PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

10. travnja 2019.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Posebne mjere ograničavanja donesene protiv osoba, skupina i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma – Zamrzavanje financijskih sredstava – Mogućnost da se tijelo treće države okvalificira kao nadležno tijelo u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP – Činjenična osnova odluka o zamrzavanju financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Ovjeravanje akata Vijeća”

U predmetu T‑643/16,

Al‑Gama’a al - Islamiyya Egypt, koji zastupa L. Glock, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje su u početku zastupali G. Étienne i H. Marcos Fraile, zatim H. Marcos Fraile, B. Driessen i V. Piessevaux te naposljetku H. Marcos Fraile, B. Driessen i A. Sikora‑Kalėda, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire:

Europska komisija, koju su u početku zastupali J. Norris‑Usher, L. Havas, R. Tricot i L. Baumgart, zatim R. Tricot, C. Zadra i A. Tizzano, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a koji se odnosi na poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2016/1136 od 12. srpnja 2016. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2015/2430 (SL 2016., L 188, str. 21.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2016/1127 od 12. srpnja 2016. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2015/2425 (SL 2016., L 188, str. 1.), kao drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/154 od 27. siječnja 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2016/1136 (SL 2017., L 23, str. 21.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/150 od 27. siječnja 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2016/1127 (SL 2017., L 23, str. 3.), kao treće, Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/1426 od 4. kolovoza 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/150 (SL 2017., L 204, str. 3.), kao četvrto, Odluke Vijeća (ZVSP) 2018/475 od 21. ožujka 2018. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/1426 (SL 2018., L 79, str. 26.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2018/468 od 21. ožujka 2018. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma te o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/1420 (SL 2018., L 79, str. 7.), kao peto, Odluke Vijeća (ZVSP) 2018/1084 od 30. srpnja 2018. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2018/475 (SL 2018., L 194, str. 144.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2018/1071 od 30. srpnja 2018. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2018/468 (SL 2018., L 194, str. 23.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, P. Nihoul (izvjestitelj) i J. Svenningsen, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 6. studenoga 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora i činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

 Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001)

1        Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je 28. rujna 2001. Rezoluciju 1373(2001) koja sadržava strategije za borbu protiv terorizma svim sredstvima, a posebno protiv financiranja terorizma. Točkom 1. podtočkom (c) te rezolucije određeno je, među ostalim, da sve države moraju bez odgađanja zamrznuti financijska sredstva i ostalu financijsku imovinu ili gospodarske izvore osoba koje počine ili pokušaju počiniti teroristička djela ili koje sudjeluju u terorističkim djelima ili pomažu u njihovu izvršenju, subjekata u vlasništvu tih osoba ili pod njihovom kontrolom te osoba i subjekata koji djeluju u ime ili prema uputama tih osoba i subjekata.

2        Tom rezolucijom nije predviđen popis osoba, subjekata ili skupina na koje treba primijeniti te mjere.

 Pravo Europske unije

3        Budući da je djelovanje Europske unije bilo nužno za provedbu Rezolucije 1373 (2001), Vijeće Europske unije usvojilo je 27. prosinca 2001. Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak, 1., str. 11.). Konkretno, članak 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i ostale financijske imovine ili gospodarskih izvora osoba, skupina i subjekata uključenih u djela terorizma i navedenih u popisu koji se nalazi u prilogu navedenom zajedničkom stajalištu.

4        Istoga dana, radi provedbe na razini Unije mjera opisanih u Zajedničkom stajalištu 2001/931, Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.), kao i Odluku 2001/927/EZ kojom se utvrđuje popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2001., L 344, str. 83.).

5        Dana 2. svibnja 2002., Vijeće je ime „,Gama’a al‑Islamiyya’ (također poznata kao ,Al Gama’a al‑Islamiyya’) (,Islamic Group’ (Islamistička grupa) – ,IG’)” uvrstilo na popis priložen Zajedničkom stajalištu 2002/340/ZVSP o ažuriranju Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2002., L 116, str. 75.) i na popis uključen u Odluku 2002/334/EZ o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Odluke 2001/927 (SL 2002., L 116, str. 33.).

