PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
6. lipnja 2018.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza obrazlaganja – Očita pogreška u ocjeni”
U predmetu T‑258/17,
Sergej Arbuzov, sa stalnom adresom u Kijevu (Ukrajina), kojeg zastupa M. Mleziva, odvjetnica,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju R. Pekař i J.-P. Hix, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2017., L 58, str. 34.), u dijelu u kojem je tužiteljevo ime zadržano na popisu osoba, subjekata ili tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, D. Spielmann i Z. Csehi, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
1 Tužitelj Sergej Arbuzov obnašao je, među ostalim, dužnosti guvernera Narodne banke Ukrajine i predsjednika ukrajinske vlade.
2 Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014., na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.; ispravak SL 2014., L 70, str. 35.). Vijeće je istog dana, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1.; ispravak SL 2014., L 70., str. 36.).
3 Uvodne izjave 1. i 2. Odluke 2014/119 navode:
„(1) Vijeće je 20. veljače 2014. najoštrije osudilo svaku upotrebu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja u Ukrajini i potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozvalo je ukrajinsku vladu na primjenu krajnje suzdržanosti, a vođe oporbe da se ograde od onih koji pribjegavaju radikalnim djelovanjima, uključujući nasilje.
(2) Dana 3. ožujka 2014. Vijeće je odlučilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanju ljudskih prava u Ukrajini.”
4 Članak 1. stavci 1. i 2. Odluke 2014/119 propisuje kako slijedi:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski izvori.”
5 Uvjeti tog zamrzavanja financijskih sredstava navedeni su u sljedećim stavcima istog članka.
6 U skladu s Odlukom 2014/119, Uredba br. 208/2014 nameće donošenje predmetnih mjera ograničavanja i definira njihove modalitete na isti način, u bitnome, kao i ta odluka.
7 Imena osoba na koje se odnose mjere ograničavanja nalaze se na identičnom popisu u Prilogu Odluci 2014/119 i Prilogu I. Uredbi br. 208/2014 (u daljnjem tekstu: predmetni popis), koji sadržava, među ostalim, obrazloženje za njihovo uvrštavanje na popis. Prvotno se tužiteljevo ime nije nalazilo na predmetnom popisu.
8 Vijeće je 14. travnja 2014. donijelo Provedbenu odluku 2014/216/ZVSP o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91.; ispravak SL 2014., L 350, str. 15.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 381/2014 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., L 111, str. 33.).
9 Provedbenom odlukom 2014/216 i Provedbenom uredbom br. 381/2014 tužiteljevo ime dodano je na popis s identifikacijskim podacima „bivši predsjednik vlade Ukrajine” uz sljedeće obrazloženje:
„Osoba koja podliježe istrazi u Ukrajini zbog sudjelovanja u zločinima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”
10 Tužitelj je 16. lipnja 2014. podnio tužbu za poništenje Odluke 2014/119, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216, u dijelu u kojem se odnosi na njega. Ta je tužba upisana u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑434/14.
11 Dana 29. siječnja 2015. Vijeće je donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) kao i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.).
12 Odlukom 2015/143 navedeni su, počevši od 31. siječnja 2015., kriteriji za određivanje osoba obuhvaćenih mjerama zamrzavanja financijskih sredstava te je članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamijenjen sljedećim tekstom:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmet istrage ukrajinskih vlasti:
(a) zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudjelovanja u tome; ili
(b) zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudjelovanja u tome.”
13 Uredbom 2015/138 izmijenjena je Uredba br. 208/2014, u skladu s Odlukom 2015/143.
14 U okviru ponovnog ispitivanja situacije osoba čija se imena nalaze na predmetnom popisu, Vijeće je usvojilo Odluku (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno: akti iz ožujka 2015.).
15 Odlukom 2015/364 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119 na način da su mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja obnovljene do 6. ožujka 2016.
16 Aktima iz ožujka 2015. u bitnome je ažuriran predmetni popis. Nakon izmjena koje su također provedene tim aktima, tužiteljevo ime je zadržano, uz identifikacijske podatke „bivši predsjednik vlade Ukrajine” i sljedeće novo obrazloženje:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
17 Presudom od 28. siječnja 2016., Arbuzov/Vijeće (T‑434/14, neobjavljena, EU:T:2016:46) Opći sud je poništio Odluku 2014/119, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216, u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.
18 Vijeće je 4. ožujka 2016., nakon ponovnog ispitivanja situacije osoba čija se imena nalaze na predmetnom popisu, usvojilo Odluku (ZVSP) 2016/318 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenu uredbu (EU) 2016/311 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno: akti iz ožujka 2016.).
19 Posebice, Odlukom 2016/318 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena predmetnih mjera ograničavanja produljila do 6. ožujka 2017. Obrazloženje koje se odnosi na tužitelja, ponovljeno u točki 16. ove presude, nije izmijenjeno niti Odlukom 2016/318 niti Provedbenom uredbom 2016/311.
20 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. svibnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak radi poništenja akata iz ožujka 2015. u dijelu u kojem se odnose na njega. Ta je tužba upisana u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑221/15. Nakon toga tužitelj je prilagodio tužbu, sukladno članku 86. Poslovnika Općeg suda, kako bi također zatražio poništenje akata iz ožujka 2016. u dijelu u kojem se odnose na njega.
