Language of document :

Žalba koju je 4. rujna 2019. podnio NRW.Bank protiv presude Općeg suda (osmo prošireno vijeće) od 26. lipnja 2019. u predmetu T-466/16, NRW.Bank protiv Jedinstvenog sanacijskog odbora

(predmet C-662/19 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: NRW.Bank (zastupnici: J. Seitz, J. Witte i D. Flore, odvjetnici)

Druge stranke u postupku: Jedinstveni sanacijski odbor, Vijeće Europske unije, Europska komisija

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

ukine presudu Općeg suda Europske unije od 26. lipnja 2019. u predmetu T-466/16 i poništi odluku tuženika i druge stranke u žalbenom postupku o tužiteljevu godišnjem doprinosu fondu za restrukturiranje za financijsku godinu 2016.;

podredno, ukine presudu navedenu u točki 1. žalbenog zahtjeva i predmet vrati na ponovno odlučivanje Općem sudu;

naloži snošenje troškova drugoj stranci u žalbenom postupku.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U okviru svoje žalbe žalitelj iznosi dva žalbena razloga:

Kao prvo, suprotno stajalištu Općeg suda, rok za podnošenje njegove tužbe za poništenje nije istekao u smislu članka 263. stavka 6. UFEU-a. Tuženikova odluka o tužiteljevu godišnjem doprinosu fondu za restrukturiranje za godinu 2016. temelji se, naime, na dvije uzastopne tuženikove odluke, takozvanom „prvom SRB-ovom rješenju” i takozvanom „drugom SRB-ovom rješenju”. Oba SRB-ova rješenja bila su upućena samo Nacionalnom sanacijskom tijelu („FMSA”) i tužitelju nisu bila izravno priopćena niti je o njima obaviješten. Tužitelj je o navodnom postojanju (ali ne i o sadržaju) SRB-ovih rješenja doznao iz odnosnih FMSA-ovih odluka o naplati, iz takozvane „prve FMSA-ove odluke” odnosno iz „druge FMSA-ove odluke”.

Stoga je, suprotno stajalištu Općeg suda, relevantan trenutak za izračun roka za podnošenje tužbe za poništenje isključivo tužiteljev primitak druge FMSA-ove odluke. Naime, prvo SRB-ovo rješenje zamijenjeno je drugim SRB-ovim rješenjem.

Čak i ako se pretpostavi da prvo SRB-ovo rješenje nije u potpunosti zamijenjeno nego samo izmijenjeno drugim SRB-ovim rješenjem, u skladu sa sudskom praksom, opet bi isključivo primitak druge FMSA-ove odluke bio relevantan za početak roka za podnošenje tužbe.

Tužitelj nadalje smatra da, suprotno stajalištu Općeg suda, uzimajući u obzir posebnosti ovog slučaja, nije imao obvezu zatražiti prvo SRB-ovo rješenje i na taj način upoznati se s njegovim sadržajem i obrazloženjem. Naime, takva obveza u svakom slučaju ne postoji ako – kao u ovom slučaju – nije jasno na koga se navodni zahtjev odnosi ni što je njegov predmet.

Naposljetku, zbog načela zaštite legitimnih očekivanja, međutim, u svakom slučaju zbog ispričive zablude, treba smatrati da je poštovan rok za tužbu.

Kao drugo, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je polazio od toga da tužitelj nije iznio tužbene razloge i argumente u vezi s drugim SRB-ovim rješenjem. Tim se utvrđenjem povređuje tužiteljevo pravo na saslušanje koje proizlazi iz članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Opći sud zanemario je različita tužiteljeva očitovanja, pogrešno ih nije razmatrao pri donošenju odluke i tako tužitelju nije osigurao pošteno suđenje.

____________