MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MICHALA BOBEKA
od 5. veljače 2019.(1)
Predmet C‑646/17
Kazneni postupak
protiv
Gianluce Mora
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunale di Brindisi (Sud u Brindisiju, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Pravo na informiranje u kaznenom postupku – Izmjena optužbe u pogledu kvalifikacije djela – Nemogućnost podnošenja zahtjeva za sporazumijevanje o kazni nakon otvaranja rasprave”
I. Uvod
1. G. Moro (u daljnjem tekstu: okrivljenik) optužen je za kazneno djelo prikrivanja ukradenog zlatnog nakita. Na raspravi je okrivljenik priznao da je, u biti, on ukrao taj nakit. Nakon priznanja obaviješten je da se djela za koja je optužen mogu prekvalificirati i da bi zbog toga optužnica mogla biti izmijenjena u kazneno djelo krađe.
2. Okrivljenik je potom podnio zahtjev za sporazumijevanje o kazni, u talijanskom pravu poznat kao „patteggiamento”. Taj zahtjev je odbijen jer se prema Codice di procedura penale (Zakon o kaznenom postupku) zahtjev za taj postupak mora podnijeti, u načelu, prije otvaranja rasprave, barem u slučajevima u kojima je izvršena samo pravna prekvalifikacija djela, za razliku od slučajeva u kojima je došlo do promjene u činjeničnom stanju.
3. Tribunale di Brindisi (Sud u Brindisiju, Italija) sumnja u usklađenost takve nacionalne odredbe s odredbama prava Unije koje se odnose na prava obrane okrivljenika, i osobito s nekoliko odredaba Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravu na informiranje u kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: Direktiva 2012/13)(2). Osim potrebe utvrđivanja točnog područja primjene konkretnih obveza koje proizlaze iz prava na žurnu obavijest o svakoj izmjeni optužbe, kao što je utvrđeno u toj direktivi, transverzalna pitanja koja se postavljaju u ovom predmetu su: koje je točno područje primjene te direktive u cjelini? Kakvu ulogu ima Povelja EU‑a u tumačenju takvih postupovnih prava?
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. Članak 48. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) određuje da je „zajamčeno poštovanje prava na obranu svakog optuženika”.
5. U skladu s uvodnom izjavom 3. Direktive 2012/13 „pretpostavka za provedbu načela uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima je međusobno povjerenje država članica u njihove sustave kaznenopravne zaštite. Opseg uzajamnog priznavanja u velikoj mjeri ovisi o nizu parametara koji uključuju mehanizme zaštite prava osumnjičenika ili okrivljenika i zajedničke minimalne standarde potrebne za olakšavanje primjene načela uzajamnog priznavanja”.
6. U skladu s uvodnom izjavom 8. „za jačanje uzajamnog povjerenja potrebna su detaljna pravila o zaštiti postupovnih prava i jamstava koja proizlaze iz Povelje i EKLJP‑a”.
7. Prema uvodnoj izjavi 10. „zajednička minimalna pravila trebala bi dovesti do jačanja povjerenja u kaznenopravne sustave svih država članica, što bi s druge strane trebalo dovesti do učinkovitije pravosudne suradnje u ozračju uzajamnog povjerenja. Takva zajednička minimalna pravila trebalo bi utvrditi u području informiranja u kaznenom postupku”.
8. Prema uvodnoj izjavi 29. „ako se tijekom kaznenog postupka pojedinosti optužbe promijene u tolikoj mjeri da to znatno utječe na položaj osumnjičenika ili okrivljenika, o navedenim promjenama ih treba obavijestiti ako je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka, te je to potrebno učiniti pravovremeno kako bi se omogućilo djelotvorno ostvarivanje prava obrane”.
9. U skladu s njezinim člankom 1. Direktiva 2012/13 „utvrđuj[e] pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. Njome se također utvrđuju pravila o pravu na informiranje osoba koje su predmetom europskog uhidbenog naloga o njihovim pravima”.
10. Prema njezinu članku 2. stavku 1. Direktiva 2012/13 „primjenjuje [se] od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.”
11. Članak 3. Direktive 2012/13 naslovljen je „Pravo na informiranje o pravima”. Njime je predviđeno:
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:
(a) pravo pristupa odvjetniku;
(b) pravo na besplatan pravni savjet i uvjeti za dobivanje takvog savjeta;
(c) pravo na informiranost o optužbama u skladu s člankom 6.;
(d) pravo na tumačenje i prevođenje;
(e) pravo na uskraćivanje iskaza.
2. Države članice osiguravaju da se informacije pružene u skladu sa stavkom 1. daju usmeno ili u pisanom obliku, na jednostavnom i razumljivom jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika.”
12. Članak 6. Direktive 2012/13, naslovljen „Pravo na informiranje o optužbama”, propisuje:
„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu.
2. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani budu informirani o razlozima njihovog uhićenja ili zadržavanja, uključujući o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni.
3. Države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe.
4. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici budu žurno obaviješteni o svim promjenama informacija koje su pružene u skladu s ovim člankom, kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka.”
B. Talijansko pravo
13. U skladu s člankom 444. Codice di procedura penale (Zakonik o kaznenom postupku; u daljnjem tekstu: ZKP), naslovljenim „Donošenje presude na temelju sporazuma stranaka” (takozvani „patteggiamento”), okrivljenik i državno odvjetništvo mogu od suca zahtijevati da izrekne zamjensku sankciju prikladne vrste i trajanja. Ona može biti novčana kazna, umanjena za najviše trećinu, ili kazna zatvora koja uzimajući u obzir okolnosti i umanjena za najviše trećinu ne prelazi pojedinačnu kaznu od pet godina, uključujući i ako je izrečena novčana kazna uz tu kaznu.
14. Članak 552. ZKP‑a propisuje da izravan poziv za raspravu mora sadržavati određene elemente jer je u protivnom ništav. Osobito mora sadržavati „jasan i precizan opis djela, otegotnih okolnosti i onih zbog kojih se mogu odrediti preventivne mjere i naznaku primjenjivih članaka zakona”. Takav se poziv dostavlja okrivljeniku, njegovu branitelju ili oštećeniku barem šezdeset dana prije ročišta za potvrđivanje optužnice.
15. Članak 555. ZKP‑a, naslovljen „Ročište za potvrđivanje optužnice povodom izravnog pozivanja”, propisuje da okrivljenik ili državno odvjetništvo mogu podnijeti zahtjev predviđen člankom 444. ZKP‑a prije otvaranja rasprave.