21 Tužitelj je 28. travnja 2016. Vijeću uputio zahtjev koji se, u bitnome, odnosi na zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na njega Odlukom 2016/318. Na temelju tužiteljeva očitovanja, Vijeće je postavilo pitanja Uredu glavnog državnog odvjetnika Ukrajine (u daljnjem tekstu: UGDO). Njegovi su odgovori dostavljeni Vijeću 16. lipnja i 7. srpnja 2016.
22 Dopisom od 4. kolovoza 2016. Vijeće je na tužiteljev zahtjev od 28. travnja 2016. odgovorilo odbijanjem njegovih argumenata i upućivanjem na očitovanja iznesena u okviru predmeta T‑221/15. Tom je prigodom Vijeće tužitelju također dopustilo pristup dodatnim informacijama koje je dostavio UGDO.
23 Tužitelj je 4. listopada 2016. Vijeću uputio novi zahtjev za ponovno ispitivanje mjera ograničavanja koje se odnose na njega.
24 Dopisom od 12. prosinca 2016. Vijeće je obavijestilo tužitelja o svojoj namjeri da zadrži mjere ograničavanja u odnosu na njega, dostavilo mu razloge za svoju odluku i dva dopisa UGDO‑a, od 25. srpnja 2016. i od 16. studenoga 2016. Također ga je pozvalo da najkasnije do 13. siječnja 2017. iznese svoja eventualna očitovanja.
25 Tužitelj je 14. prosinca 2016. podnio Vijeću novi zahtjev za ponovno ispitivanje, koji je dopunio dopisom od 13. siječnja 2017.
26 Vijeće je uputilo UGDO‑u dodatno pitanje. Potonji je Vijeću uputio odgovor 11. siječnja 2017. Vijeće je dopisom od 27. siječnja 2017. dostavilo taj odgovor tužitelju, navodeći da do 10. veljače 2017. može podnijeti eventualna očitovanja u tom pogledu.
27 Dopisom od 7. veljače 2017. Vijeće je proslijedilo tužitelju dopis UGDO‑a od 27. siječnja 2017. koji je u međuvremenu pristigao, a koji je sadržavao ažurirane informacije o stanju kaznenog postupka koji se na njega odnosi te mu je odredilo rok koji istječe 13. veljače 2017. za podnošenje eventualnih primjedbi u tom pogledu, što je tužitelj i učinio dopisom od 10. veljače 2017.
28 Vijeće je 3. ožujka 2017., nakon ponovnog ispitivanja situacije osoba čija se imena nalaze na popisu, usvojilo Odluku (ZVSP) 2017/381 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2017., L 58, str. 34., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/374 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2017., L 58, str. 1.).
29 Posebice, pobijanom odlukom izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. ožujka 2018. Obrazloženje koje se odnosi na tužitelja, ponovljeno u točki 16. ove presude, nije izmijenjeno niti pobijanom odlukom niti Provedbenom uredbom 2017/374.
30 Vijeće je 6. ožujka 2017. tužitelju uputilo dopis u kojem odbija argumente na koje se potonji pozvao u svojim dopisima od 14. prosinca 2016., 13. siječnja i 10. veljače 2017. protiv obnove mjera ograničavanja u odnosu na njega. Vijeće je, među ostalim, uputilo tužitelja na dokumente koje mu je stavilo na raspolaganje u svojim ranijim dopisima kao i na očitovanja iznesena u okviru predmeta T‑221/15. Vijeće je svojem dopisu priložilo primjerak pobijane odluke te je naznačilo tužitelju da do 1. prosinca 2017. može iznijeti svoja očitovanja u vezi s eventualnim produljenjem tih mjera nakon 6. ožujka 2018.
31 Presudom od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće (T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478) Opći sud je odbio tužiteljevu tužbu, kako u pogledu akata iz ožujka 2015. tako i u pogledu onih iz ožujka 2016.
Postupak i zahtjevi stranaka
32 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
33 Vijeće je 14. srpnja 2017. podnijelo odgovor na tužbu. Istog dana, Vijeće je također, u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda, podnijelo obrazloženi zahtjev kojim je zatražilo da se sadržaj određenih priloga odgovoru na tužbu ne navede u dokumentima koji se odnose na ovaj predmet, a koji su dostupni javnosti.
34 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. srpnja 2017. tužitelj je podnio nove dokaze, u smislu članka 85. Poslovnika, koji se odnose na činjenicu da je njegovo ime u međuvremenu povučeno s popisa osoba koje se istražuju na međunarodnoj razini, a koji je utvrdio Interpol, međunarodna organizacija kriminalističke policije.
35 Vijeće je 25. kolovoza 2017. tajništvu Općeg suda podnijelo svoja očitovanja o novim dokazima.
36 Budući da tužitelj nije podnio repliku u roku koji mu je u tu svrhu određen, pisani dio postupka zatvoren je 28. rujna 2017.
37 Opći sud (šesto vijeće) je 11. prosinca 2017. odlučio u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika strankama uputiti pitanja radi davanja pisanog odgovora. Stranke su na ta pitanja odgovorile u zadanom roku, podnoseći i popratnu dokumentaciju.
