PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

30. travnja 2019.(*)

„Državne potpore – Sustav oslobođenja od poreza na dobit koji je Francuska provela u korist svojih luka – Odluka kojom se program potpora proglašava nespojivim s unutarnjim tržištem – Postojeće potpore – Pojam gospodarske djelatnosti – Obveza obrazlaganja – Narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama – Načelo dobre uprave”

U predmetu T‑747/17,

Union des ports de France – UPF, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju C. Vannini i E. Moraïtou, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju B. Stromsky i S. Noë, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članku 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje Odluke Komisije (EU) 2017/2116 od 27. srpnja 2017. o državnoj potpori br. SA.38398 (2016/C, ex 2015/E) koju provodi Francuska – Oporezivanje luka u Francuskoj (SL 2017., L 332, str. 24.).

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, S. Papasavvas i O. Spineanu‑Matei, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. studenoga 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Službe Europske komisije poslale su tijekom 2013. svim državama članicama upitnik o funkcioniranju i oporezivanju njihovih luka kako bi se dobio cjelovit uvid u materiju i razjasnio položaj luka u pogledu pravila Europske unije o državnim potporama. Nadalje, službe Komisije razmijenile su nekoliko dopisa o tom pitanju s francuskim tijelima.

2        Dopisom od 9. srpnja 2014., u skladu s člankom 17. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. Ugovora o EZ‑u (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., sv. 4., str. 16.), Komisija je obavijestila francuska tijela o prethodnoj procjeni propisa o oporezivanju luka u pogledu njihove moguće kvalifikacije kao državnih potpora i njihove spojivosti s unutarnjim tržištem. Na kraju tog dopisa preliminarno je smatrala da oslobođenje od poreza na dobit u korist francuskih luka čini nespojivu postojeću državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a te je pozvala francuska tijela da podnesu primjedbe o toj preliminarnoj procjeni.

3        Francuska tijela dostavila su primjedbe dopisom od 7. studenoga 2014. Sastanak službi Komisije i francuskih tijela održan je 12. prosinca 2014. Potonje službe i tijela dostavila su Komisiji 15. siječnja 2015. dodatne primjedbe. Dopisom od 1. lipnja 2015. službe Komisije odgovorile su na taj dopis, pri čemu su pojasnile da za sada zadržavaju preliminarno stajalište izneseno u dopisu od 9. srpnja 2014.

4        Komisija je dopisom od 21. siječnja 2016. potvrdila svoje stajalište i francuskim tijelima, na temelju članka 108. stavka 1. UFEU‑a i članka 22. Uredbe Vijeća (EU) br. 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. UFEU‑a (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.), kao odgovarajuću mjeru predložila ukidanje oslobođenja luka od poreza na dobit za prihode ostvarene od njihovih gospodarskih djelatnosti od početka porezne godine 2017. Francuska tijela trebala su se u roku od dva mjeseca bezuvjetno i nedvosmisleno izjasniti o prijedlogu Komisije u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe br. 2015/1589.

5        Dopisom od 11. travnja 2016. francuska tijela dostavila su Komisiji primjedbe. Sastanak francuskih tijela i službi Komisije organiziran je 27. lipnja 2016.

6        Budući da su francuska tijela bezuvjetno i nedvosmisleno odbila odgovarajuće mjere koje je predložila, Komisija je odlučila pokrenuti postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 2015/1589. Komisijina odluka o pokretanju postupka objavljena je u Službenom listu Europske unije (SL 2016., C 302, str. 23., u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka). Komisija je pozvala Francusku Republiku da podnese primjedbe o sadržaju odluke. Pozvala je i zainteresirane stranke da podnesu primjedbe o predmetnoj mjeri.

7        Francuska tijela dostavila su primjedbe dopisom od 19. rujna 2016. Komisija je zaprimila primjedbe nekoliko zainteresiranih stranaka, među ostalim tužitelja, odnosno Union des ports de France – UPF. Komisija je te primjedbe dostavila Francuskoj Republici i pružila joj mogućnost da dostavi komentare. Komentare potonje države zaprimila je u dopisu od 3. studenoga 2016. Sastanak francuskih tijela i službi Komisije organiziran je 16. studenoga 2016.

8        Komisija je 27. srpnja 2017. donijela Odluku (EU) 2017/2116 o državnoj potpori br. SA.38398 (2016/C, ex 2015/E) koju provodi Francuska – Oporezivanje luka u Francuskoj (SL 2017., L 332, str. 24., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

9        Pobijana odluka objavljena je 14. prosinca 2017. u Službenom listu Europske unije. Osim toga, dopisom od 6. rujna 2017. ta je odluka dostavljena tužitelju, u svojstvu zainteresirane stranke koja je podnijela svoje primjedbe tijekom formalnog istražnog postupka.

10      Člankom 1. pobijane odluke određuje se sljedeće:

„Oslobođenje od plaćanja poreza na dobit u korist nezavisnih luka (koje su dijelom postale velike morske luke), pomorskih gospodarskih komora, industrijskih i gospodarskih komora koje upravljaju lučkom infrastrukturom, zajednica koncesionara javne opreme koja je u državnom vlasništvu u morskim lukama te poduzetnika koji mogu dobiti tu opremu na upravljanje čini postojeću državnu potporu nespojivu s unutarnjim tržištem.”

11      U skladu s člankom 2. pobijane odluke:

„1. Francuska je dužna ukinuti oslobođenje od plaćanja poreza na dobit iz članka 1. te početi oporezivati porezom na dobit subjekte na koje se to oslobođenje primjenjuje.

2. Mjera kojom Francuska ispunjava obveze koje proizlaze iz stavka 1. mora biti donesena prije završetka kalendarske godine u kojoj je ova odluka priopćena. Ta se mjera mora početi primjenjivati na prihode od gospodarskih djelatnosti ostvarene najkasnije od početka porezne godine koja slijedi nakon godine njezina donošenja.”

 Postupak i zahtjevi stranaka

12      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. studenoga 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

13      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

14      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

15      Komisija osporava dopuštenost ove tužbe. Nakon presude od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873), Komisija je pojasnila svoje stajalište na raspravi, pri čemu je tvrdila da, iako je pobijana odluka regulatorni akt, ona podrazumijeva provedbene mjere u odnosu na tužiteljeve članove, tako da ti članovi trebaju dokazati da se ta odluka izravno i pojedinačno odnosi na njih.

16      Nadalje, što se tiče osobnog utjecaja tužiteljevih članova, Komisija tvrdi da ti članovi pripadaju otvorenom krugu subjekata na koje se može primijeniti oslobođenje od poreza na dobit i koji imaju status običnih mogućih korisnika predmetnog programa. Osim toga, smatra da se pobijanom odlukom ne mijenjaju prava koja su stekli navedeni članovi jer u načelu ne postoji stečeno pravo na zadržavanje poreznog sustava u budućnosti. Stoga ti članovi ne mogu tvrditi da se pobijana odluka pojedinačno odnosi na njih.

17      Naposljetku, Komisija tvrdi da se tužitelj ne može pozvati na svoje zadaće obrane i zastupanja interesa svojih članova pred tijelima Unije predviđene njegovim unutarnjim statutima kako bi dokazao utjecaj na vlastite interese, s obzirom na to da taj akt nije zakonska odredba prava Unije kojom mu se izričito priznaju određene postupovne mogućnosti. Jednako tako, smatra da se tužitelju na temelju samog njegova sudjelovanja u formalnom istražnom postupku u pogledu predmetnog programa potpora ne može priznati aktivna procesna legitimacija.

18      Tužitelj osporava te argumente i tvrdi da se pobijana odluka izravno i pojedinačno odnosi na njegove članove, tako da on sam ima aktivnu procesnu legitimaciju.

19      U tom pogledu, valja podsjetiti da se člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a predviđaju dva slučaja u kojima se fizičkoj ili pravnoj osobi priznaje aktivna procesna legitimacija za pokretanje postupka protiv akta koji joj nije upućen. S jedne strane, takav postupak može se pokrenuti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na nju. S druge strane, takva osoba može pokrenuti postupak protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se taj akt izravno odnosi na nju (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Stichting Woonpunt i dr./Komisija, C‑132/12 P, EU:C:2014:100, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

20      Nadalje, valja podsjetiti da su, prema sudskoj praksi, tužbe koje podnesu udruženja, kao što je tužitelj, dopuštene u trima situacijama, odnosno kada zastupaju interese svojih članova koji imaju procesnu legitimaciju, kada su individualizirana zbog utjecaja na svoje interese kao udruženja, osobito jer na njihov pregovarački položaj utječe akt čije se poništenje traži ili pak kada im se zakonskom odredbom izričito priznaje niz postupovnih mogućnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2010., Forum 187/Komisija, T‑189/08, EU:T:2010:99, t. 58. i navedenu sudsku praksu te rješenje od 26. travnja 2016., EGBA i RGA/Komisija, T‑238/14, neobjavljeno, EU:T:2016:259, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

21      U ovom slučaju valja utvrditi, poput Komisije, da se nijednom zakonskom odredbom prava Unije tužitelju izričito ne priznaju postupovne mogućnosti. Sama činjenica da na temelju svojih statuta ima zadaću obrane općih interesa svojih članova i njihova zastupanja pred tijelima Unije nije dovoljna u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 1995., AITEC i dr./Komisija, T‑447/93 do T‑449/93, EU:T:1995:130, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

22      K tomu, iz samog sudjelovanja tužitelja u formalnom istražnom postupku ne može se zaključiti da on ima aktivnu procesnu legitimaciju u svojstvu zainteresirane stranke, čak i ako takav element može biti relevantan u okviru ocjene aktivne procesne legitimacije poduzetnika (vidjeti u tom smislu presude od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C 260/05 P, EU:C:2007:700, t. 56. i od 5. studenoga 2014., Vtesse Networks/Komisija, T‑362/10, EU:T:2014:928, t. 53.).

23      Osim toga, tužitelj ne tvrdi da je na njegov pregovarački položaj utjecala pobijana odluka, kao u predmetu u kojem je donesena presuda od 2. veljače 1988., Kwekerij van der Kooy i dr./Komisija (67/85, 68/85 i 70/85, EU:C:1988:38).

24      Stoga valja ispitati ima li tužitelj aktivnu procesnu legitimaciju kada zastupa interese svojih članova koji sami imaju aktivnu procesnu legitimaciju, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 20. ove presude.

25      U tom pogledu valja pojasniti da se u tom slučaju, prema sudskoj praksi, aktivna procesna legitimacija udruženja temelji na razmatranju prema kojem tužba koju podnosi udruženje predstavlja postupovne pogodnosti jer omogućuje da se izbjegne podnošenje velikog broja različitih tužbi protiv istih akata, uzimajući u obzir to da je udruženje zamijenilo jednog ili više svojih članova čije interese zastupa i da su sami ti članovi bili u situaciji da podnesu dopuštenu tužbu (presude od 6. srpnja 1995., AITEC i dr./Komisija, T‑447/93 do T‑449/93, EU:T:1995:130, t. 60. i od 15. rujna 2016., Molinos Río de la Plata i dr./Vijeće, T‑112/14 do T‑116/14 i T‑119/14, neobjavljenu, EU:T:2016:509, t. 35.).

