RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

27. veljače 2014.

Predmet F‑32/13

Robert Walton

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Član privremenog osoblja – Otpremnina – Ostavka utvrđena presudom Prvostupanjskog suda Europskih zajednica – Utvrđenje datuma ostavke – Pravomoćnost – Odluke tijela za imenovanja koje postaju konačne u nedostatku podnošenja tužbe – Nepoštivanje prethodnog upravnog postupka – Očita nedopuštenost“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom R. Walton traži u biti, s jedne strane, poništenje dopisa Europske komisije od 13. travnja 2012. u kojem je tijelo za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) zauzelo stajalište prema njegovu zahtjevu o potraživanju prema Komisiji da mu ista isplati jedan dio otpremnine i, s druge strane, traži poništenje odluke od 9. siječnja 2013. kojom je TZI odbio žalbu koju je tužitelj podnio 17. rujna 2012.

Odluka:      Tužba se odbacuje kao očito nedopuštena. R. Walton snosi vlastite troškove i nalaže mu snošenje troškova Europske komisije.

Sažetak

Sudski postupak – Pravomoćnost – Opseg

Tužba je nedopuštena zbog pravomoćnosti prijašnje presude kojom je odlučeno o tužbi koja se odnosila na iste stranke u istom predmetu i jer je imala istu pravnu osnovu. Pri ocjeni postojanja takve prijašnje presude, akt čije se poništenje zahtijeva bitan je element na temelju kojeg je moguće odrediti predmet tužbe. Međutim, činjenica da su tužbe podnesene protiv dviju različitih odluka koje je uprava službeno donijela nije dovoljna za donošenje zaključka o nepostojanju istovjetnosti predmeta pri čemu odluke imaju u biti isti sadržaj i istu pravnu osnovu.

Ako tužitelj, kao u ovom primjeru, pobija zakonitost konačnih odluka, priznavanje dopuštenosti njegove tužbe otvorilo bi mogućnost ponovnog podnošenja tužbe protiv te odluke i preispitivanja pravomoćnosti prijašnjih presuda koje se odnose na te odluke.

Što se tiče navodne povrede prava na pravično suđenje u slučaju u kojem je tužba morala biti proglašena nedopuštenom, pobijane odluke postale su konačne samo zbog inertnosti tužitelja koji je odlučio da neće koristiti upravne i sudske pravne lijekove koje ima na raspolaganju.

(t. 40., 41., 48. i 49.)

Izvori:

Sud: 19. rujna 1985., Hoogovens Groep/Komisija, 172/83 i 226/83, t. 9.; 27. listopada 1987., Diezler i dr./CES, 146/85 et 431/85, t. 14. do 16.

Prvostupanjski sud: 5. lipnja 1996., NMB Francuska i dr./Komisija, T‑162/94, t. 37. i 38.

Službenički sud: 11. lipnja 2009., Ketselidis/Komisija, F‑72/08, t. 33.; 25. veljače 2014., Marcuccio/Komisija, F‑118/11, t. 54.

Opći sud Europske unije: 25. lipnja 2010., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑66/01, t. 197.