PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
4. listopada 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Organizacija radnog vremena – Direktiva 2003/88/EZ – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Direktiva 2010/18/EU – Revidirani okvirni sporazum o roditeljskom dopustu – Roditeljski dopust koji se ne smatra razdobljem stvarnog rada”
U predmetu C‑12/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputila Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska), odlukom od 11. listopada 2016., koju je Sud zaprimio 10. siječnja 2017., u postupku
Tribunalul Botoşani,
Ministerul Justiţiei
protiv
Marije Dicu,
uz sudjelovanje:
Curtea de Apel Suceava,
Consiliul Superior al Magistraturii,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Tizzano, potpredsjednik, M. Ilešič, L. Bay Larsen, T. von Danwitz i E. Levits (izvjestitelj), predsjednici vijeća, A. Borg Barthet, A. Arabadjiev, F. Biltgen, K. Jürimäe, i C. Lycourgos, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: R. Șereș, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. siječnja 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Consiliul Superior al Magistraturii, M. Ghena, u svojstvu agenta,
– za rumunjsku vladu, R. H. Radu, O.-C. Ichim, L. Liţu i E. Gane, a zatim C.-R. Canţăr, O.-C. Ichim, L. Liţu i E. Gane, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, D. Klebs i T. Henze, u svojstvu agenata,
– za estonsku vladu, A. Kalbus, u svojstvu agenta,
– za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. De Socio, avvocato dello Stato,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. van Beek i C. Hödlmayr, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 20. ožujka 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).
2 Zahtjev je podnesen u okviru spora između Tribunalula Botoșani (Viši sud u Botoșaniju, Rumunjska) i Ministerula Justiției (Ministarstvo pravosuđa), s jedne strane, i Marije Dicu, s druge strane, u vezi s utvrđivanjem njezina prava na plaćeni godišnji odmor za 2015. godinu.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 2003/88
3 Uvodna izjava 6. Direktive 2003/88 određuje:
„U pogledu organizacije radnog vremena treba uzeti u obzir načela Međunarodne organizacije rada, uključujući i načela koja se odnose na noćni rad.”
4 Članak 1. te direktive, naslovljen „Svrha i opseg”, propisuje:
„1. Ova Direktiva postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena.
2. Ova se direktiva primjenjuje na:
(a) najkraća razdoblja […] godišnjeg odmora […]
[…]”
5 Članak 7. spomenute direktive, naslovljen „Godišnji odmor”, propisuje:
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.
2. Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”
6 Članak 15. navedene direktive glasi:
„Ova direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da primjenjuju ili donose zakone i druge propise povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika odnosno da olakšavaju ili dopuštaju primjenu kolektivnih ugovora ili sporazuma između socijalnih partnera povoljnijih za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika.”
7 Članak 17. Direktive 2003/88 predviđa da države članice mogu odstupiti od pojedinih njezinih odredaba. Međutim, nikakvo odstupanje nije dopušteno u odnosu na njezin članak 7.
Direktiva 2010/18
8 Revidirani okvirni sporazum o roditeljskom dopustu, sklopljen 18. lipnja 2009. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum o roditeljskom dopustu), koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu koji su sklopili BUSINESSEUROPE, UEAPME, CEEP i ETUC te o stavljanju izvan snage Direktive 96/34/EZ (SL 2010., L 68, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 276.), u klauzuli 2. stavku 1. propisuje:
„Ovim sporazumom se zaposlenim muškarcima i ženama daje individualno pravo na roditeljski dopust za rođenje ili posvojenje djeteta […].”
9 Klauzula 2. stavak 2. tog okvirnog sporazuma određuje:
„Dopust se dodjeljuje na razdoblje od najmanje četiri mjeseca, a radi promicanja jednakih mogućnosti i ravnopravnog postupanja prema muškarcima i ženama treba u načelu predvidjeti da on bude neprenosiv. Kako bi se oba roditelja potaknulo na ravnopravnije uzimanje dopusta, treba predvidjeti da barem jedan od četiri mjeseca bude neprenosiv. Načini za primjenu neprenosivog razdoblja se na nacionalnoj razini propisuju zakonodavstvom i/ili kroz kolektivne ugovore, uzimajući u obzir postojeća rješenja o dopustu u državama članicama.”
