PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
12. lipnja 2019.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Članak 42.c Pravilnika o osoblju – Slanje na dopust u interesu službe – Automatsko umirovljenje – Akt koji se ne može pobijati – Djelomična nedopuštenost – Područje primjene zakona – Isticanje po službenoj dužnosti – Doslovno, kontekstualno i teleološko tumačenje”
U predmetu T‑167/17,
RV, bivši dužnosnik Europske komisije, kojeg su zastupali J.-N. Louis i N. de Montigny, a zatim J.-N. Louis, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju G. Berscheid i D. Martin, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupiru
Europski parlament, koji su zastupali J. Steele i D. Nessaf, a zatim J. Steele i M. Rantala te naposljetku J. Steele i C. González Argüelles, u svojstvu agenata,
i
Vijeće Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i R. Meyer, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije od 21. prosinca 2016. da se tužitelja pošalje na dopust u interesu službe na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i da ga se istodobno automatski umirovi na temelju petog stavka te odredbe,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, E. Buttigieg (izvjestitelj) i B. Berke, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 18. siječnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Pravni okvir
1 Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) uspostavljen je Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o utvrđivanju Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica i kojom se uvode posebne mjere koje su privremeno primjenjive na dužnosnike Komisije (SL 1968., L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3. i ispravak SL 2016., L 289, str. 21.), kako je izmijenjena Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.).
2 Člankom 35. Pravilnika o osoblju, koji je dio njegova poglavlja 2. glave III., naslovljenog „Administrativni status”, predviđa se da dužnosniku može biti dodijeljen jedan od sljedećih administrativnih statusa: aktivna služba, upućivanje, dopust za osobne potrebe, mirovanje, dopust za služenje vojnog roka, roditeljski ili obiteljski dopust i dopust u interesu službe.
3 Člankom 42.c Pravilnika o osoblju, koji je dio istog poglavlja, predviđa se sljedeće:
„Najranije pet godina prije dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika, dužnosnik s najmanje deset godina službe može odlukom tijela za imenovanje biti poslan na dopust u interesu službe za organizacijske potrebe povezane sa stjecanjem novih kompetencija unutar institucija.
Ukupan broj dužnosnika poslanih na dopust u interesu službe svake godine ne može biti veći od 5 % dužnosnika svih institucija koji su umirovljeni prethodne godine. Ukupan broj izračunan na taj način dodjeljuje se svakoj instituciji u skladu s njihovim brojem dužnosnika na dan 31. prosinca prethodne godine. Rezultat takve raspodjele zaokružuje se na najbliži viši cijeli broj za svaku instituciju.
Takav dopust nije stegovna mjera.
Trajanje dopusta odgovara u načelu razdoblju do kojeg dužnosnik navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu. Međutim, u iznimnim slučajevima tijelo za imenovanje može odlučiti prekinuti dopust i vratiti dužnosnika na radno mjesto.
Kad dužnosnik koji je na dopustu u interesu službe navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, automatski ga se umirovljuje.
Dopust u interesu službe uređen je sljedećim pravilima:
(a) na dužnosnikovo se radno mjesto može imenovati drugi dužnosnik;
(b) dužnosnik na dopustu u interesu službe nema pravo na napredovanje u viši stupanj ili promaknuće u viši razred.
Dužnosnik koji je na takvom dopustu prima naknadu izračunanu u skladu s Prilogom IV.
Na zahtjev dužnosnika naknada podliježe uplati doprinosa u sustav mirovinskog osiguranja koji se izračunavaju na temelju te naknade. U tom slučaju radni staž u svojstvu dužnosnika na dopustu u interesu službe uzima se u obzir za potrebe izračuna mirovinskog staža u smislu članka 2. Priloga VIII.
Naknada ne podliježe koeficijentu ispravka.”
4 Članak 47. Pravilnika o osoblju dio je poglavlja 4. glave III. Pravilnika o osoblju, naslovljenog „Prestanak radnog odnosa”. Tim člankom predviđa se da služba može prestati ostavkom, obveznom ostavkom, umirovljenjem u interesu službe, otkazom zbog stručne nesposobnosti, udaljavanjem s radnog mjesta, umirovljenjem ili smrću.
5 Člankom 52. prvim stavkom točkama (a) i (b) Pravilnika o osoblju, koji je također dio poglavlja 4., predviđa se osobito da se, ne dovodeći u pitanje članak 50. Pravilnika o osoblju (koji se odnosi na umirovljenje u interesu službe viših dužnosnika), dužnosnik automatski umirovljuje zadnjeg dana u mjesecu u kojem navršava 66 godina života ili na vlastiti zahtjev zadnjeg dana u mjesecu na koji se zahtjev odnosi ako je navršio dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu.
6 Prilog XIII. Pravilniku o osoblju sadržava prijelazne mjere koje se primjenjuju na dužnosnike.
7 Člankom 22. stavkom 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju određuje se sljedeće:
„1. Dužnosnici koji 1. svibnja 2004. imaju 20 ili više godina staža u službi imaju pravo na starosnu mirovinu kada navrše 60 godina.
Dužnosnici koji 1. svibnja 2014. imaju 35 ili više godina i koji su stupili u službu prije 1. siječnja 2014. imaju pravo na starosnu mirovinu u dobi prikazanoj u sljedećoj tablici:
Dob na dan 1. svibnja 2014. | Dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu |
60 godina i više | 60 godina |
59 godina | 60 godina i dva mjeseca |
58 godina | 60 godina i četiri mjeseca |
[…] | […] |
35 godina | 64 godine i osam mjeseci |
Dužnosnici koji 1. svibnja 2014. imaju manje od 35 godina imaju pravo na starosnu mirovinu u dobi od 65 godina.
Međutim, za dužnosnike koji 1. svibnja 2014. imaju 45 ili više godina i koji su u službu stupili između 1. svibnja 2004. i 31. prosinca 2013. dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu ostaje 63 godine.
Za dužnosnike koji su prije 1. siječnja 2014. zaposleni u službi dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu koja se uzima u obzir za sva upućivanja na dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu u ovom Pravilniku o osoblju utvrđuje se u skladu s prethodno navedenim odredbama, osim ako je ovim Pravilnikom o osoblju predviđeno drugačije.”
