MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 9. studenoga 2016. (1)
Predmet C-536/15
Tele2 (Netherlands) BV,
Ziggo BV,
Vodafone Libertel BV
protiv
Autoriteit Consument en Markt (ACM)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio College van Berop voor het bedrijfsleven (Upravni sud za trgovinu i industriju, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Direktiva 2002/22/EZ – Članak 25., stavak 2. – Usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i imenika – Direktiva 2002/58/EZ – Članak 12. –Stavljanje na raspolaganje osobnih podataka pretplatnika u svrhu njihove objave u telefonskom imeniku odnosno njihovo korištenje u svrhu usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika – Oblik i načini pretplatnikovog pristanka – Razlika ovisno o državi članici u kojoj se pruža usluga imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika – Načelo nediskriminacije“
I – Uvod
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku College van Berop voor het bedrijfsleven (Upravni sud za trgovinu i industriju, Nizozemska) ponovno poziva Sud da precizira uvjete pod kojima poduzeća koja pretplatnicima dodjeljuju telefonske brojeve moraju pružateljima usluga imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika staviti na raspolaganje osobne podatke svojih pretplatnika.
2. Sud koji je uputio zahtjev osobito pita Sud je li protivno načelu nediskriminacije iz članka 25. stavka 2. Direktive 2002/22/EZ (2) to da navedena poduzeća prilikom prikupljanja pristanka pretplatnika za objavu njihovih podataka u telefonskom imeniku odnosno za njihovo korištenje u svrhu usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika različito postupaju ovisno o državi članici u kojoj se pruža usluga imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika.
3. Temelj tog prethodnog pitanja je zahtjev za stavljanje na raspolaganje koji je postavilo belgijsko poduzeće European Directory Assistance (u daljnjem tekstu: EDA), koje nudi usluge telefonskih imenika i davanja obavijesti o brojevima pretplatnika dostupne na belgijskom državnom području društvima Tele2 (Nizozemska) BV (u daljnjem tekstu: Tele2), Ziggo BV i Vodafone Libertel BV (u daljnjem tekstu: Vodafone), trima poduzećima koja dodjeljuju brojeve telefona u Nizozemskoj. Budući da su potonja odbila EDA-i staviti na raspolaganje podatke svojih pretplatnika, ona je pokrenula postupak pred Autoriteit Consument en Markt (Tijelo za potrošače i tržište, u daljnjem tekstu: ACM), nacionalnim regulatornim tijelom, postavivši zahtjev za rješavanje spora.
4. ACM je, nakon savjetovanja s Uredom Tijela europskih regulatora za elektroničke komunikacije (Ured BEREC-a), od društava Tele2, Ziggo i Vodafone zatražio da EDA-i stave na raspolaganje osnovne podatke o svojim pretplatnicima (ime, adresu, poštanski broj, mjesto stanovanja, broj telefona) pod poštenim, objektivnim, ekonomičnim i nediskriminirajućim uvjetima, ako se EDA obveže da će te podatke koristiti u svrhu stavljanja na tržište standardne usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika.
5. ACM je također presudio da načelo nediskriminacije ne dopušta, suprotno mišljenju nizozemskog tijela za zaštitu osobnih podataka, različito postupanje ovisno o tome upućuje li zahtjev za stavljanje na raspolaganje nizozemski pružatelj usluge ili operater s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, te je odbio ideju prema kojoj je potrebno zatražiti posebni pristanak nizozemskih pretplatnika u slučaju da se njihovi podaci unose u inozemne telefonske imenike.
6. Tele2, Ziggo i Vodafone podnijeli su žalbu protiv odluka ACM-a pred College van Berop voor het bedrijfsleven (Upravni sud za trgovinu i industriju).
7. On se pita dopuštaju li članak 25. stavak 2. Direktive o univerzalnoj usluzi i, osobito, načelo nediskriminacije iz te odredbe da se u okviru zahtjeva za pristanak razlikuju zahtjevi za stavljanje na raspolaganje koje su uputili nizozemski pružatelji usluga i oni koje su uputili pružatelji usluga s poslovnim nastanom u drugim državama članicama Unije.
