PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (treće vijeće)

14. svibnja 2014.

Predmet F‑140/12

Christodoulos Alexandrou

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Otvoreni natječaj EPSO/AD/231/12 – Pristup dokumentima – Odbijanje ponovnog zahtjeva za pristup pitanjima s više ponuđenih odgovora koja su postavljena na prijemnim testovima“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se na UEZAE primjenjuje sukladno njegovu članku 106.a, kojom Ch. Alexandrou traži poništenje odluke Europske komisije od 25. rujna 2012. o odbijanju ponovnog zahtjeva za pristup dokumentima i, prema potrebi, odluke Europskog ureda za odabir osoblja (EPSO) od 20. srpnja 2012. kojom je odbijen njegov zahtjev za dostavu sedam pitanja s više ponuđenih odgovora postavljenih na prijemnim testovima u okviru natječaja EPSO/AD/231/12 (u daljnjem tekstu: natječaj).

Odluka:      Tužba se odbija. Ch. Alexandrou snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova Europske komisije.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Nadležnost Službeničkog suda – Tužba za poništenje koja se tiče odluka donesenih na temelju Uredbe br. 1049/2001 – Isključenje – Zahtjevi za pristup dokumentima vezanim uz postupak natječaja – Uključenost

(Statut Suda, Prilog I., čl. 1.; Pravilnik o osoblju, čl. 90. st. 2. i čl. 91. st. 1.; Uredba br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća)

2.      Dužnosnici – Natječaj – Povjerenstvo za odabir – Eliminacija kandidata zbog nedovoljnih rezultata ostvarenih na testovima s više ponuđenih odgovora – Obveza obrazlaganja – Opseg – Obavještavanje o konačnoj eliminacijskoj ocjeni – Dostatno obrazloženje osim kad postoje posebne okolnosti

(Pravilnik o osoblju, čl. 25. st. 2.)

3.      Dužnosnici – Natječaj – Povjerenstvo za odabir – Eliminacija kandidata zbog nedovoljnih rezultata ostvarenih na testovima s više ponuđenih odgovora – Obveza obrazlaganja – Opseg – Stečeno pravo kandidata da dobiju kopiju testa – Nepostojanje

(Pravilnik o osoblju, čl. 25. st. 2.)

4.      Akti institucija – Presumpcija zakonitosti – Postojanje indicija koje dovode u pitanje zakonitost akta – Teret dokazivanja

(čl. 288. UFEU‑a)

1.      Službenički sud nadležan je nadzirati zakonitost akata koje donosi Europski ured za odabir osoblja na temelju odredbi obavijesti o natječaju, ali nije nadležan za odlučivanje o tužbi za poništenje podnesenoj protiv odluke koju je institucija donijela na temelju Uredbe br. 1049/2001.

Nadležnosti Službeničkog i Općeg suda Europske unije, uključujući i one u području pristupa dokumentima, trebaju se temeljiti na objektivnim kriterijima i ne smiju ovisiti o tome kako stranke kvalificiraju akt, a naročito ne o volji tužitelja da pokrene jedan ili drugi upravni postupak prije podizanja tužbe, niti o volji institucije da po zahtjevu za pristup dokumentu postupa na temelju Uredbe br. 1049/2001, umjesto na temelju Pravilnika.

Stoga, kriterij za određivanje sudske nadležnosti je pravna osnova tužiteljeva prava da traži pristup dokumentima.

Tužiteljev zahtjev da mu se dostave pitanja s prijemnih testova vezan je uz primjenu članka 6. Priloga III. Pravilniku i primjenu točke 6.2. Vodiča za otvorene natječaje i jasno ulazi u okvir spora radi osporavanja isključenja tužitelja iz natječaja. Stoga, budući da je predmet tužbe odluka institucije kojom je odbijen zahtjev tužitelja za pristup spornim pitanjima, slijedi da tužitelj zahtijeva poništenje akta kojim je oštećen sukladno članku 90. stavku 2. i članku 91. Pravilnika, a ne odluku u smislu Uredbe br. 1049/2001.

(t. 17. i 19. do 27.)

Izvori:

Službenički sud: 18. rujna 2012., Cuallado Martorell/Komisija, F‑96/09, t. 60.; 2. prosinca 2013., Pachtitis/Komisija, F‑49/12, t. 22.