38 Temeljem članka 106. stavka 3. Poslovnika, ako stranke ne podnesu zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka, Opći sud može odlučiti da se odluka donese bez usmenog dijela postupka. U ovom slučaju Opći sud je, u nedostatku takvog zahtjeva, a smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti presudu bez provođenja usmenog dijela postupka.
39 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
40 Vijeće od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– podredno, u slučaju da pobijana odluka bude poništena, naloži održavanje njezinih učinaka na snazi do isteka roka predviđenog za podnošenje žalbe i, u slučaju da žalba bude podnesena, do donošenja odluke o potonjoj;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
41 U potporu svojoj tužbi tužitelj ističe, u bitnome, četiri tužbena razloga koji se odnose na, prvi, povredu obveze obrazlaganja, drugi, povredu prava na saslušanje, treći, očitu pogrešku u ocjeni i četvrti, povredu prava vlasništva.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
42 Pozivajući se na članak 41. stavak 2. točku (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) tužitelj tvrdi, u bitnome, da se Vijeće ne može ograničiti samo na ponovljeno obrazloženje iz točke 16. ove presude kako bi zadržalo njegovo ime na predmetnom popisu usvajanjem pobijane odluke.
43 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
44 U tom pogledu, valja podsjetiti da se, na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a „u pravnim aktima navode razlozi na kojima se akti temelje”.
45 Na temelju članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao Ugovorima, pravo na dobru upravu osobito podrazumijeva „obvezu uprave da obrazloži svoje odluke”.
46 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. drugi stavak UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje treba biti prilagođeno prirodi osporavanog akta i kontekstu u kojem je taj akt usvojen. Ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati rezoniranje institucije koja je donijela akt kako bi se osobi u pitanju omogućilo da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 63. i navedenu sudsku praksu).
47 U obrazloženju ne treba detaljno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoj tekst već i na kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje. Slijedom navedenog, s jedne strane, akt kojim se nanosi šteta dovoljno je obrazložen kad je donesen u kontekstu koji je zainteresiranoj osobi poznat i omogućuje joj da razumije doseg mjere poduzete u vezi s njom. S druge strane, stupanj podrobnosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan stvarnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem se on mora donijeti (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 64. i navedenu sudsku praksu).
48 Preciznije, obrazloženje mjere zamrzavanja imovine načelno ne smije biti samo općenito i stereotipno. Uz pridržaje navedene u točki 47. ove presude, takva mjera mora, naprotiv, sadržavati posebne i konkretne razloge zbog kojih Vijeće smatra da se relevantan propis primjenjuje na osobu u pitanju (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
49 Naposljetku, valja podsjetiti i da je obveza obrazlaganja akta bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti razlogâ, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog iznošenja razloga na kojima se temelji. Ako ti razlozi sadržavaju pogreške, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost akta, ali ne i na njegovu obrazloženost, koja može biti zadovoljavajuća čak i kad navodi pogrešne razloge (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
50 U ovom slučaju, treba zaključiti da je obrazloženje zadržavanja tužiteljeva imena na predmetnom popisu pobijanom odlukom (vidjeti točku 16. ove presude) posebno i konkretno i iznosi elemente koji čine temelj navedenog zadržavanja, odnosno okolnosti prema kojima on podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava i imovine.
51 Osim toga, do zadržavanja mjera u odnosu na tužitelja došlo je u kontekstu koji mu je bio poznat, o kojemu je bio obaviješten tijekom prepiske s Vijećem osobito dopisima UGDO‑a od 25. srpnja i 16. studenoga 2016. i od 27. siječnja 2017. kao i odgovorima UGDO‑a na pitanja Vijeća (vidjeti točke 21., 22., 24., 26. i 27. ove presude) (u daljnjem tekstu, zajedno: novi dokumenti UGDO‑a), na kojima je Vijeće utemeljilo zadržavanje navedenih mjera ograničavanja (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
52 Novi dokumenti UGDO‑a omogućuju saznati koje je tijelo zaduženo za istrage, broj i datum pokretanja kaznenog postupka relevantnog u pogledu tužitelja, činjenice koje mu se stavljaju na teret, druge zainteresirane osobe i subjekte, iznose navodno zloupotrijebljenih javnih sredstava, relevantne članke ukrajinskog kaznenog zakona kao i činjenicu da je tužitelj bio pisano obaviješten da ga se sumnjiči (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 69.) i navode o tome da je Okružni sud donio [povjerljivo](1) (u daljnjem tekstu: Okružni sud) odluku od 15. veljače 2016. (u daljnjem tekstu: odluka od 15. veljače 2016.), kojom se UGDO‑u dopušta da postupa u njegovoj odsutnosti.
53 Stoga se ne može smatrati da se obrazloženje Vijeća ograničava samo na ponavljanje teksta kriterija za određivanje ili da ne sadržava posebne i konkretne razloge za zadržavanje tužiteljeva imena na predmetnom popisu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 70.).
