PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)
10. siječnja 2019. (*)
„Javna služba – Privremeno osoblje – Članak 2. točka (c) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika – Ugovor na neodređeno vrijeme – Otpuštanje – Gubitak povjerenja – Pravo na saslušanje – Teret dokazivanja”
U predmetu T‑160/17,
RY, bivši član privremenog osoblja Europske komisije, kojeg su zastupali J.-N. Louis i N. de Montigny, a zatim J.-N. Louis, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju G. Berscheid i L. Radu Bouyon, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije od 27. travnja 2016. o raskidu tužiteljeva ugovora na neodređeno vrijeme,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),
u sastavu: S. Gervasoni (izvjestitelj), predsjednik, L. Madise, R. da Silva Passos, K. Kowalik‑Bańczyk i C. Mac Eochaidh, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. rujna 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, osoba RY, stupio je u službu Europske komisije 1. studenoga 2014., kao član privremenog osoblja odabran na temelju članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: UZOS), u okviru ugovora na neodređeno vrijeme.
2 U skladu s člancima 2. i 3. ugovora o radu koji je 11. prosinca 2014. potpisao glavni direktor Komisijine Glavne uprave za ljudske resurse i sigurnost, tužitelj je od 1. studenoga 2014. obnašao dužnost zamjenika voditelja ureda člana Komisije, pri čemu je bio razvrstan u razred AD 12, stupanj 2.
3 Na temelju izmjene ugovora o radu potpisane 2. listopada 2015. s učinkom od 1. listopada, tužiteljeve su dužnosti izmijenjene te je on od tada na položaju stručnjaka unutar ureda člana Komisije i razvrstan je u razred AD 13, stupanj 2.
4 Odlukom glavnog direktora Glavne uprave za ljudske resurse i sigurnost od 27. travnja 2016. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), Komisija je na temelju članka 47. točke (c) podtočke i. UZOS‑a i s učinkom od 1. kolovoza 2016. utvrdila prestanak tužiteljeva ugovora člana privremenog osoblja. Tom je odlukom bilo predviđeno da se tijekom tromjesečnog otkaznog roka od 1. svibnja 2016. do 31. srpnja 2016. tužitelja mora staviti na raspolaganje jednoj glavnoj upravi. Uzimajući u obzir tužiteljevo bolovanje tijekom otkaznog roka, on je stvarno okončan 30. listopada 2016.
5 Dana 27. srpnja 2016. tužitelj je Komisijinu tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: TNSUR) podnio žalbu protiv pobijane odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije. U prilog svojoj žalbi tužitelj je, s jedne strane, istaknuo povredu članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), te, s druge strane, kršenje članka 2. točke (c) UZOS‑a.
6 Glede navodne povrede članka 41. Povelje, tužitelj je u žalbi tvrdio da pobijana odluka uopće nema obrazloženje i da je zahvaćena povredom prava na saslušanje. U odjeljku B. žalbe, naslovljenom „Meritum”, tužitelj je u točki 1. naveo, među ostalim, da nije bio obaviješten o razlozima koji su doveli do prestanka njegova ugovora, tako da mu nije omogućeno da TNSUR‑u iznesene elemente kojima je pobijana odluka zahvaćena. U točki 2. istog odjeljka, on je dodao da ga niti dotični član Komisije niti bilo koja druga osoba nisu obavijestili o gubitku povjerenja.
7 Odlukom od 28. studenoga 2016. (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe), potpredsjednica Komisije, zadužena za proračun i ljudske resurse i djelujući u svojstvu TNSUR‑a, odbila je tužiteljevu žalbu.
8 U toj je odluci TNSUR zaključio da obveza saslušanja zainteresirane osobe prije otkaza ne postoji kada je, kao u ovom slučaju, glede člana privremenog osoblja odabranog na temelju članka 2. točke (c) UZOS‑a, odluka o prestanku ugovora donesena zbog gubitka povjerenja. TNSUR je smatrao u svakom slučaju da argument koji se temelji na kršenju prava obrane treba odbiti jer je tužitelju bilo omogućeno da iznese svoje stajalište o svojem odlasku iz ureda, osobito tijekom sastanaka organiziranih u rujnu i prosincu 2015.
