PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)

15. studenoga 2018.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv PKK‑a s ciljem borbe protiv terorizma – Zamrzavanje financijskih sredstava – Ovlasti Vijeća – Mogućnost da se tijelo treće zemlje smatra nadležnim tijelom u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP – Činjenična osnova odluka o zamrzavanju financijskih sredstava – Pozivanje na teroristička djela – Sudski nadzor – Obveza obrazlaganja – Prigovor nezakonitosti”

U predmetu T‑316/14,

Kurdistan Workers’ Party (PKK), koji zastupaju A. van Eik, T. Buruma i M. Wijngaarden, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje su u početku zastupali F. Naert i G. Étienne, a zatim F. Naert i H. Marcos Fraile, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju su u početku zastupali C. Brodie i V. Kaye, zatim C. Brodie i S. Brandon, zatim C. Brodie, C. Crane i R. Fadoju, zatim C. Brodie, R. Fadoju i P. Nevill, te naposljetku R. Fadoju, u svojstvu agenata,

i

Europska Komisija, koju su u početku zastupali F. Castillo de la Torre i D. Gauci, zatim D. Gauci, J. Norris‑Usher i T. Ramopoulos, te naposljetku J. Norris‑Usher, T. Ramopoulos i R. Tricot, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se prvotno tražilo poništenje Provedbene Uredbe Vijeća (EU) br. 125/2014 od 10. veljače 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 714/2013 (SL 2014., L 40, str. 9.), u dijelu u kojem se taj akt odnosi na tužitelja, kao i, nakon toga, drugih akata koji su uslijedili, u dijelu u kojem se oni odnose na njega,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),

u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, V. Kreuschitz, I. S. Forrester (izvjestitelj), N. Półtorak i E. Perillo, suci,

tajnik: K. Guzdek, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 16. travnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je 28. rujna 2001. Rezoluciju 1373(2001) koja sadržava strategije za borbu protiv terorizma svim sredstvima, a posebno protiv njegova financiranja.

2        Budući da je djelovanje Europske unije bilo potrebno za provedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001), Vijeće Europske unije donijelo je 27. prosinca 2001. Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 11.). Konkretno, članak 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i ostale financijske imovine i gospodarskih izvora osoba, skupina i subjekata navedenih u popisu koji se nalazi u prilogu tom zajedničkom stajalištu.

3        Istoga dana, radi provedbe na razini Unije mjera opisanih u Zajedničkom stajalištu 2001/931, Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.), kao i Odluku 2001/927/EZ kojom se utvrđuje popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2001., L 344, str. 83.). Tužiteljevo ime nije se nalazilo na tom prvotnom popisu.

4        Vijeće je 2. svibnja 2002. donijelo Zajedničko stajalište 2002/340/ZVSP o ažuriranju Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2002., L 116, str. 75.). Prilogom Zajedničkom stajalištu 2002/340 ažurira se popis osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Zajedničkim stajalištem 2001/931 i na njega se osobito uvrštava ime Kurdistan Workers’ Party (PKK), tužitelja, označenog na sljedeći način: „Kurdistanska radnička stranka (PKK)”.

5        Istoga dana Vijeće je također donijelo Odluku 2002/334/EZ o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Odluke 2001/927 (SL 2002., L 116, str. 33.). Tom odlukom ime PKK‑a uvršteno je na popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 korištenjem istih pojmova poput onih upotrijebljenih u Prilogu Zajedničkom stajalištu 2002/340.

6        Ti instrumenti su nakon toga redovito bili ažurirani, primjenom članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 i članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001. Ime PKK‑a zadržano je na popisima osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene naprijed navedenim instrumentima i koji su priloženi tim instrumentima (u daljnjem tekstu: sporni popisi). Od 2. travnja 2004. ime subjekta uvrštenog na sporne popise je „‚Kurdistanska radnička stranka’ (‚PKK’) (također poznat i pod imenom ‚KADEK’; također poznat i pod imenom ‚KONGRA‑GEL’)”.

7        Vijeće je tako 10. veljače 2014. među ostalim donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 125/2014 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 714/2013 (SL 2014., L 40, str. 9.), kojom su zadržane mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja. Obrazloženje uz Uredbu br. 125/2004 temeljilo se osobito na rješenju Home Secretaryja (ministar unutarnjih poslova, Ujedinjena Kraljevina) od 29. ožujka 2001. o zabrani PKK‑a na temelju UK Terrorism Act 2000 (Zakon Ujedinjene Kraljevine protiv terorizma iz 2000.) (u daljnjem tekstu: Rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine), kako je dopunjeno rješenjem od 14. srpnja 2006., koje je stupilo na snagu 14. kolovoza 2006., u kojem je navedeno da su „KADEK” i „Kongra Gel Kurdistan” drugi nazivi za PKK (u daljnjem tekstu: rješenje od 14. srpnja 2006.); na Odluci vlade Sjedinjenih Američkih Država kojom se PKK određuje kao „strana teroristička organizacija” ([eng.] foreign terrorist organisation) na temelju Odjeljka 219. US Immigration and Nationality Act (Američki zakon o useljavanju i državljanstvu) u izmijenjenoj verziji (u daljnjem tekstu: određivanje kao FTO‑a), i na Odluci vlade Sjedinjenih Američkih Država kojom je PKK uvršten na „poseban popis globalnih terorista” ([eng.] specially designated global terrorist) na temelju Executive Order n^o 13224 (Predsjednička uredba br. 13224) (u daljnjem tekstu: određivanje kao SDGT‑a). U tom obrazloženju navodio se također popis brojnih događaja, do kojih je došlo između studenoga 2003. i listopada 2011., kvalificiranih kao teroristička djela koja je navodno počinio PKK, kao i određen broj presuda sudova za sigurnost Republike Turske. Protiv Uredbe br. 125/2014 je prvotno bila podnesena ova tužba.

 Postupak i razvoj događaja tijekom postupka

8        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. svibnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak kojim je zahtijevao poništenje Provedbene uredbe Vijeća br. 125/2014, u dijelu u kojem se ona na njega odnosi, i utvrđenje da se u odnosu na njega ne primjenjuje Uredba br. 2580/2001.

9        U okviru pisanoga dijela postupka, dokumentom od 15. rujna 2014., Vijeće je podnijelo odgovor na tužbu kojem je priložilo, među ostalim, rješenje ministra unutarnjih poslova, rješenje od 14. srpnja 2006., određivanje kao FTO‑a, određivanje kao SDGT‑a, određeni broj godišnjih izvješća Office of the US Coordinator for counterterrorism of the US Department of State (Ured koordinatora za borbu protiv terorizma Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjene Američke Države) kao i određen broj novinskih članaka. Dopisom od 31. ožujka 2015. Vijeće je zatim podnijelo odgovor na repliku kojem je, osobito, priložilo izvatke iz presuda od 23. travnja 2013. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) i od 21. svibnja 2014. Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska).

10      Dokumentom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. rujna 2014. Europska komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u postupku u potporu zahtjevu Vijeća. Rješenjem od 7. siječnja 2015., donesenim na temelju članka 116. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., predsjednik trećeg vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju. Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. ožujka 2015. Komisija je dostavila svoj intervencijski podnesak. Tužitelj i Vijeće podnijeli su svoja očitovanja u za to određenim rokovima.

11      Dokumentom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. lipnja 2015., Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Vijeća. Odlukom od 12. kolovoza 2015., donesenom na temelju članka 144. stavka 4. Poslovnika Općeg suda, predsjednik trećeg vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju, pri čemu su prava Ujedinjene Kraljevine međutim ograničena na ona iz članka 116. stavka 6. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

12      Odlukom od 16. svibnja 2016., donesenom na temelju članka 70. stavka 1. Poslovnika, predsjednik trećeg vijeća Općeg suda prekinuo je postupak do objave presuda u predmetima A i dr. (C‑158/14), Vijeće/LTTE (C‑599/14 P) i Vijeće/Hamas (C‑79/15 P). Nakon objave presuda od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202) od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584), postupak se automatski nastavio.

13      Odlukom od 5. rujna 2017., donesenom na temelju mjere upravljanja postupkom na temelju članka 89. stavka 3. točke (c) Poslovnika, Opći sud (treće vijeće) pozvao je stranke da podnesu svoja očitovanja o presudama od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202), od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584).