8 Člankom 23. stavkom 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju predviđa se, osobito, da se dužnosnik koji je u službi prije 1. siječnja 2014. umirovljuje automatski zadnjeg dana u mjesecu u kojemu navrši 65. godina života.
Okolnosti spora
9 Tužitelj, RV, bivši je dužnosnik Europske komisije. Rođen je 10. siječnja 1956. i stupio je u službu u toj instituciji 1. rujna 1992. Od 1. veljače 2009. raspoređen je u Glavnu upravu (GU) za regionalnu i urbanu politiku. Promaknut je u razred AST 9 1. siječnja 2013.
10 Pismom od 30. studenoga 2016. Glavna uprava (GU) za ljudske resurse i sigurnost obavijestila je tužitelja o namjeri tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: tijelo za imenovanje) da ga pošalje na dopust u interesu službe od 1. travnja 2017., na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju.
11 Porukom elektroničke pošte od 6. prosinca 2016. tužitelj je potvrdio primitak pisma od 30. studenoga 2016. te je zatražio pojašnjenja o svojim pravima na mirovinu kao i o različitim praktičnim aspektima svojeg slanja na dopust u interesu službe na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju.
12 Porukom elektroničke pošte od 8. prosinca 2016. Komisijin Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) dostavio je tužitelju privremeni izračun naknade na koju bi imao pravo na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju, pri čemu je pojasnio da mu je ta poruka elektroničke pošte poslana u informativne svrhe i ne predstavlja odluku tijela za imenovanje protiv koje se može podnijeti žalba.
13 Na sastanku koji je održan 15. prosinca 2016. voditelj odjela za upravljanje karijerom i mobilnost GU‑a za ljudske resurse i sigurnost tužitelju je osobito naveo da bi, s obzirom na to da je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” u smislu članka 22. stavka 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, a u slučaju kad bi tijelo za imenovanje donijelo odluku da ga se pošalje na dopust u interesu službe, on izravno otišao u mirovinu od 1. travnja 2017. Na taj datum, u skladu s izračunima koje je zaprimio od PMO‑a, tužitelj bi stekao 54,9 % mirovinskih prava, a njegova mirovina iznosila bi 4040,99 eura. Tužitelj je naveo da nije dobio točnu informaciju o posljedicama svojeg slanja na dopust u interesu službe te da – da je bio dobio takvu informaciju – ne bi pristao na slanje na dopust u interesu službe. Tužitelj je također naveo da ne želi automatski ići u mirovinu od 1. travnja 2017., nego da želi ostati u aktivnoj službi kako bi imao mogućnost stjecanja dodatnih mirovinskih prava. U slučaju kad bi ga tijelo za imenovanje odlučilo poslati na dopust u interesu službe, tužitelj je naveo da bi datum 1. travnja 2017. bio preuranjen i da bi mu trebala dodatna dva ili tri mjeseca kako bi se pripremio za mirovinu.
14 Nakon tog sastanka, 20. prosinca 2016. odjel za upravljanje karijerom i mobilnost GU‑a za ljudske resurse i sigurnost dostavio je tijelu za imenovanje pozitivno mišljenje o primjeni članka 42.c Pravilnika o osoblju u pogledu tužitelja.
15 Odlukom od 21. prosinca 2016. tijelo za imenovanje odlučilo je, s jedne strane, poslati tužitelja na dopust u interesu službe od 1. travnja 2017. na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju i, s druge strane, uzimajući u obzir da je već navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” u skladu s člankom 22. stavkom 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, automatski ga umiroviti na isti datum na temelju članka 42.c petog stavka Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
16 Tužitelj je 13. ožujka 2017. podnio žalbu protiv pobijane odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
17 Odjel za mirovine PMO‑a 16. ožujka 2017. dostavio je tužitelju mišljenje o izračunu naknade predviđene u članku 42.c Pravilnika o osoblju. Prema tom mišljenju, tužitelju bi bila isplaćena prethodno navedena naknada u iznosu od 100 % osnovne plaće od 1. travnja 2017. do 30. travnja 2017., a njegovo pravo na isplatu starosne mirovine proizvodilo bi učinak od 1. svibnja 2017.
18 Tužiteljev odvjetnik 31. ožujka 2017. uputio je poruku elektroničke pošte Komisiji, u kojoj je tvrdio da „odluka” PMO‑a od 16. ožujka 2017. zamjenjuje pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome mijenja tužiteljev administrativni status te je tvrdio da mu ona nije dostavljena, protivno članku 25. Pravilnika o osoblju i načelu dobre uprave koje proizlazi iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Tužiteljev odvjetnik stoga je pojasnio da je žalba podnesena i protiv Komisijine „nove odluke” od 16. ožujka 2017.
19 Tužiteljeva žalba odbijena je izričitom odlukom tijela za imenovanje od 27. srpnja 2017.
Postupak i zahtjevi stranaka
20 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. ožujka 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
21 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana tužitelj je zatražio da mu se zaštiti identitet na temelju članka 66. Poslovnika Općeg suda. Odlukom od 19. svibnja 2017. Opći sud prihvatio je taj zahtjev.
22 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. ožujka 2017. tužitelj je zatražio da se o predmetnoj tužbi odlučuje u ubrzanom postupku, u skladu s člankom 152. Poslovnika.
23 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana tužitelj je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu, na temelju članaka 278. i 279. UFEU‑a, kojim se zahtijeva suspenzija primjene pobijane odluke. Na temelju članka 91. stavka 4. Pravilnika o osoblju, glavni postupak je suspendiran.
24 Rješenjem od 24. ožujka 2017., RV/Komisija (T‑167/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:218) predsjednik Općeg suda odbio je tužiteljev zahtjev za privremenu pravnu zaštitu zbog nepostojanja hitnosti.
25 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 8. odnosno 12. svibnja 2017. Europski parlament i Vijeće Europske unije zatražili su intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije.
26 U skladu s člankom 91. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, glavni postupak ponovno je pokrenut nakon donošenja izričite odluke o odbijanju tužiteljeve žalbe 27. srpnja 2017.
