PRESUDA SUDA (treće vijeće)
6. prosinca 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Priznavanje stručnih kvalifikacija – Direktiva 2005/36/EZ – Priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti stečenih nakon završetka razdoblja osposobljavanja koja se djelomično preklapaju – Ovlasti provjeravanja države članice domaćina”
U predmetu C‑675/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), odlukom od 12. listopada 2017., koju je Sud zaprimio 30. studenoga 2017., u postupku
Ministero della Salute
protiv
Hannesa Preindla,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: M. Vilaras, predsjednik četvrtog vijeća, u svojstvu predsjednika trećeg vijeća, J. Malenovský, L. Bay Larsen (izvjestitelj), M. Safjan i D. Šváby, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za H. Preindla, M. Schullian i C. Senoner, avvocati,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Russa, avvocato dello Stato,
– za španjolsku vladu, u početku A. Gavela Llopis, zatim L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenata,
– za austrijsku vladu, G. Hesse, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, H. Støvlbæk i L. Malferrari, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 21., 22. i 24. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125. i ispravak SL 2014., L 305, str. 115.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Ministera della Salute (Ministarstvo zdravstva, Italija) (u daljnjem tekstu: ministarstvo) i Hannesa Preindla u vezi s odbijanjem, od strane tog ministarstva, priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti za liječnika koji je izdalo nadležno austrijsko tijelo.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 1. i 19. Direktive 2005/36 glase kako slijedi:
„1. Sukladno članku 3. stavku 1. točki (c) [UEZ‑a], ukidanje prepreka slobodnome kretanju osoba i usluga između država članica jedan je od ciljeva [Europske unije]. To za državljane država članica posebno uključuje pravo na obavljanje određene profesije u svojstvu samozaposlene ili zaposlene osobe u državi članici različitoj od one u kojoj su stekle svoje stručne kvalifikacije. Osim toga, člankom 47. stavkom 1. [UEZ‑a] predviđa se donošenje direktiva o uzajamnome priznavanju diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnoj osposobljenosti.
[…]
19. Sloboda kretanja i uzajamno priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti liječnika, medicinskih sestara za opću zdravstvenu njegu, doktora dentalne medicine, veterinara, primalja, farmaceuta i arhitekata, trebaju počivati na temeljnom načelu automatskoga priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti na temelju usklađenih minimalnih uvjeta osposobljavanja. Osim toga, pristup profesiji liječnika, medicinske sestre za opću zdravstvenu njegu, doktora dentalne medicine, veterinara, primalje i farmaceuta treba uvjetovati posjedovanjem određene kvalifikacije koja osigurava da je dotična osoba prošla osposobljavanje koje zadovoljava utvrđene minimalne uvjete. Ovaj bi sustav trebalo dopuniti nizom stečenih prava koja kvalificirani stručnjaci mogu ostvarivati pod određenim uvjetima.”
4 Članak 1. te direktive, naslovljen „Svrha”, propisuje:
„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama i njihovo obavljanje na svom državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (dalje u tekstu ‚država članica domaćin’) priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama (dalje u tekstu ‚matična država članica’), koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.”
5 Člankom 21. stavkom 1. te direktive, naslovljenim „Načelo automatskog priznavanja”, određuje se:
„Svaka država članica priznaje dokaze o formalnoj osposobljenosti za liječnike, koji omogućuju pristup profesionalnim djelatnostima liječnika s osnovnom osposobljenošću i liječnika specijalista, kao i dokaze o formalnoj osposobljenosti za medicinske sestre za opću zdravstvenu njegu, doktore dentalne medicine, specijaliste dentalne medicine, veterinare, farmaceute i arhitekte, navedene u točkama 5.1.1., 5.1.2., 5.2.2., 5.3.2., 5.3.3., 5.4.2., 5.6.2. i 5.7.1. Priloga V., koji zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz članaka 24., 25., 31., 34., 35., 38., 44. i 46. te u svrhu pristupa profesionalnim djelatnostima i njihovom obavljanju priznaje tim dokazima na svom državnom području jednaku valjanost kao i dokazima o formalnoj osposobljenosti koje sama izdaje.