9 Osim toga, TNSUR je zaključio da je pobijana odluka propisno obrazložena. U tom pogledu, TNSUR je, među ostalim, naveo da je tužitelj u više navrata bio obaviješten da njegov učinak nije zadovoljavajući i da je mogućnost prestanka njegova ugovora bila istaknuta barem u dva navrata tijekom razgovora s voditeljem ureda, s jedne strane, i člana Komisije, s druge strane. TNSUR je dodao da su u odluci o odbijanju žalbe tužitelju navedeni dodatni elementi obrazloženja.
Postupak i zahtjevi stranaka
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 10. ožujka 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
11 Opći sud je na prijedlog devetog vijeća i primjenom članka 28. svojeg Poslovnika odlučio uputiti predmet proširenom sastavu suda.
12 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (deveto prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i na temelju mjere upravljanja postupkom pozvati stranke da svoja izlaganja usredotoče na pitanje relevantnosti tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na saslušanja zajamčenog člankom 41. stavkom 2. Povelje, te, pod pretpostavkom da je takav tužbeni razlog relevantan, na načine za provedbu prava na saslušanje, osobito glede odnosnih uloga dotičnog člana Komisije i TNSUR‑a.
13 Na raspravi od 12. rujna 2018. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.
14 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
15 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
16 Tužitelj iznosi dva tužbena razloga u potporu svojoj tužbi. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi prava na saslušanje zajamčenog u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje. Drugi tužbeni razlog temelji se na okolnosti da je uprava prekršila obvezu obrazlaganja predviđenu u članku 41. stavku 2. točki (c) Povelje.
17 Prvo valja ispitati tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na saslušanje.
18 U potporu ovom tužbenom razlogu tužitelj ističe, među ostalim, da ga prije donošenja pobijane odluke nitko nije obavijestio o tobožnjem gubitku povjerenja i da Komisija nije podnijela dokaz u potporu svojim navodima o razgovorima koji su održani s članom Komisije i voditeljem ureda, osobito tijekom rujna i prosinca 2015.
19 Komisija osporava tužiteljeve tvrdnje. Navodi, među ostalim, da donošenje odluke o tome da ugovor sklopljen na temelju članka 2. točke (c) UZOS‑a prestaje zbog gubitka povjerenja, ne pretpostavlja prethodno saslušanje zainteresirane osobe, te da su u svakom slučaju, član Komisije i voditelj ureda saslušali tužitelja u više navrata prije donošenja pobijane odluke.
Relevantnost tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na saslušanje zajamčenog člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje
20 U skladu s člankom 41. Povelje, naslovljenim „Pravo na dobru upravu”:
„1. Svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.
2. Ovo pravo uključuje:
(a) pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati […]”
21 Mora se utvrditi, kao što proizlazi iz samog njezina teksta, da ta odredba ima opću primjenu (presuda od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 84.).
22 Sud je također uvijek potvrđivao važnost prava na saslušanje i njegovo široko područje primjene u pravnom poretku Europske unije, uzimajući u obzir da se to pravo mora primjenjivati u svim postupcima koji bi mogli rezultirati mjerom koja će negativno utjecati na osobu (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 85. i navedenu sudsku praksu).
23 U skladu sa sudskom praksom Suda, poštovanje prava na saslušanje obvezno je čak i ako mjerodavni propis ne predviđa izričito takvu formalnost (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 86. i navedenu sudsku praksu).
24 Pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 87. i navedenu sudsku praksu).
25 Kako bi se osigurala učinkovita zaštita dotične osobe, cilj tog prava jest posebice da potonja može ispraviti pogrešku ili iznijeti informacije u pogledu svoje osobne situacije, a koje idu za tim u smislu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (presuda od 11. prosinca 2014., Boudjlida, C‑249/13, EU:C:2014:2431, t. 37.).