26      Prema tome, udruženje se ne može pozvati na činjenicu da zastupa interese svojih članova koji su podnijeli vlastite tužbe jer ti članovi zastupaju vlastite interese (vidjeti presudu od 15. rujna 2016., Molinos Río de la Plata i dr./Vijeće, T‑112/14 do T‑116/14 i T‑119/14, neobjavljenu, EU:T:2016:509, t. 36. i navedenu sudsku praksu). Iz toga proizlazi da se ova tužba ne može proglasiti dopuštenom na temelju toga što tužitelj zastupa chambre de commerce et d’industrie métropolitaine Bretagne‑ouest (port de Brest) (gospodarska i industrijska komora kontinentalnog dijela zapadne Bretanje (luka Brest), Francuska) jer je to tijelo podnijelo vlastitu tužbu protiv pobijane odluke, u predmetu T‑754/17, Chambre de commerce et d’industrie métropolitaine Bretagne‑ouest (port de Brest)/Komisija, a da pritom nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tužbe koju je podnijelo (vidjeti u tom smislu rješenje od 29. ožujka 2012., Asociación Española de Banca/Komisija, T‑236/10, EU:T:2012:176, t. 30.).

27      Suprotno tomu, tužitelj može valjano zastupati interese svojih članova koji nisu sami podnijeli tužbe, pod uvjetom da oni sami imaju aktivnu procesnu legitimaciju, što valja ispitati.

28      Kao prvo, valja utvrditi da tužiteljevi članovi nisu adresati pobijane odluke jer je ta odluka upućena Francuskoj Republici.

29      Kao drugo, s obzirom na to da se pobijana odluka primjenjuje na objektivno određene situacije i ima pravne učinke na kategoriju općenito i apstraktno određenih osoba, pobijana odluka jest regulatorni akt (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, T‑220/13, neobjavljenu, EU:T:2016:484, t. 49. i 52.).

30      Međutim, valja utvrditi da ne može proizvesti pravne učinke u odnosu na gospodarske subjekte koji djeluju u lučkom sektoru, kao što su tužiteljevi članovi, a da francuska tijela ne donesu provedbene mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2014., Royal Scandinavian Casino Århus/Komisija, T‑615/11, neobjavljenu, EU:T:2014:838, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Naime, člankom 2. pobijane odluke predviđa se da je „Francuska […] dužna ukinuti oslobođenje od plaćanja poreza na dobit iz članka 1. te početi oporezivati porezom na dobit subjekte na koje se to oslobođenje primjenjuje”. U slučaju da takve provedbene mjere nisu donesene, i dalje je primjenjiv porezni sustav na snazi, kojim se predviđa oslobođenje od poreza na dobit osobito u korist nezavisnih luka te chambres de commerce et d’industrie (industrijske i gospodarske komore, u daljnjem tekstu: CCI) zaduženih za upravljanje lučkim infrastrukturama.

31      K tomu, kao što je to tvrdila Komisija na raspravi, ukidanje oslobođenja od poreza na dobit primjenom pobijane odluke, u načelu će značiti da će tužiteljevi članovi donijeti porezno rješenje koje odražava te izmjene. Takva su rješenja provedbene mjere u odnosu na tužiteljeve članove na koja se, prema Komisijinu mišljenju, mogu odnositi tužbe pred nacionalnim sudovima koji, po potrebi, mogu u slučaju dvojbi u pogledu valjanosti pobijane odluke postaviti pitanje Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, T‑220/13, neobjavljenu, EU:T:2016:484, t. 55. i 61.).

32      Iz toga slijedi da pobijana odluka podrazumijeva provedbene mjere u odnosu na tužiteljeve članove, tako da ti članovi trebaju dokazati da se pobijana odluka izravno i pojedinačno odnosi na njih.

33      Što se tiče, s jedne strane, izravnog utjecaja tužiteljevih članova, koji se ne osporava u ovom slučaju, valja istaknuti da, iako je pobijana odluka upućena francuskim tijelima, ne ostavlja im nikakvu marginu prosudbe i obvezuje ih da ukinu oslobođenje subjekata kao što su tužiteljevi članovi od poreza na dobit (članak 2. stavak 1. pobijane odluke) u pogledu prihoda od njihovih gospodarskih djelatnosti, najkasnije od početka porezne godine koja slijedi nakon godine njezina donošenja (članak 2. stavak 2. pobijane odluke). Pobijana odluka stoga se izravno odnosi na tužiteljeve članove (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 1999., Regione Autonoma Friuli‑Venezia Giulia/Komisija, T‑288/97, EU:T:1999:125, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

34      Što se tiče, s druge strane, osobnog utjecaja tužiteljevih članova, valja najprije utvrditi da se ti članovi ne navode poimence ili pojedinačno u pobijanoj odluci. Naime, članak 1. pobijane odluke odnosi se općenito na nezavisne luke (koje su dijelom postale velike morske luke), pomorske gospodarske komore, CCI‑ove koji upravljaju lučkom infrastrukturom, zajednice koncesionara javne opreme koja je u državnom vlasništvu u morskim lukama te poduzetnike koji mogu dobiti tu opremu na upravljanje.

35      Međutim, prema sudskoj praksi, može se smatrati da se odluka koja je upućena nekoj drugoj osobi osobno odnosi na treće osobe samo ako ta odluka na njih utječe samo zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Stichting Woonpunt i dr./Komisija, C‑132/12 P, EU:C:2014:100, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

36      U tom pogledu, kao što je na to podsjetila Komisija na raspravi, mogućnost da se, s više ili manje točnosti, odredi broj ili čak identitet pravnih subjekata na koje se primjenjuje neka mjera ni u kojem slučaju ne znači kako treba smatrati da se ta mjera osobno odnosi na te subjekte sve dok se njezina primjena ostvaruje na temelju objektivnih pravnih ili činjeničnih okolnosti određenih u predmetnom aktu (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Stichting Woonpunt i dr./Komisija, C‑132/12 P, EU:C:2014:100, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

37      Međutim, kad odluka dotiče skupinu osoba koje su bile određene ili odredive u trenutku donošenja tog akta i prema kriterijima koji su svojstveni članovima skupine, ta se odluka može osobno odnositi na te osobe kao na dio uskoga kruga ekonomskih operatora, a to može posebno biti slučaj kad odluka mijenja prava koja je pojedinac stekao njezinim donošenjem (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Stichting Woonpunt i dr./Komisija, C‑132/12 P, EU:C:2014:100, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

38      U tom pogledu valja napomenuti, kao prvo, da su svi tužiteljevi članovi luke ili francuske velike morske luke ili CCI‑ovi upravitelji takvih luka na koje se zakonski primjenjivao sustav oslobođenja od poreza na dobit sve dok ga Komisija nije dovela u pitanje nakon donošenja pobijane odluke.

39      Kao drugo, kao što je na to podsjetio tužitelj na raspravi, korisnici predmetnog programa potpora u ovom su slučaju pravne osobe javnog prava osnovane uredbom koja nije izrađena na privatnu inicijativu.

40      Stoga valja utvrditi da su tužiteljevi članovi dio zatvorenog kruga gospodarskih subjekata koji su se mogli utvrditi u trenutku donošenja pobijane odluke.

41      U tom pogledu, suprotno onomu što je Komisija tvrdila na raspravi, taj se krug ne može naknadno proširiti jer, čak i pod pretpostavkom da se u budućnosti uredbom može uspostaviti neka druga luka ili neki drugi CCI, nije riječ o subjektima koji se, za razliku od tužiteljevih članova, mogu pozvati na svojstvo stvarnog korisnika postojećeg programa potpora prije donošenja pobijane odluke.

42      Kao treće, situaciju tužiteljevih članova treba također razlikovati od situacije članova tužiteljâ u predmetu u kojem je doneseno rješenje od 26. travnja 2016., EGBA i RGA/Komisija (T‑238/14, neobjavljeno, EU:T:2016:259), koje navodi Komisija. Naime, za razliku od ovog predmeta, koji se odnosi na postojeći program potpora, odluka koja se pobijala u tom predmetu odnosila se na novi program potpora u pogledu nacrta parafiskalnog nameta koji se naplaćuje za internetsko klađenje na konjske utrke čiji je cilj financiranje pružanja javne usluge koje je povjereno društvima za utrke. Članovi tužiteljâ, koji su svi bili gospodarski subjekti u sektoru novčanih igara i igara na sreću, mogli su se stoga isključivo pozvati na svoje svojstvo konkurenata budućih korisnika tog programa, s obzirom na to da potonji program još nije bio proveden u trenutku donošenja odluke koja se pobijala. Stoga, kao što je to istaknuo Opći sud u tom predmetu, ta je odluka utjecala na interese svih dionika prisutnih u sektoru internetskog klađenja na konjske utrke u Francuskoj: one koji su bili prisutni na tom tržištu prije donošenja pobijane odluke, one koji su ušli na to tržište nakon donošenja te odluke i one koji će ući na to tržište u budućnosti. Članovi tužiteljâ stoga su bili dio neodređene skupine gospodarskih subjekata čiji se krug mogao proširiti nakon donošenja odluke koja se pobijala. Nisu bili dio zatvorenog kruga, odnosno skupine koja se više nije mogla proširiti nakon donošenja pobijanog akta. Stoga se odluka koja se pobijala odnosila na članove tužiteljâ samo u njihovu objektivnom svojstvu poreznih obveznika parafiskalnog nameta, na istom temelju kao i na sve druge konkurente u predmetnom sektoru (vidjeti u tom smislu rješenje od 26. travnja 2016., EGBA i RGA/Komisija, T‑238/14, neobjavljeno, EU:T:2016:259, t. 66. i 67.).

43      S obzirom na sva ta razmatranja, valja zaključiti da se pobijana odluka u ovom slučaju pojedinačno odnosi na tužiteljeve članove jer su oni dio zatvorenog kruga gospodarskih subjekata koji su se mogli utvrditi u trenutku donošenja pobijane odluke.

44      Prema tome, s obzirom na to da tužiteljevi članovi imaju aktivnu procesnu legitimaciju za pokretanje postupka protiv pobijane odluke u ovom slučaju, tužitelj stoga također ima aktivnu procesnu legitimaciju u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, pod uvjetom da zastupa interese svojih članova koji nisu sami podnijeli tužbu protiv te odluke.

 Meritum

45      U potporu tužbi tužitelj ističe pet tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije porezne mjere u cijelosti kao državne potpore, drugi na pogrešci koja se tiče prava u pogledu ocjene gospodarske prirode djelatnosti koje obavljaju francuske luke, treći na pogrešci u ocjeni u pogledu pretpostavki za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama u pogledu francuskih luka općenito i konkretno otočnih i prekomorskih luka te nedostatnosti obrazloženja u okviru tog ispitivanja, četvrti na pogrešci koja se tiče prava u vođenju postupka nadzora postojećih potpora i povredi članka 108. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, koji se odnose na „postupak odgovarajućih mjera”, u vezi s načelom proporcionalnosti i, peti na povredi načela dobre uprave.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava jer je Komisija pogrešno kvalificirala sustav oslobođenja od poreza na dobit u korist francuskih luka u cijelosti kao državnu potporu

46      Tužitelj podsjeća da je tijelo koje istodobno obavlja djelatnosti povezane s izvršavanjem isključivih ovlasti javne vlasti i gospodarske djelatnosti obvezno poštovati pravila o državnim potporama isključivo u pogledu svojih gospodarskih djelatnosti. Tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što nije pojasnila da se utvrđena kvalifikacija potpore odnosi samo na gospodarske djelatnosti francuskih luka. Prema tome, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da poništi pobijanu odluku u tom dijelu ili barem da izmijeni izreku te odluke kako bi se iz obveze plaćanja poreza na dobit izričito isključile negospodarske djelatnosti koje obavljaju francuske luke.

47      Komisija osporava te argumente.

48      Kao prvo, valja utvrditi da iz teksta izreke pobijane odluke jasno proizlazi (vidjeti točke 10. i 11. ove presude) da se mjera potpore odnosi na oslobođenje od poreza na dobit subjekata korisnika potpore za prihode ostvarene isključivo od njihovih gospodarskih djelatnosti. Tužiteljev prvi tužbeni razlog stoga se temelji na pogrešnom tumačenju izreke pobijane odluke.

