Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. svibnja 2020. (zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Szegedi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság – Mađarska) – FMS, FNZ (C‑924/19 PPU), SA i SA mlađi (C‑925/19 PPU) protiv Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél-alföldi Regionális Igazgatóság, Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság
(spojeni predmeti C-924/19 PPU i C-925/19 PPU)1
(Zahtjev za prethodnu odluku – Politika azila i useljavanja – Direktiva 2013/32/EU – Zahtjev za međunarodnu zaštitu – Članak 33. stavak 2. – Razlozi za nedopuštenost – Članak 40. – Naknadni zahtjevi – Članak 43. – Postupci na granici – Direktiva 2013/33/EU – Članak 2. točka (h) te članci 8. i 9. – Zadržavanje – Zakonitost – Direktiva 2008/115/EU – Članak 13. – Djelotvorni pravni lijekovi – Članak 15. – Zadržavanje – Zakonitost – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Načelo nadređenosti prava Unije)
Jezik postupka: mađarski
Sud koji je uputio zahtjev
Szegedi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság
Stranke glavnog postupka
Tužitelji: FMS, FNZ (C‑924/19 PPU), SA i SA mlađi (C‑925/19 PPU)
Tuženici: Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél-alföldi Regionális Igazgatóság, Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság
Izreka
Članak 13. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice na temelju kojeg okolnost da je upravno tijelo izmijenilo zemlju odredišta spomenutu u ranijoj odluci o vraćanju, dotični državljanin treće zemlje može osporavati samo pravnim lijekom podnesenim upravnom tijelu, a da nije zajamčen kasniji sudski nadzor odluke tog tijela. U takvom slučaju, načelo nadređenosti prava Unije kao i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, zajamčeno člankom 47. Povelje o temeljnima pravima, treba tumačiti na način da nacionalnom sudu kojemu je podnesena tužba kojom se nastoji osporiti zakonitost, s obzirom na pravo Unije, odluke o vraćanju koja se sastoji od takve izmjene zemlje odredišta, nalažu da se proglasi nadležnim za odlučivanje o toj tužbi.
Članak 33. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji omogućuje odbacivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao nedopuštenog iz razloga što je podnositelj zahtjeva došao na državno područje dotične države članice preko države u kojoj nije izložen progonu ili opasnosti od nastanka teške štete u smislu nacionalne odredbe kojom je prenesen članak 15. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statu[s] izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite, ili u kojoj je osigurana dostatna razina zaštite.
Direktivu 2013/32 u vezi s člankom 18. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i načelom lojalne suradnje koje proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU-a, treba tumačiti na način da kada je zahtjev za azil odbijen odnosno odbačen odlukom koja je potvrđena konačnom sudskom odlukom prije nego što je utvrđena suprotnost navedene odluke o odbijanju odnosno odbacivanju s pravom Unije, tijelo odlučivanja u smislu članka 2. točke (f) Direktive 2013/32 nije dužno taj zahtjev preispitati po službenoj dužnosti. Članak 33. stavak 2. točku (d) Direktive 2013/32 treba tumačiti na način da postojanje presude Suda kojom je utvrđena neusklađenost s pravom Unije nacionalnog propisa kojim se omogućuje odbacivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao nedopuštenog iz razloga što je podnositelj zahtjeva stigao na državno područje dotične države članice preko države u kojoj nije izložen progonu ili opasnosti od nastanka teške štete ili u kojoj je osigurana dostatna razina zaštite, jest novi element u vezi s ispitivanjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu te odredbe. Osim toga, navedena se odredba ne primjenjuje na naknadni zahtjev u smislu članka 2. točke (q) te direktive, kada tijelo odlučivanja utvrdi da je konačno odbijanje odnosno odbacivanje ranijeg zahtjeva suprotno pravu Unije. Takav se zaključak nužno nameće navedenom tijelu kada ta suprotnost proizlazi iz presude Suda ili ju je incidentalno utvrdio nacionalni sud.
