PRESUDA SUDA (treće vijeće)
25. siječnja 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članci 15. i 16. – Sudska nadležnost u području potrošačkih ugovora – Pojam ,potrošač’ – Ustupanje zahtjeva između potrošača koji se ističu protiv istog poduzetnika”
U predmetu C‑498/16,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni Sud, Austrija), odlukom od 20. srpnja 2016., koju je Sud zaprimio 19. rujna 2016., u postupku
Maximilian Schrems
protiv
Facebook Ireland Limited,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, J. Malenovský, M. Safjan (izvjestitelj), D. Šváby i M. Vilaras, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: M. Aleksejev, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 19. srpnja 2017.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za M. Schremsa, W. Proksch i H. Hofmann, Rechtsanwälte,
– za Facebook Ireland Limited, N. Pitkowitz, M. Foerster, i K. Struckmann, Rechtsanwälte,
– za austrijsku vladu, G. Eberhard i G. Kunnert, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, T. Henze, R. Kanitz i M. Hellmann, u svojstvu agenata,
– za portugalsku vladu, M. Figueiredo i L. Inez Fernandes kao i S. Duarte Afonso, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i M. Heller, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 14. studenoga 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 15. i 16. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Maximiliana Schremsa, s domicilom u Austriji, i društva Facebook Ireland Limited, koje ima poslovno sjedište u Irskoj, u pogledu zahtjeva za utvrđenje, propuštanje, pružanje informacija i objavu financijskih izvješća, kao i plaćanje iznosa od 4000 EUR, u vezi s privatnim Facebook računima M. Schremsa i sedam drugih osoba koje su mu ustupile svoje zahtjeve u odnosu na te račune.
Pravni okvir
Uredba br. 44/2001
3 U skladu s uvodnim izjavama 8., 11. i 13. Uredbe br. 44/2001:
„8. Mora postojati veza između postupaka na koje se primjenjuje ova uredba i državnog područja država članica koje ova uredba obvezuje. Shodno tome, zajednički propisi o nadležnosti sudova trebali bi se, u načelu, primjenjivati u slučajevima kad tuženik ima domicil u jednoj od tih država članica.
[…]
11. Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Domicil pravne osobe mora biti autonomno utvrđen kako bi zajednička pravila bila transparentnija i kako bi se izbjegli sukobi nadležnosti.
[…]
13. Kad je riječ o osiguranju, potrošačkim ugovorima i zapošljavanju, slabija stranka u sporu trebala bi biti zaštićena propisima o nadležnosti tako da oni više pogoduju zadovoljavanju njezinih interesa nego što to omogućuju opći propisi.”
4 Članak 2. navedene uredbe određuje:
„1. Uz poštovanje odredaba ove uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.
2. Na osobe koje nisu državljani države članice u kojoj imaju domicil primjenjuju se pravila o nadležnosti primjenjiva na državljane te države.”
5 Odjeljak 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, naslovljen „Nadležnost nad potrošačkim ugovorima”, obuhvaća članke 15. do 17.
6 Članak 15. te uredbe određuje:
„1. U stvarima koje se odnose na ugovor koji sklapa osoba – potrošač, u svrhe za koje se može smatrati da su izvan njezine profesionalne djelatnosti, nadležnost se utvrđuje odredbama ovog odjeljka, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5., ako:
(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; ili
(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, [i ako] ugovor spada u okvir te djelatnosti.
2. Ako potrošač sklopi ugovor sa strankom koja nema domicil u državi članici, ali ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u jednoj od država članica, za tu se stranku, u sporovima koji nastaju zbog djelovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice, smatra da ima domicil u toj državi.
3. Ovaj se odjeljak ne primjenjuje na ugovore o prijevozu, osim na ugovore u kojima je u cijenu uračunata kombinacija prijevoza i smještaja.”
7 Članak 16. navedene uredbe propisuje:
„1. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, bilo pred sudovima mjesta u kojemu potrošač ima domicil.