49      Osim toga, s obzirom na to da se predmetna porezna mjera jednako primjenjuje na prihode subjekata korisnika potpore, neovisno o prirodi njihovih djelatnosti, Komisija je mogla logično zahtijevati ukidanje tog sustava kao takvog, kako bi se osiguralo da prestane postojati oslobođenje od poreza na dobit koje se primjenjivalo na te subjekte u pogledu prihoda ostvarenih od njihovih gospodarskih djelatnosti, koje je proglašeno nespojivim s unutarnjim tržištem.

50      Kao drugo, valja podsjetiti da je izreka akta neodvojiva od njegova obrazloženja, tako da ga, po potrebi, treba tumačiti uzimajući u obzir razloge koji su doveli do njegova donošenja (presude od 15. svibnja 1997., TWD/Komisija, C‑355/95 P, EU:C:1997:241, t. 21. i od 2. ožujka 2012., Nizozemska/Komisija, T‑29/10 i T‑33/10, EU:T:2012:98, t. 146.).

51      Međutim, u uvodnim izjavama 42. do 61. pobijane odluke, Komisija je nastojala dokazati u kojoj mjeri luke obavljaju, barem djelomično, gospodarske djelatnosti i stoga su poduzetnici, u smislu odredbi UFEU‑a koje se odnose na pravila tržišnog natjecanja.

52      U uvodnoj izjavi 44. pobijane odluke Komisija je pojasnila da ne osporava da luke mogu narediti izvršavanje određenih zadataka javnog tijela ili negospodarske prirode, poput kontrole i sigurnosti pomorskog prometa ili nadzora radi sprečavanja onečišćenja ni da u izvršavanju tih zadataka luke nisu poduzetnici u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom je pogledu pojasnila da se oslobođenje od plaćanja poreza na dobit na koje se ovaj postupak odnosi ne može smatrati državnom potporom osim ako se odnosi na prihode od gospodarskih djelatnosti. Naprotiv, prema Komisijinu mišljenju, sama činjenica da neki subjekt obavlja jednu državnu djelatnost ili negospodarsku djelatnost ili više njih nije dovoljna da bi ga se općenito prestalo smatrati „poduzetnikom”. Luka se stoga smatra „poduzetnikom” ako (i u kojoj mjeri) u stvarnosti obavlja jednu gospodarsku djelatnost ili više njih.

53      U uvodnoj izjavi 45. pobijane odluke Komisija je zatim navela više vrsta gospodarskih djelatnosti koje se odnose na pružanje različitih usluga na više tržišta, a koje mogu obavljati francuske luke. Kao prvo, luke pružaju opće usluge plovilima dajući im pristup lučkoj infrastrukturi u zamjenu za naknadu. Kao drugo, neke luke pružaju konkretne usluge plovilima, među ostalim, pilotiranje, podizanje plovila, održavanje i sidrenje, isto u zamjenu za naknadu. U prva dva slučaja naknada koju dobiva luka naziva se „lučka pristojba”. Kao treće, luke u zamjenu za naknadu poduzetnicima daju na raspolaganje određene infrastrukture ili područja koji ih upotrebljavaju za vlastite potrebe ili za pružanje nekih od prethodno navedenih usluga plovilima.

54      Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 61. pobijane odluke zaključila da se „[u] pogledu njihovih gospodarskih djelatnosti […], nezavisne luke […], pomorske gospodarske komore, industrijske i gospodarske komore koje upravljaju lučkom infrastrukturom, zajednice koncesionari javne opreme koja je u državnom vlasništvu u morskim lukama te poduzetnici koji mogu dobiti tu opremu na upravljanje, a koji izravno upravljaju tim infrastrukturama ili pružaju usluge u luci smatraju […] ‚poduzetnicima’ u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a”.

55      Stoga iz obrazloženja pobijane odluke dovoljno jasno proizlazi da se subjekti korisnici potpore smatraju poduzetnicima, na koje se primjenjuju odredbe UFEU‑a o državnim potporama, samo u pogledu svojih gospodarskih djelatnosti.

56      Kao treće, s obzirom na to da tužitelj traži od Općeg suda da izmijeni izreku pobijane odluke kako bi se iz obveze plaćanja poreza na dobit izričito isključile negospodarske djelatnosti koje obavljaju francuske luke, valja podsjetiti da, na temelju ustaljene sudske prakse, nije na sudu Unije da daje naloge institucijama Unije ili da ih zamijeni u okviru nadzora zakonitosti koji provodi (vidjeti presudu od 12. svibnja 2016., Hamr – Sport/Komisija, T‑693/14, neobjavljenu, EU:T:2016:292, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

57      U svakom slučaju, takva izmjena izreke pobijane odluke ne bi bila osnovana jer se temelji na pogrešnom tumačenju pobijane odluke, pri čemu se tom odlukom samo zahtijeva da su subjekti korisnici potpore obvezni plaćati porez na dobit za dobit koju ostvaraju od svojih gospodarskih djelatnosti.

58      Stoga valja odbiti prvi tužbeni razlog.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu ocjene gospodarske prirode djelatnosti za koje su zadužene francuske luke

59      Tim tužbenim razlogom tužitelj u biti prigovara Komisiji, s jedne strane, da nije provela detaljnu analizu djelatnosti luka kako bi se utvrdilo koje su vrste djelatnosti gospodarske djelatnosti i, s druge strane, da je pogrešno kvalificirala određene djelatnosti kao gospodarske djelatnosti, iako nisu bile takve prirode.

60      U tom pogledu najprije valja podsjetiti da, u slučaju odluke koja se odnosi na program potpora, kao u ovom slučaju, Komisija može samo općenito i apstraktno proučiti obilježja predmetnog programa kako bi u obrazloženju odluke ocijenila je li taj program, zbog pravila koja predviđa, u načelu državna potpora za svoje korisnike. Stoga Komisija nije dužna provesti analizu dodijeljene potpore u svakom pojedinačnom slučaju na temelju takvog programa (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere” i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 63. i od 26. studenoga 2015., Navarra de Servicios y Tecnologías/Komisija, T‑487/13, neobjavljenu, EU:T:2015:899, t. 66.).

61      Nadalje, valja podsjetiti, kao što je to Komisija učinila u uvodnoj izjavi 42. pobijane odluke, da prema ustaljenoj sudskoj praksi pojam poduzetnika označava svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i njegovu načinu financiranja. U tom pogledu, sve djelatnosti koje se sastoje od ponude roba i usluga na tržištu čine gospodarsku djelatnost (presuda od 12. rujna 2000., Pavlov i dr., C‑180/98 do C‑184/98, EU:C:2000:428, t. 74. i 75.; vidjeti također u tom smislu presude od 16. lipnja 1987., Komisija/Italija, 118/85, EU:C:1987:283, t. 7. i od 23. travnja 1991., Höfner i Elser, C‑41/90, EU:C:1991:161, t. 21.).

62      U ovom je slučaju Komisija općenito priznala da luke mogu istodobno obavljati gospodarske i negospodarske djelatnosti. Tako je utvrdila da francuske luke mogu obavljati više vrsta gospodarskih djelatnosti koje je konkretno navela u uvodnoj izjavi 45. pobijane odluke (vidjeti točke 51. do 54. ove presude).

63      Međutim, s jedne strane, valja utvrditi da tužitelj ni na koji način ne dovodi u pitanje taj opis, nego samo tvrdi da su određene djelatnosti luka negospodarske prirode ili da Komisijina analiza nije bila dovoljno detaljna u tom pogledu.

64      S druge strane, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 44. pobijane odluke, ne osporava se, među ostalim, da luke mogu narediti izvršavanje određenih zadataka javnog tijela ili negospodarske naravi, poput kontrole i sigurnosti pomorskog prometa ili nadzora radi sprečavanja onečišćenja ni da u izvršavanju tih zadataka luke nisu poduzetnici u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naprotiv, sama činjenica da neki subjekt obavlja jednu državnu djelatnost ili negospodarsku djelatnost ili više njih nije dovoljna da bi ga se općenito prestalo smatrati „poduzetnikom”. Naime, kako bi se utvrdilo jesu li predmetne djelatnosti djelatnosti poduzetnika u smislu UFEU‑a, valja ispitati kakva je priroda tih djelatnosti. Luka se stoga smatra „poduzetnikom” ako (i u kojoj mjeri) u stvarnosti obavlja jednu gospodarsku djelatnost ili više njih (vidjeti u tom smislu presude od 24. listopada 2002., Aéroports de Paris/Komisija, C‑82/01 P, EU:C:2002:617, t. 74. i 75. i od 12. srpnja 2012., Compass‑Datenbank, C‑138/11, EU:C:2012:449, t. 37.).

65      Osim toga, u sudskoj praksi priznato je da komercijalno upravljanje te izgradnja infrastruktura luka ili zračnih luka za potrebe takvog komercijalnog upravljanja čine gospodarske djelatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 24. listopada 2002., Aéroports de Paris/Komisija, C‑82/01 P, EU:C:2002:617, t. 78.; od 19. prosinca 2012., Mitteldeutsche Flughafen i Flughafen Leipzig‑Halle/Komisija, C‑288/11 P, EU:C:2012:821, t. 40. do 43. i od 15. ožujka 2018., Naviera Armas/Komisija, T‑108/16, u žalbenom postupku, EU:T:2018:145, t. 78.).

66      Stoga je Komisija, u uvodnoj izjavi 61. pobijane odluke, pravilno smatrala da se „[u] pogledu njihovih gospodarskih djelatnosti […], nezavisne luke […], pomorske gospodarske komore, industrijske i gospodarske komore koje upravljaju lučkom infrastrukturom, zajednice koncesionari javne opreme koja je u državnom vlasništvu u morskim lukama te poduzetnici koji mogu dobiti tu opremu na upravljanje, a koji izravno upravljaju tim infrastrukturama ili pružaju usluge u luci smatraju […] ‚poduzetnicima’ u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a”.

67      Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje nijednim tužiteljevim argumentom.

68      Kao prvo, tužitelj tvrdi da se, što se tiče općenito lučke infrastrukture, Komisija pogrešno oslonila na razlikovanje pomorskih pristupnih infrastruktura prema njihovu položaju unutar luka ili izvan njih kako bi zaključila da su pravila o državnim potporama primjenjiva. U tom pogledu odlučujući kriterij nije zemljopisni položaj infrastruktura, nego kriterij donose li te infrastrukture korist cijeloj pomorskoj zajednici ili, suprotno tomu, samo gospodarskom iskorištavanju luke. Tužitelj prigovara Komisiji, s jedne strane, da se bez obrazloženja udaljila od odluke o pokretanju postupka u kojoj je javna ulaganja u pomorske pristupne rute, objekte kopnenog prometa unutar lučke zone i druge pomorske infrastrukture koje donose korist cijeloj pomorskoj zajednici kvalificirala kao negospodarske djelatnosti.

69      Valja utvrditi da je takav argument bespredmetan jer se njime ne dovodi u pitanje Komisijin zaključak u uvodnoj izjavi 61. pobijane odluke koji se temelji na činjenici da luke i drugi subjekti korisnici potpore obavljaju, barem djelomično, gospodarske djelatnosti, kako su utvrđene u uvodnoj izjavi 45. pobijane odluke, neovisno o položaju takvih djelatnosti.

