PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
11. travnja 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 1999/70/EZ – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Članak 4. – Načelo nediskriminacije – Pojam ‚uvjeti zapošljavanja’ – Usporedivost situacija – Opravdanje – Pojam ‚objektivni razlozi’ – Novčana naknada u slučaju otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme zbog objektivnog razloga – Niža novčana naknada koja se isplaćuje nakon isteka ugovora o radu ‚za privremeno obavljanje poslova’”
U spojenim predmetima C‑29/18, C‑30/18 i C‑44/18,
povodom triju zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska), odlukama od 27. prosinca 2017. (C‑29/18), 26. prosinca 2017. (C‑30/18) i 29. prosinca 2017. (C‑44/18), koje je Sud zaprimio 17. siječnja 2018. (C‑29/18 i C‑30/18) i 24. siječnja 2018. (C‑44/18), u postupcima
Cobra Servicios Auxiliares SA
protiv
Joséa Davida Sáncheza Iglesiasa (C‑29/18),
Joséa Ramóna Fiuze Asoreya (C‑30/18),
Jesúsa Valiña Lopeza (C‑44/18),
FOGASA (C‑29/18 i C‑44/18),
Incatema SL,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev (izvjestitelj), predsjednik vijeća, T. von Danwitz, E. Levits, C. Vajda i P. G. Xuereb, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. van Beek i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), koji je priložen Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.). i članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjevi su upućeni u okviru triju sporova između društva Cobra Servicios Auxiliares SA (u daljnjem tekstu: Cobra), s jedne strane, i Joséa Davida Sáncheza Iglesiasa (C‑29/18), Joséa Ramóna Fiuze Asoreya (C‑30/18), Jesusa Valiña Lopeza (C‑44/18) (u daljnjem tekstu zajedno: zainteresirane osobe), FOGASA‑e (C‑29/18 i C‑44/18) i društva Incatema SL, s druge strane, u vezi s novčanom naknadom zbog otkaza ugovorâ o radu za privremeno obavljanje poslova koji zainteresirane osobe povezuju s društvom Cobra.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodna izjava 14. Direktive 1999/70 glasi:
„Stranke potpisnice željele su zaključiti Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme, utvrđujući opća načela i minimalne zahtjeve za ugovore o radnim odnosima i radu na određeno vrijeme; potpisnice su iskazale želju za poboljšanjem kvalitete rada na određeno vrijeme putem osiguranja primjene načela nediskriminacije te za uspostavljanjem okvira za sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz uzastopne primjene ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme”.
4 U skladu s člankom 1. Direktive 1999/70, njezina je svrha „staviti na snagu [Okvirni sporazum], zaključen […] između općih međusektorskih organizacija (ETUC, UNICE i CEEP)”.
5 U trećem stavku preambule Okvirnog sporazuma navodi se:
„U [Okvirnom sporazumu] utvrđuju se opća načela i minimalni zahtjevi u vezi s radom na određeno vrijeme, pri čemu se prilikom njihove detaljne primjene mora voditi računa o posebnim nacionalnim, sektorskim i sezonskim uvjetima. Sporazum prikazuje pripremljenost socijalnih partnera da uspostave opći okvir za osiguranje jednakog postupanja s radnicima zaposlenima na određeno vrijeme, kako bi ih se zaštitilo od diskriminacije te za korištenje ugovora o radu na određeno vrijeme u skladu s načelima koja su prihvatljiva za poslodavce i radnike.”
6 Svrha Okvirnog sporazuma je, u skladu s njegovim člankom 1., s jedne strane, poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije i, s druge strane, ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.
7 Člankom 3. Okvirnog sporazuma, naslovljenim „Definicije”, određuje se:
„1. U smislu ovog Sporazuma pojam ,radnik zaposlen na određeno vrijeme’ znači osoba koja je zaključila ugovor o radu ili se nalazi u radnom odnosu, koji je sklopljen neposredno između poslodavca i radnika, a u kojem je prestanak ugovora o radu ili radnog odnosa utvrđen objektivnim okolnostima, kao što je određeni datum, dovršenje određenog posla ili nastupanje određenog događaja.