54 Budući da je pobijana odluka dostatno obrazložena kada je riječ o tužitelju, prvi tužbeni razlog treba odbiti te ispitati treći tužbeni razlog, kako bi se utvrdilo jesu li razlozi na kojima se temeljilo Vijeće kako bi zadržalo tužiteljevo ime na predmetnom popisu zahvaćeni očitom pogreškom u ocjeni, kao što to tvrdi tužitelj.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni
55 Tužitelj, u bitnome, tvrdi da je Vijeće, kada je donošenjem pobijane odluke zadržalo mjere ograničavanja u odnosu na njega, počinilo očitu pogrešku u ocjeni, temeljeći se na kratkoj sintezi situacije koju je utvrdio UGDO a da nije zatražilo dodatne informacije i s dužnom pažnjom ispitalo oslobađajuće dokaze koji su mu podneseni.
56 Vijeće je uzvratilo da se pobijana odluka temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi koju čine novi dokumenti UGDO‑a.
Uvodne napomene
57 Treba podsjetiti, s jedne strane, da se kriterij za određivanje predviđen člankom 1. stavkom 1. Odluke 2014/119, kako je izmijenjena Odlukom 2015/143 (u daljnjem tekstu: relevantni kriterij), na temelju kojega je tužiteljevo ime pobijanom odlukom zadržano na predmetnom popisu, primjenjuje na osobe „za koje je utvrđeno da su odgovorne” za djela zlouporabe javnih sredstava – što uključuje osobe koje su „predmet istrage ukrajinskih vlasti” zbog zlouporabe ukrajinskih državnih sredstava – i, s druge strane, da relevantni kriterij treba tumačiti na način da ne obuhvaća apstraktno svako djelo zlouporabe javnih sredstava, već više djela zlouporabe javnih sredstava ili imovine koja mogu narušiti poštovanje vladavine prava u Ukrajini (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 97. i navedenu sudsku praksu).
58 Tužiteljevo ime zadržano je pobijanom odlukom na predmetnom popisu s obrazloženjem da je on „[o]soba u odnosu na koju su ukrajinska tijela pokrenula kazneni postupak zbog zlouporabe ukrajinskih državnih sredstava ili imovine”.
59 Na temelju toga, valja provjeriti je li Vijeće o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu odlučilo na nepristran i pravičan način, uzimajući u obzir ocjenu dokaza koje posjeduje, razlog na kojem se temelji navedeno zadržavanje i relevantni kriterij.
60 Treba podsjetiti da, iako Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena određene osobe na popisu osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Europske unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno potkrijepljeni (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 100. i navedenu sudsku praksu).
61 Nadalje, prema sudskoj praksi koja se odnosi na odluke o zadržavanju imena određene osobe na popisu osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja, kada osoba ili subjekt kojih se to tiče sastavi očitovanja na obrazloženje, nadležno tijelo Unije ima obvezu pažljivo i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga, s obzirom na ta očitovanja i eventualne njima pridružene oslobađajuće dokaze. Osim toga, u okviru usvajanja mjera ograničavanja, Vijeće podliježe obvezi poštovanja načela dobre uprave ugrađenog u članak 41. Povelje, uz koje se vezuje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente toga predmeta (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 101. i navedenu sudsku praksu).
62 Iz sudske prakse također proizlazi da za ocjenu prirode, načina i intenziteta dokazanosti koja se može zahtijevati od Vijeća valja uzeti u obzir prirodu i posebno područje primjene mjera ograničavanja te njihov cilj (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 102. i navedenu sudsku praksu).
63 Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1. i 2. Odluke 2014/119, ta odluka pripada općenitijem okviru Unijine politike podrške ukrajinskim vlastima s ciljem podržavanja političke stabilizacije Ukrajine. Ona također odgovara ciljevima zajedničke vanjske i sigurnosne politike, koji su definirani, posebice, u članku 21. stavku 2. točki (b) UEU‑a, na temelju kojeg Unija provodi međunarodnu suradnju radi učvršćivanja i podrške demokraciji, vladavini prava, ljudskim pravima i načelima međunarodnog prava (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 103. i navedenu sudsku praksu).
64 U tom okviru, odnosne mjere ograničavanja predviđaju zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora, posebice osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava. Naime, olakšavanje povrata tih sredstava omogućava učvršćivanje i podršku vladavini prava u Ukrajini (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 104.).
65 Iz toga slijedi da cilj mjera ograničavanja o kojima je riječ nije sankcionirati protupravna djela koja su počinile odnosne osobe niti prisilno odvratiti potonje od činjenja takvih djela. Te mjere imaju za jedini cilj olakšati ukrajinskim vlastima utvrđenje zloupotreba javnih sredstava i sačuvati mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim zloupotrebama. One su stoga posve zaštitne naravi (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 105. i navedenu sudsku praksu).
66 Odnosne mjere ograničavanja, koje je Vijeće donijelo na temelju nadležnosti koje su mu dodijeljene člancima 21. i 29. UEU‑a, stoga nemaju kazneno svojstvo. One se stoga ne mogu izjednačiti s odlukom o zamrzavanju imovine nacionalnog sudbenog tijela države članice donesenom u okviru primjenjivog kaznenog postupka i u skladu s jamstvima koja daje taj postupak. Slijedom toga, zahtjevi koji obvezuju Vijeće kada je riječ o dokazima na kojima se temelji uvrštenje imena neke osobe na popis osoba na koje se odnosi to zamrzavanje imovine ne mogu biti strogo istovjetni onima koji obvezuju nacionalno sudsko tijelo u gore navedenom slučaju (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 106. i navedenu sudsku praksu).
