PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

30. travnja 2014.

Predmet F‑28/13

José Manuel López Cejudo

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Istraga Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF‑a) – Dnevnice – Članak 10. Priloga VII. Pravilniku – Povrat preplaćenih iznosa – Odbitci od naknade plaće – Članak 85. Pravilnika – Namjera dovođenja administrativnog tijela u zabludu – Razuman rok“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na UEZAE na temelju članka 106.a tog ugovora, kojom J. M. López Cejudo u prvom redu zahtijeva poništenje obavijesti od 6. srpnja 2012. kojom je tijelo Europske komisije nadležno za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) obavijestilo tužitelja o svojoj odluci o provođenju povrata dnevnica, zajedno s kamatama, koje je tužitelj primio u 1997. i 1998., te poništenje odluke od 17. prosinca 2012. kojom je TZI u vezi s tim dnevnicama odbio žalbu tužitelja (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

Odluka:      Tužba se odbija. J. M. López Cejudo snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova Europske komisije.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Odluka kojom je osoba oštećena – Obveza obrazlaganja – Opseg

(čl. 296. st. 2. UFEU‑a; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 25. st. 2.)

2.      Dužnosnici – Povrat troškova – Dnevnica – Uvjeti za odobravanje

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 20. i 71.; Prilog VII., čl. 10. st. 2.)

3.      Dužnosnici – Povrat preplaćenih iznosa – Pretpostavke – Očito nepostojanje valjanog razloga za isplatu – Svjesnost zainteresirane strane – Kriteriji

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 85.; Prilog VII., čl. 10.)

4.      Dužnosnici – Povrat preplaćenih iznosa – Rok zastare – Službenik koji je namjerno doveo u zabludu administrativno tijelo – Mogućnost isticanja zahtjeva pred administrativnim tijelom nakon proteka tog roka – Povreda načela brižnog postupanja – Nepostojanje

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 11., 71. i čl. 85. st. 2.)

1.      Cilj je zahtjeva iz članka 296. stavka 2. UFEU‑a, također prisutnog u članku 25. stavku 2. Pravilnika, omogućiti Službeničkom sudu da provede nadzor nad zakonitošću spornih odluka te dati pojedincima u pitanju dovoljnu naznaku o tome jesu li te odluke osnovane ili sadrže pogreške zbog kojih im se može osporavati zakonitost. Iz toga proizlazi da obrazloženje načelno mora biti priopćeno pojedincu u isto vrijeme kad i sporna odluka. Ako je TZI pružio dostatno obrazloženje u odluci o odbijanju žalbe, a ta odluka potvrđuje obavijest u kojoj je to isto tijelo obavijestilo tužitelja o odluci da izvrši povrat dnevnica, zakonitost prvotne sporne mjere mora biti ispitana uzimajući u obzir obrazloženje koje se nalazi u odluci o odbijanju žalbe, s obzirom na to da se ti razlozi smatraju i razlozima te mjere. Odluka je dostatno obrazložena ako je mjera na koju se odnosi tužba dio konteksta koji je poznat dužnosniku u pitanju, poput onoga koji proizlazi iz različitih saslušanja tužitelja pred Europskim uredom za borbu protiv prijevara, te mu omogućava razumjeti opseg mjere poduzete u vezi s njim. Tim više jer razrađenost žalbe tužitelja pokazuje njegovo razumijevanje razloga iz kojih je Komisija u svojoj obavijesti odlučila provesti povrat spornih dnevnica.

(t. 34. i 36. do 38.)

Izvori:

Sud: 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, t. 22.; 7. ožujka 1990., Hecq/Komisija, C‑116/88 i C‑149/88, t. 26.; 28. veljače 2008., Neirinck/Komisija, C‑17/07 P, t. 50.

Službenički sud: 13. veljače 2012., Marcuccio/Komisija, F‑118/11 R, t. 73.; 19. ožujka 2013., Infante Garcia‑Consuegra/Komisija, F‑10/12, t. 14. i navedena sudska praksa; 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija, F‑46/11, t. 138. do 140.

2.      Ako dužnosnik mora promijeniti svoje boravište da bi ispunio obveze iz članka 20. Pravilnika o osoblju za dužnosnike, dnevnica u biti služi kompenzaciji troškova i poteškoća nastalih zbog potrebe preseljenja i privremenog nastanjenja u mjestu novog zaposlenja. Stoga je dodjela dnevnica podređena dvama uvjetima, odnosno, s jedne strane, uvjetu da je osoba u pitanju promijenila mjesto boravišta kako bi ispunila zahtjeve iz članka 20. Pravilnika i, s druge strane, uvjetu da je snosila troškove ili imala poteškoće koje su nastale zbog potrebe preseljenja i privremenog nastanjenja u mjestu zaposlenja. Budući da su ova dva uvjeta kumulativno postavljena, dnevnica se pogotovo ne može dodijeliti dužnosniku koji ne dostavi dokaz da je imao takve troškove ili takve poteškoće. Iako pravo na dnevnicu uistinu nastaje čak prije nego što osoba preseli svoje mjesto boravišta u svoje (novo) mjesto zaposlenja, članak 10. stavak 2. treći podstavak Priloga VII. Pravilniku ipak predviđa da se isplata dnevnica ni u kojem slučaju ne odobrava nakon datuma preseljenja koje dužnosnik obavlja kako bi ispunio zahtjeve iz članka 20. Pravilnika. Stoga je datum selidbe onaj dan na koji automatski prestaje dodjela dnevnica. Međutim, ovaj razlog prestanka prava na dnevnice ne mijenja činjenicu da, kako bi mogla primati te dnevnice, osoba mora ispuniti barem dva uvjeta predviđena člankom 20. Pravilnika.

