PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
19. lipnja 2014.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Sektor industrijskih plastičnih vreća – Odluka koja utvrđuje povredu članka 81. UEZ‑a – Neograničena nadležnost Općeg suda – Obveza obrazlaganja – Pripisivanje društvu majci protupravnog ponašanja društva kćeri – Odgovornost društva majke za plaćanje novčane kazne izrečene društvu kćeri – Proporcionalnost – Postupak pred Općim sudom – Razuman rok za suđenje“
U predmetu C‑243/12 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 16. svibnja 2012.,
FLS Plast A/S, sa sjedištem u Valbyju (Danska), koje zastupaju M. Thill‑Tayara i Y. Anselin, avocats,
žalitelj,
druga stranka u postupku je:
Europska komisija, koju zastupaju F. Castillo de la Torre i V. Bottka, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Gray, barrister, s izabranom adresu za dostavu u Luxembourgu,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Tizzano, predsjednik vijeća, A. Borg Barthet, E. Levits, M. Berger (izvjestiteljica) i S. Rodin, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: L. Hewlett, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 16. siječnja 2014.,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegovog mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom FLS Plast A/S (u daljnjem tekstu: FLS Plast) zahtijeva poništenje presude Općeg suda Europske unije FLS Plast/Komisija (T‑64/06, EU:T:2012:102, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud djelomično odbio njegovu tužbu za poništenje odluke Komisije C(2005) 4634 final od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] (Predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) ili, podredno, ukidanje ili smanjenje novčane kazne koja mu je izrečena.
Okolnosti spora i sporna odluka
2 FLS Plast, nekadašnji Nyborg Plast International A/S, adresat je sporne odluke u svojstvu nekadašnjeg društva majke Trioplast Wittenheim SA‑a (prije Silvallac SA, u daljnjem tekstu: Trioplast Wittenheim), proizvođača plastičnih industrijskih vreća, folija i crijeva u Wittenheimu (Francuska). FLS Plast je društvo kći u grupi koju nadzire FLSmidth & Co. A/S (u daljnjem tekstu: FLSmidth).
3 Tijekom prosinca 1990. FLS Plast stekao je 60 % dionica Trioplast Wittenheima. Preostalih 40 % FLS Plast stekao je u prosincu 1991. Prodavatelj je bilo francusko društvo Cellulose du Pin, član grupe u vlasništvu Compagnie de Saint Gobain SA (u daljnjem tekstu: Saint‑Gobain).
4 Sa svoje strane FLS Plast prodao je Trioplast Wittenheim tijekom 1999. godine Trioplanex France SA‑u, francuskom društvu kćeri Trioplast Industrier AB‑a (u daljnjem tekstu: Trioplast Industrier), koje je društvo majka grupe Trioplast. Taj je prijenos imao učinak od 1. siječnja 1999.
5 U studenome 2001. British Polythene Industries obavijestio je Europsku komisiju o postojanju zabranjenog sporazuma u sektoru plastičnih industrijskih vreća.
6 Nakon što je tijekom 2002. izvršila provjere u prostorijama, osobito Trioplast Wittenheima, Komisija je tijekom 2002. i 2003. uputila zahtjeve za pružanje informacija odnosnim društvima, uključujući i Trioplast Wittenheim. Dopisom od 19. prosinca 2002., nadopunjenim dopisom od 16. siječnja 2003., Trioplast Wittenheim naveo je da želi surađivati u Komisijinoj istrazi, u okviru Obavijesti Komisije o neizricanju kazni i smanjenju kazni u slučajevima zabranjenih sporazuma (SL 1996, C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobođenju od kazne).
7 Dana 30. studenoga 2005. Komisija je donijela spornu odluku. Iz članka 1. stavka 1. točke (h) te odluke proizlazi da je navedena institucija, među ostalim, odlučila da su FLSmidth i FLS Plast od 31. prosinca 1990. do 19. siječnja 1999. kršili članak 81. UEZ‑a sudjelujući u nizu sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru industrijskih vreća od plastike u Belgiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj, koji su se odnosili na određivanje cijena i uspostavu zajedničkih modela izračunavanja cijena, podjelu tržišta i dodjele prodajnih kvota, podjele kupaca, poslova i narudžbi, usklađeno dostavljanje ponuda na određene javne natječaje i razmjenu individualiziranih informacija.
8 Prema članku 2. stavku 1. točki (f) sporne odluke, Komisija je Trioplast Wittenheimu izrekla novčanu kaznu od 17,85 milijuna eura, uzimajući u obzir smanjenje od 30 % dodijeljeno u skladu s Obavijesti o oslobođenju od kazne. U odnosu na taj iznos FLSmidth i FLS Plast odgovorni su solidarno u visini od 15,30 milijuna eura, a Trioplast Industrier odgovoran je u visini od 7,73 milijuna eura.
Pobijana presuda
9 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. veljače 2006. FLS Plast pokrenuo je postupak protiv sporne odluke. U biti je tražio poništenje članka 1. stavka 1. točke (h) i članka 2. stavka 1. točke (f) te odluke u mjeri u kojoj su se odnosili na njega ili, podredno, izmjenu potonje odredbe sporne odluke kao i smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena i za čije je plaćanje solidarno odgovoran.
10 U prilog osnovanosti svoje tužbe za poništenje FLS Plast naveo je pet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temeljio se na pogrešci koja se tiče prava koju je Komisija počinila u okviru određivanja novčane kazne. Drugi tužbeni razlog, sastavljen od četiri dijela, odnosio se na ocjenu odgovornosti FLS Plasta u svojstvu društva majke Trioplast Wittenheima. Svojim trećim tužbenim razlogom, podijeljenim na tri dijela, FLS Plast osporavao je iznos novčane kazne izrečene Trioplast Wittenheimu. Četvrti tužbeni razlog ticao se izostanka primjene gornje granice od 10 % prihoda u slučaju FLS Plasta. Peti tužbeni razlog, koji je imao pet dijelova, odnosio se na osporavanje iznosa novčane kazne koja mu je bila izrečena i za čije je plaćanje solidarno odgovoran.
11 Pobijanom presudom Opći sud djelomično je prihvatio drugi tužbeni razlog FLS Plasta zbog toga što Komisija nije u dostatnoj mjeri ustanovila da je to društvo tijekom 1991. imalo stvarnu kontrolu nad Trioplast Wittenheimom. Stoga je Opći sud poništio spornu odluku u dijelu u kojem se odnosi na pripisivanje protupravnog ponašanja FLS Plastu tijekom razdoblja između 31. prosinca 1990. i 31. prosinca 1991. Opći sud posljedično je također na 14,45 milijuna eura smanjio iznos novčane kazne u visini koje je FLS Plast bio solidarno odgovoran na temelju članka 2. točke (f) sporne odluke. U preostalom dijelu odbio je tužbu.
Zahtjevi stranaka
12 FLS Plast traži od Suda da:
– ukine pobijanu presudu te članke 1. točku (h) i 2. točku (f) sporne odluke u dijelu u kojem se primjenjuju na FLS Plast;
– podredno, izmijeni članak 2. točku (f) sporne odluke i znatno smanji iznos novčane kazne za čije plaćanje sporna odluka proglašava FLS Plast solidarno odgovornim;
– u svakom slučaju dodijeli FLS Plastu 50-postotno smanjenje iznosa novčane kazne za čije ga plaćanje sporna odluka proglašava solidarno odgovornim, s obzirom na to da Opći sud nije donio svoju presudu u razumnom roku, i
– naloži Komisiji snošenje troškova.
13 Komisija od Suda traži da:
– odbije žalbu;
– podredno, odbije tužbu za poništenje upravljenu protiv sporne odluke, i
– naloži FLS Plastu snošenje troškova.
O žalbi
14 U prilog osnovanosti svojih zahtjeva FLS Plast ističe pet žalbenih razloga, od kojih su treći do petoga podneseni u prilog podredno istaknutim zahtjevima.
15 FLS Plast od Suda zahtijeva da, nakon ukidanja pobijane presude, sam odluči o tužbenim razlozima istaknutima protiv sporne odluke.
Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj primjeni pogrešnog pravnog kriterija u svrhu utvrđivanja odgovornosti društva majke
Argumentacija stranaka
16 FLS Plast smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prihvativši pravni kriterij koji je primijenila Komisija te zaključivši da FLS Plast nije opovrgnuo pretpostavku, koja proizlazi iz činjenice da je držao 100 % kapitala u svojem društvu kćeri Trioplast Wittenheimu, prema kojoj je imao odlučujući utjecaj na potonje društvo.