70      U svakom slučaju, valja napomenuti da se Komisija, u pobijanoj odluci, nije udaljila od svojeg „tradicionalnog” pristupa prema kojem se izgradnja, održavanje, zamjena ili poboljšanje pristupnih infrastruktura luka obično smatraju negospodarskim općim mjerama, ako su stavljene na raspolaganje svim korisnicima na nediskriminirajući način i bez naknade. Naime, kao što je Komisija na to podsjetila u uvodnoj izjavi 53. pobijane odluke, taj se slučaj odnosi na situaciju u kojoj je pristup infrastrukturi besplatan, bez novčane naknade, što ovdje nije slučaj. Stoga je Komisijina analiza iz iste uvodne izjave pobijane odluke, prema kojoj, osim ako određene posebne okolnosti predmeta ne dovedu do drukčijeg zaključka, pristupne infrastrukture koje se nalaze izvan luke donose korist pomorskoj zajednici u cijelosti, dok javno financiranje pristupnih infrastruktura koje se nalaze unutar luke u načelu donosi konkretnu korist upravi same luke, u skladu s tim pristupom i stoga nije zahvaćena nikakvom pogreškom koja se tiče prava.

71      Kao drugo, tužitelj prigovara Komisiji da se udaljila od obrazloženjâ iz odluke o pokretanju postupka i prethodnih predmeta, u kojima je smatrala da izgradnja, održavanje, zamjena ili poboljšanje infrastruktura koje su korisnicima stavljene na raspolaganje besplatno i na nediskriminirajući način nisu gospodarske djelatnosti. Stoga smatra da Komisija iz gospodarskih djelatnosti luka treba isključiti neke posebne razvojne djelatnosti.

72      U tom pogledu, valja najprije podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisijina praksa odlučivanja koja se odnosi na druge predmete ne može utjecati na valjanost pobijane odluke, koja se može ocijeniti samo s obzirom na objektivna pravila UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2014., Njemačka/Komisija, T‑295/12, neobjavljenu, EU:T:2014:675, t. 181. i od 9. lipnja 2016., Magic Mountain Kletterhallen i dr./Komisija, T‑162/13, neobjavljenu, EU:T:2016:341, t. 59.).

73      Nadalje, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 21. odluke o pokretanju postupka, uzimajući u obzir predmetne okolnosti , smatrala da određene djelatnosti za koje su zadužene luke (javna ulaganja u pomorske pristupne rute – lukobrani, prevodnice, plovni putovi, jaružanje – objekte kopnenog prometa unutar lučke zone i druge pomorske infrastrukture koje donose korist cijeloj pomorskoj zajednici) nisu gospodarske djelatnosti, pri čemu je u tom pogledu uputila na uvodnu izjavu 35. svoje Odluke od 20. listopada 2004. o državnoj potpori N 520/2003 – Belgija – Financijska potpora za radove na infrastrukturi flamanskih luka (SL 2005., C 176, str. 11.).

74      Međutim, u uvodnoj izjavi 53. pobijane odluke Komisija je u odgovoru na primjedbe velike morske luke Le Havre (Francuska), koja je uputila na odluku navedenu u točki 72. ove presude, objasnila da se njezina praksa od 2004. promijenila usporedno sa sudskom praksom Suda. Komisija je također uputila na svoju odluku od 30. travnja 2015. o državnoj potpori SA.39608 – Proširenje luke u Wismaru (SL 2015., C 203, str. 1.) i na dvije točke svojeg analitičkog okvira za lučke infrastrukture na internetskoj stranici Glavne uprave (GU) za tržišno natjecanje.

75      Međutim, valja podsjetiti da je cilj pokretanja formalnog istražnog postupka upravo omogućiti Komisiji da prikupi sva potrebna mišljenja kako bi mogla donijeti konačnu odluku o kvalifikaciji mjere kao državne potpore (vidjeti presudu od 23. listopada 2002., Diputación Foral de Guipúzcoa i dr./Komisija, T‑269/99, T‑271/99 i T‑272/99, EU:T:2002:258, t. 47. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, ocjene koje je Komisija iznijela u okviru takve odluke nužno su privremene prirode i njihov je cilj odrediti predstavlja li mjera potporu te navesti razloge za dvojbe o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu presudu od 19. svibnja 2015., Diputación Foral de Bizkaia/Komisija, T‑397/12, neobjavljenu, EU:T:2015:291, t. 58.). Iz toga slijedi da konačna odluka može odstupati od odluke o pokretanju postupka a da to ne znači da je zbog toga konačna odluka nepravilna (presude od 4. ožujka 2009., Italija/Komisija, T‑424/05, neobjavljena, EU:T:2009:49, t. 69. i od 19. svibnja 2015., Diputación Foral de Bizkaia/Commission, T‑397/12, neobjavljena, EU:T:2015:291, t. 59.).

76      Samo u slučaju da Komisija, nakon donošenja odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, primijeti da se potonji postupak temelji na nepotpunim činjenicama ili pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji tih činjenica, ona treba moći odnosno obvezna je prilagoditi svoje stajalište donošenjem odluke o ispravku ili nove odluke o pokretanju postupka kako bi dotična država članica i druge zainteresirane stranke mogle učinkovito iznijeti svoje primjedbe (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2011., Regione autonoma della Sardegna i dr./Komisija, T‑394/08, T‑408/08, T‑453/08 i T‑454/08, EU:T:2011:493, t. 71. i 72.).

77      Naime, samo ako Komisija, nakon odluke o pokretanju istrage, izmijeni svoje rasuđivanje o činjenicama ili pravnoj kvalifikaciji tih činjenica koje se pokažu odlučujuće za njezinu ocjenu u pogledu postojanja potpore ili njezine spojivosti s unutarnjim tržištem, ona mora ispraviti odluku o pokretanju postupka ili je proširiti kako bi dotična država članica i druge zainteresirane stranke mogle učinkovito podnijeti svoje primjedbe.

78      Međutim, to ovdje nije slučaj što se tiče ocjena koje je Komisija iznijela u uvodnoj izjavi 53. pobijane odluke. Naime, ako te ocjene odražavaju određen razvoj njezine prakse u načinu određivanja gospodarskog ili negospodarskog pristupa lučkoj infrastrukturi općenito, to nije presudno pri Komisijinoj ocjeni u pogledu postojanja potpore ni u pogledu kvalifikacije luka, koje su korisnici potpore u ovom slučaju, kao „poduzetnika” jer nije sporno da te luke obavljaju gospodarske djelatnosti koje su osobito navedene u uvodnoj izjavi 45. pobijane odluke.

79      K tomu, te ocjene ne odstupaju bitno od pristupa koji je Komisija osobito primijenila u točki 21. odluke o pokretanju postupka. Naime, kao što je to Komisija pojasnila u svojim pismenima, razlikovni kriterij koji je upotrijebila za razlikovanje gospodarskih i negospodarskih djelatnosti, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 53. i 56. pobijane odluke, jest pitanje upotrebljavaju li infrastrukture svi korisnici bez diskriminacije i bez naknade, kao opću mjeru koju financira država u okviru svoje odgovornosti za razvoj pomorskog prometa. Samo je mjerom pojednostavljenja pojasnila da kriterij zemljopisnog položaja, ovisno o tome nalazi li se infrastruktura unutar luke ili izvan nje, u načelu omogućuje, osim u posebnim slučajevima, da se utvrdi gospodarska ili negospodarska priroda te infrastrukture.

80      Kao treće, tužitelj tvrdi da, s obzirom na to da Komisija nije dovoljno detaljno analizirala prirodu svake od djelatnosti koje obavljaju francuske luke, nije mogla odrediti njihove glavne ili pomoćne gospodarske djelatnosti, što je uvjet za primjenu pravila o državnim potporama u slučaju infrastruktura koje su predmet mješovite namjene, kao u ovom slučaju.

81      U tom pogledu, valja podsjetiti da činjenica da neki subjekt raspolaže, za izvršavanje dijela svojih djelatnosti, javnim ovlastima ne sprečava, sama za sebe, da ga se kvalificira kao poduzetnika u smislu odredbi ugovora o tržišnom natjecanju zbog njegovih ostalih gospodarskih djelatnosti (presude od 24. listopada 2002., Aéroports de Paris/Komisija, C‑82/01 P, EU:C:2002:617, t. 74. i od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 25.).

82      Točno je da, prema sudskoj praksi, s obzirom na to da javni subjekt obavlja gospodarsku djelatnost koju se može odvojiti od izvršavanja javnih ovlasti, taj subjekt u odnosu na tu djelatnost djeluje kao poduzetnik, dok, ako tu gospodarsku djelatnost nije moguće odvojiti od izvršavanja javnih ovlasti, djelatnosti koje obavlja taj subjekt kao cjelina ostaju povezane s izvršavanjem tih javnih ovlasti (presude od 12. srpnja 2012., Compass‑Datenbank, C‑138/11, EU:C:2012:449, t. 38. i od 12. rujna 2013., Njemačka/Komisija, T‑347/09, neobjavljena, EU:T:2013:418, t. 29.; vidjeti također u tom smislu presudu od 26. ožujka 2009., SELEX Sistemi Integrati/Komisija, C‑113/07 P, EU:C:2009:191, t. 71. do 80.).

83      Međutim, ne postoji nikakav prag ispod kojeg bi trebalo smatrati da su sve djelatnosti nekog subjekta negospodarske djelatnosti jer su gospodarske djelatnosti manjinske. Naime, prema sudskoj praksi, ako se gospodarska djelatnost predmetnog subjekta može odvojiti od izvršavanja njegovih javnih ovlasti, navedeni subjekt treba kvalificirati kao poduzetnika za taj dio njegovih djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 44. do 63.).

84      Međutim, u ovom slučaju, tužitelj nije podnio nijedan element kako bi dokazao da se gospodarske djelatnosti koje obavljaju luke, kao što ih je Komisija utvrdila u uvodnoj izjavi 45. pobijane odluke, odnosno osobito davanje pristupa lučkoj infrastrukturi u zamjenu za naknadu, ne mogu odvojiti od javnih ovlasti luka, kao što su kontrola i sigurnost pomorskog prometa ili nadzor radi sprečavanja onečišćenja. Kao što je to tvrdila Komisija na raspravi, sama činjenica da može postojati gospodarska povezanost između tih djelatnosti, zbog toga što gospodarske djelatnosti luka omogućuju da se u potpunosti ili barem djelomično financiraju njihove negospodarske djelatnosti, nije dovoljna da se utvrdi neodvojivost tih djelatnosti, u smislu sudske prakse.

85      Budući da se tužitelj poziva na Komunikaciju Komisije o Okviru Zajednice za državne potpore za istraživanje i razvoj i inovacije (SL 2014., C 198, str. 1.), kojom se predviđa prag od 80 % za djelatnosti istraživačkih infrastruktura iznad kojeg se te djelatnosti smatraju negospodarskim u cijelosti, dovoljno je utvrditi, poput Komisije, da u ovom slučaju uopće nije riječ o potporama za istraživanje, razvoj ili inovacije, tako da ta komunikacija nije primjenjiva.

86      Nadalje, što se tiče točke 207. Obavijesti Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a (SL 2016., C 262, str. 1.), njime se predviđa da „[a]ko se u slučajevima mješovite namjene infrastruktura upotrebljava gotovo isključivo za negospodarsku djelatnost, Komisija smatra da je moguće da se na njezino financiranje u cijelosti ne primjenjuju pravila o državnim potporama, pod uvjetom da gospodarska namjena ostane isključivo sporedna, odnosno da je to djelatnost koja je izravno povezana s upravljanjem infrastrukturom i potrebna za njega, ili neodvojivo povezana s njezinom glavnom negospodarskom namjenom”. Kao što to tvrdi Komisija, ta se točka stoga odnosi na financiranje infrastruktura koje se gotovo isključivo upotrebljavaju za negospodarsku djelatnost. U ovom slučaju, suprotno tomu, predmetna mjera potpore jest oslobođenje od poreza koje nije izravno povezano s financiranjem infrastruktura i pri kojem se ne uzimaju u obzir gospodarske ili negospodarske djelatnosti za koje se upotrebljavaju te infrastrukture.