27 Odlukama koje je donio predsjednik drugog vijeća Općeg suda 16. odnosno 11. kolovoza 2017. Parlamentu i Vijeću dopušteno je intervenirati u potporu zahtjevu Komisije.
28 Odlukom od 18. kolovoza 2017. Opći sud (drugo vijeće) odbio je zahtjev za odlučivanje o predmetu u ubrzanom postupku koji je podnio tužitelj.
29 Parlament i Vijeće podnijeli su svoje intervencijske podneske 29. odnosno 30. studenoga 2017.
30 Tajništvo Općeg suda 22. veljače 2018. obavijestilo je stranke o zatvaranju pisanog dijela postupka.
31 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 7. ožujka 2018. tužitelj je podnio obrazloženi zahtjev na temelju članka 106. Poslovnika kako bi bio saslušan u okviru usmenog dijela postupka.
32 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (drugo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. svojeg Poslovnika pozvao Komisiju da priloži u spis jedan dokument i sve stranke da u pisanom obliku odgovore na jedno pitanje. Sve su se stranke odazvale na taj poziv u određenom roku, osim tužitelja, koji je svoj pisani odgovor podnio izvan roka. Odlukom predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 15. siječnja 2019., tužiteljev pisani odgovor kao i pismo kojim opravdava podnošenje izvan roka priloženi su u spis.
33 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi 18. siječnja 2019.
34 Tužitelj u tužbi od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
35 U replici tužitelj od Općeg suda zahtijeva da „poništi, po potrebi, Komisijinu odluku od 16. ožujka 2017. kojom se 1. svibnja 2017. određuje kao datum [njegova] automatskog umirovljenja”.
36 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
37 Parlament od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.
38 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost zahtjeva za poništenje Komisijine „odluke” od 16. ožujka 2017.
39 Komisija tvrdi da je zahtjev za poništenje njezine „odluke” od 16. ožujka 2017. koja se odnosi na određivanje tužiteljevih materijalnih prava nedopušten. S jedne strane, tvrdi da to pitanje Općem sudu nije propisno upućeno, s obzirom na to da prethodno navedeni zahtjev nije sadržan u tužbi i da tužitelj nije podnio dodatnu tužbu u tom pogledu. Komisija stoga smatra da tužitelj ne može proširiti svoju tužbu na prethodno navedenu „odluku” od 16. ožujka 2017. S druge strane, Komisija tvrdi da je ta „odluka” donesena nastavno na pobijanu odluku i da je ograničena na određivanje tužiteljevih materijalnih prava na temelju članka 10. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Stoga se njome ne mijenja njegov pravni položaj.
40 Tužitelj odgovara da je, s obzirom na to da je odgovor na svoju žalbu saznao tek nakon što je pokrenuo postupak pred Općim sudom, dopušteno prilagoditi i proširiti njegov zahtjev kako bi se uključila i „odluka” od 16. ožujka 2017.
41 Valja podsjetiti da su, u skladu s člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, dopušteni samo pravni lijekovi podneseni protiv akta kojim se tužitelju nanosi šteta.
42 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, akti ili odluke koji mogu biti predmet tužbe za poništenje samo su one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji mogu izravno i neposredno utjecati na tužiteljeve interese, mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj (vidjeti presudu od 23. studenoga 2016., Alsteens/Komisija, T‑328/15 P, neobjavljenu, EU:T:2016:671, t. 113. i navedenu sudsku praksu).
43 U ovom slučaju valja podsjetiti, s jedne strane, da je pobijanom odlukom tužitelj poslan na dopust u interesu službe i istodobno automatski umirovljen od 1. travnja 2017., na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju, te da se, s druge strane, mišljenjem PMO‑a od 16. ožujka 2017. (vidjeti točku 17. ove presude), koje je tužitelj kvalificirao kao „odluku”, pojašnjava da će tijekom travnja 2017. tužitelju biti isplaćena naknada, predviđena u članku 42.c sedmom stavku Pravilnika o osoblju, u iznosu od 100 % osnovne plaće i da će njegovo pravo na isplatu starosne mirovine proizvoditi učinke od 1. svibnja 2017.
44 U tom pogledu valja podsjetiti da na temelju članka 10. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju:
„Pravo na isplatu starosne mirovine proizvodi učinke od prvog dana kalendarskog mjeseca koji slijedi nakon mjeseca u kojem je dužnosnik, automatski ili na vlastiti zahtjev, ispunio uvjete za isplatu te mirovine; primici od rada mu se isplaćuje sve dok mu se ne počne isplaćivati mirovina.”
45 Kao što je to Komisija pojasnila, što nitko nije osporio, u mišljenju PMO‑a od 16. ožujka 2017. primijenjen je članak 10. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Naime, u skladu s tom odredbom, tužitelj je trebao početi primati svoju starosnu mirovinu od svibnja 2017., odnosno od kalendarskog mjeseca koji slijedi nakon mjeseca (travanj 2017.) tijekom kojeg je ispunio uvjete za isplatu te mirovine na temelju pobijane odluke. U međuvremenu, odnosno za travanj 2017., tužitelj je trebao, na temelju prethodno navedene odredbe, primiti svoju „naknadu”, koju u njegovu slučaju, kao što je to Komisija tvrdila, treba tumačiti na način da odgovara naknadi predviđenoj u članku 42.c sedmom stavku Pravilnika o osoblju, s obzirom na činjenicu da je pobijanom odlukom poslan na dopust u interesu službe od 1. travnja 2017.
46 Stoga je jasno da se u mišljenju PMO‑a od 16. ožujka 2017. samo točno određuju tužiteljeva materijalna prava koja proizlaze iz pobijane odluke i primjene članka 10. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju te se ono stoga nastavlja na pobijanu odluku. U tim okolnostima i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 42. ove presude, valja utvrditi da navedeno mišljenje ne proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu izravno i neposredno utjecati na tužiteljeve interese, mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj, s obzirom na to da je njegov položaj definiran isključivo pobijanom odlukom, koja u ovom slučaju predstavlja jedini akt kojim se nanosi šteta.
47 Stoga mišljenje PMO‑a od 16. ožujka 2017. ne predstavlja akt koji se može pobijati i zahtjev za njegovo poništenje treba odbiti kao nedopušten.