17 Naime, navedeni kriterij počiva na strogoj pretpostavci prema kojoj je društvo majka odgovorno za ponašanje svojeg društva kćeri te je prema tome protivan pretpostavci nevinosti na koju se odnose članak 6. stavak 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i članak 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
18 Prema mišljenju FLS Plasta, Komisija je tu pretpostavku primijenila na takav način da joj zapravo daje neoboriv karakter utoliko što društvu majci u pitanju nameće podnošenje negativnog dokaza da nije dalo nikakve upute svojem društvu kćeri. FLS Plast podredno ističe da ni Opći sud ni Komisija nisu došli do ispravnog pravnog zaključka koji se nametao s obzirom na argumente i dokaze koje je podnio te da je on pokazao da je Trioplast Wittenheim na neovisan način djelovao na tržištu.
19 Komisija ističe prigovor nedopuštenosti ovog žalbenog razloga. Prema toj instituciji, s obzirom na to da nije bio iznesen pred Općim sudom, riječ je o novom razlogu koji je stoga nedopušten. Uz to, navedeni žalbeni razlog u potpunosti je apstraktnog karaktera i FLS Plast nije uputio na točke pobijane presude u kojima je Opći sud navodno pogriješio.
20 Komisija podredno ističe da pretpostavka koja se temelji na držanju sveukupnog kapitala nije protivna temeljnim pravima i da se ona u svakom slučaju mogla osloniti na druge indicije u prilog osnovanosti pretpostavke FLS Plastovog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na Trioplast Wittenheim.
21 U svojoj replici FLS Plast osporava nedopuštenost ovog žalbenog razloga ističući da se osporavanje pretpostavke u pitanju treba smatrati razvojem tužbenog razloga iznesenog pred Općim sudom, kojim se osporavalo postojanje odlučujućeg utjecaja FLS Plasta u pogledu njegovog društva kćeri.
22 Komisija u odgovoru na repliku naglašava da u svakom slučaju u prvom stupnju nije bilo pozivanja na članak 6. stavak 2. EKLJP‑a.
Ocjena Suda
– Dopuštenost
23 Što se tiče prigovora nedopuštenosti koji je istaknula Komisija, valja podsjetiti da FLS Plast pred Općim sudom nije istaknuo da pravilo, koje je razradila sudska praksa Suda, a prema kojem se pretpostavlja da je društvo majka koje izravno ili neizravno drži sveukupni kapital društva kćeri izvršavalo odlučujući utjecaj na društvo kćer, povređuje članak 48. Povelje i članak 6. stavak 2. EKLJP‑a.
24 Međutim, u tom pogledi bitno je naglasiti, s jedne strane, da je FLS Plast drugim tužbenim razlogom iznesenim u prilog osnovanosti prvostupanjske tužbe istaknuo da „[sporna] odluka sadrži pogreške koje se tiču prava i koje se tiču činjenica kad je riječ o odgovornosti FLS Plasta“. U točkama 51. do 99. te tužbe FLS Plast je smatrao da, „[š]to se tiče društava kćeri u punom držanju, utvrđeno je, dakle, načelo prema kojem čak i držanje 100 % kapitala nije samo po sebi dostatno da bi se opravdalo utvrđenje odgovornosti društva majke, utoliko što držanje kapitala stvara samo oborivu pretpostavku“.
25 S druge strane, ističući u biti u žalbenom postupku da je Opći sud temeljio svoju odluku na neoborivoj pretpostavci, suprotno pretpostavci nevinosti na koju se odnose članak 48. Povelje i članak 6. stavak 2. EKLJP‑a, FLS Plast osporava jedan razlog koji je Opći sud iznio u prilog pobijenoj presudi, što se ne može zabraniti samo zato što FLS Plast nije izričito podnio taj prigovor tijekom postupka koji je doveo do te presude (u tom smislu osobito vidjeti presudu Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑465/09 P do C‑470/09 P, EU:C:2011:372, t. 146. i navedenu sudsku praksu).
26 Stoga je prvi žalbeni razlog koji je FLS Plast iznio u prilog svojoj žalbi dopušten.
– Meritum
27 Što se tiče, prije svega, navodne nezakonitosti pretpostavke, primijenjene u pravu Unije u području tržišnog natjecanja, kad društvo izravno ili neizravno drži sveukupni kapital drugog društva, prema kojoj prethodno društvo izvršava odlučujući utjecaj na potonje, dovoljno je podsjetiti da osnovanost te pretpostavke proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda (osobito vidjeti presudu The Dow Chemical Company/Komisija, C‑179/12 P, EU:C:2013:605, t. 56. i navedenu sudsku praksu). Usto, kao što je to Sud također već presudio, primjena te pretpostavke ni na koji način ne predstavlja povredu pretpostavke nevinosti na koju se odnose članak 48. Povelje i članak 6. stavak 2. EKLJP‑a, osobito uzimajući u obzir njezin oborivi karakter (osobito vidjeti presudu Eni/Komisija, C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
28 Suprotno navodima FLS Plasta, Opći je sud, dakle, bez počinjenja pogreške koja se tiče prava, u točki 25. i pratećima pobijane presude podsjetio na načela koja proizlaze iz sudske praksa Suda, koja se odnose na uvjete u kojima društvo majka nekog društva kćeri, poput FLS Plasta, može biti odgovorno za protutržišno ponašanje pripisano tom društvu kćeri, to jest u ovom slučaju Trioplast Wittenheimu.
29 Stoga je Opći sud na temelju te sudske prakse također ispravno smatrao da je Komisija mogla pretpostaviti da je FLS Plast izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje Trioplast Wittenheima tijekom razdoblja od 1992. do 1998., s obzirom na 100-postotni udio koji je u tom razdoblju FLS Plast držao u navedenom društvu.
30 Nadalje, što se pobliže tiče prigovora prema kojem je konkretna Komisijina primjena te pretpostavke kako ju je potvrdio Opći sud učinila navedenu pretpostavku neoborivom, važno je navesti da je u točki 30. i pratećima Opći sud ispitao je li FLS Plast uspio opovrgnuti tu pretpostavku, utvrđivanjem je li njegovo društvo kći djelovalo neovisno na tržištu, te je zaključio da to nije bio slučaj. U tom kontekstu, činjenica da je teško podnijeti protudokaz potreban za opovrgavanje te pretpostavke ne podrazumijeva sama po sebi da je pretpostavka neoboriva (osobito vidjeti presudu Eni/Komisija, EU:C:2013:289, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
31 Naposljetku, što se tiče tvrdnje prema kojoj ni Opći sud ni Komisija nisu došli do ispravnog pravnog zaključka koji se nametao s obzirom na argumente i dokaze koje je podnio FLS Plast, koji su bili takve prirode da se moglo ustvrditi da je Trioplast Wittenheim na neovisan način djelovao na tržištu, valja utvrditi da se FLS Plast kako bi podupro tu tvrdnju ograničio na opće upućivanje na svoja objašnjenja koja se tiču drugog žalbenog razloga.
32 Međutim, u tom kontekstu treba ustvrditi da je FLS Plast tom argumentacijom zapravo od Suda zatražio da ponovno ocijeni činjenice i podnesene dokaze, pritom ipak ne tvrdeći da je Opći sud te činjenice i dokaze iskrivio. Sukladno članku 256. UFEU‑a i članku 58. stavku 1. Statuta Suda Europske unije, s obzirom na to da je žalba ograničena samo na pravna pitanja, takva ocjena nije pod nadzorom Suda (u tom smislu vidjeti presudu Ningbo Yonghong Fasteners/Vijeće, C‑601/12 P, EU:C:2014:115, t. 32. i navedenu sudsku praksu). Argumenti koje je u tom smislu istaknuo FLS Plast stoga su nedopušteni.
33 S obzirom na ova razmatranja, prvi žalbeni razlog treba djelomično odbiti kao neosnovan, a djelomično odbaciti kao nedopušten.
Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na tome da Opći sud nije po službenoj dužnosti istaknuo razlog koji se temelji na Komisijinoj povredi obveze obrazlaganja koja je veže
Argumentacija stranaka
34 FLS Plast zamjera Općem sudu da, iako je naveo više praznina u Komisijinu obrazloženju u spornoj odluci, nije po službenoj dužnosti istaknuo Komisijinu povredu obveze obrazlaganja kad je ta institucija odbila dokaze koje je FLS Plast podnio s ciljem opovrgavanja pretpostavke izvršavanja odlučujućeg utjecaja.
35 U tom pogledu FLS Plast ističe da je na dan kad je od Komisije primio obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i dalje postojala ozbiljna nesigurnost što se tiče dosega pretpostavke stvarnog odlučujućeg utjecaja na društva kćeri, što je i sama Komisija znala. Za razliku od većine ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, FLS Plast bio je jedino društvo majka kojemu je taj dokument bio upućen samo zato što je u prošlosti držao Trioplast Wittenheim. Što se tiče gotovo svih drugih društava majki kojima je upućena obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, Komisija se oslanjala na dodatne dokaze. Usto, prije obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku FLS Plast nije bio uključen ni u jedan stadij predsudskog postupka.