6        Ti su popisi bili ažurirani primjenom članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 i člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 2580/2001.

7        Dana 21. prosinca 2015. Vijeće je tužiteljevo ime na navedenim popisima zadržalo Odlukom (ZVSP) 2015/2430 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2015/1334 (SL 2015., L 334, str. 18.) i Provedbenom uredbom (EU) 2015/2425 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2015/1325 (SL 2015., L 334, str. 1.).

8        Vijeće je 22. prosinca 2015. u Službenom listu Europske unije objavilo Obavijest namijenjenu osobama, skupinama i subjektima koji se nalaze na popisu iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2015., C 430, str. 5.). Tom su obaviješću obaviještene te osobe, skupine i subjekti da je njihovo ime bilo zadržano na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava i da Vijeću mogu podnijeti zahtjev za pribavljanje obrazloženja kojim se opravdava to zadržavanje.

9        Dana 20. svibnja 2016. tužiteljev je odvjetnik zatražio od Vijeća da mu dostavi obrazloženje na temelju kojeg je ime njegove stranke bilo prvotno uvršteno na popise za zamrzavanje financijskih sredstava, a kasnije zadržano na tim popisima na temelju Provedbene uredbe 2015/2425, dovodeći u sumnju činjenicu da su se navedeni popisi u stvarnosti odnosili na njegovu stranku.

10      Dana 26. svibnja 2016. Vijeće mu je dostavilo jedanaest obrazloženja navevši:

„U prilogu ovom dopisu naći ćete obrazloženja kojima se opravdava uvrštenje i zadržavanje vaše stranke na popisu koji se nalazi u [Provedbenoj u]redbi 2015/2425 […] o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe […] br. 2580/2001.”

 Pobijani akti

 Akti iz srpnja 2016.

11      Dana 12. srpnja 2016. Vijeće je, s jedne strane, donijelo Odluku (ZVSP) 2016/1136 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2015/2430 (SL 2016., L 188, str. 21.), te, s druge strane, Provedbenu uredbu (EU) 2016/1127 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/2425 (SL 2016., L 188, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2016.). Tužiteljevo je ime zadržano na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz srpnja 2016.).

12      Dopisom od 13. srpnja 2016. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz srpnja 2016., navevši mu da ima mogućnost zahtijevati reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931. Ono je u tom dopisu nadalje navelo sljedeće:

„Vijeće je zaključilo da nije bilo novih dokaza u spisu koji bi opravdali izmjenu njegova stajališta. Slijedom toga, ono smatra da i dalje važe razlozi koje vam je prethodno priopćilo u dopisu od 26. svibnja 2016.”

13      Iz obrazloženja akata iz srpnja 2016. proizlazi da se uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise zasnivalo na četiri nacionalne odluke.

14      Prva nacionalna odluka bila je rješenje br. 1261 od Secretary of State for the Home Department (ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, u daljnjem tekstu: Home Secretary) od 29. ožujka 2001. kojim je izmijenjen UK Terrorism Act 2000 (Zakon Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000.) i zabranjen tužitelj koji se smatrao organizacijom uključenom u teroristička djela (u daljnjem tekstu: odluka Home Secretaryja).

15      Druga nacionalna odluka bila je odluka od United States Secretary of State (državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država) od 8. listopada 1997. kojom je u smislu Immigration and Nationality Act (Zakon SAD‑a o useljavanju i državljanstvu) tužitelj proglašen „stranom terorističkom organizacijom” (u daljnjem tekstu: odluka SAD‑a iz 1997.).

16      Treću nacionalnu odluku donio je državni tajnik SAD‑a 31. listopada 2001. primjenom Executive Ordera br. 13224 (Predsjednički dekret br. 13224) (u daljnjem tekstu: odluka SAD‑a iz 2001.).