Meritum
Mogućnost Općeg suda da u ovom slučaju ispita tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona
48 U prilog svojoj tužbi tužitelj je naveo četiri tužbena razloga, prvi, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i nezakonitosti nereguliranog delegiranja ovlasti tijela za imenovanje za primjenu članka 42.c Pravilnika o osoblju, drugi, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije, treći, koji se temelji na nezakonitosti članka 42.c Pravilnika o osoblju, u dijelu u kojem se tom odredbom povređuju uvodne izjave 2., 14. i 29. Uredbe br. 1023/2013 te se ne predviđaju prijelazne mjere koje omogućavaju njezinu postupnu provedbu, i četvrti, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i zaštite legitimnih očekivanja kao i načela dužne pažnje te na očitoj pogrešci u ocjeni. Tužitelj je na raspravi naveo da odustaje od prethodno navedenog drugog tužbenog razloga.
49 Osim toga, tužitelj je u svojim očitovanjima na intervencijske podneske Parlamenta i Vijeća naveo odlomke rješenja od 18. svibnja 2017., RW/Komisija (T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351), pri čemu nije izveo izričite zaključke.
50 Naime, u rješenju od 18. svibnja 2017., RW/Komisija (T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351) predsjednik Općeg suda, odlučujući u svojstvu suca privremene pravne zaštite, naložio je suspenziju primjene Komisijine odluke kojom je tužitelj u tom predmetu poslan na dopust u interesu službe i istodobno automatski umirovljen u skladu s člankom 42.c petim stavkom Pravilnika o osoblju, uzimajući u obzir činjenicu da je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” u smislu članka 22. stavka 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju (rješenje od 18. svibnja 2017., RW/Komisija, T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 16.). Sudac privremene pravne zaštite u okviru ispitivanja uvjeta fumus boni iuris i u odgovoru na prva dva tužbena razloga koji se temelje na povredi članaka 47. i 52. Pravilnika o osoblju i na povredi područja primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju iznio je sljedeća razmatranja.
51 Kao prvo, sudac privremene pravne zaštite utvrdio je, prima facie, da se člancima 22. i 23. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju kao i člankom 52. Pravilnika o osoblju uspostavlja bitna razlika između zakonske dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu u kojoj se dužnosnika automatski umirovljuje i najniže dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, pri čemu potonji izraz podrazumijeva dob od koje dužnosnik može podnijeti zahtjev za odlazak u mirovinu (rješenje od 18. svibnja 2017., RW/Komisija, T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 50.).
52 Kao drugo, sudac privremene pravne zaštite smatrao je da, iako na prvi pogled iz toga mogu proizići određene teškoće u odnosu, s aspekta strukture, između, s jedne strane, odredbi Pravilnika o osoblju kojima se općenito uređuje umirovljenje i prestanak radnog odnosa te, s druge strane, članka 42.c Pravilnika o osoblju, ipak se petim stavkom potonjeg članka izričito određuje da, „kad dužnosnik koji je na dopustu u interesu službe navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, automatski ga se umirovljuje”. Stoga, prema mišljenju suca privremene pravne zaštite, iako se članak 42.c Pravilnika o osoblju treba smatrati kao lex specialis, ipak bi trebalo utvrditi njegov opseg (rješenje od 18. svibnja 2017., RW/Komisija, T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 52. i 54.).
53 Stoga je, kao treće, sudac privremene pravne zaštite smatrao da treba utvrditi može li se, na prvi pogled, na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju, dužnosnika koji je navršio najnižu dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, poslati na dopust u interesu službe protiv njegove volje i istodobno ga automatski umiroviti (rješenje od 18. svibnja 2017., RW/Komisija, T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 55.). Zaključio je da se, na prvi pogled, tom odredbom to ne omogućava te je nastavio, među ostalim, s njezinim doslovnim tumačenjem (rješenje od 18. svibnja 2017., RW/Komisija, T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 56. do 63.).
54 Prethodno navedena razmatranja suca privremene pravne zaštite iz rješenja od 18. svibnja 2017., RW/Komisija (T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351) odnose se na područje primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da su slanje na dopust u interesu službe i istodobno automatsko umirovljenje posljedica primjene te odredbe na dužnosnika koji je stupio u službu prije 1. siječnja 2014. i koji je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, pri čemu Komisija tu dob tumači kao onu definiranu u članku 22. stavku 1. petom podstavku Priloga XIII. Pravilniku o osoblju. Odnos između članka 42.c petog stavka Pravilnika o osoblju i članka 22. stavka 1. petog podstavka Priloga XIII. Pravilniku o osoblju doveo je, prema Komisijinoj analizi u tom predmetu, do toga da je dotični dužnosnik poslan na dopust u interesu službe i istodobno automatski umirovljen (rješenje od 18. svibnja 2017., RW/Komisija, T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 16.).
55 Stoga iz prethodno navedenih razmatranja suca privremene pravne zaštite proizlazi da je, što se tiče područja primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju, on smatrao da se, na prvi pogled, ta odredba ne može primijeniti na dužnosnika koji je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, s obzirom na to da bi ta primjena dovela do istodobnog slanja na dopust u interesu službe i automatskog umirovljenja.
56 U ovom je predmetu nesporno da je članak 42.c Pravilnika o osoblju primijenjen na tužitelja 1. travnja 2017., kada je on imao 61 godinu te je stoga prešao „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, koja je za njega utvrđena na 60 godina i četiri mjeseca na temelju tablice iz članka 22. stavka 1. drugog podstavka Priloga XIII. Pravilniku o osoblju. Stoga je pobijanom odlukom tužitelj poslan na dopust u interesu službe i istodobno automatski umirovljen. Stoga, prije ispitivanja tužbenih razloga koje navodi tužitelj, valja ispitati područje primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju, drugim riječima, može li se ta odredba primijeniti na dužnosnika koji je, poput tužitelja, već navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”.
57 Točno je da valja utvrditi da tužitelj nije istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona, koji sadržava problematiku iznesenu u točki 56. ove presude.