87      U svakom slučaju, nije očito da su gospodarske djelatnosti francuskih luka isključivo sporedne njihovim negospodarskim djelatnostima. Naprotiv, iz bilješke 39. pobijane odluke proizlazi da udio lučkih pristojbi i državnih prihoda, odnosno većina prihoda ostvarenih od gospodarskih djelatnosti luka, čini 55 % operativnih troškova za veliku morsku luku Bordeaux. Osim toga, Komisija je na raspravi potvrdila da su te brojke reprezentativne za cijeli sektor.

88      Stoga valja odbiti drugi tužbeni razlog.

 Treći tužbeni razlog, koji se u biti temelji na pogrešci u ocjeni i nedostatnosti obrazloženja u pogledu pretpostavki za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama

89      Tužitelj najprije tvrdi da je pobijana odluka zahvaćena s nekoliko pogrešaka „koje se tiču prava” u pogledu ocjene pretpostavki za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama. Podredno, u slučaju da Opći sud zaključi da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava, tužitelj tvrdi da je odluka nedovoljno obrazložena.

90      Komisija osporava te argumente.

91      Najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, što se tiče pretpostavki za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu u svrhu kvalificiranja nacionalne mjere kao državne potpore, nije potrebno utvrditi stvarni utjecaj predmetne potpore na trgovinu između država članica i stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, već samo ispitati može li ta potpora utjecati na trgovinu i narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu od 14. siječnja 2015., Eventech, C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

92      Osobito se smatra, kada potpora koju država članica dodijeli jača položaj poduzetnika u odnosu na ostale poduzetnike konkurente u trgovini između država članica, da ta potpora utječe na potonje poduzetnike konkurente (vidjeti presudu od 14. siječnja 2015., Eventech, C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

93      U tom pogledu nije potrebno da poduzetnik koji je korisnik potpore sam sudjeluje u trgovini između država članica. Naime, kada država članica poduzetnicima dodijeli potporu, unutarnja aktivnost se može zadržati ili povećati, uz posljedicu da mogućnosti ulaska poduzeća osnovanih u drugim državama članicama na tržište te države budu smanjene (vidjeti presudu od 14. siječnja 2015., Eventech, C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

94      Nadalje, prema sudskoj praksi Suda, ne postoji donja granica ili postotak ispod čije bi se razine moglo smatrati da trgovina između država članica nije pogođena. Naime, relativno skromna potpora ili relativno mala veličina poduzeća korisnika potpore ne isključuje a priori mogućnost da trgovina između država članica bude pogođena (vidjeti presudu od 14. siječnja 2015., Eventech, C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

95      Što se tiče konkretnije pretpostavke za utjecaj na trgovinu među državama članicama, iz sudske prakse proizlazi da za potporu koju država članica dodijeli, u obliku porezne olakšice, nekima od svojih poreznih obveznika treba smatrati da može utjecati na tu trgovinu i, slijedom toga, da ispunjava tu pretpostavku jer navedeni porezni obveznici obavljaju gospodarsku djelatnost koja je predmet te trgovine ili da se ne može isključiti da konkuriraju drugim subjektima sa sjedištem u drugim državama članicama (vidjeti presudu od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

96      U pogledu pretpostavke za narušavanje tržišnog natjecanja, valja naglasiti da potpore koje poduzetnika oslobađaju troškova koje bi inače snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih uobičajenih djelatnosti u pravilu narušavaju uvjete tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

97      U ovom je slučaju Komisija ispitala te dvije pretpostavke u uvodnim izjavama 79. do 93. pobijane odluke. Uvodnim izjavama 82. i 83. pobijane odluke konkretno se određuje sljedeće:

„[p]orezna prednost koju imaju predmetne luke oslobađa iste od tekućih troškova koje bi inače trebali podmirivati. Mjera ih stavlja u povoljniji položaj u odnosu na francuske luke i inozemne luke Europske unije koje ju ne upotrebljavaju. Stoga su mogući utjecaj na trgovinu unutar Europske unije i narušavanje tržišnog natjecanja.

Naime, tržišno natjecanje postoji u lučkom sektoru te ga narav i karakteristike prometa, posebno pomorskog prometa i prometa unutarnjim plovnim putovima, dodatno pojačavaju. Čak i ako je moguće ustanoviti da luke imaju zakonski monopol u pružanju lučkih usluga u unutrašnjosti luka kojima upravljaju, prometne su usluge koje pružaju, barem u određenoj mjeri, u tržišnom natjecanju s onima koje nude druge luke kao i drugi pružatelji prometnih usluga kako u Francuskoj tako i u drugim državama članicama.”

98      Što se tiče konkretno situacije otočnih i prekomorskih luka, Komisija je u uvodnoj izjavi 84. pobijane odluke samo utvrdila da „[a]ko postoje ili bi mogli postojati drugi načini za otpremanje dobara u prekomorske regije, mjera može, jednako za luke udaljene od kontinentalnog dijela Francuske ili drugih europskih luka, dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja te imati učinak na trgovinu među državama članicama”. Komisija je ipak u uvodnoj izjavi 92. pobijane odluke željela pojasniti da ne isključuje da „u posebnom slučaju pojedinih luka, a poglavito onih koje ispunjavaju uvjete nametnute praksom odlučivanja, predmetna mjera nema učinak na trgovinu”. Međutim, s obzirom na to da je riječ o programu potpora, koji se odnosi na opće oslobođenje od plaćanja poreza na dobit za sve korisnike potpore navedene u ministarskim odlukama iz 1942. i 1943., Komisija je u uvodnoj izjavi 93. pobijane odluke smatrala da ta mjera kao takva može narušiti tržišno natjecanje unutar Unije i utjecati na trgovinu među državama članicama.

99      Kao prvo, valja utvrditi da je, suprotno onomu što podredno tvrdi tužitelj, takvo obrazloženje dovoljno kako bi mu se omogućilo da shvati Komisijino rasuđivanje, a Općem sudu da provede nadzor.

100    Kao drugo, valja ispitati tužiteljeve argumente prema kojima je pobijana odluka zahvaćena pogreškama u ocjeni u pogledu pretpostavki za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama.

101    U tom pogledu, tužitelj tvrdi, kao prvo, da pobijana odluka ne sadržava nijedan konkretan element kojim se može potkrijepiti njegova argumentacija o učincima predmetne porezne mjere na trgovinu među državama članicama i tržišno natjecanje. Doista, prema sudskoj praksi, učinak mjere ili programa potpora na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama ne može biti samo hipotetski ili pretpostavljen.

102    Međutim, kao što je to Komisija tvrdila u uvodnoj izjavi 87. pobijane odluke, što se tiče programa potpora, koji se primjenjuje na luke različite po veličini, zemljopisnom položaju, vrsti (unutarnja luka, morska luka) ili djelatnostima koje obavljaju, nije potrebno individualno dokazati da navedena mjera dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu da bi se utvrdilo je li promatrana mjera državna potpora. U slučaju programa potpora Komisija može samo proučavati obilježja predmetnog programa kako bi u obrazloženju odluke ocijenila osigurava li se tim programom, zbog pravila koja se njime predviđaju, znatna prednost korisnicima potpore u odnosu na njihove konkurente i daje li se prije svega prednost poduzetnicima koji sudjeluju u trgovini među državama članicama. Stoga u odluci koja se odnosi na takav program Komisija nije dužna provesti analizu dodijeljene potpore u svakom pojedinačnom slučaju na temelju takvog programa (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere” i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 63. i od 26. studenoga 2015., Navarra de Servicios y Tecnologías/Komisija, T‑487/13, neobjavljenu, EU:T:2015:899, t. 66.).

103    K tomu, valja napomenuti da, iako, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 91. ove presude, Komisija nije dužna dokazati da predmetna mjera potpore može proizvesti stvarni ili predvidljivi učinak na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama, kao što to tvrdi tužitelj, iz pobijane odluke proizlazi da, u pogledu većine predmetnih luka, konkretno velikih francuskih luka kao što su Le Havre, Rouen ili Marseille, nije sporno da su u tržišnom natjecanju s drugim lukama Unije, tako da mjera ima stvaran učinak na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama (vidjeti uvodnu izjavu 88. pobijane odluke). Što se tiče također malih luka, konkretno onih koje se nalaze blizu granične zone, Komisija je mogla smatrati da u pogledu tih luka također postoji stvarno međugranično tržišno natjecanje a da pritom ne počini pogrešku u ocjeni (vidjeti uvodnu izjavu 91. pobijane odluke). Međutim, valja utvrditi da je takvo opće ispitivanje toga postoji li narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama za određene kategorije luka dovoljno s obzirom na obveze koje Komisija ima u pogledu ispitivanja programa potpora (točka 102. ove presude).

104    Kao drugo, tužitelj pogrešno smatra da je Komisija dužna dokazati da se predmetnom poreznom mjerom koju su upotrebljavali nositelji projekta ili vlasnici lučkih infrastruktura također dodjeljuje gospodarska prednost upraviteljima i krajnjim korisnicima tih infrastruktura.

105    Naime, u pobijanoj odluci jasno se utvrđuje da se predmetne mjere potpore odobravaju u korist „nezavisnih luka (koje su dijelom postale velike morske luke), pomorskih gospodarskih komora, industrijskih i gospodarskih komora koje upravljaju lučkom infrastrukturom, zajednica koncesionara javne opreme koja je u državnom vlasništvu u morskim lukama te poduzetnika koji mogu dobiti tu opremu na upravljanje” (članak 1. pobijane odluke). Stoga je Komisija pravilno ispitala jesu li pretpostavke za postojanje potpore, konkretno pretpostavke za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama, ispunjeni za te korisnike potpore, a ne za druge kategorije subjekata, kao što su gospodarski subjekti ili krajnji korisnici lučkih infrastruktura. U svakom slučaju s obzirom na to da tužitelj zastupa francuske luke i CCI‑ove koji su zaduženi za njihovo upravljanje, teško je shvatiti kako bi eventualni nedostatak u obrazloženju pobijane odluke u pogledu eventualne neizravne potpore u korist drugih kategorija subjekata mogao utjecati na valjanost navedene odluke u pogledu njezinih članova.

106    Kao treće, tužitelj smatra da, čak pod pretpostavkom da je predmetna porezna mjera mogla utjecati na visinu cijena koje primjenjuju francuske luke, ne može utjecati na trgovinu među državama članicama i narušavati tržišno natjecanje jer cijena nije odlučujući element privlačnosti luka, uzimajući u obzir da je ta privlačnost povezana s brojnim drugim čimbenicima, kao što su opseg i kvaliteta njihove povezanosti sa zaleđem, njihov zemljopisni položaj ili koristi koje mogu pružiti širem logističkom sustavu.

107    U tom pogledu valja utvrditi, kao što je to učinila Komisija u uvodnoj izjavi 85. pobijane odluke, da nije sporno da visina primijenjenih cijena čini, među ostalim, element konkurentnosti luka. Činjenica da drugi elementi mogu imati veći ili manji utjecaj na privlačnost luke stoga ne može dovesti u pitanje Komisijin zaključaj u tom pogledu. K tomu, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, ne postoji donja granica ili postotak ispod čije bi se razine moglo smatrati da trgovina između država članica nije pogođena (točka 94. ove presude). Statistički podaci koje je iznio tužitelj, koji se odnose na tržišne udjele francuskih luka u odnosu na druge luke Unije, stoga se ne mogu dovesti u pitanje Komisijine zaključke u tom pogledu.