17      Četvrta nacionalna odluka donesena je 23. siječnja 1995. primjenom Executive Ordera br. 12947 (Predsjednički dekret br. 12947) (u daljnjem tekstu: odluka SAD‑a iz 1995.).

18      U glavnom dijelu obrazloženja akata iz srpnja 2016. Vijeće je najprije utvrdilo da te nacionalne odluke čine odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 te da su one još uvijek na snazi. Zatim je navelo da je ispitalo raspolaže li dokazima koji idu u prilog uklanjanju tužiteljeva imena sa spornih popisa iz srpnja 2016 i nije pronašlo nijedan. Konačno, navelo je da smatra da razlozi koji su opravdali uvrštenje tužiteljeva imena na popise za zamrzavanje financijskih sredstva i dalje vrijede i zaključilo da ga treba zadržati na spornim popisima iz srpnja 2016.

19      Osim toga, obrazloženje akata iz srpnja 2016. sadržavalo je Prilog A o „odluci nadležnog tijela Ujedinjene Kraljevine” i Prilog B o „odlukama nadležnih tijela SAD‑a”. Svaki od tih priloga sadržavao je opis nacionalnih zakonodavstava na temelju kojih su donesene odluke nacionalnih tijela, prikaz definicija pojmova o terorizmu u tim zakonodavstvima, opis postupaka preispitivanja navedenih odluka, opis činjenica na koje su se dotična tijela oslonila i utvrđenje da te činjenice čine teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

20      U točki 16. Priloga A obrazloženju akata iz srpnja 2016. Vijeće je navelo da je u studenom 2013. Home Secretary zaključio, na temelju raspoloživih dokaza, da je „skupima bila na drugi način uključena u terorizam i da slijedom tog zabranu treba održati na snazi”.

21      U točki 10. priloga B aktima iz srpnja 2016. Vijeće je navelo da je u SAD‑u najnovije preispitivanje kvalifikacije tužitelja kao inozemne terorističke organizacije bilo dovršeno 15. prosinca 2010. te je vlada SAD‑a zaključila tu kvalifikaciju treba zadržati na snazi. Štoviše, u točki 18. priloga B ono se pozvalo na „upravne spise (,administrative records’) Ministarstva vanjskih poslova za Gama’a al‑Islamiyya iz 2010. i 2003.”.

 Akti iz siječnja 2017.

22      Dana 27. siječnja 2017. Vijeće je donijelo Odluku (ZVSP) 2017/154 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2016/1136 (SL 2017., L 23, str. 21.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/150 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2016/1127 (SL 2017., L 23, str. 3.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz siječnja 2017.). Tužiteljevo ime zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz siječnja 2017.).

23      Dopisom od 30. siječnja 2017. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz siječnja 2017. navevši mu da ima mogućnost zahtijevati reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

24      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz srpnja 2016.

25      Tužitelj nije odgovorio na taj dopis.

 Akti iz kolovoza 2017.

26      Dana 4. kolovoza 2017. Vijeće je donijelo Odluku (ZVSP) 2017/1426 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/1420 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001, i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/150 (SL 2017., L 204, str. 3.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz kolovoza 2017.). Tužiteljevo je ime zadržano na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz kolovoza 2017.).

27      Dopisom od 7. kolovoza 2017. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz kolovoza 2017. navevši mu da ima mogućnost zahtijevati reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

28      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz srpnja 2016. i siječnja 2017.

29      Tužitelj nije odgovorio na taj dopis.

 Akti iz ožujka 2018.

30      Dana 21. ožujka 2018. Vijeće je donijelo Odluku (ZVSP) 2018/475 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/1426 (SL 2018., L 79, str. 26.) i Provedbenu uredbu (EU) 2018/468 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 te o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/1420 (SL 2018., L 79, str. 7.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz ožujka 2018.). Tužiteljevo je ime zadržano na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz ožujka 2018.).

31      Dopisom od 22. ožujka 2018. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz ožujka 2018. navevši mu da ima mogućnost zahtijevati reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

32      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz srpnja 2016. te siječnja i kolovoza 2017.