26 Pravo na saslušanje također podrazumijeva da uprava mora pružiti svu dužnu pažnju očitovanjima koja je iznijela osoba u pitanju, ispitujući pažljivo i nepristrano sve relevantne informacije konkretnog slučaja (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 88. i navedenu sudsku praksu).
27 Navedeno pravo mora tako omogućiti upravi da istraži predmet na takav način da može donijeti odluku uz puno poznavanje slučaja i dostatno je obrazložiti, tako da u takvom slučaju osoba u pitanju može valjano ostvariti svoje pravo na podnošenje tužbe (vidjeti po analogiji presudu od 11. prosinca 2014., Boudjlida, C‑249/13, EU:C:2014:2431, t. 59.).
28 Naposljetku, postojanje povrede prava na saslušanje mora biti procijenjeno osobito s obzirom na pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 9. veljače 2017., M., C‑560/14, EU:C:2017:101, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
29 U ovom je slučaju nesporno da pobijana odluka, kojom je odlučeno o otkazu tužiteljeva ugovora člana privremenog osoblja, jest pojedinačna mjera koja je poduzeta protiv ovog potonjeg i koja bi na njega mogla nepovoljno utjecati, u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.
30 Komisija naglašava, međutim, posebnu ulogu osoba koje obnašaju svoje dužnosti u uredima članova Komisije. Ističe da stoga što te osobe moraju imati povjerenje člana Komisija kojemu su raspoređeni, donošenje odluke da zbog gubitka povjerenja prestaje ugovor sklopljen na temelju članka 2. točke (c) UZOS‑a, ne pretpostavlja prethodno saslušanje zainteresirane osobe.
31 U tom je pogledu točno da član Komisije raspolaže uredom koji je sastavljen od suradnika koji su njegovi osobni savjetnici. Odabir tih suradnika obavlja se intuitu personae, to jest uvelike prema diskrecijskoj ocjeni, jer se zainteresirane osobe odabiru kako zbog svojih profesionalnih i moralnih odlika tako i zbog svoje sposobnosti da se prilagode vlastitim metodama dotičnog člana Komisije i metodama cijelog njegovog ureda (presuda od 11. srpnja 2006., Komisija/Cresson, C‑432/04, EU:C:2006:455, t. 130.).
32 Uvelike diskrecijska ovlast kojom raspolaže član Komisije glede odabira svojih suradnika opravdana je, među ostalim, posebnom naravi dužnosti koje se obavljaju unutar ureda člana Komisije i nužnošću da se zadrže odnosi uzajamnog povjerenja između člana Komisije i njegovih suradnika (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 29. travnja 2004., Parlament/Reynolds, C‑111/02 P, EU:C:2004:265, t. 51.).
33 No, posebna narav dužnosti koje se obnašaju unutar ureda člana Komisije i nužnost održavanja odnosa međusobnog povjerenja ne mogu dotičnog suradnika lišiti prava na saslušanje prije donošenja odluke o jednostranom raskidu njegova ugovora zbog gubitka povjerenja.
34 Naime, kao prvo mora se podsjetiti na to da pravo zainteresirane osobe na saslušanje prije donošenja bilo kakve pojedinačne odluke, koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati, jest izričito utvrđeno u odredbama članka 41. stavka 2. točke (a), Povelje koja od 1. prosinca 2009., kao datuma stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, ima istu pravnu snagu kao Ugovori. Stoga, budući da se Komisija poziva na sudsku praksu Općeg suda i Službeničkog suda Europske unije, prema kojoj u slučaju da do odluke o otkazu dođe zbog gubitka povjerenja, zainteresirana stranka nema jamstvo u vidu prava na saslušanje tijekom upravnog postupka (presude od 24. veljače 2010., P/Parlament, F‑89/08, EU:F:2010:11, t. 31. do 33., od 7. srpnja 2010., Tomas/Parlament, F‑116/07, F‑13/08 i F‑31/08, EU:F:2010:77, t. 100. i 101., i od 24. listopada 2011., P/Parlament, T‑213/10 P, EU:T:2011:617, t. 43.), valja podsjetiti da, kao što je kasnije presudio sudac Službeničkog suda, od sada valja voditi računa o odredbama Povelje koje imaju istu pravnu snagu kao Ugovori (presude od 12. prosinca 2013., CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 37., i od 22. svibnja 2014., CU/CESE, F‑42/13, EU:F:2014:106, t. 37.).