Takve dokaze o formalnoj osposobljenosti moraju izdati nadležna tijela država članica i treba im priložiti, gdje je to primjereno, dokumente navedene u točkama 5.1.1., 5.1.2., 5.2.2., 5.3.2., 5.3.3., 5.4.2., 5.6.2. i 5.7.1. Priloga V.
[…]”
6 Članak 22. točka (a) te direktive, naslovljen „Zajedničke odredbe o osposobljavanju”, glasi kako slijedi:
„Što se tiče osposobljavanja iz članaka 24., 25., 28., 31., 34., 35., 38., 40., 44. i 46.:
a) države članice mogu odobriti izvanredno osposobljavanje pod uvjetima koje utvrde nadležna tijela; ta tijela osiguravaju da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta takvog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici.”
7 Članak 24. stavci 2. i 3. Direktive 2005/36, naslovljen „Osnovno medicinsko osposobljavanje”, propisuje:
„2. Osnovno medicinsko osposobljavanje obuhvaća ukupno najmanje šest godina studija ili 5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom.
[…]
3. Osnovno medicinsko osposobljavanje osigurava da je osoba stekla sljedeća znanja i vještine:
(a) odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka;
(b) dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja
(c) odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju
(d) odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom.”
8 Člankom 34. stavcima 2. i 3. te direktive, naslovljenim „Osnovno osposobljavanje doktora dentalne medicine”, određuje se:
„2. Osnovno osposobljavanje doktora dentalne medicine obuhvaća ukupno najmanje pet godina redovnog teoretskog i praktičnog studija, koji obuhvaća najmanje program opisan u točki 5.3.1. Priloga V., koji se obavlja na sveučilištu ili na visokom učilištu koje pruža osposobljavanje kojem je priznat jednak stupanj ili koje je pod nadzorom sveučilišta.
[…]
3. Osnovno osposobljavanje doktora dentalne medicine mora osigurati da je osoba stekla sljedeća znanja i vještine:
(a) primjereno poznavanje znanosti na kojoj se temelji dentalna medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući načela mjerenja bioloških funkcija, procjenu znanstveno utvrđenih činjenica i analizu podataka;
(b) primjereno poznavanje građe, fiziologije i ponašanja zdrave i bolesne osobe, kao i utjecaja prirodnog i društvenog okruženja na zdravstveno stanje čovjeka, ako ti čimbenici utječu na dentalnu medicinu;
(c) primjereno poznavanje strukture i funkcije zubi, usne šupljine, čeljusti i poveznih tkiva, zdravih i bolesnih, i njihove povezanosti s općim zdravstvenim stanjem i fizičkom i socijalnom dobrobiti pacijenta;
(d) primjereno poznavanje kliničkih disciplina i metoda koje daju doktorima dentalne medicine jasnu sliku o anomalijama, ozljedama i bolestima zubi, usne šupljine, čeljusti i povezanih tkiva, i o preventivi, dijagnostici i terapeutskoj dentalnoj medicini;
(e) odgovarajuće kliničko iskustvo pod primjerenim nadzorom.
[…]”
9 Članak 50. stavak 2. te direktive, naslovljen „Dokumentacija i formalnosti”, glasi kako slijedi:
„U slučaju opravdanih sumnji, država članica domaćin može zahtijevati od nadležnih vlasti države članice potvrdu o autentičnosti potvrde i dokaza o formalnoj osposobljenosti izdanih u drugoj državi članici te, prema potrebi, potvrdu činjenice da korisnik za profesije iz poglavlja III. ove glave ispunjava minimalne uvjete osposobljavanja određene u člancima 24., 25., 28., 31., 34., 35., 38., 40., 44. i 46.”
Talijansko pravo
10 Člankom 142. drugim stavkom Regio decreto n. 1592 – approvazione del testo unico delle leggi sull’istruzione superiore (Kraljevska uredba br. 1592 o potvrđivanju jedinstvenog teksta zakonâ o visokom obrazovanju) od 31. kolovoza 1933. (redovni dodatak GURI‑ju br. 283 od 7. prosinca 1933.), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, predviđeno je da „podložno odredbama članka 39. točke (c), zabranjen je istodobni upis na različita sveučilišta i visoka učilišta, na različite fakultete ili škole istog sveučilišta ili istog visokog učilišta i na različite diplomske studije ili preddiplomske studije istog fakulteta ili škole”.