33      Tužitelj nije odgovorio na taj dopis.

 Akti iz srpnja 2018.

34      Dana 30. srpnja 2018. Vijeće je donijelo Odluku (ZVSP) 2018/1084 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2018/475 (SL 2018., L 194, str. 144.) i Provedbenu uredbu (EU) 2018/1071 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2018/468 (SL 2018., L 194, str. 23.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2018.). Tužiteljevo je ime zadržano na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz srpnja 2018.).

35      Dopisom od 31. srpnja 2018. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz srpnja 2018. navevši mu da ima mogućnost zahtijevati reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

36      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz srpnja 2016., akte iz siječnja i kolovoza 2017. te na akte iz ožujka 2018., osim nekih formalnih razlika i upućivanja u točki 16. priloga B na „pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”, a ne više na „pravo na sudsku zaštitu”.

37      Tužitelj nije odgovorio na taj dopis.

 Postupak i zahtjevi stranaka

38      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. rujna 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak u kojem je zahtijevao poništenje akata iz srpnja 2016 u dijelu u kojem su se odnosili na njega.

39      Predmet je 18. listopada 2016. bio dodijeljen petom vijeću Općeg suda.

40      Dana 2. prosinca 2016. predsjednik petog vijeća Općeg suda odlučio je u skladu s člankom 69. točkom (d) Poslovnika Općeg suda prekinuti postupak do donošenja odluka Suda kojima se završava postupak u predmetima C‑599/14 P, Vijeće/LTTE i C‑79/15 P, Vijeće/Hamas.

41      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2016. Europska komisija zatražila je intervenciju u ovaj postupak u potporu zahtjevu Vijeća.

42      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda od 27. ožujka 2017. tužitelj je na temelju članka 86. Poslovnika prilagodio tužbu kako bi u obzir uzeo akte iz siječnja 2017. u dijelu u kojem su se odnosili na njega.

43      Dopisom od 16. kolovoza 2017. stranke su pozvane da podnesu svoja očitovanja o posljedicama donošenja presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583) i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584) na ovaj predmet.

44      Dana 3. rujna 2017. tužitelj je odgovorio na taj zahtjev.

45      Dana 18. rujna 2017. Vijeće je podnijelo odgovor na tužbu koji je usto sadržavao odgovor na podnesak od 27. ožujka 2017. kojim se provodi prilagodba, te očitovanja iz točke 43. ove presude.

46      Odlukom od 26. rujna 2017. predsjednik petog vijeća Općeg suda odobrio je Komisiji intervenciju.

47      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. listopada 2017. tužitelj je na temelju članka 86. Poslovnika prilagodio tužbu, kako bi u obzir uzeo akte iz kolovoza 2017.

48      Na poziv Općeg suda, Vijeće je 12. listopada 2017. odgovorilo na podnesak od 3. listopada 2017. kojim se provodi prilagodba.

49      Tužitelj je 8. studenoga 2017. podnio repliku.

50      Komisija je 9. studenoga 2017. podnijela intervencijski podnesak.

51      Na poziv Općeg suda, Vijeće je 28. studenoga 2017. podnijelo svoja očitovanja na Komisijin intervencijski podnesak.

52      Vijeće je 15. siječnja 2018. podnijelo odgovor na repliku.

53      Dana 13. travnja 2018., na temelju članka 27. stavka 2. Poslovnika, predsjednik Općeg suda je zbog povezanosti prerasporedio predmet drugom sucu izvjestitelju koji je raspoređen u prvo vijeće.

54      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 13. svibnja 2018. tužitelj je na temelju članka 86. Poslovnika prilagodio tužbu, kako bi u obzir uzeo akte iz ožujka 2018.

55      Aktima od 4. i 19. lipnja 2018., Vijeće i Komisija su na poziv Općeg suda odgovorili na podnesak od 13. svibnja 2018. kojim se provodi prilagodba.

