MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 15. siječnja 2019.(1)
Predmet C‑52/18
Christian Fülla
protiv
Toolport GmbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 1999/44/EZ – Prodaja robe široke potrošnje – Prava potrošača – Neusklađenost dostavljene robe – Naknadno usklađivanje robe – Obveze trgovca – Određivanje mjesta u kojem se roba mora staviti na raspolaganje radi popravka ili zamjene (mjesto naknadnog izvršenja) –Značenje izraza ‚značajne neugodnosti za potrošača’ – Značenje izraza ‚besplatno popraviti’ – Pravo na raskid ugovora”
1. Postoji li u pogledu kupnje robe široke potrošnje na temelju ugovora na daljinu za koju se kasnije ispostavi da nije u skladu s tim ugovorom jasno pravilo u pravu Unije koje predviđa gdje potrošač mora robu staviti na raspolaganje trgovcu kako bi je potonji uskladio?
2. U doba digitalne trgovine to pitanje dobiva sve veću važnost, osobito kada je riječ o teškoj ili nezgrapnoj robi široke potrošnje. U ovom predmetu, koji je uputio Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu, Njemačka), navodi se da je isporučeni šator za zabave veličine 5 x 6 metara imao nedostatke.
3. Kako bi odgovorio na to pitanje, Sud će morati riješiti nekoliko pitanja uređenih Direktivom 1999/44/EZ o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (u daljnjem tekstu: Direktiva)(2).
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. Direktivom je u određenoj mjeri usklađena obveza trgovca da robu široke potrošnje uskladi s ugovorom.
5. U preambuli Direktive predviđeno je sljedeće:
„(1) budući da se u članku 153. stavcima 1. i 3. [UEZ‑a] utvrđuje da bi Zajednica trebala doprinijeti postizanju visoke razine zaštite potrošača putem mjera koje usvaja u skladu s njegovim člankom 95.;
(2) budući da unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem je zajamčeno slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala; budući da se slobodno kretanje robe ne odnosi samo na poslovne transakcije nego i na privatne transakcije pojedinaca; budući da to podrazumijeva da potrošači koji borave u jednoj državi članici trebaju moći slobodno kupovati robu na državnom području druge države članice na osnovi minimalnog broja jednoobraznih poštenih pravila kojima se uređuje prodaja robe široke potrošnje;
[…]
(12) budući da u slučajevima neusklađenosti trgovac uvijek može ponuditi potrošaču, kao nagodbu, bilo koje otklanjanje neusklađenosti koje mu je na raspolaganju; budući da je na potrošaču da odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti taj prijedlog;
[…]
(19) budući da državama članicama treba biti dopušteno da odrede rok u kojem potrošač mora obavijestiti trgovca o bilo kakvoj neusklađenosti; budući da države članice mogu osigurati višu razinu zaštite potrošača time što neće uvesti takvu obvezu; budući da, u svakom slučaju, na cijelom području Zajednice potrošači trebaju imati na raspolaganju rok od najmanje 2 mjeseca u kojem mogu obavijestiti trgovca o postojanju neusklađenosti”.
6. Članak 2. stavak 2. Direktive predviđa:
„Za robu široke potrošnje podrazumijeva se da je usklađena s ugovorom ako:
(a) odgovara opisu koji je dao trgovac i ima osobine robe koju je trgovac pokazao potrošaču kao uzorak ili model;
(b) je prikladna za svaku specifičnu namjenu za koju je potrošač treba i s kojom je upoznao trgovca u trenutku sklapanja ugovora i na koju je trgovac pristao;
(c) je prikladna za upotrebu u svrhe za koje se roba iste vrste obično koristi;
(d) pokazuje kakvoću i funkcionalnost kakve su uobičajene za robu iste vrste i koje potrošač može razumno očekivati, s obzirom na prirodu robe i uzimajući u obzir bilo koju od javnih izjava koje je o specifičnim osobinama robe dao trgovac, proizvođač ili njegov predstavnik, posebno prilikom reklamnog oglašavanja ili na etiketama.”
7. Članak 3. Direktive odnosi se na prava potrošača u odnosu na ugovore o kupoprodaji robe široke potrošnje i povezana jamstva. On glasi:
„1. Trgovac je odgovoran potrošaču za bilo kakvu neusklađenost koja postoji u trenutku isporuke robe.
2. U slučaju neusklađenosti, potrošač ima pravo na besplatno usklađivanje robe s ugovorom putem popravka ili zamjene, u skladu sa stavkom 3., ili na odgovarajuće sniženje cijene ili pravo na raskid ugovora u odnosu na tu robu, u skladu sa stavcima 5. i 6.
3. Potrošač od trgovca najprije može tražiti popravak robe ili zamjenu robe, u oba slučaja besplatno, osim ako je to nemoguće ili nerazmjerno.
Smatra se da je otklanjanje neusklađenosti nerazmjerno ako trgovcu nameće troškove koji su, u usporedbi s alternativnim otklanjanjem neusklađenosti, nerazumni, uzimajući u obzir:
– vrijednost koju bi roba imala ako ne bi bilo neusklađenosti,
– značaj neusklađenosti, i
– bi li alternativno otklanjanje neusklađenosti moglo biti provedeno bez značajnih neugodnosti za potrošača.
Svaki popravak ili zamjena mora se provesti u razumnom roku i bez bilo kakvih značajnih neugodnosti za potrošača, uzimajući u obzir prirodu robe i svrhu u koju je ta roba potrošaču potrebna.
4. Izraz ‚besplatno’ u stavcima 2. i 3. odnosi se na nužne troškove nastale kako bi se roba dovela u sklad s ugovorom, posebno na poštanske troškove, troškove rada i materijala.