2. U smislu ovog Sporazuma pojam ‚usporedivi radnik zaposlen na neodređeno vrijeme’ znači radnik koji je zaključio ugovor o radu ili se nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, u istom poduzeću, koji obavlja isti ili slični posao/zanimanje, pri čemu se u obzir uzima stručna osposobljenost/vještine […]”
8 Točkom 1. članka 4. Okvirnog sporazuma, naslovljenog „Načelo nediskriminacije”, propisano je:
„U pogledu uvjeta zapošljavanja, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.”
Španjolsko pravo
9 Članak 15. texta refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (pročišćeni tekst Zakona o radu), donesenog na temelju Real Decreto Legislativo 1/1995 (Kraljevska zakonodavna uredba br. 1/1995) od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75 od 29. ožujka 1995., str. 9654.), u verziji koja je primjenjiva u trenutku nastanka činjenica iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), glasi:
„1. Ugovor o radu može se sklopiti na neodređeno vrijeme ili na određeno vrijeme.
Ugovor o radu na određeno vrijeme može se sklopiti u sljedećim slučajevima:
(a) [k]ada se radnika zapošljava radi dovršenja određenog posla, koji je samostalan i koji se može izdvojiti iz ukupnog poslovanja poduzetnika, čije je izvršenje, iako vremenski ograničeno, načelno vremenski neodređeno. Ti ugovori ne smiju trajati duže od tri godine, a koje se može produljiti na dvanaest mjeseci nacionalnim sektorskim kolektivnim ugovorom ili, u njegovu nedostatku, sektorskim kolektivnim ugovorom niže razine. Nakon isteka tih rokova radnici stječu status stalno zaposlenih radnika poduzetnika. Nacionalnim sektorskim kolektivnim ugovorima i sektorskim kolektivnim ugovorima niže razine, uključujući kolektivne ugovore poduzetnika, mogu se odrediti radovi ili poslovi koji u osnovi ulaze u poduzetnikovo redovno poslovanje i mogu biti obuhvaćeni ugovorima te prirode.
[…]
3. Ugovori na određeno vrijeme sklopljeni s namjerom povrede zakona smatraju se sklopljenima na neodređeno vrijeme.
[…]”
10 Člankom 49. stavkom 1. Zakona o radu predviđeno je:
„1. Ugovor o radu prestaje:
[…]
(b) zbog razloga valjano navedenih u ugovoru, osim ako oni ne čine očitu zlouporabu prava od strane poslodavca;
(c) zbog isteka ugovorenog trajanja ugovora ili dovršenja posla ili usluge koji su predmet ugovora. Istekom ugovora, osim u slučaju ugovorâ radi zamjene i ugovorâ o stručnom osposobljavanju, radnik ima pravo na novčanu naknadu koja je jednaka razmjernom dijelu iznosa u visini plaće za dvanaest dana za svaku godinu radnog staža ili novčanu naknadu predviđenu, ovisno o slučaju, posebnim propisom koji se primjenjuje u tom području;
[…]
(i) u slučaju kolektivnog otkazivanja zbog gospodarskih, tehničkih, organizacijskih ili proizvodnih razloga;
[…]
(l) zbog objektivnih razloga dopuštenih zakonom;
[…]”
11 Člankom 51. stavkom 1. tog zakona određeno je:
„U svrhu odredaba ovoga zakona, kolektivno otkazivanje znači prestanak ugovorâ o radu zbog gospodarskih, tehničkih, organizacijskih ili proizvodnih razloga kad u razdoblju od 90 dana obuhvaća barem:
(a) 10 radnika u poduzetnicima koji zapošljavaju manje od 100 radnika;
(b) 10 % radnika u poduzetnicima koji zapošljavaju između 100 i 300 radnika;
(c) 30 radnika u poduzetnicima koji zapošljavaju više od 300 radnika.