16. Članak 516. ZKP‑a („Izmjena optužnice”) određuje da „ako se tijekom suđenja utvrdi da je djelo različito od onog opisanog u izravnom pozivu, i da za odlučivanje nije nadležan viši sud, državno odvjetništvo mijenja optužnicu te provodi s time vezani progon […]”.
17. Prema navodima iz zahtjeva za prethodnu odluku Corte Costituzionale (Ustavni sud, Italija) proglasio je članak 516. ZKP‑a neustavnim ukoliko okrivljenik nije imao pravo podnijeti zahtjev za sporazumijevanje o kazni tijekom rasprave ako je, u biti, došlo do činjeničnih izmjena u optužnici. Stoga, takvo shvaćanje Corte Costituzionalea (Ustavni sud) ne odnosi se na situaciju u kojoj je kazneno djelo zakonito prekvalificirano(3).
18. Naposljetku, u skladu s člankom 521. ZKP‑a sudac može djela pravno kvalificirati različito od kvalifikacije navedene u optužnici. Međutim, ako se djela razlikuju od opisanih djela ili u slučaju novog kaznenog postupka, sudac rješenjem prosljeđuje spis natrag državnom odvjetniku.
III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodna pitanja
19. Pozivom na raspravu od 1. travnja 2016. protiv okrivljenika pokrenut je kazneni postupak. Optužen je za kazneno djelo prikrivanja. U optužnici je bilo navedeno da je zlatni nakit primio od nepoznatih osoba. Taj nakit ukraden je F. Legrottaglieu (u daljnjem tekstu: oštećenik u glavnom postupku). Okrivljenik je optužen da je iz koristoljublja predao nakit trgovini koja se bavi kupoprodajom zlata.
20. Na raspravi održanoj 13. listopada 2017. okrivljenik je priznao da je on sam počinio kazneno djelo krađe. Slijedom toga, obaviješten je o mogućnosti pravne prekvalifikacije djela za koje je optužen iz „prikrivanja” u „tešku krađu” s obzirom na to da je krađom nanio imovinsku štetu velikih razmjera.
21. Suočen s takvom mogućnošću okrivljenik je zatražio da mu se omogući podnošenje zahtjeva za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka iz članka 444. ZKP‑a, prema takozvanom postupku „patteggiamento”. Taj postupak omogućuje okrivljeniku stjecanje određenih pogodnosti, među kojima su smanjenje kazne do najviše trećine, oslobođenje od plaćanja postupovnih troškova i brisanje iz kaznene evidencije, ako u određenom razdoblju ne počini kažnjivo djelo ili prekršaj iste naravi.
22. Zahtjev za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka mora se, u načelu, podnijeti prije otvaranja rasprave. Zahtjev je dopušten u kasnijoj fazi samo ako je optužba protiv okrivljenika izmijenjena temeljem novih ili različitih činjenica. Nasuprot tomu, taj zahtjev nije dopušten u fazi rasprave ako je riječ „samo” o zakonitoj prekvalifikaciji.
23. Budući da je promjena u pogledu optužbi protiv okrivljenika bila pravne (a ne činjenične) prirode(4), sud koji je uputio zahtjev smatra da se okrivljenikov zahtjev za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka mora odbiti jer je podnesen izvan primjenjivog razdoblja. Sud koji je uputio zahtjev dodaje da državno odvjetništvo nije namjeravalo formalno izmijeniti optužnicu u skladu s člankom 516. ZKP‑a, ostavljajući sudu da odluči o pravnoj kvalifikaciji djela.
24. U tim okolnostima Tribunale di Brindisi (Sud u Brindisiju) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Trebaju li se članak 2. stavak 1., članak 3. stavak 1. točka (c), članak 6. stavci 1., 2. i 3. Direktive 2012/13 i članak 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da im se protive kaznene postupovne odredbe države članice na temelju kojih se jamstva obrane koja proizlaze iz izmjene optužnog akta osiguravaju na kvalitativne i kvantitativne načine koji se razlikuju ovisno o tome odnosi li se izmjena na činjenične aspekte optužbe ili na njezinu pravnu kvalifikaciju, osobito time da se samo u prvom slučaju okrivljeniku dopusti da zatraži za sebe povoljniji alternativni postupak za sporazumijevanje o kazni (takozvani „patteggiamento”)?”
25. Pisana očitovanja podnijeli su oštećenik u glavnom postupku, talijanska, mađarska, nizozemska i poljska vlada te Komisija. Talijanska vlada i Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 14. studenoga 2018.
IV. Ocjena
26. Ovo mišljenje sastoji se od tri dijela. Najprije ću razmotriti pitanje je li Direktiva 2012/13 primjenjiva na situaciju u ovom predmetu unatoč nedostatku očitih prekograničnih elemenata (A). Potom ću se posvetiti meritumu predmeta. Sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da provede svoju analizu u pogledu Direktive 2012/13 i članka 48. Povelje. Upitno je predlaže li taj sud da se analiza provede odvojeno ili da se odredbe Direktive 2012/13 tumače u vezi s člankom 48. Povelje. Radi jasnoće razmotrit ću utjecaj oba pravna instrumenta na ovaj predmet zasebno. Kao drugo, razmotrit ću odredbe Direktive 2012/13, osobito članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13, za koji smatram da je relevantna odredba za davanje odgovora na postavljeno pitanje. Predložit ću da se ta odredba ne protivi nacionalnim odredbama o kojima je riječ (B). Kao treće i posljednje, zaključit ću da članak 48. stavak 2. Povelje ne mijenja takav zaključak (C).
A. Primjenjivost Direktive 2012/13 (i nadležnost Suda u ovom predmetu)
27. Talijanska i poljska vlada istaknule su dva prigovora na nadležnost Suda u ovom predmetu.
28. S jedne strane, poljska vlada ističe da se postavljeno pitanje ne odnosi na to je li okrivljenik bio žurno obaviješten o izmjeni optužbe. Pitanje u glavnom postupku zapravo se tiče nemogućnosti podnošenja zahtjeva za sporazumijevanje o kazni u određenoj fazi postupka. Međutim, budući da pravo Unije ne propisuje nikakve uvjete u vezi s primjenom takvog postupka, to pitanje ne ulazi u područje primjene prava Unije i zato Sud nije nadležan.
29. Dakako, slažem se s poljskom vladom da Direktiva 2012/13 ne sadržava odredbu naslovljenu „Uvjeti za pristup postupku sporazumijevanja o kazni”. Međutim, na temelju jasnog teksta članka 1. i članka 2. stavka 1., nema sumnje da se Direktiva 2012/13 primjenjuje ratione materiae, na općenit način, na situaciju u ovom predmetu. Ono što je sporno jest stvara li direktiva ikakve posebne obveze državama članicama na temelju članka 6. i pravo na informiranje o optužbama, uključujući izmjene u optužbama, u posebnom kontekstu u glavnom postupku. Međutim, to je rasprava o meritumu predmeta koji se razmatra u nastavku u dijelu B.
