PRESUDA SUDA (šesto vijeće)
6. lipnja 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 66. – Područje primjene ratione temporis – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Područje primjene ratione materiae – Građanska i trgovačka stvar – Članak 1. stavak 1. i stavak 2. točka (a) – Isključena područja – Imovinska prava koja proizlaze iz bračnog odnosa – Članak 54. – Zahtjev za izdavanje potvrde o izvršivosti odluke suda podrijetla – Sudska odluka koja se odnosi na potraživanje koje proizlazi iz prestanka imovinskopravnog odnosa koji se temelji na neregistriranom partnerstvu”
U predmetu C‑361/18,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Szekszárdi Járásbíróság (Općinski sud u Szekszárdu, Mađarska), odlukom od 16. svibnja 2018., koju je Sud zaprimio 5. lipnja 2018., u postupku
Ágnes Weil
protiv
Géze Gulácsija,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: C. Toader (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, A. Rosas i M. Safjan, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, u svojstvu agenta,
– za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. Heller i A. Tokár, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. i stavka 2. točke (a) te članka 53. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Ágnes Weil, s domicilom u Mađarskoj, i Géze Gulácsija, s domicilom u Ujedinjenoj Kraljevini, povodom izdavanja potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012, s ciljem izvršenja pravomoćne odluke donesene protiv potonjeg.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba (EZ) br. 44/2001
3 Uvodne izjave 16. do 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.) glase:
„(16) Uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar Zajednice opravdava da sudske odluke donesene u nekoj državi članici automatski budu priznate bez potrebe bilo kakvog postupka osim u slučajevima njihova osporavanja.
(17) Na temelju istog načela uzajamnog povjerenja, postupak kojim se postiže izvršivost sudske odluke iz jedne države članice u drugoj državi članici mora biti učinkovit i brz. S tim ciljem, izjava da je sudska odluka izvršiva zapravo mora biti izdana automatski, nakon [posve] formalnih provjera podnesene dokumentacije, pri čemu ne smije postojati bilo kakva mogućnost da se sud po službenoj dužnosti pozove na bilo koji od razloga za neizvršenje u skladu s ovom Uredbom.
(18) Unatoč tome, poštovanje prava obrane znači da tuženik mora imati mogućnost podnošenja žalbe u kontradiktornom postupku na odluku o izvršivosti, ako smatra da postoji jedan od razloga za neizvršavanje sudske odluke. Mogućnost služenja pravnim lijekom trebala bi postojati i za tužitelja ako je odbijen njegov zahtjev za donošenje odluke o izvršivosti sudske odluke.”
4 Članak 1. te uredbe propisuje:
„1. Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na prirodu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari.
2. Ova se Uredba ne primjenjuje na:
(a) status ili pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička [imovinska] prava koja proizlaze iz bračnih veza [odnosa], oporuke i nasljeđivanje;
[…]”
5 U skladu s člankom 53. navedene uredbe:
„1. Stranka koja zahtijeva priznavanje ili podnese zahtjev za proglašenje izvršivosti, prilaže presliku sudske odluke koja zadovoljava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine autentičnosti.
2. Stranka koja zahtijeva proglašenje izvršivosti prilaže potvrdu iz članka 54. ne dovodeći u pitanje odredbe članka 55.”
6 Člankom 54. te uredbe predviđa se:
„Sud ili nadležno tijelo države članice u kojoj je donesena sudska odluka izdaje, na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke, potvrdu u obliku standardnog obrasca iz Priloga V. ovoj Uredbi.”
7 Članak 55. Uredbe br. 44/2001 u stavku 1. propisuje:
„Ako nije priložena potvrda iz članka 54., sud ili nadležno tijelo može odrediti rok za njezino prilaganje ili prihvatiti istovjetan dokument ili, ako smatra da raspolaže dostatnim informacijama, osloboditi stranku prilaganja takvog dokumenta.”
Uredba br. 1215/2012
8 Članak 1. Uredbe br. 1215/2012 predviđa:
„1. Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na financijske, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).
