PRESUDA SUDA (treće vijeće)
8. svibnja 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost radnika migranata – Uredba (EZ) br. 883/2004 – Članak 11. stavak 3. točka (e) – Državljanin države članice koji je zaposlen kao pomorac na brodu koji plovi pod zastavom treće zemlje – Poslodavac sa sjedištem u državi u kojoj radnik ne boravi – Određivanje primjenjivog zakonodavstva”
U predmetu C‑631/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), odlukom od 27. listopada 2017., koju je Sud zaprimio 9. studenoga 2017., u postupku
SF
protiv
Inspecteur van de Belastingdienst,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica vijeća, F. Biltgen (izvjestitelj), J. Malenovský, C. G. Fernlund i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 8. studenoga 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za SF‑a, V. J. de Groot i H. Menger, porezni savjetnici,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i M. L. Noort, u svojstvu agenata,
– za vladu Helenske Republike, E.-M. Mamouna, u svojstvu agenta,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. van Beek i D. Martin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 10. siječnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. (SL 2012., L 149, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 328.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između SF‑a i Inspecteur van de Belastingdienst (porezni inspektor, Nizozemska; u daljnjem tekstu: inspektor) u vezi s pripadnosti SF‑a nizozemskom općem sustavu socijalnog osiguranja u razdoblju između 13. kolovoza i 31. prosinca 2013.
Pravni okvir
3 Glava II. Uredbe br. 883/2004 sadržava pravila o određivanju primjenjivog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti i obuhvaća članke 11. do 16. te uredbe.
4 U skladu s člankom 11. navedene uredbe, naslovljenim „Opća pravila”:
„1. Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.
[…]
3. Podložno člancima od 12. do 16.:
(a) na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(b) na državnog službenika primjenjuje se zakonodavstvo države članice kojoj podliježe uprava koja ga zapošljava;
(c) na osobu, koja prima davanja za nezaposlenost prema članku 65. na temelju zakonodavstva države članice boravišta, primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(d) na osobu pozvanu ili ponovno pozvanu u službu oružanih snaga ili na civilnu službu u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(e) na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe koje joj jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica.
4. U smislu ove glave, djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe koja se uglavnom obavlja na pomorskom brodu pod zastavom države članice smatra se kao djelatnost koja se obavlja u spomenutoj državi članici. Međutim, na osobe zaposlene na brodu koji plovi pod zastavom države članice i prima naknadu za taj posao od poduzeća ili osobe čije je registrirano sjedište ili mjesto poslovanja u drugoj državi članici, primjenjuje se zakonodavstvo potonje države članice ako u toj državi boravi. […]
[…]”
5 Člancima 12. do 16. Uredbe br. 883/2004 predviđaju se posebna pravila koja se primjenjuju na osobe koje je poslodavac uputio u drugu državu članicu (članak 12.), osobe koje obavljaju djelatnost u dvjema ili više država članica (članak 13.), osobe koje su odabrale dobrovoljno osiguranje ili izborno produženo osiguranje (članak 14.), članove ugovornog osoblja europskih institucija (članak 15.) te pojedina odstupanja od članaka 11. do 15. (članak 16.).
Glavni postupak i prethodno pitanje
6 Tijekom razdoblja između 13. kolovoza i 31. prosinca 2013., SF, latvijski državljanin koji boravi u Latviji, radio je kao stjuard za Oceanwide Offshore Services B. V., društvo sa sjedištem u Nizozemskoj.
7 SF je tu djelatnost obavljao na pomorskom brodu koji plovi pod zastavom Bahama koji je u tom razdoblju plovio njemačkim epikontinentalnim pojasom u Sjevernom moru.
8 Nizozemska porezna uprava izdala je SF‑u porezno rješenje za financijsku godinu 2013. o porezu na dohodak i doprinosima za socijalno osiguranje. Nakon što je SF protiv tog rješenja podnio žalbu, inspektor ga je održao na snazi samo u dijelu u kojem se SF proglašava obveznikom plaćanja doprinosa u nizozemski sustav socijalnog osiguranja za razdoblje između 13. kolovoza i 31. prosinca 2013.
9 SF je protiv inspektorove odluke podnio tužbu Rechtbanku Zeeland‑West‑Brabant (Sud u Zeeland‑West‑Brabantu, Nizozemska), tvrdeći da nije obuhvaćen navedenim sustavom.