30. S druge strane, talijanska vlada osporava nadležnost Suda jer smatra da ne postoji prekogranični element u situaciji u glavnom postupku. Čini se da su sve relevantne činjenice povezane samo s Italijom. Stoga talijanska vlada ističe da Sud nema nadležnost u ovom predmetu jer je područje primjene Direktive 2012/13 (i s time povezana nadležnost Suda za tumačenje) ograničeno na slučajeve s prekograničnim elementom.
31. Taj argument temelji se na članku 82. stavku 2. UFEU‑a koji je pravni temelj Direktive 2012/13. Ta odredba propisuje da „Europski parlament i Vijeće mogu direktivama […] utvrditi minimalna pravila potrebna za olakšavanje uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima […]”. Također propisuje da se te direktive „odnose na”, „(a) uzajamno prihvaćanje dokaza među državama članicama; (b) prava pojedinaca u kaznenom postupku; (c) prava žrtava kaznenog djela; (d) sve druge posebne aspekte kaznenog postupka koje je Vijeće unaprijed odredilo odlukom; […](5)”.
32. Talijanska vlada objašnjava da uporaba termina „prekogranični” u članku 82. stavku 2. UFEU‑a znači da se područje primjene sekundarnog prava, koje se temelji na toj odredbi, mora ograničiti na slučajeve s prekograničnim elementom.
33. Takva argumentacija mi nije uvjerljiva.
34. Sud je do sada tumačio Direktivu 2012/13 u tri predmeta(6). Osobito se čini da u predmetu Kolev(7) nema nikakvog primjetnog prekograničnog elementa. Taj predmet odnosio se na carinske službenike u Bugarskoj protiv kojih je bio pokrenut kazneni postupak u Bugarskoj za sudjelovanje u zločinačkom udruženju zbog zahtijevanja mita od vozača vozila koja su prelazila granicu iz Turske. Čini se da taj predmet zapravo nema nikakav prekogranični element, osim ako se tvrdi da primanje mita na (vanjskoj) granici Unije predstavlja prekogranični element.
35. Ipak, točno je da pitanje treba li primjena Direktive 2012/13 ovisiti o prekograničnom elementu Sud još nije izravno razmatrao.
36. Prima facie i ako bi ga se tumačilo zasebno, članak 82. stavak 2. UFEU‑a mogao bi navesti na zaključak da se akt koji se temelji na toj odredbi može primjenjivati samo u slučajevima s „prekograničnim elementom”. To bi bio slučaj ako bi se pojam „prekogranični” koji se nalazi u prvoj polovici rečenice te odredbe moglo razumjeti tako da obuhvaća cijeli članak 82. stavak 2. UFEU‑a (tj. aspekt pravosudne suradnje i aspekt usklađivanja koji se nalazi u drugoj polovici te rečenice).
37. Međutim, daljnje razmatranje teksta Direktive 2012/13, ali prije svega njezina cilja i konteksta, dovodi do drukčijeg zaključka.
38. Kao prvo, uzimajući u obzir tekst Direktive 2012/13, njezino područje primjene je općenito. Nije ograničeno na slučajeve s prekograničnim elementom ili niti ga takvi slučajevi ograničuju(8). Njezin prvi članak (koji definira područje primjene Direktive 2012/13) sastavljen je od dvije rečenice. Prva je općenita. Druga dodaje da se ta direktiva također primjenjuje na osobe koje su predmet europskog uhidbenog naloga (u daljnjem tekstu: EUN)(9). Propisujući takvo dodatno pojašnjenje, druga rečenica ističe (nužno općenito) područje primjene prve rečenice prvog članka. Članak 2. stavak 1. koji definira područje primjene direktive jednako je općenit: ne propisuje nikakvo ograničenje u obliku potrebe za prekograničnim elementom(10).
39. Kao drugo, iz uvodnih izjava 3., 8., 10. i 20. proizlazi da Direktiva 2012/13 u odnosu na cilj(eve) propisuje zajedničke minimalne standarde za primjenu u području davanja informacija o pravima i prirodi optužbi osobama osumnjičenima ili optuženima za počinjenje kaznenog djela. Time se nastoji poboljšati uzajamno povjerenje među državama članicama(11). Na taj način se duh uzajamnog povjerenja u kazneno‑pravne sustave država članica gradi kroz usklađivanje standarda koji se primjenjuju na posebne aspekte kaznenog postupka.
40. S druge strane, takvo usklađivanje pridonosi boljem funkcioniranju drugih instrumenata prava Unije kojima je cilj „konkretna” pravosudna suradnja: kada potreba suradnje u kaznenim stvarima proizlazi iz, primjerice, Okvirne odluke o EUN‑u, država članica izvršenja može se pouzdati u to da postupak u državi članici koja je izdala nalog ispunjava ili će ispunjavati određene standarde(12).
41. Stoga, neovisno o postojanju bilo koje posebne situacije prekogranične suradnje između nadležnih tijela dviju država članica cilj tog usklađivanja je uspostava zajedničkog područja djelovanja u kojem su zajamčeni određeni minimalni postupovni standardi. Na taj način, kako bi pravosudna suradnja bila učinkovitija, kada se u konkretnom slučaju pojavi potreba prekogranične suradnje predmetna nadležna tijela moći će imati uzajamno povjerenje u vlastite kaznenopravne sustave s obzirom na postojanje tih postupovnih jamstava(13).
42. Stoga, iz tih razmatranja proizlazi da je svrha određivanja takvih općih i prethodnih standarda različita i u biti uvelike neovisna o postojanju kasnijeg i konkretnog prekograničnog elementa u pojedinačnom slučaju. Metaforički rečeno, to je slično gradnji mostova: početni poticaj za izgradnju takve strukture mogao je biti poseban interes određene grupe trgovaca koji su željeli putovati između dva određena grada razdvojena rijekom. Međutim, nakon što je predan u javnu uporabu, most je otvoren za sav promet preko rijeke neovisno o tome kamo tko putuje.