8. College van Berop voor het bedrijfsleven (Upravni sud za trgovinu i industriju) prema tome odlučio je postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 25. stavak 2. Direktive 2002/22/EZ tumačiti na način da se zahtjev poduzetnika sa sjedištem u drugoj državi članici mora također shvaćati kao zahtjev kada isti zahtijeva informacije s ciljem pružanja javno dostupnih usluga službe davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i telefonskih imenika koje se nude u toj državi članici i/ili u drugim državama članicama?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, može li pružatelj usluge, koji dodjeljuje telefonske brojeve te je na temelju nacionalnog propisa obvezan od korisnika zatražiti suglasnost prije unošenja u standardnu uslugu davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i standardni telefonski imenik, prema načelu nediskriminacije kod zahtjeva za suglasnost različito postupati ovisno o tome u kojoj državi članici poduzetnik koji zahtijeva informacije u smislu članka 25. stavka 2. Direktive 2002/22/EZ čini dostupnima obavijesti o brojevima pretplatnika i telefonski imenik?“
9. U ovom se mišljenju ograničujem na analizu drugog pitanja. Naime, samo ono predstavlja pravnu poteškoću koja zahtijeva produbljeno ispitivanje, dok se elementi odgovora na prvo pitanje mogu pronaći u tekstu članka 5. i članka 25. stavka 2. Direktive o univerzalnoj usluzi.
10. U okviru ove analize razjasnit ću razloge zbog kojih smatram da se članku 25. stavku 2. Direktive o univerzalnoj usluzi, kao i članku 12. Direktive 2002/58/EZ (3) na koji se također neizostavno treba pozvati, u načelu protivi to da poduzeće koje je primilo zahtjev za stavljanje na raspolaganje osobnih podataka svojih pretplatnika i koje je prikupilo pristanak potonjih, različito postupa ovisno o državi članici u kojoj se nude usluge telefonskog imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika.
II – Pravni okvir
A – Pravo Unije
1. Direktiva o univerzalnoj usluzi
11. Uvodna izjava 11. Direktive o univerzalnoj usluzi određuje kako slijedi:
„(11) Usluga telefonskog imenika i usluga službe za korisnike predstavljaju nužno oruđe pristupa javno dostupnim telefonskim uslugama te čine dio obveza pružanja univerzalne usluge. Korisnici i potrošači žele sveobuhvatne telefonske imenike kao i službu za korisnike koji pokrivaju sve upisane telefonske pretplatnike i njihove brojeve […]. Direktiva 97/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području telekomunikacija […]osigurava pretplatnicima pravo na privatnost u vezi s uključivanjem njihovih osobnih podataka u javni telefonski imenik“
12. Članak 25. Direktive o univerzalnoj usluzi pod nazivom „Telefonski imenik usluga informacija“ određuje kako slijedi:
„ […]
2. Države članice osiguravaju da sva poduzeća koja dodjeljuju telefonske brojeve pretplatnicima ispunjavaju sve razumne zahtjeve za objavljivanje relevantnih podataka, u obliku oko kojega su se sve strane usuglasile, pod uvjetima koji su pošteni, objektivni, ekonomični i nediskriminirajući, sve s ciljem pružanja javno dostupnih usluga službe davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i telefonskih imenika.
[…]
4. Države članice ne održavaju nikakva zakonska ograničenja koja krajnjim korisnicima u određenoj državi članici sprečavaju izravni pristup uslugama upita vezanih uz imenik u drugoj državi članici, glasovnim pozivom ili tekstualnom porukom, te poduzimaju mjere kako bi osigurale takav pristup u skladu s člankom 28.
5. Stavci od 1. do 4. primjenjuju se u skladu sa zahtjevima zakonodavstva Zajednice o zaštiti osobnih podataka i, posebno člankom 12. Direktive 2002/58/EZ [Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama].“
2. Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama
13. Uvodne izjave 38. i 39. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama određuju kako slijedi:
(38) Telefonski imenici pretplatnika elektroničkih komunikacijskih usluga distribuiraju se posvuda te su javni. Pravo na privatnost fizičkih osoba i legitimni interesi pravnih osoba zahtijevaju da pretplatnici budu u mogućnosti odrediti hoće li se njihovi osobni podaci objaviti u telefonskome imeniku te, ako hoće, koji podaci. Davatelji javnih telefonskih imenika trebaju obavijestiti pretplatnike koji će biti uključeni u takve telefonske imenike o svrsi imenika, ali i o posebnoj uporabi koja se može ostvariti preko elektroničkih verzija javnih telefonskih imenika, posebno putem funkcija pretraživanja koje su ugrađene u softver, poput obrnute funkcije pretraživanja koja omogućuje korisnicima telefonskog imenika da otkriju ime i adresu pretplatnika samo na temelju telefonskog broja.