2. Postupak protiv potrošača druga ugovorna stranka može pokrenuti samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.
3. Odredbe ovog članka ne utječu na pravo podnošenja protutužbe pred sudom na kojemu je, u skladu s odredbama ovog odjeljka, pokrenut prvotni postupak.”
8 Članak 17. iste uredbe glasi:
„Odstupanje od primjene odredaba ovog odjeljka moguće je samo na temelju dogovora:
1. koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili
2. koji potrošaču omogućuje pokretanje postupka pred sudovima koji nisu navedeni u ovom odjeljku; ili
3. koji su postigli potrošač i druga ugovorna stranka, pri čemu obje stranke imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici u trenutku postizanja dogovora, i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da takav dogovor nije u suprotnosti s pravom te države članice.”
Uredba (EU) br. 1215/2012
9 Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.; ispravak SL 2014., L 160, str. 40.), stavila je izvan snage Uredbu br. 44/2001. Ipak, Uredba br. 1215/2012 se, u skladu s člankom 66. stavkom 1., primjenjuje samo na sudske postupke koji su pokrenuti počevši od 10. siječnja 2015.
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 M. Schrems korisnik je od 2008. društvene mreže Facebook. U početku se tom društvenom mrežom koristio samo u osobne svrhe pod lažnim imenom. Od 2010. koristi se Facebook računom isključivo u privatne svrhe kao što su razmjena fotografija, razgovori i objavljivanje, pri čemu ima oko 250 prijatelja. Na tom računu je svoje ime napisao ćiriličnim pismom kako bi spriječio da ga se traži pod njegovim imenom. Povrh toga je 2011. otvorio Facebook stranicu koju je sam registrirao i izradio kako bi korisnike interneta obavještavao o svojoj tužbi protiv društva Facebook Ireland, o svojim predavanjima, sudjelovanjima u raspravama i medijskim nastupima te kako bi objavljivao pozive za prikupljanje donacija i promovirao svoje knjige.
11 Od kolovoza 2011. M. Schrems je podnio pred irsku Komisiju za zaštitu podataka 23 pritužbe protiv društva Facebook Ireland, od kojih je jedna bila povod zahtjevu za prethodnu odluku podnesenom Sudu (presuda od 6. listopada 2015., Schrems, C‑362/14, EU:C:2015:650).
12 M. Schrems objavio je dvije knjige o svojoj tužbi zbog navodnih povreda zaštite podataka, održao je predavanja, od kojih neka za naknadu, među ostalim pri strukovnim organizacijama, registrirao je brojne internetske stranice poput blogova, internetskih peticija kao i stranice za mrežno financiranje tužbi protiv tuženika u glavnom postupku. Nadalje, osnovao je udrugu čiji je cilj osiguranje poštovanja temeljnog prava na zaštitu podataka, primio je različite nagrade te mu je više od 25.000 osoba u cijelom svijetu ustupilo svoje zahtjeve kako bi ih ostvarilo u ovom predmetu.
13 Udruga koju je M. Schrems osnovao i čiji je cilj osiguranje poštovanja zaštite podataka neprofitna je organizacija i ima za predmet osiguranje poštovanja temeljnog prava na zaštitu podataka, izvršavanje potrebnih dodatnih zadaća u vezi s informiranjem i medijima kao i informiranje o politici. Njezin je cilj financijski podupirati pilot slučajeve od općeg interesa protiv poduzetnika koji potencijalno ugrožavaju to temeljno pravo. Radi se također o osiguranju potrebnih financijskih sredstava i, u tu svrhu, prikupljanju donacija, njihovu upravljanju i distribuiranju.
14 M. Schrems tvrdi, u biti, da je tuženik odgovoran za brojne povrede odredbi u području zaštite podataka, među ostalim Datenschutzgesetza 2000 (austrijski zakon iz 2000. o zaštiti podataka), Data protection Acta 1988 (irski zakon iz 1988. o zaštiti podataka) ili Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.).