10 Klauzula 5. spomenutog okvirnog sporazuma glasi:
„1. Na kraju roditeljskog dopusta radnici imaju pravo vratiti se na isti posao ili, ako to nije moguće, na jednakovrijedan ili sličan posao u skladu s njihovim ugovorom o radu ili o radnom odnosu.
2. Prava koja je radnik stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. Na kraju roditeljskog dopusta se primjenjuju ta prava i sve promjene proizašle iz nacionalnog prava, kolektivnih ugovora i/ili prakse.
3. Države članice i/ili socijalni partneri moraju definirati status ugovora o radu ili o radnom odnosu za razdoblje roditeljskog dopusta.
[…]”
11 U skladu s klauzulom 8. stavkom 1. Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu, države članice mogu primijeniti ili uvesti povoljnije odredbe od onih utvrđenih tim sporazumom.
Rumunjsko pravo
12 Legea nr. 53/2003 privind Codul muncii (Zakon br. 53/2003 o Zakoniku o radu), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o radu), u članku 10. propisuje:
„Pojedinačni ugovor o radu je ugovor na temelju kojeg se fizička osoba, nazvana radnik, obvezuje da radi za i pod nadzorom poslodavca koji je fizička ili pravna osoba, za što prima naknadu koja se naziva plaćom.”
13 U stavcima 1., 2. i 3. članka 49. tog zakonika propisuje se:
„(1) Do suspenzije pojedinačnog ugovora o radu može doći po sili zakona, sporazumom stranaka ili jednostranim aktom jedne od njih.
(2) Suspenzija pojedinačnog ugovora o radu dovodi do suspenzije radnikova obavljanja rada i suspenzije poslodavčevih isplata plaće.
(3) Prava i obveze stranaka koji su različiti od onih predviđenih u stavku 2. mogu nastaviti postojati tijekom suspenzije, ako su predviđeni posebnim zakonima, primjenjivim kolektivnim ugovorom, pojedinačnim ugovorima o radu ili unutarnjim pravilnicima.”
14 Na temelju članka 51. stavka 1. točke (a) navedenog zakonika:
„Pojedinačni ugovor o radu može se suspendirati na prijedlog radnika u sljedećim slučajevima:
(a) roditeljskog dopusta za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine […]”
15 U članku 145. stavcima 4. do 6. tog zakonika određuje se:
„(4) Razdoblja privremene nesposobnosti za rad, rodiljnog dopusta, dopusta zbog izloženosti posebnim rizicima tijekom trudnoće ili dojenja i dopusta zbog bolesti djeteta smatraju se razdobljima stvarnog rada u svrhu određivanja trajanja godišnjeg odmora.
(5) Kada razdoblja privremene nesposobnosti za rad, rodiljnog dopusta, dopusta zbog izloženosti posebnim rizicima tijekom trudnoće ili dojenja i dopusta zbog bolesti djeteta nastupe tijekom godišnjeg odmora, potonji se prekida, a radnik preostali godišnji odmor koristi nakon što prestane situacija [koja je dovela do prekida] ili, ako to nije moguće, neiskorišteni dani iznova će se rasporediti.
(6) Radnik ima pravo na godišnji odmor čak i ako se privremena nesposobnost za rad nastavi, pod uvjetima utvrđenima zakonom, tijekom cijele kalendarske godine, pri čemu je poslodavac dužan odobriti mu taj odmor u roku od 18 mjeseci koji počinje teći od sljedeće godine nakon one u kojoj je rad prekinut.”
16 U članku 2. stavcima 1. i 2. Hotărâree Consiliului Superior al Magistraturii nr. 325/2005 pentru aprobarea Regulamentului privind concediile judecătorilor și procurorilor (Odluka Višeg sudbenog vijeća br. 325/2005 o potvrđivanju Pravilnika o odmorima sudaca i državnih odvjetnika) propisuje se:
„(1) Suci i državni odvjetnici imaju pravo na 35 radnih dana plaćenog godišnjeg odmora. Nije moguće nikakvo odricanje od tog prava ili njegovo ograničavanje.