Glavni postupak i prethodna pitanja
11 Radi obavljanja profesije doktora dentalne medicine u Italiji, talijanski državljanin H. Preindl 26. ožujka 2013. podnio je ministarstvu zahtjev za priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti „Doktor der Zahnheilkunde” koji mu je 8. siječnja 2013. izdalo Medicinsko sveučilište u Innsbrucku (Austrija).
12 Ministarstvo je uredbom od 20. svibnja 2013. priznalo taj dokaz o formalnoj osposobljenosti kao dokaz o formalnoj osposobljenosti za doktora dentalne medicine nakon što se upoznalo s dokumentom koji je izdalo nadležno austrijsko tijelo, odnosno Austrijska komora dentalne medicine, kojim se potvrđuje da su ispunjeni minimalni uvjeti iz članka 34. Direktive 2005/36.
13 H. Preindl je 16. listopada 2014. podnio zahtjev ministarstvu, radi obavljanja u Italiji i profesije „liječnika”, za priznavanje dokaza o formalnoj osposobljenosti „Doktor der Gesamten Heilkunde” koji mu je 20. kolovoza 2014. izdalo Medicinsko sveučilište u Innsbrucku. Tom je zahtjevu priložena, među ostalim, pisana izjava austrijskog nadležnog tijela, odnosno Austrijske liječničke komore, kojom se potvrđuje da taj dokaz o formalnoj osposobljenosti ispunjava uvjete iz članka 24. Direktive 2005/36 i da odgovara diplomi kojom se stječe akademska kvalifikacija liječnika za Austriju iz točke 5.1.1. Priloga V. Direktivi 2005/36.
14 Odlučujući o tom drugom zahtjevu za priznavanje, ministarstvo je utvrdilo da su austrijski dokazi o formalnoj osposobljenosti za doktora dentalne medicine i liječnika H. Preindlu izdani 8. siječnja 2013. i 20. kolovoza 2014. i da je potonji dokaz o formalnoj osposobljenosti izdan nakon završetka diplomskog studija za doktora medicine u trajanju od 15 mjeseci, što je znatno manje od šest godina potrebnih za stjecanje dokaza o formalnoj osposobljenosti za liječnika iz članka 24. Direktive 2005/36.
15 Stoga se ministarstvo obratilo Austrijskoj liječničkoj komori da bi saznalo u kojoj mjeri dokaz o formalnoj osposobljenosti za liječnika izdan H. Preindlu ispunjava sve uvjete iz članka 24. Direktive 2005/36.
16 Austrijska liječnička komora je 19. ožujka 2015. potvrdila da taj dokaz o formalnoj osposobljenosti ispunjava te uvjete i da je H. Preindl studij za doktora dentalne medicine započeo 7. rujna 2004. i završio ga 8. siječnja 2013., a studij za doktora medicine započeo 21. ožujka 2006. te ga završio 20. kolovoza 2014.
17 Uzimajući u obzir te podatke, ministarstvo je H. Preindlu odbilo priznati dokaz o formalnoj osposobljenosti koji bi mu omogućio obavljanje profesije „liječnika” u Italiji jer se Direktivom 2005/36 ne predviđa mogućnost da osoba istodobno završi dva osposobljavanja.
18 H. Preindl podnio je žalbu Tribunaleu amministrativo regionale del Lazio (Okružni upravni sud u Laciju, Italija) navodeći da se odbijanje ministarstva otvoreno protivi načelu automatskog priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti za liječnike iz članka 21. Direktive 2005/36. Tužitelj je dodao da je odgovarajućom potvrdom Austrijske liječničke komore izrijekom potvrđeno da su u slučaju studija koji je on prošao ispunjeni minimalni uvjeti osposobljavanja iz članka 21. stavka 1. Direktive 2005/36, precizirani u njezinu članku 24.