5. Potrošač može tražiti odgovarajuće sniženje cijene ili raskid ugovora:
– ako potrošač nema pravo ni na popravak ni na zamjenu, ili
– ako trgovac nije otklonio neusklađenost u razumnom roku, ili
– ako trgovac nije otklonio neusklađenost bez značajnih neugodnosti za potrošača.
6. Potrošač nema pravo na raskid ugovora ako se radi o neznatnoj neusklađenosti.”
8. Članak 8. stavak 2. dalje predviđa: „Države članice mogu donijeti ili zadržati na snazi strože odredbe, usklađene s Ugovorom u području na koje se odnosi ova Direktiva, kako bi osigurale višu razinu zaštite potrošača”.
B. Njemačko pravo
9. Direktiva je u njemačko pravo prenesena izmjenama Bürgerliches Gesetzbucha (njemački Građanski zakonik: BGB).
10. Članak 439. BGB‑a u pogledu naknadnog izvršenja predviđa:
„(1) Na ime otklanjanja nedostataka kupac može, prema svojem izboru, zahtijevati otklanjanje nedostatka ili isporuku stvari bez nedostatka.
(2) Trgovac snosi troškove nužne za otklanjanje nedostatka, a osobito troškove transporta, cestarina, rada i materijala.
(3) Trgovac može […] odbiti način otklanjanja nedostataka koji je odabrao kupac ako je on povezan s neproporcionalnim troškovima. Pri tome osobito treba voditi računa o vrijednosti stvari bez nedostatka, važnosti nedostatka i tome može li se nedostatak otkloniti na neki drugi način bez značajnih neugodnosti za kupca. U tom se slučaju pravo kupca ograničava na drugi način otklanjanja nedostataka; pravo trgovca da pod pretpostavkama iz prve rečenice odbije i taj način ostaje na snazi.
(4) Ako trgovac na ime otklanjanja nedostataka isporuči stvar bez nedostataka, on može od kupca zahtijevati povrat stvari s nedostatkom, u skladu s člancima 346. do 348.”
11. U pogledu mjesta izvršenja članak 269. BGB‑a predviđa sljedeće:
„(1) Ako mjesto ispunjenja nije niti određeno niti se može razaznati iz okolnosti, a osobito iz prirode obveznog odnosa, činidbu treba ispuniti u mjestu u kojem je dužnik imao boravište u vrijeme nastanka obveznog odnosa.
(2) Ako je obveza nastala u poslovnom pogonu dužnika, u slučaju da je dužnik imao poslovni nastan na nekom drugom mjestu, to drugo mjesto stupa na mjesto boravišta.
(3) Iz same okolnosti da je dužnik preuzeo troškove otpreme ne može se izvesti zaključak da mjesto u kojem treba izvršiti otpremu treba smatrati mjestom ispunjenja.”
II. Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
12. Tužitelj iz glavnog postupka od tuženika je 2015. telefonom kupio šator veličine 5 x 6 metara (opisan kao „šator za zabave”). Šator je isporučen u mjesto tužiteljeva boravišta. Tužitelj je potom tvrdio da šator ima određene nedostatke. Tuženik je sve pritužbe u pogledu nedostataka odbio kao neosnovane.
13. Tužitelj je zahtijevao naknadno izvršenje, to jest da se nedostatke otkloni ili da mu se isporuči zamjenski šator. Međutim, tužitelj robu u pitanju nije poslao tuženiku niti je ponudio to učiniti.
14. Stranke tada nisu raspravljale o mjestu takvog naknadnog izvršenja. Ni u ugovoru između stranaka ništa nije predviđeno o tom pitanju.
15. Međutim, tuženik je tijekom glavnog postupka naveo, prvi put, da je mjesto njegova sjedišta mjesto naknadnog izvršenja.
16. Sud koji je uputio zahtjev ističe da je određivanje mjesta naknadnog izvršenja bitno kako bi se utvrdilo je li tužitelj dao tuženiku priliku da otkloni nedostatke ili mu omogućio raskid ugovora u razumnom roku u smislu članka 3. stavka 5. druge alineje Direktive.
17. Dvojeći u pogledu pravilnog tumačenja relevantnih odredbi prava Unije, Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 3. stavak 3. treći podstavak [Direktive] tumačiti na način da potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi omogućavanja popravka ili zamjene uvijek samo u mjestu u kojem se roba nalazi?
2. Ako je odgovor niječan:
Treba li članak 3. stavak 3. treći podstavak [Direktive] tumačiti na način da potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi omogućavanja popravka ili zamjene uvijek u sjedištu poduzetnika?
3. Ako je odgovor niječan:
Koje kriterije sadržava članak 3. stavak 3. treći podstavak [Direktive] u pogledu određivanja mjesta u kojem potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi omogućavanja popravka ili zamjene?
4. Ako se mjesto u kojem potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi pregleda i omogućavanja otklanjanja nedostataka nalazi, uvijek ili u konkretnom slučaju, u sjedištu poduzetnika:
Je li članku 3. stavku 3. prvom podstavku u vezi s člankom 3. stavkom 4. [Direktive] sukladno da potrošač mora predujmiti troškove povrata i/ili ponovne dostave robe ili iz obveze ‚besplatnog popravka’ proizlazi da je prodavatelj obvezan predujmiti sredstva?