Opći sud Europske unije: 13. prosinca 2012., Komisija/Strack, T‑197/11 P i T‑198/11 P, t. 54.

2.      Obveza obrazlaganja odluke koja štetno djeluje, kao što je odluka koju je donio odbor za odabir u odnosu na kandidata, ima za cilj, s jedne strane, dotičnoj osobi pružiti potrebne informacije na temelju kojih ona može utvrditi je li odluka osnovana ili nije i, s druge strane, omogućiti sudski nadzor te odluke.

Ako ne postoje posebne okolnosti, upravno tijelo koje radi zapošljavanja organizira testiranja u obliku pitanja s više ponuđenih odgovora ispunjava svoju obvezu obrazlaganja kada kandidate koji nisu prošli na testiranju obavijesti o postotnom udjelu točnih odgovora, dostavljajući im, ako je postavljen zahtjev u tom smislu, odgovore koje je trebalo dati na svako od postavljenih pitanja.

Ne može se smatrati posebnom okolnošću to što su ocjene koje je kandidat ostvario na drugim testiranjima mnogo više u odnosu na ocjene koje je ostvario na testu verbalnog zaključivanja, s obzirom na to da se, u nedostatku bilo kakve indicije u tom pogledu, radi o pukoj tvrdnji iz koje se ne da zaključiti da su sporna pitanja sadržavala bilo kakvu pogrešku.

(t. 34., 37. i 39.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 23. siječnja 2003., Angioli/Komisija, T‑53/00, t. 67.; 27. ožujka 2003., Martínez Páramo i dr./Komisija, T‑33/00, t. 43.

Službenički sud: 11. rujna 2008., Coto Moreno/Komisija, F‑127/07, t. 32.; 29. lipnja 2011., Angioi/Komisija, F‑7/07, t. 136. i 138.

3.      Kada je riječ o dosegu obveze obrazlaganja rezultata natječaja, tužitelj koji nije uspio na prijemnim testovima na računalu ne može tvrditi da je institucija povrijedila načelo legitimnog očekivanja, načelo poštovanja stečenih prava ili načelo jednakog postupanja, zbog toga što nije dobio kopiju testa, pozivajući se na raniju praksu prema kojoj bi bio dobio kopiju svojih pisanih testova. Prijemni testovi na računalu dio su sustava testiranja koji se obavlja uz pomoć baze podataka iz koje Europski ured za odabir osoblja može nasumično crpiti pitanja za testove verbalnog ili numeričkog zaključivanja. Stoga, činjenica da su pitanja postavljena kandidatima odabrana nasumično posredstvom informatičkog programa uglavnom je opravdana brigom za jednakost među kandidatima, omogućavajući istovremeno organizaciju testiranja kroz nekoliko dana u interesu samih kandidata.

(t. 47. i 48.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 14. srpnja 2005., Le Voci/Vijeće, T‑371/03, t. 18.

Službenički sud: 15. travnja 2010., Matos Martins/Komisija, F‑2/07, t. 178.

4.      Upravni akt uživa presumpciju zakonitosti, a teret dokazivanja načelno je na onome koji tvrdi, tako da je na dotičnoj osobi obveza da pruži barem dovoljno precizne, objektivne i usklađene indicije koje mogu poduprijeti istinitost ili vjerojatnost činjenica u prilog tvrdnji koju iznosi.

Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne raspolaže ni dokazima niti barem skupom indicija, on mora prihvatiti presumpciju zakonitosti koja se vezuje uz odluke koje je donio odbor za odabir ili upravno tijelo u području natječaja. U okviru postupaka pokrenutih po tužbi protiv takvih odluka tužitelj stoga ne može samo isticati puke tvrdnje ili osobna uvjerenja navodeći kako mu upravno tijelo nije dostavilo informacije koje bi omogućile nadzor osnovanosti tih tvrdnji te da mu je stoga oduzeto pravo na pošteno suđenje u smislu članka 47. Povelje o temeljnim pravima kao i pravo na djelotvoran pravni lijek.

(t. 52. i 53.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 19. studenoga 1996., Brulant/Parlament, T‑272/94, t. 35.; 13. srpnja 2000., Griesel/Vijeće, T‑157/99, t. 25.

Službenički sud: 4. veljače 2010., Wiame/Komisija, F‑15/08, t. 21.