15 M. Schrems podnio je pred Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču, Austrija) opsežne zahtjeve za, kao prvo, proglašenje tuženika u glavnom postupku pukim pružateljem usluga i njegove obveze poštovanja danih uputa ili njegova svojstva naručitelja ako podatke obrađuje za vlastite potrebe kao i proglašenje ništetnosti ugovornih odredbi u vezi s uvjetima uporabe, kao drugo, propuštanje u pogledu korištenja njegovih podataka za vlastite potrebe ili potrebe trećih, kao treće, pružanje informacija o korištenju njegovih podataka i, kao četvrto, objavu financijskih izvješća i potraživanja vezanih uz izmjenu ugovornih odredbi, naknadu štete i stjecanje bez osnove.
16 Navodi da se u tu svrhu poziva na vlastite zahtjeve i na slične zahtjeve sedam drugih suugovaratelja tuženika u glavnom postupku, koji su također potrošači i žive u Austriji, Njemačkoj ili Indiji, a koje su mu oni ustupili u svrhu njegova postupka protiv društva Facebook Ireland.
17 Prema mišljenju M. Schremsa, navedeni sud je međunarodno nadležan kao sud države članice u kojoj potrošač ima domicil, u skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001.
18 Facebook Irska ističe, među ostalim, prigovor nepostojanja međunarodne nadležnosti.
19 Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču) odbio je tužbu M. Schremsa jer se on, s obzirom na to da se koristio Facebookom i u profesionalne svrhe, ne može pozivati na sudsku nadležnost u potrošačkim stvarima. Prema mišljenju tog suda, sudska nadležnost koja se primjenjuje na cedenta ne prelazi na cesionara.
20 M. Schrems podnio je žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda pred Oberlandesgerichtom Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija). Taj je sud djelomično preinačio to rješenje. Prihvatio je zahtjeve vezane uz ugovor koji su osobno sklopili tužitelj u glavnom postupku i tuženik u glavnom postupku. S druge strane, odbio je žalbu u dijelu u kojem se odnosila na ustupljene zahtjeve iz razloga što se sudska nadležnost u potrošačkim stvarima primjenjuje samo na tužitelja u glavnom postupku koji ističe vlastite zahtjeve. Posljedično tomu, M. Schrems nije se, prilikom isticanja ustupljenih mu zahtjeva, mogao uspješno pozivati na primjenu drugog dijela članka 16. stavka 1. Uredbe br. 44/2001. Međutim, u preostalom dijelu taj sud odbio je postupovne prigovore koje je istaknuo Facebook Ireland.
21 Obje su stranke uložile reviziju protiv te odluke pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud, Austrija).
22 Taj sud ističe da bi se, kad bi tužitelj u glavnom postupku imao svojstvo „potrošača”, postupak morao pokrenuti u Beču. Isto vrijedi i za postupak u vezi sa zahtjevima potrošača koji žive u Beču. To ne bi činilo znatno dodatno opterećenje za tuženika u glavnom postupku ako bi se u ovom postupku protiv njega također istaknuli drugi ustupljeni zahtjevi.
23 Sud koji je uputio zahtjev međutim smatra da je, s obzirom na sudsku praksu Suda, nemoguće s potrebnom sigurnošću odgovoriti na pitanje u kojoj se mjeri potrošač kojemu su ustupljeni zahtjevi drugih potrošača, kako bi ih istaknuo u okviru kolektivne tužbe, može pozivati na sudsku nadležnost u potrošačkim stvarima.
24 U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 15. Uredbe br. 44/2001 […] tumačiti na način da ‚potrošač’ u smislu tog članka gubi to svojstvo ako, nakon što se već dulje koristi svojim privatnim Facebook računom u vezi s ostvarivanjem svojih zahtjeva, objavljuje knjige, održava predavanja koja se katkad naplaćuju, vodi internetske stranice, prikuplja donacije za ostvarivanje svojih zahtjeva te mu brojni potrošači ustupaju svoje zahtjeve u zamjenu za obećanje da će im u slučaju uspjeha u postupku, po odbitku troškova postupka, predati eventualno dobiveni iznos?