19 Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Okružni upravni sud u Laciju) prihvatio je tužbu. Ministarstvo je uložilo žalbu pred Consigliom di Stato (Državno vijeće, Italija). Prema mišljenju ministarstva, u Direktivi 2005/36 nabrojeni su obvezujući uvjeti u vezi s osposobljavanjem koje moraju zajamčiti države članice za dodjelu dokaza da je završeno osnovno medicinsko osposobljavanje. S tim u vezi, članak 24. te direktive predviđa, osobito, da osnovno medicinsko osposobljavanje obuhvaća ukupno najmanje šest godina studija ili 5500 sati teorijskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom. U ovom predmetu brojni ispiti koje je H. Preindl položio uzeti su istodobno u obzir radi izdavanja i dokaza o formalnoj osposobljenosti za doktora dentalne medicine i onoga za liječnika. Taj postupak predstavlja način rada predviđen austrijskim nacionalnim zakonodavstvom, ali koji se – prema mišljenju ministarstva – otvoreno protivi odredbama Direktive 2005/36 i usto uključuje nejednako postupanje, koje predstavlja znatnu diskriminaciju, između austrijskih državljana i državljana drugih država članica Europske unije – među kojima i Talijanske Republike, u kojima je izrijekom zabranjeno istodobno upisivanje dvaju diplomskih studija za osposobljavanje.
20 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se izvanredno osposobljavanje temelji na mogućnosti istodobnog pohađanja više diplomskih studija i pita se ispunjava li, unatoč automatizmu priznavanja stručnih kvalifikacija u smislu članaka 21. i 24. Direktive 2005/36, takvo osposobljavanje minimalne uvjete iz članka 24. i priloga V. toj direktivi. Ako je odgovor potvrdan, taj sud se također pita ima li u tom slučaju država članica od koje se traži priznavanje dokazâ o formalnoj osposobljenosti pravo provjeriti ispunjava li doista izvanredno osposobljavanje stečeno u matičnoj državi članici minimalne uvjete osposobljavanja iz tih odredbi.
21 U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li člancima 21., 22. i 24. Direktive [2005/36] naloženo državi članici u kojoj postoji obveza osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici i s time povezana zabrana istodobnog upisivanja dvaju diplomskih studija, da automatski prizna dokaze o formalnoj osposobljenosti koji su, nasuprot tomu, u državi članici iz koje dolazi zainteresirana osoba stečeni istodobno ili u razdobljima koja se djelomično preklapaju?
2. Mogu li se, u slučaju potvrdnog odgovora, članak 22. točka (a) i članak 21. Direktive [2005/36] tumačiti na način da se tijelu države članice od kojeg se zahtijeva priznavanje ipak dopušta da provjeri je li ispunjen uvjet da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta takvog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici?”
O prethodnim pitanjima
Uvodne napomene
22 Kao što je to navedeno u točki 20. ove presude, sud koji je uputio zahtjev smatra da se na temelju okolnosti da je zainteresirana osoba istodobno pohađala više diplomskih studija može razumno zaključiti da je riječ o izvanrednom sveučilišnom osposobljavanju.
23 Nasuprot tomu, Europska komisija, španjolska i austrijska vlada navode da činjenica istodobnog pohađanja dvaju diplomskih studija ne isključuje nužno to da ti studiji odgovaraju osposobljavanju u punoj nastavnoj satnici.
24 S tim u vezi, valja, s jedne strane, podsjetiti da u okviru postupka suradnje ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a nije na Sudu, već na nacionalnom sudu da utvrdi činjenice koje su dovele do spora i donese zaključak o njihovu učinku na odluku koju treba donijeti. S druge strane, Sud je u okviru podjele nadležnosti između njega i nacionalnih sudova dužan uzeti u obzir činjenični i pravni okvir unutar kojeg su postavljena prethodna pitanja, kako je određen odlukom kojom se upućuje prethodno pitanje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 24. i navedenu sudsku praksu).
25 Stoga, iako se tvrdnja Komisije, španjolske i austrijske vlade ne čini na prvi pogled potpuno neosnovanom, prethodna pitanja ispitat će se s obzirom na činjenice kako ih je naveo sud koji je uputo zahtjev.