43. Kao treće, u pogledu šireg zakonodavnog konteksta Direktive 2012/13 potrebno je istaknuti da bi se slično pitanje, ovisi li primjena Direktive 2012/13 o postojanju prekograničnog elementa, moglo postaviti i u odnosu na druge direktive koje su donesene kao dijelovi takozvanog Plana jačanja postupovnih prava osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenom postupku u okviru Stockholmskog programa(14) i koje imaju iste pravne temelje kao Direktiva 2012/13(15). Tekst tih direktiva općenito je pisan sličnim rječnikom kao i Direktiva 2012/13, te ne potvrđuje i ne isključuje primjenu tih instrumenata na domaće situacije. Slično tome, Sud je tumačio neke od tih instrumenata u stvarima koje su se odnosile na potpuno unutarnje situacije(16).
44. Uzimajući u obzir ova razmatranja, meni je zaključak već jasan: primjena Direktive 2012/13 ne zahtijeva postojanje prekograničnog elementa u pojedinačnim slučajevima pred nacionalnim sudom.
45. Postoji ipak jedan dodatan (i prilično uvjerljiv) argument koji pokazuje zašto se uvjet prekograničnog elementa u pojedinačnim slučajevima ne može pripisati primjenjivosti te direktive, a to je (ne)logična posljedica koja bi se podrazumijevala ako bi joj se taj element pripisivao.
46. Kao što to proizlazi iz pisanih očitovanja i kako je dodatno pojašnjeno na raspravi, mogući prekogranični element koji bi bio potreban za primjenu Direktive 2012/13 mogao bi se definirati na dva načina.
47. Kao prvo, moglo bi se tvrditi da je primjena Direktive 2012/13 ograničena na kaznene postupke koji se odnose na kaznena djela uređena instrumentima prava Unije koji su usvojeni na temelju popisa iz članka 83. stavka 1. UFEU‑a ili dodatno prošireni pojedinačnim instrumentima na temelju članka 83. stavka 2. UFEU‑a. Logika takve tvrdnje je da je zakonodavac Unije autoritativno utvrdio da će ta kaznena djela imati prekogranični element zato što se na taj element također upućuje u članku 83. stavku 1. UFEU‑a.
48. Međutim, takav argument ne proizlazi iz zajedničkog tumačenja članka 82. stavka 2. i članka 83. UFEU. Dok prvi uspostavlja pravni temelj za usklađivanje postupovnih aspekata kaznenog prava u kontekstu i u svrhu uzajamnog priznavanja i pravosudne suradnje, potonji je pravni temelj za usklađivanje materijalnih elemenata kaznenog prava i kaznenih djela. Stoga obje navedene odredbe imaju svoje područje primjene. One se jednostavno odnose na različita pitanja.
49. Kao drugo, moglo bi se također tvrditi da bi se primjena Direktive 2012/13 trebala ograničiti na kaznene postupke koji se odnose na kaznena djela koja, iako definirana na nacionalnoj razini, sadržavaju određene prekogranične elemente.
50. To pak dovodi do pitanja kako bi se takav prekogranični element definirao u kaznenom djelu. Što bi činilo „europsku krađu” ili „europsko ubojstvo”? Bi li bilo dovoljno da objektivni elementi kaznenog djela imaju prekogranični element? Bi li tako žrtva ili počinitelj kaznenog djela (ili čak neka druga uključena strana) morali imati uobičajeno boravište u drugoj državi članici? Bi li bilo važno odakle potječe oružje kojim je počinjeno ubojstvo? Pogledamo li logiku sudske prakse u pogledu slobodnog kretanja, postoji li prekogranično kazneno djelo ako i žrtva i počinitelj imaju boravište u istoj državi članici, ali je smrtonosno oružje proizvedeno u drugoj državi članici?
51. Pretpostavimo li da je moguće složiti se oko točnog definiranja kriterija u tom pogledu (koje bi trebalo biti različito u odnosu na različita kaznena djela uzimajući u obzir posebnosti njihovih bitnih obilježja), bi li to značilo da država članica može propisati dvije skupine postupovnih pravila za alternativnu primjenu ovisno o tome je li kazneno djelo o kojem je riječ „samo nacionalno” ili „prekogranično”? Što bi se dogodilo u slučaju u kojem je prekogranični element utvrđen tek u kasnijoj fazi kaznenog postupka u kojem su se u obzir uzimale „samo nacionalne” kaznene odredbe? Bi li se cijeli postupak morao ponoviti u skladu s „drugom” skupinom postupovnih zakona?
52. Logično je dakle da postoji samo jedna skupina kaznenih pravila koja se moraju primjenjivati na svaki nacionalni kazneni postupak, uzimajući u obzir kontekst i cilj koji je zakonodavac Unije namjeravao postići provedbom odgovarajućeg dijela Stockholmskog programa(17) bez obzira na postojanje ikakvog prekograničnog elementa u pojedinačnom slučaju. Međutim, već i zbog definicije (zaista) prilično upitnih posljedica tog prijedloga, prema kojem bi kazneni postupak ulazio i izlazio iz okvira zahtjeva prava Unije temeljem jedva predvidljive pojave prekograničnog elementa u bilo kojem trenutku tijekom postupka (ili čak i nakon njega), postaje potpuno jasno zašto to ne može biti tako.
53. Naposljetku, sagledavajući druge odredbe Ugovora, može se također dokazati zašto se cjelokupni cilj prekograničnog elementa utvrđen u primarnom pravu općenito ne može koristiti za ograničavanje primjene instrumenata sekundarnog prava usvojenih na toj pravnoj osnovi, pod uvjetom da ti instrumenti sekundarnog prava sami izričito ne navode drugačije. Kao drugi primjer mogu poslužiti mjere za usklađivanje donesene na temelju članka 114. UFEU‑a. Te mjere moraju ispuniti cilj utvrđen u članku 26. UFEU‑a. Drugi stavak potonje odredbe propisuje da je njezin cilj uspostava unutarnjeg tržišta „bez unutarnjih granica na kojem se osigurava slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala […]”. Ipak, prilično je jasno da iako se temelji na primarnom pravu to ne znači da se zakonodavstvo doneseno na temelju članka 114. UFEU‑a primjenjuje samo na situacije s prekograničnim elementom. Usklađivanje zakonodavnih instrumenata donesenih na toj osnovi (ili njihovih prethodnika) u rasponu je od, primjerice, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima(18) do Direktive 2009/48/EZ o sigurnosti igračaka(19) ili do Direktive 2011/7/EZ o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama(20). Ipak, ti se instrumenti jasno primjenjuju na potpuno unutarnje pravne situacije i nije bilo ozbiljnog prijedloga da bi trebalo biti drugačije(21), kao, na primjer, da bi trebala postojati zaštita protiv nepoštenih uvjeta u potrošačkim ugovorima samo ako postoji prekogranični element (ili element slobode kretanja) u pojedinačnom slučaju.