67 Također treba podsjetiti da Vijeće nije dužno po službenoj dužnosti i sustavno provoditi svoje istrage ili obavljati provjere s ciljem dobivanja dodatnih pojašnjenja kada svoju odluku temelji na elementima koje su podnijele vlasti treće zemlje za donošenje mjera ograničavanja prema osobama iz tih zemalja protiv kojih se tamo vode sudski postupci (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 107. i navedenu sudsku praksu).
68 U ovom je slučaju za Vijeće važno da provjeri, s jedne strane, u kojoj mjeri se na temelju dokumenata koji potječu od UGDO‑a, na kojima namjerava utemeljiti odluku, može utvrditi da, kao što se navodi u razlozima uvrštenja tužiteljeva imena na predmetni popis navedenima u točki 58. ove presude, ukrajinske vlasti protiv njega vode kazneni postupak zbog djela koja mogu predstavljati zloupotrebu državnih sredstava i, s druge strane, da se na temelju tih postupaka može tužiteljeva djela kvalificirati u skladu s relevantnim kriterijem. To će biti slučaj samo ako te provjere ne dovedu do toga da, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 61. ove presude, Vijeće mora obaviti dodatne provjere (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 108. i navedenu sudsku praksu).
69 Osim toga, u okviru suradnje uređene predmetnim mjerama ograničavanja (vidjeti točku 63. ove presude), načelno nije na Vijeću da sâmo ispituje i ocjenjuje točnost i relevantnost elemenata na koje se ukrajinske vlasti oslanjaju za vođenje kaznenih postupaka protiv tužitelja zbog djela koja se mogu kvalificirati kao zloupotreba javnih sredstava. Naime, kao što je navedeno u točki 65. ove presude, Vijeće donošenjem predmetnih mjera ograničavanja nema namjeru sankcionirati zloupotrebe državnih sredstava o kojima ukrajinske vlasti vode istragu, nego očuvati mogućnost da te vlasti utvrde navedene zloupotrebe i povrate njome ostvarenu imovinsku korist. Stoga je na tim vlastima da u okviru navedenih postupaka provjere elemente na kojima temelje svoje odluke i po potrebi iz njih izvedu zaključke glede ishoda tih postupaka (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 109. i navedenu sudsku praksu).
70 To tumačenje potvrđuje sudska praksa iz koje proizlazi da nije na Vijeću da provjerava osnovanost istraga koje se vode protiv odnosne osobe, nego samo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava s obzirom na te istrage (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 110. i navedenu sudsku praksu).
71 Točno je da Vijeće ne mora u svim okolnostima prihvatiti utvrđenja ukrajinskih pravosudnih tijela koja su sadržana u dokumentima što su ih ona dostavila. Takvo ponašanje ne bi bilo u skladu s načelom dobre uprave ni općenito s obvezom institucija Unije da poštuju temeljna prava u okviru primjene prava Unije, na temelju zajedničke primjene članka 6. stavka 1. prvog podstavka UEU‑a i članka 51. stavka 1. Povelje (vidjeti presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 111. i navedenu sudsku praksu).
72 Međutim, na Vijeću je da ocijeni, s obzirom na okolnosti slučaja, potrebu provođenja dodatnih provjera, posebice traženja od ukrajinskih vlasti da dostave dodatne dokaze ako su oni već podneseni nedostatni ili nedosljedni. Naime, ne može se isključiti da elementi s kojima je Vijeće upoznato, bilo da su to učinile ukrajinske vlasti bilo na drugi način, mogu tu instituciju navesti da posumnja u dostatnost dokaza koje su ta tijela već podnijela. Osim toga, u okviru mogućnosti podnošenja očitovanja, koja se mora dodijeliti odnosnim osobama, glede razloga koje Vijeće namjerava prihvatiti za zadržavanje njihova imena na odnosnom popisu, te osobe mogu iznijeti takve dokaze, odnosno oslobađajuće dokaze, koji zahtijevaju da Vijeće provede dodatne provjere. Posebice, iako nije na Vijeću da zamijeni ukrajinske vlasti u ocjenjivanju osnovanosti kaznenih postupaka navedenih u dopisima UGDO‑a, ne može se isključiti da je, posebice s obzirom na tužiteljeva očitovanja, ta institucija dužna tražiti od ukrajinskih vlasti pojašnjenja glede elemenata na kojima se postupci temelje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 112. i navedenu sudsku praksu).
73 S obzirom na ta razmatranja potrebno je ispitati konkretnije tužiteljeve argumente koji se odnose, u bitnome, na predmet i stanje napretka postupka koji se na njega odnosi.
Predmet kaznenog postupka koji se odnosi na tužitelja
74 Tužitelj, temeljeći se na više dokumenata, tvrdi da kazneno djelo za koje je okrivljen i koje je osnova za predmetne mjere ograničavanja nije izazvalo nikakav gubitak financijskih sredstava Narodnoj banci Ukrajine i stoga ukrajinskoj državi. Stoga se tužitelja ne može teretiti ni za kakvu zloupotrebu sredstava.