36 FLS Plast također ističe da je Komisija morala ispuniti svoju obvezu obrazlaganja od trenutka kad mu je sporna odluka bila poslana. Međutim, u ovom slučaju Komisija je tek na raspravi pred Općim sudom pojasnila da se oslanjala na pretpostavku odlučujućeg utjecaja samo što se tiče razdoblja tijekom kojeg je FLS Plast držao cjelokupan kapital Trioplast Wittenheima.
37 U svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku FLS Plast istaknuo je velik broj argumenata, poduprtih dokazima, pokazujući da nije izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje Trioplast Wittenheima. Prema mišljenju FLS Plasta, Komisija je imala obvezu ocijeniti barem one dokaze koji „mogu“ opovrgnuti pretpostavku u pitanju te dati dostatno obrazloženje zaključaka koje je iz toga izvukla, što nije učinila.
38 Komisija, dakle, nije objasnila razlog zbog kojeg dokazi što ih je podnio FLS Plast, a osobito oni koji pokazuju u potpunosti pasivan karakter uloge koju su imale osobe H. i T., nisu bili takve prirode da opovrgnu pretpostavku izvršavanja stvarnog odlučujućeg utjecaja na društva kćeri. Nadalje, Komisijino obrazloženje u ovom kontekstu učinilo je pretpostavku neoborivom svaki put kad bi se utvrdilo „djelomično zajedničko rukovodstvo“ društva majke i društva kćeri.
39 Komisija najprije ističe prigovor nedopuštenosti drugog žalbenog razloga FLS Plasta jer je, kao prvo, riječ o novom žalbenom razlogu, u najboljem slučaju istaknutom tijekom rasprave pred Općim sudom, i, kao drugo, taj žalbeni razlog zapravo teži tomu da pozove Sud da preispita ocjenu činjenica koju je provela Komisija, otklanjajući onu do koje je Opći sud došao u sklopu pobijane presude, a da pritom FLS Plast, međutim, ne smatra da je došlo do iskrivljavanja dokaza.
40 Podredno, Komisija ističe da je obrazložila svoju odluku u mjeri dovoljnoj da FLS Plast razumije njezinu podlogu, što je Opći sud barem implicitno potvrdio. Nadalje, sudovi Unije nisu dužni po službenoj dužnosti istaknuti razloge koji se odnose na obrazloženje mjera što su ih donijele institucije.
41 Nadalje, netočna je tvrdnja FLS Plasta da mu je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bila upućena samo zato što je u prošlosti držao kapital Trioplast Wittenheima. Upravo suprotno, Komisija tvrdi da se izričito oslonila na više dodatnih dokaza, osobito na činjenicu da je osoba H., predsjednik Trioplast Wittenheima od 1990. do 1994., također bila jedan od upravitelja FLS Plasta.
42 U svojoj replici o prigovorima nedopuštenosti koje je iznijela Komisija FLS Plast proturječi da je uredno u pisanom postupku pred Općim sudom istaknuo da je sporna odluka sadržavala pogrešku u obrazloženju što se tiče Komisijine odluke da FLS Plast nije opovrgnuo pretpostavku izvršavanja odlučujućeg utjecaja na Trioplast Wittenheim. Nadalje, sukladno dobro utvrđenom načelu prava Unije, izostanak ili nedostatnost obrazloženja predstavlja razlog javnog poretka koji sudac Unije treba, čak mora istaknuti po službenoj dužnosti.
43 Komisija u odgovoru na repliku ponavlja argument prema kojem FLS Plast pred Općim sudom nije istaknuo nedostatak obrazloženja. Usto, Sud nema obvezu istaknuti takav razlog.
Ocjena Suda
44 Kao prvo, što se tiče navoda FLS Plasta da je u pisanom postupku pred Općim sudom istaknuo da je sporna odluka sadržavala pogrešku u obrazloženju, valja podsjetiti da iz članka 48. stavka 2. podstavka 1. Poslovnika Općeg suda Europske unije proizlazi da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
45 Međutim, jasno je da FLS Plast u svojoj prvostupanjskoj tužbi nije prigovorio da sporna odluka sadrži pogrešku u obrazloženju u dijelu u kojem mu pripisuje solidarnu odgovornost za protupravno ponašanje u pitanju. Iako u točki 9. svoje replike tvrdi da je taj zaključak netočan, „uzimajući u obzir da […] je taj tužbeni razlog iznesen […] pred Općim sudom“, FLS Plast ne spominje činjenicu da je taj razlog istaknuo tek tijekom rasprave pred Općim sudom niti ide za opovrgavanjem utvrđenja da se taj razlog nije nalazio u aktu kojim je pokrenuo postupak.
46 Nadalje, FLS Plast ne objašnjava razlog zbog kojeg bi isticanje tog novog tužbenog razloga tijekom rasprave bilo dopušteno unatoč onome što propisuje članak 48. stavak 2. podstavak 1. Poslovnika Općeg suda. Naposljetku, FLS Plast ne drži da postoje pravni ili činjenični navodi koji su se pojavili tijekom postupka čije bi postojanje moglo opravdati zakašnjelo isticanje takvog razloga.
47 Slijedi da se ovim žalbenim razlogom FLS Plast oslanja na novu argumentaciju, koja se sastoji u osporavanju pravno dostatnog karaktera obrazloženja sporne odluke u dijelu u kojem mu ona pripisuje solidarnu odgovornost za protupravno ponašanje Trioplast Wittenheima.
48 Iz stalne sudske prakse Suda, međutim, slijedi da je stranci dopušteno sastaviti žalbu ističući pred Sudom žalbene razloge koji su nastali uslijed same pobijane presude i koji idu za osporavanjem njezine pravne osnovanosti (presuda Komisija/Siemens Österreich i dr. i Siemens Transmission & Distribution i dr./Komisija, C‑231/11 P do C‑233/11 P, EU:C:2014:256, t. 102. i navedena sudska praksa). Utoliko što se u biti odnosi na propuštanje Općeg suda da po službenoj dužnosti istakne razlog u vezi s nedostatnim obrazloženjem sporne odluke, drugi žalbeni razlog potječe iz same pobijane presude. Taj je žalbeni razlog stoga dopušten.
49 Kao drugo, što se tiče argumentacije FLS Plasta prema kojoj je Opći sud prilikom odlučivanja o poništenju mjere koju je donijelo neko tijelo Unije obvezan po službenoj dužnosti istaknuti razlog koji se odnosi na pravno nedostatno obrazloženje te mjere, valja podsjetiti da, prema stalnoj sudskoj praksi Suda, obveza obrazlaganja akta koji pogađa neku osobu, a koja proizlazi iz načela poštovanja prava na obranu, ima za cilj, s jedne strane, pojedincu dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadrži li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sucem Unije te, s druge strane, omogućiti tom sucu da provede nadzor zakonitosti te mjere (presuda Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 49. i navedena sudska praksa).
50 Međutim, jasno je da razlozi zbog kojih je Komisija držala FLS Plast odgovornim za protupravno ponašanje utvrđeno za razdoblje između 1. siječnja 1992. i 19. siječnja 1999. jasno proizlaze iz točaka 715. do 732. sporne odluke, u okviru kojih je ta institucija pojasnila da se oslonila kako na činjenicu da je FLS Plast držao 100 % kapitala svojeg društva kćeri Trioplast Wittenheima tako i na druge indicije koje podupiru zaključak o izvršavanju odlučujućeg utjecaja FLS Plasta na navedeno društvo kćer.
51 Što se tiče dokaza na koje se FLS Plast pozvao u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kako bi opovrgnuo pretpostavku o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja, iako se čini da nije razmatrala te elemente jedan po jedan, Komisija je ipak FLS Plastu u točkama 718. do 731. sporne odluke pružila dostatnu uputu koja istodobno omogućuje FLS Plastu da prema vlastitoj procjeni zaključi je li mjera osnovana ili sadrži li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti te, s druge strane, omogućuje tom sucu da provede nadzor zakonitosti te Općem sudu da provede nadzor nad zakonitošću te odluke (u tom smislu vidjeti presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 462. i Eni/Komisija, C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 72.).
52 Usto, FLS Plast ne tvrdi da nije mogao ostvariti svoja prava na obranu. Upravo suprotno, detaljno ispitivanje argumenata FLS Plasta koji teže opovrgavanju pretpostavke odlučujućeg utjecaja, koje je Opći sud proveo u točkama 52. do 61. i 77. do 82. pobijane presude, više pokazuje da je FLS Plast mogao djelotvorno braniti svoja prava pred Općim sudom i da je taj sud mogao izvršavati nadzor.