5. Ako se mjesto u kojem potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi pregleda i omogućavanja otklanjanja nedostataka nalazi, uvijek ili u konkretnom slučaju, u sjedištu poduzetnika te je obveza predujmljivanja sredstava od strane potrošača sukladna članku 3. stavku 3. prvom podstavku u vezi s člankom 3. stavkom 4. [Direktive]:
Treba li članak 3. stavak 3. treći podstavak u vezi s člankom 3. stavkom 5. drugom alinejom [Direktive] tumačiti na način da nije ovlašten raskinuti ugovor potrošač koji je poduzetniku samo prijavio nedostatak a da nije ponudio robu prevesti do mjesta poduzetnika?
6. Ako se mjesto u kojem potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi pregleda i omogućavanja otklanjanja nedostataka nalazi, uvijek ili u konkretnom slučaju, u sjedištu poduzetnika, ali obveza predujmljivanja sredstava od strane potrošača nije sukladna članku 3. stavku 3. prvom podstavku u vezi s člankom 3. stavkom 4. [Direktive]:
Treba li članak 3. stavak 3. treći podstavak u vezi s člankom 3. stavkom 5. drugom alinejom [Direktive] tumačiti na način da nije ovlašten raskinuti ugovor potrošač koji je poduzetniku samo prijavio nedostatak a da nije ponudio robu prevesti do mjesta poduzetnika?”
18. Pisana očitovanja u predmetnom postupku podnijele su njemačka i francuska vlada i Komisija. U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika, Sud je odlučio ne održati raspravu.
III. Analiza
19. Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima u biti želi doznati na koji način treba odrediti mjesto izvršenja kada je riječ o otklanjanju nedostataka u robi široke potrošnje njezinim popravkom ili zamjenom te kako to utječe na pravo potrošača da raskine ugovor.
20. Međutim, prije analize merituma prethodnih pitanja potrebno je osvrnuti se na argument njemačke vlade da predmetni zahtjev za prethodnu odluku nije dopušten.
A. Dopuštenost
21. Njemačka vlada tvrdi da je dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku „u najmanju ruku dvojbena”. Navodi da su činjenice predmeta i relevantne odredbe nacionalnog prava u njemu oskudno iznesene. Sud bi se morao voditi brojnim hipotezama i pretpostavkama da bi odgovorio na prethodna pitanja kako su iznesena.
22. Iako njemačka vlada prihvaća da iz sudske prakse Suda proizlazi pretpostavka koja ide u prilog dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, ona smatra da prethodna pitanja treba barem preoblikovati.
23. Valja imati na umu da je, u postupku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnoj razdvojenosti funkcija između nacionalnih sudova i Suda, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim je spor pokrenut te koji je odgovoran za kasniju sudsku odluku da odredi, s obzirom na konkretne okolnosti slučaja, je li mu prethodna odluka potrebna za donošenje presude i relevantnost pitanja koja podnosi Sudu. Posljedično, ako se prethodna pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku(3).
24. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je prilično očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja(4).
25. Smatram da ti uvjeti nisu ispunjeni u ovom predmetu.
26. Sud koji je uputio zahtjev je činjenično stanje glavnog postupka i relevantne odredbe nacionalnog prava opisao kratko, ali dovoljno jasno pa Sud raspolaže svim činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao donijeti presudu.
27. Iz zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi da sud koji je uputio zahtjev tumačenje Direktive traži kako bi odredio mjesto izvršenja u kontekstu otklanjanja nedostataka u robi široke potrošnje te, posljedično, može li tužitelj iz glavnog postupka raskinuti ugovor.
28. S obzirom na navedeno, prethodna se pitanja moraju smatrati dopuštenima te treba razmotriti njihov meritum.
B. Meritum
29. Podredno navodu da zahtjev za prethodnu odluku treba proglasiti nedopuštenim, njemačka vlada ističe da pitanja koja je uputio Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu) treba preoblikovati. U tom pogledu predlaže da ih se protumači na način da se njima pita protive li se relevantne njemačke odredbe Direktivi.
30. Smatram da prethodna pitanja nije potrebno preoblikovati. Nacionalni sud koji upućuje pitanja u najboljem je položaju da odredi sadržaj pitanja potrebnih za rješavanje spora koji se pred njim vodi.
31. Ipak, mišljenja sam da je neka od pitanja koja je uputio Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu) najbolje zajedno razmotriti.
32. Prethodna pitanja otvaraju tri zasebna problema u pogledu tumačenja članka 3. Direktive. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim, drugim i trećim pitanjem u bitnome želi utvrditi mjesto gdje se roba široke potrošnje mora staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo (mjesto naknadnog izvršenja). Četvrtim pitanjem pak pita proizlazi li iz obveze „besplatnog popravka” to da trgovac mora predujmiti eventualne troškove dostave koje bi potrošač mogao imati pri stavljanju robe trgovcu na raspolaganje. Naposljetku, peto i šesto pitanje odnose se na okolnosti u kojima potrošač može imati pravo raskinuti ugovor u slučaju da je roba neusklađena.
33. Ta ću pitanja, nakon što iznesem neke uvodne napomene o kontekstu i svrsi Direktive i njezinu članku 3., redom razmotriti.
1. Uvodne napomene
34. Direktiva je donesena u okviru nastojanja Unijina zakonodavca da u čitavoj Europskoj uniji osigura jedinstvenu minimalnu razinu zaštite potrošača od manjkavog izvršenja ugovora o kupoprodaji robe. Svrha te zaštite je potaknuti potrošače na prekogranične kupovine te im iste olakšati(5).
35. Međutim, cilj Direktive nije samo postizanje visoke razine zaštite potrošača. Njome se ujedno želi ostvariti određena ravnoteža između obveza raznih stranaka. S jedne strane, njome su utvrđene obveze trgovaca u slučaju neusklađenosti robe široke potrošnje. S druge strane, njome su predviđene obveze koje potrošači moraju ispuniti kako ne bi izgubili svoja prava(6).