58 Ipak, valja istaknuti da je tužitelj u okviru trećeg i četvrtog tužbenog razloga naveo prigovore čije ispitivanje pretpostavlja tumačenje članka 42.c Pravilnika o osoblju i definiranje njegova područja primjene. Konkretnije, u okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj je tvrdio da primjena članka 42.c Pravilnika o osoblju u vezi s člankom 22. njegova Priloga XIII. omogućava administraciji „da neočekivano i znatno snizi dob automatskog prestanka aktivne službe dužnosnika, pri čemu se ne predviđaju prijelazne mjere koje mogu zaštititi njegovo očekivanje da će ostati u službi do dobi za automatsko umirovljenje u skladu s člankom 52. Pravilnika o osoblju i njegova Priloga XIII.” (vidjeti točku 109. tužbe). U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelj je tvrdio da mu se pobijanom odlukom nezakonito uskraćuje naknada izračunana u skladu s Prilogom IV. Pravilniku o osoblju te da se povređuje članak 22. stavak 2. prvi podstavak Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, s obzirom na to da mu se tom odlukom uskraćuje pravo na stjecanje dodatnih mirovinskih prava na temelju potonje odredbe (točke 125. do 127. tužbe). Stoga se ti prigovori tiču odnosa između članka 42.c Pravilnika o osoblju i drugih odredbi Pravilnika o osoblju te ispitivanje tih prigovora tako podrazumijeva tumačenje te odredbe i definiranje njezina područja primjene.
59 U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sud, iako mora odlučivati samo o zahtjevima stranaka, na kojima je da utvrde granice spora, ne može biti vezan samo argumentima koje one navode u prilog svojim zahtjevima jer bi u protivnom, ovisno o slučaju, mogao biti prisiljen svoju odluku temeljiti na pogrešnim pravnim razmatranjima (vidjeti presudu od 8. srpnja 2010., Komisija/Putterie‑De‑Beukelaer, T‑160/08 P, EU:T:2010:294, t. 65. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da je Opći sud u ovom slučaju dužan ispitati može li se članak 42.c Pravilnika o osoblju primijeniti na dužnosnika koji je, poput tužitelja, već navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” u smislu članka 22. stavka 1. petog podstavka Priloga XIII. Pravilniku o osoblju i u tom smislu područje primjene te odredbe, s obzirom na to da je to ispitivanje nužan preduvjet za ispitivanje određenih prigovora koje je iznio tužitelj (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2010., Komisija/Putterie‑De‑Beukelaer, T‑160/08 P, EU:T:2010:294, t. 66.).
60 U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da prethodno navedena problematika koja se odnosi na definiranje područja primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju ne ulazi u okvir spora, kako su ga utvrdile stranke, već je presuđeno da je tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona razlog koji se odnosi na javni poredak te je na sudu Unije da ga ispita po službenoj dužnosti (presuda od 15. srpnja 1994., Browet i dr./Komisija, T‑576/93 do T‑582/93, EU:T:1994:93, t. 35.).
61 Naime, u ovom slučaju Opći sud očito bi povrijedio svoju dužnost suda koji ispituje zakonitost kad ne bi po službenoj dužnosti istaknuo da je pobijana odluka donesena na temelju pravnog pravila, odnosno članka 42.c Pravilnika o osoblju, koje se ne može primijeniti u predmetnom slučaju i kad bi, posljedično, odlučio o sporu koji se pred njim vodi i sam primjenjujući takvo pravilo (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2008., Putterie‑De‑Beukelaer/Komisija, F‑31/07, EU:F:2008:23, t. 51., koja u tom pogledu nije ukinuta presudom od 8. srpnja 2010., Komisija/Putterie‑De‑Beukelaer (T‑160/08 P, EU:T:2010:294)).
62 Stranke su u okviru svojih pisanih odgovora na pitanje koje je postavio Opći sud na temelju članka 89. Poslovnika (vidjeti točku 32. ove presude) imale priliku iznijeti svoje mišljenje o mogućnosti Općeg suda da po službenoj dužnosti istakne tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona, kako je pojašnjeno u točki 56. ove presude, i o osnovanosti navedenog razloga.
63 Što se tiče pitanja dopuštenosti, Komisija je priznala da je tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona razlog koji se odnosi na javni poredak i koji Opći sud može istaknuti po službenoj dužnosti. Prema Komisijinu mišljenju, došlo je do povrede područja primjene zakona ako je pobijana odluka donesena na temelju „pravila koje se ne može primijeniti u predmetnom slučaju” u smislu relevantne sudske prakse. To je osobito slučaj s propisima ili općim provedbenim odredbama stavljenima izvan snage i stoga neprimjenjivima ratione temporis. Međutim, prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da je članak 42.c Pravilnika o osoblju pravno pravilo koje je na snazi i primjenjivo na ovaj spor, pitanje koje je postavio Opći sud ne odnosi se na područje primjene zakona, nego na tumačenje te odredbe, u ovom slučaju pitanje može li se ona primijeniti na dotičnog dužnosnika kad slanje na dopust u interesu službe ima za učinak i automatsko umirovljenje dotične osobe. Komisija osim toga tvrdi da tužbeni razlog koji se temelji na mogućoj povredi područja primjene zakona u svakom slučaju nije sadržan u žalbi te da je nedopušten zbog povrede načela podudarnosti.
64 Vijeće tvrdi da je tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona, kako je pojašnjen u točki 56. ove presude, razlog koji se odnosi na zakonitost temelja pobijane odluke i da ga stoga sud Unije ne može istaknuti po službenoj dužnosti.
65 Što se tiče tog prigovora Vijeća, valja napomenuti da je već presuđeno da sud Unije ima mogućnost i, prema potrebi, obvezu istaknuti po službenoj dužnosti određene tužbene razloge koji se odnose na unutarnju zakonitost. To vrijedi i za tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona (vidjeti točku 60. ove presude). Isto tako, apsolutna pravomoćnost je tužbeni razlog koji se odnosi na unutarnju zakonitost javnog poretka i koji sud treba istaknuti po službenoj dužnosti (presuda od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑442/03 P i C‑471/03 P, EU:C:2006:356, t. 45.).