54. Ukratko, suprotno tvrdnjama talijanske vlade, primjena Direktive 2012/13 nije ograničena na slučajeve koji imaju „prekogranični” element.
B. Mjerodavne odredbe Direktive 2012/13
55. U svojoj odluci kojom upućuje zahtjev za prethodnu odluku i u prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev posebno spominje članak 2. stavak 1., članak 3. stavak 1. točku (c), članak 6. stavak 1., članak 6. stavak 2. i članak 6. stavak 3. Direktive 2012/13 kao relevantne za ocjenu usklađenosti nacionalnih odredbi s pravom Unije.
56. U podnescima oštećenika u glavnom postupku, u podnescima vlada navedenih u točki 25. ovog rješenja, kao i u onog Komisije, u biti, smatra se da ni te odredbe ni bilo koja druga odredba Direktive 2012/13 zapravo ne uređuju situaciju u glavnom postupku.
57. Nizozemska vlada i, podredno, poljska vlada smatraju da problem o kojem je riječ ne ulazi u područje primjene Direktive 2012/13. Stoga se pravu Unije ne protive propisi iz glavnog postupka.
58. Mađarska vlada tvrdi da pravo Unije ne usklađuje uvjete za prema kojima je moguće podnijeti zahtjev za sporazumijevanje o kazni. To pitanje treba razlikovati od pitanja je li okrivljenik dobio potrebne informacije o prekvalifikaciji djela koja je navodno počinio, što je područje primjene članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13. Međutim, ta odredba ne protivi se razlici u pravnim učincima kao ona u glavnom postupku.
59. Isto tako, Komisija napominje da članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13 ne predviđa nikakve upute o tome kako se informacije o izmjeni optužbe moraju pružiti optuženim osobama. Njome se ne uređuju pravne posljedice koje proizlaze iz pružanja informacija u pogledu izmjene pravne kvalifikacije optužbe.
60. Slažem se s tim mišljenjem. Dok se obveze određene u Direktivi 2012/13 moraju uzeti u obzir u svim kaznenim postupcima, čini se da nijedna odredba koju navodi sud koji je uputio zahtjev nije izravno relevantna za situaciju u glavnom postupku. Nijedna od njih ne propisuje državama članicama nikakvu obvezu koja je mogla spriječiti niz događaja koji su se odvijali na nacionalnoj razini.
61. Točno je da se članak 6. stavak 4. u vezi s člankom 6. stavkom 1. i s obzirom na uvodnu izjavu 29. Direktive 2012/13 odnosi na obvezu države članice da žurno pruži osumnjičenim ili optuženim osobama informacije o svim promjenama optužbe radi osiguranja pravičnosti postupka i djelotvornog ostvarivanja prava obrane. Također je točno da se situacija u ovom predmetu odnosila na promjene u optužbi do kojih je došlo kada se optuženika obavijestilo da bi se djela za koja je optužen mogla pravno prekvalificirati zbog njegova priznanja.
62. Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se nije tvrdilo da se te informacije nisu pružile ili se nisu žurno pružile. Osporava se nemogućnost podnošenja zahtjeva za sporazumijevanje o kazni u određenoj fazi u postupku. Stoga, zapravo, čini se da se predlaže izjednačavanje „mogućnosti podnošenja zahtjeva za sporazumijevanje o kazni u određenoj fazi u postupku” i „(potpuna) prava obrane”. Odnosno, čini se da postoji preširoko uključivanje i stvarno podvođenje svih mogućih posljedica koje se javljaju u kasnijim fazama kaznenog postupka, nakon činjenice da je došlo do izmjene optužbe, pod okvir pojma prava obrane.
63. Smatram da se ni članak 6. stavak 4. ni bilo koji drugi dio članka 6. Direktive 2012/13 ne bi trebali tumačiti na ovaj način. Ako bi to bilo tako, tada bi sve što se događa u kaznenom postupku nakon izmjene optužbe bilo moguće spriječiti jer je obuhvaćeno člankom 6. stavkom 4. Direktive 2012/13, što je očito pogrešno. Stoga, iako svakako postoji preklapanje određenih „ključnih riječi” („izmjena optužbe”, „pravičnost postupka”) između članka 6. stavka 4. i situacije pred nacionalnim sudom, činjenica je ipak da zapravo nije postojala namjera primjene te direktive na situacije poput one u glavnom postupku.
64. To dakako nameće pitanje: što je tada članak 6. stavak 4. trebao uređivati? Drugim riječima: što podrazumijevaju pojmovi „informacije” i „pravičnost postupka” koje on sadržava?
65. Kao prvo, pojam informacije sadržan u toj odredbi upućuje na obavijest o izmjeni optužbe kako bi osumnjičena ili optužena osoba mogla postupati na odgovarajući način u obrani svojeg stajališta. Informacije se moraju pružiti na način koji omogućava osobama kojih se one tiču učinkovit odgovor na bilo kakve izmjene u opisu djela za koje je osoba optužena i njegove pravne kvalifikacije.
66. Smatram da se članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13 ne bi trebao tumačiti na način da je obveza sudova država članica pružati osobama kojih se one tiču informacije koje se odnose na sve posljedice koje bi mogle proizaći iz izmjene optužbe tijekom čitavog kaznenog postupka(22), a još manje dati im mogućnost da spriječe takve posljedice. Pravo na informiranje ne može se shvatiti kao nadomjestak za pravne savjete niti kao polazište za preispitivanje svakog elementa kaznenog postupka nakon pružanja informacija s obzirom na to da će svaki element koji se javlja u kaznenom postupku vjerojatno uključivati neku vrstu informacija.
67. Pravilno područje primjene članka 6. stavka 4. trebalo bi se procijeniti uzimajući u obzir cjelokupni sustav Direktive 2012/13. Direktiva 2012/13 započinje definicijama predmeta i područja primjene. Članci 1. i 2. propisuju da se ta direktiva odnosi na „pravo na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih” i da se „primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka”. Nadalje, članak 3. Direktive 2012/13 nameće državama članicama obvezu pružanja informacija osobama kojih se one tiču barem o pravima koja su navedena u toj direktivi. Od navedenih prava, pravo na informiranost o optužbama (i samo to pravo) detaljnije je uređeno u članku 6. Članak 4. odnosi se na obvezu pružanja informacija uhićenim ili zadržanim osobama o četirima dodatnim kategorijama prava. S tog dodatnog popisa, pravo pristupa spisu predmeta (i samo to pravo) podrobnije je uređeno u članku 7. Direktive 2012/13.