56      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda od 14. rujna 2018. tužitelj je na temelju članka 86. Poslovnika prilagodio tužbu, kako bi u obzir uzeo akte iz srpnja 2018.

57      Aktima od 27. rujna i 17. listopada 2018., Vijeće i Komisija su na poziv Općeg suda odgovorili na podnesak od 14. rujna 2018. kojim se provodi prilagodba.

58      Prvo vijeće Općeg suda odlučilo je na prijedlog suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.

59      Na raspravi od 6. studenoga 2018. saslušana su izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud.

60      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi akte iz srpnja 2016., siječnja i kolovoza 2017. te iz ožujka i srpnja 2018., u dijelu u kojem se odnose na njega (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: pobijani akti);

–        naloži Vijeću snošenje troškova u cijelosti.

61      Vijeće, koje Komisija podupire, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

62      Tužitelj ističe osam tužbenih razloga koji se temelje na:

–        povredi članka 1. stavka 5. Zajedničkog stajališta 2001/931;

–        povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931;

–        pogreškama u pogledu istinitosti činjenica;

–        pogrešci u ocijeni glede njegova karaktera kao „terorističke skupine”;

–        povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931;

–        povredi obveze obrazlaganja;

–        povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu;

–        činjenici da obrazloženja nisu ovjerena.

63      Opći sud smatra svrsishodnim ispitati prvi, drugi, treći i šesti tužbeni razlog u dijelu ovog potonjeg u kojem tužitelj prigovara Vijeću da u pobijanim aktima nije navelo ozbiljne dokaze ili indicije u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta, kao i osmi tužbeni razlog.

64      Šesti tužbeni razlog bit će ispitan nakon drugog tužbenog razloga.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 5. Zajedničkog stajališta 2001/931

65      Tužitelj smatra da je Vijeće povrijedilo članak 1. stavak 5. Zajedničkog stajališta 2001/931 jer u njegovu nazivu, kako je naveden na spornim popisima iz srpnja 2016., siječnja i kolovoza 2017. te ožujka i srpnja 2018. (u daljnjem tekstu: sporni popisi), nije navelo mjesto gdje se on nalazi, to jest Egipat. Ističe u tom pogledu da se s vremenom njegov naziv mijenjao u aktima Vijeća i da postoje brojne grupe čiji je naziv sličan njegovu. Ti se nazivi razlikuju tek po nekoliko slova i i u svakom slučaju znače „islamističku grupu”. Tvrdi da se zbog te nepreciznosti on našao u neizvjesnom položaju glede pitanja, odnose li se sporni popisi na njega.

66      Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga.

67      Uvodno valja istaknuti da je predmet tužbe ograničen na pobijane akte, tako da se ovaj tužbeni razlog može ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na njih.

68      U tom pogledu valja istaknuti da je člankom 1. stavkom 5. Zajedničkog stajališta 2001/931 predviđeno sljedeće:

„Vijeće se brine o tome da uz imena fizičkih ili pravnih osoba, skupina ili subjekata navedenih u Prilogu bude navedeno dovoljno osobnih podataka kako bi se omogućilo uspješno utvrđivanje identiteta određenih ljudi, pravnih osoba, subjekata ili tijela, čime bi se oslobodili odgovornosti oni koji nose jednako ili slično ime.”

69      U ovom je slučaju Vijeće označilo tužitelja u svim pobijanim aktima na sljedeći način: „,Gama'a al Islamiyya’ (također poznata kao ,Al‑Gama'a al‑Islamiyya’) (,Islamic Group’ – ,IG’), (Islamistička grupa – ,IG’)”.

70      Kao što to tužitelj naglašava, taj naziv ne sadržava naznaku o mjestu nastana njegove organizacije.

71      Međutim, navođenje tog podatka nije potrebno na temelju odredbe spomenute u točki 68. ove presude, jer se zahtijeva samo da naziv koji Vijeće rabi bude dovoljno precizan da se izbjegne miješanje s organizacijama koje imaju istovjetna ili slična imena.