(39) Obveza obavješćivanja pretplatnika o svrsi odnosno svrhama javnih telefonskih imenika u koje će se uključiti i njihovi osobni podaci treba se nametnuti stranci koja prikuplja podatke za takvo uključivanje. Ako se podaci mogu prenijeti trećoj osobi ili više trećih osoba, pretplatnik treba biti obaviješten o ovoj mogućnosti te o primatelju odnosno kategorijama mogućih primatelja. Bilo koji prijenos podataka treba biti podložan uvjetu prema kojemu se podaci ne mogu koristiti u druge svrhe osim onih zbog kojih se prikupljaju. Ako osoba koja prikuplja podatke od pretplatnika ili neka treća osoba kojoj su podaci proslijeđeni želi koristiti podatke u neku dodatnu svrhu, tada stranka koja je u početku prikupljala podatke ili treća osoba, kojoj su podaci proslijeđeni, treba dobiti ponovni pristanak pretplatnika.“
14. Članak 12. te direktive naslovljen „Telefonski imenici pretplatnika“ osim toga određuje kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da pretplatnici budu obaviješteni, bez naknade te prije njihovog uvrštavanja u telefonski imenik, o svrsi odnosno svrhama tiskanog ili elektroničkog telefonskog imenika pretplatnika, koji je dostupan javnosti ili koji se može nabaviti putem usluga informacija i u koji se mogu uključiti njihovi osobni podaci, kao i o svim drugim mogućnostima uporabe zasnovanima na funkcijama pretraživanja koje su ugrađene u elektroničke verzije telefonskog imenika.
2. Države članice osiguravaju da se pretplatnicima pruži mogućnost odrediti hoće li njihovi osobni podaci biti uključeni u javni telefonski imenik, te, ako hoće, koji podaci, u onoj mjeri u kojoj su ti podaci relevantni za svrhu telefonskog imenika koju je odredio njegov davatelj, kao i mogućnost provjeriti, ispraviti ili opozvati takve podatke. Neuključivanje u javni telefonski imenik pretplatnika, provjera, ispravak ili opoziv osobnih podataka iz imenika su besplatni.
3. Države članice mogu zahtijevati da se od pretplatnika traži dodatni pristanak za bilo koju svrhu javnog telefonskog imenika, osim traženja kontaktnih podataka o osobama na temelju njihovog imena te, gdje je to potrebno, minimuma drugih identifikatora.
[…]“
B – Nizozemski propisi
15. Na temelju članka 1.1., točke (e) Besluit universele dienstverlening en eindgebruikersbelangen (odluke koja se odnosi na univerzalnu uslugu i interese krajnjih korisnika), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (4):
„[S]tandardna usluga davanja obavijesti o brojevima pretplatnika jest usluga telefonskih informacija dostupna javnosti koja omogućuje pretraživanje telefonskih brojeva samo kombinirajući podatke o imenu s podacima o adresi, kućnom broju, poštanskom broju odnosno mjestu stanovanja pretplatnika.“
16. Članak 3.1. Budea kojim se prenosi članak 25. stavak 2. Direktive o univerzalnoj usluzi glasi kako slijedi:
„Pružatelj usluge koji dodjeljuje telefonske brojeve pretplatnicima ispunjava sve razumne zahtjeve za objavljivanje relevantnih podataka, u obliku oko kojega su se sve strane usuglasile, pod uvjetima koji su pošteni, objektivni, ekonomični i nediskriminirajući, s ciljem pružanja javno dostupnih telefonskih imenika i javno dostupnih usluga službe davanja obavijesti o pretplatnicima.“
17. Sukladno članku 3.2. Budea:
„1. Pružatelj telefonske usluge dostupne javnosti koji, prije ili u trenutku sklapanja ugovora s korisnikom zatraži njegovo ime i adresu (ulicu i kućni broj, poštanski broj i mjesto), također ga treba zatražiti pristanak da se ti osobni podaci i broj telefona koji mu je dodijeljen objave u standardnom telefonskom imeniku i pretplatničkim datotekama koje se koriste u svrhu standardne usluge informacija o pretplatnicima. Pristanak iz prethodne rečenice se traži posebno za svaku vrstu osobnih podataka.
