Žalba koju je 15. studenoga 2013. podnio Deutsche Bahn AG i dr. protiv presude Općeg suda (četvrto vijeće) donesene 6. rujna 2013. u spojenim predmetima T-289/11, T-290/11 i T-521/11, Deutsche Bahn AG i. dr. protiv Europske komisije

(Predmet C- 583/13 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelji: Deutsche Bahn AG, DB Mobility Logistics AG, DB Energie GmbH, DB Netz AG, DB Schenker Rail GmbH, DB Schenker Rail Deutschland AG, Deutsche Umschlaggesellschaft Schiene-Straße mbH (DUSS) (zastupnici: W. Deselaers, E. Venot, J. Brückner, Rechtsanwälte)

Druge stranke u postupku: Europska komisija, Kraljevina Španjolska, Vijeće Europske unije, Nadzorno tijelo EFTA-e

Zahtjev

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

ukine presudu Općeg suda od 6. rujna 2013. u spojenim predmetima T-289/11, T-290/11 i T-521/11;

poništi odluke Komisije K (2011) 1774 od 14. ožujka 2011., K (2011) 2365 od 30. ožujka 2011. i K (2011) 5230 od 14. srpnja 2011. kojima su naložene pretrage sukladno članku 20. stavku 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 kod Deutsche Bahn AG kao i svih njezinih društava kćeri (predmeti COMP/39.678 i COMP/39.731);

naloži Komisiji snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelji svoju žalbu temelje na četiri žalbena razloga:

Kao prvo, Opći sud je pogrešno protumačio i primijenio temeljno pravo na nepovredivost doma odnosno odgovarajuću sudsku praksu Europskoga suda za ljudska prava. Upravo uzimajući u obzir intenzitet zadiranja u temeljno pravo i rizik nastanka nepopravljive štete neproprocionalno je kada Komisija koja djeluje i kao istražno tijelo te raspolaže širokim ovlastima, pretrage provodi bez prethodnog sudskog naloga.

Opći sud je, kao drugo, pogrešno protumačio i primijenio temeljno pravo na djelotvornu pravnu zaštitu. Samo naknadni sudski nadzor ne pruža djelotvornu pravnu zaštitu za dotične poduzetnike prilikom pretraga Komisije. Kao treće, Opći sud je dokumente o navodnim povredama prava tržišnog natjecanja koji su u okviru pretrage dobiveni nevezano za predmetni slučaj, pogrešno ocijenio kao slučajne nalaze, iako oni podliježu zabrani korištenja. Službene osobe Komisije su još prije početka ove pretrage obaviještene o indicijama o predmetu nevezanom za predmetni slučaj. Time je Komisija umjetno proizvela slučajnost i nedopušteno potencijalno proširila izuzetak slučajnog pronalaska Suda koji treba restriktivno tumačiti. Naposljetku, Opći sud je pogrešno protumačio pravila o teretu dokaza. Vjerojatno je, odnosno barem ne može biti isključeno, da su određeni dokumenti dobiveni kao „slučajni nalazi“ samo zbog prethodnog nedozvoljenog obavještavanja službenih osoba, tj. o predmetu nevezanom za predmetni slučaj. Kako žalitelji ne mogu dokazati takvu uzročno-posljedičnu vezu te im se ova okolnost ne može staviti na teret, nužna je prebacivanje tereta dokaza prema kojem bi teret dokaza da su ovi dokumenti zaista bili slučajni nalazi bio n

a Komisiji.