PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
14. prosinca 2018.(*)
[Tekst ispravljen rješenjem od 22. siječnja 2019.]
„Javna služba – Dužnosnici – Reforma Pravilnika o osoblju iz 2014. – Dopust za osobne potrebe – Istovremeno zapošljavanje kao člana privremenog osoblja – Prijelazne odredbe koje se odnose na određene načine izračuna mirovinskih prava – Zahtjev za donošenje prethodne odluke – Akt koji negativno utječe – Cilj prijelaznih odredaba – Primjena ratione personae – Stupanje u službu”
U predmetu T‑128/17,
Isabel Torné, dužnosnik Europske komisije, sa stalnom adresom u Algésu (Portugal), koju zastupaju S. Orlandi i T. Martin, avocats,
tužiteljica,
koju podupiru
Agencija za suradnju energetskih regulatora (ACER), koju je zastupala S. Manessi, a zatim P. Martinet, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Orlandija i T. Martina, avocats,
Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex), koju zastupaju H. Caniard i S. Drew, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Orlandija i T. Martina, avocats,
Europska agencija za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima u području slobode, sigurnosti i pravde (eu‑LISA), koju zastupa M Chiodi, u svojstvu agenta, uz asistenciju D. Waelbroecka i A. Durona, avocats,
Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA), koju zastupa S. Dunlop, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Orlandija i T. Martina, avocats,
Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), koju zastupaju S. Giordano i J. Overett Somnier, u svojstvu agenata,
Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA), koju zastupaju A. Lorenzet i N. Vasse, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Orlandija i T. Martina, avocats,
i
Europski potporni ured za azil (EASO), koji je zastupao W. Stevens, a zatim M. Vitsa, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Durona, avocat,
intervenijenti,
protiv
Europske komisije, koju su zastupali G. Berscheid i A.-C. Simon, zatim G. Berscheid i L. Radu Bouyon, te naposljetku G. Berscheid i B. Mongin, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje Komisijine odluke kojom je odbijen tužiteljičin zahtjev od 16. prosinca 2015. za donošenje prethodne odluke kojom se utvrđuje datum njezina stupanja u službu u smislu prijelaznih odredaba Priloga XIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije koji se odnosi na određene načine izračuna mirovinskih prava,
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, I. S. Forrester i E. Perillo (izvjestitelj), suci,
tajnik: L. Ramette,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 16. listopada 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužiteljica, Isabel Torné, 16. travnja 2006. imenovana je dužnosnikom Europske komisije u razredu A 6, koji je kasnije postao AD 6.
2 Tužiteljici je 1. veljače 2012., na temelju odredaba članka 40. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), dok je bila razvrstana u razred AD 8, stupanj 1., na njezin zahtjev odobren neplaćeni dopust za osobne potrebe.
3 Tužiteljicu je međutim istog dana zaposlila Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex) kao člana privremenog osoblja u funkcijskoj skupini AD, razredu 12, stupnju 2., na temelju ugovora sklopljenog u skladu s člankom 2. točkom (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja), u verziji koja je tada bila na snazi, za obavljanje poslova načelnika odjela „Ljudski resursi i usluge”.
4 Zakonodavac Europske unije gotovo je dvije godine kasnije izmijenio Pravilnik o osoblju i Uvjete zaposlenja (u daljnjem tekstu: reforma iz 2014.). Novim člankom 77. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, koji se zahvaljujući upućivanju iz članka 39. stavka 1. Uvjeta zaposlenja primjenjuje i na članove privremenog osoblja, utvrđena je nova godišnja stopa stjecanja mirovinskih prava, čime je ranija stopa od 1,9 % promijenjena u manje povoljnu stopu od 1,8 %. Usto, stavkom 5., što proizlazi iz tog istog članka 39. stavka 1. Uvjeta zaposlenja, utvrđuje se da je dob za stjecanja prava na odlazak u mirovinu povećana s 63 na 66 godina.
5 Prijelazni režim predviđen je i između starih i novih odredaba Pravilnika o osoblju. Tako se člankom 21. stavkom 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, koji se odnosi na „[p]rijelazne mjere koje se primjenjuju na dužnosnike Unije” najprije predviđa da dužnosnici „koji su stupili u službu u razdoblju od 1. svibnja 2004. do 31. prosinca 2013.”, neovisno o stupanju na snagu novog članka 77., i dalje imaju pravo na mirovinska prava po godišnjoj stopi od 1,9 %.
6 Usto, na temelju članka 22. stavka 1. podstavka 4. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, „za dužnosnike koji 1. svibnja 2014. imaju 45 ili više godina i koji su u službu stupili između 1. svibnja 2004. i 31. prosinca 2013. dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu ostaje 63 godine”.
7 Osim toga, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 34. Uredbe (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni [Pravilnika o osoblju] i [Uvjeta zaposlenja] (SL 2013., L 287, str. 15.) i uzimajući u obzir visok broj privremenog osoblja u agencijama i potrebu da se u tom posebnom sektoru utvrdi dosljedna kadrovska politika, člankom 2. točkom (f) Uvjeta zaposlenja ustanovljena je nova kategorija privremenog osoblja koje zapošljavaju agencije (u daljnjem tekstu: agencijsko osoblje) te je u pogledu te kategorije utvrđen određen broj posebnih pravila.
8 Slijedom toga, ugovor koji je tužiteljica sklopila s agencijom Frontex pretvoren je 1. siječnja 2014. po sili zakona u ugovor člana privremenog osoblja u skladu s člankom 2. točkom (f) Uvjeta zaposlenja, na temelju članka 6. priloga tim Uvjetima zaposlenja, koji se odnosi na prijelazne odredbe koje se primjenjuju na osoblje obuhvaćeno predmetnim Uvjetima zaposlenja.