[…]
[…] [R]azlozi se smatraju proizvodnima kada među ostalim dođe do promjena u potražnji proizvoda ili usluga koje poduzetnik namjerava staviti na tržište.
[…]”
12 U skladu s člankom 52. Zakona o radu, ugovor o radu može prestati, među ostalim, zbog jednog od razloga iz članka 51. stavka 1. tog zakona.
13 U skladu s člankom 53. stavkom 1. točkom (b) navedenog zakona, otkaz ugovora o radu na temelju članka 52. tog zakona dovodi do plaćanja radniku, istodobno s pisanom obaviješću, novčane naknade u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža, izračunane razmjerno broju radnih mjeseci za razdoblja kraća od godinu dana, i to najviše do dvanaest mjesečnih plaća.
14 Na temelju članka 56. stavka 1. Zakona o radu, u slučaju neopravdanog otkaza ugovora o radu poslodavac mora vratiti radnika na rad u sklopu poduzetnika ili mu isplatiti novčanu naknadu u visini plaće za 33 dana za svaku godinu radnog staža.
Glavni postupci i prethodna pitanja
15 Društvo Cobra je 1. kolovoza 2011. s društvom Unión Fenosa, društvom za distribuciju električne energije i plina, sklopilo ugovor kojim mu je potonje povjerilo očitavanje električnih brojila, postavljanje i zamjenu brojila, periodične provjere, nestanke struje i isključivanje napajanja kao i mjesečno očitavanje plinskih brojila na području provincije Coruña (Španjolska) (u daljnjem tekstu: ugovor o pružanju usluga).
16 Društvo Cobra je zainteresirane osobe zaposlilo na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova povezanih s trajanjem ugovora o pružanju usluga, među ostalim za obavljanje poslova u vezi s očitavanjem brojila klijenata društva Unión Fenosa.
17 Društvo Unión Fenosa 24. veljače 2015. obavijestilo je društvo Cobra da ugovor o pružanju usluga otkazuje s 31. ožujka 2015.
18 Društvo Cobra obavijestilo je zainteresirane osobe da, zbog odluke društva Unión Fenosa o otkazu ugovora o pružanju usluga, radni odnosi koji ih povezuju s društvom Cobra prestaju zbog gubitka posla koji treba izvršiti. Društvo Cobra također je obavijestilo zainteresirane osobe da će na datum prestanka navedenih radnih odnosa imati pravo na, među ostalim, naknadu predviđenu člankom 49. stavkom 1. točkom (c) Zakona o radu.
19 Društvo Cobra je usto, na temelju proizvodnih razloga, pokrenulo postupak kolektivnog otkazivanja 72 radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme koji su također obavljali poslove u okviru ugovora o obavljanju usluga.
20 Zainteresirane osobe su pred Juzgadom de lo Social nº 3 de Santiago de Compostela (Radni sud br. 3 u Santiagu de Compostela) pokrenule postupke radi osporavanja dopuštenosti njihova otkaza, među ostalim protiv društva Cobra.
21 U presudama donesenim u ožujku 2017. taj je sud smatrao da su ugovori o radu zainteresiranih osoba bili prijevarni i da njihov otkaz, slijedom toga, nije bio pravno utemeljen te da predstavlja nedopušten otkaz. Navedeni sud je društvu Cobra naložio da dotične radnike ili vrati na posao ili prekine njihove radne odnose i isplati im novčanu naknadu zbog nedopuštenog otkaza predviđenu člankom 56. stavkom 1. Zakona o radu.
22 Društvo Cobra je protiv tih presuda podnijelo žalbu Tribunalu Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska) tvrdeći da su ugovori o radu na određeno vrijeme iz glavnog postupka bili valjani.