36. U tom smislu, opći cilj Direktive nije dopuniti ugovorne obveze koje su stranke među sobom dogovorile, nego olakšati izvršenje dogovorenih obveza. Dodatne obveze, koje ponekad mogu nadilaziti one koje su utvrđene ugovorom, nametnute su samo za slučaj da trgovac manjkavo izvrši ugovor(7).
37. Međutim, važno je istaknuti da se Direktivom potrošače ne nastoji staviti u položaj povoljniji od onog koji mogu zahtijevati na temelju ugovora o kupoprodaji, nego se samo nastoji ponovno uspostaviti situacija koja bi postojala da je trgovac u startu isporučio robu usklađenu s ugovorom. U tom je pogledu važno istaknuti da Direktiva predviđa minimalnu razinu zaštite. Države članice mogu usvojiti strože odredbe, ali ne mogu dovesti u pitanje jamstva koja je predvidio Unijin zakonodavac(8).
38. Naposljetku, također se mora naglasiti da su Direktivom uređena samo pitanja koja su usko povezana sa zaštitom potrošača u slučajevima kada kupe robu koja nije u skladu s ugovorom. Pitanja koja se tiču sklapanja ugovora između stranaka, nedostataka u ugovoru, učinaka ugovora ili drugih oblika nepotpunog izvršenja nisu uređena tom direktivom te se na njih primjenjuje samo nacionalno pravo(9).
39. Konkretno, u članku 3. Direktive utvrđena su prava kojima raspolaže potrošač kojemu je prodana roba široke potrošnje koja u trenutku njezine isporuke nije u skladu s ugovorom. Ta odredba odražava načela na kojima se temelji čitava direktiva.
40. Članak 3. stavak 1. tako predviđa da trgovac odgovora potrošaču za bilo kakvu neusklađenost koja postoji u trenutku isporuke robe. Ako isporučena roba nije u skladu s ugovorom, trgovac nije izvršio svoje obveze na temelju ugovora o kupoprodaji te stoga mora snositi posljedice manjkavog izvršenja(10).
41. U skladu s člankom 3. stavkom 2., potrošač u tim okolnostima ima pravo na popravak robe ili njezinu besplatnu zamjenu, na odgovarajuće sniženje cijene ili na raskid ugovora u odnosu na tu robu. Iz članka 3. stavka 5. proizlazi da Direktiva prednost daje očuvanju obveza iz ugovora o kupoprodaji. Potrošač mora trgovcu dati priliku da popravi ili zamijeni robu u pitanju. Tek ako trgovac to ne učini, potrošač ima pravo na sniženje cijene ili raskid ugovora(11).
42. U članku 3. stavku 3. utvrđeni su određeni uvjeti za usklađivanje robe njezinim popravkom ili zamjenom. Usklađivanje robe mora biti besplatno za potrošača, mora se provesti u razumnom roku i bez značajnih neugodnosti za potrošača. Kako je Sud ranije istaknuo, te tri obveze izraz su jasnog nastojanja Unijina zakonodavca da potrošačima osigura djelotvornu zaštitu(12).
43. Istodobno, Direktiva u obzir uzima i interese trgovca. Kao prvo, ona predviđa dvogodišnji rok za podnošenje zahtjeva(13). Kao drugo, trgovac popravak ili zamjenu robe može odbiti samo ako je takvo usklađivanje robe nemoguće ili nerazmjerno(14).
44. Kako je Sud istaknuo u presudi Gebr. Weber i Putz, članak 3. nastoji ostvariti pravilnu ravnotežu između interesa potrošača i interesa trgovca, na način da potrošaču, kao slabijoj stranci ugovora, jamči punu i djelotvornu zaštitu od trgovčeva manjkavog izvršenja ugovornih obveza, pri čemu istodobno omogućava da se u obzir uzmu i gospodarske potrebe trgovca(15).
45. Kao i drugi Unijini instrumenti u području potrošačkog prava, Direktiva nastoji ponovno uspostaviti ravnotežu u odnosu potrošača i trgovca, čime konkretizira načelo dispozitivnosti. Međutim, Direktiva ne nastoji potrošače staviti u isključivo povoljan položaj(16).
46. Pitanja koja otvara predmetni zahtjev za prethodnu odluku moraju se razmotriti s obzirom na taj pozadinski smisao Direktive.
2. Gdje se roba široke potrošnje mora staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo (mjesto naknadnog izvršenja)?
47. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim, drugim i trećim pitanjem u bitnome želi utvrditi mjesto izvršenja u kontekstu usklađivanja robe široke potrošnje (mjesto naknadnog izvršenja). Odgovor na to pitanje odredit će je li dovoljno da potrošač odnosnu robu stavi na raspolaganje u mjestu gdje se roba nalazi (što je obično mjesto njegova boravišta) ili on tu robu mora staviti na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta.
48. Stranke koje su podnijele očitovanja imaju različita stajališta o tom pitanju, koje čini bit predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku.
49. Premda i francuska i njemačka vlada naglašavaju visoku razinu zaštite potrošača koja se nastoji ostvariti Direktivom, francuska vlada još tvrdi da je obveze u pogledu usklađivanja robe predviđene u članku 3. te direktive moguće ispuniti samo ako je dovoljno da potrošač robu u pitanju stavi na raspolaganje tamo gdje se ona nalazi. Komisija pak zauzima nešto dorađenije stajalište prema kojem se potrošača može obvezati da robu stavi na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta ako mu to ne bi izazvalo značajne neugodnosti.