68. Stoga je jasno da obveza pružanja informacija iz članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 jednostavno nije bila namijenjena tome da obuhvati sve moguće aspekte kaznenog postupka. Taj pojam, upotrijebljen u ovom kontekstu, treba shvatiti kao da se odnosi (i da je ograničen) na optužbu (i njezinu izmjenu), tj. na podatke o djelima koje je okrivljenik „navodno počinio i na kojima se temelji optužba, [i] o pravnoj kvalifikaciji”(23). Te informacije moraju se pružiti na način koji osigurava da ih je okrivljenik razumio, mogao na njih odgovoriti i osporavati ih ako je tako želio.
69. Kao drugo, pojam pravičnosti postupka zaista je širok. Kako je, u načelu, objasnio Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), on se odnosi na ispitivanje kaznenog postupka u cjelini s obzirom na posebna obilježja i okolnosti slučaja(24). Taj sud je istaknuo da svaka pogreška tijekom kaznenog postupka ne znači povredu pravičnosti postupka, ali neke od njih naravno mogu značiti povredu ovisno o njihovoj važnosti u predmetnom postupku(25).
70. Međutim, u ovom predmetu i uzimajući u obzir prethodno pitanje, ocjena poštovanja pravičnosti postupka nužno je povezana s pravima izričito uređenima Direktivom 2012/13. Drugim riječima, pravičnost se mora ocjenjivati u odnosu na ta prava, a ne općenito i odvojeno od prava zajamčenih direktivom. Mora postojati normativna korelacija između materijalnog područja primjene Direktive 2012/13 i pojma pravičnosti postupka. U slučajevima u kojima bi bilo dopušteno drugačije svaki aspekt nacionalnog kaznenog postupka bi odjednom postalo moguće preispitivati s obzirom na pravičnost postupka i/ili poštovanja prava na obranu.
71. Drugim riječima, posebne obveze utvrđene Direktivom 2012/13 predstavljaju konkretan izraz na koji se pravičnost postupka mora osigurati u pogledu pružanja informacija okrivljenicima i osumnjičenicima. Bez sumnje, postoje i drugi aspekti kaznenog postupka relevantni za osiguranje te pravičnosti, kao što je pravo na pristup odvjetniku, pravna pomoć, pravo na tumačenje i prijevod, postupovna jamstva za djecu ili pretpostavka nedužnosti. Svi ti aspekti mogu se urediti posebnim direktivama(26). Međutim, drugi aspekti koji nisu obuhvaćeni tim direktivama ili Direktivom 2012/13, kao uvjeti za primjenu sporazumijevanja o kazni, očito ostaju uređeni nacionalnim kaznenim pravom.
72. Činjenica da to, kao i druga pitanja, može stvarno biti relevantno za pravičnost cjelokupnog postupka ne može se upotrijebiti za tako široko tumačenje članka 6. stavka 4. Direktive, ili drugih njezinih odredaba, prema kojem bi se odobrilo preispitivanje svakog aspekta kaznenog postupka neovisno o tome koliko je udaljeno od posebne obveze propisane u samoj Direktivi 2012/13. Ako bi se upotrebljavala na ovaj način, Direktiva 2012/13 više ne bi bila instrument minimalnog usklađivanja posebnih elemenata prava obrane koje ona izričito predviđa, nego bi postala instrument koji bi otvorio mogućnost za preispitivanje svakog elementa nacionalnog kaznenog postupka. Prema mojem mišljenju teško da je to bila namjera zakonodavca Unije. To sigurno ne bi trebala biti ni namjera ovog Suda prilikom tumačenja Direktive 2012/13 i drugih direktiva koje proizlaze iz Stockholmskog programa.
73. S obzirom na prethodna razmatranja, moj međuzaključak jest da se Direktivu 2012/13 treba tumačiti na način da joj se ne protive postupovna pravila, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koja dopuštaju okrivljeniku podnošenje zahtjeva za sporazumijevanje o kazni nakon otvaranja glavne rasprave samo ako je došlo do izmjene optužbe koja je činjenične prirode, a ne i kada je izmjena pravne prirode.
C. Utjecaj članka 48. stavka 2. Povelje na ovaj predmet
74. Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da razmotri utjecaj članka 48. Povelje na ovaj predmet. Budući da se prvi stavak te odredbe odnosi na pretpostavku nedužnosti, čini se da je samo drugi stavak relevantan. Potonji stavak propisuje da je „zajamčeno […] poštovanje prava na obranu svakog optuženika”.
75. Uloga Povelje u tumačenju i primjeni zapravo postupovnih pravnih instrumenata, koji izražavaju sami svoje odredbe, mogla bi dovesti do određene zablude (2). Međutim, prije nego što se posvetim tom pitanju, prvo pitanje koje valja razjasniti jest je li ovaj predmet obuhvaćen područjem primjene prava Unije, što bi ujedno značilo i primjenu Povelje (1).
1. Područje primjene prava Unije
76. Valja podsjetiti da se „temeljna prava koja se jamče u pravnom poretku Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih(27)”.
77. Međutim, valja se zapitati, kao što to proizlazi iz moje analize u prethodnom odjeljku, što je s činjenicom da konkretno pitanje postavljeno u predmetu u glavnom postupku, tj. mogućnost okrivljenika da podnese zahtjev za sporazumijevanje o kazni, nije posebno predviđeno u članku 6. stavku 4. ili bilo kojom drugom odredbom Direktive 2012/13? Bi li to značilo da Povelja ne bi bila opće primjenjiva u svrhu procjene koja je dovela do tog zaključka?
78. Mislim da takvo stajalište nije održivo. Kao što je iznad istaknuto, sekundarno pravo Unije, osobito Direktiva 2012/13, općenito je primjenjivo na situacije poput one u glavnom postupku(28). Iz detaljne analize tumačenja tog instrumenta (uključujući tumačenje njezinih pojmova u odnosu na Povelju) proizlazi da ona jednostavno ne propisuje nikakvu posebnu obvezu koja bi se protivila nacionalnom pravilu o kojemu je riječ. Drugim riječima, Direktiva 2012/13 je (moguće) primjenjiva na činjenice u glavnom postupku, iako stvarna naknadna ocjena predmeta može dovesti do zaključka (kao što je ovdje slučaj) da se toj direktivi (tumačenoj u odnosu na Povelju) ne protivi posebna nacionalna odredba.