10 Budući da je tom sudu bilo postavljeno pitanje je li SF zaista obveznik plaćanja takvih doprinosa i s obzirom na to da je u tom pogledu imao dvojbe, odlučio je uputiti prethodna pitanja Hoge Raad der Nederlandenu (Vrhovni sud Nizozemske).
11 Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) smatra da, iako se profesionalna djelatnost koju je SF obavljao tijekom predmetnog razdoblja ne može smatrati obavljanom na državnom području države članice Unije, postoji dovoljno uska veza s državnim područjem potonje što podrazumijeva primjenu Uredbe br. 883/2004 u ovom slučaju. Taj sud također smatra da je SF obuhvaćen područjem primjene ratione personae te uredbe.
12 Prema mišljenju navedenog suda, situacija u kojoj postoji spor pred Rechtbankom Zeeland‑West‑Brabant (Sud u Zeeland‑West‑Brabantu), u kojoj se djelatnost koju je dotični radnik obavljao kao zaposlena osoba obavljala na brodu koji plovi pod zastavom treće države, nije obuhvaćena područjem primjene članka 11. stavka 3. točaka (a) do (d), ni onim članka 11. stavka 4. Uredbe br. 883/2004.
13 On smatra da takva situacija međutim može biti obuhvaćena područjem primjene članka 11. stavka 3. točke (e) Uredbe br. 883/2004 kojim se predviđa da se na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) tog članka 11. stavka 3. ne primjenjuju, primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta.
14 Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu napominje da je u postupku koji se pred njim vodi bilo istaknuto da se članak 11. stavak 3. točka (e) Uredbe br. 883/2004 ne primjenjuje na situaciju poput one iz glavnog postupka, s obzirom na to da iz Notes explicatives sur la modernisation de la coordination en matière de sécurité sociale – Règlements (CE) no 883/2004 et (CE) no 987/2009 [Napomena s objašnjenjem o modernizaciji i koordinaciji u području socijalne sigurnosti – Uredbe (EZ) br. 883/2004 i (EZ) br. 987/2009] Komisije od siječnja 2011. proizlazi da se ta odredba primjenjuje samo na osobe koje nisu ekonomski aktivne.
15 Navedeni sud međutim smatra da takvo tumačenje ne proizlazi iz teksta predmetne odredbe, koja čini općenito formulirano kolizijsko pravilo koje se, ako nije drukčije propisano, primjenjuje na ostale osobe na koje se članak 11. stavak 3. točke (a) do (d) i članci 12. do 16. Uredbe br. 883/2004 ne odnose.
16 Pred sudom koji je uputio zahtjev također se isticalo da, iako se članak 11. stavak 3. točka (a) i članak 11. stavak 4. Uredbe br. 883/2004 ne primjenjuju izravno, oni se moraju primijeniti analogijom i dovesti do toga da se odredi zakon države članice u kojoj poslodavac ima sjedište, kao što je Sud presudio u svojim presudama od 29. lipnja 1994., Aldewereld (C‑60/93, EU:C:1994:271) i od 19. ožujka 2015., Kik (C‑266/13, EU:C:2015:188), u vezi s odredbama Uredbe (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji koja je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 647/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 2005. (SL 2005., L 117, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 108.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71). Međutim, navedeni sud smatra da je sustav kolizijskih pravila uspostavljen Uredbom br. 883/2004 potpuniji i ne sadržava praznine, tako da se u ovom slučaju ne treba oslanjati na navedenu sudsku praksu.
17 Sud koji je uputio zahtjev međutim smatra da postoje sumnje u pogledu tumačenja odredbi Uredbe br. 883/2004 u svrhu određivanja primjenjivog zakonodavstva u situaciji poput one iz glavnog postupka.
18 S obzirom na ta razmatranja, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Koje se pravo primjenjuje na temelju Uredbe br. 883/2004 u slučaju u kojem dotična osoba (a) boravi u Latviji, (b) ima latvijsko državljanstvo, (c) zaposlena je kod poslodavca sa sjedištem u Nizozemskoj, (d) radi kao pomorac, (e) radi na pomorskom brodu koji plovi pod zastavom Bahama i (f) tu djelatnost obavlja izvan područja Europske unije?”