23 Zainteresirane osobe tvrde da im se, ako se utvrdi da su njihovi ugovori o radu valjani, na temelju članka 4. Okvirnog sporazuma i presude od 14. rujna 2016., de Diego Porras (C‑596/14, EU:C:2016:683), mora isplatiti novčana naknada zbog kolektivnog otkazivanja predviđena člankom 53. stavkom 1. točkom (b) Zakona o radu.
24 Sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu sa sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova koji se odnosi na obavljanje djelatnosti koja je predmet ugovora o pružanju usluga sklopljenog između poslodavca i njegova klijenta ne podrazumijeva da se navedeni ugovor o radu mora smatrati prijevarnim i da se radni odnos mora prekvalificirati u radni odnos na neodređeno vrijeme, u skladu s člankom 15. stavkom 3. tog zakona.
25 Iz te sudske prakse proizlazi da otkaz ugovora o pružanju usluga od strane navedenog klijenta predstavlja dovršenje posla koji je predmet ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova, u smislu članka 49. stavka 1. točke (c) Zakona o radu i da, slijedom toga, dovodi do prestanka potonjeg ugovora.
26 Usto, iz navedene sudske prakse proizlazi da je trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova povezano s postojanjem potrebe koja se tim ugovorom osigurava i da je, općenito, prilikom sklapanja navedenog ugovora teško odrediti točan datum njegova prestanka. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je tako smatrao da, sve dok ta potreba traje, tj. dok god poslodavac ima sklopljen ugovor o pružanju usluga, ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova ostaje valjan s obzirom na to da se njegovo trajanje podudara s potrebom čije zadovoljavanje osigurava.
27 Sud koji je uputio zahtjev ističe da ugovori o radu na određeno vrijeme iz glavnog postupka odgovaraju pojmu ugovora „za privremeno obavljanje poslova”, kako ga tumači Tribunal Supremo (Vrhovni sud).
28 Međutim, u ovom slučaju, otkaz ugovora o pružanju usluga, koji je doveo do prestanka radnog odnosa između društva Cobra i više njegovih zaposlenika, dovodi do, kad je riječ o radnicima zaposlenima na određeno vrijeme, plaćanja novčane naknade u visini plaće za 12 dana za svaku godinu radnog staža, predviđene člankom 49. stavkom 1. točkom (c) Zakona o radu, i, kad je riječ o radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme koji obavljaju isti posao, do plaćanja novčane naknade u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža, predviđene člankom 53. stavkom 1. točkom (b) Zakona o radu.
29 Dakle, postoji razlika u postupanju prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme i radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme koji su usporedivi u pogledu uvjeta zapošljavanja, koja proizlazi iz razlike u pravnom uređenju predviđenom nacionalnim pravom glede prava na novčanu naknadu zbog prestanka radnog odnosa.
30 Ističući da se ta razlika objašnjava činjenicom da, iako kao zajedničko ishodište imaju otkaz ugovora o pružanju usluga, do prestanka ugovora o radu na određeno i neodređeno vrijeme iz glavnog postupka dolazi, glede prvonavedenih ugovora, nakon isteka roka na koji su sklopljeni, a glede drugonavedenih, zbog kolektivnog otkazivanja utemeljenog na razlogu različitom od trajanja radnog odnosa, sud koji je uputio zahtjev pita se postoje li objektivni razlozi koji omogućuju da se opravda razlika u postupanju iznesena u prethodnoj točki ove presude.