72      U ovom slučaju tužiteljev naziv spomenut u pobijanim aktima i naveden u točki 69. ove presude dovoljno je konkretan, stoga što se, barem u dijelu, razlikuje od imena skupina ili subjekata čiji se naziv mogao, prema njegovu mišljenju, pomiješati s njegovim nazivom, to jest „Al‑Jamâ’h al‑Islâmiyah”, „Jemaah Islamiyah”, „Al‑Jama’ah Al‑Islamiyah”, „Jamaat al‑Islamiya” i „Jamaa Islamiya”.

73      Čak i pod pretpostavkom da postoji rizik od zablude, kao što to Komisija primjećuje, taj rizik nije mogao naštetiti tužitelju jer se mogao upoznati s pobijanim aktima, znajući da su se oni odnosili na njega, a kao što to dokazuju dopisi Vijeća od 13. srpnja 2016., 30. siječnja i 7. kolovoza 2017. te od 22. ožujka i 31. srpnja 2018. (vidjeti točke 12., 23., 27., 31. i 35. ove presude) te postupovni akti kojima on zahtijeva njihovo poništenje.

74      U tim okolnostima treba odbiti prvi tužbeni razlog kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931

75      Tužitelj prigovara Vijeću da je povrijedilo članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 time što je odluku od Home Secretaryja i odluke SAD‑a iz 1995., 1997. i 2001. (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: odluke SAD‑a) okvalificiralo kao odluke koje su donijela nadležna tijela u smislu te odredbe.

76      Zadržavanjem osobe ili drugog subjekta na popisu koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava u biti se produljuje prvotno uvrštenje pa stoga pretpostavlja da i dalje postoji rizik da su osobe ili drugi subjekti o kojima je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, kao što je to prvotno utvrdilo Vijeće, na temelju nacionalne odluke koja je bila temelj za to prvotno uvrštenje (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 61. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 39.).

77      Stoga je ovaj tužbeni razlog učinkovit.

78      Valja ispitati samostalne kritike iz odluka tijela SAD‑a prije kritika koje su zajedničke tijelima SAD‑a i Ujedinjene Kraljevine.

 Samostalne kritike iz odluka tijela SAD‑a

79      Tužitelj prvenstveno smatra da Vijeće pobijane akte nije moglo temeljiti na odlukama tijela SAD‑a zato što je SAD treća država i da tijela te države načelno nisu „nadležna tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

80      Što se toga tiče, tužitelj najprije ističe da se sustav uspostavljen člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 zasniva na povjerenju u nacionalna tijela koje se temelji na načelu lojalne suradnje između Vijeća i država članica Unije, dijeljenju zajedničkih vrijednosti sadržanih u Ugovorima i podvrgavanju zajedničkim pravnim pravilima, među kojima su Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisana u Rimu 4. studenoga 1950. i Povelja Europske unije o temeljnim pravima. Tijela treće zemlje navodno ne mogu uživati to povjerenje.

81      U tom pogledu, treba istaknuti da se, prema stajalištu Suda, pojam „nadležno tijelo” iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne ograničava na tijela država članica, nego načelno također može obuhvaćati tijela trećih država (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 22.).

82      Tumačenje, koje je Sud usvojio, opravdano je, s jedne strane, s obzirom na formulaciju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 koja ne ograničava pojam „nadležna tijela” na tijela država članica i, s druge strane, s obzirom na cilj tog zajedničkog stajališta koje je doneseno radi provedbe Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001), čiji je cilj intenzivirati borbu protiv terorizma na svjetskoj razini sustavnom i bliskom suradnjom svih država (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 23.).

83      Podredno, za slučaj da se prihvati da tijelo treće države može biti nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, tužitelj ističe da valjanost akata koje je donijelo Vijeće također ovisi o provjerama koje ono treba provesti kako bi, među ostalim, osiguralo sukladnost zakonodavstva SAD‑a s načelom poštovanja prava obrane i pravom na djelotvornu sudsku zaštitu.