Prvo pitanje
26 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 21., 22. i 24. Direktive 2005/36 tumačiti na način da obvezuju državu članicu, čije zakonodavstvo predviđa obvezu osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici i zabranu istodobnog upisivanja dvaju osposobljavanja, da automatski prizna dokaze o formalnoj osposobljenosti izdane u drugoj državi članici nakon završetka djelomično istodobnih osposobljavanja.
27 S tim u vezi, treba podsjetiti na to da Direktiva 2005/36, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 19., propisuje, među ostalim kada je riječ o profesijama liječnika i doktora dentalne medicine, sustav automatskoga priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti na temelju usklađenih minimalnih uvjeta osposobljavanja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 30. travnja 2014., Ordre des architectes, C‑365/13, EU:C:2014:280, t. 20.).
28 Stoga, članak 21. stavak 1. Direktive 2005/36 propisuje u vezi s načelom automatskog priznavanja da svaka država članica priznaje, među ostalim, dokaze o formalnoj osposobljenosti za liječnike koji omogućuju pristup profesionalnoj djelatnosti liječnika s osnovnom osposobljenošću i za doktore dentalne medicine, iz točaka 5.1.1. i 5.3.2. Priloga V. toj direktivi, koji zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz članaka 24. i 34. navedene direktive, priznajući im, u svrhu pristupa profesionalnim djelatnostima i njihovu obavljanju na svojem državnom području, jednaku valjanost kao i dokazima o formalnoj osposobljenosti koje sama izdaje.
29 Nadalje, članak 22. točka (a) Direktive 2005/36 predviđa to da, što se tiče određenih osposobljavanja, među kojima i osnovnog medicinskog osposobljavanja i osposobljavanja za doktora dentalne medicine iz članaka 24. i 34. te direktive, države članice mogu odobriti izvanredno osposobljavanje pod uvjetima koje utvrde nadležna tijela tih država članica, pod uvjetom da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta takvog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici.
30 Naposljetku, treba napomenuti to da se nijednoj odredbi te direktive ne protivi to da države članice dopuste istodobni upis na više osposobljavanja.
31 Stoga je priznavanje dokazâ o formalnoj osposobljenosti, među kojima i dokaza o formalnoj osposobljenosti za liječnike s osnovnom osposobljenošću i za doktore dentalne medicine, automatsko i bezuvjetno u smislu da obvezuje države članice da priznaju jednakovrijednost dokaza o formalnoj osposobljenosti navedenih u Direktivi 2005/36 a da od zainteresiranih osoba ne mogu zahtijevati ispunjavanje drugih uvjeta različitih od onih propisanih tom direktivom. To priznavanje temelji se na uzajamnom povjerenju država članica u dostatnost dokaza o formalnoj osposobljenosti koje su izdale druge države članice, pri čemu se to povjerenje temelji na sustavu osposobljavanja čija je razina određena zajedničkim dogovorom (vidjeti, analogijom, presudu od 19. lipnja 2003., Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 30.).
32 Stoga, na prvo pitanje valja odgovoriti u smislu da članke 21., 22. i 24. Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da obvezuju državu članicu, čije zakonodavstvo predviđa obvezu osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici i zabranu istodobnog upisivanja dvaju osposobljavanja, da automatski prizna dokaze o formalnoj osposobljenosti navedene u toj direktivi i izdane u drugoj državi članici nakon završetka djelomično istodobnih osposobljavanja.
Drugo pitanje
33 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 21. i članak 22. točku (a) Direktive 2005/36 tumačiti na način da država članica domaćin može provjeriti je li ispunjen uvjet da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta izvanrednog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici.
34 Kao što je to već navedeno u točkama 28. i 29. ove presude, Direktiva 2005/36 u člancima 21. i 22. predviđa uzajamno priznavanje dokazâ o formalnoj osposobljenosti liječnika i doktora dentalne medicine i ovlašćuje države članice da organiziraju, uz poštovanje određenih zahtjeva, izvanredna osposobljavanja za liječnike i doktore dentalne medicine. Međutim, odgovornost osiguravanja toga da se zahtjevi za osposobljavanja, kvalitativni i kvantitativni, propisani Direktivom 2005/36 u potpunosti poštuju u cijelosti tereti nadležno tijelo države članice koje izdaje dokaz o formalnoj osposobljenosti (vidjeti, analogijom, presudu od 19. lipnja 2003., Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 56.).