O prethodnom pitanju
19 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 3. točku (e) Uredbe br. 883/2004 tumačiti na način da je situacija poput one iz glavnog postupka, u kojoj je osoba, dok je radila kao pomorac za poslodavca sa sjedištem u državi članici na pomorskom brodu koji plovi pod zastavom treće države i plovi izvan područja Europske unije, zadržala svoje boravište u matičnoj državi članici, obuhvaćena područjem primjene navedene odredbe, tako da se primjenjuje nacionalno zakonodavstvo države članice boravišta te osobe.
20 Najprije valja podsjetiti da, ako je osoba o kojoj je riječ jedna od osoba obuhvaćenih područjem primjene Uredbe br. 883/2004, kako je utvrđeno člankom 2. te uredbe, načelno je relevantno pravilo jedinstvenog zakonodavstva iz članka 11. stavka 1. te uredbe te se primjenjivo nacionalno zakonodavstvo određuje u skladu s odredbama glave II. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2015., Kik, C‑266/13, EU:C:2015:188, t. 47. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
21 U ovom slučaju, iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da je SF tijekom razdoblja o kojem je riječ u glavnom postupku zadržao svoje boravište u matičnoj državi članici, odnosno Latviji, dok je radio kao pomorac za poslodavca sa sjedištem u drugoj državi članici, odnosno Nizozemskoj, na pomorskom brodu koji plovi pod zastavom treće države i koji plovi izvan područja Unije.
22 Sud je u tom pogledu već presudio da sama okolnost da se djelatnosti radnika obavljaju izvan područja Unije nije dovoljna za izuzimanje iz primjene pravila Unije o slobodnom kretanju radnika, i među ostalim Uredbe br. 883/2004, s obzirom na to da je radni odnos dovoljno usko povezan s tim područjem (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2015., Kik, C‑266/13, EU:C:2015:188, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
23 U skladu sa sudskom praksom Suda, zaključak o dovoljno uskoj vezi između predmetnog radnog odnosa i područja Unije temelji se osobito na tome da je građanin Unije, koji ima boravište u državi članici, bio zaposlen u društvu sa sjedištem u drugoj državi članici, za čiji je račun obavljao svoju djelatnost (presuda od 19. ožujka 2015., Kik, C‑266/13, EU:C:2015:188, t. 43. i navedena sudska praksa).
24 Kao što je to smatrao sud koji je uputio zahtjev, iz toga proizlazi da, iako je u ovom slučaju SF obavljao djelatnost izvan područja Unije, predmetni radni odnos zadržava dovoljno usku vezu s tim teritorijem s obzirom na to da je SF tijekom predmetnog razdoblja zadržao svoje boravište u Latviji i da je sjedište njegova poslodavca bilo u Nizozemskoj.
25 Slijedom toga, valja smatrati da je situacija poput one iz glavnog postupka obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 883/2004 i da se zbog toga primjenjivo nacionalno zakonodavstvo u glavnom postupku mora odrediti u skladu s odredbama glave II. navedene uredbe.
26 U ovom je slučaju nesporno da osoba poput SF‑a nije obuhvaćena posebnim pravilima iz članaka 12. do 16. Uredbe br. 883/2004, koja se odnose na osobe koje je poslodavac uputio u drugu državu članicu, osobe koje obavljaju djelatnost u dvjema ili više država članica, osobe koje su odabrale dobrovoljno osiguranje ili izborno produženo osiguranje, ili pak na članove ugovornog osoblja europskih institucija.
27 Dotična osoba nije obuhvaćena ni slučajevima predviđenima u točkama (a) do (d) članka 11. stavka 3. Uredbe br. 883/2004, koji se odnose na osobe koje obavljaju djelatnost kao zaposlene osobe u državi članici, državne službenike, osobe koje primaju davanja za nezaposlenost odnosno osobe koje su pozvane ili ponovno pozvane u službu oružanih snaga ili koje obavljaju civilnu službu u državi članici.
28 Usto, SF koji radi kao pomorac na pomorskom brodu koji plovi pod zastavom treće države nije obuhvaćen ni općim pravilom iz članka 11. stavka 4. Uredbe 883/2004, koji propisuje da se na pomorce primjenjuje zakonodavstvo države članice zastave broda (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2015., Kik, C‑266/13, EU:C:2015:188, t. 56.).
29 Kad je riječ o pitanju primjenjuje li se članak 11. stavak 3. točka (e) Uredbe br. 883/2004 na situaciju poput one iz glavnog postupka, valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije potrebno uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio (presude od 15. listopada 2014., Hoštická i dr., C‑561/13, EU:C:2014:2287, t. 29. i navedena sudska praksa, i od 19. rujna 2018., González Castro, C‑41/17, EU:C:2018:736, t. 39. i navedena sudska praksa), pri čemu se nastanak odredbe prava Unije može također pokazati važnim za njezino tumačenje (presuda od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 50. i navedena sudska praksa).