75 Vijeće tvrdi, u bitnome, da su djela koja se tužitelju stavljaju na teret obuhvaćena pojmom „zloupotreba javnih sredstava”, neovisno o pitanju je li tužitelj ili netko treći ostvario korist od te zloupotrebe. Dokazi koje je iznio tužitelj ne dokazuju da ukrajinska država zbog tih djela nije pretrpjela štetu.
76 U ovom slučaju, treba zaključiti da Vijeće temelji zadržavanje mjera ograničavanja protiv tužitelja uglavnom na dopisima UGDO‑a od 25. srpnja i 16. studenoga 2016. te od 27. siječnja 2017.
77 U dopisu od 25. srpnja 2016. UGDO navodi kako slijedi:
– [povjerljivo];
– [povjerljivo];
– [povjerljivo];
– [povjerljivo];
– [povjerljivo];
– [povjerljivo].
78 U dopisu od 16. studenoga 2016. UGDO je naveo da nema dodatnih informacija koje se odnose na postupak [povjerljivo].
79 U dopisu od 27. siječnja 2017. UGDO je dostavio informacije koje se u bitnome podudaraju s onima iz dopisa od 25. srpnja 2016., dodajući navod da [povjerljivo] je zloupotreba toga iznosa umanjila sposobnost Narodne banke Ukrajine da osigura stabilnost nacionalne valute te je stoga prouzročila štetu ukrajinskoj državi. U svojem je dopisu UGDO spomenuo odluku od 15. veljače 2016. te je naznačio da je predmetni predistražni postupak bio i dalje u tijeku.
80 Osim toga, treba istaknuti da je Vijeće tijekom usvajanja pobijane odluke također raspolagalo s informacijama koje je zaprimilo od UGDO‑a kao odgovor na svoja pitanja.
81 Prema tome, u odgovorima podnesenima Vijeću 7. srpnja 2016., kao prvo, UGDO je u bitnome naveo [povjerljivo].
82 [povjerljivo].
83 [povjerljivo].
84 Iz toga slijedi da se zadržavanje mjera ograničavanja prema tužitelju temeljilo na dokazima na temelju kojih je Vijeće moglo nedvosmisleno utvrditi postojanje postupka koji su pokrenula ukrajinska pravosudna tijela u odnosu na tužitelja u vezi s djelom zloupotrebe državnih sredstava.
85 Naime, treba istaknuti da je, nakon analize novih dokumenata koji potječu od UGDO‑a, Vijeće raspolagalo brojem relevantnog postupka, datumom njegova pokretanja, kaznenim djelom za koje se tužitelja sumnjiči, odgovarajućim člankom ukrajinskog kaznenog zakona, relevantnim činjeničnim okolnostima i datumom dostave tužitelju obavijesti o tome da postoji sumnja da je počinio kazneno djelo. Ti dokumenti potvrđuju da se taj postupak vodi zbog dovoljno konkretno i precizno karakteriziranih djela, tako da ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji o navodnoj uključenosti tužitelja, tim više što činjenični elementi kojima se opisuje kazneno djelo ostaju nesporni, dosljedni te su ih ukrajinska tijela pravno kvalificirala kao zloupotrebu javnih sredstava, što odgovara relevantnom kriteriju.
86 Osim toga, dokumenti koji se odnose na saznanja Vijeća predstavljaju akte koji potječu od UGDO‑a, odnosno jednog od najviših pravosudnih tijela u Ukrajini. Naime, on u toj državi postupa u svojstvu tužiteljstva u kaznenom sudovanju i vodi predistražne postupke u okviru kaznenih postupaka koji obuhvaćaju, među ostalim, zloupotrebe javnih sredstava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 19. listopada 2017., Yanukovych/Vijeće, C‑598/16 P, neobjavljena, EU:C:2017:786, t. 53.). U tom pogledu, ne može se prigovoriti Vijeću zbog toga što je smatralo da su informacije koje je dostavio UGDO točne i potkrijepljene.
87 Nadalje, treba zaključiti da predmetni dokumenti navode da se tužitelja sumnjiči da je počinio gospodarsko kazneno djelo koje se odnosi na vrlo značajan novčani iznos [povjerljivo].
88 U tom pogledu, treba primijetiti da predmetne mjere ograničavanja olakšavaju i nadopunjuju napore koje ukrajinska tijela ulažu kako bi povratila zloupotrijebljena javna sredstva, što pripada cilju jačanja vladavine prava, kao što je navedeno u točkama 64. i 65. ove presude.
89 U ovom slučaju, iz dopisa UGDO‑a od 25. srpnja 2016. proizlazi da je [povjerljivo], više puta tijekom istrage, na prijedlog istražitelja, Okružni sud usvojio mjere osiguranja u odnosu na tužitelja (vidjeti točku 77. zadnju alineju ove presude). Prema tome, zamrzavanje financijskih sredstava u cijeloj Uniji, o kojemu je Vijeće odlučilo, osnažuje djelotvornost inicijative koja je poduzeta na nacionalnom planu.