2. Ova se Uredba ne primjenjuje na:
(a) osobna stanja i pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba, stvarna [imovinska] prava koja proizlaze iz bračnog odnosa ili odnosa koji se prema pravu koje se primjenjuje na takav odnos smatra odnosom s učincima sličnim braku;
[…]”
9 Članak 66. te uredbe predviđa:
„1. Ova se Uredba primjenjuje samo na sudske postupke koji su u tijeku, na vjerodostojne isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene na dan ili nakon 10. siječnja 2015.
2. Neovisno o članku 80., Uredba (EZ) br. 44/2001 nastavlja se primjenjivati na sudske odluke donesene u sudskim postupcima koji su u tijeku, na vjerodostojne isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene na dan ili nakon 10. siječnja 2015., a koje spadaju u područje primjene ove Uredbe.”
Mađarsko pravo
Zakon o sudskom izvršenju
10 Bírósági végrehajtásról szóló 1994. évi LIII. törvény (Zakon br. LIII iz 1994. o sudskom izvršenju) u članku 31/C stavku 1. točki (g) određuje:
„Sud koji odlučuje u prvom stupnju na zahtjev izdaje […] potvrdu iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 koristeći se obrascem iz Priloga I. toj uredbi.”
Građanski zakonik
11 Polgári Törvénykönyvről szóló 1959. évi IV. törvény (Zakon IV. iz 1959. kojim se uvodi Građanski zakonik), u verziji primjenjivoj na dan donošenja odluke čije se izvršenje zahtijeva (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), u članku 578/G – koji se nalazi u odjeljku 3., naslovljenom „Imovinskopravni odnosi osoba koje žive u zajednici”, iz poglavlja XLVI. glave IV., koja nosi naslov „Obvezno pravo”, u stavcima 1. i 2. propisivao je sljedeće:
„1. Tijekom zajedničkog života partneri imovinu stječu zajedno, razmjerno svojem udjelu. Ako se taj udio ne može utvrditi, valja smatrati da su njihovi doprinosi jednaki. Rad u kućanstvu uzima se u obzir prilikom izračuna udjela u stjecanju imovine.
2. Ove odredbe primjenjuju se i na imovinskopravne odnose drugih osoba koje žive u istom kućanstvu, osim bračnih drugova i partnera u registriranom partnerstvu.”
12 Članak 685/A Građanskog zakonika, koji se nalazi u glavi VI. Građanskog zakonika, naslovljenoj „Završne odredbe”, propisuje:
„Neregistrirano partnerstvo postoji između osoba koje žive zajedno (životna zajednica) u istom kućanstvu, emocionalno su i imovinski povezane, a nisu sklopile brak ili registrirano partnerstvo, kada se nijedna od njih ne nalazi u braku, registriranom ili neregistriranom partnerstvu s nekom drugom osobom niti među njima postoji krvno srodstvo u ravnoj ili pobočnoj lozi, po jednom ili oba roditelja.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
13 Á. Weil i G. Gulácsi bili su neregistrirani partneri u smislu članka 685/A Građanskog zakonika te su živjeli u zajednici od veljače 2002. do listopada 2006.
14 Presudom Szekszárdi Városi Bírósága (Sud gradske četvrti u Szekszárdu, Mađarska), koja je 23. travnja 2009. postala pravomoćna i izvršiva, G. Gulácsiju naloženo je da Á. Weil isplati iznos od 665 133 mađarskih forinti (HUF) (otprilike 2060 eura), uvećan za zakonsku zateznu kamatu, na temelju prestanka imovinskopravnog odnosa koji se temelji na njihovu odnosu neregistriranog partnerstva.
15 Á. Weil je, kako bi ishodila naplatu tog potraživanja, pokrenula postupak izvršenja u Mađarskoj protiv G. Gulácsija, koji je obustavljen s obzirom na to da potonji nije imao imovine.