(2) Trajanje godišnjeg odmora predviđeno u [Pravilniku o odmorima sudaca i državnih odvjetnika] izračunava se na temelju stvarnog rada obavljenog u kalendarskoj godini. Razdoblja privremene nesposobnosti za rad, rodiljnog dopusta, dopusta zbog izloženosti posebnim rizicima tijekom trudnoće ili dojenja i dopusta zbog bolesti djeteta smatraju se razdobljima stvarnog rada u svrhu određivanja trajanja godišnjeg odmora.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
17 M. Dicu sutkinja je na Tribunalulu Botoșani (Viši sud u Botoșaniju). Tijekom 2014. godine ona je najprije u cijelosti iskoristila plaćeni godišnji odmor, nakon čega je od 1. listopada 2014. do 3. veljače 2015. bila na rodiljnom dopustu. Potom je koristila roditeljski dopust od 4. veljače 2015. do 16. rujna 2015., u kojem je razdoblju njezin radni odnos suspendiran. Naposljetku, od 17. rujna do 17. listopada 2015. uzela je 30 dana plaćenog godišnjeg odmora.
18 Na temelju rumunjskog prava, koje predviđa pravo na plaćeni godišnji odmor od 35 dana, M. Dicu zatražila je od suda na kojem je imenovana da joj odobri preostalih pet dana plaćenog godišnjeg odmora za 2015. godinu, koje je namjeravala iskoristiti tijekom radnih dana između božićnih i novogodišnjih blagdana.
19 Tribunalul Botoșani (Viši sud u Botoșaniju) odbio je taj zahtjev jer je, u skladu s rumunjskim pravom, trajanje plaćenog godišnjeg odmora razmjerno vremenu stvarnog rada obavljenog u tekućoj godini i jer se u tom pogledu razdoblje roditeljskog dopusta koji je imenovana koristila tijekom 2015. nije moglo smatrati razdobljem stvarnog rada za potrebe utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor. Tribunalul Botoșani (Viši sud u Botoșaniju) također je istaknuo da je plaćeni godišnji odmor koji je M. Dicu koristila od 17. rujna do 17. listopada 2015. za tu godinu uključivao sedam dana godišnjeg odmora za 2016. uzetih unaprijed.
20 M. Dicu tužila je Tribunalul Botoșani (Viši sud u Botoșaniju), Curteu de Apel Suceava (Žalbeni sud u Suceavi, Rumunjska), Ministarstvo pravosuđa i Consiliul Superior al Magistraturii (Više sudbeno vijeće, Rumunjska) pred Tribunalulom Cluj (Viši sud u Cluju, Rumunjska), zahtijevajući da potonji utvrdi da se razdoblje roditeljskog dopusta koji je koristila mora smatrati razdobljem stvarnog rada za potrebe utvrđivanja njezina prava na plaćeni godišnji odmor.
21 Presudom od 17. svibnja 2016. Tribunalul Cluj (Viši sud u Cluju) prihvatio je tužbu M. Dicu. Tribunalul Botoșani (Viši sud u Botoșaniju) i Ministarstvo pravosuđa žalili su se na tu presudu sudu koji je uputio zahtjev.
22 U tim je okolnostima Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se članak 7. Direktive 2003/88/EZ odredbi nacionalnog propisa prema kojoj se prilikom određivanja trajanja radnikova godišnjeg odmora razdoblje u kojem je on bio na roditeljskom dopustu za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine ne uzima u obzir kao razdoblje stvarnog rada?”
O prethodnom pitanju
23 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. Direktive 2003/88 tumačiti na način da mu je protivna odredba nacionalnog propisa poput one u glavnom postupku, koja vrijeme roditeljskog dopusta koji je radnik koristio u predmetnom razdoblju ne smatra vremenom stvarnog rada za potrebe utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor koji mu je za spomenuto razdoblje zajamčen tim člankom.