50. Njemačka vlada ističe da obveza usklađivanja robe koje je besplatno za potrošača nije dovoljan pokazatelj toga da se roba uvijek mora staviti na raspolaganje u mjestu gdje se ona nalazi. Osim toga, ona tvrdi da iz obveze „bez značajnih neugodnosti za potrošača” proizlazi da su dopuštene neugodnosti za potrošača koje su manjeg značaja. Budući da vrijeme i napor potrebni da bi se roba stavila na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta mogu varirati, mjesto u kojem se roba mora staviti na raspolaganje kako bi ju se uskladilo s ugovorom treba ovisiti o okolnostima konkretnog slučaja.
51. U članku 3. nije izričito utvrđeno gdje se neusklađena roba mora staviti na raspolaganje radi popravka ili zamjene niti je Sud, koliko je meni poznato, do sada razmatrao to pitanje.
52. Međutim, iako ne propisuje izričito gdje robu široke potrošnje koja ima nedostatke treba staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo, članak 3. predviđa određene obveze u tom pogledu. Kako je gore navedeno, popravak ili zamjena neusklađene robe široke potrošnje moraju biti besplatni te ih se mora provesti u razumnom roku i bez značajnih neugodnosti za potrošača.
a) Obveza besplatnog usklađivanja robe
53. Obveza besplatnog usklađivanja robe dodatno je definirana u članku 3. stavku 4., gdje je predviđeno da se taj izraz odnosi na „nužne troškove nastale kako bi se roba dovela u sklad s ugovorom, posebno na poštanske troškove, troškove rada i materijala”.
54. Sud je u presudi Gebr. Weber i Putz istaknuo da je Unijin zakonodavac Direktivom htio aspekt „besplatnosti” trgovčeve obveze usklađivanja robe učiniti bitnim elementom zaštite potrošača. Ta obveza služi tomu da se potrošače zaštiti od financijskih tereta koji bi ih, u nedostatku takve zaštite, mogli odvratiti od toga da ostvare svoja prava(17).
55. Međutim, članak 3. stavak 3. ujedno predviđa da trgovac može odbiti besplatno popraviti ili zamijeniti robu ako je to nemoguće ili nerazmjerno. Otklanjanje neusklađenosti smatra se nerazmjernim ako trgovcu nameće nerazumne troškove(18).
56. U tom smislu, Direktiva u obzir uzima ne samo zaštitu potrošača nego i gospodarske potrebe trgovca. Ako bi trgovac prilikom popravka ili zamjene neusklađene robe morao pokriti nerazmjerne troškove, u konačnici bi zbog toga povisio svoje cijene. Tako pretrpljeni troškovi na taj bi se način prebacili na potrošače kao cjelinu.
57. Međutim, nejasno je znači li obveza „besplatnog” usklađivanja da potrošač samo ima pravo na to da mu se naknade svi troškovi koje je imao u vezi s usklađivanjem robe ili da ima pravo na usklađivanje a da pritom ne snosi apsolutno nikakav teret (financijski ili neki drugi).
58. Smatram da odgovor na to pitanje leži u drugim dvjema obvezama spomenutima u članku 3. Direktive.
b) Obveza usklađivanja robe u razumnom roku
59. Članak 3. stavak 3. ujedno predviđa, u trećem podstavku, da se svaki popravak ili zamjena mora provesti u razumnom roku. Ta je obveza povezana s ciljem Unijina zakonodavca da se eventualni problemi između potrošača i trgovca riješe brzo i prijateljski(19).
60. Stavljanjem robe na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta u određenim se okolnostima može osigurati brz popravak ili zamjena. Naime, u takvim bi okolnostima moglo proći mnogo vremena prije nego što bi trgovac uspio pregledati robu u mjestu gdje se ona nalazi ili organizirati njezin prijevoz do mjesta njegova sjedišta, osobito ako se ono nalazi u drugoj državi.
61. S druge strane, ako trgovac u mjestu gdje se roba nalazi već raspolaže logističkom mrežom za isporuku robe, može brže i jeftinije robu pregledati u mjestu gdje se ona nalazi ili organizirati njezin prijevoz do mjesta svojeg sjedišta.
62. Dakle, ako promatramo isključivo iz perspektive brzine, čini se da mjesto u kojem robu treba staviti na raspolaganje ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.
c) Obveza usklađivanja robe bez značajnih neugodnosti za potrošača
63. Treća obveza iz članka 3. stavka 3. jest da se roba mora uskladiti bez značajnih neugodnosti za potrošača. Prilikom određivanja značajne neugodnosti u obzir treba uzeti prirodu robe i svrhu u koju je ta roba potrošaču potrebna(20).
64. Stoga se mjesto u kojem se roba mora staviti na raspolaganje kako bi ju se uskladilo (mjesto naknadnog izvršenja) ne može izabrati na način da to potrošaču izazove značajne neugodnosti. Na temelju argumentum a contrario može se zaključiti da potrošač, međutim, mora prihvatiti manje značajne ili neznatne neugodnosti u pogledu popravka ili zamjene robe. U skladu s tekstom članka 3. stavka 3. trećeg podstavka, pri ocjenjivanju čini li nešto značajnu neugodnost potrošaču u obzir treba uzeti prirodu robe i svrhu u koju je ta roba potrošaču potrebna.
65. Sud je u presudi Gebr. Weber i Putz naveo da, vodeći računa o visokoj razini zaštite potrošača koja se nastoji postići Direktivom, izraz „bez značajnih neugodnosti za potrošača” nije moguće usko tumačiti(21).