31 U slučaju niječnog odgovora na to pitanje sud koji je uputio zahtjev pita se, u mjeri u kojoj je u glavnim postupcima riječ o sporovima između pojedinaca i u kojoj članak 49. stavak 1. točku (c) Zakona o radu ne bi bilo moguće tumačiti u skladu s Direktivom 1999/70 i Okvirnim sporazumom, je li moguće, po analogiji s presudama od 22. studenoga 2005., Mangold (C‑144/04, EU:C:2005:709), od 19. siječnja 2010., Kücükdeveci (C‑555/07, EU:C:2010:21), od 13. rujna 2011., Prigge i dr. (C‑447/09, EU:C:2011:573) kao i od 19. travnja 2016., DI (C‑441/14, EU:C:2016:278), koje se odnose na opće načelo nediskriminacije na temelju dobi, smatrati da tu odredbu španjolskog prava treba izuzeti od primjene jer je u suprotnosti s načelima jednakosti i nediskriminacije zajamčenima člancima 20. i 21. Povelje.
32 U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 4. [Okvirnog sporazuma] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji na temelju iste činjenice (prestanak ugovora o pružanju usluga između poslodavca i trećeg poduzetnika do kojeg je došlo voljom potonjeg) propisuje manju novčanu naknadu u slučaju prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova čije trajanje odgovara trajanju navedenog ugovora o pružanju usluga nego u slučaju prestanka ugovorâ na neodređeno vrijeme usporedivih radnika u okviru kolektivnog otkazivanja opravdanog proizvodnim razlozima koji proizlaze iz prestanka navedenog ugovora o pružanju usluga?
2. U slučaju potvrdnog odgovora treba li drukčije postupanje prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme i usporedivim radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme u pogledu novčanih naknada zbog prestanka ugovora koji je opravdan istim činjeničnim okolnostima, ali se temelji na različitoj zakonskoj osnovi, tumačiti na način da je riječ o diskriminaciji koja je zabranjena člankom 21. [Povelje] i koja povređuje načela jednakog postupanja i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje, koja su dio općih načela prava Unije?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
33 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 1. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis prema kojem je, u situaciji poput one iz glavnog postupka, u kojoj je otkaz ugovora o pružanju usluga sklopljenog između poslodavca i jednog od njegovih klijenata, s jedne strane, imao za posljedicu prestanak ugovorâ o radu za privremeno obavljanje poslova koji tog poslodavca povezuju s određenim radnicima i, s druge strane, doveo do kolektivnog otkazivanja, na temelju objektivnog razloga, radnicima koji su kod navedenog poslodavca zaposleni na neodređeno vrijeme, novčana naknada zbog prestanka radnog odnosa koja je isplaćena prvima od tih radnika manja od one koja je dodijeljena radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme.
34 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 1. točkom (a) Okvirnog sporazuma, jedna od njegovih svrha poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije. Isto tako, u trećem stavku preambule Okvirnog sporazuma pojašnjeno je da on „prikazuje pripremljenost socijalnih partnera da uspostave opći okvir za osiguranje jednakog postupanja s radnicima zaposlenima na određeno vrijeme, kako bi ih se zaštitilo od diskriminacije”. Uvodna izjava 14. Direktive 1999/70 u tom smislu upućuje na to da je cilj Okvirnog sporazuma, među ostalim, poboljšanje kvalitete rada na određeno vrijeme određivanjem minimalnih zahtjeva za osiguranje primjene načela nediskriminacije (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 54. i navedena sudska praksa).
35 Svrha je Okvirnog sporazuma, osobito njegova članka 4., primjena navedenog načela na radnike zaposlene na određeno vrijeme kako bi se spriječilo poslodavca da se radnim odnosom takve prirode koristi za uskratu tim radnicima prava koja se priznaju radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme (presuda od 21. studenog 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 55. i navedena sudska praksa).
36 S obzirom na ciljeve koji se žele postići Okvirnim sporazumom, kako su istaknuti u dvjema prethodnim točkama, članak 4. tog sporazuma treba razumjeti tako da se njime izražava načelo socijalnog prava Unije, koje se ne može usko tumačiti (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 56. i navedena sudska praksa).
37 Treba podsjetiti na to da je člankom 4. točkom 1. Okvirnog sporazuma utvrđena zabrana postupanja, kad je riječ o uvjetima zapošljavanja, na nepovoljniji način prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme nego prema usporedivim radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme samo zato što oni imaju ugovor na određeno vrijeme, osim ako različito postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.