2. Treba li članak 16. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da potrošač u jednoj državi članici može pred sudom nadležnim prema njegovu domicilu, istodobno s vlastitim zahtjevima na temelju potrošačkog ugovora, isticati i istovrsne zahtjeve drugih potrošača s domicilom u
a. istoj državi članici,
b. drugoj državi članici, ili
c. trećoj državi,
ako ustupljeni mu zahtjevi proizlaze iz potrošačkih ugovora s istim tuženikom i u istom pravnom kontekstu i ako ustupanje nije dio profesionalne djelatnosti tužitelja, nego služi zajedničkom ostvarivanju zahtjeva?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
25 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 15. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da korisnik privatnog Facebook računa ne gubi svojstvo „potrošača” u smislu tog članka ako objavljuje knjige, drži predavanja, vodi internetske stranice, prikuplja donacije te mu brojni potrošači ustupaju zahtjeve kako bi ih istaknuo u sudskom postupku.
26 Prije svega, valja podsjetiti da u dijelu u kojem Uredba br. 44/2001 zamjenjuje Konvenciju od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.), kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, tumačenje koje je Sud dao u odnosu na odredbe navedene konvencije vrijedi i za odredbe navedene uredbe kad se odredbe tih akata mogu smatrati istovjetnima (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 21. i navedena sudska praksa), što je slučaj u ovom predmetu.
27 U sustavu Uredbe br. 44/2001 nadležnost sudova države članice na državnom području na kojem tuženik ima svoj domicil čini opće načelo sadržano u članku 2. stavku 1. te uredbe. Samo iznimno od načela ta odredba predviđa taksativno navedene slučajeve u kojima tuženik mora ili može biti tužen pred sudom druge države članice. Posljedično tomu, pravila o nadležnosti kojima se odstupa od tog općeg načela valja usko tumačiti, tako da ne mogu dovesti do tumačenja kojim se prekoračuju granice slučajeva koji su izričito predviđeni navedenom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 32.).
28 Iako pojmove koji se koriste u Uredbi br. 44/2001, a posebno one iz članka 15. stavka 1. te uredbe, valja samostalno tumačiti, polazeći ponajprije od sustava i ciljeva navedene uredbe, radi osiguranja njezine jedinstvene primjene u svim državama članicama (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 22. i navedena sudska praksa), potrebno je, kako bi se osigurala usklađenost s ciljevima koje je zakonodavac Unije želio postići u području ugovora koje sklapaju potrošači, kao i koherentnost prava Unije, također uzeti u obzir pojam „potrošač” iz drugih propisa prava Unije (presuda od 5. prosinca 2013., Vapenik, C‑508/12, EU:C:2013:790, t. 25.).
29 U tom pogledu Sud je pojasnio da pojam „potrošač”, u smislu članaka 15. i 16. Uredbe br. 44/2001, treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne subjektivan položaj te iste osobe, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih transakcija (vidjeti u tom smislu presude od 3. srpnja 1997., Benincasa, C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 16., i od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 36.).
30 Sud je iz toga zaključio da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja privatnih potrošačkih potreba pojedinca, spadaju u poseban sustav predviđen navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao navodno slabije stranke, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora čiji je predmet profesionalna aktivnost (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 36.).
31 Iz toga slijedi da se posebna pravila o nadležnosti iz članaka 15. do 17. Uredbe br. 44/2001 primjenjuju samo pod pretpostavkom da svrha ugovora koji su stranke sklopile nije profesionalna uporaba predmetne robe ili usluge (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 37.).
32 Kad je riječ konkretno o osobi koja sklopi ugovor radi uporabe koja se djelomično odnosi na njezinu profesionalnu aktivnost te se stoga samo u dijelu ne odnosi na tu aktivnost, Sud je utvrdio da se ta osoba može pozivati na navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe toliko slaba da postane marginalna pa stoga ima samo zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 39.).