2. Dani je pristanak relevantna informacija u smislu članka 3.1.
3. Pružatelj telefonske usluge dostupne javnosti koji također traži pristanak koji se odnosi na upis u nestandardni telefonski imenik ili u pretplatničke datoteke koje se ne koriste isključivo za standardnu uslugu informacija o pretplatnicima osigurava da su način i oblik na koji se traži pristanak iz stavka 1. u najmanju ruku jednaki načinu i obliku na koji se traži prvotni pristanak iz ovog stavka.“
III – Analiza
18. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud je li članku 25. stavku 2. Direktive o univerzalnoj usluzi, i osobito načelu nediskriminacije na koje se poziva, protivno to da poduzeće koje je primilo zahtjev za stavljanje na raspolaganje osobnih podataka svojih pretplatnika i koje je prikupilo pristanak potonjih različito postupa ovisno o državi članici u kojoj se pružaju usluge telefonskog imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika.
19. Drugim riječima, kad operater usluga davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i/ili telefonskih imenika koji nudi svoje usluge u državi članici koja nije država članica u kojoj pretplatnik boravi podnese zahtjev za objavljivanje iz članka 25. stavka 2. Direktive o univerzalnoj usluzi, je li moguće uvjetovati taj zahtjev posebnim pretplatnikovim pristankom?
20. Da bi se odgovorilo na to pitanje, uz tekst članka 25. stavka 2. Direktive o univerzalnoj usluzi treba ocijeniti i tekst članka 12. stavka 2. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama.
21. Naime, iako sud koji je uputio zahtjev ne upućuje na potonju odredbu u okviru svog prethodnog pitanja, neizostavno se na nju treba pozvati ne samo zbog davanja korisnog odgovora već i zato što se na temelju članka 25. stavka 5. Direktive o univerzalnoj usluzi stavak 2. navedenog članka primjenjuje „u skladu sa zahtjevima zakonodavstva Zajednice o zaštiti osobnih podataka i, posebno člankom 12. Direktive 2002/58/EZ [Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama]“.
22. Kao prvo treba podsjetiti da su na temelju članka 25. stavka 2. Direktive o univerzalnoj usluzi države članice obvezne osigurati da sva poduzeća koja dodjeljuju telefonske brojeve pretplatnicima ispunjavaju sve razumne zahtjeve za objavljivanje pod uvjetima koji su pošteni, objektivni, ekonomični i nediskriminirajući, sve s ciljem pružanja javno dostupnih usluga službe davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i telefonskih imenika.
23. Valja utvrditi da zakonodavac Unije ne čini razliku ovisno o tome je li zahtjev za objavljivanje postavio operater s poslovnim nastanom na nacionalnom državnom području ili u drugoj državi članici; poduzeća koja dodjeljuju telefonske brojeve su obvezna ispuniti „sve razumne zahtjeve za objavljivanje“(5).
24. Osim toga, zakonodavac je izričito precizirao da uvjeti koje ti zahtjevi trebaju ispuniti moraju biti „ pošteni“ i „nediskriminirajući“ što nužno podrazumijeva da ne može biti razlike u postupanju ovisno o tome je li zahtjev uputio nacionalni ili strani operater, osim ako, naravno, ona nije propisno opravdana.
25. Kao drugo treba uputiti na tekst članka 12. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama koja izričito predviđa uvjete i načine na koje se osobni podaci pretplatnika koje je prikupilo poduzeće koje dodjeljuje telefonske brojeve mogu priopćavati u svrhu objave u javnom imeniku.
26. Sud je tu odredbu tumačio u svojoj presudi od 5. svibnja 2011. Deutsche Telekom(6) i to tumačenje omogućuje, po mojem mišljenju, da u ovom slučaju utvrdimo odgovor koji treba dati sudu koji je uputio zahtjev.