9 [Kako je ispravljeno rješenjem od 22. siječnja 2019.] Tužiteljica je 1. lipnja 2015. napustila Frontex kako bi je Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) isti dan zaposlila kao voditelja odjela „Korporativne usluge” na temelju ugovora u skladu s člankom 2. točkom (f) Uvjeta zaposlenja. Člankom 3. navedenog ugovora utvrđeno je da će tužiteljica i dalje biti razvrstana u razred AD 12, stupanj 3. i da zadržava svoj radni staž u razredu od 1. veljače 2012. i na stupnju od 1. veljače 2014. Člankom 4. tog ugovora predviđeno je da je datum isteka tog ugovora istovjetan onom koji je bio utvrđen prethodnim tužiteljičinim ugovorom s Frontexom, odnosno 31. siječnja 2017. Predmetni je ugovor na temelju njegova članka 5. obnovljen u skladu s uvjetima koji se primjenjuju na agencijsko osoblje, čime je tužiteljici omogućeno da do danas nastavi obavljati svoju službu u EMSA‑i.
10 Osim toga, valja istaknuti da je člankom 1. stavkom 1. Priloga Uvjetima zaposlenja koji se odnosi na prijelazne odredbe koje se primjenjuju na osoblje obuhvaćeno navedenim Uvjetima zaposlenja, među ostalim predviđeno da se odredbe članaka 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju navedene u točkama 5. i 6. ove presude, odnosno kontinuitet u pogledu godišnje stope stjecanja mirovinskih prava (članak 21.) i kontinuitet u pogledu dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu (članak 22.), analogno primjenjuju na osoblje „zaposleno” 31. prosinca 2013.
Predsudski postupak
11 Tužiteljica je 16. prosinca 2015. direktoru Komisijina Ureda za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) podnijela zahtjev u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za donošenje odluke tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: AHCC) kojom se unaprijed utvrđuju određeni elementi za izračun njezinih imovinskih prava (u daljnjem tekstu: zahtjev od 16. prosinca 2015.). Ona je u biti tražila da joj AHCC potvrdi da se nakon stupanja na snagu reforme iz 2014., unatoč njezinu prelasku u EMSA‑u, na nju i dalje primjenjuje godišnja stopa stjecanja mirovinskih prava od 1,9 % i dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu koja je bila na snazi prije 1. siječnja 2014., odnosno 63 godine.
12 Zahtjev od 16. prosinca 2015. je 16. travnja 2016. najprije prešutno odbijen, što je zatim 29. travnja 2016. potvrđeno izričitim odbijanjem tog zahtjeva obavješću voditelja odjela „Mirovine” PMO‑a (u daljnjem tekstu: obavijest od 29. travnja 2016. ili pobijana odluka).
13 U obavijesti od 29. travnja 2016., voditelj odjela „Mirovine” PMO‑a u biti je obavijestio tužiteljicu da se odluka čije je donošenje tražila može donijeti samo „u trenutka prestanka [njezine] službe i na temelju njezina statusa u trenutku tog prestanka službe”.
14 U obavijesti od 29. travnja 2016. bilo je međutim pojašnjeno da se „nova pravila Pravilnika o osoblju [primjenjuju] kada [je došlo] do prekida kontinuiteta karijere člana osoblja”, da se „[p]romjena poslodavca smatra takvim prekidom”, da „[i]z toga proizlazi da se u pogledu razdoblja rada koje [je uslijedilo] nakon sklapanja ugovora s EMSA‑om, primjenjuju pravila Pravilnika o osoblju koja [su bila na snazi] u trenutku početka [navedenog] ugovora” i da se „[z]a to razdoblje mirovinska prava utvrđuju na temelju dobi [za stjecanje prava na odlazak u mirovinu] od 66 godina i na temelju stope stjecanja mirovinskih prava od 1,80 %”.
15 Konačno, u obavijesti od 29. travnja 2016. također je istaknuto da tužiteljica „zadržava [svoja] prava na temelju [svojeg] statusa Komisijina dužnosnika, koji [ona nije] okončala”.
16 Tužiteljica je 18. srpnja 2016. protiv odgovora na zahtjev od 16. prosinca 2015. AHCC‑u podnijela žalbu u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju. AHCC je odlukom od 16. studenoga 2016. odbacio navedenu žalbu kao nedopuštenu s obrazloženjem, u biti, da obavijest od 29. travnja 2016. ne predstavlja odluku, već samo informaciju utemeljenu na postojećim pravilima Pravilnika o osoblju.
Postupak i zahtjevi stranaka
17 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. veljače 2017. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.
18 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana, tužiteljica je, u skladu s člankom 69. točkom (c) Poslovnika Općeg suda, zatražila prekid postupka dok odluka kojom se okončava postupak u predmetu T‑769/16, Picard/Komisija, ne postane pravomoćna. Predsjednik trećeg vijeća odlukom od 5. travnja 2017., nakon što je saslušao Komisiju, prihvatio je taj zahtjev.
19 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. ožujka 2017., Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika.
20 Aktima podnesenim tajništvu Općeg suda 15. lipnja 2017., Agencija za suradnju energetskih regulatora (ACER), Frontex, Europska agencija za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima u području slobode, sigurnosti i pravde (eu‑LISA), EMSA, Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA) i Europski potporni ured za azil (EASO) zatražili su intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu tužiteljice.
21 Odlukom od 18. srpnja 2017., nakon što je saslušao glavne stranke, predsjednik trećeg vijeća odlučio je nastaviti postupak u skladu s člankom 70. stavkom 2. Poslovnika.
22 Tužiteljica je 1. rujna 2017. podnijela očitovanja o prigovoru nedopuštenosti koji je istaknula Komisija (vidjeti točku 19. ove presude).
23 Opći je sud rješenjem od 5. listopada 2017. odredio da će se o prigovoru nedopuštenosti odlučiti u konačnoj presudi.
24 Komisija je 20. studenoga 2017. podnijela odgovor na tužbu. Dopisom od 6. prosinca 2017. tužiteljica se odrekla prava na podnošenje replike.
25 Rješenjem predsjednika trećeg vijeća od 13. prosinca 2017., ACER‑u, Frontexu, eu‑LISA‑i, EMSA‑i, EBA‑i, ESMA‑i i EASO‑u odobrena je intervencija u potporu zahtjevu tužiteljice.