108    Kao četvrto, prema tužiteljevu mišljenju, u svakom slučaju, pretpostavke za utjecaj na trgovinu među državama članicama i narušavanje tržišnog natjecanja nisu ispunjene u pogledu otočnih i prekomorskih luka. Što se tiče otočnih luka, tužitelj tvrdi da je Komisija trebala uzeti u obzir posebnu situaciju tih luka, u skladu sa svojom obavijesti o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, uzimajući u obzir da je njihova glavna svrha održavanje stalnog kontakta između matične države i otoka. Što se tiče prekomorskih luka, tužitelj ističe, s jedne strane, zemljopisnu udaljenost prekomorskih područja u odnosu na područje Unije i, s druge strane, nerelevantnu ulogu tih luka u prometnom sustavu Unije, kao što proizlazi iz mogućnosti predviđene Uredbom (EU) 2017/352 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. veljače 2017. o uspostavi okvira za pružanje lučkih usluga i zajedničkih pravila o financijskoj transparentnosti luka (SL 2017., L 57, str. 1.) da isključi te luke iz svojeg područja primjene. K tomu, smatra da je Komisija u uvodnoj izjavi 84. pobijane odluke pogrešno smatrala da je predmetna porezna mjera potaknula određene poduzetnike da daju prednost prometu vodenim, a ne zračnim putem za otpremanje svoje robe u prekomorske regije i stoga dovela do narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu među državama članicama u pogledu prekomorskih luka.

109    U tom pogledu valja podsjetiti da se Komisijina odluka ne tiče pojedinačnih potpora koje se odnose na konkretnu situaciju otočnih ili prekomorskih luka, nego na program potpora za koje je ministarskim odlukama iz 1942. i 1943. utvrđeno da se odobravaju u korist „nezavisnih luka (koje su dijelom postale velike morske luke), pomorskih gospodarskih komora, industrijskih i gospodarskih komora koje upravljaju lučkom infrastrukturom, zajednica koncesionara javne opreme koja je u državnom vlasništvu u morskim lukama te poduzetnika koji mogu dobiti tu opremu na upravljanje” (članak 1. pobijane odluke).

110    Međutim, u tom pogledu, s obzirom na zahtjeve utvrđene sudskom praksom (vidjeti točke 91. do 96. i 102. ove presude), rasuđivanje iz uvodnih izjava 82. do 93. pobijane odluke dovoljno je da se utvrdi da su ispunjene pretpostavke za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu.

111    Naime, čak i pod pretpostavkom da ispitivanje pojedinačne situacije određenih otočnih i prekomorskih luka može pokazati da te pretpostavke nisu ispunjene u odnosu na njih, u pogledu postojećeg programa potpora, kao u ovom slučaju, to ispitivanje treba provesti država članica u fazi povrata potpora ili kasnijoj fazi, uz poštovanje načela lojalne suradnje između Komisije i dotične države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere” i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 63. i 125.).

112    Slijedom toga, tužiteljeve argumente koji se odnose na pojedinačnu situaciju otočnih i prekomorskih luka treba odbiti kao bespredmetne a da pritom nije potrebno odlučiti o osnovanosti analize iz posljednje rečenice uvodne izjave 84. pobijane odluke jer je takva analiza suvišna.

113    S obzirom na ta razmatranja, valja zaključiti da je pobijana odluka u dovoljnoj mjeri obrazložena i ne sadržava nijednu pogrešku u ocjeni u pogledu pretpostavki za narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama.

114    Stoga valja odbiti treći tužbeni razlog.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u vođenju postupka nadzora postojećih potpora i povredi članka 108. stavka 2. UFEU‑a, u vezi s načelom proporcionalnosti

115    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila odredbe članka 108. stavaka 1. i 3. UFEU‑a, u vezi s načelom proporcionalnosti.

116    U tom pogledu, tužitelj najprije smatra da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u vođenju postupka nadzora predmetnog programa potpora. Konkretnije, prema tužiteljevu mišljenju, time što je smatrala da je na francuskim tijelima da dokažu spojivost predmetne porezne mjere s unutarnjim tržištem, Komisija je postupala kao da je njoj podnesen zahtjev za odobrenje nove državne potpore, iako je bila upoznata s postojećom državnom potporom čiju je nespojivost dužna dokazati na temelju članka 108. stavaka 1. i 2. UFEU‑a.

117    Nadalje, tužitelj tvrdi da, u okviru postupka odgovarajućih mjera, predviđenog člankom 22. Uredbe br. 2015/1589, Komisija ne može tražiti ukidanje postojećeg programa potpora ako je samo izmjena nekih od njegovih obilježja dovoljna da se otkloni utvrđena nespojivost. Stoga, u skladu s načelom proporcionalnosti, ukidanje programa potpora treba predvidjeti samo kad je u potpunosti isključeno da se taj program mogućim izmjenama može uskladiti s pravilima Ugovora. Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je stoga trebala ispitati je li oslobođenje, uz određene izmjene predmetnog programa, moglo ispuniti uvjete o financiranju usluga od općeg gospodarskog interesa (UOGI) i može li se stoga smatrati spojivim s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a.

118    Osim toga, tužitelj tvrdi da je Komisija iskrivila smisao članka 93. UFEU‑a time što je smatrala da potpore koje su odobrene na temelju Ugovora trebaju biti povezane s određenim troškovima i ograničene te time što je ograničila materijalno područje primjene te odredbe na potpore za ulaganja, osim operativnih potpora. U prilog tom argumentu poziva se na Odluku Komisije SA.37402 od 18. prosinca 2014. o potpori isplaćenoj luki u Budimpešti (Mađarska) (SL 2014., C 141, str. 1.), kao i Komunikaciju Komisije C(2004) 43 – Smjernice Zajednice o državnim potporama za pomorski promet (SL 2004., C 13, str. 3.).

119    Iz istih razloga tužitelj smatra da je Komisija pogrešno izuzela iz primjene članak 107. stavak 3. točke (a) i (b) UFEU‑a i članak 349. UFEU‑a, samo zato što se porezna mjera ne odnosi na projekt od europskog interesa ni na prekomorske luke.

120    Naposljetku, tužitelj tvrdi da je povreda članka 108. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, u vezi s načelom proporcionalnosti, tim više očita jer je pobijana odluka donesena nakon stupanja na snagu dviju uredbi o lukama, odnosno Uredbe 2017/352 i Uredbe Komisije 2017/1084 od 14. lipnja 2017. o izmjeni Uredbe (EU) br. 651/2014 u vezi s potporama za infrastrukture luka i zračnih luka, pragova za prijavu potpora za kulturu i očuvanje baštine i za potpore za sportsku i višenamjensku rekreativnu infrastrukturu te regionalnih operativnih programa potpora za najudaljenije regije i o izmjeni Uredbe (EU) br. 702/2014 u vezi s izračunavanjem prihvatljivih troškova (SL 2017., L 156, str. 1. i ispravci SL 2018., L 26, str. 53. i SL 2019., L 119, str. 203.), iako se potonjom uredbom predviđa proširenje Uredbe o općem skupnom izuzeću za lučke infrastrukture kao i mogućnost dodjele operativnih potpora u najudaljenijim regijama.

121    Komisija osporava te argumente.

122    Kao prvo, valja podsjetiti da se člankom 108. stavkom 1. UFEU‑a predviđa da „Komisija u suradnji s državama članicama neprestano nadzire sve sustave potpora koji postoje u tim državama” i da „[…] im predlaže sve odgovarajuće mjere koje su potrebne za postupni razvoj ili funkcioniranje unutarnjeg tržišta”. Nadalje, člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a predviđa se da „[a]ko Komisija ustanovi, nakon što je pozvala odnosne stranke da podnesu svoje primjedbe, da potpora koju je dodijelila neka država ili potpora iz državnih sredstava nije spojiva s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 107. ili da se takva potpora koristi na način suprotan pravilima, ona donosi odluku prema kojoj dotična država mora ukinuti ili izmijeniti takvu potporu u roku koji odredi Komisija”.

123    U Uredbi br. 2015/1589, u njezinu poglavlju VI., pojašnjava se postupak u vezi s postojećim programima potpora. U članku 21. Uredbe br. 2015/1589 najprije se pojašnjava mehanizam za suradnju između Komisije i dotične države članice, predviđen člankom 108. stavkom 1. UFEU‑a. Nadalje, člankom 22. Uredbe br. 2015/1589 predviđa se vrsta odgovarajućih mjera koje Komisija može predložiti državi članici kada smatra da postojeći program potpora nije spojiv ili je prestao biti spojiv s unutarnjim tržištem. Te mjere mogu obuhvaćati, među ostalim, znatnu izmjenu programa potpora ili ukidanje programa potpora. Naposljetku, u članku 23. Uredbe br. 2015/1589 objašnjavaju se pravne posljedice prijedloga za poduzimanje odgovarajućih mjera. Njime se tako predviđa da u slučaju kada država članica ne prihvati predložene mjere, a Komisija, nakon što je razmotrila obrazloženje dotične države članice, još uvijek smatra da su te mjere neophodne, Komisija pokreće formalni istražni postupak. Usto se pojašnjava da se članci koji se odnose na formalni istražni postupak i vrste odluka koje Komisija može donijeti nakon tog postupka primjenjuju mutatis mutandis.

124    S obzirom na tekst tih odredbi, valja stoga smatrati da Komisija nije prebacila teret dokazivanja niti povrijedila postupak koji treba slijediti u okviru ispitivanja postojećeg programa potpora.

125    Naime, u ovom slučaju valja podsjetiti da je Komisija najprije ispitala program potpora u suradnji s francuskim tijelima, a zatim je, nakon što je predložila odgovarajuće mjere koje su ta tijela dobila, odlučila pokrenuti formalni istražni postupak u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 2015/1589 i člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a (vidjeti točke 2. do 7. ove presude).

126    Međutim, iako se odredbama navedenim u točki 122. ove presude zaista uspostavlja mehanizam za suradnju između države članice i Komisije u fazi prikupljanja podataka i predlaganja odgovarajućih mjera, njima se izričito predviđa da se, kada Komisija odluči pokrenuti formalni istražni postupak, odredbe koje se odnose na odvijanje tog postupka, koje se obično primjenjuju na nove potpore, također primjenjuju mutatis mutandis u okviru postupka u vezi s postojećim programima potpora.

127    Prema tome, kao što to tvrdi Komisija, ne postoji nikakav razlog da se, u fazi formalnog istražnog postupka, razlikuje postupak primjenjiv na nove potpore i postupak primjenjiv na postojeće potpore.

128    Ne postoji ni nikakav razlog a fortiori da se smatra da je prebačen teret dokazivanja u pogledu ispitivanja spojivosti postojećeg programa potpora s unutarnjim tržištem. Kao što to tvrdi Komisija, dotična država članica i zainteresirane stranke slobodne su osporavati Komisijino privremeno rasuđivanje u tom pogledu tijekom formalnog istražnog postupka. Država članica i, u manjoj mjeri, zainteresirane stranke u načelu su u boljem položaju da utvrde postojanje cilja u općem interesu koji se nastojao postići prilikom donošenja predmetne mjere i na temelju kojeg se tu mjeru može proglasiti u potpunosti ili djelomično spojivom.

129    U tom pogledu valja utvrditi da je Komisija u pobijanoj odluci analizirala različite razloge za utvrđivanje spojivosti koji su istaknuti tijekom formalnog istražnog postupka i da je objasnila zašto na temelju nijednog od njih nije moguće, čak ni djelomično, proglasiti predmetnu mjeru spojivom s unutarnjim tržištem.