14      Dokumentom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. rujna 2017. tužitelj je dostavio svoje očitovanje o presudama od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202), od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584). S jedne strane, on smatra da presuda od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202), ne uređuje konačno pravna pitanja navedena u okviru njegova prvog i drugog tužbenog razloga. S druge strane, prema njegovu mišljenju, iz presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584), proizlazi da se popis događaja kvalificiranih kao teroristička djela, poput onoga koji se koristi u ovom predmetu, ne može smatrati odlukom nadležnog nacionalnog tijela; da je Vijeće u obrazloženjima u vezi s odlukama tijela trećih država dužno navesti informacije na temelju kojih se može zaključiti da je provjerilo poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, što je propustilo napraviti u ovom slučaju, i da mnogo vremena koje je proteklo od donošenja nacionalnih odluka koje su bile temelj za prvotno uvrštavanje tužiteljeva imena na sporne popise može obvezati Vijeće na podnošenje dodatnih argumenata za opravdavanje zadržavanja tužiteljeva imena na spornim popisima. Tužitelj je također dostavio presudu cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) od 14. rujna 2017. (u daljnjem tekstu: presuda žalbenog suda u Bruxellesu) u kojoj je utvrđeno da se tužitelja ne može kvalificirati kao terorističku organizaciju i da se djela koja se pripisuju Kurdskim sokolovima slobode (TAK) ne mogu pripisati PKK‑u.

15      Dokumentima podnesenima tajništvu Općeg suda 5. listopada 2017. Vijeće i Komisija dostavili su svoja očitovanja o presudama od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202), od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584). Oni smatraju da prvi i drugi tužbeni razlog koje je iznio tužitelj treba odbiti s obzirom na presudu od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202). Nadalje, presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), potvrdila je da je moguće da se Vijeće pozove na odluke tijela trećih zemalja i na elemente koji nisu odluke nadležnih nacionalnih tijela radi zadržavanja njegova imena na spornim popisima.

16      Provedbenom uredbom (EU) br. 790/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 125/2014 (SL 2014., L 217, str. 1.), zadržane su mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja a da nisu izmijenjeni razlozi kojima se opravdava zadržavanje njegova imena.

17      Dopisom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 20. kolovoza 2014. tužitelj je zatražio mogućnost da prilagodi svoj tužbeni zahtjev na način da se on i njegovi tužbeni razlozi mutatis mutandis primijene na Uredbu br. 790/2014 i na obrazloženje uz tu uredbu. Dopisom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 15. rujna 2014. Vijeće nije prigovorilo tužiteljevu zahtjevu i uputilo je mutatis mutandis na svoj odgovor na žalbu.

18      Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/513 od 26. ožujka 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 790/2014 (SL 2015., L 82, str. 1.), kao i Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/521, od istoga dana, o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/483/ZVSP (SL 2015., L 82, str. 107.), zadržane su mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja.

19      Dopisom od 27. ožujka 2015., dostavljenim tužitelju 1. travnja 2015., Vijeće je potonjem uputilo obrazloženje o zadržavanju njegova imena na spornim popisima. U svojem dopisu od 27. ožujka 2015. Vijeće je, u odgovoru na argumente koje je iznio tužitelj, tvrdilo da činjenica da su među skupinama koje se bore protiv „Islamske države” i kurdske skupine nije utjecala na njegovu ocjenu prema kojoj PKK udovoljava kriterijima za određivanje koji su predviđeni Zajedničkim stajalištem 2001/931. U obrazloženju priloženom tom dopisu Vijeće se pozvalo na tri niza nacionalnih odluka, odnosno, kao prvo, na rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, kako je dopunjeno rješenjem od 14. srpnja 2006.; kao drugo, na određivanje kao FTO‑a te također određivanje kao SDGT‑a, i, kao treće, na presudu od 2. studenoga 2011. tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) kojom se Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya proglašava krivim za sudjelovanje u zločinačkom udruženju radi pripremanja terorističkog djela i financiranja terorističkog pothvata, potvrđenu u žalbenom postupku presudom od 23. travnja 2013. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) i, u žalbenom postupku, presudom od 21. svibnja 2014. Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) (u daljnjem tekstu, zajedno: presude francuskih sudova). Vijeće je utvrdilo da je svaka od nacionalnih odluka odluka nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i da su one još uvijek na snazi. Nakon toga je navelo da je ispitalo jesu li postojali elementi u njegovu posjedu koji su išli u prilog uklanjanju imena PKK sa spornih popisa i da nije našlo nijedan od njih. Također je navelo da smatra da razlozi koji su opravdali uvrštavanje imena PKK‑a na sporne popise i dalje vrijede i zaključilo da ime PKK‑a treba zadržati na spornim popisima.

20      Nadalje, obrazloženje je u prilogu sadržavalo opis svake nacionalne odluke koji je sadržavao prezentaciju definicije pojma terorizma u nacionalnom pravu, opis primjenjivih nacionalnih upravnih i sudskih postupaka, sažetak povijesnog razvoja postupka i posljedica nacionalne odluke o kojoj je riječ, sažetak zaključaka koje su u vezi s tužiteljem donijela nadležna tijela, opis djela na koje su se pozvala ta nadležna tijela i zaključak da su ta djela teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. Nasuprot tomu, u tom obrazloženju nije se više pozivalo ni na presude sudova za sigurnost Republike Turske ni na popis događaja kvalificiranih kao teroristička djela koja je navodno počinio tužitelj, poput onih navedenih u prethodnim obrazloženjima.

21      Dopisom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 26. svibnja 2015. tužitelj je zatražio mogućnost da prilagodi svoj tužbeni zahtjev na način da se on i njegovi tužbeni razlozi mutatis mutandis primijene na Uredbu 2015/513, na Odluku 2015/521 i na obrazloženje uz tu uredbu. U svojoj preinaci tužbenog zahtjeva tužitelj navodi da, osobito, Vijeće nije uzelo u obzir razvoj događaja u vezi s uključivanjem PKK‑a u borbu protiv skupine „Islamska država”. Kada je riječ o rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, tužitelj osporava važnost činjenice da je ono potvrđeno u prosincu 2014. nakon preispitivanja jer zahtjev za preispitivanje nije podnio on. Također smatra da je opis, u obrazloženju, događaja do kojih je došlo 2014. i na koje se poziva ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine previše neodređen da bi se na temelju njega moglo zaključiti da su ti događaji teroristička djela koja se mogu pripisati PKK‑u. Niječe i odgovornost za te događaje, za koje tvrdi da ih je počinila skupina različita od PKK‑a, i osporava mogućnost da ih se kvalificira kao teroristička djela. Isto tako, kada je riječ o određivanju kao FTO‑a i određivanju kao SDGT‑a, tužitelj smatra da je opis događaja koji mu se pripisuju također previše neodređen da bi se na temelju njega moglo zaključiti da je riječ o terorističkim djelima koja se mogu pripisati PKK‑u. Kada je riječ o presudama francuskih sudova, tužitelj smatra da ih ne treba primijeniti jer se one odnose na subjekt različit od PKK‑a i temelje se na neprovjerenim informacijama.

22      Dopisom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 12. lipnja 2015. Vijeće je dostavilo svoja očitovanja na tužiteljev zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva. Stoga, Vijeće je, osobito, dovelo u pitanje tužiteljevo poštovanje članka 44. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. i pozvalo se mutatis mutandis na svoj odgovor na tužbu. Vijeće, međutim, nije iznijelo nijedan prigovor materijalnom proširenju tužbe koje je zatražio tužitelj.

23      Nakon toga tužiteljevo ime zadržano je na spornim popisima pri svakom polugodišnjem preispitivanju. Tužitelj je zbog toga zatražio mogućnost da prilagodi svoj tužbeni zahtjev na način da on i njegovi tužbeni razlozi obuhvate mutatis mutandis nove akte koje donese Vijeće.

24      Tako su Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/1325 od 31. srpnja 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/513 (SL 2015., L 206, str. 12.), kao i Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/1334, od istoga dana, o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2015/521 (SL 2015., L 206, str. 61.), zadržane mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja a da nije izmijenjen razlog kojim se opravdava zadržavanje njegova imena.

25      Podneskom kojim se vrši prilagodba podnesenim tajništvu Općeg suda 15. rujna 2015., u skladu s člankom 86. stavcima 2. do 4. Poslovnika, tužitelj je prilagodio tužbu na način da ona obuhvaća i poništenje Uredbe 2015/1325 i Odluke 2015/1334 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 8. listopada 2015. Vijeće je primilo na znanje tu prilagodbu.

26      Provedbenom uredbom (EU) 2015/2425 od 21. prosinca 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/1325 (SL 2015., L 334, str. 1.) zadržane su mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja a da nije izmijenjen razlog kojim se opravdava zadržavanje njegova imena.

27      Podneskom kojim se vrši prilagodba podnesenim tajništvu Općeg suda 18. veljače 2016. tužitelj je prilagodio tužbu na način da ona obuhvaća i poništenje Uredbe 2015/2425 u dijelu u kojem se ona na njega odnosi. U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 15. ožujka 2016. Vijeće je primilo na znanje tu prilagodbu.