53 U tim uvjetima drugi žalbeni razlog treba djelomično odbaciti kao nedopušten, a djelomično odbiti kao neosnovan.
Treći žalbeni razlog, koji se temelji na povredi načela legitimnih očekivanja i jednakog postupanja kao i na povredi obveze obrazlaganja Općeg suda što se tiče primjene Obavijesti o oslobođenju od kazne
Argumentacija stranaka
54 U prvom dijelu trećeg žalbenog razloga FLS Plast ističe da je Komisija prilikom primjene Obavijesti o oslobođenju od kazne povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja.
55 FLS Plast u tom pogledu podsjeća da se, prema Glavi D točki 2. alineji 2. Obavijesti o oslobođenju od kazne, poduzetniku koji obavijesti Komisiju da ne osporava utemeljenost činjenica na osnovi kojih ta institucija temelji svoje optužbe može dodijeliti smanjenje iznosa novčane kazne, pod uvjetom da je ta izjava izričita, jasna, nedvosmislena i da olakšava Komisijinu zadaću.
56 U svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama FLS Plast izričito je izjavio da ne osporava inkriminirajuće činjenice. FLS Plast stoga je olakšao Komisijinu zadaću ublažavanjem njezinog tereta dokazivanja. Njegovi argumenti nisu utjecali na temelje protupravnog ponašanja, s obzirom na to da FLS Plast nije osporavao ni izravno sudjelovanje Trioplast Wittenheima na protutržišnim sastancima, ni ukupno trajanje protupravnog ponašanja, čak ni njegovu težinu ili širinu zemljopisnog područja na kojem je počinjeno.
57 FLS Plast stoga od Suda traži da ukine pobijanu presudu utoliko što mu na temelju toga odbija dodijeliti smanjenje novčane kazne te da izvrši svoju punu nadležnost kako bi mu dodijelio 50-postotno smanjenje novčane kazne koja mu je izrečena spornom odlukom.
58 Drugi dio ovog žalbenog razloga temelji se na povredi načela jednakog postupanja što se tiče smanjenja novčane kazne dodijeljene Bonar Technical Fabrics NV‑u (u daljnjem tekstu: Bonar) te na povredi obveze obrazlaganja Općeg suda.
59 Naime, prema FLS Plastu, samo je Bonar dobio 10-postotno smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je trebala biti izrečena, premda je i on tražio takvo smanjenje. Suradnja Bonara s Komisijom, kao i ona FLS Plasta, bila je ograničena na izjavu o neosporavanju činjenica u općem smislu. Isto su tako i Bonar i FLS Plast priznali da su njihova društva kćeri izravno sudjelovala u protupravnom ponašanju te pokušali zanijekati svoju odgovornost u svojstvu društava majki. Ta su se dva poduzetnika, dakle, našla u istovjetnoj situaciji te su trebali dobiti isto smanjenje. Usto, Bonar je osporavao sudjelovanje svojeg nekadašnjeg društva kćeri na najmanje jednom sastanku članova zabranjenog sporazuma te je na općenitiji način ograničio svoje neosporavanje činjenica na priznanje da je njegovo društvo kći sudjelovalo na „nekim sastancima“.
60 Međutim, u točki 177. pobijane presude Opći sud ograničio se na tvrdnju da je, „suprotno onome što je bio slučaj s [Bonarom]“, FLS Plastovo osporavanje imalo utjecaj na temelje samog protupravnog ponašanja, a da pritom nije dao pojašnjenje svojeg stajališta.
61 Opći sud stoga je počinio pogrešku koja se tiče prava tako što nije zaključio da je Komisija povrijedila načelo jednakosti. Nadalje, nije poštovao obvezu obrazlaganja koju je imao tako što nije ispravno usporedio izjave o neosporavanju činjenica koje su dali Bonar odnosno FLS Plast.
62 Treći dio trećeg žalbenog razloga FLS Plasta temelji se na povredi načela jednakog postupanja s obzirom na smanjenje novčane kazne koje je dodijeljeno Trioplast Industrieru.
63 FLS Plast smatra da je Opći sud pogrešno presudio da je bilo nemoguće na FLS Plast proširiti 30-postotno smanjenje iznosa novčane kazne, poput onoga koje je dodijeljeno Trioplast Industrieru, zbog toga što je to smanjenje potonjem društvu bilo dodijeljeno nezakonito.
64 Prema FLS Plastu, da bi se izbjegla povreda načela jednakog postupanja, trebalo je na njega proširiti 30-postotno smanjenje iznosa novčane kazne, koje je dobio Trioplast Wittenheim, a s kojim je ovaj osam godina tijekom razdoblja protupravnosti tvorio jedan gospodarski subjekt. FLS Plast stoga od Suda traži da ukine pobijanu presudu u tome što se njome odbija FLS Plastu dodijeliti smanjenje njegove novčane kazne na temelju neosporavanja činjenica te da izvrši svoju punu nadležnost kako bi mu se dodijelilo 50-postotno ili barem 30-postotno smanjenje novčane kazne.
65 Komisija podnosi prigovor nedopuštenosti prvog i drugog dijela ovog žalbenog razloga. Naime, ti razlozi, a da se FLS Plast pritom ne poziva na iskrivljavanje činjenica, idu za ishođenjem preispitivanja činjeničnog stanja, s jedne strane što se tiče ocjene važnosti izjava FLS Plasta tijekom istrage i s druge strane što se tiče ocjene analize koju je provela Komisija kad je riječ o meritumu njezine odluke da Bonaru dodijeli 10‑postotno smanjenje novčane kazne.
66 Podredno, što se tiče prvog dijela žalbenog razloga, Komisija ističe da su dokazi koje je FLS Plast iznio u odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i u spornoj odluci dovoljni za utvrđenje da FLS Plastovo neosporavanje činjenica ne zadovoljava uvjete propisane u Glavi D točki 2. Obavijesti o oslobođenju od kazne.
67 Što se tiče drugog dijela ovog žalbenog razloga, koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja u odnosu na Bonar, Komisija drži da iz pobijane presude, zajedno s pobijanom odlukom i odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, jasno proizlazi da se može smatrati da je Opći sud proveo dostatnu usporedbu situacija dvaju društava u pitanju. Štoviše, malo je važno na kojoj je razini bila suradnja FLS Plasta jer ta suradnja u svakom slučaju nije ispunila zahtjeve koji proizlaze iz Obavijesti o oslobođenju od kazne.
68 Komisija također smatra da se Općem sudu ne može staviti na teret nedostatak obrazloženja o ovom pitanju, s obzirom na to da argumentacija FLS Plasta očito nije bila od važnosti.
69 Što se tiče trećeg dijela trećeg žalbenog razloga, Komisija smatra da je Opći sud, iako je ispravno smatrao da nije postojao pravni temelj za 30‑postotno smanjenje novčane kazne FLS Plastu, tu odluku temeljio na pogrešnim razlozima. Naime, u trenutku razdoblja protupravnosti FLS Plast više nije tvorio jedan gospodarski subjekt s Trioplast Wittenheimom u smislu članka 101. UFEU‑a te je zbog toga bilo isključeno. proširenje navedenog 30-postotnog smanjenja na FLS Plast Komisija stoga poziva Sud da ukine točke 172. do 176. pobijane presude te da ih zamijeni drugim obrazloženjem.
70 U svojoj replici FLS Plast odgovara da prvi i drugi dio trećeg žalbenog razloga nisu usmjereni na ishođenje preispitivanja činjeničnog stanja, već na osporavanje pravnih posljedica koje je Opći sud u pobijanoj presudi izvukao iz analiziranih činjenica. Što se tiče prvog dijela, FLS Plast je u točkama 69. do 75. svoje žalbe naveo dokaze koje je Opći sud iskrivio. Što se tiče drugog dijela tog razloga, on se također odnosi na pravne posljedice koje je Opći sud izvukao iz činjenica o kojima je trebao odlučiti. Usto, iskrivljavanje činjenica također je izneseno u točki 82. žalbe.
71 Komisija u svojem odgovoru na repliku ponavlja argument prema kojem Sud u sklopu žalbe nije nadležan za ocjenu onoga što od njega FLS Plast traži. Stalna je sudska praksa da iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata spisa a da pritom nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza, što ovdje nije slučaj.
Ocjena Suda
– Prvi i drugi dio trećeg žalbenog razloga
72 U prvom i drugom dijelu trećeg žalbenog razloga, koje treba ispitati zajedno, FLS Plast u biti smatra, s jedne strane, da nije osporio utemeljenost činjenica koje mu je Komisija stavila na teret u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, što je toj instituciji olakšalo zadaću dokazivanja protupravnog ponašanja u pitanju i što mu je na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne trebalo donijeti 10‑postotno smanjenje iznosa novčane kazne koja bi mu inače bila izrečena. S druge strane, FLS Plast ističe da mu je Opći sud primjenom načela jednakog postupanja trebao dodijeliti to 10-postotno smanjenje, osobito zato što je Bonar, koji je dobio takvo smanjenje, u biti na istovjetan način surađivao s Komisijom kao i FLS Plast, što je potonji dokazao. U svakom slučaju, pobijana presuda o tom pitanju nije dostatno obrazložena.