Direktivu 2008/115 i Direktivu 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba tumačiti na način da iz obveze državljanina treće zemlje da mora neprestano boraviti u tranzitnom području čiji je prostor ograđen i zatvoren, unutar kojeg je kretanje tog državljanina ograničeno i pod nadzorom, te koje ovaj potonji ne može dobrovoljno napustiti na zakonit način u bilo kojem smjeru, proizlazi da je ono uskraćivanje slobode koje je obilježje „zadržavanja” u smislu navedenih direktiva.
Članak 43. Direktive 2013/32 treba tumačiti na način da se njime ne dopušta zadržavanje tražitelja međunarodne zaštite u tranzitnom području u trajanju dužem od četiri tjedna.
Članke 8. i 9. Direktive 2013/33 treba tumačiti na način da im se protivi, kao prvo, to da se tražitelja međunarodne zaštite zadržava samo iz razloga što ne može podmirivati svoje potrebe, kao drugo, da je do tog zadržavanja došlo bez prethodnog donošenja obrazložene odluke kojom se nalaže zadržavanje i bez ispitivanja nužnosti i proporcionalnosti takve mjere, i, kao treće, da ne postoji nikakav sudski nadzor nad zakonitošću upravne odluke kojom se nalaže zadržavanje tog podnositelja zahtjeva. S druge strane, članak 9. te direktive treba tumačiti na način da se njime ne nalaže da države članice moraju utvrditi najdulje trajanje nastavka zadržavanja, pod uvjetom da njihovo nacionalno pravo jamči da zadržavanje traje samo dok razlog koji ga opravdava i dalje vrijedi te da se upravni postupci povezani s tim razlogom provode uz dužnu pažnju.
Članak 15. Direktive 2008/115 treba tumačiti na način da mu se protivi, kao prvo, to da se državljanin treće zemlje zadržava samo iz razloga što je predmet odluke o vraćanju i što ne može podmirivati svoje potrebe, kao drugo, da je do tog zadržavanja došlo bez prethodnog donošenja obrazložene odluke kojom se nalaže zadržavanje i bez ispitivanja nužnosti i proporcionalnosti takve mjere, kao treće, da ne postoji nikakav sudski nadzor nad zakonitošću upravne odluke kojom se nalaže zadržavanje, te, kao četvrto, da to isto zadržavanje može premašiti osamnaest mjeseci i nastaviti se iako postupak udaljavanja više nije u tijeku ili se ne provodi više uz dužnu pažnju.
Načelo nadređenosti prava Unije kao i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da nacionalnom sudu nalažu da se u slučaju nepostojanja nacionalne odredbe kojom je predviđen sudski nadzor nad zakonitošću upravne odluke kojom se određuje zadržavanje tražiteljâ međunarodne zaštite ili državljana trećih zemalja čiji je zahtjev za azil odbijen odnosno odbačen, proglasi nadležnim za odlučivanje o zakonitosti takvog zadržavanja te ovlašćuju taj sud da odmah oslobodi dotične osobe ako smatra da je to zadržavanje suprotno pravu Unije.
Članak 26. Direktive 2013/33 treba tumačiti na način da propisuje da se tražitelj međunarodne zaštite čije je zadržavanje, za koje se dokaže da je nezakonito, prestalo, može pred sudom nadležnim na temelju nacionalnog prava pozvati na svoje pravo da dobije ili novčanu naknadu koja mu omogućava smještaj ili smještaj u naravi, pri čemu taj sud na temelju prava Unije ima mogućnost odrediti privremene mjere do donošenja svoje konačne odluke.
Načelo nadređenosti prava Unije i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da nacionalnom sudu nalažu da se u slučaju nepostojanja nacionalne odredbe kojom je predviđen sudski nadzor prava na smještaj u smislu članka 17. Direktive 2013/33, proglasi nadležnim za odlučivanje o pravnom sredstvu namijenjenom da se zajamči takvo pravo.
____________
1 SL C 161, 11. 5. 2020.