RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

15. lipnja 2016.

Predmet F‑88/12

Harald Gaertner

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Privremeno osoblje – Mirovine – Prijenos nacionalnih mirovinskih prava – Prijedlozi za priznavanje mirovinskog staža – Akt koji negativno ne utječe – Nedopuštenost tužbe – Zahtjev za donošenjem odluke bez ulaženja u raspravu o meritumu – Članak 82. Poslovnika”

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom je Harald Gaertner tražio poništenje „odluke” od 16. siječnja 2012. o izračunu mirovinskog staža u mirovinskom sustavu Europske unije iz mirovinskih prava koje je prije stekao u okviru drugog sustava i, po potrebi, odluke tijela za imenovanje Europske komisije od 15. lipnja 2012. o odbacivanju njegove žalbe protiv „odluke” o navedenom priznavanju mirovinskog staža.

Odluka:      Tužba se odbija. Harald Gaertner snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova Europske komisije.

Sažetak

Tužbe dužnosnikâ – Akt koji negativno utječe – Pojam – Prijedlog za priznavanje mirovinskog staža radi prijenosa u sustav Unije mirovinskih prava stečenih prije stupanja u službu Unije – Isključenje

(Pravilnik o osoblju, čl. 91. st. 1. i Prilog VIII., čl. 11. st. 2.)

Prijedlog za priznavanje mirovinskog staža koji je dužnosniku dostavljen u svrhu prijenosa u mirovinski sustav Europske unije mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava, ne stvara obvezne pravne učinke koji izravno i neposredno utječu na pravnu situaciju njegova adresata tako što je značajno mijenjaju, niti predstavlja akt koji negativno utječe u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika.

U tom smislu, tužbeni zahtjev za poništenje koji se odnosi na prijedlog za priznavanje mirovinskog staža radi prijenosa u mirovinski sustav Europske unije mirovinskih prava stečenih u okviru nekog drugog sustava, treba tumačiti kao da se njime traži poništenje konačne odluke o priznavanju mirovinskog staža ako je, s jedne strane, među strankama nesporno da je zainteresirana stranka dala svoj pristanak za provođenje postupka prijenosa svojih mirovinskih prava stečenih prije stupanja u službu, izražavajući suglasnost s prijedlogom koji joj je podnesen i, s druge strane, ako je ta konačna odluka bila donesena prije podnošenja tužbe pred sudom Unije.

U slučaju kad je odluka o priznavanju mirovinskog staža koji proizlazi iz mirovinskih prava koje je tužitelj prije stekao u okviru drugog sustava donesena prije podnošenja tužbe, pri čemu je tužitelj jasno naveo da se njegova tužba može smatrati kao da se njome zapravo traži poništenje konačne odluke o priznavanju mirovinskog staža, da je donesena nova odluka o priznavanju mirovinskog staža koji proizlazi iz mirovinskih prava koje je tužitelj prije stekao u okviru drugog sustava te da je tom novom odlukom izričito povučena i nadomještena odluka o priznavanju mirovinskog staža, s obzirom na to da je novu odluku moguće sagledavati samo kao povlačenje s retroaktivnim učinkom odluke s istim predmetom, potonju valja smatrati kao da nikad nije ni postojala.

(t. 14. do 18.)

Izvori:

Opći sud Europske unije: presuda od 13. listopada 2015., Komisija/Verile i Gjergji, T‑104/14 P, EU:T:2015:776, t. 62., 110. i 120., i presuda Teughels/Komisija, T‑131/14 P, EU:T:2015:778, t. 58.