35 Ono svoje ovlasti mora izvršavati uzimajući u obzir to da će dokazi o formalnoj osposobljenosti omogućiti njihovim imateljima kretanje i bavljenje profesijom u svim državama članicama Europske unije, na temelju automatskog i bezuvjetnog priznavanja tih dokaza (vidjeti, u tom smislu presudu od 19. lipnja 2003., Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 56.) koje se temelji na, kao što je to navedeno u točki 31. ove presude, uzajamnom povjerenju država članica u dostatnost dokaza o formalnoj osposobljenosti koje su izdale druge države članice.
36 S tim u vezi, može se napomenuti da bi sustav automatskog i bezuvjetnog priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti poput onoga iz članka 21. Direktive 2005/36 bio znatno ugrožen ako bi se državama članicama dopustilo da dovode u pitanje, prema vlastitom nahođenju, osnovanost odluke nadležnog tijela druge države članice o izdavanju tog dokaza o formalnoj osposobljenosti (vidjeti, analogijom, presudu od 19. lipnja 2003., Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 75.).
37 Doista, automatizam i bezuvjetnost priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti ostaju netaknuti u slučaju kada matična država članica izdaje dokaz o formalnoj osposobljenosti nakon osnovnog medicinskog osposobljavanja ili osposobljavanja doktora dentalne medicine, sukladno članku 22. točki (a) Direktive 2005/36. Također u tom kontekstu na nadležnim je tijelima matične države članice, pri čemu su isključena ona države članice domaćina, da osiguraju to da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta izvanrednog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici i, općenito, da se svi zahtjevi iz Direktive 2005/36 u potpunosti poštuju.
38 Radi potpunosti treba naglasiti da članak 50. stavak 2. Direktive 2005/36 omogućuje državi članici domaćinu da u slučaju opravdanih sumnji zahtijeva od nadležnih vlasti države članice potvrdu o autentičnosti potvrde i dokaza o formalnoj osposobljenosti izdanih u toj drugoj državi članici te, prema potrebi, potvrdu činjenice da u pogledu profesija navedenih u toj direktivi korisnik ispunjava minimalne uvjete osposobljavanja koji se njome traže.
39 Takvo sredstvo omogućava, uostalom, državi članici domaćinu da se uvjeri u to da se na potvrde i dokaze o formalnoj osposobljenosti koji su joj podneseni može primijeniti automatsko i bezuvjetno priznavanje (vidjeti analogijom presudu od 19. lipnja 2003., Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 76.).
40 Stoga, kada studij ispunjava zahtjeve osposobljavanja propisane Direktivom 2005/36, a što je na tijelu države članice koje izdaje dokaz o formalnoj osposobljenosti da provjeri, tijela države članice domaćina ne mogu odbiti priznati taj dokaz. Okolnost da je zainteresirana osoba pohađala izvanredno osposobljavanje, sukladno članku 22. točki (a) te direktive, ili više istodobnih studija ili studija koji traju u razdobljima koja se djelomično preklapaju, ne utječe na navedeno ako su ispunjeni zahtjevi za osposobljavanje propisani tom direktivom.
41 S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti u smislu da članak 21. i članak 22. točku (a) Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da im se protivi to da država članica domaćin provjerava je li ispunjen uvjet da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta izvanrednog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici.
Troškovi
42 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Članke 21., 22. i 24. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija treba tumačiti na način da obvezuju državu članicu, čije zakonodavstvo predviđa obvezu osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici i zabranu istodobnog upisivanja dvaju osposobljavanja, da automatski prizna dokaze o formalnoj osposobljenosti navedene u toj direktivi i izdane u drugoj državi članici nakon završetka djelomično istodobnih osposobljavanja.
2. Članak 21. i članak 22. točku (a) Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da im se protivi to da država članica domaćin provjerava je li ispunjen uvjet da sveukupno trajanje, razina i kvaliteta izvanrednog osposobljavanja nisu manji od redovnog osposobljavanja u punoj nastavnoj satnici.
Potpisi