66. Taj se navod na prvi pogled može činiti pomalo proturječnim. Zahtijevajući da neugodnosti budu značajne, čini se da je Unijin zakonodavac htio odrediti prilično visok prag za vrstu neugodnosti koje bi potrošač trebao tolerirati. Međutim, široko tumačenje odnosnog izraza snižava taj prag.
67. Prema mojemu mišljenju, prilikom tumačenja tog izraza mora se postići ravnoteža između interesa da se zaštiti potrošač i interesa da se zahtjevu koji je odredio Unijin zakonodavac ne oduzme djelotvornost. Stoga smatram, čak i u svjetlu navoda Suda u presudi Gebr. Weber i Putz, da taj izraz, u svakom slučaju, nije moguće tumačiti na način koji isključivo pogoduje interesima potrošača. To osobito vrijedi s obzirom na cilj Direktive da se uspostavi pravilna ravnoteža između, s jedne strane, interesa potrošača i, s druge strane, gospodarskih potreba trgovca.
68. Stoga je, prema mojemu mišljenju, o značajnim neugodnostima za potrošača riječ ako je teret takav da potrošača odvraća od toga da ostvari svoja prava(22). Međutim, kao i u kontekstu drugih Unijinih instrumenata u području potrošačkog prava, ocjena se ne može temeljiti na tome što bi pojedinačnog potrošača odvratilo od toga da ostvari svoja prava. Umjesto toga, u ocjeni se kao referentna točka mora koristiti objektivni standard tereta kakav bi prosječnog potrošača odvratio od ostvarenja prava(23).
69. Kako bi osigurao brz popravak ili zamjenu, prosječni će potrošač možda biti voljan organizirati prijevoz robe u pitanju u mjesto trgovčeva sjedišta ili ju staviti na raspolaganje obližnjem serviseru. Međutim, to će općenito ovisiti o prirodi robe. Ako je roba u pitanju prilično kompaktna te se može lako poslati redovnom poštom, može se pretpostaviti da stavljanje robe na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta neće potrošaču izazvati nikakve značajne neugodnosti. Ako je roba pak nezgrapna ili se njome mora rukovati na poseban način, potrošač neće biti jednako voljan sam organizirati njezin prijevoz.
70. Dakle, čini se da mjesto u kojem se roba mora staviti na raspolaganje da bi se ispunile obveze iz članka 3. stavka 3. ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.
71. Ti zaključci u svakom slučaju vrijede za robu kupljenu na daljinu. Ako je potrošač robu kupio u mjestu trgovčeva sjedišta te ona, usto, ne zahtijeva posebnu ugradnju, smatram da se može pretpostaviti da stavljanje robe na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedište ne izaziva potrošaču nikakve značajne neugodnosti.
d) Dodatne napomene
72. Moglo bi se tvrditi da određivanje mjesta u kojem se roba mora staviti na raspolaganje radi popravka ili zamjene na temelju ocjene okolnosti konkretnog slučaja ne pruža visok stupanj pravne sigurnosti. Mogući su slučajevi u kojima na prvu nije očito gdje se roba mora staviti na raspolaganje radi usklađivanja.
73. Međutim, sigurnost se može povećati mjerama trgovaca ili država članica.
74. Kao prvo, u interesu zadovoljstva kupaca kao i brzog i prijateljskog rješavanja problema u vezi s usklađenošću robe trgovci mogu dobrovoljno pružiti određene usluge nakon prodaje (primjerice, pregled pokvarenih kućanskih uređaja u mjestu potrošačeva boravišta ili poštanske marke za povrat robe). U biti, takva praksa već postoji u nekim državama.
75. Kao drugo, budući da je Direktiva mjera minimalnog usklađivanja te da državama članicama ostavlja određenu slobodu, potonje mogu mjesto u kojem se roba mora staviti na raspolaganje radi njezina usklađivanja odrediti u svojim nacionalnim odredbama, imajući na umu obveze iz članka 3. stavka 3. Osim toga, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive, države članice uvijek mogu donijeti ili zadržati na snazi strože odredbe kako bi osigurale višu razinu zaštite potrošača. Dakle, u interesu pravne sigurnosti države članice mogu usvojiti posebna pravila za određene kategorije robe.
76. Kao zaključak o prvom, drugom i trećem prethodnom pitanju, predlažem da Sud odgovori na način da članak 3. stavak 3. treći podstavak Direktive treba tumačiti u smislu da mjesto u kojem potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi omogućavanja popravka ili zamjene treba odrediti nacionalni sud, s obzirom na sve relevantne okolnosti spora koji se pred njim vodi. U tom pogledu, mjesto u kojem se roba mora staviti na raspolaganje mora biti takvo da osigurava besplatan popravak ili zamjenu, u razumnom roku i bez značajnih neugodnosti za potrošača, uzimajući u obzir prirodu robe i svrhu u koju je ta roba potrošaču potrebna.
77. Za slučaj da sud koji je uputio zahtjev zaključi da potrošač u ovom konkretnom slučaju mora robu u pitanju staviti na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta, u nastavku ću razmotriti pitanje ima li potrošač pravo na to da mu se predujme eventualni troškovi dostave.
3. Daje li obveza „besplatnog popravka” potrošaču pravo na to mu se predujme troškovi dostave?
78. Nacionalni sud četvrtim prethodnim pitanjem od Suda traži da razmotri proizlazi li iz obveze „besplatnog popravka” da trgovac mora potrošaču predujmiti troškove koje bi potonji mogao imati pri stavljanju robe na raspolaganje trgovcu.