90 Naposljetku, s jedne strane, prikladno je također navesti da je progon gospodarskih kaznenih djela, poput zloupotrebe državnih sredstava, važno sredstvo borbe protiv korupcije te da je ta borba, u kontekstu vanjskog djelovanja Unije, načelo koje čini dio vladavine prava. S druge strane, valja istaknuti da je kazneno djelo koje se stavlja na teret tužitelju dio šireg konteksta u kojem je jedan nezanemarivi dio nekadašnjeg ukrajinskog vodstva osumnjičen za počinjenje teških kaznenih djela u upravljanju državnim sredstvima, čime su bili ozbiljno ugroženi institucionalni i pravni temelji države i povrijeđena načela jednakosti, zabrane proizvoljnog postupanja izvršne vlasti, djelotvornog sudskog nadzora i jednakosti pred zakonom. Slijedi da, u cijelosti i uzimajući u obzir dužnosti koje je tužitelj izvršavao u okviru nekadašnjeg ukrajinskog vodstva kao i njegov položaj na čelu Narodne banke Ukrajine u trenutku počinjenja kaznenog djela, predmetne mjere ograničavanja pridonose, na djelotvoran način, olakšavanju progona kaznenih djela zloupotrebe javnih sredstava koja su počinjena na štetu ukrajinskih institucija i omogućuju da ukrajinskim tijelima bude mnogo lakše ishoditi povrat koristi od zloupotreba koje su potonji počinili. Time se olakšava, ako se sudski postupci pokažu osnovanima, sudsko kažnjavanje navodnih djela korupcije koja su počinili članovi bivšeg režima, čime se pridonosi podršci vladavini prava u toj državi (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 128. i navedenu sudsku praksu).
91 Stoga, Vijeće nije počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je donijelo pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja što se tiče predmeta kaznenog postupka koji se odnosi na tužitelja i njegove relevantnosti u pogledu relevantnog kriterija.
92 Tužiteljevi argumenti kojima teži dovesti u pitanje taj zaključak ne mogu se prihvatiti.
93 Naime, kao prvo, obavijest o sumnji da je počinio kazneno djelo od 18. svibnja 2017. na koju se tužitelj poziva kao oslobađajući dokaz samo potvrđuje taj zaključak, s obzirom na to da iz toga proizlazi, u bitnome, da se tužitelja sumnjiči da je zloupotrijebio sredstva zlouporabom položaja guvernera Narodne banke Ukrajine [povjerljivo].
94 Kao drugo, kada je riječ o navodnom nepostojanju štete za Narodnu banku Ukrajine, treba istaknuti da taj argument nema temelja, s obzirom na to da iz više novih dokumenata koji potječu od UGDO‑a proizlazi da se tužitelja sumnjiči da je na nezakonit način prenio sredstva u svrhe različite od onih za koja su odobrena. Takav zaključak odgovara definiciji pojma „zloupotreba javnih sredstava” iz sudske prakse, na temelju koje ona obuhvaća svaki akt koji se sastoji od nezakonitog korištenja sredstvima koja stoje na raspolaganju javnim tijelima ili su stavljena pod njihov nadzor i to u svrhe kojima ona nisu namijenjena, osobito u one privatne. Kako bi bilo obuhvaćeno tim pojmom, to korištenje mora dovesti do ugroze financijskih interesa tih tijela i izazvati štetu koja se može izraziti u financijskom obliku (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljena, EU:T:2017:478, t. 138. i navedenu sudsku praksu).
95 [povjerljivo].
Stanje napretka kaznenog postupka koji se odnosi na tužitelja
96 Tužitelj tvrdi da je, tijekom usvajanja pobijane odluke, proteklo više od godinu dana od kada je, odlukom od 15. veljače 2016., Okružni sud odobrio UGDO‑u da provede postupak u odsutnosti okrivljenika a da UGDO nije pokrenuo postupak pred sudom. Istraga je vođena samo formalno, osobito kako bi Vijeće moglo produljiti mjere ograničavanja protiv tužitelja na neograničeno vrijeme.
97 Vijeće smatra da trajanje kaznenog postupka protiv tužitelja samo po sebi nije imalo izravnog utjecaja na pitanje ispunjava li tužitelj i dalje tražene pretpostavke kako bi njegovo ime nastavilo biti na predmetnom popisu. Međutim, Vijeće je prilikom ponovnog ispitivanja navedenog popisa u obzir uzelo i vremenski aspekt te je od UGDO‑a redovito zahtijevalo informacije o tijeku predmetnih postupaka.
98 Nesporno je da je odlukom od 15. veljače 2016. Okružni sud dopustio UGDO‑u da postupa u odsutnosti okrivljenika u okviru tog kaznenog postupka [povjerljivo]. Također je nesporno da je, više od godinu dana nakon donošenja navedene odluke, Vijeće produljilo mjere ograničavanja protiv tužitelja iako je zaprimilo informacije od UGDO‑a prema kojima je taj postupak još uvijek u stadiju predistražnog postupka, s obzirom na to da predmet još nije podnesen ukrajinskom kaznenom sudu.