130    Kao prvo, što se tiče članka 93. UFEU‑a, njime se predviđa da su „[p]otpore […] u skladu s odredbama Ugovorâ ako odgovaraju potrebama koordinacije prometa ili ako predstavljaju naknadu za ispunjavanje određenih obveza koje su svojstvene konceptu pružanja javnih usluga”.

131    U tom je pogledu Komisija smatrala, u uvodnoj izjavi 97. pobijane odluke, da, ako unutarnje luke imaju važnu ulogu u razvoju multimodalnog prometa, tada nisu sva lučka ulaganja obuhvaćena člankom 93. UFEU‑a koji je ograničen na potpore koje odgovaraju potrebama koordinacije prometa. Nadalje, prema Komisijinu mišljenju, oslobođenje od plaćanja poreza na dobit nije potpora za ulaganje, nego potpora za tekuće poslovanje koja nije usmjerena na ulaganje. Mjera nije usmjerena ni na naknadu za ispunjavanje određenih obveza koje su svojstvene konceptu pružanja javnih usluga kako je prethodno navedeno. Nadalje, prednost stečena oslobođenjem od plaćanja poreza nije ograničena na iznos potreban za osiguravanje koordinacije prometa ni naknade za ispunjavanje određenih obveza koje su svojstvene konceptu pružanja javnih usluga te stoga ne jamči poštovanje načela proporcionalnosti. Nema ni jasno određeni poticajni učinak, posebno zato što oslobođenje od poreza donosi korist najunosnijim lukama koje stoga imaju više sredstava i manju potrebu za poticajima. Slijedom toga, prema mišljenju Komisije, članak 93. UFEU‑a nije primjenjiv.

132    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, to rasuđivanje nije zahvaćeno nikakvom očitom pogreškom u ocjeni. Naime, tužitelj ne objašnjava, među ostalim, kako je oslobođenje od poreza na dobit u korist luka nužno za koordinaciju prometa i neodvojivo povezano s njom.

133    Međutim, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, Komisija može proglasiti potporu spojivom samo ako može utvrditi da ta potpora pridonosi ostvarenju jednog od ciljeva navedenih u pravnoj osnovi na koju se poziva za njezinu spojivost, koje poduzetnik korisnik potpore ne može postići vlastitim sredstvima u uobičajenim tržišnim uvjetima. Drugim riječima, kako bi se na potporu moglo primijeniti jedno od odstupanja predviđenih Ugovorom, ona treba biti u skladu ne samo s jednim od ciljeva koji su navedeni u Ugovoru, nego treba biti potrebna i za postizanje tih ciljeva (vidjeti po analogiji presudu od 13. prosinca 2017., Grčka/Komisija, T‑314/15, neobjavljenu, EU:T:2017:903, t. 180. i navedenu sudsku praksu).

134    K tomu, ako je točno da se ni člankom 93. UFEU‑a ni člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a ne razlikuju operativne potpore od potpora za ulaganje, valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, operativne potpore namijenjene održavanju statusa quo ili oslobađanju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih normalnih aktivnosti u načelu ne mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem.

135    Naime, za potpore koje su ograničene na smanjenje tekućih i uobičajenih operativnih troškova koje bi poduzetnici u svakom slučaju trebali snositi u okviru svojih normalnih aktivnosti, ne može se smatrati da se njima nastoji postići cilj od javnog interesa u smislu članka 93. UFEU‑a ni članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a. Budući da se takvim potporama tim poduzetnicima daje prednost u odnosu na njihove konkurente, a da to nije opravdano ostvarivanjem cilja od javnog interesa, te se potpore ne mogu proglasiti spojivim s unutarnjim tržištem (presuda od 12. srpnja 2018., Austrija/Komisija, T‑356/15, u žalbenom postupku, EU:T:2018:439, t. 581.; vidjeti u tom smislu i presudu od 8. lipnja 1995., Siemens/Komisija, T‑459/93, EU:T:1995:100, t. 76.).

136    Osim toga, tužitelj se uzalud poziva na Komisijinu odluku u predmetu SA.37402 od 18. prosinca 2014. o potpori isplaćenoj luci u Budimpešti kako bi pokušao dokazati spojivost predmetnog programa potpora s unutarnjim tržištem. Naime, kao što to tvrdi Komisija, s jedne strane, njezina praksa odlučivanja ne može utjecati na valjanost pobijane odluke (vidjeti točku 72. ove presude). U svakom slučaju, dovoljno je utvrditi da je predmetna potpora u tom predmetu bila potpora za ulaganje u lučke infrastrukture kojom se, za razliku od predmetne mjere u ovom slučaju, nastoji postići jasno utvrđen cilj.

137    Što se tiče Komunikacije Komisije o potporama za pomorski promet, kao što na to upućuje njezin naziv, odnosi se isključivo na potpore u korist pomorskog prometa, a ne na potpore u korist luka ili lučkih infrastruktura. K tomu, porezne mjere navedene u toj komunikaciji ne odnose se na opće oslobođenje od poreza na dobit, kao u ovom slučaju, nego na zamjenu određene vrste poreza drugom vrstom poreza koji se temelji na tonaži kako bi se izbjegla premještanja proizvodnje. Tužitelj stoga iz te komunikacije ne može izvesti opće načelo prema kojem su potpore u obliku smanjenja poreza spojive s unutarnjim tržištem. Ta komunikacija u najboljem slučaju dokazuje da se određene operativne potpore, u obliku poreznih olakšica, u određenim iznimnim slučajevima mogu proglasiti spojivim s unutarnjim tržištem, što Komisija ne osporava (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2018., Austrija/Komisija, T‑356/15, u žalbenom postupku, EU:T:2018:439, t. 583. i navedenu sudsku praksu).

138    Kao drugo, što se tiče članka 107. stavka 3. točaka (a) i (b) UFEU‑a i članka 349. UFEU‑a, Komisija je ispitala primjenjivost tih odredbi u uvodnim izjavama 98. do 100. pobijane odluke. Međutim, tužitelj ne objašnjava kako je to rasuđivanje zahvaćeno očitom pogreškom u ocjeni, nego samo tvrdi da je članak 349. UFEU‑a nesporno dovoljna pravna osnova kako bi se smatralo da je sustav poreznog oslobođenja prekomorskih luka spojiv s Ugovorom.

139    Međutim, u tom pogledu valja napomenuti, s jedne strane, da se predmetna mjera potpore ne odnosi na prekomorske luke, nego na sve luke i subjekte korisnike potpore, koji su utvrđeni u članku 1. pobijane odluke. S druge strane, člankom 349. UFEU‑a predviđa se da zakonodavac Unije može donijeti posebne mjere čiji je cilj, među ostalim, utvrditi uvjete primjene Ugovora u regijama koje su u njemu navedene, s obzirom na to da je njihovo strukturno uvjetovano gospodarsko i društveno stanje još složenije zbog određenih uvjeta čija postojanost i međudjelovanje u velikoj mjeri ograničuju njihov razvoj (presuda od 10. rujna 2009., Banco Comercial dos Açores/Komisija, T‑75/03, neobjavljena, EU:T:2009:322, t. 3.). Člankom 349. trećim stavkom UFEU‑a predviđa se ipak da Vijeće usvaja navedene mjere vodeći računa o posebnim svojstvima i ograničenjima najudaljenijih regija, ne ugrožavajući cjelovitost i dosljednost pravnog poretka Unije, uključujući unutarnje tržište i zajedničke politike. Međutim, valja utvrditi da se tužitelj ne poziva ni na jednu odredbu sekundarnog prava koja upućuje na to da je Vijeće odlučilo odobriti potpore u obliku oslobođenja od poreza na dobit u korist luka koje se nalaze u prekomorskim područjima.

140    Budući da se tužitelj poziva na Uredbu 2017/352, dovoljno je utvrditi, kao što je to Komisija učinila u uvodnoj izjavi 111. pobijane odluke, da svrha te uredbe nije utjecati na djelovanje Komisije utemeljeno na člancima 107. i 108. UFEU‑a, niti ima takav učinak. Suprotno tomu, tom se uredbom, čiji je cilj uspostaviti okvir za pružanje lučkih usluga i zajedničkih pravila o financijskoj transparentnosti luka, predviđa da treba omogućiti „pošten i učinkovit nadzor nad državnom potporom” (uvodna izjava 6.), da se „ne bi smjela isključiti mogućnost da nadležna tijela dodijele naknadu za djelovanja poduzeta radi ispunjavanja obveza pružanja javnih usluga ako je takva naknada u skladu s primjenjivim pravilima o državnim potporama” (uvodna izjava 32.) i da bi, „[u] svakom […] slučaju trebalo osigurati usklađenost s pravilima o državnim potporama” (uvodna izjava 43.).

141    Što se tiče Uredbe 2017/1084, na koju se tužitelj također poziva, njome se izmjenjuje Uredba Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. Ugovora (SL 2014., L 187, str. 1.), tako da joj se dodaje osobito članak 56.b i članak 56.c kojima se predviđa mogućnost izuzimanja određenih potpora u korist morskih luka i unutarnjih luka. Međutim, Uredba br. 651/2014, koja je donesena na temelju članka 108. stavka 4. UFEU‑a i Uredbe Vijeća (EZ) br. 994/98 od 7. svibnja 1998. o primjeni članaka 92. i 93. Ugovora o osnivanju Europske zajednice na određene kategorije horizontalnih državnih potpora (SL 1998., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1. str. 82.)., ima za cilj omogućiti izuzimanje država članica od njihove obveze prijavljivanja određenih kategorija potpora pod određenim uvjetima. Kao što to tvrdi Komisija, tom uredbom ipak se ne predviđaju druge pretpostavke za spojivost, osim onih koje su predviđene Ugovorom. Stoga, s obzirom na to da je Komisija utvrdila, u uvodnim izjavama 95. do 104. pobijane odluke, da se predmetnu mjeru ne može proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem a da se pritom ne počini očita pogreška u ocjeni u tom pogledu (vidjeti prethodno navedeno), nije je mogla a fortiori proglasiti spojivom na temelju Uredbe br. 651/2014. K tomu, člankom 56.b i člankom 56.c Uredbe br. 651/2014 predviđaju se određeni uvjeti osobito u pogledu prihvatljivih troškova, intenziteta potpore ili pak nužnosti potpore a da tužitelj nije pokušao dokazati da su ti uvjeti ispunjeni u ovom slučaju.

142    Prema tome, valja odbiti tužiteljev prigovor, koji se temelji na povredi posebnosti postupka koji se odnosi na postojeće potpore, prebacivanju tereta dokazivanja i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu analize spojivosti predmetnog programa s unutarnjim tržištem.

143    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti jer je u pobijanoj odluci zahtijevala samo ukidanje predmetnog programa, umjesto da je tražila njegovu prilagodbu ili ga proglasila spojivim pod određenim uvjetima.

144    U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prekoračuju granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje željenog cilja, pri čemu, kada postoji izbor među više prikladnih mjera, treba odabrati manje ograničavajuću mjeru (vidjeti presudu od 17. srpnja 2014., Westfälisch‑Lippischer Sparkassen- und Giroverband/Commission, T‑457/09, EU:T:2014:683, t. 346. i navedenu sudsku praksu).

145    U ovom slučaju, prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da je mjera koja se ispituje očito nespojiva s unutarnjim tržištem, ne bi mogla postati spojiva s unutarnjim tržištem ni da se prilagodi ili ograniči uvjetima. Komisija također tvrdi da je svaka izmjena predmetnog programa potpora kako bi postao spojiv s unutarnjim tržištem osobito složena jer sama priroda prednosti, odnosno oslobođenje od poreza na dobit povezano s ostvarenim prihodom, nije u skladu s kriterijem spojivosti, osobito proporcionalnošću i transparentnošću mjere s obzirom na utvrđeni cilj.