26 Intervenijenti su 26. i 27. siječnja 2018. podnijeli svoje intervencijske podneske. Tužiteljica se u dopisu od 12. veljače 2018. odrekla prava na podnošenje očitovanja, a Komisija je 15. veljače 2018. podnijela svoja očitovanja na navedene intervencijske podneske.
27 Tužiteljica je u dopisu od 26. veljače 2018. podnijela zahtjev u skladu s člankom 106. stavkom 2. Poslovnika da bude saslušana na raspravi. Opći je sud udovoljio tom zahtjevu i otvorio usmeni dio postupka.
28 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. listopada 2018., EBA je obavijestila Opći sud da je odlučila ne prisustvovati raspravi.
29 Opći je sud mjerom upravljanja postupkom pozvao Komisiju da odgovori na pisani zahtjev. Komisija je tom zahtjevu udovoljila u za to dodijeljenom roku.
30 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
31 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao očito nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
32 Intervenijenti od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
Argumenti stranaka
33 Komisija tvrdi da je ova tužba, s obzirom na nepostojanje akta koji negativno utječe, očito nedopuštena.
34 Komisija najprije podsjeća da nijedna odredba Pravilnika o osoblju izričito ne nalaže dotičnoj instituciji da dužnosniku koji to zahtijeva prije svojeg stvarnog umirovljenja unaprijed utvrdi određene elemente za izračun njegovih mirovinskih prava. Naprotiv, Pravilnik o osoblju u tom području ne sadržava nikakvo načelo sigurnosti u pogledu utvrđivanja mirovinskih prava prije datuma umirovljenja. Člankom 40. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju predviđeno je da se izračun iznosa mirovine dužnosnika vrši u trenutku njegova umirovljenja.
35 Komisija stoga tvrdi, kao prvo, da u ovom slučaju obavijest od 29. travnja 2016. ne predstavlja odluku, odnosno akt koji negativno utječe, već samo informaciju koja se temelji na pravilima Pravilnika o osoblju.
36 Kao drugo, Komisija tvrdi da u trenutku podnošenja zahtjeva od 16. prosinca 2015. upravi nisu bili poznati svi elementi za izračun tužiteljičinih budućih mirovinskih prava, i da joj, uostalom, ni do danas nisu poznati. Prema njezinu mišljenju, informacija glede datuma tužiteljičina stupanja u službu kao i glede njezine dobi prilikom stupanja na snagu reforme iz 2014., omogućuju joj, u najvećoj mjeri, da procijeni iznos tih mirovinskih prava.
37 Komisija smatra da će pravni okvir primjenjiv na tužiteljicu, uključujući eventualna druga prijelazna pravila donesena u međuvremenu, sa sigurnošću konačno biti poznat tek u trenutku njezina odlaska u mirovinu, i da će se samo u tim okolnostima njezina čitava karijera moći konačno uzeti u obzir za izračun iznosa starosne mirovine.
38 Prema Komisijinu mišljenju, trenutačna godišnja stopa stjecanja mirovinskih prava još, eventualno, može varirati tijekom vremena, a tužiteljica može steći i mirovinska prava koja se razlikuju ovisno o razvoju njezine karijere, kao što je to primjerice predviđeno člankom 77. stavkom 3. Pravilnika o osoblju, u slučaju upućivanja. Kad je riječ o dobi za stjecanja prava na odlazak u mirovinu, ona podliježe petogodišnjoj aktuarskoj procjeni upravo da bi se održala ravnoteža Unijina sustava mirovinskog osiguranja, u skladu s člankom 83.a stavkom 3. Pravilnika o osoblju. Stoga se povećanje tog faktora tijekom vremena prije odlaska tužiteljice u mirovinu ne može isključiti.
39 Kao treće, Komisija tvrdi da, čak i pod pretpostavkom da su određeni elementi za izračun tužiteljičinih mirovinskih prava već bili poznati u vrijeme podnošenja zahtjeva od 16. prosinca 2015., tužba je ipak nedopuštena jer, s obzirom na to da su mirovinska prava „u nastajanju”, njihov se sadržaj može utvrditi „konačnom” odlukom tek u trenutku njezina odlaska u mirovinu.
40 Naposljetku, takvo bi rješenje bilo u skladu s onim iz presude od 12. veljače 1992., Pfloeschner/Komisija (T‑6/91, EU:T:1992:13, t. 26. i 27.).
41 Osim toga, Komisija je u tom pogledu na raspravi istaknula da presuda od 1. veljače 1979., Deshormes/Komisija (17/78, EU:C:1979:24, t. 10.), u kojoj je Sud priznao da utvrđivanje elementa za izračun mirovinskih prava unaprijed predstavlja akt koji negativno utječe, pripada posebnom kontekstu koji u ovom slučaju nije relevantan.
42 Tužiteljica, koju podupiru intervenijenti, međutim smatra da je odgovor na zahtjev od 16. prosinca 2015., dan u skladu s člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, akt kojim se nanosi šteta jer taj odgovor predstavlja nepoduzimanje mjere koja je naložena Pravilnikom o osoblju, u smislu njegova članka 90. stavka 2. Ona također smatra da je obavijest od 29. travnja 2016., s obzirom na njezin sadržaj kojim joj se uskraćuje pravo na primjenu predmetnih prijelaznih odredaba, akt kojim joj se nanosi šteta.
Ocjena Općeg suda
43 Najprije valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi „aktima koji negativno utječu mogu smatrati samo akti koji proizvode obvezujuće pravne učinke koji izravno i neposredno utječu na pravni položaj zainteresiranih osoba, [također] bitno mijenjajući njihov pravni položaj” (vidjeti presudu od 13. listopada 2015., Komisija/Verile i Gjergji, T‑104/14 P, EU:T:2015:776, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
44 U ovom je slučaju nesporno da je voditelj odjela „Mirovine” PMO‑a u obavijesti od 29. travnja 2016. glede predmeta zahtjeva od 16. prosinca 2015. jasno izrazio mišljenje glede promjene elemenata za izračun iznosa tužiteljičinih budućih mirovinskih prava, odnosno glede, s jedne strane, godišnje stope stjecanja navedenih prava i, s druge strane, dobi za stjecanja prava na odlazak u mirovinu. Osim toga, prema Komisijinu mišljenju, odluka o tim promjenama donesena je zbog promjene tužiteljičina poslodavca s obzirom na to da je do te promjene došlo nakon stupanja na snagu reforme iz 2014. (vidjeti točku 13. ove presude). Ona dakle smatra da je zbog navedene promjene poslodavca, odnosno slijedom bitne promjene tužiteljičina ugovornog radnog odnosa, PMO prilagodio određene faktore za izračun mirovinskih prava potonje.