73 Što se tiče prvog iznesenog prigovora, Opći je sud u točki 164. pobijane presude ispravno podsjetio da „Komisija uživa […] široku marginu diskrecije prilikom procjene kvalitete i korisnosti suradnje koju pruža neki poduzetnik, osobito s obzirom na doprinose drugih poduzeća“ i da „u sklopu te ocjene ne može zanemariti načelo jednakog postupanja“.
74 Nadalje, u točki 177. pobijane presude Opći je sud presudio da je „stajalište [FLS Plasta] tijekom upravnog postupka bilo dvosmisleno“ i da je on „iskazao da se njegovo osporavanje ograničava na činjenice na koje se Komisija oslanjala kako bi mu pripisala solidarnu odgovornost za protupravno ponašanje[,] osporavanje [FLS Plasta] utjecalo je i na [njegove] temelje“ i to „suprotno onome što je bio slučaj s [Bonarom]“. U istoj točki pobijane presude Opći je sud također utvrdio da je FLS Plast, „među ostalim, osporavao sudjelovanje osobe H. na sastanku […] 21. prosinca 1993.“.
75 Usto, u točki 178. pobijane presude Opći je sud naglasio da FLS Plast „nije istaknuo nijedan argument na temelju kojeg bi se moglo ustvrditi da je njegova suradnja olakšala zadaću Komisije, kao što to zahtijeva sudska praksa“, da bi naposljetku u točki 179. te presude odlučio da „[u] tim uvjetima Komisija nije prešla granice svoje diskrecijske ovlasti dodijelivši [Bonaru] 10-postotno smanjenje zbog neosporavanja činjenica te odbivši dodijeliti to smanjenje tužitelju“.
76 Međutim, da bi u stadiju žalbe doveo u pitanje tu činjeničnu ocjenu Općeg suda, FLS Plast, prema stalnoj sudskoj praksi, trebao se pozvati na iskrivljavanje činjenica i dokaza Općeg suda, što nije učinio. Naime, valja ustvrditi da, suprotno onome što FLS Plast tvrdi u svojoj replici, iz točaka 68. do 75. i 82. žalbe nikako ne proizlazi da se poziva na iskrivljavanje činjenica ili dokaza Općeg suda.
77 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da navedeni prigovor, iznesen u sklopu prvog i drugog dijela trećeg žalbenog razloga FLS Plasta, treba odbaciti kao nedopušten.
78 Nadalje, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja Općeg suda, kao što je već iznesen u točkama 73. do 77. ove presude, da bi mogao usporediti ponašanje FLS Plasta s jedne strane i Bonara s druge, nužno je da Sud vlastitom ocjenom činjenica zamijeni onu koju je proveo Opći sud, što nije zadaća Suda u žalbenom postupku, osim u slučaju iskrivljavanja od Općeg suda činjenica i dokaza koji su mu podnesen na ocjene. Međutim, nije bilo pravodobnog pozivanja na takvo iskrivljavanje niti je FLS Plast a fortiori to pokazao. Stoga i ovaj prigovor treba odbaciti kao nedopušten.
79 Naposljetku, što se tiče nedostatka obrazloženja na koje se u ovom kontekstu poziva FLS Plast, već je u točkama 73. do 75. ove presude navedeno da je, uzimajući u obzir široku marginu diskrecije kojom raspolaže Komisija prilikom procjene kvalitete i korisnosti suradnje koju pruža neki poduzetnik, osobito s obzirom na doprinose drugih poduzetnika (u tom smislu vidjeti presudu SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, EU:C:2007:277, t. 88.), Opći sud smatrao nedostatnima dokaze koje je podnio FLS Plast za utvrđivanje da je njegovo navodno neosporavanje utemeljenosti činjenica pomoglo Komisiji ili da je to neosporavanje bilo barem usporedivo s Bonarovim. Obrazloženje Općeg suda u ovom pogledu očito omogućuje FLS Plastu da razumije razloge zbog kojih je njegova argumentacija odbijena kao i Sudu da provede svoj sudski nadzor. Stoga je taj argument FLS Plasta neosnovan.
80 Stoga prvi i drugi dio trećeg žalbenog razloga treba djelomično odbaciti kao nedopušten, a djelomično odbiti kao neosnovan.
– Treći dio trećeg žalbenog razloga
81 Što se tiče trećeg dijela trećeg žalbenog razloga FLS Plasta, koji se temelji na tome da mu Komisija pogrešno nije dodijelila 30-postotno smanjenje iznosa novčane kazne dok je tvorio gospodarski subjekt s Trioplast Wittenheimom, valja podsjetiti da je Opći sud u točki 168. pobijane presude odbio taj argument smatrajući da „Komisija treba pojedinačno ocijeniti suradnju dvaju društava u istrazi“.
82 U tom pogledu Opći je sud u točki 172. pobijane presude odlučio da su „Trioplast Wittenheimu, Trioplast Industrieru i [FLS Plastu] ispravno dodijeljeni pojedinačni početni iznosi, koji su potom prilagođeni okolnostima koje su njima svojstvene“. Međutim, Opći je sud u točki 173. te presude ustvrdio da „ni iz sporne odluke ni iz pisanih podnesaka pred Općim sudom ne proizlazi da je [Trioplast Industrier] pružio informacije koje opravdavaju 30-postotno smanjenje [novčane kazne] te u točki 174. navedene presude da, „s obzirom na to da joj nijedno sukcesivno društvo majka nije ponudilo korisne informacije, Komisija je prema usporedivim situacijama postupala različito“. Opći je sud ipak odlučio, prema točkama 175. i 176. iste presude, da se, s obzirom na to da se nitko ne može u svoju korist pozvati na protupravnost počinjenu u tuđu korist, FLS Plast „ne može pozvati na činjenicu da je Komisija pogrešno proširila korist suradnje Trioplast Wittenheima na Trioplast Industrier“.
83 Jasno je da, iako je ispravno presuđeno da FLS Plast nije imao pravo na smanjenje iznosa novčane kazne u visini od 30 % koja je inače dodijeljena Trioplast Industrieru na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne, ta odluka Općeg suda počiva na pravno pogrešnom obrazloženju.
84 Međutim, valja podsjetiti da, ako obrazloženje presude Općeg suda upućuje na povredu prava Unije, ali je izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nije takve prirode da podrazumijeva ukidanje presude i da je obrazloženje potrebno zamijeniti novim (vidjeti presudu Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, EU:C:2011:372, t. 171. i navedenu sudsku praksu).
85 U tom pogledu valja smatrati da samo onaj poduzetnik koji je surađivao s Komisijom na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne može na temelju te obavijesti dobiti smanjene novčane kazne koja bi mu bez te suradnje bila izrečena. Takvo smanjenje ne može se proširiti na drugo društvo koje je tijekom jednog dijela razdoblja protupravnosti bilo dijelom gospodarskog subjekta koje je tvorilo prvo društvo, ali koje u trenutku u kojem je prvo društvo surađivalo s Komisijom više nije njegovim dijelom.
86 Suprotno tumačenje, poput onoga koje podupire FLS Plast, općenito bi podrazumijevalo da bi u slučaju sukcesije poduzetnika društvo koje je prvotno sudjelovalo u protupravnom ponašanju, u svojstvu društva majke društvu kćeri koje je izravno u to uključeno, te koje je potom prenijelo to društvo kćer na drugog poduzetnika, ako je primjenjivo, dobilo smanjenje novčane kazne dodijeljeno potonjem poduzetniku na temelju njegove suradnje s Komisijom, iako to društvo nije sâmo doprinijelo otkrivanju protupravnog ponašanja u pitanju niti je u trenutku suradnje izvršavalo odlučujući utjecaj na svoje nekadašnje društvo kćer.
87 Stoga, s obzirom na cilj Obavijesti o oslobođenju od kazne koji se sastoji u poticanju otkrivanja ponašanja protivnih članku 101. UFEU‑a i s ciljem osiguranja djelotvorne primjene te odredbe, ništa ne opravdava proširenje smanjenja novčane kazne dodijeljenog jednom poduzetniku na temelju njegove suradnje s Komisijom na drugog poduzetnika koji, iako je u prošlosti kontrolirao društvo kćer uključeno u protupravno ponašanje u pitanju, nije sam pridonio njegovom otkrivanju.