16 Budući da je imala saznanja da G. Gulácsi od 2006. živi u Ujedinjenoj Kraljevini u kojoj ima redovite prihode, Á. Weil je, s ciljem izvršenja te presude, 22. studenoga 2017. podnijela zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 Szekszárdi Járásbíróságu (Općinski sud u Szekszárdu), odnosno sudu koji je donio presudu od 23. travnja 2009.
17 Glede predmetnog zahtjeva sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, kao prvo, ima dvojbe o tome može li prilikom izdavanja potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 provjeriti ulazi li tužba povodom koje je donesena presuda od 23. travnja 2009. u područje primjene te uredbe.
18 U tom pogledu ističe da ukidanje egzekvature Uredbom br. 1215/2012 podrazumijeva da sud zamoljene države članice može provesti samo formalnu provjeru zahtjeva za izvršenje. Slijedom toga, ako je sud države članice podrijetla dužan automatski izdati potvrdu iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012, postoji rizik primjene režima izvršenja predviđenog tom uredbom na pitanja koja su isključena iz njezina područja primjene, s obzirom na to da su razlozi za odbijanje izvršenja u njoj taksativno navedeni.
19 U slučaju da izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 nije automatsko, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati, kao drugo, ulazi li imovinskopravni odnos koji se temelji na neregistriranom partnerstvu u pojam građanske odnosno trgovačke stvari, u smislu članka 1. stavka 1. te uredbe ili se pak odnosi na pitanja isključena iz njezina područja primjene, osobito na imovinskopravne odnose koji se temelje na odnosima za koje se, u skladu s pravom koje se na njih primjenjuje, smatra da imaju učinke usporedive s brakom, u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) te uredbe.
20 U vezi s time, taj sud ističe da, u skladu s člankom 578/G stavkom 1. Građanskog zakonika, imovinskopravni odnosi neregistriranih partnera ulaze u područje primjene obveznog prava.
21 Taj sud ističe također da je u verziji članka 1. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1215/2012 na mađarskom jeziku, za razliku od ostalih jezičnih verzija te odredbe, izraz „s učincima sličnim braku” preveden „s pravnim učincima sličnim braku”. Slijedom toga, taj sud nastoji doznati treba li veću važnost dati sadržaju odnosa neregistriranog partnerstva ili njegovim pravnim učincima. U vezi s time, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, kad je riječ o sadržaju, ne postoji bitna razlika između odnosa partnerstva i braka, s obzirom na to da se oba odnosa temelje na emocionalnoj i imovinskoj zajednici. Nasuprot tomu, s pravnog gledišta mađarskim su pravom ta dva oblika životne zajednice različito uređena, osobito kad je riječ o podjeli zajedničke imovine, obvezi uzdržavanja, korištenju doma i nasljeđivanju. Međutim, kad je riječ o socijalnim davanjima, poreznim pogodnostima za obitelji i obiteljskim potporama za stanovanje, ne postoje bitne razlike između bračnih drugova i neregistriranih partnera.
22 U tim je okolnostima Szekszárdi Járásbíróság (Općinski sud u Szekszárdu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 53. Uredbe […] br. 1215/2012 tumačiti na način da sud države članice koji je donio odluku treba automatski, na zahtjev stranke, izdati potvrdu o toj odluci, bez ispitivanja ulazi li predmet u područje primjene Uredbe […] br. 1215/2012?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 1. stavak 2. točku (a) Uredbe […] br. 1215/2012 tumačiti na način da je zahtjev između neregistriranih partnera za isplatu potraživanja slijedom prestanka tog partnerstva obuhvaćen pojmom imovinskopravnih odnosa koji se temelje na odnosima za koje se smatra da imaju (pravne) učinke slične braku?”
O prethodnim pitanjima
Primjenjiva uredba
23 Sud koji je uputio zahtjev formulirao je svoja pitanja u pogledu Uredbe br. 1215/2012 uzimajući u obzir datum podnošenja zahtjeva za izdavanje potvrde, odnosno 22. studenoga 2017.