146    U tom pogledu valja napomenuti, s jedne strane, da se člankom 22. Uredbe br. 2015/1589 predviđa da Komisija može predložiti, na temelju odgovarajućih mjera, znatnu izmjenu programa potpora ili uvođenje postupovnih uvjeta ili pak ukidanje programa potpora. Mogućnost ukidanja predmetnog programa potpora stoga je izričito predviđena već u prijedlogu odgovarajućih mjera koji prethodi službenoj fazi ispitivanja.

147    S druge strane, mogućnost da Komisija zahtijeva samo ukidanje postojećeg programa potpora, ako na kraju formalnog istražnog postupka zaključi da taj program nije spojiv s unutarnjim tržištem, ne podliježe nikakvom dodatnom zahtjevu u odnosu na ispitivanje novog programa potpora, uzimajući u obzir usporednost postupaka koja postoji između tih dvaju postupaka od pokretanja formalnog istražnog postupka (vidjeti točku 127. ove presude).

148    Međutim, kao što to tvrdi tužitelj, takvu mogućnost treba izvršavati u skladu s načelom proporcionalnosti, što podrazumijeva da, ako su izmjena ili određene prilagodbe predmetnog programa moguće i omogućuju da postane spojiv s unutarnjim tržištem, Komisija mora barem istražiti tu mogućnost s dotičnom državom članicom u fazi svojeg prijedloga odgovarajućih mjera.

149    Valja ipak istaknuti, poput Komisije, da je takva izmjena predmetnog programa potpora, koju Francuska Republika čini se nije ni predvidjela, složena ili čak nemoguća u ovom slučaju. Naime, što se tiče mjere kojom se predviđa bezuvjetno oslobođenje od poreza na dobit u korist određenih općih kategorija korisnika potpore, bez ikakve povezanosti s jasno utvrđenim ciljem u općem interesu, izmjena tog programa podrazumijevala bi da Francuska Republika prijavi drugi program koji se bitno razlikuje od postojećeg programa potpora koji je ispitala Komisija. Stoga je prednost i njezin iznos osobito trebalo ograničiti i uvjetovati troškovima koji nisu obuhvaćeni određenim ulaganjima ili naknadom troškova mogućih UOGI‑ja čija su priroda i opseg trebali biti utvrđeni prema kategorijama luka, odnosno za svaku luku pojedinačno na godišnjoj osnovi, uzimajući u obzir financijske posebnosti otprilike 500 francuskih luka i moguće različita pravila o spojivosti koja se primjenjuju na svaku od njih, osobito na prekomorske luke.

150    Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, valja utvrditi da Komisija nije povrijedila načelo proporcionalnosti time što nije ispitala bi li predmetna mjera potpore uz određene izmjene mogla ispuniti uvjete koji se odnose na financiranje UOGI‑ja i bi li se mogla smatrati spojivom s unutarnjim tržištem.

151    Točno je, kao što to tvrdi tužitelj, da je Komisija, u svojim odlukama od 15. prosinca 2009. o državnoj potpori SA.14175 (ex E 2/2005 i N 642/2009) – Nizozemska – Existing and special projet aid to housing corporations (SL 2010., C 31, str. 4.) i od 30. kolovoza 2010. o državnoj potpori E/2005 – Nizozemska – Existing aid to housing corporations: decision amending paragraphs 22‑24 of the Commission Decision of 15 December 2009 (SL 2010., C 250, str. 1.), predložila nizozemskim tijelima da ne ukinu postojeći program potpora, nego da ga izmijene kako bi bio spojiv s pravilima Unije kojima se uređuju državne potpore.

152    Međutim, u odlukama navedenim u točki 150. ove presude koje se odnose na nizozemsko socijalno stanovanje, Kraljevina Nizozemska predložila je obveze kao odgovor na odgovarajuće mjere koje je predložila Komisija, kako bi program postao spojiv s unutarnjim tržište. Stoga je Komisijina konačna odluka donesena na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 659/1999, kojim se predviđaju pravne posljedice za državu članicu koja je prihvatila Komisijine odgovarajuće mjere.

153    Suprotno tomu, u ovom slučaju, s obzirom na to da država članica nije prihvatila odgovarajuće mjere koje je predložila Komisija ni, kao što je to Komisija potvrdila na raspravi, predložila obveze kojima se može odgovoriti na prigovore koje je istaknula Komisija, pobijana odluka donesena je nakon završetka formalnog istražnog postupka, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 2015/1589. Stoga nije moguća nikakva usporedba s odlukama navedenim u točki 150. ove presude.

154    S obzirom na sva ta razmatranja, valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave

155    Tim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je pobijana odluka donesena protivno obvezi objektivne nepristranosti koju Komisija ima na temelju načela dobre uprave, zajamčenog člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Konkretnije, prigovara Komisiji da nije djelovala u pogledu programa potpora koji se primjenjuju na određene luke Unije na temelju poreznih propisa koji su na snazi u drugim državama članicama i koji slijedom toga dovode do novih narušavanja tržišnog natjecanja izravnom povredom njezine uloge jamca dobrog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

156    Komisija osporava te argumente.

157    Najprije valja ispitati je li, kao što to tvrdi tužitelj, eventualna povreda načela dobre uprave, ako se dokaže, neovisna povreda zakonitosti koja sama po sebi može dovesti do poništenja pobijane odluke. Naime, Komisija najprije napominje da povreda tog načela može dovesti do poništenja pobijane odluke samo ako je počinjena i povreda nekog drugog pravnog pravila Unije. U tom pogledu navodi točku 43. presude od 6. prosinca 2001., Area Cova i dr./Vijeće i Komisija (T‑196/99, EU:T:2001:281), iz koje proizlazi da načelo dobre uprave nije dio pravnih pravila čiji je cilj dodjela prava pojedincima, a na čiju se povredu može pozvati kako bi se utvrdila izvanugovorna odgovornost Unije.

158    Međutim, valja napomenuti da se sudska praksa na koju se poziva Komisija odnosi na pitanje je li pravo na dobru upravu pravno pravilo čiji je cilj dodjela prava pojedincima, što je relevantno pitanje u okviru tužbe za utvrđivanje odgovornosti iz članka 268. UFEU‑a, a ne u okviru tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a, kao u ovom slučaju.

159    U okviru svojeg tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na dobru upravu, tužitelj se u biti poziva na povredu obveze dužne pažnje i obveze nepristranosti.

160    Prema sudskoj praksi, obveza dužne pažnje sastavni je dio načela dobre uprave. Općenito se primjenjuje na radnje Unijine administracije u njezinim odnosima s javnošću i podrazumijeva da Unijina administracija treba postupati s pažnjom i oprezom te pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne elemente predmetnog slučaja (vidjeti osobito u tom smislu presude od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C‑47/07 P, EU:C:2008:726, t. 92. i 93. i od 15. siječnja 2015., Ziegler i Ziegler Relocation/Komisija, T‑539/12 i T‑150/13, neobjavljenu, EU:T:2015:15, t. 97.).

161    K tomu, u skladu s člankom 41. Povelje o temeljnim pravima, svatko ima pravo, među ostalim, da institucije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano. Takva obveza nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljna jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 155. i navedenu sudsku praksu).

162    Obvezom nepristranosti koju ima Komisija ipak joj se ne može naložiti da, kad ispituje postojeće programe potpora u nekoliko država članica, istodobno provodi te istrage ili istodobno donosi obvezujuće odluke za sve države članice. U ovom slučaju, iako je točno da iz Komisijina priopćenja za medije od 9. srpnja 2014. o oslobođenjima od poreza na dobit za nizozemska javna poduzeća proizlazi da, „u nekim državama članicama, luke koje nisu obvezne plaćati porez na dobit, nego se na njih primjenjuje drugi porezni sustav koji može biti povoljniji”, dok „u drugim državama članicama luke ne plaćaju nikakav porez na dobit jer posluju s gubitkom”, tužitelj iz tih općih razmatranja ne može zaključiti da je Komisija povrijedila obvezu nepristranosti time što je najprije ispitala belgijski, nizozemski i francuski porezni sustav te donijela negativne konačne odluke u pogledu tih sustava prije nego što je ispitala sve porezne sustave drugih država članica koji eventualno također sadržavaju državne potpore.

163    K tomu, valja napomenuti da su slični argumenti ispitani i odbijeni u predmetu u kojem je donesena presuda od 31. svibnja 2018., Groningen Seaports i dr./Komisija (T‑160/16, neobjavljena, EU:T:2018:317), koja se odnosi na tužbu koju su neke nizozemske luke podnijele protiv Odluke Komisije (EU) 2016/634 od 21. siječnja 2016. o mjeri potpore SA.25338 (2014/C) (ex E 3/2008 i ex CP 115/2004) koju je provela Nizozemska — Oslobođenje od poreza na dobit za javna poduzeća (SL 2016., L 113., str. 148.).

164    Naime, Sud je u tom predmetu odlučio da činjenica da je država članica eventualno povrijedila obvezu koju ima na temelju Ugovora, osobito zabranu iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, nije moguće opravdati time da su i druge države članice povrijedile tu obvezu i da višestruko narušavanje tržišnog natjecanja i trgovine među državama članicama nema učinak međusobnog neutraliziranja nego suprotno, povećava štetne posljedice za unutarnje tržište (vidjeti presudu od 31. svibnja 2018., Groningen Seaports i dr./Komisija, T‑160/16, neobjavljenu, EU:T:2018:317, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

165    Stoga, pod pretpostavkom da druge države članice dodjeljuju državne potpore svojim morskim lukama, Komisija u pobijanoj odluci, time što je predmetni program potpora proglasila nespojivim s unutarnjim tržištem i naložila da ga se ukine, ipak nastoji uspostaviti ravnopravne uvjete tržišnog natjecanja u lučkom sektoru i stoga ispuniti ciljeve pravila o državnim potporama (vidjeti po analogiji presudu od 31. svibnja 2018., Groningen Seaports i dr./Komisija, T‑160/16, neobjavljenu, EU:T:2018:317, t. 98.).

166    Opći sud podsjetio je i da se poštovanje načela jednakog postupanja mora pomiriti s poštovanjem načela zakonitosti, što podrazumijeva da se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega (vidjeti presudu od 31. svibnja 2018., Groningen Seaports i dr./Komisija, T‑160/16, neobjavljenu, EU:T:2018:317, t. 116. i navedenu sudsku praksu).

167    Stoga treba odbiti tužiteljev argument prema kojem je Komisija povrijedila načelo dobre uprave time što je pokrenula postupke državnih potpora protiv samo tri države, Francuske Republike, Kraljevine Belgije i Kraljevine Nizozemske, iako iz odgovora na njezin upitnik proizlazi da je pola država članica priznalo da se u njihovim lukama primjenjuju porezni sustavi koji odstupaju od pravilâ općeg prava.

168    U svakom slučaju takav je argument bespredmetan jer se njime ne može dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke kao takve, nego se njime zapravo naglašava moguć Komisijin propust u pogledu sličnih programa potpora koji su također na snazi u drugim državama članicama. Međutim, kao što to tvrdi Komisija, u takvom slučaju tužitelj može podnijeti pritužbu Komisiji u pogledu programa potpora koji i dalje postoje u drugim državama članicama te u slučaju da Komisija neopravdano i produljeno ne djeluje može podnijeti tužbu zbog propusta u smislu članka 265. UFEU‑a.

169    Prema tome, s obzirom na sva ta razmatranja, valja odbiti peti tužbeni razlog i tužbu u cijelosti.

 Troškovi

170    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu s Komisijinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Union des ports de France – UPF nalaže se snošenje troškova.

Berardis Papasavvas      Spineanu‑Matei       

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. travnja 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: francuski