28      Provedbenom uredbom (EU) 2016/1127 od 12. srpnja 2016. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2015/2425 (SL 2016., L 188, str. 1.) mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja održane su na snazi a da nije izmijenjen razlog kojim se opravdava zadržavanje njegova imena.

29      Podneskom kojim se vrši prilagodba podnesenim tajništvu Općeg suda 9. rujna 2016. tužitelj je prilagodio tužbu na način da ona obuhvaća i poništenje Uredbe 2016/1127 u dijelu u kojem se ona na njega odnosi.

30      Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2017/150 od 27. siječnja 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2016/1127 (SL 2017., L 23, str. 3.) zadržane su mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja a da nije izmijenjen razlog kojim se opravdava zadržavanje njegova imena.

31      Podneskom kojim se vrši prilagodba podnesenim tajništvu Općeg suda 23. ožujka 2017. tužitelj je prilagodio tužbu na način da ona obuhvaća i poništenje Uredbe 2017/150 u dijelu u kojem se ona na njega odnosi. U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 17. kolovoza 2017. Vijeće je primilo na znanje tu prilagodbu. Ono se osim toga pozvalo na presude od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202), od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584), u prilog tomu da tužbu treba odbiti.

32      Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/150 (SL 2017., L 204, str. 3.), kao i Odlukom Vijeća (ZVSP) 2017/1426, od istoga dana, o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.), zadržane su mjere ograničavanja primijenjene na tužitelja a da nije izmijenjen razlog kojim se opravdava zadržavanje njegova imena.

33      Podneskom kojim se vrši prilagodba podnesenim tajništvu Općeg suda 29. rujna 2017. tužitelj je prilagodio tužbu na način da ona obuhvaća i poništenje Odluke 2017/1420 i Odluke 2017/1426 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 27. listopada 2017. Vijeće je primilo na znanje tu prilagodbu. Nadalje, kada je riječ o presudi cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) koju je dostavio tužitelj, Vijeće smatra da ona ne dovodi u pitanje kvalifikaciju tužitelja kao terorističke organizacije. Kao prvo, presuda o kojoj je riječ priznaje da PKK nije bio određen kao teroristička organizacija zbog specifičnosti belgijskoga kaznenog prava. Kao drugo, presuda cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) naglašava to da su djela nasilja počinjena u okviru sukoba između tužitelja i turskih vlasti nakon prekida vatre u 2015. Kao treće, u svojoj presudi cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) zaključio je da nije moguće sa sigurnošću zaključiti da su se djela koja je TAK počinio mogla pripisati PKK‑u na temelju dokumenata u spisu, nego da je u presudi samo upućeno na njemačku presudu sa suprotnim zaključkom.

34      Opći sud je na prijedlog osmog vijeća, primjenom članka 28. Poslovnika, odlučio uputiti predmet proširenom sastavu suda.

35      Opći sud je na temelju prijedloga suca izvjestitelja odlučio otvoriti usmeni dio postupka.

36      Saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja im je postavio Opći sud tijekom rasprave 16. travnja 2018. Tom prigodom, pozivajući se na svoje stajalište u vezi s relevantnosti međunarodnog humanitarnog prava za tumačenje pojma terorističkog djela, tužitelj je obavijestio Opći sud o svojoj odluci da povlači svoj prvi tužbeni razlog, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave. Nakon rasprave zatvoren je usmeni dio postupka i započelo je vijećanje.

 Zahtjevi stranaka

37      Nakon prilagodbe svojih tužbenih zahtjeva tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi, u dijelu u kojem se odnose na njega, provedbene uredbe br. 125/2014, br. 790/2014, 2015/513, 2015/1325, 2015/2425, 2016/1127, 2017/150 i 2017/1420, odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426, kao i popratna obrazloženja tih akata (u daljnjem tekstu: pobijani akti);

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

38      Vijeće, koje podupiru Komisija i Ujedinjena Kraljevina, zahtijeva od Općeg suda da:

–        odbije tužbu u cijelosti;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Meritum

39      Tužitelj se, u biti, poziva na osam tužbenih razloga u potporu zahtjevu za poništenje pobijanih akata. Prvi tužbeni razlog, koji je tužitelj povukao tijekom rasprave, temelji se na povredi međunarodnog prava oružanog sukoba. Konkretno, tužitelj smatra da je Zajedničko stajalište 2001/931 suprotno međunarodnom humanitarnom pravu jer uključuje djela koja, u okviru oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter, nisu ratni zločini i legitimna su na temelju prava oružanog sukoba. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 jer je PKK kvalificiran kao teroristička skupina. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 jer se pobijani akti ne temelje na odluci nadležnog nacionalnog tijela. Pobijane akte treba osobito poništiti jer se dijelom temelje na odlukama trećih zemalja. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jer se pobijani akti dijelom temelje na informacijama dobivenima mučenjem ili zlostavljanjem. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 jer Vijeće nije provelo odgovarajuće preispitivanje uvrštavanja imena PKK‑a na sporne popise. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti i supsidijarnosti. Sedmi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja, koja je propisana člankom 296. UFEU‑a. Osmi tužbeni razlog temelji se na povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

40      Opći sud smatra korisnim započeti ispitivanjem sedmog tužbenog razloga.

 Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

41      Svojim sedmim tužbenim razlogom tužitelj u biti navodi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja jer nije iznijelo stvarne i podrobne razloge zbog kojih je nakon preispitivanja odlučilo zadržati ime PKK‑a na spornim popisima. Konkretno, tužitelj smatra da Vijeće nije objasnilo zašto su nacionalne odluke na temelju kojih je ono odlučilo zadržati ime PKK‑a na spornim popisima odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931; da nije navelo razloge za donošenje tih odluka; da nije ispitalo može li se događaje na koje su se pozvala nacionalna tijela kvalificirati kao teroristička djela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 i da nije navelo razloge zbog kojih su te odluke bile dostatne da opravdaju zadržavanje mjera ograničavanja protiv PKK‑a. Nadalje, kada je riječ o određivanju kao FTO‑a i određivanju kao SDGT‑a, Vijeće nije ispitalo postoje li učinkovita postupovna jamstva u Sjedinjenim Američkim Državama.

42      Vijeće osporava te argumente i smatra da obrazloženje pobijanih akata, tumačeno u vezi s potonjima, ispunjava njegovu obvezu obrazlaganja. Konkretno, razlozi koji su doveli do prvotnog uvrštavanja tužiteljeva imena na sporne popise i dalje vrijede. Kada je riječ o rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, Vijeće se poziva na presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće (T‑256/07, EU:T:2008:461), koja se odnosi na isto rješenje i u kojoj je Opći sud zaključio da je Vijeće ispunilo svoju obvezu obrazlaganja pozivajući se na to rješenje kao i na popis događaja kvalificiranih kao teroristička djela. Kada je riječ o određivanju kao FTO‑a i SDGT‑a, Vijeće smatra, osobito, da su elementi iz obrazloženja bili dostatno podrobni da tužitelju omoguće pokretanje postupka pred nadležnim nacionalnim tijelima i da podnesene informacije ispunjavaju njegove obveze obrazlaganja kako su opisane u presudama od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584).

43      S tim u vezi, treba podsjetiti na to da je obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, kako je predviđena člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje o temeljnim pravima, posljedica načela poštovanja prava obrane i da je njezin cilj, s jedne strane, zainteresiranoj osobi pružiti dostatnu informaciju za zaključak o tome je li akt osnovan ili možda sadržava pogrešku zbog koje se valjanost akta može osporavati pred sudom Unije i, s druge strane, omogućiti tom sudu da izvrši nadzor zakonitosti tog akta (vidjeti presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 29. i navedenu sudsku praksu, i od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, EU:T:2013:273, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

44      U obrazloženju takvog akta treba stoga, u svakom slučaju, navesti činjenice i pravno promišljanje koje je ključno u strukturi tog akta (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 30. i navedena sudska praksa).

45      Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, i obrazloženje prvotne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava i obrazloženje sljedećih odluka moraju se odnositi ne samo na zakonske pretpostavke primjene Zajedničkog stajališta 2001/931 i Uredbe br. 2580/2001, nego i na posebne i konkretne razloge zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti za ocjenu smatra da dotična osoba mora biti predmet mjere zamrzavanja financijskih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 52.; od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 162., i od 25. ožujka 2015., Central Bank of Iran/Vijeće, T‑563/12, EU:T:2015:187, t. 55.).