30 Iz teksta članka 11. stavka 3. točke (e) Uredbe br. 883/2004 proizlazi da se „na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje […] zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe koje joj jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica”.
31 Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 34. i 35. svojeg mišljenja, iz analize teksta te odredbe proizlazi da je zakonodavac Unije upotrebljavao općenite pojmove, među ostalim izraze „ostale osobe” i „ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe” kako bi članku 11. stavku 3. točki (e) dao značaj podrednog kolizijskog pravila koje se primjenjuje na sve osobe koje se nalaze u situaciji koja nije posebno uređena ostalim odredbama navedene uredbe, i uspostavio cjeloviti sustav za određivanje primjenjivog zakonodavstva.
32 Osim toga, tekstom te odredbe nije predviđeno nikakvo ograničenje područja primjene te odredbe na osobe koje nisu ekonomski aktivne.
33 Kad je riječ o ciljevima koji se nastoje postići Uredbom br. 883/2004, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, odredbe glave II. Uredbe br. 883/2004, u kojoj se nalaze njezini članci 11. do 16., čine cjelovit i ujednačen sustav kolizijskih pravila čiji je cilj ne samo izbjeći istodobnu primjenu više nacionalnih zakonodavstava i komplikacija koje iz toga mogu proizaći, nego i spriječiti da osobama koje ulaze u područje primjene te uredbe zbog nepostojanja zakonodavstva koje se na njih primjenjuje bude uskraćena zaštita u području socijalne sigurnosti (presude od 14. lipnja 2016., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑308/14, EU:C:2016:436, t. 64., i od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 41. i ustaljena sudska praksa).
34 Kad je konkretno riječ o članku 11. stavku 3. Uredbe br. 883/2004, Sud je presudio da je cilj te odredbe odrediti, uz primjenu članaka 12. do 16. te uredbe, nacionalno zakonodavstvo primjenjivo na osobe koje se nalaze u jednoj od situacija iz točaka (a) do (e) navedenog članka 11. stavka 3. (presuda od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 43. i navedena sudska praksa).
35 Točno je da je Sud presudio da se članak 11. stavak 3. točka (e) Uredbe br. 883/2004 primjenjuje, među ostalim, na osobe koje nisu ekonomski aktivne (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑308/14, EU:C:2016:436, t. 63.).
36 Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 44. i 45. svojeg mišljenja, usko tumačenje članka 11. stavka 3. točke (e) Uredbe br. 883/2004 kojim se ograničava područje primjene te odredbe isključivo na osobe koje nisu ekonomski aktivne moglo bi dovesti do toga da osobe koje nisu obuhvaćene slučajevima iz točaka (a) do (d) tog članka 11. stavka 3., a ni ostalim odredbama Uredbe br. 883/2004, ostanu bez zaštite u području socijalne sigurnosti zbog nepostojanja zakonodavstva koje bi se na njih primijenilo.
37 Kad je riječ o nastanku članka 11. stavka 3. točke (e) Uredbe br. 883/2004, do kojeg je došlo u kontekstu modernizacije i pojednostavljenja pravila sadržanih u Uredbi br. 1408/71, valja istaknuti, kao što je to iznio i nezavisni odvjetnik u točki 49. svojeg mišljenja, da je tom odredbom zamijenjen članak 13. stavak 2. točka (f) Uredbe br. 1408/71, kojim se predviđalo da „na osobu na koju se prestaje primjenjivati zakonodavstvo države članice, bez da se na nju počne primjenjivati zakonodavstvo druge države članice u skladu s jednim od pravila navedenim u gore navedenim podstavcima ili u skladu s jednom od iznimaka ili posebnih odredbi navedenih u člancima od 14. do 17., primjenjuje se zakonodavstvo države članice na čijem državnom području boravi u skladu s odredbama samo tog zakonodavstva”.
38 U tom pogledu valja podsjetiti da se članak 13. Uredbe 1408/71, i osobito njegov stavak 2. točka (f), tumačio široko kako bi bio u skladu s ciljem kojem teži uredba čiji je dio, u skladu s kojim se nastoji izbjeći da osobe koje su obuhvaćene područjem primjene te uredbe ostanu bez zaštite u području socijalne sigurnosti zbog nepostojanja zakonodavstva koje bi se na njih primijenilo (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 1998., Kuusijärvi, C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 40.).
