PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(prvo vijeće)

6. svibnja 2014.

Predmet F‑153/12

Claude Forget

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Dužnosnik – Primici od rada – Obiteljske naknade – Naknada za kućanstvo – Uvjeti za odobravanje – Registrirano partnerstvo prema luksemburškom pravu – Izvanbračni životni partneri koji imaju pravo na zakonito sklapanje braka – Dužnosnik koji ne ispunjava uvjete iz članka 1. stavka 2. točke (c) podtočke iv. Priloga VII. Pravilniku“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se na UEZAE primjenjuje sukladno njegovu članku 106.a, kojom C. Forget zahtijeva da se, prvo, poništi odluka od 25. rujna 2012. kojom je Europska komisija odbila priznati naknadu za kućanstvo i mirovinu nadživjele osobe za tužiteljeva partnera i, drugo, da se utvrdi nezakonitost članka 1. stavka 2. točke (c) podtočke iv. Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

Odluka:      Tužba se odbija. C. Forget snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova Europske komisije. Vijeće Europske unije snosi vlastite troškove

Sažetak

1.      Dužnosnici – Primici od rada – Obiteljski doplatci – Doplatak za kućanstvo – Uvjeti za odobravanje – Dužnosnik registriran kao izvanbračni životni partner – Pravo na sklapanje braka – Samostalni pojmovi

(Pravilnik o osoblju, čl. 1.d i Prilog VII., čl. 1. st. 2. t. (c))

2.      Dužnosnici – Primici od rada – Obiteljski doplatci – Doplatak za kućanstvo – Uvjeti za odobravanje – Načelo jednakosti plaća – Izvanbračni životni partneri koji imaju pravo na zakonito sklapanje braka – Diskriminacija na temelju spola – Nepostojanje

(Pravilnik o osoblju, čl. 1.d i Prilog VII., čl. 1. st. 2. t. (c))

1.      Pojam izvanbračne zajednice iz članka 1.d Pravilnika ima samostalni karakter, s obzirom na to da taj članak Pravilnika ne upućuje na uvjete predviđene nacionalnim pravom koje se primjenjuje ovisno o slučaju, nego uspostavlja poseban pravni režim kroz uvjete predviđene u tom pogledu odredbom članka 1. stavka 2. točke (c) Priloga VII.

Taj članak među ostalim zahtijeva, kao prvo, da par dostavi odnosnom upravnom tijelu službeni dokument čiju valjanost priznaju država članica ili nadležno tijelo države članice, kojim se potvrđuje njihov status izvanbračnih partnera te, kao drugo, postavlja dodatni uvjet da par nema pravo na zakonito sklapanje braka u državi članici. Kada je riječ o sadržaju i dosegu ove potonje odredbe, u njoj se pojašnjava da par ima pravo na zakonito sklapanje braka samo ako partneri ispunjavaju sve uvjete propisane zakonodavstvom države članice koja takvom paru dopušta sklapanje braka.

Pojam para koji ima pravo na zakonito sklapanje braka nalazi se u Pravilniku i može se tumačiti samo samostalno. Osim toga, on služi cilju koji je postavio zakonodavac, a naveden je u uvodnoj izjavi 8. Uredbe br. 723/2004 kojom je i donesena ta verzija Pravilnika, prema kojoj se dužnosnicima koji žive u izvanbračnoj zajednici koju država članica priznaje kao životno partnerstvo i koji nemaju pravo na zakonito sklapanje braka, treba dati pravo na iste povlastice kao i parovima koji su u braku.

(t. 22. do 24.)

2.      Kada je riječ o navodnoj diskriminaciji zbog različitog postupanja kod priznavanja naknade za kućanstvo između, s jedne strane, dužnosnika koji su sklopili izvanbračno partnerstvo s osobom istoga spola kojima mjerodavni nacionalni propisi ne dozvoljavaju sklapanje braka i, s druge strane, dužnosnika koji su različitog spola, no koji su se, iako imaju mogućnost zakonitog sklapanja braka, odlučili na sklapanje izvanbračnog životnog partnerstva – treba reći da je usporedba pogrešna jer članak 1. stavak 2. točka (c) Priloga VII. Pravilniku ne uvodi niti može uvesti samostalan propis koji može biti protivan ili prelaziti okvire iz odredaba kojima svaka pojedina država članica uređuje prava i obveze eventualnih kategorija bračnih ili izvanbračnih zajednica predviđenih tim propisima. Tim se člankom naprotiv, upravo zbog razlika u nacionalnim propisima, samo utvrđuje, i to u odnosu na svakog dužnosnika koji je zakonito priznat kao partner u državi članici te koji traži naknadu za kućanstvo, poseban uvjet odnosno da par, a ne sam dužnosnik, nema pravo na sklapanje braka. Ovaj uvjet ovisi, kada je riječ o spolu ili spolnoj orijentaciji dužnosnika koji je sklopio partnerstvo, isključivo o pravnom režimu koji propisi svake pojedine države članice priznaju tim izvanbračnim partnerima, a s obzirom na to da je taj uvjet s gledišta Pravilnika potpuno neutralan.

Nadalje, imajući u vidu različite nacionalne propise o ovoj materiji koja je isključivo u nadležnosti država članica, uvjet da par nema pravo na sklapanje braka ne dovodi do neizravne diskriminacije, s obzirom na činjenicu da je među različitim mogućim pravno priznatim međuljudskim zajednicama brak trenutačno jedini oblik građanske zajednice priznat u svim državama članicama Unije, što s druge strane nije slučaj i sa životnim partnerstvom.

Naravno, odredbe članka 1. stavka 2. točke (c) podtočke iv. Priloga VII. Pravilniku upućuju na razliku u objektivnom postupanju između te dvije kategorije dužnosnika. Međutim, ako se pođe od toga da su te dvije kategorije osoba stavljene u usporedivu situaciju u odnosu na cilj koji se želi ostvariti naknadom za kućanstvo, takvu bi razliku u postupanju trebalo smatrati objektivno opravdanom, s obzirom na to da je zakonodavac Unije želio da se dužnosnicima u izvanbračnoj zajednici koju država članica priznaje kao životno partnerstvo, a koji nemaju pravo na sklapanje braka, dade pravo na iste povlastice kao i parovima koji su u braku.

(t. 27. do 29., 31. i 32.)