38 U ovom slučaju valja istaknuti da, kao prvo, s obzirom na to da su ugovori o radu za privremeno obavljanje poslova zainteresiranih osoba bili sklopljeni, kao što to proizlazi iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje, u uvjetima utvrđenima člankom 49. stavkom 1. točkom (c) Zakona o radu, radi dovršenja određenog posla, odnosno obavljanja među ostalim, u okviru izvršavanja ugovora o pružanju usluga, očitavanja brojila klijenata društva Unión Fenosa, zainteresirane osobe su „radnici zaposleni na određeno vrijeme” u smislu članka 4. točke 1. u vezi s člankom 3. točkom 1. Okvirnog sporazuma.
39 Kao drugo, valja podsjetiti na to da je novčana naknada poput one iz glavnog postupka, koja je radniku dodijeljena zbog otkaza njegova ugovora o radu koji ga povezuje s njegovim poslodavcem, obuhvaćena pojmom „uvjeti zapošljavanja” u smislu članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 59. i navedena sudska praksa).
40 Kao treće, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo nediskriminacije, kojeg je članak 4. točka 1. Okvirnog sporazuma poseban izraz, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 60. i navedena sudska praksa).
41 Radi ocjene obavljaju li zainteresirane osobe isti ili sličan posao u smislu Okvirnog sporazuma, treba ispitati, u skladu s člankom 3. točkom 2. i člankom 4. točkom 1. Okvirnog sporazuma, može li se – vodeći računa o cijelom nizu čimbenika, poput prirode posla, uvjeta stručnog osposobljavanja i radnih uvjeta – smatrati da se te osobe nalaze u usporedivim situacijama (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 62. i navedena sudska praksa).
42 U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za ocjenu činjenica, da utvrdi nalaze li se radnici koje je društvo Cobra zaposlilo na određeno vrijeme u okviru ugovorâ o radu za privremeno obavljanje poslova u situaciji koja bi bila usporediva s onom radnika koje je taj isti poslodavac zaposlio na neodređeno vrijeme tijekom istog razdoblja (vidjeti analogijom presudu od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 63. i navedenu sudsku praksu).
43 S obzirom na navedeno, iz elemenata kojima Sud raspolaže proizlazi da su zainteresirane osobe, dok su bile zaposlenici društva Cobra na temelju tih ugovora, obavljale iste poslove poput onih koji su bili povjereni radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme koji su bili predmet kolektivnog otkazivanja.
44 Slijedom toga, podložno konačnoj ocjeni suda koji je uputio zahtjev s obzirom na sve relevantne elemente, valja smatrati da je situacija radnika zaposlenih na određeno vrijeme kao što su zainteresirane osobe bila usporediva s onom radnika koje je društvo Cobra zaposlilo na neodređeno vrijeme za obavljanje istih poslova poput onih koji su bili povjereni prvonavedenim radnicima.
45 Stoga je, na četvrtom i posljednjem mjestu, potrebno provjeriti postoji li objektivni razlog koji opravdava to da istek ugovora za privremeno obavljanje poslova, koji je izravna posljedica otkaza ugovora o pružanju usluga, dotičnim radnicima zaposlenima na određeno vrijeme daje pravo na novčanu naknadu koja je niža od one na koju imaju pravo radnici zaposleni na neodređeno vrijeme kojima je ugovor o radu otkazan slijedom otkaza tog istog ugovora o pružanju usluga, zbog jednog od razloga iz članka 52. Zakona o radu.