79. U takvom slučaju tvrditi drugačije bi značilo unatrag donositi zaključke iz već donesenog zaključka: zato što se ni Direktivi 2012/13, a stvarno ni Povelji, ne protivi posebna nacionalna odredba (donesen zaključak), one nisu ni primjenjive. Ali kako bi se došlo do tog zaključka moralo se donijeti više ocjena u vezi s tumačenjima prema kojima su se oba instrumenta primjenjivala na općenit način(29).
80. Nadalje, moglo bi također biti korisno podsjetiti na to da postoji više načina na koje bi se Povelja mogla primjenjivati u određenom slučaju. Ta primjena nije ograničena samo na (ne)izravno preispitivanje nacionalnih propisa i njihove usklađenosti s Poveljom, nego se može odnositi i na elemente usklađenog tumačenja i nacionalnog prava i samog prava Unije. U ovom predmetu Povelja se mora uzeti u obzir za provođenje analize relevantne odredbe Direktive 2012/13 i za određivanje njezina područja primjene i materijalnog sadržaja(30). U tom smislu se Povelja „primjenjuje”.
81. Ukratko, Povelja slijedi pravo Unije bez obzira na to kamo ono ide ili kada ga treba tumačiti. To je sudbina „sjene”(31). Stoga će se prilikom ispitivanja utjecaja Direktive 2012/13 na situaciju u glavnom postupku primjenjivati Povelja. Ta općenita izjava ipak je prilično neodređena o ključnom pitanju, tj. o tome kakva bi točno uloga Povelje trebala biti u ovom predmetu.
2. Posebna uloga Povelje u ovom predmetu
82. Posebna uloga Povelje u ovom predmetu može se prikazati kroz tri moguća načina. Odredba Povelje utječe na varijable unutar tih načina (pravo Unije ili nacionalno pravo) i određuje koja je funkcija odredbi Povelje (mjerilo za preispitivanje ili za usklađeno tumačenje).
83. Kao prvo, Povelja bi se mogla upotrebljavati kao mjerilo za preispitivanje valjanosti sporne odredbe prava Unije. To će uvijek biti tako: bez obzira na to gdje se pravo Unije (materijalno, sekundarno) primjenjuje, ono će uvijek biti pod nadzorom Povelje(32). S obzirom na navedeno, nije bila istaknuta nezakonitost nijedne odredbe Direktive 2012/13.
84. Kao drugo, Povelja se mora upotrebljavati kao alat za usklađeno tumačenje kako bi se utvrdilo značenje neodređenih pojmova prava Unije, bilo da se radi o tumačenju tih pojmova u samom pravu Unije ili u istu svrhu u pogledu nacionalnog zakonodavstva kojim se provode mjere.
85. Kao treće, u slučaju u kojem države članice „provode” pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, one moraju poštovati prava zajamčena Poveljom. U takvom slučaju posebna odredba prava Unije služi kao „polazišna točka” za razmatranje prava zajamčenih Poveljom. To je neovisno o tome sadržava li poseban instrument prava Unije izričito upućivanje na temeljna prava. Na taj način temeljna prava se u velikoj mjeri primjenjuju poprečno, tj. neovisno o točnom materijalnom sadržaju predmetne odredbe prava Unije zbog kojih je došlo do njihove primjene.
86. Konkretno, „procesne” odredbe Povelje, u biti, primjenjuju se općenito na ovaj način u vezi s materijalnim odredbama sekundarnog prava Unije koje same po sebi ne sadržavaju ili sadržavaju nekoliko odredaba o tome kako ih treba provoditi. Sud je utvrdio da je nužno poštovati temeljna postupovna prava, kao što je pravo na saslušanje, čak i ako ona nisu izričito uređena odredbama prava Unije kojima se utvrđuju materijalna prava ili obveze. Osobito, načelo poštovanja prava obrane primjenjuje se kada države članice djeluju ili donose odluke unutar područja primjene prava Unije, čak i ako primjenjivi propisi Unije ne predviđaju izričito posebne procesne zahtjeve(33). Na ovaj način, odredbe Povelje vjerojatno će se upotrebljavati kao izravna mjerila za preispitivanje odredaba nacionalnog prava. Važni primjeri u ovom području uključuju pravo o PDV‑u i nacionalne porezne postupke(34).
87. Može li se takva uporaba Povelje očekivati s obzirom na Direktivu 2012/13 i, u ovom predmetu, na pitanje mogućnosti podnošenja zahtjeva za sporazumijevanje o kazni?
88. Smatram da to ne može biti tako, osim ako se primjena Povelje ne pretvori u istinsku „igru sjena”. Vratimo li se na već prethodno navedenu metaforu, ideja Povelje kao sjene prava Unije oslanja se na tvrdnju prema kojoj postoji materijalni pojam prava Unije koji stvara (procesnu) sjenu u prvom redu. Međutim, teško je vidjeti kakvu bi procesnu provedbenu sjenu stvarala postupovna odredba koja se i sama preklapa (ili dalje provodi) s odredbom same Povelje. Sjene ne mogu stvarati vlastite sjene.
89. Stoga, manje nejasnim rječnikom rečeno, u slučajevima u kojima se postupovna prava preklapaju s odredbom Povelje (i tako je dalje razvijaju)(35), poput onih predviđenih u Direktivi 2012/13, Povelja ne može služiti kao neovisno i dodatno mjerilo preispitivanja nacionalnih odredbi koje očito nisu obuhvaćene područjem primjene tog instrumenta sekundarnog prava i na taj način proširivati područje primjene prava Unije.
90. Tvrditi drugačije u ovom predmetu značilo bi da bi sama činjenica da članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13 spominje pravo obrane (i pravičnost postupka ako se razmatra u kontekstu članka 6. stavka 1. iste direktive) omogućila preispitivanje svakog elementa nacionalnog kaznenog postupka u pogledu pojma prava na obranu i prava na pošteno suđenje zajamčenih Poveljom. Takvim pristupom početna polazišna točka koja je omogućila pristup Povelji bi jednostavno bila zaboravljena(36).
91. Valja podsjetiti na to da je nadležnost ovog Suda definirana funkcionalno u odnosu na Povelju kada se primjenjuje na države članice. Povezana je s primjenjivošću određene odredbe sekundarnog ili primarnog prava Unije. Takva nadležnost mora se jasno razlikovati, uzimajući u obzir provedbu prava Unije država članica, od nadležnosti svojstvene pitanjima koja se tiču temeljnih prava(37) koja se obično dodjeljuje nacionalnim ustavnim sudovima i ESLJP‑u.
92. Stoga, s obzirom na gore navedenu treću mogućnost primjene Povelje, moguće je zaključiti da se u slučajevima poput ovog Povelja ne može koristiti za proširivanje opsega i sadržaja postupovnih obveza utvrđenih u odgovarajućim pravilima sekundarnog prava Unije kako bi se stvorile obveze prenošenja za koje je jasno da ne postoje prema tom određenom pravilu sekundarnog prava.