88 U ovom slučaju valja podsjetiti da u trenutku u kojem je Trioplast Wittenheim surađivao s Komisijom, tj. od prosinca 2002., to društvo više nije tvorilo gospodarski subjekt s FLS Plastom. Slijedi da FLS Plast ne može pomoću proširenja koristiti 30-postotno smanjenje početnog iznosa novčane kazne, poput onoga koje je bilo dodijeljeno Trioplast Industrieru uzimajući u obzir činjenicu da je tvorio gospodarski subjekt s Trioplast Wittenheimom u svojstvu društva majke potonjem društvu.
89 U tim je uvjetima osim toga nevažno pitanje je li Trioplast Industrieru ispravno dodijeljeno 30-postotno smanjenje iznosa novčane kazne, s obzirom na to da u svakom slučaju to smanjenje nije moglo na temelju jednakog postupanja biti prošireno na FLS Plast jer se to društvo nije nalazilo u situaciji usporedivoj s onom Trioplast Industriera.
90 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja zaključiti da je žalbeni razlog FLS Plasta u ovom dijelu usmjeren protiv obrazloženja presude Općeg suda koje je Sud, prema točkama 84. do 88. ove presude, zamijenio vlastitim obrazloženjem, a koje je takve prirode da pravno opravda odluku prema kojoj smanjenje novčane kazne u visini od 30 % dodijeljeno Trioplast Industrieru nije moglo biti prošireno na FLS Plast.
91 Iz toga slijedi da je treći dio žalbenog razloga FLS Plasta, usmjeren protiv zamijenjenog obrazloženja, stoga neosnovan.
92 Budući da su svi dijelovi trećeg žalbenog razloga odbijeni, treći žalbeni razlog FLS Plasta valja odbiti u njegovoj cijelosti.
Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i obveze Općeg suda da obrazloži izračun novčane kazne
Argumentacija stranaka
93 Što se tiče prvog dijela četvrtog žalbenog razloga, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti prilikom određivanja iznosa novčane kazne izrečene FLS Plastu, potonji podsjeća da su tri različita poduzetnika sudjelovala u predmetnom protupravnom ponašanju, u svojstvu društva majke Trioplast Wittenheima, tijekom triju uzastopnih razdoblja. Trioplast Wittenheim jedini je adresat sporne odluke koji je pripadao svakom od triju okrivljenih poduzetnika. Čim je rok za zastaru izricanja novčanih kazni istekao za Saint‑Gobain SA, samo je Trioplast Wittenheim mogao biti proglašen odgovornim za protupravno ponašanje za razdoblje prije 1992.
94 Novčana kazna izrečena FLS Plastu nakon donošenja pobijane presude iznosila je 14,45 milijuna eura, što odgovara više od 80 % ukupne novčane kazne izrečene Trioplast Wittenheimu radi kažnjavanja 20 godina sudjelovanja u protupravnom ponašanju. Međutim, FLS Plast je u protupravno ponašanje na neizravan način bio uključen samo sedam godina, odnosno 35 % ukupnog trajanja protupravnog ponašanja. Takav je pristup očito neproporcionalan. Zajednička i solidarna odgovornost pripisana društvu majci mora barem imati razumnu poveznicu s razdobljem tijekom kojeg je to društvo tvorilo gospodarski subjekt sa svojim društvom kćeri.
95 Prema FLS Plastu, društvo majku treba smatrati ne kao zasebnog počinitelja već više kao jamca za novčanu kaznu zapravo izrečenu društvu kćeri koje je sudjelovalo u zabranjenom sporazumu. Komisija nije mogla od društava majki naplatiti iznosi viši od prvotne novčane kazne izrečene društvu kćeri. Komisija nije poštovala navedeno načelo zahtijevajući od FLS Plasta da plati iznos koji odgovara 80 % kazne izrečene Trioplast Wittenheimu za ukupno trajanje protupravnog ponašanja.
96 Naime, prema FLS Plastu, s obzirom na to da je Trioplast Wittenheim sudjelovao u protupravnom ponašanju tijekom ukupnog razdoblja od 20 godina i s obzirom na to da je FLS Plast tijekom sedam godina pripadao istom gospodarskom subjektu kao i to društvo, novčana kazna izrečena FLS Plastu ne može u načelu prelaziti sedam dvadesetina novčane kazne izrečene Trioplast Wittenheimu, to jest 6,25 milijuna eura.
97 Drugim dijelom ovog žalbenog razloga FLS Plast ističe da pobijana presuda sadrži pogrešku u smislu nedostatka obrazloženja u tom kontekstu.
98 Naime, prema FLS Plastu, odgovor Općeg suda na njegove argumente ograničen je samo na točku 100. pobijane presude. Opći sud ograničio se na provjeru je li Komisija postupala sukladno Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17 i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) (u daljnjem tekstu: Smjernice). Međutim, mehanička primjena Smjernica ne može jamčiti proporcionalnost novčane kazne koja proizlazi iz svakog pojedinačnog slučaja.
99 Komisija kao prvo smatra da su oba dijela ovog žalbenog razloga nedopuštena. Naime, ti dijelovi predstavljaju samo zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne te FLS Plast nije naveo nijednu pogrešku koja se tiče prava, a koju je u tom kontekstu počinio Opći sud. Prema Komisiji, argumenti FLS Plasta usmjereni su na ishođenje preispitivanja same sporne odluke te nisu formulirani kao ozbiljni prigovori protiv pobijane presude. Stoga ih treba proglasiti nedopuštenima.
100 Podredno, što se tiče prvog dijela četvrtog žalbenog razloga, Komisija osporava da raspodjela odgovornosti među društvima koja su tvorila jedan gospodarski subjekt u različitim trenucima mora biti proporcionalna trajanju sudjelovanja svakog društva tog subjekta u protupravnom ponašanju ili trajanju držanja društva kćeri koje je počinilo protupravno ponašanje u pitanju. Utoliko što je početni iznos za izračun novčane kazne fiksan i ne ovisi o trajanju protupravnog ponašanja, već samo odražava njegovu težinu, uvećanje osnovnog iznosa novčane kazne zbog trajanja za 10 % po godini sudjelovanja poduzetnika u protupravnom ponašanju dovelo bi do izricanja novčanih kazni koje nisu strogo proporcionalne trajanju protupravnog ponašanja.
101 Što se tiče drugog dijela ovog žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku obrazloženja pobijane presude, Komisija smatra da je Opći sud, upravo suprotno, u točkama 92. do 105. pobijane presude na specifičan način odgovorio na argument FLS Plasta koji se odnosi na nedostatak proporcionalnosti novčane kazne koja mu je izrečena.
102 U svojoj replici FLS Plast odgovara da je, smatrajući da je Opći sud trebao zaključiti da je iznos koji mu je stavljen na teret u spornoj odluci bio neproporcionalan u odnosu na trajanje njegove neizravne uključenosti u protupravno ponašanje, na jasan način naveo ozbiljne prigovore koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava koje je počinio Opći sud u okviru pobijane presude.
103 Što se tiče drugog dijela ovog žalbenog razloga, FLS Plast smatra da se činjenica da u žalbi ne upozorava na sve praznine pobijane presude nikako ne odražava na ozbiljnost četvrtog razloga koji je podnio u prilog osnovanosti svoje žalbe.
104 Komisija u svojem odgovoru na repliku ponavlja argument prema kojem FLS Plast pokušava ishoditi opće preispitivanje same sporne odluke, s obzirom na to da nije uspio upozoriti ni na jednu prazninu u pobijanoj presudi.
Ocjena Suda
– Dopuštenost
105 Što se tiče dopuštenosti četvrtog žalbenog razloga FLS Plasta, dovoljno je ustvrditi da prigovori koje je to društvo podnijelo protiv pobijane presude, koji se temelje, s jedne strane, što se tiče prvog dijela ovog razloga, na tome da je Opći sud potvrdio izračun novčane kazne koji je Komisija provela, a što je dovelo do izricanja neproporcionalne novčane kazne, kao i, s druge strane, što se tiče drugog dijela navedenog razloga, na tome da je Opći sud obrazložio tu odluku samo upućivanjem na Smjernice, što predstavlja povredu obrazlaganja, dostatno jasno proizlaze iz točaka 99. do 123. žalbe FLS Plasta i omogućuju Sudu da provede svoj nadzor. Stoga su oba dijela četvrtog žalbenog razloga FLS Plasta dopuštena.
– Meritum
106 Što se tiče prvog dijela ovog žalbenog razloga, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u okviru određivanja novčane kazne, potrebno je odbiti argument FLS Plasta prema kojem ga se, s jedne strane, trebalo smatrati jamcem novčane kazne zapravo izrečene njegovom društvu kćeri koje je sudjelovalo u zabranjenom sporazumu i, s druge strane, prema kojem Komisija nije mogla od društava majki tražiti plaćanje iznosa višeg od „prvotne“ novčane kazne izrečene društvu kćeri.