33 Upravo s obzirom na ta načela valja ispitati ne gubi li korisnik Facebook računa svojstvo „potrošača” u smislu članka 15. Uredbe br. 44/2001, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku.
34 U tom pogledu iz zahtjeva za prethodnu odluku među ostalim proizlazi da se M. Schrems najprije, između 2008. i 2010., koristio Facebook računom koji je otvorio isključivo u privatne svrhe, dok se od 2011. koristio i Facebook stranicom.
35 Prema mišljenju tužitelja u glavnom postupku, postoje dva različita ugovora, odnosno jedan za Facebook stranicu i drugi za Facebook račun. Nasuprot tomu, Facebook Ireland ističe da i Facebook račun i Facebook stranica čine dio jednog te istog ugovornog odnosa.
36 Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi jesu li M. Schrems i Facebook Ireland stvarno povezani preko jednog ili više ugovora i da iz toga izvuče zaključke u pogledu svojstva „potrošač”, valja navesti da čak i eventualna ugovorna veza između Facebook računa i Facebook stranice ne bi dovela u pitanje ocjenu navedenog svojstva s obzirom na načela navedena u točkama 29. do 32. ove presude.
37 U okviru tog postupka, u skladu sa zahtjevom navedenim u točki 29. ove presude, za usko tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 15. Uredbe br. 44/2001 potrebno je osobito uzeti u obzir, što se tiče usluga digitalne društvene mreže namijenjene uporabi tijekom dužeg razdoblja, daljnji razvoj korištenja tih usluga.
38 To tumačenje među ostalim podrazumijeva da se tužitelj korisnik takvih usluga može pozivati na svojstvo potrošača samo ako u bitnome neprofesionalno korištenje tih usluga, za koje je prvotno sklopio ugovor, nije naknadno steklo u bitnome profesionalni karakter.
39 Nasuprot tomu, budući da se pojam „potrošač” definira kao suprotnost pojmu „gospodarski subjekt” (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 1997., Benincasa, C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 16., i od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 36.) i da ne ovisi o stvarnom znanju i informiranosti predmetne osobe (presuda od 3. rujna 2015., Costea, C‑110/14, EU:C:2015:538, t. 21.), ni stručnost koju ta osoba može steći u području kojem pripadaju navedene usluge, ni njezino zauzimanje u svrhu zastupanja prava i interesa korisnika tih usluga ne lišavaju je njezina svojstva „potrošača” u smislu članka 15. Uredbe br. 44/2001.
40 Naime, tumačenje pojma „potrošač” koje bi isključilo takve aktivnosti spriječilo bi učinkovitu obranu prava koja potrošači imaju u odnosu na svoje suugovaratelje koji su poduzetnici, uključujući prava koja se odnose na zaštitu njihovih osobnih podataka. Takvo tumačenje ne bi poštovalo cilj iz članka 169. stavka 1. UFEU‑a, a koji se odnosi na promicanje njihova prava na organiziranje u svrhu zaštite njihovih interesa.
41 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 15. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da korisnik privatnog Facebook računa ne gubi svojstvo „potrošača” u smislu tog članka kad objavljuje knjige, drži predavanja, vodi internetske stranice, prikuplja donacije te mu se ustupaju zahtjevi brojnih potrošača radi njihova ostvarivanja sudskim putem.
Drugo pitanje
42 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 16. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se ne primjenjuje na tužbu koju je potrošač podnio pred sudom mjesta domicila potrošača ne samo radi isticanja vlastitih zahtjeva, već i radi isticanja zahtjeva koje su mu ustupili drugi potrošači s domicilom u istoj državi članici, u drugim državama članicama ili u trećim zemljama.