99 Kao prvo, treba primijetiti da činjenica na koju Vijeće upućuje, da postupke može usporiti odsutnost dotične osobe, u ovom slučaju nije relevantna s obzirom na to da je odlukom od 15. veljače 2016. izričito dopušteno UGDO‑u da postupa u odsutnosti okrivljenika.
100 Kao drugo, kao što proizlazi iz dokumenata koje je podnijelo Vijeće kao odgovor na pismeno pitanje Općeg suda (vidjeti točku 37. ove presude), tijekom postupka pred Vijećem tužitelj je istaknuo pitanje nepostojanja napretka u postupku [povjerljivo] unatoč donošenju odluke od 15. veljače 2016. kojom se UGDO‑u dopušta da postupa u odsutnosti okrivljenika. Stoga, prvo, u dopisu od 4. listopada 2016. tužitelj je predložio Vijeću da postavi pitanje UGDO‑u zašto, ako istražitelji tvrde da su dokazali da je kriv, predmet još nisu podnijeli sudu, iako je istraga bila u tijeku već više od dvije i pol godine. Drugo, u dopisu Vijeću od 14. prosinca 2016. tužitelj je, upravo nakon što je podsjetio na postojanje odluke od 15. veljače 2016., iznova istaknuo nepostojanje napretka u predmetnom postupku te je tvrdio da ukrajinske vlasti žele zadržati trajanje postupka najdulje što mogu kako bi Vijeću pružile temelj za produljenje mjera ograničavanja u odnosu na njega. Treće, u dopisu Vijeću od 13. siječnja 2017. tužitelj je jasno istaknuo kako UGDO još nije podnio predmet koji se na odnosi na taj postupak [povjerljivo] sudu, osobito s obzirom na to da je bila dopuštena, iako po njegovu mišljenju nezakonito, provedba postupka u odsutnosti.
101 S obzirom na tužiteljevo očitovanje sažeto u točki 100. ove presude kao i činjenicu da je, u najmanju ruku od dopisa UGDO‑a od 25. srpnja 2016. (vidjeti točku 77. ove presude), Vijeće bilo obaviješteno o postojanju odluke od 15. veljače 2016., treba odbiti stav potonjeg prema kojemu se tužitelj nije s dovoljno preciznosti pozvao na argument koji se temelji na nepostojanju napretka u postupku koji se na njega odnosi, unatoč donošenju navedene odluke.
102 U tim okolnostima treba zaključiti da je Vijeće trebalo od ukrajinskih tijela zatražiti pojašnjenja o razlozima koji bi mogli opravdati izostanak napretka u postupku [povjerljivo] unatoč odluci koja je donesena 15. veljače 2016., kao što je uradilo kada je riječ o drugim vidovima toga postupka koji mu se nisu činili dovoljno jasnima, osobito slijedom očitovanja koja je podnio tužitelj.
103 Iz toga slijedi da Vijeće nije ispunilo svoju obvezu dužne pažnje s obzirom na to da su tužiteljeva očitovanja trebala kod Vijeća potaknuti legitimne sumnje koje opravdavaju provođenje dodatnih provjera kod ukrajinskih tijela.
104 U tom pogledu, treba istaknuti da s obzirom na elemente saznanja Vijeća, pitanje nije je li Vijeće trebalo dovršiti uvrštavanje tužiteljeva imena na popis, nego samo je li trebalo uzeti u obzir te elemente i provesti dodatne provjere ili zatražiti pojašnjenja od ukrajinskih tijela. Stoga je dovoljno da navedeni elementi mogu potaknuti legitimne sumnje kada je riječ o odvijanju istrage i dostatnosti informacija koje je dostavio UGDO.
105 Iz prethodno navedenog proizlazi da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je ocijenilo da tužiteljeva očitovanja o tome da postupak ne napreduje [povjerljivo] ne opravdavaju provedbu dodatnih provjera kod ukrajinskih tijela, iako su navedena očitovanja po svojoj prirodi mogla potaknuti opravdane sumnje kada je riječ o dostatnosti informacija koje je dostavio UGDO što se tiče postupka [povjerljivo] koji se protiv tužitelja vodi.
106 Posljedično, treba usvojiti treći tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku a da pritom nije potrebno odlučiti o drugom i četvrtom tužbenom razlogu ili o novim dokazima (vidjeti točku 34. ove presude).
107 Kada je riječ o zahtjevu koji je podredno podnijelo Vijeće da učinci pobijane odluke ostanu na snazi do isteka roka za podnošenje žalbe i, u slučaju da žalba bude podnesena, do odluke kojom se potonja rješava, treba istaknuti da je pobijana odluka stvarala učinke samo do 6. ožujka 2018. Posljedično, poništenje te odluke ovom presudom nema utjecaja na razdoblje nakon toga datuma, slijedom čega nije potrebno odlučiti o pitanju zadržavanja učinaka te odluke (vidjeti, u tom smislu i prema analogiji, presudu od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće, T‑331/14, EU:T:2016:49, t. 70. do 72.).
Troškovi
108 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, u dijelu u kojem je ime Sergeja Arbuzova zadržano na popisu osoba, subjekata ili tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja.
2. Vijeću Europske unije nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. lipnja 2018.
Potpisi