39 Članak 11. stavak 3. točka (e) Uredbe br. 883/2004 slijedi pak isti cilj, i s obzirom na to da je ta odredba formulirana na širi način od onog koji se koristi u članku 13. stavku 2. točki (f) Uredbe br. 1408/71 – jer se izričito odnosi na osobe koje se nalaze u situaciji koja nije obuhvaćena ostalim odredbama navedene uredbe – ona se ne može usko tumačiti.
40 Slijedom toga, članak 11. stavak 3. točku (e) Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da se primjenjuje na sve osobe koje nisu navedene u točkama (a) do (d) te odredbe, a ne samo na one koje nisu ekonomski aktivne.
41 Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 50. svojeg mišljenja, to se tumačenje ne može dovesti u pitanje Komisijinim Napomenama s objašnjenjima navedenima u točki 14. ove presude i Praktičnim vodičem o primjenjivom zakonodavstvu u Europskoj uniji (EU), Europskom gospodarskom prostoru (EGP) i Švicarskoj, koji je sastavila i odobrila Administrativna komisija za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti, objavljenog u prosincu 2013. Naime, iako ti dokumenti predstavljaju korisne alate za tumačenje Uredbe br. 883/2004, oni nemaju obvezujuću snagu i stoga ne mogu biti obvezujući za Sud prilikom tumačenja te uredbe.
42 S obzirom na sve prethodno navedeno, situacija poput one iz glavnog postupka uređena je člankom 11. stavkom 3. točkom (e) Uredbe br. 883/2004, kojim se predviđa da se primjenjuje nacionalno zakonodavstvo države članice boravišta dotične osobe.
43 Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje okolnošću, koju je nizozemska vlada istaknula na raspravi, prema kojoj određene države članice pripadnost dotične osobe nacionalnom sustavu socijalnog osiguranja uvjetuju time da ta osoba na njihovu državnom području obavlja djelatnost kao zaposlena osoba, tako da bi u situaciji poput one iz glavnog postupka moglo doći do toga da dotična osoba ne pripada nijednom sustavu socijalnog osiguranja i da bude lišena socijalne zaštite.
44 Naime, u ovom slučaju, iz spisa koji je podnesen Sudu ne proizlazi da nacionalno zakonodavstvo države članice boravišta dotične osobe predviđa takav uvjet.
45 U svakom slučaju, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako je na zakonodavstvu svake države članice da utvrdi uvjete za priznanje prava u sustavu socijalne sigurnosti, države članice su dužne i dalje, prilikom utvrđivanja tih uvjeta, poštovati odredbe važećeg prava Unije. Konkretnije, kolizijska pravila predviđena Uredbom br. 883/2004 obvezujuća su za države članice, koje stoga nemaju mogućnost odrediti u kojoj je mjeri primjenjivo njihovo vlastito zakonodavstvo ili ono druge države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 47. i 48. i navedenu sudsku praksu).
46 Slijedom toga, posljedica uvjeta priznanja prava u sustavu socijalne sigurnosti ne smije biti isključenje iz područja primjene zakonodavstva o kojem je riječ osoba na koje se, u skladu s Uredbom br. 883/2004, to zakonodavstvo primjenjuje (presuda od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 49. i navedena sudska praksa).
47 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 11. stavak 3. točku (e) Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da je situacija poput one u glavnom postupku – u kojoj je osoba, dok je radila kao pomorac za poslodavca sa sjedištem u državi članici na pomorskom brodu koji pod zastavom treće države plovi izvan područja Unije, zadržala svoje boravište u svojoj matičnoj državi članici – obuhvaćena područjem primjene navedene odredbe, tako da se primjenjuje nacionalno zakonodavstvo države članice boravišta te osobe.
Troškovi
48 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 11. stavak 3. točku (e) Uredbe br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012., treba tumačiti na način da je situacija poput one u glavnom postupku – u kojoj je osoba, dok je radila kao pomorac za poslodavca sa sjedištem u državi članici na pomorskom brodu koji pod zastavom treće države plovi izvan područja Unije, zadržala svoje boravište u svojoj matičnoj državi članici – obuhvaćena područjem primjene navedene odredbe, tako da se primjenjuje nacionalno zakonodavstvo države članice boravišta te osobe.
Potpisi