Language of document :

Žalba koju je 12. lipnja 2019. podnio Stephan Fleig protiv presude Općeg suda (prvo vijeće) od 2. travnja 2019. u predmetu T-492/17, Stephan Fleig protiv Europske službe za vanjsko djelovanje

(predmet C-446/19 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Stephan Fleig (zastupnik: H. Tettenborn, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD)

Zahtjevi

Žalitelj od Općeg suda zahtijeva da:

u cijelosti ukine presudu Općeg suda Europske unije (prvo vijeće) od 2. travnja 2019. u predmetu T-492/17;

poništi odluku direktora Uprave za osoblje Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) u njegovoj funkciji tijela ovlaštenog za sklapanje ugovora o zapošljavanju koja je donesena 19. rujna 2016. i kojom se žaliteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme otkazuje s učinkom od 19. lipnja 2017. i ESVD-u naloži naknadu neimovinske štete uzrokovane nezakonitim otkazom;

podredno, ukine presudu i predmet vrati Općem sudu na ponovno suđenje;

ESVD-u naloži snošenje troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj svoju žalbu temelji na sljedećih šest žalbenih razloga.

Kao prvo, žalitelj ističe povredu svojeg prava na pošteno suđenje iz članka 47. stavka 2. Povelje o temeljnim pravima i povredu načela jednakosti oružja. Suprotno njegovu zahtjevu Opći sud ESVD-u nije naložio podnošenje relevantnih poruka elektroničke pošte, što je jako ograničilo njegovu sposobnost branjenja.

Kao drugo, žalitelj ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene načela obveze brige uprave za svoje zaposlenike. Opći sud zanemario je to da je ESVD već i prije otkaza žaliteljeva ugovora o radu svojim ponašanjem pridonio pogoršanju žaliteljeve psihičke bolesti pa time i do smanjenja njegove sposobnosti da se ponaša u skladu sa svojim dužnostima.

Kao treće, žalitelj Općem sudu prigovara da je počinio pogrešku koja se tiče prava kad je pretpostavio da ne mora ispitati je li i u kojoj mjeri žalitelj zbog svojeg zdravstvenog stanja bio spriječen u poštovanju svojih obveza priopćavanja svojeg mjesta boravka koje proizlaze iz Pravilnika o osoblju. Nadalje, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava kad je bez vlastitog stručnog znanja i bez prikupljanja medicinskog stručnog mišljenja zanemario medicinska stajališta koja je iznio žalitelj. Opći sud također je počinio pogrešku koja se tiče prava kad nije uzeo u obzir da je ESVD učinke žaliteljeve psihičke bolesti uzeo u obzir na njegovu štetu.

Kao četvrto, žalitelj prigovara da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad mu je predbacio povredu njegove obveze iz članka 7. Priloga II. Pravilniku o osoblju i iz temeljne obveze lojalnosti i suradnje jer je „odbio imenovati svojeg liječnika za odbor za invalidnost”. Time je Opći sud svoju presudu pogrešno utemeljio na okolnosti koju ni sam ESVD nije prigovorio žalitelju u obrazloženju svoje odluke.

Kao peto, žalitelj ističe da je Opći sud iz niza žaliteljevih neuspješnih izvansudskih zahtjeva i žalbi pogrešno zaključio da je tijelo ESVD-a za imenovanja smjelo pretpostaviti njegov manjak suradnje i lojalnosti. Iz gledišta Općeg suda svaki zahtjev službenika koji uprava odbije u konačnici se smatra zlouporabom prava.

Kao šesto, žalitelj Općem sudu prigovara niz iskrivljavanja činjenica na kojima se temelji njegova presuda, a koje se osobito odnose na njegovu obvezu da upravu obavijesti o svojem mjestu boravka.

____________