45 Međutim, valja utvrditi da se ne može smatrati da takvo mišljenje, s obzirom na njegov sadržaj, sadržava samo informacije o dosegu odredaba Pravilnika o osoblju u pogledu mirovinskih prava i načina njihova izračuna nakon stupanja na snagu reforme iz 2014.
46 Naime, u obavijesti od 29. travnja 2016., voditelj odjela „Mirovine” PMO‑a pojašnjava tužiteljici da, slijedom sklapanja novog ugovora s EMSA‑om 1. lipnja 2015., upravo taj datum valja smatrati datumom njezina „stupanja u službu” u svrhu primjene prijelaznog režima predviđenog u okviru reforme iz 2014. Iz toga konkretno slijedi, s jedne strane, da se na temelju te obavijesti tužiteljičina dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu od tog trenutka, prema važećem pravu, povećava na 66 godina (umjesto 63 godine), i da, s druge strane, godišnja stopa stjecanja njezinih mirovinskih prava od tog istog datuma umjesto 1,9 % iznosi 1.8 %.
47 U tom pogledu, u obavijesti od 29. travnja 2016. također je navedeno da utvrđenje datuma tužiteljičina stupanja u službu, u smislu prijelaznih odredaba uvedenih u okviru reforme iz 2014., „podrazumijeva da se u pogledu razdoblja rada koje slijedi sklapanju ugovora s EMSA‑om [dakle od 1. lipnja 2015.], [na tužiteljicu] primjenjuju [upravo ona] pravila Pravilnika o osoblju [koja su bila na snazi] u trenutku početka ugovora” koji je potonja sklopila s EMSA‑om (vidjeti točku 13. ove presude).
48 Stoga, obavijest od 29. travnja 2016. proizvodi pravne učinke koji neposredno i konačno utječu na tužiteljičin administrativni status jer ju je tom odlukom Komisija, primjenjujući na tužiteljicu godišnju stopu stjecanja mirovinskih prava i dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu kako su izmijenjene reformom iz 2014., isključila iz primjene prijelaznog režima uvedenog člancima 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju. Osim toga, okolnost da je takva odluka izvršiva tek u budućnosti i da je stoga nastupanje njezinih učinaka odgođeno, u tom pogledu nije relevantna (vidjeti u tom smislu presudu od 1. veljače 1979., Deshormes/Komisija, 17/78, EU:C:1979:24, t. 10.).
49 Tako upravo obavijest od 29. travnja 2016. kojom se utvrđuje datum tužiteljičina stupanja u službu na nju negativno utječe, a ne njezina kasnija primjena u okviru budućeg utvrđivanja tužiteljičinih mirovinskih prava, prilikom njihova izračuna, u trenutku njezina konačnog odlaska u mirovinu.
50 Usto, i za razliku od situacije ispitane u presudi od 12. veljače 1992., Pfloeschner/Komisija (T‑6/91, EU:T:1992:13, t. 27.), AHCC je nakon primitka zahtjeva od 16. prosinca 2015., slijedom promjene tužiteljičina radnog ugovornog odnosa, bio obvezan donijeti odluku u kojoj se navodi primjenjuju li se na podnositeljicu zahtjeva prijelazne odredbe predviđene člancima 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, s obzirom na to da je taj AHCC raspolagao činjenicama koje se odnose na tužiteljičin administrativni status, koje su bile određene i nepromjenjive.
51 Slijedom toga, datum tužiteljičina stupanja u službu koji je PMO htio jasno utvrditi na temelju vlastitog tumačenja primjenjivih prijelaznih odredaba i posljedice koje je takvo utvrđenje imalo na administrativne uvjete koje je tužiteljica kao osiguranik u sustavu mirovinskog osiguranja Unije imala prije tog datuma, mogu neposredno i izravno utjecati na tužiteljičin pravni položaj (vidjeti u tom smislu presudu od 1. veljače 1979., Deshormes/Komisija, 17/78, EU:C:1979:24, t. 10. do 17.).
52 Iz toga slijedi da je, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 43. ove presude, Komisijin odgovor na zahtjev od 16. prosinca 2015. akt koji negativno utječe, u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
53 Stoga prigovor nedopuštenosti koji je iznijela Komisija treba odbiti.
Meritum
Argumenti stranaka
54 Tužiteljica, koju podupiru intervenijenti, u biti tvrdi da Komisijina tvrdnja prema kojoj se na nju zbog njezine promjene poslodavca ne primjenjuju kriteriji utvrđeni u prijelaznim odredbama predviđenim člancima 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju u području stjecanja mirovinskih prava i zakonske dobi za umirovljenje, tako krši ne samo te odredbe, nego i načelo kontinuiteta zaposlenja i karijere agencijskog osoblja zajedno s načelima pravne sigurnosti, neretroaktivnosti i jednakog postupanja. Takva tvrdnja je, prema njezinu mišljenju, u suprotnosti i s odredbama ugovora koji je sklopila s EMSA‑om i EMSA‑inim općim provedbenim odredbama od 25. ožujka 2015. koje se odnose na zapošljavanje navedenih članova privremenog osoblja.
55 Osim toga, zakonodavac Unije stvorio je novu kategoriju privremenog osoblja agencija iz članka 2. točke (f) Uvjeta zaposlenja upravo s ciljem odgovaranja na posebne potrebe različitih postojećih europskih agencija, među ostalim u svrhu osiguravanja privlačnosti radnih mjesta u okviru tzv. „međuagencijskog” tržišta slobodnih radnih mjesta, čime se promiče mobilnost zainteresiranih osoba i tom osoblju istodobno jamči kontinuitet zaposlenja i karijere u okviru mobilnosti.