35 Kao drugo, valja dodati da se poštovanje prava na saslušanje tim više nameće glede otkaza ugovora na neodređeno vrijeme člana privremenog osoblja, do kojeg je došlo na inicijativu uprave, što takva mjera, koliko god mogla biti opravdana, jest akt s ozbiljnim posljedicama po zainteresiranu osoba koja gubi svoj posao i na čiju bi profesionalnu karijeru mogao postojati negativan utjecaj tijekom više godina (vidjeti u tom smislu presudu od 8. listopada 2015., DD/FRA, F‑106/13 i F‑25/14, EU:F:2015:118, t. 95.).
36 Kao treće, budući da je otkaz službeniku koji svoje dužnosti obnaša u uredu člana Komisije bio predviđen zbog gubitka povjerenja, što je razlog za ocjenu kojeg dotični član Komisije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću, stvar je dobre uprave da se zainteresirana osoba prethodno obavijesti o mjeri predviđenog otkaza i da može iznijeti svoja očitovanja, kako bi primjerice ispravila moguću pogrešku, otklonila mogući nesporazum ili istaknula elemente u vezi sa svojim profesionalnim ili osobnim položajem.
37 Kao četvrto, osobito kada gubitak povjerenja potječe od vrijednosnih sudova dotičnog člana Komisije spram svojeg suradnika, navedeni bi član mogao smatrati, nakon što je njegovu suradniku omogućeno podnošenje očitovanja, da povjerenje u konačnici nije izgubljeno.
38 Osim toga, iako nije na TNSUR‑u da svojom ocjenom nadomjesti ocjenu dotičnog člana Komisije glede okolnosti, je li povjerenje izgubljeno, TNSUR ipak mora prije svega provjeriti jesu li nepovjerenje ili gubitak povjerenja ipak istaknuti, zatim uvjeriti se da su činjenice pravilno utvrđene (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2014., CU/EGSO, F‑42/13, EU:F:2014:106, t. 41.), te, naposljetku, uvjeriti se da, s obzirom na izneseni razlog, zahtjev za otkaz nije zahvaćen povredom temeljnih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2013., CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 41.) ili pak zlouporabom ovlasti. U tom kontekstu TNSUR može, s obzirom na očitovanja koja je zainteresirana osoba dostavila, osobito smatrati da posebne okolnosti opravdavaju da se predvide mjere različite od otkaza, primjerice raspoređivanje zainteresirane osoba na druge dužnosti unutar Komisije.
39 Kao peto, valja naglasiti da se Komisija neosnovano poziva na presudu od 29. travnja 2004., Parlament/Reynolds (C‑111/02 P, EU:C:2004:265), u potporu pretpostavci da obveza tužiteljeva saslušanja prije donošenja pobijane odluke nije postojala. Naime, okolnosti ovog predmeta razlikuju se od okolnosti predmeta povodom kojeg je ta presuda donesena, jer se ovaj potonji odnosi na činjenice koje su nastale prije stupanja Povelje na snagu. Usto, sporna odluka u tom predmetu bila je odluka o okončanju upućivanja dužnosnika Europskog parlamenta koji je obnašao dužnosti glavnog tajnika u političkoj skupini i o ponovnom uključivanju tog dužnosnika u njegovu izvornu glavnu upravu, a ne odluka o otkazu članu privremenog osoblja.
40 Iz prethodno iznesenog proizlazi da se, nasuprot onome što Komisija tvrdi, odluka o otkazu ugovora na neodređeno vrijeme članu privremenog osoblja odabranom na temelju članka 2. točke (c) UZOS‑a zbog gubitka povjerenja, ne može donijeti, a da se prethodno nije poštovalo pravo tog službenika na saslušanje zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje.