24 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako to proizlazi iz samog teksta članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, što, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba smatrati načelom socijalnog prava Unije od posebne važnosti (vidjeti presudu od 20. srpnja 2016., Maschek, C‑341/15, EU:C:2016:576, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
25 Također valja napomenuti da je to pravo, koje se priznaje svakom radniku, izričito utvrđeno u članku 31. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a daje istu pravnu snagu kao Ugovorima (presuda od 29. studenoga 2017., King, C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 33. i navedena sudska praksa).
26 Također treba pojasniti da, iako se države članice moraju suzdržati od određivanja bilo kakvih uvjeta za samo postojanje prava na plaćeni godišnji odmor koje izravno proizlazi iz Direktive 2003/88 (vidjeti osobito presude od 26. lipnja 2001., BECTU, C‑173/99, EU:C:2001:356, t. 53.; od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr., C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 28. i od 29. studenoga 2017., King, C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 34.), u ovom se predmetu postavlja pitanje mora li se razdoblje roditeljskog dopusta izjednačiti s razdobljem stvarnog rada za potrebe utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor.
27 U tom pogledu valja podsjetiti na svrhu prava na plaćeni godišnji odmor koje je člankom 7. Direktive 2003/88 dodijeljeno svakom radniku, a to je da mu se omogući odmor od izvršavanja zadaća koje je dužan obavljati prema svojem ugovoru o radu, s jedne strane, i da raspolaže razdobljem za opuštanje i razonodu, s druge strane (vidjeti osobito presude od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr., C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 25.; od 22. studenoga 2011., KHS, C‑214/10, EU:C:2011:761, t. 31. i od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn, C‑178/15, EU:C:2016:502, t. 25.).
28 Ta svrha, koja plaćeni godišnji odmor čini različitim od ostalih vrsta odmora kojima se nastoje ostvariti drukčiji ciljevi, počiva na pretpostavci da je radnik u predmetnom razdoblju stvarno radio. Naime, cilj da se radniku omogući odmor podrazumijeva da je on obavljao određenu aktivnost koja opravdava – kako bi se osigurala zaštita njegove sigurnosti i zdravlja navedena u Direktivi 2003/88 – korištenje razdoblja odmora, opuštanja i razonode. Stoga se pravo na plaćeni godišnji odmor u načelu treba računati ovisno o razdobljima stvarnog rada obavljenog na temelju ugovora o radu (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 2015., Greenfield, C‑219/14, EU:C:2015:745, t. 29.).
29 Točno je da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u određenim posebnim situacijama u kojima radnik ne može obavljati svoje zadaće, osobito kada je riječ o propisno opravdanom nedolasku na posao zbog bolesti, država članica ne može uvjetovati pravo na plaćeni godišnji odmor obvezom stvarnog rada (vidjeti osobito presudu od 24. siječnja 2012., Dominguez, C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 20. i navedenu sudsku praksu). Na taj su način radnici koji u predmetnom razdoblju ne dolaze na posao zbog bolovanja u pogledu prava na plaćeni godišnji odmor izjednačeni s onima koji su u tom razdoblju stvarno radili (vidjeti osobito presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr., C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 40.).
30 Isti je slučaj s radnicama na rodiljnom dopustu koje zbog toga ne mogu obavljati svoje zadaće iz radnopravnog odnosa, kojima se u slučaju korištenja tog dopusta mora osigurati pravo na plaćeni godišnji odmor koje mogu koristiti u razdoblju različitom od onoga u kojem koriste rodiljni dopust (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2004., Merino Gómez, C‑342/01, EU:C:2004:160, t. 34., 35. i 38.).
31 Međutim, sudska praksa navedena u dvjema prethodnim točkama ne može se primijeniti mutatis mutandis na situaciju radnika poput M. Dicu, koji je u predmetnom razdoblju koristio roditeljski dopust.