27. U tom je predmetu Sud upitan u kojoj je mjeri Deutsche Telekom, zadužen za univerzalnu uslugu u Njemačkoj, obvezan da u svrhu uspostavljanja javnog imenika dostavi podatke o pretplatnicima trećih poduzeća dvama konkurentnim društvima na njemačkom tržištu usluga telefonskih informacija, GoYellow GmbH i Telix AG. U tom je slučaju regulatorno tijelo obvezalo Deutsche Telekom da dostavi takve informacije, uključujući podatke za koje su pretplatnik odnosno njegov pružatelj usluge pristali da ih objavi isključivo Deutsche Telekom.
28. Jedno od pitanja koje je postavljeno Sudu odnosi se na to treba li za takvu dostavu ishoditi novi pristanak pretplatnika.
29. Sud je na to pitanje odgovorio niječno, presudivši da poduzeće koje dodjeljuje telefonske brojeve nije obvezno pribaviti novi ili posebni pristanak pretplatnika kad se podaci potonjega dostavljaju konkurentnom pružatelju usluge telefonskog imenika u svrhu objave u sličnom imeniku. Sud je prema tome utemeljio svoju analizu na činjenici da se pristanak pretplatnika odnosi na cilj objave osobnih podataka,a ne na identitet pružatelja usluge.
30. U svrhu ove analize može se preuzeti takva argumentacija.
31. Sud je prvotno utemeljio taj zaključak na tekstu i cilju članka 12. stavka 2. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama(7). Kao rezultat kontekstualnog i sustavnog tumačenja te odredbe, presudio je da se pristanak pretplatnika ne odnosi posebno na identitet pružatelja usluge imenika, već na cilj objave podataka u javnom imeniku. Sud je prema tome odbio tumačenje prema kojemu pretplatnik ima „selektivno pravo odlučivanja“ u korist određenih pružatelja usluga davanja obavijesti o brojevima pretplatnika i/ili imenika.
32. U točkama 65. i 66. te presude, Sud je tako presudio kako slijedi:
„65. […] [K]ad je pretplatnika poduzeće koje mu je dodijelilo telefonski broj obavijestilo o mogućnosti dostave njegovih osobnih podataka trećem poduzeću, poput Deutsche Telekoma, u svrhu njihove objave u javnom imeniku i kad je on pristao na objavu tih podataka u takvom imeniku, u ovom slučaju onome toga društva, dostava tih istih podataka drugom poduzeću u cilju objave tiskanog ili elektroničkog imenika odnosno stavljanja takvih imenika na raspolaganje posredstvom usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika ne može opet biti predmet pretplatnikovog pristanka, ako je zajamčeno da se dotični podaci neće koristiti u druge svrhe osim onih u koje su prikupljeni s ciljem njihove prve objave. Naime, pristanak, na temelju članka 12. stavka 2. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, pretplatnika koji je valjano informiran o objavi njegovih osobnih podataka u javnom imeniku veže se za cilj te objave i proteže se na sve daljnje postupanje s tim podacima od strane trećih poduzeća aktivnih na tržištu usluga davanja obavijesti o brojevima pretplatnika dostupnih javnosti i imenika, ako to postupanje ima istu svrhu. (8)
66. Osim toga, kad je pretplatnik pristao na dostavu njegovih osobnih podataka određenom poduzeću u svrhu njihove objave u javnom imeniku tog poduzeća, dostava tih istih podataka drugom poduzeću u cilju objave javnog imenika bez novog pristanka tog pretplatnika ne može bitno ugroziti bit prava zaštite osobnih podataka, kako je priznato u članku 8. Povelje[Europske unije o temeljnim pravima].“
33. Drugi se put Sud pozvao na iznimno jasan tekst uvodne izjave 39. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama(9).