46      Prema tome, osim ako se važni razlozi koji se tiču sigurnosti Unije ili njezinih država članica ili pak održavanja njihovih međunarodnih odnosa ne protive priopćenju određenih informacija, Vijeće je dužno obavijestiti osobu ili subjekt obuhvaćene mjerama ograničavanja o posebnim i konkretnim razlozima zbog kojih je smatralo da mora usvojiti te mjere. Stoga također treba navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravna opravdanost dotičnih mjera i razmatranja na temelju kojih ih je donijela (presuda od 9. srpnja 2009., Melli Bank/Vijeće, T‑246/08 i T‑332/08, EU:T:2009:266, t. 144.).

47      Usto, obrazloženje mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta i kontekstu u kojem se donosi. Zahtjev za obrazlaganje treba ocijeniti ovisno o okolnostima konkretnog slučaja a osobito o sadržaju akta, naravi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati ili ostale zainteresirane osobe na koje se taj akt izravno i osobno odnosi (presuda od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 141.; vidjeti, također, presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 159. i navedenu sudsku praksa). U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se dostatnost obrazloženja mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na njegov kontekst te ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje. Konkretno, akt koji negativno utječe na neku osobu dostatno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (presuda od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 82.).

48      Tako opisana obveza obrazlaganja predstavlja bitno načelo prava Unije od kojeg je moguće odstupiti samo zbog važnih razloga. Prema tome, obrazloženje se u načelu mora dostaviti zainteresiranoj strani u istom trenutku kad i akt koji na nju negativno utječe, pri čemu izostanak obrazloženja ne može popraviti činjenica da je zainteresirana strana saznala razloge za akt tijekom postupka pred sudom Unije (presuda od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće, T‑562/10, EU:T:2011:716, t. 32.).

49      Slijedom toga, kad je riječ o odlukama o zadržavanju mjera ograničavanja protiv osobe ili subjekta, Sud Unije dužan je provjeriti, osobito, s jedne strane, je li poštovana obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, pa, slijedom toga, jesu li navedeni razlozi dostatno precizni i konkretni, kao i, s druge strane, jesu li ti razlozi potkrijepljeni (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

50      U tom kontekstu valja pojasniti da osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv svojeg zadržavanja njegova imena na spornom popisu, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da i dalje postoji rizik njezine uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tomu proizlaze li ti elementi iz nacionalne odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora. U slučaju osporavanja Vijeće je dužno dokazati osnovanost činjenica koje se navode, a sud Unije dužan je provjeriti njihovu materijalnu točnost (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

51      Treba podsjetiti na to da članak 1. Zajedničkog stajališta 2001/931, razlikuje, s jedne strane, prvotno uvrštavanje imena osobe ili subjekta na sporni popis, o kojem je riječ u njegovu stavku 4., i, s druge strane, zadržavanje na tom popisu imena osobe ili subjekta koji su već uvršteni na taj popis, o kojem je riječ u njegovu stavku 6. (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 58.).

52      Usto, prema sudskoj praksi, za donošenje odluke o zadržavanju imena osobe ili subjekta na spornom popisu relevantno je je li se, od uvrštavanja imena te osobe ili subjekta na popis ili od prethodnog preispitivanja, činjenično stanje promijenilo do te mjere da više ne vrijedi isti zaključak o uključenosti te osobe ili subjekta u terorističke aktivnosti (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 46.). Iz te sudske prakse proizlazi da Vijeće, u okviru preispitivanja na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, može zadržati ime osobe ili subjekta o kojem je riječ na spornom popisu ako zaključi da i dalje postoji rizik da su oni uključeni u terorističke aktivnosti, koji je opravdavao njihovo prvotno uvrštavanje na taj popis. Zadržavanje imena osobe ili subjekta na spornom popisu stoga, u biti, predstavlja produljenje prvotnog uvrštavanja (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 51.).

53      Osim toga, ako, s obzirom na proteklo vrijeme i promjene okolnosti u ovom slučaju, na temelju same činjenice da je nacionalna odluka koja je bila temelj za prvotno uvrštavanje i dalje na snazi nije moguće zaključiti da i dalje postoji rizik da su osoba ili subjekt o kojem je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, Vijeće je dužno utemeljiti odluku o zadržavanju imena te osobe ili subjekta na tom popisu na aktualnoj ocjeni situacije, vodeći računa o novijim činjeničnim elementima koji dokazuju daljnje postojanje tog rizika (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 54.).

54      Upravo s obzirom na ta načela valja ispitati jesu li pobijani akti dostatno obrazloženi.

55      U ovom slučaju, treba utvrditi da se obrazloženje provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 razlikuje, što se tiče teksta, strukture i sadržaja, od onoga uredbi 2015/513, 2015/1325, 2015/2425, 2016/1127, 2017/150 i 2017/1420 kao i odluka 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426. S obzirom na te razlike, treba odvojeno ispitati te dvije grupe pobijanih akata.

 Provedbene uredbe br. 125/2014 i 790/2014

56      Treba prije svega utvrditi da je uz provedbene uredbe 125/2014 i 790/2014 navedeno istovjetno obrazloženje, koje je strukturirano na sljedeći način.

57      Kao prvo, Vijeće je saželo povijest aktivnosti PKK‑a od njegova osnivanja 1978. Osobito, prema mišljenju Vijeća, PKK je počinio brojna teroristička djela od 1984. i ti napadi su se nastavili, unatoč tomu što je PKK jednostrano objavio prekid vatre od 2009. Vijeće je zatim sastavilo popis od 69 događaja, koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011., koje pripisuje PKK‑u i koje kvalificira kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

58      Kao drugo, Vijeće navodi da je PKK predmet rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine od 29. ožujka 2001., kojem je cilj bio zabraniti tu skupinu na temelju Zakona Ujedinjene Kraljevine protiv terorizma iz 2000., i to rješenje smatra odlukom nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Također navodi da je to rješenje redovito preispitivalo upravno povjerenstvo i da je ono i dalje na snazi.

59      Kao treće, Vijeće navodi da je PKK određen kao FTO, na temelju odjeljka 219. Američkog zakona o useljavanju i državljanstvu, i da je određen kao SDGT, na temelju Predsjedničke uredbe br. 13224, od strane američkih tijela, i smatra da su ta određivanja odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Vijeće također navodi da se protiv tih određivanja može pokrenuti sudski postupak u Sjedinjenim Američkim Državama i da su ona i dalje na snazi.

60      Naposljetku, Vijeće navodi da je PKK predmet određenog broja presuda sudova za sigurnost Republike Turske.

61      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Vijeće utemeljilo zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima, s jedne strane, na tomu što su odluke koje se smatraju odlukama nadležnih nacionalnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ostale na snazi i, s duge strane, na vlastitim ocjenama u vezi s nizom događaja koji se pripisuju PKK‑u i koji su kvalificirani kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

62      Treba započeti s ispitivanjem dostatnosti obrazloženja u vezi s prirodom odluka na koje se Vijeće pozvalo prije ispitivanja je li ono dostatno navelo posebne i konkretne razloge zbog kojih je zaključilo da tužiteljevo ime treba zadržati na spornim popisima.

–       Postojanje odluka nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931

63      S tim u vezi, kao prvo, treba utvrditi da u odgovoru na tužbu Vijeće izričito priznaje da ni popis događaja kvalificiranih kao teroristička djela ni presude sudova za sigurnost Republike Turske nisu odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

64      Kao drugo, kada je riječ o određivanju kao FTO‑a i određivanju kao SDGT‑a, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz sudske prakse proizlazi da pojam „nadležnog tijela”, u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, nije ograničen na tijela država članica, već da u načelu može uključivati i tijela trećih zemalja (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 22.).

65      Međutim, iz sudske prakse također proizlazi da Vijeće, prije pozivanja na odluku tijela treće zemlje, mora provjeriti jesu li u donošenju te odluke bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 24.). Vijeće je, stoga, u obrazloženjima u vezi s odlukama o zamrzavanju financijskih sredstava dužno navesti informacije na temelju kojih se može zaključiti da je povjerilo poštovanje tih prava (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.). U tu svrhu dovoljno je da Vijeće u obrazloženju odluke o zamrzavanju financijskih sredstava ukratko navede razloge zbog kojih smatra da su u donošenju odluke treće zemlje na koju se namjerava pozvati bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 33.).

66      Međutim, treba utvrditi da se u obrazloženju provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 ne navodi ništa na temelju čega se može zaključiti da je Vijeće stvarno provjerilo jesu li u donošenju odluka o određivanju kao FTO‑a i SDGT‑a bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Stoga, kao u ovom slučaju, Vijeće ne može bez podrobnijeg objašnjenja o vođenju predmetnih postupaka samo teorijski utvrditi da se u odnosu na određivanje kao FTO‑a mogu podnijeti pravna sredstva u sudskom postupku po američkom pravu, a da se u odnosu na određivanje kao SDGT‑a mogu podnijeti pravna sredstva u upravnim i sudskim postupcima po američkom pravu. Zbog toga na temelju obrazloženja provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 nije moguće zaključiti je li Vijeće ispunilo svoju obvezu provjere koju ima u tom pogledu.