93. U vezi s gore navedenom drugom mogućnosti, općenito govoreći, tumačenje u skladu s Poveljom je obvezno. Stoga smatram (kao što i u načelu navodi Komisija) da se u ovom predmetu za utvrđivanje pravilnog tumačenja pojmova koje koristi Direktiva 2012/13, uključujući, u ovom slučaju, pravo na žurnu obavijest o svim promjenama u optužbi u smislu članka 6. stavka 4. te direktive, u obzir zasigurno mora uzeti Povelja(38).
94. Pri tumačenju članka 6. stavka 3. EKLJP‑a (koji je ekvivalent članka 48. stavka 2. Povelje(39)) i, konkretnije, pri tumačenju članka 6. stavka 3. točke (a) EKLJP‑a (koji se odnosi na pravo na informiranost o optužbama), ESLJP je istaknuo da se posebna pozornost mora obratiti na obavijest o optužbama (koja se odnosi na navodno počinjena djela na kojima se temelji optužba kao i na njihovu pravnu kvalifikaciju) s obzirom na to da ti elementi „imaju odlučujuću ulogu u kaznenom postupku […]”. Iako ta odredba EKLJP‑a ne nalaže nikakav poseban oblik u vezi s time kako se okrivljenik mora obavijestiti, ona je u vezi s okrivljenikovim pravom na pripremu obrane iz članka 6. stavka 3. točke (b) i njezino područje primjene „mora se osobito procijeniti u pogledu općenitijeg prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6.1 Konvencije […]”(40). Na temelju ovih razmatranja ESLJP utvrdio je povredu EKLJP‑a u situacijama u kojima je drugostupanjski sud izmijenio pravnu kvalifikaciju predmetnih djela u tako kasnoj fazi u postupku kao što je faza u kojoj je presuda već donesena. Tako se okrivljenika, u biti, potpuno lišilo mogućnosti obrane(41).
95. Isto tako, u predmetu Covaci Sud je naveo(42) da iako Direktiva 2012/13 ne uređuje načine na koje informacije o optužbi, predviđenoj u njezinu članku 6., trebaju biti priopćene toj osobi […] tim načinima se ne smije dovesti u pitanje cilj koji je predviđen osobito tim člankom 6. a koji se sastoji, kao što također proizlazi iz uvodne izjave 27. navedene direktive, od toga da osumnjičenici i osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela mogu pripremiti svoju obranu i da se osigura pravičnost postupka”(43).
96. Ipak, uzimajući u obzir takvo shvaćanje pojmova o kojima je riječ, nije se tvrdilo da je došlo do povrede žurnog pružanja informacija o izmjenama optužbe, a to bi zapravo značilo da se okrivljeniku oduzela mogućnost da se obrani u punom smislu te riječi. Iz tog razloga, ne vidim kako bi se mogla spriječiti situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku da se vodilo računa o pravu na obranu ili prava na pošteno suđenje.
97. Želim ponovo istaknuti da je to očitovanje učinjeno u okviru područja primjene članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 i da se ne odnosi na razmatranja koja se tiču situacije u ovom predmetu s pravom na obranu ili na pošteno suđenje „općenito”. Ako usklađeno tumačenje ostaje samo „tumačenje”, ono ne može izmijeniti područje primjene instrumenta sekundarnog prava o kojem je riječ. Ako bi mu se to omogućilo, tada bi usklađeno tumačenje moglo vrlo brzo zaobići ograničenja članka 51. stavka 1. Povelje.
98. Takva prikrivena izravna primjena Povelje mogla bi imati sljedeći oblik: kao prvo, odredba poput članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 odnosi se na neodređeni pravni pojam kao što je „pravičnost postupka” ili „djelotvorno ostvarivanje prava obrane” u članku 6. stavku 1. Kao drugo, budući da sama direktiva ne definira takve pojmove, objašnjenje njihova sadržaja traži se u odredbama Povelje kroz usklađeno tumačenje, ili posredstvom članka 52. stavka 3. Povelje, ili EKLJP‑a i sudske prakse ESLJP‑a. Kao treće, (naravno prilično široko) područje primjene i značenje tih pojmova preuzeto iz tog konteksta je zatim vraćeno natrag na razinu sekundarnog prava Unije, istovremeno djelomično izostavljajući područje primjene posebne odredbe sekundarnog prava iz kojih je pojam preuzet. Kao četvrto, nacionalni propisi počinju se općenito preispitivati u pogledu njihove usklađenosti s pojmovima „pravičnost postupka” i „pravo na pošteno suđenje” i pri tome se područje primjene tih pojmova odvaja od stvarnog područja primjene instrumenta sekundarnog prava o kojem je riječ.
99. Iz istih razloga, kao i onih prethodno navedenih u vezi s trećom mogućnošću(44), može se samo ponoviti da ovo nije način na koji se Povelja treba koristiti u takvom kontekstu. Ako bi to bio slučaj, tada bi se usklađeno tumačenje vrlo brzo pretvorilo u skriveno izravno preispitivanje, a sekundarno pravo Unije ne bi djelovalo kao bilo kakvo funkcionalno ograničenje nadležnosti Suda u pitanjima temeljnih prava, nego više kao slabo prikrivena polazišna točka za preuzimanje nadležnosti u pitanjima preispitivanja temeljnih prava u odnosu na zakone bilo koje države članice.
100. S obzirom ova razmatranja, moj zaključak je da članak 48. stavak 2. Povelje, ni kada se tumači u vezi s člankom 6. stavkom 4. Direktive 2012/13 ni kada se tumači zasebno, ne mijenja doneseni zaključak ni na koji način: pravu Unije ne protive se postupovna pravila, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koja dopuštaju okrivljeniku podnošenje zahtjeva za sporazumijevanje o kazni nakon otvaranja rasprave samo ako je došlo do izmjene optužbe koja je činjenične prirode, a ne i kada je izmjena pravne prirode.
V. Zaključak
101. S obzirom na prethodnu analizu, predlažem Sudu da na pitanje Tribunale di Brindisi (Sud u Brindisiju, Italija) odgovori na sljedeći način:
Direktivi 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku i članku 48. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ne protive se postupovna pravila, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koja dopuštaju okrivljeniku podnošenje zahtjeva za sporazumijevanje o kazni nakon otvaranja rasprave samo ako je došlo do izmjene optužbe koja je činjenične prirode, a ne i kada je izmjena pravne prirode.