66 Što se tiče Komisijina prigovora (vidjeti točku 63. ove presude), dovoljno je napomenuti da iz sudske prakse ne proizlazi da se tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene zakona odnosi samo na slučaj neprimjenjivosti ratione temporis predmetnog pravnog pravila, nego se navedeni tužbeni razlog odnosi na svaki slučaj u kojem se pravno pravilo koje služi kao temelj osporenog akta ne može primijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2008., Putterie‑De‑Beukelaer/Komisija, F‑31/07, EU:F:2008:23, t. 51., koja u tom pogledu nije ukinuta presudom od 8. srpnja 2010., Komisija/Putterie‑De‑Beukelaer (T‑160/08 P, EU:T:2010:294)). Osim toga, okolnost da Opći sud treba protumačiti članak 42.c Pravilnika o osoblju kako bi odredio njegovo područje primjene ne znači da se problematika iznesena u točki 56. ove presude ne odnosi na područje primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju. Konačno, valja napomenuti da načelo podudarnosti između upravnog i sudskog pravnog sredstva ne sprečava sud Unije da po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija, T‑270/16 P, neobjavljenu, EU:T:2017:74, t. 66. do 70.).
67 S obzirom na razmatranja iz točaka 50. do 66. ove presude, u ovom slučaju valja ispitati tužbeni razlog koji se temelji na povredi područja primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju i koji se odnosi na pitanje može li se ta odredba primijeniti na dužnosnika koji je, poput tužitelja, već navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”.
Osnovanost tužbenog razloga koji se temelji na povredi područja primjene zakona
68 Kao što je to već napomenuto (vidjeti točku 62. ove presude), stranke su imale priliku pisano iznijeti svoje mišljenje o osnovanosti tužbenog razloga koji se temelji na povredi područja primjene zakona.
69 Konkretno, Komisija, pozivajući se na argumente koji se osobito temelje na tekstu članka 42.c Pravilnika o osoblju i njegovu ratio legis, osporava da se ta odredba ne može primijeniti na dužnosnike koji su navršili „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”.
70 Parlament je samo tvrdio da se ne čini da je zakonodavac Unije želio takvo ograničenje te je pojasnio da tada nije primijenio članak 42.c Pravilnika o osoblju na dužnosnike koji su navršili ili premašili „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, kako je ona definirana člankom 22. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju.
71 Vijeće nije zauzelo stajalište o osnovanosti prethodno navedenog tužbenog razloga te je navelo da nije primijenilo članak 42.c Pravilnika o osoblju na dužnosnike koji su premašili „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”.
72 Najprije treba podsjetiti da je tužitelj poslan na dopust u interesu službe i istodobno automatski umirovljen na temelju primjene članka 42.c petog stavka Pravilnika o osoblju u vezi s člankom 22. stavkom 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju (vidjeti točku 15. ove presude).
73 Naime, iz petog stavka članka 42.c Pravilnika o osoblju nedvojbeno proizlazi da se slanje dotičnih dužnosnika na dopust u interesu službe ne može proširiti preko „dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, s obzirom na to da je ta dob za dužnosnike koji su stupili u službu prije 1. siječnja 2014. utvrđena člankom 22. stavkom 1. petim podstavkom Priloga XIII. Pravilniku o osoblju tako da, ako se slanje na dopust u interesu službe odnosi na dužnosnika koji je već navršio prethodno navedenu „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, taj dužnosnik treba biti automatski umirovljen. Ta analiza primijenjena je u pobijanoj odluci uzimajući u obzir činjenicu da je na datum početka učinka pobijane odluke tužitelj već navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” (vidjeti točku 56. ove presude).
74 Iz toga slijedi da, u okviru ispitivanja pitanja može li se članak 42.c Pravilnika o osoblju primijeniti na dužnosnika koji je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, sud Unije treba uzeti u obzir okolnost da takva primjena dovodi do istodobnog slanja na dopust i automatskog umirovljenja navedenog dužnosnika.
75 Ispitivanje prethodno navedenog pitanja zahtijeva tumačenje članka 42.c Pravilnika o osoblju.
– Doslovno tumačenje
76 Člankom 42.c prvim stavkom Pravilnika o osoblju predviđa se da se slanje dotičnog dužnosnika na dopust u interesu službe primjenjuje „najranije pet godina prije dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika”. Kao što je to Komisija u biti tvrdila, izraz „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika”, koji se nalazi u članku 42.c prvom stavku Pravilnika o osoblju, odgovara izrazu „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, koji se nalazi u četvrtom i petom stavku te odredbe. Posljedično, kako bi se utvrdila „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika” na temelju članka 42.c prvog stavka Pravilnika o osoblju u pogledu dužnosnika koji su zaposleni u službi prije 1. siječnja 2014., treba, kao i kod utvrđivanja „dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” na temelju članka 42.c četvrtog i petog stavka Pravilnika o osoblju, uputiti na članak 22. stavak 1. peti podstavak Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, kojim se pojašnjava sljedeće:
„Za dužnosnike koji su prije 1. siječnja 2014. zaposleni u službi dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu koja se uzima u obzir za sva upućivanja na dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu u ovom Pravilniku o osoblju utvrđuje se u skladu s prethodno navedenim odredbama, osim ako je ovim Pravilnikom o osoblju predviđeno drugačije.”
77 Pojam „prethodno navedene odredbe”, naveden u članku 22. stavku 1. petom podstavku Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, upućuje na prva četiri podstavka te odredbe, kojima se utvrđuje dob od koje dužnosnici koji su zaposleni u službi prije 1. siječnja 2014. mogu podnijeti zahtjev za odlazak u mirovinu i tako ostvariti pravo na starosnu mirovinu.
78 Što se tiče dužnosnika koji su zaposleni u službi nakon 1. siječnja 2014., pojmom „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika”, navedenim u članku 42.c prvom stavku Pravilnika o osoblju, upućuje se na dob za automatsko umirovljenje predviđenu u članku 52. prvom stavku točki (a) Pravilnika o osoblju, koja je 66 godina, kao što su to potvrdile stranke na raspravi.
79 Stoga iz teksta članka 42.c prvog stavka Pravilnika o osoblju proizlazi da ta odredba pruža informacije o datumu od kojeg se ona može primijeniti na dužnosnika, odnosno „najranije pet godina prije dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika”. Osim toga, kao što to Komisija pravilno tvrdi, što se tiče dužnosnika koji su zaposleni u službi prije 1. siječnja 2014., tekstom te odredbe ne isključuje se da se ona može primijeniti na dužnosnika koji je navršio i, a fortiori, premašio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika”.