67      Nadalje, obrazloženje provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 ne sadržava ni razloge zbog kojih je Vijeće zaključilo da su određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. U obrazloženju se dakle ne pojašnjava zašto se određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a može smatrati „pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili na temelju osuda za takva djela” u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931. Obrazloženje također ne sadržava nikakvu informaciju o tomu da je Vijeće stvarno ispitalo jesu li konkretna djela na koja su se pozvala američka tijela obuhvaćena pojmom terorističkoga djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. Zbog toga na temelju obrazloženja provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 nije moguće zaključiti je li Vijeće ispunilo svoju obvezu provjere u tom pogledu.

68      Kao treće, u vezi s rješenjem ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, treba utvrditi da Vijeće ni na koji način ne obrazlaže razloge zbog kojih je zaključilo da je to rješenje odluka nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Konkretno, obrazloženje provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 ne sadržava nikakav opis razloga na kojima se temelji rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, ni bilo kakvu informaciju o tomu da je Vijeće stvarno ispitalo potpadaju li konkretna djela na koja se pozvao ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine pod pojam terorističkoga djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. U tom pogledu, presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće (T‑256/07, EU:T:2008:461), koju Vijeće navodi u odgovoru na tužbu, nije relevantna za predmetni slučaj jer u tom predmetu tužitelj nije osporio kvalifikaciju rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine kao odluke nadležnog nacionalnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

–       Posebni i konkretni razlozi zadržavanja tužiteljeva imena na spornim popisima

69      U svakom slučaju, čak i kada bi se zaključilo da je Vijeće ispunilo svoju obvezu obrazlaganja u vezi s postojanjem barem jedne odluke nadležnog nacionalnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, treba podsjetiti na to da je – iako, s obzirom na proteklo vrijeme i promjenu okolnosti u ovom slučaju, sama činjenica da je nacionalna odluka koja je bila temelj za prvotno uvrštavanje i dalje na snazi ne dopušta zaključiti da i dalje postoji rizik da su osoba ili subjekt o kojem je riječ uključeni u terorističke aktivnosti – Vijeće dužno utemeljiti odluku o zadržavanju te osobe ili subjekta na tom popisu o aktualnoj ocjeni situacije vodeći računa o novijim činjeničnim elementima koji dokazuju daljnje postojanje tog rizika (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

70      U ovom slučaju, treba utvrditi da je između donošenja odluka koje su bile temelj za prvotno uvrštavanje tužiteljeva imena na sporne popise i donošenja provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 proteklo dosta vremena, kao i između prvotnog uvrštavanja tužiteljeva imena na sporne popise i donošenja tih akata. Naime, rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine doneseno je 2001., određivanje PKK‑a kao FTO‑a određeno je 1997., određivanje PKK‑a kao SDGT‑a određeno je 2001., prvotno uvrštavanje imena PKK‑a na sporne popise izvršeno je 2002., dok su provedbene uredbe br. 125/2014 i 790/2014 donesene 2014. Međutim, takav protek vremena dulji od deset godina je sam po sebi element koji opravdava zaključak da ocjene iz rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine i određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a više nisu bile dostatne za ocjenu daljnjeg postojanja rizika uključenosti tužitelja u terorističke aktivnosti na dan donošenja tih akata.

71      Usto, kao što je Vijeće navelo u obrazloženju provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014, tužitelj je jednostrano proglasio određeni broj prekida vatre od 2009. Štoviše, čak i ako se u obrazloženju provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 to ne navodi, tužitelj ispravno ističe to da su se između PKK‑a i turske vlade odvijali mirovni pregovori u 2012. i 2013. Konkretno, Abdullah Öcalan je 21. ožujka 2013. pozvao na mir. U priopćenju za medije od 21. ožujka 2013. Visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Catherine Ashton, i Povjerenik za europsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju, Štefan Füle, objavili su zajedničku izjavu u kojoj su izrazili zadovoljstvo pozivom A. Öcalana PKK‑u da položi oružje i da se povuče izvan turskih granica, ohrabrujući sve strane da ustrajno rade na uspostavi mira i napretka za sve građane Turske i pružajući punu potporu mirovnom procesu.

72      Vijeće je stoga bilo dužno utemeljiti zadržavanje PKK‑a na spornim popisima na novijim elementima koji dokazuju da i dalje postoji rizik da je tužitelj uključen u terorističke aktivnosti. Stoga treba zaključiti da rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine i određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a nisu, čak i da ostanu na snazi, sami po sebi, dostatna osnova za to da se na njima utemelje provedbene uredbe br. 125/2014 i 790/2014 u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.

73      Točno je da se u obrazloženju provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 Vijeće također poziva, kao prvo, na činjenicu da su skupine povezane s PKK‑om izvršile terorističke napade unatoč jednostranom prekidu vatre iz točke 71. ove presude i, kao drugo, na popis od 69 događaja kvalificiranih kao teroristička djela pripisana PKK‑u, do kojih je došlo nakon donošenja rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine i određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a. Iz spisa ne proizlazi da su ti događaji preuzeti iz odluka nadležnih tijela država članica.

74      S tim u vezi, s jedne strane, iz sudske prakse proizlazi to da, iako se člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 zahtijeva da Vijeće, barem jednom u šest mjeseci, izvrši „preispitivanje” kako bi se uvjerilo da je „zadržavanje” na tom popisu imena osobe ili subjekta koji su već uvršteni na taj popis na temelju nacionalne odluke nadležnog tijela i dalje opravdano, njime se ipak ne zahtijeva da je svaki novi element na koji se Vijeće poziva kako bi opravdalo zadržavanje na spornom popisu imena osobe ili subjekta o kojem je riječ predmet nacionalne odluke nadležnog tijela donesene nakon one koja je bila temelj za prvotni upis (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 62.).

75      S druge strane, iz sudske prakse također proizlazi da osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv zadržavanja svojeg imena na spornom popisu, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da i dalje postoji rizik njezine uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tomu proizlaze li ti elementi iz nacionalne odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora. U slučaju osporavanja Vijeće je dužno dokazati osnovanost činjenica koje se navode, a sud Unije dužan je provjeriti njihovu materijalnu točnost (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

76      U ovom slučaju, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ništa dakle nije sprečavalo Vijeće da se pozove na informacije koje se ne odnose na odluke nadležnog tijela, u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, da bi tužitelju pripisalo događaje i kvalificiralo ih kao teroristička djela radi opravdavanja zadržavanja njegova imena na spornim popisima.

77      Međutim, budući da tužitelj u okviru ove tužbe osporava da su neki od tih događaja stvarno nastupili, mogućnost da se drugi događaji pripišu PKK‑u ili okolnosti u kojima su nastupili, na Vijeću je da dokaže osnovanost činjenica koje se navode, a na Općem sudu da provjeri njihovu materijalnu točnost na temelju sudske prakse navedene u točki 75. ove presude.

78      Međutim, šturost informacija sadržanih u obrazloženju ne omogućava Općem sudu da izvrši svoj sudski nadzor u odnosu na događaje koje osporava tužitelj. Naime, kao što to navodi tužitelj, treba utvrditi da obrazloženje provedbenih uredbi br. 125/2014 i 790/2014 ne sadržava nikakvo navođenje elemenata na temelju kojih je Vijeće zaključilo da su događaji o kojima je riječ dokazani, da se mogu pripisati tužitelju i da udovoljavaju svim kriterijima propisanima u članku 1. stavku 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

79      U vezi s događajima, čije postojanje i pripisivost tužitelj ne osporava, treba utvrditi da su oni nastupili prije mirovnih pregovora navedenih u točki 71. ove presude i da ne omogućavaju ispravljanje nedostatka u obrazloženju navedenog u točki 72. ove presude.

–       Zaključak

80      S obzirom na navedeno, treba zaključiti da Vijeće nije dostatno obrazložilo, u obrazloženju uz provedbene uredbe br. 125/2014 i 790/2014, svoju ocjenu da postoji jedna ili više odluka nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 te da nije dostatno navelo posebne i konkretne razloge zadržavanja tužiteljeva imena na spornim popisima. Stoga treba zaključiti da provedbene uredbe br. 125/2014 i 790/2014 nisu dostatno obrazložene.

 Provedbene uredbe 2015/513, 2015/1325, 2015/2425, 2016/1127, 2017/150 i 2017/1420, kao i odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426

81      Prije svega, treba utvrditi da provedbene uredbe 2015/513, 2015/1325, 2015/2425, 2016/1127, 2017/150 i 2017/1420 kao i odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426 imaju istovjetno obrazloženje, koje je strukturirano na sljedeći način.