107 Naime, Sud je već presudio da, što se tiče plaćanja novčane kazne izrečene zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, odnos solidarnosti koji postoji između dvaju društava koja tvore jedan gospodarski subjekt ne može se svesti na oblik jamstva koje društvo majka daje radi osiguranja plaćanja novčane kazne izrečene društvu kćeri te da je argumentacija prema kojoj se tom društvu majci nije moglo naložiti plaćanje novčane kazne u iznosu višem od iznosa novčane kazne koja je izrečena njegovom društvu kćeri stoga bez temelja (presuda Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, EU:C:2013:771, t. 56. i 58.). Ova sudska praksa uzima u obzir činjenicu da načelo individualnog odmjeravanja kazni i sankcija zahtijeva da se, u skladu s člankom 23. stavkom 3. Uredbe (EZ) br. 1/2003 o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), iznos novčane kazne za čije plaćanje postoji solidarna odgovornost određuje ovisno o težini povrede za koju je predmetni poduzetnik pojedinačno odgovoran i o njezinom trajanju (presuda Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P et C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 127. i navedena sudska praksa).
108 Usto, što se tiče argumenta koji se temelji na navodno neproporcionalnom karakteru novčane kazne u odnosu na trajanje protupravnog ponašanja, potrebno je ustvrditi da FLS Plast to nije pokazao.
109 Naime, u tom pogledu treba pojasniti da je Opći sud doista dužan paziti na to da se pri izračunavanju iznosa novčane kazne izrečene nekom poduzeću zato što mu je pripisano ponašanje protivno pravilima prava Unije o tržišnom natjecanju uredno vodi računa o trajanju protupravnog ponašanja i sudjelovanja u njemu. Međutim, trajanje protupravnog ponašanja nije ni jedini ni nužno najvažniji element koji Komisija ili Opći sud moraju uzeti u obzir pri izračunavanju navedene novčane kazne.
110 U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da novčane kazne izrečene FLS Plastu i drugim društvima uključenima u navedeni zabranjeni sporazum nisu bile izračunane isključivo prema relevantnim trajanjima uključenosti tih društava. Stoga, što se tiče FLS Plasta, iznos izrečene novčane kazne nije morao biti strogo proporcionalan niti čak „razumno“ proporcionalan trajanju sudjelovanja tog društva u protupravnom ponašanju u pitanju, već je trebao na prikladan način odražavati težinu protupravnog ponašanja.
111 Međutim, što se tiče težine tog protupravnog ponašanja, valja podsjetiti da se ono sastojalo u sudjelovanju u nizu sporazuma i usklađenih djelovanja u pogledu šest država članica i da se odnosilo na određivanje cijena i uspostavu zajedničkih modela izračunavanja cijena, podjelu tržišta i dodjelu prodajnih kvota, podjelu kupaca, poslova i narudžbi, usklađeno dostavljanje ponuda na određene javne natječaje i razmjenu individualiziranih informacija. U toj je mjeri Komisija u točki 765. sporne odluke ispravno ocijenila ovu povredu kao „vrlo tešku“. Tu ocjenu FLS Plast u svojoj žalbi nije dovodio u pitanje.
112 U tim uvjetima ne čini se da je Opći sud, kad je odredio novčanu kaznu za čije je plaćanje FLS Plast solidarno odgovoran na temelju članka 2. točke (f) sporne odluke na 14,45 milijuna eura odnosno na iznos mnogo niži od minimalnog iznosa od 20 milijuna eura, koji je Komisija općenito odredila kao početni iznos za izračunavanje novčanih kazni za „vrlo teške“ povrede i koji je predviđen u točki 1. slovu B. trećoj alineji Smjernica, odredio izrečenu novčanu kaznu, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, u neproporcionalnom iznosu.
113 Slijedom navedenog, prvi dio četvrtog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
114 Što se tiče drugog dijela tog žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku obrazloženja pobijane presude u tome što odbija argument prema kojem je Komisija tijekom određivanja novčane kazne izrečene FLS Plastu povrijedila načelo proporcionalnosti u odnosu na trajanje sudjelovanja tog društva u protupravnom ponašanju, valja ustvrditi da ni taj dio ne može biti prihvaćen.
115 Opći je sud ispitao taj argument u točki 100. pobijane presude, u kojoj je utvrdio da „nije osnovan prigovor prema kojem je odgovornost [FLS Plasta] očito neproporcionalna u odnosu na razdoblje tijekom kojeg je držao dionice Trioplast Wittenheima. Nijedno pravilo ni pravno načelo ne predviđa da je Komisijina zadaća osigurati takvu proporcionalnost. Komisija prema Smjernicama uistinu mora uzeti u obzir trajanje protupravnog ponašanja. U ovom je slučaju, međutim, utvrđeno […] da je u slučaju [FLS Plasta] Komisija povećala početni iznos koji je dodijelila [FLS Plastu] za 10 % za svaku godinu u kojoj je [to društvo] bilo uključeno“ [u protupravno ponašanje].
116 To obrazloženje, iako sažeto, omogućuje razumjeti razlog zbog kojeg je Opći sud odbio argumentaciju FLS Plasta u tom kontekstu. Štoviše, to se obrazloženje treba shvatiti zajedno s razmatranjima Općeg suda u točkama 92. do 105. pobijane presude koje se također odnose na izračun novčane kazne s obzirom na trajanje sudjelovanja FLS Plasta u protupravnom ponašanju, osobito u odnosu na trajanje njegova sudjelovanja u Trioplast Industrieru i Saint‑Gobainu.
117 U tom je pogledu Opći sud u točki 101. pobijane presude posebno naglasio da „se ne može prihvatiti tvrdnja prema kojoj je Komisija trebala podijeliti početni iznos prije njegove izmjene prema drugim čimbenicima iz razloga što je Trioplast Wittenheim sukcesivno pripao grupi Saint‑Gobain, [FLS Plastu] i Trioplast Industrieru. S jedne strane, FLS Plast nije naveo nijedno pravilo ni pravno načelo koje nameće obvezu u tom smislu. S druge strane, pristup koji se sastoji u dodjeli istog početnog iznosa društvu majci kao i njegovu društvu kćeri koje je izravno sudjelovalo u zabranjenom sporazumu a da pritom taj početni iznos u slučaju sukcesije u vremenu na više društava majki nije bio podijeljen ne može se sam po sebi smatrati neprikladnim“.
118 Osobito s obzirom na razmatranja u točki 101. pobijane presude, obrazloženje Općeg suda pruženo u točki 100. te presude očito je dostatno da bi omogućilo FLS Plastu da se upozna s razlozima zbog kojih je Opći sud odbio njegovu argumentaciju u tom kontekstu kao i Sudu da provede svoj nadzor. Stoga se ne može utvrditi da pobijanoj presudi nedostaje obrazloženje o tom pitanju.
119 Budući da su oba njegova dijela odbijena, četvrti žalbeni razlog valja proglasiti u cijelosti neosnovanim.
Peti žalbeni razlog, koji se temelji na pretjeranom trajanju postupka pred Općim sudom
– Argumentacija stranaka
120 Petim žalbenim razlogom FLS Plast prigovara da je Opći sud pobijanu presudu donio na kraju postupka čije je trajanje bilo pretjerano, s obzirom na to da je prošlo šest godina između podnošenja tužbe i objave pobijane presude. Prema FLS Plastu, Opći sud stoga je povrijedio prava na koja se ovaj može pozivati na temelju članka 47. Povelje i članka 6. stavka 1. EKLJP‑a.
121 U tom pogledu FLS Plast ističe da je Opći sud bio neaktivan u razdoblju od četiri godine i četiri mjeseca, između završetka pisanog postupka 20. veljače 2007. i rasprave 22. lipnja 2011., a da se pritom ta produljena neaktivnost ne može opravdati donošenjem mjera upravljanja postupkom ili istražnim mjerama. Jedina aktivnost Općeg suda u tom razdoblju bilo je slanje upitnika strankama prije rasprave koji se sastojao od četiriju pitanja.
122 Prema FLS Plastu, sporna odluka i argumenti koje je naveo nisu bili toliko složeni da bi Opći sud bio spriječen u pripremi usmenog postupka u roku kraćem od četiri godine i četiri mjeseca.