43 U tom pogledu valja, kao prvo, podsjetiti da su pravila o nadležnosti iz odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001 iznimka kako od općeg pravila o nadležnosti propisanog u članku 2. stavku 1. te uredbe, kojim se nadležnost dodjeljuje sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil, tako i od pravila posebne nadležnosti u pogledu ugovora, propisanog u članku 5. točki 1. te iste uredbe, prema kojem je nadležan sud u mjestu u kojemu je obveza koja je predmet zahtjeva izvršena ili mora biti izvršena. Zato se ta pravila svakako moraju usko tumačiti (vidjeti presudu od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
44 Nadalje, Sud je već istaknuo da je, budući da je poseban sustav uspostavljen člankom 15. i sljedećima Uredbe br. 44/2001 bio nadahnut brigom za zaštitu potrošača kao navodno ekonomski slabijom i pravno manje iskusnom ugovornom stranom u odnosu na suugovaratelja, potrošač zaštićen samo kada je osobno tužitelj ili tuženik u postupku. Zato se podnositelj zahtjeva koji sâm nije stranka predmetnog potrošačkog ugovora ne može pozivati na sudsku nadležnost u potrošačkim stvarima (vidjeti u tom smislu presudu od 19. siječnja 1993., Shearson Lehman Hutton, C‑89/91, EU:C:1993:15, t. 18., 23. i 24.). Ta razmatranja trebaju također vrijediti u odnosu na potrošača koji je cesionar zahtjeva drugih potrošača.
45 Naime, pravila o nadležnosti koja su za potrošačke ugovore propisana člankom 16. stavkom 1. navedene uredbe primjenjuju se prema tekstu te odredbe samo na postupke koje potrošač pokrene protiv druge ugovorne stranke, što nužno podrazumijeva da je došlo do sklapanja ugovora između potrošača i spornog poduzetnika (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13; EU:C:2015:37, t. 32.).
46 Pretpostavka u vezi s postojanjem ugovora sklopljenog između potrošača i spornog poduzetnika jamstvo je predvidljivosti propisa o nadležnosti, što je jedan od ciljeva Uredbe br. 44/2001, kako proizlazi iz njezine uvodne izjave 11.
47 Naposljetku, suprotno onomu što su u okviru ovog postupka tvrdili M. Schrems te austrijska i njemačka vlada, činjenica da potrošač koji je cesionar u svakom slučaju može pred sudom mjesta svojeg domicila podnijeti tužbu na temelju zahtjeva koji za njega osobno proizlaze iz ugovora sklopljenog s tuženikom, a koji su istovjetni onima koji su mu ustupljeni, ne može dovesti do primjene nadležnosti tog suda na potonje.
48 Naime, kao što je to Sud pojasnio u drugom kontekstu, ustupanje potraživanja ne može, samo po sebi, utjecati na određivanje nadležnog suda (presude od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 58., i od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 35.). Iz toga slijedi da se nadležnost sudova, osim onih izričito navedenih u Uredbi br. 44/2001, ne može utvrditi pomoću koncentracije više zahtjeva kod jednog tužitelja. Stoga, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 98. svojeg mišljenja, ustupanje poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku ne može biti temelj za novu sudsku nadležnost svojstvenu potrošaču koji je cesionar.
49 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 16. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na tužbu koju je potrošač podnio pred sudom mjesta u kojem ima domicil ne samo kako bi isticao vlastite zahtjeve, već i zahtjeve koje su mu ustupili drugi potrošači s domicilom u istoj državi članici, u drugim državama članicama ili trećim zemljama.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Članak 15. Uredbe Vijeća br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da korisnik privatnog Facebook računa ne gubi svojstvo „potrošača” u smislu tog članka kad objavljuje knjige, drži predavanja, vodi internetske stranice, prikuplja donacije te mu se ustupaju zahtjevi brojnih potrošača radi njihova ostvarivanja sudskim putem.
2. Članak 16. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na tužbu koju je potrošač podnio pred sudom mjesta u kojem ima domicil ne samo kako bi isticao vlastite zahtjeve, već i zahtjeve koje su mu ustupili drugi potrošači s domicilom u istoj državi članici, u drugim državama članicama ili trećim zemljama.
Potpisi