24 U vezi s time, valja podsjetiti na to da se Uredba br. 1215/2012, kao što proizlazi iz njezina članka 66., primjenjuje osobito na sudske postupke pokrenute nakon 10. siječnja 2015., pri čemu se Uredba br. 44/2001 i dalje primjenjuje na odluke donesene u sudskom postupcima pokrenutima prije 10. siječnja 2015. Slijedom toga, kako bi se odredila uredba koja se primjenjuje ratione temporis, kao polazišnu točku treba uzeti u obzir datum pokretanja sudskog postupka u kojemu je donesena odluka čije se izvršenje zahtijeva, a ne kasniji datum, poput datuma zahtjeva za izdavanje potvrde o izvršivosti takve odluke.
25 U glavnom postupku odluka u odnosu na koju se zahtijeva izdavanje potvrde o izvršivosti donesena je 23. travnja 2009. Slijedom toga, sudski postupak u kojemu je donesena ta odluka nedvojbeno je također pokrenut prije datuma relevantnog za primjenu Uredbe br. 1215/2012, odnosno 10. siječnja 2015. Zato valja utvrditi, kao što su to učinile mađarska vlada i Europska komisija, da je u ovom slučaju ratione temporis primjenjiva Uredba br. 44/2001.
26 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da okolnost da je nacionalni sud formalno svoj zahtjev za prethodnu odluku sročio pozivajući se na određene odredbe Uredbe br. 1215/2012 nije zapreka Sudu da nacionalnom sudu pruži sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se pred njime vodi, neovisno o tome je li se taj sud u tekstu svojih pitanja pozvao na te elemente (vidjeti u tom smislu presude od 29. rujna 2016., Essent Belgium, C‑492/14, EU:C:2016:732, t. 43. kao i od 7. lipnja 2018., Inter‑Environnement Bruxelles i dr., C‑671/16, EU:C:2018:403, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
Prvo pitanje
27 S obzirom na razmatranja iz točaka 23. do 26. ove presude, prvo pitanje valja razumjeti na način da se u biti odnosi na to treba li članak 54. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je sud države članice kojemu je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde o izvršivosti odluke koju je donio sud podrijetla dužan provjeriti ulazi li spor u područje primjene te uredbe ili je tu potvrdu dužan izdati automatski.
28 Uvodno valja utvrditi da se sve stranke koje su u ovom predmetu podnijele očitovanja slažu da u situaciji poput one u glavnom postupku sudu treba priznati ovlast da provjeri ulazi li spor u kojemu je donesena odluka u odnosu na koju se zahtijeva izdavanje potvrde izvršivosti u područje primjene pravnog instrumenta koji predviđa izdavanje takve potvrde, bilo da je riječ o Uredbi br. 44/2001 ili Uredbi br. 1215/2012.
29 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, kao što proizlazi iz sudske prakse Suda, sustav priznanja i izvršenja predviđen Uredbom br. 44/2001 zasniva na uzajamnom povjerenju u zadovoljavanje pravde unutar Unije. Takvo povjerenje zahtijeva da su sudske odluke donesene u jednoj državi članici pravno priznate u drugoj državi članici, ali i da postupak kojim se postiže izvršivost u potonjoj državi bude učinkovit i brz (presuda od 13. listopada 2011., Prism Investments, C‑139/10, EU:C:2011:653, t. 27.).
30 Takav postupak, u skladu s uvodnom izjavom 17. te uredbe, treba podrazumijevati posve formalnu provjeru dokumentacije koja je potrebna za utvrđenje izvršivosti u zamoljenoj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2011., Prism Investments, C–139/10, EU:C:2011:653, t. 28.).
31 U tom kontekstu, u skladu s člankom 53. Uredbe br. 44/2001, stranka koja podnese zahtjev za proglašenje izvršivosti odluke mora priložiti presliku te odluke koja zadovoljava uvjete za utvrđivanje njezine autentičnosti kao i potvrdu iz članka 54. te uredbe, koju izdaju tijela države članice podrijetla (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2011., Prism Investments, C‑139/10, EU:C:2011:653, t. 29.).