56 Naposljetku, tužiteljica i intervenijenti istaknuli su na raspravi da su svi dužnosnici, članovi privremenog osoblja i članovi ugovornog osoblja koje zapošljava Unija obuhvaćeni istim jedinstvenim sustavom mirovinskog osiguranja Unije. Područje primjene prijelaznih odredaba Priloga XIII. Pravilniku o osoblju bilo je jasno definirano. Njime su pokriveni osiguranici koji su u navedeni sustav uplaćivali doprinose prije 1. siječnja 2014. Promjena institucije, tijela ili agencije stoga ne bi imala nikakav utjecaj na pripadnost tom sustavu osiguranja.
57 Komisija osporava tu argumentaciju. Iako priznaje da je člankom 2. točkom (f) Uvjeta zaposlenja stvorena nova kategorija privremenog osoblja s ciljem, među ostalim, promicanja mobilnosti među agencijama, agencijsko osoblje ipak ne predstavlja samostalnu kategoriju privremenog osoblja. Naprotiv, na to se osoblje, kao i na ostale službenike Unije iz svih kategorija, primjenjuju primjenjive opće odredbe Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, osim ako se ne primjenjuju posebna odstupanja. Stoga je u trenutačnom stanju prava, načelo kontinuiteta karijere ograničeno u području mirovinskih prava i ne proširuje se, automatski, na uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu i njezin izračun. Takvo proširenje u svakom slučaju ne može biti implicitno.
58 Prema Komisijinu mišljenju, radi postupanja u skladu s ciljem smanjenja administrativnih rashoda koji zakonodavac Unije osobito pokušava ostvariti, reformom iz 2004. nisu uklonjene sve prepreke „međuagencijskom tržištu”. Tako Uredba br. 1023/2013 ne sadržava izričitu odredbu kojom se predviđa načelo kontinuiteta karijere agencijskog osoblja za izračun mirovinskih prava.
59 Komisija stoga tvrdi da ni ona, ni agencije ni dotično osoblje ne bi mogli na temelju ugovora ili administrativnim putem dopuniti ciljeve reforme iz 2014. oslanjajući se na teleološko tumačenje članka 1. Priloga Uvjeta zaposlenja i članaka 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju. Naime, takvo bi tumačenje dovelo do smanjenja, ili čak djelomičnog poremećaja, proračunskih ušteda koje zakonodavac Unije nastoji ostvariti, odgađajući primjenu novih odredaba članka 77. Pravilnika o osoblju.
60 Komisija je na raspravi tvrdila da Pravilnikom o osoblju nije predviđeno ni načelo kontinuiteta u području mirovinskih prava. Uvodna izjava 29. Uredbe br. 1023/2013 općenito se odnosi na postupnu primjenu novih pravila putem prijelaznih aranžmana. U tom su pogledu, kad je riječ o mirovinskim pravima, članci 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, kojima je uspostavljen kriterij „stupanja u službu”, štoviše jasni i ne sadržavaju nikakve praznine.
61 Usto, budući da su članci 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju po svojoj prirodi i prijelazne mjere i financijske mjere, oni se zato moraju strogo tumačiti s obzirom na to da čine iznimku od načela neposredne primjene članka 77. Pravilnika o osoblju i da se njima uređuje dodjela financijske koristi.
62 S obzirom na to, Komisija je na raspravi također istaknula da članak 28. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, kojim se predviđa da službenici s kojima je ugovor sklopljen prije 1. siječnja 2014. pri umirovljenju imaju pravo na aktuarsko usklađivanje mirovinskih prava koje su stekli, kada su imenovani dužnosnicima nakon tog datuma, dokazuje da se u nedostatku posebnih odredaba poput ove odredbe navedenog članka, prijelazne odredbe moraju primjenjivati općenito.
63 Međutim, u tužiteljičinu posebnom slučaju, Komisija smatra, kao prvo, da se tužiteljica, u skladu s načelom administrativne autonomije europskih institucija zajamčenim člankom 335. UFEU‑a, među ostalim u području upravljanja svojim osobljem, ne može smatrati zaposlenicom Unije, već tek od zahtjeva od 16. prosinca 2015., članom osoblja EMSA‑e (presuda od 21. siječnja 2014., Van Asbroeck/Parlament, F‑102/12, EU:F:2014:4, t. 29.). Drugim riječima, budući da Unijine agencije imaju pravnu osobnost, njihovo osoblje ne može istodobno za poslodavca imati i agenciju i Uniju.
64 Slijedom toga, Komisija smatra da je promjena poslodavca za koju se tužiteljica odlučila, s obzirom na pravni okvir primjenjiv u ovom slučaju, nužno dovela do bitnog prekida njezina prethodnog radnog odnosa te slijedom toga i do prekida kontinuiteta njezine karijere. U tom pogledu, članak 55. Uvjeta zaposlenja, kojim se dotičnom članu osoblja omogućuje da zadrži razvrstavanje i radni staž u svojem razredu i na svojem stupnju, razlikuje se od članka 32. stavka 3. Pravilnika o osoblju kojim se predviđa zadržavanje radnog staža na stupnju u slučaju kad je član privremenog osoblja imenovan dužnosnikom u istoj instituciji, „za koji je određeni stupanj kontinuiteta karijere logičan i prirodan”.
65 Prema Komisiji, ograničeno načelo kontinuiteta karijere, priznato člankom 55. Uvjeta zaposlenja, samo je iznimka od općeg pravila prema kojem ne postoji kontinuitet karijere za članove privremenog osoblja koji mijenjaju instituciju ili agenciju.
66 Kao drugo, sudska praksa potvrđuje da ne postoji „načelo kontinuiteta pružanja usluga” u pogledu članova privremenog osoblja, s obzirom na to da takvo načelo u pravilu postoji samo u pogledu dužnosnika i to na temelju odnosa uspostavljenog Pravilnikom o osoblju koji se potonjima dodjeljuje aktom o imenovanju. U članku 8. Pravilnika o osoblju na poseban se način naime navodi, da se u pogledu dužnosnika koji je premješten u drugu instituciju „smatra […] da je […] cijelu karijeru u Uniji radio u potonjoj instituciji”.