(t. 43., 44., 46. i 47.)

Izvori:

Sud: 5. veljače 1987., Mouzourakis/Parlament, 280/85, t. 9.

Prvostupanjski sud: 10. srpnja 1992., Benzler/Komisija, T‑63/91, t. 20.

Službenički sud: 2. prosinca 2008., Baniel‑Kubinova i dr./Parlament, F‑131/07, t. 17. i 24.; gore spomenuta presuda Infante Garcia‑Consuegra/Komisija, t. 29. i navedena sudska praksa

3.      Sukladno članku 85. stavku 1. Pravilnika, kako bi preplaćeni iznos mogao biti vraćen potrebno je podnijeti dokaz da je primatelj bio stvarno svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno da je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan. U tom pogledu, svaki dužnosnik primjenom obične pažnje mora poznavati Pravilnik. Osim toga, uzimajući u obzir funkcijsku skupinu kojoj dotični dužnosnik pripada, visoki razred, dugi staž i znatno iskustvo, kako u području proračuna tako i u području promjene mjesta zaposlenja, on ne može razumno hiniti da mu se takav propis o dnevnicama činio vrlo zamršenim i da nije bio u stanju učiniti potrebne provjere.

(t. 61. do 63.)

Izvori:

Sud: 11. listopada 1979., Berghmans/Komisija, 142/78, t. 9.

Prvostupanjski sud: 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija, T‑34/96 i T‑163/96, t. 168.; 15. srpnja 2004., Gouvras/Komisija, T‑180/02 i T‑113/03, t. 111.; 16. svibnja 2007., F/Komisija, T‑324/04, t. 144. i 145. te navedena sudska praksa

Službenički sud: 9. rujna 2008., Ritto/Komisija, F‑18/08, t. 29.; 12. ožujka 2014., CR/Parlament, F‑128/12, t. 45.

4.      Općenito govoreći, cilj članka 85. Pravilnika je zaštita financijskih interesa Europske unije u posebnom kontekstu odnosa između institucija Unije i njihova osoblja, tj. osoba koje su s tim institucijama povezane posebnom dužnom odanošću, koja je sada formalno uobličena u članak 11. Pravilnika. Druga rečenica članka 85. stavka 2. odnosi se na situaciju u kojoj član osoblja, postupajući s ciljem nepropisnog primanja plaćanja, namjerno dovodi TZI u zabludu, među ostalim nedavanjem svih informacija koje se odnose na njegovu osobnu situaciju, ili neupoznavanjem s promjenama koje su se dogodile u vezi s njegovom osobnom situacijom, ili poduzimanjem koraka kojima se tijelu za imenovanje otežava uočavanje nepropisnosti plaćanja koja je primio, uključujući i davanje pogrešnih ili netočnih informacija.

Dnevnica predstavlja plaćanje koje se ponavlja u vremenu. Stoga osoba u pitanju mora ispunjavati uvjete za njezinu dodjelu ne samo prilikom podnošenja početnog zahtjeva, već i kroz cijelo razdoblje obuhvaćeno tim dnevnicama. Stoga je na toj osobi, osobito na temelju dužne odanosti, da obavijesti administrativno tijelo o svakoj promjeni koja bi mogla utjecati na njezino pravo na predmetno plaćanje. Osim toga, u nedoumici o osnovanosti isplata dnevnica dotični se mogao obratiti administrativnom tijelu u vezi s tumačenjem teksta u pitanju do kojeg je samostalno došao u pogledu članka 10. Priloga VII. Pravilniku, kako bi si osigurao isplatu osnovnih naknada predviđenih u članku 71. Pravilnika.

Također treba kao neosnovan odbiti argument tužitelja prema kojem je administrativno tijelo trebalo, kako bi se pozvalo na članak 85. stavak 2. drugu rečenicu Pravilnika, biti u mogućnosti utvrditi, u roku od pet godina nakon što je nepravilnost učinjena, da je namjerno bilo dovedeno u zabludu od strane predmetne osobe pa da, u izostanku takvog dokaza, treba smatrati da je nastupila zastara. Naime, takav argument ne uzima u obzir sam tekst navedene odredbe te bi njegovo prihvaćanje oduzelo toj odredbi svaki korisni učinak. Isto tako, uzimajući u obzir njegovu namjeru da ga dovede u zabludu, dotični ne može TZI‑u prigovoriti nepoštovanje njegove dužnosti skrbi za dužnosnike upravo u onom području u kojem je dužnosnik sam povrijedio svoju dužnost odanosti, kako je sada formalno uobličena u članku 11. Pravilnika.

(t. 66., 67., 69., 78., 79. i 103.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 29. rujna 2005., Thommes/Komisija, T‑195/03, t. 126.

Službenički sud: gore spomenuta presuda CR/Parlament, t. 61.