32 Slijedom toga, uloga je potvrde iz članka 54. Uredbe br. 44/2001 olakšati izdavanje izjave o izvršivosti odluke donesene u državi članici podrijetla, čime to izdavanje postaje gotovo automatsko, što je izričito navedeno u uvodnoj izjavi 17. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2012., Trade Agency, C‑619/10, EU:C:2012:531, t. 41.).
33 Iz te sudske prakse proizlazi da potreba osiguravanja brzog izvršenja sudskih odluka, uz očuvanje pravne sigurnosti na kojoj se temelji uzajamno povjerenje u sudovanje u Uniji, opravdava, osobito u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj se sud koji je donio odluku koju treba izvršiti prilikom njezina donošenja nije izjasnio o primjenjivosti Uredbe br. 44/2001, da sud kojemu je podnesen zahtjev za izdavanje takve potvrde u tom stadiju provjeri ulazi li spor u područje primjene te uredbe.
34 Okolnost da, u skladu s člankom 55. te uredbe, podnošenje takve potvrde radi izvršenja odluke nije obvezno ne može dovesti u pitanje obvezu suda kojemu je podnesen zahtjev za izdavanje takve potvrde da provjeri ulazi li spor povodom kojega je donesena odluka u područje primjene Uredbe br. 44/2001.
35 To utvrđenje potvrđuje činjenica da postupak izvršenja na temelju Uredbe br. 44/2001 kao i postupak izvršenja na temelju Uredbe br. 1215/2012 ne predviđaju mogućnost nikakvog naknadnog sudskog nadzora od strane suda zamoljene države članice pitanja ulazi li sudski postupak u kojemu je donesena odluka čije se izvršenje zahtijeva u područje primjene Uredbe br. 44/2001, s obzirom na to da su razlozi za osporavanje izjave o izvršivosti te odluke tom uredbom taksativno navedeni.
36 Usto, valja također naglasiti da je sudska provjera nadležnosti za izdavanje potvrde iz članka 54. Uredbe br. 44/2001 nastavak prethodnog sudskog postupka, čime taj sud osigurava njegovu punu učinkovitost te provodi sudski postupak, slijedom čega je nacionalni sud pred kojim je takav postupak pokrenut ovlašten uputiti Sudu prethodno pitanje (vidjeti po analogiji presudu od 28. veljače 2019., Gradbeništvo Korana, C‑579/17, EU:C:2019:162, t. 39. i 41.).
37 S obzirom na ta razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 54. Uredbe (EZ) br. 44/2001 treba tumačiti tako da je sud države članice kojemu je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde o izvršivosti odluke koju je donio sud podrijetla dužan, u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj sud koji je donio odluku koju treba izvršiti nije prilikom njezina donošenja odlučio o primjenjivosti te uredbe, provjeriti ulazi li spor u područje primjene te uredbe.
Drugo pitanje
38 Imajući u vidu pojašnjenja iz točaka 23. do 26. ove presude, drugo pitanje valja shvatiti na način da se njime nastoji doznati treba li članak 1. stavak 1. i stavak 2. točku (a) Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je tužba poput one u glavnom postupku, kojom se zahtijeva prestanak imovinskopravnih odnosa koji se temelje na neregistriranom partnerstvu, obuhvaćena pojmom „građanska i trgovačka stvar” u smislu tog stavka 1. te da stoga ulazi u materijalno područje primjene te uredbe.
39 Uvodno valja naglasiti da su imovinska prava koja proizlaze iz bračnog odnosa člankom 1. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 44/2001 isključena iz njezina područja primjene. Proširenje tog isključenja na imovinskopravne odnose koji se temelje na odnosima za koje se, u skladu s pravom koje se na njih primjenjuje, smatra da imaju učinke usporedive s brakom uvedeno je tek Uredbom br. 1215/2012.