82      Vijeće u obrazloženju prije svega navodi da je odlučilo temeljiti se na postojanju odluka koje smatra odlukama nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP, odnosno rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, kako je dopunjeno rješenjem od 14. srpnja 2006.; na određivanju kao FTO‑a i određivanju kao SDGT‑a te na presudama francuskih sudova. S tim u vezi, Vijeće navodi da je ispitalo činjenice na kojima se temelje te odluke i zaključilo da su one stvarno obuhvaćene pojmovima „teroristička djela” i „skupine i subjekt[i] […] koj[i] su uključen[i] u teroristička djela” u smislu članka 1. stavaka 2. i 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 (obrazloženje, točke 1. do 7.).

83      Vijeće je zatim utvrdilo da su gorenavedene odluke nadležnih tijela i dalje na snazi. Nadalje, Vijeće navodi da je ispitalo je li raspolagalo ikakvim informacijama koje bi išle u prilog uklanjanju imena PKK‑a sa spornih popisa i izjavilo da nije našlo nijednu. Također smatra da su i dalje valjani razlozi koji su opravdali uvrštavanje imena PKK‑a na sporne popise (obrazloženje, točke 8. do 10.).

84      Na temelju prethodno navedenog, Vijeće smatra da ime PKK‑a treba zadržati na spornim popisima (obrazloženje, točka 11.).

85      Nadalje, obrazloženje sadržava u prilogu detaljan opis svake odluke nadležnih tijela navedene u točki 82. ove presude koji sadržava prezentaciju definicije pojma terorizma u nacionalnom pravu, opis primjenjivih nacionalnih upravnih i sudskih postupaka, sažetak povijesnog razvoja postupka i posljedica nacionalne odluke o kojoj je riječ, sažetak zaključaka koje su u vezi s tužiteljem donijela nadležna tijela, opis djela na temelju kojih su odlučila ta nadležna tijela i zaključak da su ta djela teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

86      Stoga, kao prvo, kada je riječ o prilogu A obrazloženju u vezi s rješenjem ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, Vijeće u njemu navodi da je, osobito, to rješenje doneseno 2001. jer je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine imao razloga vjerovati da je PKK počinio teroristička djela u smislu članka 1. stavka 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 i u njima sudjelovao (točke 3., 4. i 16.). S tim u vezi, Vijeće navodi da su predmetna teroristička djela uključivala terorističke napade za koje se smatra da ih je PKK izvršio od 1984. i da je PKK vodio terorističku kampanju koja je ciljala interese i investicije na Zapadu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća da bi povećao pritisak na tursku vladu. Ono navodi da je PKK, iako se činilo da je napustio tu kampanju između 1995. i 1999., nastavio ugrožavati turska turistička odmorišta. Vijeće navodi da smatra da te činjenice pripadaju u ciljeve navedene u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama (i) i (iii) Zajedničkog stajališta 2001/931 i djela nasilja navedena u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki (iii) podtočkama (a), (c), (d), (f), (g) i (i) Zajedničkog stajališta 2001/931 (točka 16.).

87      Vijeće također navodi da je 3. prosinca 2014. Ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine odlučio odbiti zahtjev za ukidanje zabrane PKK‑a i zadržati tu zabranu. S tim u vezi, Vijeće navodi da je na temelju dostupnih dokaza ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine imao razloga vjerovati da je PKK i dalje bio uključen u teroristička djela jer je počinio teroristička djela iz članka 1. stavka 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 i u njima sudjelovao. Vijeće stoga navodi da se ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine pozvao osobito na činjenicu da je PKK u svibnju 2014. izvršio tri odvojena napada, od kojih je jedan izvršen 13. svibnja 2014. i u kojem su ranjena dva vojnika na uznapredovalom gradilištu vojne baze u Tunceliju (Turska), kao i na činjenicu da je PKK u kolovozu 2014. napao električnu centralu i oteo tri kineska inženjera (točka 17.). Vijeće također navodi da je u listopadu 2014. PKK upozorio da će krhki mirovni proces u koji je bio uključen propasti (točka 18.) ako Republika Turska ne intervenira protiv skupine „Islamska država”.

88      Naposljetku, Vijeće smatra da elementi iz točaka 86. i 87. ove presude odgovaraju ciljevima navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama (i) i (iii) Zajedničkog stajališta 2001/931 i djelima nasilja navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki (iii) podtočkama (a), (c), (d), (f) do (i) Zajedničkog stajališta 2001/931 (točka 19.).

89      Kao drugo, kada je riječ o Prilogu B obrazloženju u vezi s presudama francuskih sudova, Vijeće u njemu navodi osobito da je tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu) u svojoj presudi od 2. studenoga 2011. osudio Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya za sudjelovanje u zločinačkom udruženju radi pripremanja terorističkoga djela i financiranja terorističkoga pothvata. Vijeće, kao prvo, navodi da je tu osudu povodom žalbe [fr. en appel] potvrdio cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) u svojoj presudi od 23. travnja 2013. i povodom žalbe [fr. sur pourvoi] Cour de cassation (Kasacijski sud) u svojoj presudi od 21. svibnja 2014. i, kao drugo, da su ta tri suda u svojim presudama zaključila da je Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya „pravni paravan” PKK‑a u Francuskoj (točke 11. do 14., 20. i 21.). Usto, Vijeće navodi da su tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu) i cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) zaključili da se PKK može kvalificirati kao „teroristička organizacija”. S tim u vezi, Vijeće navodi da se cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) pozvao, osobito, na niz napada izvršenih u Turskoj 2005. i 2006. izravno pripisivih PKK‑u ili TAK‑u, koje treba smatrati oružanom rukom PKK‑a, kao i na niz podmetnutih požara i napada Molotovljevim koktelom u Francuskoj i Njemačkoj u 2007. (točke 15. do 19.). Vijeće smatra da su teroristička djela koja su francuski sudovi pripisali PKK‑u obuhvaćena područjem primjene članka 1. stavka 3. prvog podstavka točke (i); članka 1. stavka 3. prvog podstavka točke (ii) i članka 1. stavka 3. prvog podstavka točke (iii) podtočaka (a) i (b) Zajedničkog stajališta 2001/931 (točka 22.).

90      Kao treće, kada je riječ o Prilogu C obrazloženju u vezi s određivanjem kao FTO‑a i SDGT‑a, Vijeće u njemu navodi, osobito, da je određivanje kao FTO‑a određeno 8. listopada 1997., a određivanje kao SDGT‑a 31. listopada 2001. (točke 3. i 4.).

91      Nadalje navodi da određivanja kao FTO‑a po službenoj dužnosti nakon pet godina preispituje United States Secretary of State (ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjene Američke Države) ako u međuvremenu nije postavljen zahtjev za opoziv tog određivanja. Subjekt o kojem je riječ može i sâm zahtijevati, svake dvije godine, opoziv svojeg određivanja dostavljajući dokaze kojima se dokazuje da su se okolnosti na temelju kojih je određeno određivanje kao FTO‑a bitno promijenile. Ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država i United States Congress (Kongres Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjene Američke Države) mogu također na vlastitu inicijativu opozvati određivanje kao FTO‑a. Nadalje, subjekt o kojem je riječ može podnijeti tužbu protiv određivanja kao FTO‑a sudu Circuit Court of Appeals for the District of Columbia (Savezni žalbeni sud u okrugu Kolumbiji, Sjedinjene Američke Države). U vezi s određivanjima kao SDGT‑a, Vijeće navodi da se ne provode nikakva periodična preispitivanja tih određivanja, ali da ih se može osporavati pred saveznim višim i nižim sudovima (točke 8. do 11.). Usto, Vijeće navodi da određivanja tužitelja kao FTO‑a i SDGT‑a nisu osporena pred američkim višim i nižim sudovima i da protiv njih nije u tijeku nikakav sudski postupak (točke 11. i 12.). S obzirom na postupke preispitivanja i opis mogućih postupaka preispitivanja, Vijeće smatra da primjenjivo američko zakonodavstvo osigurava zaštitu pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (točka 13.).