67 Tako je sud Unije, prema Komisijinu mišljenju, kad je riječ o privremenom osoblju, u presudi od 16. rujna 2015., EMA/Drakeford (T‑231/14 P, EU:T:2015:639), daleko od priznavanja kontinuiteta karijere u slučaju promjene poslodavca, samo utvrdio postojanje kontinuiteta između više uzastopnih istovjetnih ugovora u okviru iste agencije, na temelju članka 8. Uvjeta zaposlenja koji za cilj ima upravo sprečavanje zlouporabe ugovora o radu na određeno vrijeme. Osim toga, iz presude od 29. travnja 2015., Todorova Androva/Vijeće (F‑78/12, EU:F:2015:37, t. 51. i 53.) proizlazi da, kada to zakonodavac Unije nije izričito predvidio, ne postoji administrativni kontinuitet karijere člana privremenog osoblja koji je postao dužnosnik. Što se tiče presude od 1. travnja 2008., Maruko (C‑267/06, EU:C:2008:179), njome je samo potvrđeno da novo pravilo ne utječe na prava koja su konačno stečena na temelju ugovora čime se poštuje načelo povezanosti plaće i mirovine. Komisija naposljetku dodaje da se presudom od 5. prosinca 2012., Grazyte/Komisija (F‑76/11, EU:F:2012:173) potvrđuje da prije reforme iz 2014. zaštita službenika koji su premješteni iz jedne agencije u drugu nije postojala i ukazuje na to da posebne odredbe koje se odnose na agencijsko osoblje nisu dovoljne za stvaranje stvarnog „bitnog kontinuiteta” između ugovora sklopljenih s različitim agencijama.
68 Konačno, Komisija iz istih razloga tvrdi da primjena novih pravila u području godišnje stope stjecanja mirovinskih prava i dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu ne utječe na prava koja je tužiteljica stekla prije svojeg zaposlenja u EMSA‑i, te da se njome ne krše ni načela pravne sigurnosti i neretroaktivnosti (presuda od 19. srpnja 2016., Stips/Komisija, F‑131/15, EU:F:2016:154, t. 41.). Osim toga, budući da ne postoji bitan kontinuitet između tužiteljičina zaposlenja u Frontexu i EMSA‑i, tužiteljica nije pretrpjela nikakvu diskriminaciju u odnosu na kolege koji nisu promijenili agenciju.
Ocjena Općeg suda
69 Valja istaknuti da je tužiteljici, imenovanoj Komisijinim dužnosnikom 16. travnja 2006., odobren dopust za osobne potrebe (u daljnjem tekstu: dopust) od 1. lipnja 2012. Tužiteljicu je tog istog datuma Frontex zaposlio kao člana privremenog osoblja, prije nego što je, zatim, u 2015. sklopila ugovor s EMSA‑om, odnosno nakon početka primjene reforme iz 2014., 1. siječnja 2014. (vidjeti točku 9. ove presude).
70 Osim toga, prije ispitivanja argumenata stranaka, valja podsjetiti na područje primjene ratione temporis i ratione personae novih odredaba članka 77. Pravilnika o osoblju, osobito s obzirom na prijelazna pravna pravila utvrđena u Prilogu XIII. navedenom Pravilniku o osoblju.
– Područje primjene ratione temporis i ratione personae novih odredaba članka 77. Pravilnika o osoblju uvedenih reformom iz 2014.
71 U vremenskom smislu, najprije valja istaknuti da se svaka zakonodavna promjena u načelu primjenjuje na buduće učinke situacija koje su nastale tijekom važenja propisa koji je stavljen izvan snage, osim ako zakonodavac izričito ne predvidi drukčije. Isto ne vrijedi za situacije koje su nastale i okončane tijekom važenja prethodnog propisa, na temelju kojeg su nastala stečena prava (presuda od 13. listopada 2015., Komisija/Verile i Gjergji, T‑104/14 P, EU:T:2015:776, t. 152.).
72 Stoga, kad je riječ, kao prvo, o području primjene ratione temporis novog članka 77. Pravilnika o osoblju, valja istaknuti da, suprotno tužiteljičinim tvrdnjama (vidjeti točku 54. ove presude), neposredna primjena tog članka ne može biti u suprotnosti s načelima pravne sigurnosti i neretroaktivnosti.
73 Naime, novi članak 77. Pravilnika o osoblju ne utječe ni na mirovinska prava stečena po stopi od 1,9 %, na temelju staža u službi do 1. siječnja 2014., odnosno prije njegova stupanja na snagu, ni na prava dužnosnika i službenika koji su podnijeli zahtjev za umirovljenje u zakonskoj dobi od 63 godine i čija je mirovina utvrđena prije 1. siječnja 2014. (članak 24.a Priloga XIII. Pravilniku o osoblju). Naime, područjem primjene novih pravila koje je zakonodavac Unije donio u okviru reforme iz 2014. mogu biti obuhvaćene samo situacije koje u trenutku stupanja na snagu te reforme još nisu okončane, odnosno mirovinska prava koja odgovaraju stažu u službi navršenom po tim novim pravilima kao i odlasci u mirovinu nakon 1. siječnja 2014., u pogledu dužnosnika i službenika na koje se ne primjenjuje prijelazni režim.
74 Kao drugo, što se tiče područja primjene ratione personae novog članka 77. Pravilnika o osoblju, valja istaknuti da je zakonodavac Unije u okviru reforme iz 2014. predvidio „prijelazne aranžmane kojima će se omogućiti da se nova pravila i mjere primjenjuju postupno, istodobno [međutim] poštujući stečena prava i legitimna očekivanja osoblja zaposlenog prije stupanja na snagu tih izmjena Pravilnika o osoblju”, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 29. Uredbe br. 1023/2013.