80 S obzirom na navedeno, valja podsjetiti da se člankom 42.c četvrtim stavkom Pravilnika o osoblju predviđa da trajanje dopusta u interesu službe odgovara „u načelu” razdoblju do kojeg dužnosnik navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, ali da „u iznimnim slučajevima” tijelo za imenovanje može odlučiti prekinuti dopust i vratiti dužnosnika na radno mjesto.
81 Izrazi „trajanje dopusta” i „razdoblje do kojeg dužnosnik navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, koji se nalaze u prvoj rečenici članka 42.c četvrtog stavka Pravilnika o osoblju, potkrepljuju zaključak suca privremene pravne zaštite u rješenju od 18. svibnja 2017., RW/Komisija (T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 59.), prema kojem dopust u interesu službe treba imati određeno trajanje. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, izrazom „u načelu”, koji se nalazi u toj rečenici, ne dovodi se u pitanje prethodno navedeni zaključak. Naime, taj izraz treba tumačiti s obzirom na drugu rečenicu članka 42.c četvrtog stavka Pravilnika o osoblju, u skladu s kojim:
„Međutim, u iznimnim slučajevima tijelo za imenovanje može odlučiti prekinuti dopust i vratiti dužnosnika na radno mjesto”.
82 Stoga je jasno da izraz „u načelu” ne dokazuje postojanje mogućeg odstupanja od načela prema kojem dopust u interesu službe treba imati određeno trajanje, nego dokazuje mogućnost odstupanja od načela prema kojem dopust u interesu službe završava na datum na koji dotični dužnosnik navršava „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, s obzirom na to da je to moguće odstupanje povezano s okolnošću da „u iznimnim slučajevima” tijelo za imenovanje može odlučiti vratiti dotičnog dužnosnika na radno mjesto i time prekinuti dopust u interesu službe.
83 Teza prema kojoj dopust u interesu službe treba imati određeno trajanje potkrijepljena je tekstom članka 42.c petog stavka Pravilnika o osoblju, kojim se predviđa da, „[k]ad dužnosnik koji je na dopustu u interesu službe navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, automatski ga se umirovljuje”. Iz tog teksta i, konkretnije, iz upotrebe glagola „navršiti” proizlazi da automatsko umirovljenje pretpostavlja da je dotični dužnosnik na dopustu u interesu službe na datum kad navršava „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” i da taj dopust ima određeno trajanje.
84 S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da tekst članka 42.c Pravilnika o osoblju potkrepljuje tezu prema kojoj dopust u interesu službe treba imati određeno trajanje, čime se isključuje da to slanje na dopust može biti istodobno s automatskim umirovljenjem. Isključenje mogućnosti da slanje na dopust u interesu službe može biti istodobno s automatskim umirovljenjem dotičnog dužnosnika znači, s obzirom na razmatranja iz točaka 73. i 74. ove presude, da se prethodno navedena odredba ne može primijeniti na dužnosnike koji su, poput tužitelja, navršili „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”.
85 Valja ispitati dovodi li se taj zaključak u pitanje kontekstualnim i teleološkim tumačenjem članka 42.c Pravilnika o osoblju.
– Kontekstualno tumačenje
86 Valja podsjetiti da je članak 42.c Pravilnika o osoblju dio poglavlja 2. glave III. Pravilnika o osoblju, naslovljenog „Administrativni status”. U skladu s člankom 35. Pravilnika o osoblju, iz istog poglavlja, dužnosniku može biti dodijeljen jedan od sljedećih administrativnih statusa: aktivna služba, upućivanje, dopust za osobne potrebe, mirovanje, dopust za služenje vojnog roka, roditeljski ili obiteljski dopust i dopust u interesu službe.
87 Suprotno tomu, „prestanak radnog odnosa” uređen je poglavljem 4. glave III. Pravilnika o osoblju. Člankom 47. Pravilnika o osoblju, iz tog poglavlja, slučajevi prestanka službe definiraju se kao ostavka, obvezna ostavka, umirovljenje u interesu službe, otkaz zbog stručne nesposobnosti, udaljavanje s radnog mjesta, umirovljenje i smrt.
88 Stoga je jasno da, dok je zakonodavac Unije dopust u interesu službe zamislio kao „administrativni status” koji može biti dodijeljen dužnosniku tijekom njegove karijere u institucijama Unije, Komisijina teza o mogućnosti primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju na dužnosnika koji je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” i stoga mogućnost njegova slanja na dopust u interesu službe i istodobnog automatskog umirovljenja dovodi do promjene predmetne mjere iz „administrativnog statusa” u slučaj „prestanka radnog odnosa”. Naime, kao što je to sudac privremene pravne zaštite istaknuo u rješenju od 18. svibnja 2017., RW/Komisija (T‑170/17 R, neobjavljeno, EU:T:2017:351, t. 61.), Komisijina primjena članka 42.c Pravilnika o osoblju slična je „automatskom umirovljenju u interesu službe” protiv volje dotične osobe.
89 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da smještanje članka 42.c Pravilnika o osoblju u poglavlje 2. glave III. tog pravilnika nije u skladu s prethodno navedenom Komisijinom tezom te u svakom slučaju ne dovodi u pitanje zaključak iznesen u točki 84. ove presude.
– Teleološko tumačenje
90 Komisija tvrdi da je ratio legis članka 42.c Pravilnika o osoblju optimirati upravljanje ljudskim potencijalima u institucijama. Tom odredbom omogućava se određena fleksibilnost u upravljanju osobljem koje se bliži ili je na pragu odlaska u mirovinu, pri čemu se dotičnim osobama nudi razumna naknada. Prema Komisijinu mišljenju, zakonodavac Unije nije namjeravao ograničiti područje primjene teksta na dužnosnike koji nisu na pragu odlaska u mirovinu. Tražena optimizacija pretpostavlja najveću diskreciju, osobito zato što se, s jedne strane, ona provodi u skladu s interesima dotičnog dužnosnika i, s druge strane, mjera se prije svega odnosi na dužnosnike koji se bliže mirovini. Bilo bi paradoksalno da se mjera ne može primijeniti na dužnosnike koji su već navršili dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu. Komisija stoga tvrdi da se tim ograničenjem područja primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju ta odredba lišava dijela svoje učinkovitosti i svrhe svojeg postojanja.