32 Naime, ponajprije valja podsjetiti na to da je nastanak nesposobnosti za rad zbog bolesti u načelu nepredvidljiv (presuda od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr., C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 51.) i neovisan o radnikovoj volji (vidjeti u tom smislu presudu od 29. studenoga 2017., King, C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 49.). Kao što je to Sud već istaknuo u točki 38. presude od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18), Konvencija br. 132 Međunarodne organizacije rada od 24. lipnja 1970. o plaćenim godišnjim odmorima, kako je revidirana – čija se načela moraju uzeti u obzir prilikom tumačenja Direktive 2003/88, na temelju njezine uvodne izjave 6. – u članku 5. stavku 4. nedolazak na posao zbog bolesti svrstava među nedolaske na posao „zbog razloga neovisnih o volji zainteresiranog radnika”, koji se moraju „uračunati u razdoblje rada”. Suprotno tomu, korištenje roditeljskog dopusta nije nepredvidljive prirode i u većini slučajeva izraz je radnikove volje da se brine o svojem djetetu (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2007., Kiiski, C‑116/06, EU:C:2007:536, t. 35.).
33 Nadalje, budući da radnik na roditeljskom dopustu nije podvrgnut fizičkim ili psihičkim ograničenjima koja nastaju zbog bolesti, nalazi se u situaciji drukčijoj od one koja je rezultat nesposobnosti za rad kao posljedice njegova zdravstvenog stanja (vidjeti po analogiji presudu od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin, C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 29.).
34 Situacija radnika na roditeljskom dopustu jednako se tako razlikuje od situacije radnice koja se koristi pravom na rodiljni dopust. Naime, cilj je rodiljnog dopusta, s jedne strane, zaštititi biološko stanje žene tijekom i nakon trudnoće i, s druge strane, zaštititi poseban odnos između žene i djeteta u razdoblju nakon trudnoće i porođaja, izbjegavajući smetnje u tom odnosu do kojih bi došlo nagomilavanjem obveza zbog istodobnog obavljanja profesionalne djelatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 18. ožujka 2004., Merino Gómez, C‑342/01, EU:C:2004:160, t. 32. i od 20. rujna 2007., Kiiski, C‑116/06, EU:C:2007:536, t. 46.).
35 Naposljetku, iako je točno da je radnik koji koristi roditeljski dopust u vrijeme njegova korištenja i dalje radnik u smislu prava Unije (presuda od 20. rujna 2007., Kiiski, C‑116/06, EU:C:2007:536, t. 32.), uzajamne obveze poslodavca i radnika na određena činjenja, osobito radnikova obveza da izvršava zadaće koje ima na temelju radnog odnosa, privremeno su suspendirane kada, kao u ovom slučaju, dođe do suspenzije radnog odnosa na temelju nacionalnog prava, kao što to dopušta klauzula 5. stavak 3. Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu (vidjeti po analogiji presudu od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin, C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 28.).
36 Iz toga slijedi da se u situaciji poput one u glavnom postupku vrijeme roditeljskog dopusta koji je dotični radnik koristio u predmetnom razdoblju ne može izjednačiti s vremenom stvarnog rada za potrebe utvrđivanja njegova prava na plaćeni godišnji odmor na temelju članka 7. Direktive 2003/88.
37 Još valja naglasiti da, iako je točno da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da određena vrsta odmora zajamčena pravom Unije ne može utjecati na pravo korištenja druge vrste odmora zajamčene tim pravom, čija je svrha različita od prve vrste (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr., C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 26. i navedenu sudsku praksu), iz te sudske prakse, razvijene u situacijama koje je obilježavalo preklapanje odnosno podudarnost između razdoblja korištenja tih dviju vrsta odmora, ne može se izvesti zaključak da su države članice dužne smatrati da vrijeme roditeljskog dopusta koji je u predmetnom razdoblju koristio radnik odgovara vremenu stvarnog rada za potrebe utvrđivanja njegova prava na plaćeni godišnji odmor na temelju Direktive 2003/88.
38 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na upućeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 7. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu nije protivna odredba nacionalnog propisa poput one u glavnom postupku, koja vrijeme roditeljskog dopusta što ga je radnik koristio u predmetnom razdoblju ne smatra vremenom stvarnog rada za potrebe utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor koji mu je za spomenuto razdoblje zajamčen tim člankom.
Troškovi
39 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da mu nije protivna odredba nacionalnog propisa poput one u glavnom postupku, koja vrijeme roditeljskog dopusta što ga je radnik koristio u predmetnom razdoblju ne smatra vremenom stvarnog rada za potrebe utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor koji mu je za spomenuto razdoblje zajamčen tim člankom.
Potpisi