nedostatku aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na Uredbu 2015/138II – 21
MeritumII – 22
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštituII – 23
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganjaII – 25
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji se na nepostojanju pravne osnoveII – 28
– Glavni argument tužitelja, koji se temelji na neproporcionalnosti kriterija uvrštenja u odnosu na ciljeve Ugovora u EU‑uII – 28
– Ostali tužiteljevi argumentiII – 34
– Zaključak o prvom tužbenom razloguII – 39
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na zloupotrebi ovlastiII – 39
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju kriterija za uvrštavanje na popisII – 42
– Glavni argument tužiteljaII – 42
– Ostali tužiteljevi argumentiII – 46
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeniII – 49
Sedmi tuženi razlog, koji se temelji na povredi prava vlasništvaII – 51
O održavanju na snazi učinaka Odluke 2014/119II – 54
TroškoviII – 55