34. Podsjećam da je u toj uvodnoj izjavi zakonodavac Unije naveo kako slijedi:
„Obveza obavješćivanja pretplatnika o svrsi odnosno svrhama javnih telefonskih imenika u koje će se uključiti i njihovi osobni podaci treba se nametnuti stranci koja prikuplja podatke za takvo uključivanje. Ako se podaci mogu prenijeti trećoj osobi ili više trećih osoba, pretplatnik treba biti obaviješten o ovoj mogućnosti te o primatelju odnosno kategorijama mogućih primatelja. Bilo koji prijenos podataka treba biti podložan uvjetu prema kojemu se podaci ne mogu koristiti u druge svrhe osim onih zbog kojih se prikupljaju. Ako osoba koja prikuplja podatke od pretplatnika ili neka treća osoba kojoj su podaci proslijeđeni želi koristiti podatke u neku dodatnu svrhu, tada stranka koja je u početku prikupljala podatke ili treća osoba, kojoj su podaci proslijeđeni, treba dobiti ponovni pristanak pretplatnika.“(10)
35. U točki 63. presude od 5. svibnja 2011., Deutsche Telekom (C-543/09, EU:C:2011:279), Sud je dakle presudio da je dostavljanje osobnih podataka trećima dopušteno „ako se jamči da se podaci ne mogu koristiti u druge svrhe osim onih zbog kojih se prikupljaju“.
36. Treći se put Sud pozvao na iznimku od tog načela, posebno predviđenu u članku 12. stavku 3. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama.
37. Sukladno toj odredbi, „države članice mogu zahtijevati da se od pretplatnika traži dodatni pristanak za bilo koju svrhu javnog telefonskog imenika, osim traženja kontaktnih podataka o osobama na temelju njihovog imena te, gdje je to potrebno, minimuma drugih identifikatora“.
38. Prema Sudu, pribavljanje novog pretplatnikovog pristanka se dakle predviđa „[a]ko ih stranka koja je prikupila te podatke od pretplatnika ili trećeg kojem su dostavljeni, želi koristiti u druge svrhe“(11).
39. Iako se spomenuta presuda u predmetu Deutsche Telekom odnosi na sasvim nacionalnu situaciju, smatram da se rješenje Suda iz te presude treba analogno primijeniti na prekograničnu situaciju poput ove o kojoj je riječ.
40. Naime, po mojem mišljenju ne postoji nikakav posebni razlog kojim bi se opravdala razlika u postupanju ovisno o tome ima li operater poslovni nastan na nacionalnom državnom području ili u drugoj državi članici, od trenutka kad je taj operater prikupio osobne podatke pretplatnika u potpuno iste svrhe za koje su prikupljeni i prilikom prvotne objave. Naime, koji god bio njegov poslovni nastan u Uniji, on pruža uslugu imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika u uvelike usklađenom zakonodavnom okviru koji osigurava poštovanje uvjeta u području zaštite osobnih podataka pretplatnika, kao što jasno proizlazi iz članka 25. stavka 5. Direktve o univerzalnoj usluzi i članka 12. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama.
41. Kako ne postoji opravdanje utemeljeno na zaštiti osobnih podataka pretplatnika, takva razlika u postupanju dovodi do izravne diskriminacije operatera u istom sektoru djelatnosti, na temelju državljanstva. To je teška povreda općeg načela prava Unije(12) i zapreka slobodnom pružanju usluga(13) koje je zajamčeno člankom 56. UFEU-a(14).
42. Osim toga, radi se o osiguranju punog ostvarenja ciljeva predviđenih u okviru Direktive o univerzalnoj usluzi. U članku 25. te direktive zakonodavac Unije ne skriva svoju namjeru osiguranja usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika koja više nije samo nacionalna već uistinu prekogranična i to da bi osigurao, sukladno članku 28. stavku 1. točki (b) navedene direktive, pristup svih krajnjih korisnika svim brojevima koji se koriste u Uniji.
43. Naime, iako članak 25. stavak 2. te direktive treba omogućiti operaterima usluge telefonskih informacija pristup osobnim podacima inozemnih pretplatnika, članak 25. stavak 4. navedene direktive treba omogućiti krajnjim korisnicima pristup uslugama davanja obavijesti o brojevima pretplatnika druge države članice. I jedna i druga odredba tako čine cjelinu koja treba osigurati stvarni pristup svih krajnjih korisnika svim brojevima u Uniji.
44. S obzirom na te elemente, uvjeren sam, s jedne strane, da razlika u postupanju sa zahtjevom, kad ga postavlja operater s poslovnim nastanom u državi članici koja nije ona u kojoj pretplatnik boravi, nije spojiva s tekstom članka 25. stavka 2. Direktive o univerzalnoj usluzi i članka 12. stavka 2. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama kad on prikuplja osobne podatke pretplatnika u potpuno iste svrhe za koje su prikupljeni i prilikom prvotne objave.