41 Slijedom toga, tužitelj se u okviru ove tužbe može s uspjehom pozvati na povredu prava na saslušanje.
42 U ovom stadiju valja ocijeniti, je li tužiteljevo pravo na saslušanje bilo prekršeno.
Povreda prava na saslušanje
43 Tužitelj tvrdi da nije bio saslušan prije donošenja pobijane odluke. Navodi da ga prije otkaza njegova ugovora nitko nije obavijestio o tobožnjem gubitku povjerenja. On nije adresat nikakvog dokumenta u kojem bi bila navedena nesposobnost da obnaša svoje dužnosti ili problemi u vezi s njegovim učinkom i njegovim ponašanjem u službi. Ističe da Komisija nije podnijela dokaz koji potvrđuje da su rasprave navedene u točkama 28. do 36. odgovora na tužbu održane s članom Komisije i voditeljem ureda, osobito glede sastanaka od 3. rujna i 14. prosinca 2015. Dodaje da osporava Komisijine tvrdnje u tom pogledu.
44 Komisija tvrdi da je tužitelj bio saslušan u više navrata prije donošenja pobijane odluke. Tužitelj, prvotno odabran kao zamjenik voditelja ureda, imao je poteškoća prilagoditi se institucionalnom kontekstu i obnašati svoje dužnosti s obzirom na područje sigurnosti, prioritetno područje u portfelju člana Komisije o čemu su voditelj ureda i član Komisije raspravljali s tužiteljem u više navrata. Dana 3. rujna 2015. održan je sastanak između voditelja ureda i tužitelja tijekom kojeg je razmatran odlazak ovog potonjeg iz ureda. Nakon tog sastanka održan je razgovor s članom Komisije na tu istu temu. Komisija naglašava da je u listopadu 2015. tužitelju ponuđeno mjesto stručnjaka kako bi mu se omogućio nastavak službe unutar ureda. Dana 14. prosinca 2015. voditelj ureda pozvao je tužitelja te je pitanje njegova odlaska bilo konkretnije raspravljeno. Tužitelj je ponovno mogao iznijeti svoje stajalište i tijekom kasnijeg razgovora ponovno ga raspraviti osobno s članom Komisije. Unatoč inicijativama ureda tužitelj nije popravio svoj učinak. Iz tog je razloga član Komisije odlučio da u travnju 2016. poduzme korake radi otkaza tužiteljeva ugovora zbog gubitka povjerenja.
45 Valja podsjetiti da se u slučaju u kojem se odluku može donijeti jedino poštivanjem prava na saslušanje, zainteresiranoj osobi mora omogućiti da svoje stajalište u vezi s predviđenom mjerom učinkovito iznese u okviru pisane ili usmene razmjene koju TNSUR pokrene, o čemu dokaz mora podnijeti ovaj potonji (vidjeti u tom smislu presude od 6. prosinca 2007., Marcuccio/Komisija, C‑59/06 P, EU:C:2007:756, t. 47., i od 3. lipnja 2015., BP/FRA, T‑658/13 P, EU:T:2015:356, t. 54.). Stoga Komisija u odgovoru na repliku pogrešno tvrdi da je na tužitelju teret dokaza glede pitanja, je li on saslušan prije donošenja pobijane odluke.
46 U ovom slučaju valja utvrditi da Komisija ne iznosi dokaz da je tužitelju omogućeno da svoje stajalište učinkovito iznese u okviru pisane ili usmene razmjene u vezi s predviđenom mjerom.