91 Točno je, kao što to Komisija pravilno tvrdi pozivajući se na uvodnu izjavu 7. Uredbe br. 1023/2013, da je u konačnici svrha članka 42.c Pravilnika o osoblju optimizacija upravljanja ljudskim resursima institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2018., FV/Vijeće, T‑750/16, u žalbenom postupku, EU:T:2018:972, t. 106., 118., 121. i 123.). Međutim, kao što to, uostalom, ističe i sama Komisija, zakonodavac Unije osigurao je da se slanje na dopust u interesu službe provodi u skladu s interesima dotičnih dužnosnika.
92 U tom pogledu valja podsjetiti da se člankom 42.c sedmim stavkom Pravilnika o osoblju predviđa da dužnosnik koji je poslan na dopust u interesu službe prima naknadu izračunanu u skladu s Prilogom IV. Pravilniku o osoblju. Iz prvog stavka jedinog članka tog priloga, u vezi s člankom 42.c Pravilnika o osoblju, proizlazi da je ta mjesečna naknada tijekom prva tri mjeseca primjene mjere jednaka osnovnoj plaći dotičnog dužnosnika. Od četvrtog do šestog mjeseca iznosi 85 % osnovne plaće, a nakon toga i do automatskog umirovljenja 70 % osnovne plaće.
93 Kao na odredbu koju je predvidio zakonodavac Unije kojom se za dotične dužnosnike ublažavaju nepogodnosti dopusta u interesu službe, valja također uputiti na osmi stavak članka 42.c Pravilnika o osoblju, kojim se, u biti, dotičnom dužnosniku omogućava da nastavi uplaćivati doprinose u sustav mirovinskog osiguranja tijekom razdoblja svojeg dopusta u interesu službe, kako bi povećao iznos mirovine koju će imati nakon umirovljenja.
94 Treba utvrditi da, kad bi bilo moguće članak 42.c Pravilnika o osoblju primijeniti na dužnosnika koji je navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” i kad bi stoga njegovo automatsko umirovljenje bilo istodobno s njegovim slanjem na dopust u interesu službe, dotični dužnosnik ne bi ostvario nikakvo pravo iz odredbi predviđenih sedmim i osmim stavkom članka 42.c Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da ne bilo trajanja dopusta u interesu službe. U tim okolnostima ravnoteža koju zakonodavac Unije nastoji uspostaviti, u okviru donošenja članka 42.c Pravilnika o osoblju, između zahtjeva optimalnog upravljanja ljudskim resursima u institucijama i zahtjeva dovoljne zaštite interesa dotičnih dužnosnika bila bi narušena na štetu tog potonjeg zahtjeva.
95 Osim toga, također treba zaključiti da, u slučaju automatskog umirovljenja istodobno sa slanjem na dopust u interesu službe, tijelo za imenovanje ne bi imalo mogućnost iz četvrtog stavka članka 42.c Pravilnika o osoblju da barem „u iznimnim slučajevima” prekine dopust u interesu službe i vrati dužnosnika na radno mjesto. Iz toga slijedi da prethodno navedena pretpostavka nije u skladu s tom odredbom jer, s jedne strane, dovodi do toga da se institucijama, time što im se uskraćuje svaka diskrecijska ovlast, automatski oduzima alat za upravljanje osobljem koji predstavlja mogućnost vraćanja dotičnog dužnosnika na radno mjesto i jer se, s druge strane, njome dotičnom dužnosniku oduzima mogućnost takvog vraćanja na radno mjesto.
96 S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da teleološko tumačenje članka 42.c Pravilnika o osoblju ne potkrepljuje Komisijinu tezu, nego, naprotiv, potvrđuje zaključak iznesen u točki 84. ove presude. To utvrđenje uopće se ne dovodi u pitanje presudom od 14. prosinca 2018., FV/Vijeće (T‑750/16, u žalbenom postupku, EU:T:2018:972), na koju su se institucije pozvale na raspravi. Točno je da je Opći sud u toj presudi prilikom odlučivanja o zakonitosti odluke o primjeni članka 42.c Pravilnika o osoblju na dužnosnika koji nije navršio „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” istaknuo, kao cilj koji zakonodavac Unije želi postići donošenjem te odredbe, optimizaciju, u pogledu isplativosti, ulaganja u strukovno obrazovanje dužnosnika i, u konačnici, davanje institucijama dodatnog alata za upravljanje osobljem (presuda od 14. prosinca 2018., FV/Vijeće, T‑750/16, u žalbenom postupku, EU:T:2018:972, t. 106., 118., 121. i 123.). Međutim, ta razmatranja Općeg suda nisu proturječna razmatranjima iz točaka 91. i 94. ove presude u pogledu ravnoteže koju zakonodavac Unije nastoji uspostaviti u okviru donošenja članka 42.c Pravilnika o osoblju.
97 Posljedično, na temelju tumačenja članka 42.c Pravilnika o osoblju, valja zaključiti da se ta odredba ne može primijeniti na dužnosnike koji su, poput tužitelja, navršili „dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” u smislu te odredbe. Iz toga slijedi da je Komisija, time što je donijela pobijanu odluku na temelju te odredbe, povrijedila njezino područje primjene i da pobijanu odluku stoga treba poništiti a da pritom nije potrebno ispitati tužbene razloge iz točke 48. ove presude.
Troškovi
98 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
99 Budući da Komisija u bitnome nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljevu zahtjevu, uključujući i troškove nastale u postupku privremene pravne zaštite.
100 Parlament i Vijeće snosit će vlastite troškove, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europske komisije od 21. prosinca 2016. kojom je RV poslan na dopust u interesu službe i istodobno automatski umirovljen.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Komisija će snositi vlastite troškove, kao i troškove RV‑a, uključujući troškove nastale u postupku privremene pravne zaštite.
4. Europski parlament i Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. lipnja 2019.
Potpisi