45. U tim okolnostima, poduzeće poput Tele2 kojemu je upućen zahtjev za stavljanje na raspolaganje ne može dakle zahtijevati poseban i specifičan pristanak pretplatnika ni izmijeniti, kako predlaže Vodafone, taj pristanak ovisno o različitim državama članicama Unije.
46. Suprotno tome, u trenutku potpisivanja ugovora o pretplati to poduzeće, sukladno odredbama predviđenim u članku 12. stavku 1. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, u vezi s uvodnim izjavama 38. i 39. navedene direktive, treba osigurati da pretplatnik primi jasne i precizne informacije u pogledu svrhe i različitih aspekata postupanja s njegovim osobnim podacima i, osobito, mogućnosti da se potonji stave na raspolaganje pružateljima usluga imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika koji pružaju svoje usluge u državi članici koja je drugačija od one u kojoj on boravi.
47. S druge strane, jasno je, s obzirom osobito na tumačenje Suda navedenih odredaba u presudi od 5. svibnja 2011. Deutsche Telekom (C 543/09, EU:C:2011:279), da se razlika u postupanju sa zahtjevom ovisno o tome je li ga postavio nacionalni ili inozemni operater može opravdati samo u slučaju kad su dotični podaci namijenjeni upotrebi u druge svrhe, osobito kad taj operater nudi uslugu obrnutog pretraživanja identiteta polazeći od telefonskog broja.
48. U ovom predmetu i na temelju podataka s internetske stranice EDA-e čini se da on nudi tu uslugu. U tim okolnostima, kad su dotični podaci zapravo namijenjeni korištenju u svrhe koje se razlikuju od onih za koje su prikupljeni prilikom prvotne objave, Tele2 može, prema mom mišljenju, legitimno tražiti posebni pristanak pretplatnika za takvo postupanje s njihovim podacima.
49. S obzirom na sva prethodna razmatranja smatram da se slijedom toga članak 25. stavak 2. Direktive o univerzalnoj usluzi i članak 12. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama trebaju tumačiti na način da im je protivno to da poduzeće koje je primilo zahtjev za stavljanje na raspolaganje osobnih podataka svojih pretplatnika kad prikuplja pristanak potonjih, čini razliku ovisno o državi članici u kojoj se pruža usluga telefonskog imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika pod uvjetom da su međutim ti podaci namijenjeni korištenju u svrhe jednake onima za koje su prikupljeni i radi prvotne objave.
50. To poduzeće dakle u trenutku potpisivanja ugovora o pretplati treba osigurati da pretplatnik primi jasne i precizne informacije u pogledu različitih aspekata postupanja s njegovim osobnim podacima i, osobito, u pogledu njihova stavljanju na raspolaganje radi njihove objave u telefonskom imeniku ili njihova korištenja u svrhu usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika u državi članici koja je različita od one u kojoj on boravi.
IV – Zaključak
51. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na drugo pitanje koje je postavio College van Berop voor het bedrijfsleven (Upravni sud za trgovinu i industriju, Nizozemska) odgovori kako slijedi:
Članak 25. stavak 2. Direktive 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. i članak 12. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, trebaju se tumačiti na način da im je protivno to da poduzeće koje je primilo zahtjev za stavljanje na raspolaganje osobnih podataka svojih pretplatnika i kad prikuplja pristanak potonjih, čini razliku ovisno o državi članici u kojoj se pruža usluga telefonskog imenika i/ili davanja obavijesti o brojevima pretplatnika pod uvjetom da su međutim ti podaci namijenjeni korištenju u svrhe jednake onima za koje su prikupljeni i prilikom prvotne objave.
To poduzeće dakle u trenutku potpisivanja ugovora o pretplati treba osigurati da pretplatnik primi jasne i precizne informacije u pogledu svrhe i različitih aspekata postupanja s njegovim osobnim podacima i, osobito, njihovu stavljanju na raspolaganje radi njihove objave u telefonskom imeniku ili njihova korištenja u svrhu usluge davanja obavijesti o brojevima pretplatnika u državi članici koja je različita od one u kojoj on boravi.