79. Izraz „besplatno” je u članku 3. stavku 4. Direktive definiran na način da se odnosi na „nužne troškove nastale kako bi se roba dovela u sklad s ugovorom, posebno na poštanske troškove, troškove rada i materijala”. Kako je Sud već istaknuo u presudi Quelle, iz činjenice da je Unijin zakonodavac upotrijebio prilog „posebno” proizlazi da je popis troškova ilustrativan, a ne iscrpan(24).
80. Iz članka 3. stavka 4. proizlazi da potrošač u svakom slučaju nije odgovoran za troškove povratne dostave neusklađene robe trgovcu. Međutim, kako je natuknuto u točki 57. ovog mišljenja, iz te je odredbe manje očito podrazumijeva li obveza „besplatnosti” samo da potrošač ima pravo na naknadu svih troškova usklađivanja robe ili pak da se od potrošača u tom postupku ne smije, makar i privremeno, zahtijevati nikakav financijski doprinos.
81. Iz presude Gebr. Weber i Putz se čini da je Sud prešutno prihvatio potonje tumačenje(25). Osim toga, Sud je u toj presudi naveo da iz teksta Direktive kao i iz povezanih pripremnih akata proizlazi da je Unijin zakonodavac htio aspekt „besplatnosti” trgovčeve obveze usklađivanja robe učiniti bitnim elementom zaštite koju ta direktiva pruža potrošačima. Obveza „besplatnosti” pripojena trgovčevoj obvezi usklađivanja robe namijenjena je zaštiti potrošača od rizika financijskih tereta koji bi ih mogli, da nema takve zaštite, odvratiti od toga ostvare svoja prava(26).
82. Iz toga bi se moglo zaključiti da se potrošaču uvijek moraju predujmiti troškovi dostave.
83. Međutim, Direktivom se ne nastoje samo zaštititi interesi potrošača. Njome se ujedno želi postići ravnoteža između tih interesa i gospodarskih potreba trgovca. Osim toga, ona ujedno teži brzom rješavanju problema u vezi s neusklađenošću robe.
84. Obveza trgovca da predujmi troškove dostave uvijek će povećati vrijeme potrebno za usklađivanje robe. Usto, predujmljivanje troškova dostave može trgovcu nametnuti nerazmjeran upravni teret. To bi osobito bio slučaj kada bi se nakon pregleda robe u pitanju ispostavilo da ona ipak nema nedostatke.
85. Stoga smatram da je obveza potrošača da predujme troškove dostave robe kako bi ju se pregledalo ili uskladilo u mjestu trgovčeva sjedišta u skladu sa smislom Direktive. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da troškovi dostave ne smiju biti toliko visoki da čine financijski teret koji potrošače odvraća od toga da ostvare svoja prava.
86. Prema mojemu mišljenju, na pitanje je li taj prag dosegnut mora se odgovoriti na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja, uzimajući u obzir čimbenike poput visine troškova dostave, vrijednosti robe ili pravnih lijekova koje potrošač ima na raspolaganju za slučaj da trgovac ne naknadi predujmljene troškove.
87. Stoga predlažem da Sud na četvrto prethodno pitanje odgovori na način da se članku 3. stavku 3. prvom podstavku u vezi s člankom 3. stavkom 4. Direktive ne protivi obveza potrošača da predujmi troškove povrata i/ili ponovne dostave robe, pod uvjetom da mu to ne stvara financijski teret koji ga odvraća od toga da ostvari svoja prava.
4. Kada potrošač ima pravo raskinuti ugovor?
88. Peto i šesto prethodno pitanje odnose se na okolnosti u kojima potrošač može imati pravo raskinuti ugovor kada roba nije usklađena s tim ugovorom. Točnije, postavlja se pitanje može li se na članak 3. stavak 5. Direktive, u svrhu raskida ugovora, pozivati potrošač koji je trgovcu samo prijavio da roba nije usklađena a da nije tu robu stavio ili ju ponudio staviti na raspolaganje u mjestu trgovčeva sjedišta.
89. U skladu s člankom 3. stavkom 5. Direktive, potrošač ima pravo na sniženje cijene ili raskid ugovora ako, kao prvo, popravak ili zamjena nisu mogući ili ako bi trgovcu izazvali nerazmjeran teret, kao drugo, trgovac popravak ili zamjenu nije proveo u razumnom roku ili, kao treće, trgovac nije otklonio neusklađenost bez značajnih neugodnosti za potrošača. Osim toga, pravo na raskid ugovora ne postoji kada je riječ o tek neznatnoj neusklađenosti(27).
90. Dakle, članak 3. uspostavlja jasnu hijerarhiju sredstava na koje potrošač ima pravo kada roba nije usklađena. Raskid ugovora je u toj hijerarhiji krajnje sredstvo. Očito je da Direktiva zagovara izvršenje ugovora, u interesu obiju njegovih stranaka(28).
91. To je razlog zbog kojeg se, prema mojemu mišljenju, mogućnost raskida ugovora mora usko tumačiti.
92. Budući da Direktiva nastoji očuvati određenu ravnotežu između obveza raznih stranaka ugovora(29), njezin članak 3. i potrošaču i trgovcu nameće određene obveze za slučaj neusklađenosti robe.
93. S jedne strane, potrošač mora trgovcu pružiti odgovarajuću priliku da robu uskladi. U tu je svrhu potrebno djelovanje potrošača. Za početak, on mora trgovca obavijestiti o neusklađenosti robe u pitanju te o svojem izboru načina za njezino usklađivanje u skladu s člankom 3. stavkom 3. Direktive (popravak ili zamjena). Osim toga, potrošač neusklađenu robu mora staviti na raspolaganje trgovcu.