92      Vijeće također navodi da su se američka tijela za donošenje odluka o određivanju kao FTO‑a i SDGT‑a pozvala, osobito, na izvršenja napada od strane PKK‑a. S tim u vezi, ono navodi da godišnje izvješće iz 2013. u vezi s terorizmom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država sadržava konkretne razloge na temelju kojih je određeno i zadržano određivanje PKK‑a kao FTO‑a, a to su napad na turski vojni konvoj 22. kolovoza 2012., u kojem je ubijeno pet vojnika a drugih sedam ranjeno; otmica triju turskih političara tijekom ljeta 2012.; atentat bombom 4. studenoga 2012., izvršen blizu mjesta na kojem se održavalo jedno vjenčanje i u kojem je ubijeno dvoje djece, ranjeno 26 osoba i oštećeno više trgovačkih objekata, i oružane borbe 18. studenoga 2012., tijekom kojih je ubijeno pet vojnika i ranjen jedan vojnik. Vijeće zaključuje da ti događaji odgovaraju ciljevima navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama (i), (ii) ili (iii) Zajedničkog stajališta 2001/931 i terorističkim djelima navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki (iii) podtočkama (a) do (c) i (f) Zajedničkog stajališta 2001/931 (točka 14. do 17.).

93      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Vijeće utemeljilo zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima, s jedne strane, na tomu što su odluke koje se smatraju odlukama nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ostale na snazi i, s druge strane, na vlastitim ocjenama da nisu postojali elementi koji bi išli u prilog uklanjanju imena PKK‑a sa spornih popisa i jer su razlozi koji su opravdali uvrštavanje imena PKK‑a na sporne popise bili i dalje relevantni.

94      Opći sud smatra da treba započeti ispitivanjem dostatnosti obrazloženja u vezi s posebnim i konkretnim razlozima zbog kojih je Vijeće zaključilo da tužiteljevo ime treba zadržati na spornim popisima.

95      S tim u vezi, treba prije svega podsjetiti na to da ako, s obzirom na proteklo vrijeme i promjene okolnosti u ovom slučaju, na temelju same činjenice da je nacionalna odluka koja je bila temelj za prvotno uvrštavanje i dalje na snazi nije moguće zaključiti da i dalje postoji rizik da su osoba ili subjekt o kojem je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, Vijeće je dužno utemeljiti zadržavanje imena te osobe ili tog subjekta na tom popisu na aktualnoj ocjeni situacije, vodeći računa o novijim činjeničnim elementima koji dokazuju daljnje postojanje tog rizika (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

96      U ovom slučaju, treba utvrditi da je između donošenja odluka koje su bile temelj za prvotno uvrštavanje tužiteljeva imena na sporne popise i donošenja pobijanih akata iz točke 81. ove presude proteklo dosta vremena, kao i između prvotnog uvrštavanja tužiteljeva imena na sporne popise i donošenja pobijanih akata. Naime, rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine doneseno je 2001. Određivanje PKK‑a kao FTO‑a određeno je 1997., a određivanje PKK‑a kao SDGT‑a 2001. Naposljetku, ime PKK‑a prvotno je uvršteno na sporne popise 2002. Nasuprot tomu, pobijani akti iz točke 81. ove presude doneseni su između 26. ožujka 2015. i 4. kolovoza 2017.

97      Međutim, takav protek vremena, dulji od deset godina, je sam po sebi element koji opravdava zaključak da ocjene iz rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine i iz određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a više nisu bile dostatne za ocjenu daljnjeg postojanja rizika da je tužitelj uključen u terorističke aktivnosti na dan donošenja pobijanih akata. Vijeće je stoga bilo dužno utemeljiti zadržavanje imena PKK‑a na spornim popisima na novijim elementima koji dokazuju da i dalje postoji rizik da je tužitelj uključen u terorističke aktivnosti. Stoga treba zaključiti da rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine i određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a nisu, čak i ako su ostali na snazi, sami po sebi, dostatna osnova za to da se na njima utemelje pobijani akti iz točke 81. ove presude u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.

98      Međutim, u obrazloženju pobijanih akata iz točke 81. ove presude treba utvrditi da Vijeće navodi druge novije elemente. Tako ono navodi donošenje presuda francuskih sudova. Također spominje određeni broj događaja pripisanih PKK‑u na koje su se nadležna tijela pozvala za donošenje ili zadržavanje rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a i presuda francuskih sudova. Vijeće te događaje kvalificira kao teroristička djela. Usto, Vijeće također navodi da nije utvrdilo ništa što bi išlo u korist uklanjanju tužiteljeva imena sa spornih popisa.

99      Međutim, treba utvrditi da Vijeće nije obrazložilo razloge zbog kojih je smatralo to da se na temelju tih elemenata moglo opravdano zaključiti da i dalje postoji rizik da je tužitelj uključen u terorističke aktivnosti.

100    Kao prvo, kada je riječ o presudama francuskih sudova, treba utvrditi da se one, iako su donesene između 2. studenoga 2011. i 21. svibnja 2014., temelje na činjenicama koje su nastale znatno ranije, od kojih su najnovije od njih nastale gotovo osam godina prije donošenja pobijanih akata iz točke 81. ove presude. Takav protek vremena je sam po sebi element koji opravdava zaključak da ocjene iz presuda francuskih sudova više nisu bile dostatne za zaključak da je i dalje postojao rizik da tužitelj bude uključen u terorističke aktivnosti na dan donošenja tih pobijanih akata.

101    Nadalje, tužitelj nije bio stranka u sudskim postupcima koji su doveli do presuda tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu), cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) i francuskog Cour de cassation (Kasacijski sud). Međutim, Vijeće u točkama 13., 14. i 21. priloga B obrazloženju navodi to da je Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya bio, u skladu s tim sudskim odlukama, „pravni paravan” PKK‑a u Francuskoj. Međutim, takva formulacija je nejasna, osobito s obzirom na osudu Kurdskog kulturnog centra Ahmet Kaya za financiranje terorističkog pothvata zbog njegove uloge u potpori PKK‑u. Naime, time što je presudio da [je] Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya „[…] pružio, znajući o čemu je riječ, putem svojih tijela ili predstavnika, u ovom slučaju de facto gorenavedenih vođa, koji su djelovali za njegov račun, stvarnu logističku i financijsku potporu skupini koja je bila određena kao teroristička”, francuski Cour de cassation (Kasacijski sud) je neizravno potvrdio da Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya i PKK treba smatrati dvama različitim subjektima. Stoga Vijeće nije dostatno pravno obrazložilo razloge zbog kojih je zaključilo da su te presude francuskih sudova bile odluke nadležnog tijela „u vezi s tim osobama, skupinama i subjektima” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

102    Prema tome, treba zaključiti da presude francuskih sudova nisu, čak i ako su ostale na snazi, same po sebi, dostatna osnova za to da se na njima utemelje pobijani akti iz točke 81. ove presude, u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, niti omogućavaju ispravljanje nedostatka u obrazloženju navedenog u točki 97. ove presude.

103    Kao drugo, u vezi s događajima na koje se pozvao ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine u svojoj odluci, od 3. prosinca 2014., o odbijanju zahtjeva za ukidanje zabrane PKK‑a, treba utvrditi da, u svojem podnesku kojim se vrši prilagodba od 26. svibnja 2015., tužitelj izričito osporava pripisivost događaja PKK‑u kao i dostatnost informacija koje su dostavljene da bi se zaključilo da ti događaji pripadaju u ciljeve navedene u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama (i) do (iii) Zajedničkog stajališta 2001/931 i djela nasilja navedena u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki (iii) podtočkama (a) do (k) Zajedničkog stajališta 2001/931.

104    S tim u vezi, iz sudske prakse proizlazi da osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv zadržavanja svojeg imena na spornom popisu, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da i dalje postoji rizik njezine uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tomu proizlaze li ti elementi iz nacionalne odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora. U slučaju osporavanja Vijeće je dužno dokazati osnovanost činjenica koje se navode, a sud Unije dužan je provjeriti njihovu materijalnu točnost (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

105    U ovom slučaju, treba utvrditi da se u obrazloženju pobijanih akata iz točke 81. ove presude ne navodi ništa na temelju čega se može zaključiti da je Vijeće stvarno ispitalo i pokušalo utvrditi osnovanost činjenica koje se navode. Vijeće nije ni dostavilo, tijekom postupka, dokaze s ciljem utvrđivanja osnovanosti tih činjenica. S obzirom na sudsku praksu iz točke 104. ove presude, Vijeće se ne može ograničiti na, kao u ovom slučaju, ponavljanje obrazloženja odluke nadležnog tijela a da sâmo ne ispita njegovu osnovanost. Obrazloženje pobijanih akata iz točke 81. ove presude ne omogućuje utvrđivanje toga je li Vijeće ispunilo svoju obvezu provjere u tom pogledu, niti omogućuje Općem sudu da izvrši svoj sudski nadzor materijalne točnosti činjenica koje se navode.

106    Stoga treba zaključiti da činjenica da je rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine potvrđeno u prosincu 2014. na temelju događaja za koje se smatra da ih je počinio PKK‑a u svibnju i kolovozu 2014. ne omogućava ispravljanje nedostatka u obrazloženju navedenog u točki 97. ove presude.