47 Naime, iako Komisija tvrdi da su se sastanci održali između člana Komisije i voditelja ureda, s jedne strane, i tužitelja, s druge strane, te čak i pod pretpostavkom da se za takve razgovore može smatrati da su zainteresiranoj osobi omogućili da učinkovito iznese svoje stajalište u vezi s predviđeno mjerom, u smislu točke 45. ove presude, Komisija ne iznosi dokaz o tome, iako tužitelj osporava njezine tvrdnje. Komisija nije podnijela primjerice nikakvu bilješku, nikakvu poruku elektroničke pošte niti ikakav iskaz. Osim toga, ona ne tvrdi da je u razgovoru s tužiteljem iz rujna i prosinca 2015. bio istaknut gubitak povjerenja i otkaz ugovora iz tog razloga.
48 Iako je točno, kao što to Komisija ističe, da se u sudskoj praksi navedenoj u točki 45. ove presude ne zahtijeva održavanje saslušanja i da se o navedenom saslušanju sastavi izvješće ili zapisnik kako bi se poštovalo pravo na saslušanje, ostaje činjenica da je u slučaju da član privremenog osoblja osporava, kao u ovom slučaju, da je saslušan, na Komisiji da podnese dokaz o tome da je zainteresiranoj osobi omogućeno podnošenje njezinih očitovanja o namjeri Komisije da otkaže njezin ugovor pozivajući se na gubitak povjerenja. Usto, na temelju same okolnosti koju Komisija naglašava da su uredi članova Komisije subjekti male veličine ne može se smatrati dokazanim da je službenik koji obnaša dužnosti unutar jednog od tih ureda bio valjano saslušan prije nego što je protiv njega donesena odluka o otkazu. Naposljetku, iako tužitelj ne daje objašnjenje ili opravdanje glede sastanaka iz rujna i prosinca 2015. koje Komisija navodi, dovoljno je utvrditi da on osporava Komisijine tvrdnje da je tijekom tih sastanaka on bio valjano saslušan pri čemu Komisijinim pukim tvrdnjama nije moguće dati prednost u odnosu na nijekanja druge stranke (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2007., Marcuccio/Komisija, C‑59/06 P, EU:C:2007:756, t. 69. i 70.).
49 Osim toga, glede pitanja koje je Komisija istaknula o tome, je li tužiteljev prigovor o nesastavljanju izvješća o probnom radu dopušten i utemeljen, dovoljno je utvrditi da to pitanje ne utječe na zaključak da Komisija ne podnosi dokaz o tome da je tužiteljevo pravo na saslušanje bilo poštovano.
50 Iz prethodno iznesenog proizlazi da je tužiteljevo pravo na saslušanje prije donošenja pobijane odluke bilo prekršeno.
Posljedice povrede prava na saslušanje
51 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, povreda prava na saslušanje uključuje poništenje odluke donesene nakon upravnog postupka u pitanju samo ako bi, u nedostatku te nepravilnosti, taj postupak mogao imati drukčiji ishod (presude od 10. rujna 2013., G. i R., C‑383/13 PPU, EU:C:2013:533, t. 38., i od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 157.; vidjeti također presudu od 9. rujna 2015., De Loecker/ESVD, F‑28/14, EU:F:2015:101, t. 127. i navedenu sudsku praksu).
52 U ovom slučaju, tužitelj ističe da bi u slučaju da je saslušan prije donošenja pobijane odluke, on mogao biti obaviješten o prigovorima koji mu se stavljaju na teret, iznijeti svoja očitovanja i podnijeti poruke elektroničke pošte kojima se dokazuje da su razlozi koje je Komisija iznijela bili neosnovani. Navodi da prigovori, koje Komisija iznosi kako bi opravdala pobijanu odluku, jesu subjektivni elementi koji su se po svojoj naravi mogli promijeniti da je on bio saslušan.
53 U tom pogledu iz odluke o odbijanju žalbe proizlazi, u biti, da gubitak povjerenja između tužitelja i člana Komisije potječe od „ [tužiteljevih] poteškoća da se prilagodi Komisijinu institucionalnom kontekstu kao i da obnaša svoje dužnosti u odnosu na prioritetno područje koje čini sigurnost”. Osim toga, u skladu s odlukom o odbijanju žalbe, tužitelj „nije bio u mogućnosti savjetovati [člana Komisije] o njegovim područjima, a osobito razviti strategiju o građanstvu”.
