Predmet C-89/17

Secretary of State for the Home Department

protiv

Rozanne Banger

(zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Upper Tribunal (Immigration and Asylum Chamber) (Viši sud, Odjel za imigraciju i azil)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Europske unije – Članak 21. UFEU‑a – Pravo građana Unije na slobodno kretanje i boravak na području Unije – Direktiva 2004/38/EZ – Članak 3. stavak 2. prvi podstavak točka (b) – Partner s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu – Vraćanje u državu članicu čiji je državljanin građanin Unije – Zahtjev za odobravanje boravka – Opsežno ispitivanje osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva – Članci 15. i 31. – Djelotvorna sudska zaštita – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 47.”

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 12. srpnja 2018.

1.        Građanstvo Unije – Odredbe Ugovora – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Građanin Unije koji se vraća u državu članicu svojeg državljanstva nakon što je boravio u drugoj državi članici samo u svojstvu građanina Unije – Izvedeno pravo na boravak članova njegove obitelji, državljana treće zemlje – Pretpostavke – Analogna primjena uvjeta odobravanja predviđenih Direktivom 2004/38

(čl. 21. st.1. UFEU-a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/38)

2.        Građanstvo Unije – Odredbe Ugovora – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Građanin Unije koji se vraća u državu članicu svojeg državljanstva nakon što je boravio u drugoj državi članici samo u svojstvu građanina Unije – Zahtjev za odobravanje boravka neregistriranom partneru s kojim je taj građanin u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu – Obveza države članice da olakša davanje takvog odobrenja

(čl. 21. st.1. UFEU-a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/38)

3.        Građanstvo Unije – Odredbe Ugovora – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Građanin Unije koji se vraća u državu članicu svojeg državljanstva nakon što je boravio u drugoj državi članici samo u svojstvu građanina Unije – Zahtjev za odobravanje boravka neregistriranom partneru s kojim je taj građanin u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu  – Odbijanje – Obveza utemeljenja odluke o odbijanju na opsežnom ispitivanju osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva

(čl. 21. st.1. UFEU-a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/38, čl.3. st.2.)

4.        Građanstvo Unije – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Direktiva 2004/38 – Nositelji prava – Drugi članovi obitelji građanina Unije, državljani treće zemlje, koji nisu obuhvaćeni definicijom iz članka 2. točke 2. Direktive – Partner s kojim je taj građanin u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu – Zahtjev za odobravanje boravka – Odbijanje – Pravo na pravno sredstvo – Sudski nadzor – Doseg

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/38, čl.3. st.2., čl. 15. st.1., čl. 30. i čl. 31.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 27.-29.)

2.      Članak 21. stavak 1. UFEU-a treba tumačiti na način da obvezuje državu članicu čiji je državljanin građanin Unije da olakša davanje odobrenja za boravak neregistriranom partneru, državljaninu treće zemlje, s kojim je taj građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu, kad se taj građanin Unije, nakon što se koristio svojim pravom na slobodno kretanje kako bi radio u drugoj državi članici, u skladu s uvjetima predviđenima Direktivom 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, sa svojim partnerom vrati u državu članicu čiji je državljanin kako bi ondje boravio.

U tom smislu valja precizirati da se članak 3. stavak 2. prvi podstavak točka (b) te direktive konkretno odnosi na partnera s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu. Potonja odredba predviđa da država članica domaćin u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom olakšava ulazak i boravak tog partnera.

U skladu sa sudskom praksom Suda, članak 3. stavak 2. te direktive ne obvezuje države članice da priznaju pravo ulaska i boravka državljanima trećih zemalja na koje se odnosi ta odredba, nego obvezuje te države da zahtjevima koje podnose državljani trećih zemalja na koje se odnosi taj članak daju određenu prednost u odnosu na zahtjeve za ulazak i boravak drugih državljana trećih zemalja (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2012., Rahman i dr., C 83/11, EU:C:2012:519, t. 21.).

(t. 30., 31., 35., t. 1. izreke)

3.      Članak 21. stavak 1. UFEU-a treba tumačiti na način da odluka – kojom se odbija odobrenje za boravak državljanina treće zemlje i neregistriranog partnera građanina Unije koji se, nakon što se koristio svojim pravom na slobodu kretanja kako bi radio u drugoj državi članici, u skladu s uvjetima predviđenima Direktivom 2004/38, sa svojim partnerom vrati u državu članicu čiji je državljanin kako bi ondje boravio – treba biti utemeljena na opsežnom ispitivanju osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva i biti obrazložena.