123 FLS Plast naglašava da je Opći sud 13. rujna 2010. donio svoje prve presude koje dovode u pitanje spornu odluku. Stoga je u rujnu 2010. Opći sud već odlučio u sklopu tih drugih presuda, nakon što je proveo sve za to potrebne ekonomske procjene i činjenične istrage. Štoviše, navedene presude odnosile su se na Trioplast Industrier (presuda Općeg suda Trioplast Industrier/Komisija, T‑40/06, EU:T:2010:388) kao i na Trioplast Wittenheim (presuda Općeg suda Trioplast Wittenheim/Komisija, T‑26/06, EU:T:2010:387). Međutim, sveukupne činjenice relevantne u sklopu ovog predmeta istovjetne su onima o kojima je Opći sud odlučivao u sklopu presude Trioplast Wittenheim/Komisija (EU:T:2010:387). Ništa stoga ne opravdava rok od jedne godine i pet mjeseci koji je protekao otkad je Opći sud objavio tu potonju presudu do trenutka kad je objavio pobijanu presudu.
124 Naposljetku, ponašanje FLS Plasta pred Općim sudom nije uzrok duljine postupka pred Općim sudom.
125 Komisija najprije ističe prigovor nedopuštenosti. Ta institucija smatra da, ako jedna stranka misli da je trajanje postupka pred Općim sudom pretjerano, na toj je stranci da tužbom za naknadu štete ishodi popravljanje štete za koju smatra da ju je na temelju toga pretrpjela. Nadalje, takvo pretjerano trajanje ne može samo po sebi dovesti do smanjenja novčane kazne, kao što to traži FLS Plast, jer bi to bilo ravno preinaci sporne odluke.
126 Usto, uzimajući u obzir okolnosti slučaja i osobito ulog za društvo, složenost i ponašanje stranaka, trajanje postupka pred Općim sudom bilo je razumno. Komisija u vezi s tim smatra da je FLS Plast osporavao gotovo sve činjenice navedene u prilog osnovanosti sporne odluke pa ih je trebalo provjeriti. U mjeri u kojoj su se neki od tih predmeta ticali društava majki i njihovih društava kćeri bile su poduzete i određene mjere upravljanja postupkom kako bi se omogućilo zajedničko ispitivanje tih predmeta i odlučivanje o njima. Također treba uzeti u obzir činjenicu da je FLS Plast podnio vrlo složenu tužbu, koja se sastojala od više razloga i podrazloga. Ostalih četrnaest tužitelja podnijelo je jednako detaljne postupovne akte.
127 Komisija podredno ističe da bi, u slučaju da Sud zaključi da je došlo do povrede obveze odlučivanja u razumnom roku i da smatra nužnim smanjiti novčanu kaznu, to smanjenje moralo biti vrlo ograničeno ili samo simbolično.
128 U svojoj replici FLS Plast ističe da Komisija ne navodi pravni temelj u prilog osnovanosti prigovora nedopuštenosti koji je podnijela.
129 Komisija u svojem odgovoru na repliku naglašava da se razlozi izneseni u sklopu žalbe mogu odnositi samo na pogreške koje se tiču prava, a koje je počinio Opći sud. Peti žalbeni razlog koji je FLS Plast istaknuo u prilog osnovanosti svoje žalbe ne temelji se na takvoj pogrešci.
– Ocjena Suda
130 Kao što to proizlazi iz članka 58. stavka 1. Statuta Suda i iz njegove sudske prakse, Sud je nadležan, povodom žalbe, nadzirati je li Opći sud počinio povrede postupka koje štete interesima žalitelja (vidjeti, među ostalim, presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 176.).
131 Što se tiče povrede članka 47. Povelje na koju se poziva FLS Plast, potrebno je podsjetiti da na temelju drugog stavka te odredbe „[s]vatko ima pravo na pravično, javno suđenje u razumnom vremenskom roku pred neovisnim i nepristranim sudom, prethodno osnovanim u skladu sa zakonom“. Kako je to Sud u više prilika presudio, ovaj članak odnosi se na načelo djelotvorne sudske zaštite (vidjeti osobito presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, EU:C:2009:456, t. 179. i navedenu sudsku praksu).
132 Na gore navedenoj osnovi takvo pravo, čije je postojanje potvrđeno prije stupanja Povelje na snagu, kao opće načelo prava Unije primjenjivo je u okviru sudskog postupka protiv odluke Komisije (u tom smislu vidjeti, među ostalim, presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, EU:C:2009:456, t. 178. i navedenu sudsku praksu).
133 Potrebno je također podsjetiti da, prema Europskom sudu za ljudska prava, prekoračenje razumnog roka za suđenje, kao nepravilnost postupka koja dovodi do povrede temeljnog prava, mora pružiti stranci u pitanju djelotvorno pravno sredstvo koje joj pruža odgovarajuće popravljanje posljedica (u tom smislu vidjeti ESLJP, Kudła, br. 302120/96, § 156. i 157., ESLJP 2000-X).
134 Međutim, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi Suda, vodeći računa o potrebi da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Europske unije, Sud žalitelju ne može dopustiti da isključivo na osnovi nepoštovanja razumnog roka za suđenje dovede u pitanje iznos novčane kazne koja mu je bila izrečena, dok su svi ostali žalbeni razlozi usmjereni protiv utvrđenja Općeg suda o pitanju iznosa te novčane kazne i ponašanja koja su njome sankcionirana bili odbijeni (vidjeti osobito presudu Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 78. i navedenu sudsku praksu).
135 Naime, Sud je također presudio da povreda od strane suda Unije obveze, koja proizlazi iz članka 47. drugog stavka Povelje, da u predmetima koji su mu podneseni presudi u razumnom roku treba biti sankcionirana u postupku za naknadu štete pokrenutom pred Općim sudom jer upravo takva tužba predstavlja djelotvorni pravni lijek. Stoga se zahtjev za popravljanje štete pretrpljene nepoštovanjem razumnog roka od strane Općeg suda ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, već se mora podnijeti samome Općem sudu (vidjeti osobito presudu Groupe Gascogne/Komisija, EU:C:2013:770, t. 83. i 84.).
136 Stoga je na Općem sudu da, odlučujući u sastavu drukčijem od onoga u kojem je postupao u sporu iz kojeg je proizišao postupak čijoj se duljini prigovara, ocijeni kako stvarno postojanje navodne štete tako i uzročnu vezu između nje i prekomjerne duljine sudskog postupka razmatrajući dokaze koji su u tu svrhu dostavljeni (u tom smislu vidjeti osobito presudu Groupe Gascogne/Komisija, EU:C:2013:770, t. 88. i 90.).
137 Međutim, očito je da se duljina postupka pred Općim sudom koji je doveo do pobijane presude, a koji je trajao više od šest godina, ne može opravdati nijednom okolnošću iz tog predmeta.
138 Pokazalo se napose da je razdoblje između završetka pisanog postupka podnošenjem Komisijinog odgovora na repliku u veljači 2007. i otvaranja usmenog postupka tijekom lipnja 2011. trajalo oko četiri godine i četiri mjeseca. Duljina tog razdoblja ne može se objasniti samo okolnostima predmeta, bilo da je riječ o složenosti postupka, ponašanju stranaka ili pak naknadnim postupovnim pitanjima.
139 S obzirom na složenost spora, iz ispitivanja tužbe koju je podnio FLS Plast, kao što je to sažeto u točkama 9. i 10. ove presude, proizlazi da, unatoč tome što su zahtijevali podrobno ispitivanje, istaknuti tužbeni razlozi nisu imali posebno visok stupanj težine. Iako je istina da je tužbu za poništenje sporne odluke Općem sudu podnijelo petnaestak adresata navedene odluke, ta okolnost nije mogla spriječiti predmetni sud da napravi sintezu spisa i pripremi usmeni postupak u razdoblju kraćem od četiri godine i četiri mjeseca.
140 Što se tiče ponašanja stranaka, ništa u spisu ne upućuje na to da je FLS Plast svojim ponašanjem pridonio usporavanju postupanja po predmetu.
141 Naposljetku, ni iz spisa ne proizlazi da je postupak bio prekidan ili u kašnjenju zbog naknadnih postupovnih pitanja koja mogu opravdati njegovo trajanje.
142 Vodeći računa o ranijim elementima, valja ustvrditi da je postupak vođen pred Općim sudom povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje time što nisu ispunjeni zahtjevi u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima (u tom smislu vidjeti presudu Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, EU:C:2000:361, t. 42.).
143 Međutim, iz razmatranja navedenih u točkama 134. do 136. ove presude slijedi da peti žalbeni razlog koji je FLS Plast istaknuo u prilog osnovanosti svoje žalbe mora biti odbijen.
144 Slijedi da, s obzirom na to da nijedan žalbeni razlog na koji se pozvao FLS Plast u prilog svojoj žalbi nije bio prihvaćen, žalbu valja odbiti u njezinoj cijelosti.
Troškovi
145 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.
146 U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija zatražila da FLS Plast snosi troškove te s obzirom na to da on nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, uz vlastite troškove, snosi i troškove Komisije.
Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. FLS Plastu A/S nalaže se snošenje troškova.
Potpisi