94. S druge strane, trgovac mora popravak ili zamjenu provesti u razumnom roku te bez značajnih neugodnosti za potrošača. Trgovac to može odbiti samo ako je to nemoguće ili nerazmjerno(30).
95. Potrošač može sniženje cijene ili raskid ugovora zahtijevati samo ako trgovac ne izvrši svoje obveze iz članka 3. Kako je spomenuto, raskid ugovora uopće nije moguć ako je riječ tek o neznatnoj neusklađenosti robe u pitanju.
96. Sud koji je uputio zahtjev u predmetnom se slučaju suočava s pitanjem je li potrošač ispunio svoje obveze iz članka 3. te može li stoga raskinuti ugovor u okolnostima u kojima nije jasno u kojem se mjestu roba mora staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo.
97. Iz zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu) nije moguće jasno utvrditi sve pojedinosti odnosa između potrošača i trgovca. Međutim, čini se da stranke nisu raspravljale o tome gdje robu treba staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo. Iz spisa predmeta se čini da je potrošač samo zatražio da se roba uskladi u mjestu njegova boravišta. Trgovac je pak tek u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev prvi put naveo da se roba trebala staviti na raspolaganje u mjestu njegova sjedišta.
98. Čini mi se da je potrošač time ispunio svoje obveze iz članka 3. Kako je Sud naveo u presudi Faber, obveza potrošača ne može biti veća od one koja se sastoji od obavještavanja trgovca o postojanju neusklađenosti. Uzimajući u obzir potrošačev slabiji položaj u odnosu na trgovca što se tiče informiranosti o kakvoći te robe i o stanju u kojem je ona prodana, potrošač, usto, ne može biti dužan navesti točan uzrok neusklađenosti(31).
99. Nasuprot tomu, s obzirom na informacije koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, čini se da trgovac u tim okolnostima nije ispunio svoje obveze iz članka 3. Obveza otklanjanja neusklađenosti u razumnom roku podrazumijeva, prema mojemu mišljenju, da u razumnom roku treba poduzeti i sve korake potrebne za otklanjanje neusklađenosti, pod uvjetom da je potrošač jasno prijavio neusklađenost, uključujući određen broj pojedinosti o prirodi robe u pitanju, dogovorene ugovorne uvjete i konkretne znakove navedene neusklađenosti(32).
100. U tim okolnostima, mišljenja sam da slučaj kada trgovac u odnosu na potrošača samo tvrdi da je roba u pitanju usklađena i ne poduzme nikakve korake kako bi barem pregledao robu treba smatrati potpunim propustom, zbog čega nisu ispunjene obveze iz članka 3. Direktive. Trgovac je u najmanju ruku dužan potrošača u razumnom roku obavijestiti o tome gdje robu treba staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo. Budući da trgovac djeluje u okviru svoje struke, veća je vjerojatnost da će on znati gdje robu treba staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo.
101. Shodno tomu, u predmetnom se slučaju mora smatrati da je rok u kojem se roba trebala uskladiti počeo teći.
102. Međutim, bitna pretpostavka ostvarenju bilo kojeg prava iz članka 3. Direktive jest ta da roba u trenutku isporuke nije usklađena s ugovorom. Budući da na temelju Direktive vrijedi presumpcija da je roba usklađena s ugovorom(33), potrebno je još dokazati da to nije slučaj da bi potrošač taj ugovor mogao raskinuti(34).
103. Stoga, odgovor na peto i šesto prethodno pitanje mora biti da potrošač ima pravo raskinuti ugovor o kupoprodaji ako trgovac nije poduzeo nikakve korake, među koje je uključeno i pružanje informacija o tome gdje robu treba staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo s ugovorom na jedan od načina predviđenih u članku 3. stavku 3. Direktive, osim ako je riječ o neznatnoj neusklađenosti ili ako neusklađenost nije dokazana.
IV. Zaključak
104. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja je uputio Amtsgericht Norderstedt (Općinski sud u Norderstedtu, Njemačka):
Članak 3. stavak 3. treći podstavak Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu treba tumačiti na način da mjesto u kojem potrošač mora poduzetniku ponuditi robu kupljenu na daljinu radi omogućavanja popravka ili zamjene treba odrediti nacionalni sud, s obzirom na sve relevantne okolnosti spora koji se pred njim vodi. U tom pogledu, mjesto u kojem se roba mora staviti na raspolaganje mora biti takvo da osigurava besplatan popravak ili zamjenu, u razumnom roku i bez značajnih neugodnosti za potrošača, uzimajući u obzir prirodu robe i svrhu u koju je ta roba potrošaču potrebna.
Članku 3. stavku 3. prvom podstavku u vezi s člankom 3. stavkom 4. Direktive 1999/44 ne protivi se obveza potrošača da predujmi troškove povrata i/ili ponovne dostave robe, pod uvjetom da mu to ne stvara financijski teret koji ga odvraća od toga da ostvari svoja prava.
Članak 3. stavak 3. treći podstavak Direktive 1999/44, u vezi s drugom alinejom članku 3. stavku 5., treba tumačiti na način da potrošač koji je trgovcu prijavio nedostatak ima pravo raskinuti ugovor ako trgovac nije poduzeo nikakve korake, među koje je uključeno i pružanje informacija o tome gdje robu treba staviti na raspolaganje da bi ju se uskladilo s ugovorom na jedan od načina predviđenih u članku 3. stavku 3. Direktive 1999/44, osim ako je riječ o neznatnoj neusklađenosti ili ako neusklađenost nije dokazana.