46 U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojam „objektivni razlozi” u smislu članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma zahtijeva da utvrđena nejednakost u postupanju bude opravdana postojanjem preciznih i točnih elemenata koji karakteriziraju uvjet zapošljavanja o kojem je riječ, u posebnom kontekstu u kojem se nalazi i na temelju objektivnih i transparentnih kriterija, kako bi se provjerilo odgovara li ta nejednakost stvarnoj potrebi, je li prikladna za ostvarenje cilja koji se želi postići i je li za tu svrhu nužna. Navedeni elementi mogu, među ostalim, biti posljedica posebne prirode poslova za čije su ispunjenje sklapani ugovori na određeno vrijeme i karakteristika svojstvenih tim poslovima ili, ovisno o slučaju, slijeđenja legitimnog cilja socijalne politike države članice (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 68. i navedena sudska praksa).
47 U ovom slučaju španjolska vlada ističe razliku između konteksta u kojem dolazi do plaćanja novčane naknade iz članka 49. stavka 1. točke (c) Zakona o radu i onog u kojemu dolazi do plaćanja novčane naknade predviđene člankom 53. stavkom 1. točkom (b) tog zakona. Obveza plaćanja prve naknade nastaje kad je posao koji je predmet ugovora o radu na određeno vrijeme, poput ugovorâ za privremeno obavljanje poslova iz glavnog postupka, dovršen, dok se druga naknada, većeg iznosa, plaća u slučaju otkaza zbog jednog od razloga iz članka 52. navedenog zakona, kao što su gospodarski, tehnički, organizacijski ili proizvodni razlozi koji su pripisivi poslodavcu. Navedena vlada u biti ističe da do plaćanja prve od tih novčanih naknada dolazi u slučaju nastupanja događaja koji je radnik mogao predvidjeti u trenutku sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme. S druge strane, svrha druge od tih novčanih naknada jest da se kompenziraju radnikova iznevjerena legitimna očekivanja koja je mogao imati u pogledu nastavka njegova radnog odnosa, što je posljedica njegova otkaza zbog jednog od razloga iz navedenog članka 52. Tom bi se razlikom u kontekstu moglo opravdati to što visina novčane naknade koja se dodjeljuje radniku prilikom prestanka njegova ugovora o radu nije istovjetna u oba slučaja.
48 U tom pogledu valja istaknuti da do plaćanja novčane naknade poput one koju društvo Cobra duguje u slučaju prestanka ugovorâ o radu za privremeno obavljanje poslova iz glavnog postupka, u kojima je od njihova zaključenja bilo predviđeno da prestaju vrijediti nakon dovršenja posla zbog kojeg su bili sklopljeni, s pravnog stajališta dolazi u znatno različitom kontekstu od onog u kojemu je ugovor o radu usporedivog radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme otkazan zbog proizvodnih razloga, u smislu članaka 51. i 52. Zakona o radu, iako su ta dva događaja uzrokovana istom okolnošću, odnosno, u ovom slučaju, otkazom ugovora o pružanju usluga.
49 Naime, iz definicije pojma „ugovor na određeno vrijeme” iz članka 3. točke 1. Okvirnog sporazuma proizlazi da ugovor te prirode prestaje proizvoditi svoje učinke u budućnosti istekom roka na koji je sklopljen, a taj se rok može utvrditi određenim datumom, nastupanjem određenog događaja ili, kao što je to u ovom slučaju, dovršenjem određenog posla. Prema tome, ugovornim stranama ugovora o radu na određeno vrijeme je od trenutka njegova sklapanja poznat datum ili događaj kojim on prestaje. Tim se rokom ograničava trajanje radnog odnosa a da ugovorne strane u tom pogledu ne izražavaju svoju volju nakon sklapanja navedenog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 71. i navedenu sudsku praksu).