75 Stoga, što se u ovom slučaju tiče načina izračuna mirovinskih prava, u članku 21. i članku 22. stavku 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, koji se u ovom slučaju analogno primjenjuju na temelju članka 1. stavka 1. Priloga Uvjetima zaposlenja, navodi se da dužnosnik koji je stupio u službu u razdoblju od 1. svibnja 2004. do 31. prosinca 2013. ima pravo na godišnju stopu stjecanja mirovinskih prava od 1,9 % i ako 1. svibnja 2014. ima 45 godina ili više, kao tužiteljica, njegova zakonska dob za umirovljenje ostaje 63 godine.
– Pojam „stupanje u službu”
76 U tom pogledu, najprije valja istaknuti da ni u Pravilniku o osoblju ni u Uvjetima zaposlenja pojam stupanja u službu iz prijelaznih odredaba spomenutih u točkama 74. i 73. ove presude, nije izričito definiran, što je na raspravi uostalom potvrdila i Komisija.
77 Međutim, propis koji je u ovom slučaju primjenjiv sadržava smjernice, pa čak i kriterije koji su dovoljno jasni i precizni i omogućuju definiranje sadržaja pojma stupanja u službu u okviru sustavnog tumačenja tog propisa. Konkretno, iz članka 1. stavka 1. Priloga Uvjetima zaposlenja, koji u pogledu ostalih službenika upućuje na analognu primjenu pravila iz Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, proizlazi da se ta prijelazna pravila primjenjuju na sve članove osoblja Unije, u istim uvjetima, bez obzira na prirodu radnog odnosa, bila ona zakonska ili ugovorna.
78 Budući da je Zakonodavac Unije tako izričito uspostavio jedinstveni prijelazni režim za dužnosnike i ostale službenike Unije, pojmu stupanja u službu mora se dati tumačenje utemeljeno na istim načelima kao i radni odnos, bio on zakonske ili ugovorne prirode, ne dovodeći u pitanje uzimanje u obzir pravila Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja kojima se za svaku od tih kategorija osoblja utvrđuju zasebni uvjeti zaposlenja.
79 Konkretnije, u skladu sa sudskom praksom, pojam stupanja u službu mora se tumačiti uzimajući u obzir ne samo njegov tekst već i ciljeve čijem ostvarenju teži te sustav uspostavljen Pravilnikom o osoblju i Uvjetima zaposlenja kojih je dio (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2015., Todorova Androva/Vijeće, F‑78/12, EU:F:2015:37, t. 49.).
80 Iz toga međutim slijedi da strogo tumačenje pripadajućih prijelaznih odredaba, na čiju se nužnost, zbog njihova derogatornog karaktera (presuda od 17. siječnja 2013., Komisija/Španjolska, C‑360/11, EU:C:2013:17, t. 18.) i njihova učinka na proračun (presuda od 30. lipnja 2005., Olesen/Komisija, T‑190/03, EU:T:2005:264, t. 48.) Komisija ispravno poziva (vidjeti točku 61. ove presude), ne može biti u suprotnosti s ciljevima kojima teži zakonodavac Unije kao ni sustavom uspostavljenim Pravilnikom o osoblju i Uvjetima zaposlenja.
81 U ovom se slučaju predmetne prijelazne odredbe odnose na posebno područje sustava mirovinskog osiguranja Unije.
82 Međutim, sustav mirovinskog osiguranja Unije, kako je predviđen pripadajućim odredbama poglavlja 3. glave V. Pravilnika o osoblju kao i Prilogom VIII. potonjem, zajednički je dužnosnicima, članovima privremenog osoblja i ugovornog osoblja Unije, neovisno o zakonskoj ili ugovornoj prirodi njihova radnog odnosa.
83 [Kako je ispravljeno rješenjem od 22. siječnja 2019.] Konkretno, člankom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, kojim se uređuje „[m]irovinski sustav”, predviđeno je da se „[s]tarosna mirovina isplaćuje […] na temelju ukupnog broja godina mirovinskog staža koji je dužnosnik stekao u službi”. U tom se pogledu u sljedećem članku 3. navedenog priloga usto navodi da se za potrebe izračuna mirovinskog staža u obzir uzimaju, pod uvjetom da je dotični službenik platio svoj dio doprinosa za mirovinsko osiguranje Unije s obzirom na odgovarajući radni staž u službi, „radni staž u svojstvu dužnosnika u jednoj od institucija” kao i „radni staž u bilo kojem drugom svojstvu u skladu s [Uvjetima zaposlenja]”.
84 Osim toga, u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda Komisija je potvrdila da je, u ovom slučaju, tužiteljica kontinuirano uplaćivala doprinose u sustav mirovinskog osiguranja Unije, od svojeg stupanja u službu kao dužnosnik, zatim kao član privremenog osoblja kojeg je u 2012. zaposlio Frontex te naposljetku kao član privremenog osoblja kojeg je 2015. zaposlila EMSA.
85 Iz toga slijedi da se, zbog još uvijek postojećeg zakonskog radnog odnosa između tužiteljice i Komisije, te posljedično, nastavka njezina osiguranja u okviru mirovinskog sustava Unije i tijekom razdoblja njezina dopusta, tužiteljičino zaposlenje kao člana privremenog osoblja, najprije u Frontexu 2012., a zatim u EMSA‑i 2015., u pogledu njezina osiguranja u okviru navedenog mirovinskog sustava, ne može smatrati novim stupanjem u službu, ne dovodeći naravno u pitanje eventualne razlike u iznosima doprinosa povezane s promjenama njezine osnovne plaće zbog, primjerice, promjene njezina administrativnog statusa na dopustu ili kao člana privremenog osoblja zaposlenog u razredu višem od onog u kojem se nalazila kao dužnosnik na dopustu.
86 U tom pogledu, u odgovoru spomenutom u točki 84. ove presude, Komisija je naime također navela da je, u skladu s člankom 41. Uvjeta zaposlenja, stopa doprinosa sustava mirovinskog osiguranja Unije (koja je postotak osnovne plaće) „ista bez obzira na to je li službenik dužnosnik ili član privremenog osoblja”. Stoga, u tužiteljičinu posebnom slučaju, iako je, kao što to ističe Komisija, „[njezina] osnovna plaća znatno varirala s obzirom na to da je bila dužnosnik razreda AD 8, stupnja 1., kada je uzela dopust kako bi radila za agenciju Frontex kao član privremenog osoblja razreda AD 12, stupnja 2. [te zatim kada] ju je agencija EMSA zaposlila u razredu AD 12, stupnju 3.”, ona ipak nikad nije prestala biti osiguranik u navedenom sustavu mirovinskog osiguranja i uplaćivati doprinose upravo zbog tih različitih osnovnih plaća.