54 Takve tvrdnje, koje su sastavljene vrlo općenito, polaze od ocjena glede tužiteljeve službe, oslanjajući se kako na objektivne elemente tako i na vrijednosne sudove. No, što se osobito tiče ovih potonjih, a kao što to tužitelj s pravom ističe, oni se zbog svoje subjektivnosti mogu po svojoj naravi izmijeniti u okviru razmjene sa zainteresiranom osobom (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 18. rujna 2015., Wahlström/Frontex, T‑653/13 P, EU:T:2015:652, t. 28.). Usto, neovisno o stupnju subjektivnosti predmetnih ocjena Komisija je time što tužitelju nije ponudila nikakvu mogućnost da iznese svoje stajalište, lišila ovog potonjeg prilike da tvrdi da je drukčija ocjena njegove službe bila moguća i time da pokuša ponovno uspostaviti povjerenje između člana Komisije i njega samog. Naime, da je bio saslušan, tužitelj je mogao iznijeti očitovanja o svojoj službi ili o svojem osobnom ili stručnom položaju, koja bi mogla dovesti do drukčijeg tumačenja prigovora iznesenih protiv njega.
55 Kako je istaknuto u točkama 32. i 36. ove presude, ovo tim više važi jer dotični član Komisije ima široku diskrecijsku ovlast prilikom izbora svojih suradnika odabranih na temelju članka 2. točke (c) UZOS‑a, što mu daje znatnu slobodu kako za predlaganje otkaza navedenim suradnicima tako i za ponovno razmatranje takvog prijedloga.
56 Tako bi prihvaćanje u okolnostima ovog slučaja da bi TNSUR nužno donio istovjetnu odluku, da je tužitelj mogao učinkovito istaknuti svoje stajalište tijekom upravnog postupka, značilo oduzimanje smisla pravu na saslušanje propisanom u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje jer sam sadržaj tog prava pretpostavlja da zainteresirana osoba ima mogućnost utjecaja na postupak odlučivanja u pitanju (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2011., Marcuccio/Komisija, T‑236/02, EU:T:2011:465, t. 115., i presudu od 5. listopada 2016., ECDC/CJ, T‑395/15 P, neobjavljenu, EU:T:2016:598, t. 80.).
57 Što se naposljetku tiče argumenta koji je Komisija istaknula u svojem odgovoru na tužbu i koji se temelji na tome da tužitelju nije bilo dopušteno da u kasnijem stadiju sudskog postupka podnese poruke elektroničke pošte navedene u tužbi, pod pretpostavkom da postoje i da njihov sadržaj jest onaj koji im tužitelj pripisuje, valja istaknuti, s jedne strane, da tužitelj nije pred Općim sudom podnio te poruke elektroničke pošte, te, s druge strane, da moguća nedopuštenost navedenih poruka elektroničke pošte ne utječe na mogućnost da bi u slučaju, da je bio saslušan, tužitelj podnio te poruke elektroničke pošte, ili u svakom slučaju, bilo koje druge relevantne informacije tijekom upravnog postupka kako bi pokušao izbjeći da se predviđena odluka o otkazu donese.
58 U tim se okolnostima ne može isključiti da bi postupak otkaza mogao dovesti do različitog ishoda, da je tužitelj bio pravilno saslušan.
59 Iz prethodno iznesenog proizlazi da treba prihvatiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na saslušanje zajamčenog člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje.
60 Prema tome, pobijanu odluku treba poništiti, pri čemu nije potrebno ispitati drugi tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo i koji se temelji na obvezi obrazlaganja.
Troškovi
61 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u ovom slučaju, treba joj naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljevim zahtjevom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europske komisije od 27. travnja 2016. o otkazu ugovora osobe RY na neodređeno vrijeme.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova.
Gervasoni | Madise | da Silva Passos |
Kowalik‑Bańczyk | | Mac Eochaidh |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. siječnja 2019.
Potpis