50 Nasuprot tomu, prestanak ugovora o radu na neodređeno vrijeme zbog jednog od razloga predviđenih člankom 52. Zakona o radu, na poslodavčevu inicijativu, posljedica je nastupanja okolnosti koje nisu bile predviđene na datum njegova sklapanja i koje narušavaju redovito odvijanje radnog odnosa (presuda od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 72. i navedena sudska praksa). Kao što to proizlazi iz objašnjenja španjolske vlade navedenih u točki 47. ove presude, upravo kako bi se kompenzirala ta nepredvidivost prekida radnog odnosa zbog takvog razloga i zbog toga iznevjerena legitimna očekivanja koja je radnik mogao imati na taj datum u pogledu stabilnosti navedenog radnog odnosa, člankom 53. stavkom 1. točkom (b) Zakona o radu se u takvom slučaju zahtijeva da se navedenom radniku kojemu je otkazan ugovor o radu isplati novčana naknada u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža.
51 Osim toga, valja istaknuti da, u slučaju otkaza ugovorâ o radu zbog jednog od razloga iz članka 52. Zakona o radu, španjolsko pravo ne pravi nikakvu razliku u postupanju između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i usporedivih radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da je člankom 53. stavkom 1. točkom (b) tog zakona predviđena zakonska novčana naknada u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža u poduzetniku u korist radnika, neovisno o tome je li njegov ugovor sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme.
52 U tom je pogledu, kao što je to istaknula Europska komisija, na sudu koji je uputio zahtjev da ispita treba li, s obzirom na činjenicu da su ugovori o radu za privremeno obavljanje poslova iz glavnog postupka bili povezani s trajanjem ugovora o pružanju usluga i da je potonji bio otkazan ranije, smatrati da su ti ugovori o radu prestali prije isteka roka na koji su sklopljeni, zbog jednog od razloga iz članka 52. Zakona o radu, i treba li slijedom toga zainteresiranim osobama dodijeliti novčanu naknadu predviđenu člankom 53. stavkom 1. točkom (b) navedenog zakona.
53 U tim okolnostima, valja smatrati da posebna svrha novčane naknade zbog otkaza koja je predviđena člankom 53. stavkom 1. točkom (b) Zakona o radu, isto kao i poseban kontekst u kojem se isplaćuje navedena novčana naknada, čini objektivan razlog koji opravdava razliku u postupanju iz glavnog postupka (presude od 5. lipnja 2018., Montero Mateos, C‑677/16, EU:C:2018:393, t. 63.; od 5. lipnja 2018., Grupo Norte Facility, C‑574/16, EU:C:2018:390, t. 60. i od 21. studenoga 2018., de Diego Porras, C‑619/17, EU:C:2018:936, t. 74.).
54 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 4. točku 1. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis prema kojem je – u situaciji poput one iz glavnog postupka, u kojoj je otkaz ugovora o pružanju usluga sklopljenog između poslodavca i jednog od njegovih klijenata, s jedne strane, imao za posljedicu prestanak ugovorâ o radu za privremeno obavljanje poslova koji tog poslodavca povezuju s određenim radnicima i, s druge strane, doveo do kolektivnog otkazivanja, na temelju objektivnog razloga, radnicima koji su kod navedenog poslodavca zaposleni na neodređeno vrijeme – novčana naknada zbog prestanka radnog odnosa koja je isplaćena prvima od tih radnika manja od one koja je dodijeljena radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme.
Drugo pitanje
55 Iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u biti proizlazi da se drugo pitanje postavlja samo u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje. Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo.
Troškovi
56 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članak 4. točku 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., koji je priložen Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis prema kojem je – u situaciji poput one iz glavnog postupka, u kojoj je otkaz ugovora o pružanju usluga sklopljenog između poslodavca i jednog od njegovih klijenata, s jedne strane, imao za posljedicu prestanak ugovorâ o radu za privremeno obavljanje poslova koji tog poslodavca povezuju s određenim radnicima i, s druge strane, doveo do kolektivnog otkazivanja, na temelju objektivnog razloga, radnicima koji su kod navedenog poslodavca zaposleni na neodređeno vrijeme – novčana naknada zbog prestanka radnog odnosa koja je isplaćena prvima od tih radnika manja od one koja je dodijeljena radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme.
Potpisi