107    Kao treće, u vezi s događajima na koje su se američka tijela pozvala za donošenje ili zadržavanje određivanja kao FTO‑a i SDGT‑a treba utvrditi da, u svojem podnesku kojim se vrši prilagodba od 26. svibnja 2015., tužitelj izričito osporava dostatnost informacija koje su dostavljene da bi se zaključilo da ti događaji pripadaju u ciljeve navedene u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama (i) do (iii) Zajedničkog stajališta 2001/931 i djela nasilja navedena u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki (iii) podtočkama (a) do (k) Zajedničkog stajališta 2001/931.

108    Treba također utvrditi da se u obrazloženju pobijanih akata iz točke 81. ove presude ne navodi ništa na temelju čega se može zaključiti da je Vijeće stvarno ispitalo i pokušalo utvrditi osnovanost činjenica koje se navode. Vijeće tijekom postupka nije ni dostavilo dokaze s ciljem utvrđivanja osnovanosti tih činjenica. Suprotno tomu, Vijeće ne može sa sigurnošću precizirati posebne i konkretne razloge na temelju kojih je odlučeno o određivanju kao FTO‑a i SDGT‑a. Konkretno, kada je riječ o godišnjim izvješćima u vezi s terorizmom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Vijeće u odgovoru na repliku izričito priznaje da „iako ta izvješća mogu stvarno odražavati informacije na temelju kojih Sjedinjene Američke Države određuju neki subjekt kao FTO ili odlučuju o zadržavanju njegova određivanja”, „to međutim nije nužno tako”.

109    Međutim, s obzirom na sudsku praksu iz točke 104. ove presude, Vijeće se ne može ograničiti na, kao u ovom slučaju, ponavljanje obrazloženja odluke nadležnog tijela a da sâmo ne ispita njegovu osnovanost. Tomu je još više tako kada predmetnu odluku nije donijelo nadležno tijelo države članice. Obrazloženje pobijanih akata navedenih u točki 81. ove presude stoga ne omogućava utvrđivanje je li Vijeće ispunilo svoju obvezu provjere u tom pogledu niti omogućuje Općem sudu da izvrši svoj sudski nadzor materijalne točnosti činjenica koje se navode.

110    Kao četvrto, u vezi s nepostojanjem elemenata koji idu u prilog uklanjanju tužiteljeva imena sa spornih popisa, treba utvrditi da je tužitelj podnio Vijeću određene elemente koji, prema njegovu mišljenju, mogu ići u prilog uklanjanju imena PKK‑a sa spornih popisa, osobito u svojem dopisu od 6. ožujka 2015. u odgovoru na dopis Vijeća kojim se tužitelja obavještava o namjeri Vijeća da njegovo ime zadrži na spornim popisima.

111    Prema sudskoj praksi, kada osoba koje se to tiče sastavi očitovanja na obrazloženje, nadležno tijelo Unije ima obavezu pažljivo i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga, s obzirom na ta očitovanja i eventualne njima pridružene oslobađajuće dokaze (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 114.).

112    Ne zahtijevajući detaljan odgovor na podnesena očitovanja dotične osobe, obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a podrazumijeva u svim okolnostima da predmetna institucija utvrdi individualne, posebne i konkretne razloge zbog kojih se smatra da na dotičnu osobu moraju biti primijenjene mjere ograničavanja (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 116.).

113    Međutim, treba utvrditi da se u obrazloženju pobijanih akata navedenih u točki 81. ove presude ne navodi ništa na temelju čega se može zaključiti da je Vijeće stvarno ispitalo elemente koje je iznio tužitelj. Obrazloženje pobijanih akata doista sadržava izjavu prema kojoj je Vijeće ispitalo je li raspolagalo informacijama koje bi išle u prilog uklanjanju imena PKK‑a sa spornih popisa i nije utvrdilo nijedan takav element (točka 9.). Iako takva općenita formulacija može u načelu biti dostatna kada osobe, skupine ili subjekti obuhvaćeni mjerama zamrzavanja financijskih sredstava nisu podnijeli nikakva očitovanja, tomu nije tako kada, kao u ovom slučaju, tužitelj podnese elemente koji su, prema njegovu mišljenju, takvi da opravdavaju uklanjanje njegova imena sa spornih popisa, neovisno o osnovanosti tih elemenata. Naime, u tom slučaju, zadaća je Vijeća da na to, makar i ukratko, odgovori u obrazloženju.

114    Taj nedostatak u obrazloženju ne može se ispraviti navođenjem, u dopisu Vijeća od 27. ožujka 2015., navedenom u točki 19. ove presude, toga da činjenica da su među skupinama koje se bore protiv „Islamske države” i one kurdske nije utjecala na ocjenu Vijeća prema kojoj PKK udovoljava kriterijima za određivanje koji su predviđeni Zajedničkim stajalištem 2001/931. Naime, treba utvrditi, s jedne strane, da je taj dopis sastavljen nakon donošenja Uredbe 2015/513 i Odluke 2015/521 i, s druge strane, da Vijeće nije preciziralo konkretne elemente na temelju kojih je zaključilo da i dalje postoji rizik da je tužitelj uključen u terorističke aktivnosti.

115    S obzirom na navedeno, treba zaključiti da Vijeće nije dostatno obrazložilo, u obrazloženju uz pobijane akte iz točke 81. ove presude, posebne i konkretne razloge zadržavanja tužiteljeva imena na spornim popisima. Stoga treba zaključiti da su provedbene uredbe 2015/513, 2015/1325, 2015/2425, 2016/1127, 2017/150 i 2017/1420 kao i odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426 nedostatno obrazložene.

 Zaključak

116    U tim okolnostima, treba zaključiti da je Vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a. Iz toga slijedi da treba prihvatiti sedmi tužbeni razlog i da taj zaključak, sam po sebi, opravdava poništenje pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće, T‑562/10, EU:T:2011:716, t. 40.).

117    S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba poništiti pobijane akte a da nije potrebno ispitati druge argumente i tužbene razloge navedene u potporu ovoj tužbi. Što se tiče tužiteljeva zahtjeva da Opći sud proglasi Uredbu br. 2580/2001 neprimjenjivom na njega, taj zahtjev treba odbiti jer je povučen prvi tužbeni razlog na kojem se on temeljio.

 Vremenski učinci poništenja pobijanih akata

118    Treba utvrditi da su pobijani akti izmijenjeni Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2018/468 od 21. ožujka 2018. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/1420 (SL 2018., L 79, str. 7.), i Odlukom Vijeća (ZVSP) 2018/475, od istoga dana, o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/1426 (SL 2018., L 79, str. 26.), koje su zamijenile sporne popise od 23. ožujka 2018. i produljile primjenu mjera ograničavanja u dijelu koji se odnosi na tužitelja.

119    Stoga se na tužitelja sada primjenjuje nova mjera ograničavanja. Iz toga slijedi da poništenje pobijanih akata, u dijelu u kojem se oni odnose na tužitelja, ne podrazumijeva prestanak uvrštenosti njegova imena na sporne popise.

120    Posljedično, nije potrebno zadržati učinke pobijanih akata u dijelu u kojem se oni odnose na tužitelja.

 Troškovi

121    Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.

122    Osim toga, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Iz toga slijedi da Komisija i Ujedinjena Kraljevina snose vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 125/2014 od 10. veljače 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 714/2013 u dijelu u kojem se odnosi na Kurdistan Workers’ Party (PKK).

2.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 790/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 125/2014 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

3.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2015/513 od 26. ožujka 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 790/2014 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

4.      Poništava se Odluka Vijeća (ZVSP) 2015/521 od 26. ožujka 2015. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/483/ZVSP u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

5.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2015/1325 od 31. srpnja 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/513 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

6.      Poništava se Odluka Vijeća (ZVSP) 2015/1334 od 31. srpnja 2015. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2015/521 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

7.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2015/2425 od 21. prosinca 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/1325 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

8.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2016/1127 od 12. srpnja 2016. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/2425 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

9.      Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/150 od 27. siječnja 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2016/1127 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

10.    Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/150 u dijelu u kojem se odnosi na PKK.

11.    Poništava se Odluka Vijeća (ZVSP) 2017/1426 od 4. kolovoza 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2017/154 u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

12.    U preostalom dijelu odbija se zahtjev da se Uredba Vijeća (EZ) br. 2580/2001 od 27. prosinca 2001. o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma proglasi neprimjenjivom u odnosu na PKK.

13.    Vijeće Europske unije snosit će, uz vlastite, i troškove PKK‑a.

14.    Europska komisija i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske snosit će vlastite troškove.

Frimodt Nielsen Kreuschitz Forrester

Półtorak Perillo

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. studenoga 2018.

Potpisi

*      Jezik postupka: engleski