87 U tim je okolnostima tužiteljica, bez obzira na svoj dopust i kasnija zaposlenja u, najprije, Frontexu, od datuma početka navedenog dopusta, a zatim u ESMA‑i, s administrativnog stajališta, a osobito sa stajališta njezine pripadnosti sustavu mirovinskog osiguranja Unije, ostala dužnosnik Komisije, u kojoj je 2006. stupila „u službu”, čime je postala dužnosnik Unije. Naime, na temelju članka 1.a Pravilnika o osoblju „za potrebe ovog Pravilnika o osoblju ‚dužnosnik Unije’ znači svaka osoba koja je u skladu s ovim Pravilnikom o osoblju imenovana dužnosnikom na stalno radno mjesto u jednoj od institucija Unije na temelju akta koji je izdalo tijelo za imenovanje te institucije”.
88 Usto valja istaknuti da se, prema općem okviru Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, stupanje u službu neke osobe u Uniji mora podudarati s datumom na koji ta osoba na temelju akta o imenovanju, kada je riječ o dužnosniku, kao što je to u tužiteljičinu slučaju (vidjeti gore naveden članak 1.a), počinje obavljati poslove koji su joj dodijeljeni do donošenja jednakog i protivnog administrativnog akta koji dovodi do onoga što je samim Pravilnikom o osoblju, u njegovu poglavlju 4., definirano kao „prestanak radnog odnosa”.
89 Kad je riječ o dužnosnicima, do takvog prestanka radnog odnosa dolazi, primjerice, ostavkom (članak 48. Pravilnika o osoblju), umirovljenjem u interesu službe (članak 50. Pravilnika o osoblju), otkazom zbog stručne nesposobnosti (članak 51. Pravilnika o osoblju), odlukom o umirovljenju (članak 52. Pravilnika o osoblju), smrću (članak 47. Pravilnika o osoblju). S druge strane, dopust nije administrativni status koji dovodi do „prestanka radnog odnosa”.
90 S obzirom na to, čak i pod pretpostavkom da je tužiteljica, nakon što joj je odobren dopust, dok je još bila Komisijin zaposleni dužnosnik, ponovno „stupila u službu” zbog svojeg zaposlenja u EMSA‑i 1. lipnja 2015., kada je reforma iz 2014. već bila na snazi, učinak tog novog „stupanja u službu” može se procjenjivati samo s obzirom na okvir i poseban cilj novih odredaba u području utvrđivanja stope stjecanja mirovinskih prava (1,8 %) i dobi za stjecanje prava za odlazak u mirovinu (66 godina), s obzirom na to da je cilj da se „nova pravila i mjere [u području mirovinskih prava] primjenjuju poštujući, [međutim], stečena prava i legitimna očekivanja osoblja zaposlenog [također i onog u agencijama] prije stupanja na snagu” reforme iz 2014.
91 Stoga, iako je istina da cilj prijelaznih pravila o kojemu je riječ uključuje i kontrolu proračunskih troškova povezanih s administrativnim rashodima Unije, ta pravila u svakom slučaju ne mogu utjecati na stečena prava i legitimna očekivanja osoblja, iz svih kategorija, „zaposlenog” prije stupanja na snagu reforme iz 2014. (vidjeti točku 74. ove presude).
92 U tom pogledu dakle valja utvrditi da je tužiteljica, dok je bila u službi u Uniji bez prekida službe od njezina imenovanja 2006. kao Komisijina dužnosnika, za cijelo vrijeme trajanja svojeg službeničkog odnosa s Unijom i unatoč svojem dopustu, obvezno zadržala svoj status osiguranika u sustavu mirovinskog osiguranja Unije, kako je predviđen člankom 83. Pravilnika o osoblju, te je u taj sustavu mirovinskog osiguranja uplaćivala doprinose iz mjesečnih plaća na koje imala pravo, prvo kao Komisijin dužnosnik, a zatim, bez prekida, i kao službenik Unije, od svojeg prvog zaposlenja u Frontexu 1. veljače 2012., a zatim u EMSA‑i od 1. lipnja 2015.
93 [Kako je ispravljeno rješenjem od 22. siječnja 2019.] Slijedom toga, u tim okolnostima valja zaključiti da se za potrebe primjene predmetnih prijelaznih odredaba mora smatrati da je tužiteljica „stupila u službu” u Uniji između 1. svibnja 2004. i 31. prosinca 2013. te da, s obzirom na to da je u službi i ostala nakon potonjeg datuma, ima pravo na uvjete utvrđene navedenim prijelaznim odredbama koje se, s jedne strane, odnose na stopu stjecanja mirovinskih prava od 1,9 %, te s druge strane, na dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu od 63 godine.
94 Zbog svih navedenih razloga, valja prihvatiti tužbene razloge koji se temelje na povredi članaka 21. i 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju i poništiti pobijanu odluku a da pritom nije potrebno ispitati druge tužbene razloge.
Troškovi
95 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
96 Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljičinih, u skladu s njezinim zahtjevom.
97 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, u vezi s njegovim člankom 1. stavkom 2. točkom (f), tijela, uredi i agencije Unije koji su intervenirali u postupak snosit će vlastite troškove. Intervenijenti će stoga snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europske komisije od 16. travnja 2016., potvrđena u obavijesti Ureda za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) od 29. travnja 2016.
2. Komisija će snositi vlastite troškove i troškove Isabel Torné.
3. Agencija za suradnju energetskih regulatora (ACER), Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex), Europska agencija za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima u području slobode, sigurnosti i pravde (eu‑LISA), Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA), Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA) i Europski potporni ured za azil (EASO) snosit će vlastite troškove.
Frimodt Nielsen | Forrester | Perillo |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. prosinca 2018.