40 Također treba podsjetiti na to da, s obzirom na to da je Uredba br. 44/2001 zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 185., u daljnjem tekstu: Briselska konvencija), tumačenje Suda u vezi s odredbama te konvencije vrijedi i za odredbe te uredbe, kad se odredbe tih instrumenata Zajednice mogu smatrati jednakovrijednima (presuda od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 22. i navedena sudska praksa).
41 Kao što proizlazi iz sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 1. drugi stavak točku 1. Briselske konvencije, čija formulacija odgovara onoj članka 1. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 44/2001, u skladu s kojom, kao što je navedeno u prethodnoj točki ove presude, tumačenje Suda prvonavedene odredbe vrijedi i za drugu, pojam „vlasnička [imovinska] prava koja proizlaze iz bračnih veza [odnosa]” odnosi se na imovinska prava koja izravno proizlaze iz braka ili prestanka braka (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 1979., de Cavel, 143/78, EU:C:1979:83, t. 7.).
42 Budući da, kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, stranke u glavnom postupku nisu bile u braku, imovinskopravni odnosi koji se temelje na njihovu neregistriranom partnerstvu ne mogu se smatrati „vlasničk[im] [imovinskim] prav[im]a koja proizlaze iz bračnih veza [odnosa]”, u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 44/2001.
43 U vezi s time, valja podsjetiti na to da je isključenje iz članka 1. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 44/2001 iznimka koju kao takvu treba usko tumačiti. Naime, Sud je, oslanjajući se na cilj Uredbe br. 44/2001 koji se sastoji u održavanju i razvoju područja slobode, sigurnosti i pravde olakšavanjem slobode kretanja odluka, već odlučio da isključenja iz područja primjene te uredbe predstavljaju iznimke koje, kao i sve iznimke, valja tumačiti usko (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2014., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑302/13, EU:C:2014:2319, t. 27.).
44 Usto, tumačenje pojma „vlasnička [imovinska] prava koja proizlaze iz bračnih veza [odnosa]”, u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 44/2001, u skladu s kojim neregistrirano partnerstvo poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku ne ulazi u područje primjene te odredbe, potvrđeno je zakonodavnom izmjenom tog isključenja izvršenom Uredbom br. 1215/2012. Kao što je navedeno u točki 39. ove presude, potonjom je uredbom to isključenje prošireno na način da obuhvaća više od imovinskih prava koja proizlaze iz bračnih odnosa, međutim samo kad je riječ o odnosima za koje se smatra da imaju učinke usporedive s brakom. Slijedom toga, kako se potonju izmjenu ne bi lišilo svakog smisla, članak 1. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 44/2001 ne može se tumačiti na način da je primjenjiv na neregistrirano partnerstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku.
45 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na drugo pitanje treba odgovoriti tako da članak 1. stavak 1. i stavak 2. točku (a) Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je tužba poput one u glavnom postupku, kojom se zahtijeva prestanak imovinskopravnih odnosa koji se temelje na neregistriranom partnerstvu, obuhvaćena pojmom „građanska i trgovačka stvar” u smislu tog stavka 1. te da stoga ulazi u materijalno područje primjene te uredbe.
Troškovi
46 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
1. Članak 54. Uredbe (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti tako da je sud države članice kojemu je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde o izvršivosti odluke koju je donio sud podrijetla dužan, u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj sud koji je donio odluku koju treba izvršiti nije prilikom njezina donošenja odlučio o primjenjivosti te uredbe, provjeriti ulazi li spor u područje primjene te uredbe.
2. Članak 1. stavak 1. i stavak 2. točku (a) Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti tako da je tužba poput one u glavnom postupku, kojom se zahtijeva prestanak imovinskopravnih odnosa koji se temelje na odnosu neregistriranog partnerstva, obuhvaćena pojmom „građanska i trgovačka stvar” u smislu tog stavka 1. te da stoga ulazi u materijalno područje primjene te uredbe.
Potpisi