U okviru tog ispitivanja osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva na nadležnom je tijelu da uzme u obzir različite čimbenike koji ovisno o slučaju mogu biti relevantni (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2012., Rahman i dr., C 83/11, EU:C:2012:519, t. 23.).

S obzirom kako na nepostojanje preciznijih pravila u Direktivi 2004/38 tako i na upotrebu izraza „u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom” u njezinu članku 3. stavku 2., valja zaključiti da svaka država članica raspolaže širokom marginom prosudbe u pogledu izbora čimbenika koji će se uzeti u obzir. S obzirom na to, države članice moraju osigurati da njihovo zakonodavstvo sadržava kriterije koji su u skladu s uobičajenim značenjem riječi „olakšava” i koji ne uskraćuju toj odredbi koristan učinak (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2012., Rahman i dr., C‑83/11, EU:C:2012:519, t. 24.).

(t. 39.-41., t. 2. izreke)

4.      Članak 3. stavak 2. Direktive 2004/38 treba tumačiti na način da državljani trećih zemalja na koje se odnosi ta odredba moraju raspolagati pravnim sredstvom radi osporavanja odluke o odbijanju odobravanja njihova boravka, u okviru kojeg nacionalni sud mora moći provjeriti počiva li odluka o odbijanju na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi te jesu li poštovana postupovna jamstva. Među tim su jamstvima obveza nadležnih nacionalnih tijela da provedu opsežno ispitivanje osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva i da obrazlože svako odbijanje ulaska ili boravka.

U skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2004/38, postupci predviđeni njezinim člancima 30. i 31. primjenjuju se po analogiji na sve odluke koje ograničavaju slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji, a nije im svrha zaštita javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja. U skladu s člankom 31. stavkom 1. te direktive, dotične osobe imaju pristup postupcima sudske i, prema potrebi, upravne zaštite u državi članici domaćinu radi podnošenja žalbe ili zahtjeva za preispitivanje protiv bilo koje odluke donesene zbog razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja.

Međutim, te odredbe ne spominju izričito osobe iz, među ostalim, članka 3. stavka 2. prvog podstavka točke (b) Direktive 2004/38.

U tom smislu, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 87. svojeg mišljenja, pojam „članovi obitelji” upotrebljava se u drugim odredbama Direktive 2004/38 kao da također obuhvaća osobe iz njezina članka 3. stavka 2.

Nadalje, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točki 38. ove presude, države članice trebaju, u skladu s člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 2004/38, predvidjeti mogućnost da osobe iz njezina članka 3. stavka 2. prvog podstavka dobiju odluku o svojim zahtjevima koja se temelji na opsežnom ispitivanju njihovih osobnih okolnosti i koja, u slučaju odbijanja, treba biti obrazložena.

Budući da odredbe Direktive 2004/38 moraju biti tumačene u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2013., ZZ, C 300/11, EU:C:2013:363, t. 50.), te osobe moraju na temelju te odredbe raspolagati djelotvornom sudskom zaštitom protiv određene odluke koja omogućuje činjenični i pravni nadzor zakonitosti te odluke s obzirom na pravo Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2011., Gaydarov, C 430/10, EU:C:2011:749, t. 41.)

Prema tome, valja smatrati da se postupovna jamstva predviđena člankom 31. stavkom 1. Direktive 2004/38 primjenjuju na osobe iz njezina članka 3. stavka 2. prvog podstavka točke (b).

Što se tiče sadržaja tih postupovnih jamstava, u skladu sa sudskom praksom Suda, osoba iz članka 3. stavka 2. te direktive ima pravo tražiti sudsku provjeru jesu li nacionalno zakonodavstvo i njegova primjena ostali u granicama margine prosudbe koju je odredila ta direktiva (presuda od 5. rujna 2012., Rahman i dr., C-83/11, EU:C:2012:519, t. 25.).

Kada je riječ o sudskom nadzoru margine prosudbe kojom raspolažu nadležna nacionalna tijela, nacionalni sud mora osobito provjeriti temelji li se pobijana odluka na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. Nadalje, taj se nadzor mora odnositi na poštovanje postupovnih jamstava i on ima temeljnu važnost koja omogućuje sudu provjeru jesu li ispunjeni činjenični i pravni elementi o kojima ovisi ostvarivanje diskrecijske ovlasti (vidjeti prema analogiji presudu od 4. travnja 2017., Fahimian, C 544/15, EU:C:2017:255, t. 45. i 46.). U skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive 2004/38, među tim jamstvima su obveza tih tijela da provedu opsežno ispitivanje osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva i da obrazlože svako odbijanje ulaska ili boravka.

(t. 44.-52., t. 3. izreke)