84      Međutim, u ovom je slučaju Vijeće u obrazloženju pobijanih akata u bitnome samo opisalo postupke preispitivanja i utvrdilo da je postojala mogućnost za podnošenje pravnog sredstva a da pritom nije provjerilo jesu li se jamčila prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

85      U tom pogledu valja utvrditi da, prema stajalištu Suda, kad se Vijeće oslanja na odluku treće države, ono mora prethodno provjeriti je li ta odluka donesena uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.).

86      U obrazloženjima svojih akata Vijeće mora navesti informacije na temelju kojih se može utvrditi da je izvršilo tu provjeru (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.).

87      U tu svrhu, Vijeće u tim obrazloženjima treba navesti razloge koji su ga naveli na zaključak da je pri donošenju odluke treće države, na koju se oslonilo, poštovano načelo prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 33.).

88      U skladu sa sudskom praksom, navodi koji se trebaju nalaziti u obrazloženju te ocjene po potrebi mogu biti sažeti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 33.).

89      Argumente koje navodi tužitelj treba razmatrati s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 85. do 88. ove presude što se tiče, s jedne strane, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i, s druge strane, načela poštovanja prava obrane.

90      Opći sud smatra svrsishodnim započeti ovim drugim pitanjem.

91      U tom pogledu tužitelj ističe da u obrazloženju pobijanih akata Vijeće nije navelo razloge koji su ga nakon završetka provjere naveli na zaključak, da je poštovanje prava obrane u SAD‑u zajamčeno u okviru upravnih postupaka koji se odnose na određivanje organizacija kao terorističkih organizacija.

92      Konačno, zakonodavstvo SAD‑a ne propisuje da odluke koje u tom području donesu za to nadležna tijela moraju biti dostavljene, a kamoli obrazložene. Prema tužiteljevu mišljenju, iako članak 219. Zakon SAD‑a o useljavanju i državljanstvu, na kojemu se temelji odluka SAD‑a iz 1997., sadržava obvezu objavljivanja odluke o uvrštavanju u Federalni registar, isto ne vrijedi za Predsjednički dekret br. 13224 na kojemu se temelji odluka SAD‑a iz 2001. i koji ne predviđa nijednu mjeru takve vrste.

93      U tom pogledu, valja podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom, načelo poštovanja prava obrane zahtijeva da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da izraze svoje stajalište o elementima protiv sebe, na kojima se temelje sporne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2013., Texdata Software, C‑418/11, EU:C:2013:588, t. 83. i navedenu sudsku praksu).

94      Kad je riječ o mjerama kojima je svrha uvrštavanje imena osoba ili drugih subjekata na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, to načelo podrazumijeva da te osobe ili subjekti o njima budu obaviješteni istodobno s njihovim donošenjem ili odmah nakon njihova donošenja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).

95      U točki 16. Priloga B obrazloženju pobijanih akata Vijeće je navelo kako slijedi:

„Što se tiče postupaka preispitivanja i navođenja raspoloživih pravnih sredstava, Vijeće smatra da zakonodavstvo SAD‑a osigurava poštovanje prava obrane […]”

96      Podaci koje je Vijeće navelo u obrazloženju pobijanih akata razlikuju se ovisno o odlukama SAD‑a koje se ispitivalo.

97      S jedne strane, u općem opisu koji je Vijeće dalo za Predsjedničke dekrete br. 12947 i 13224 na kojima se temelje odluke SAD‑a iz 1995. i 2001. ne navodi se nikakva obveza za tijela SAD‑a da obrazloženje dostave zainteresiranim osobama ili barem da objave te odluke.

98      Iz toga slijedi da poštovanje načela prava obrane nije osigurano za te dvije odluke i da one posljedično, primjenom sudske prakse navedene u točkama 85. do 88. ove presude, ne mogu biti osnova za pobijane akte.

99      S druge strane, kad je riječ o odluci SAD‑a iz 1997., iz točaka 10. i 11. Priloga B pobijanim aktima doduše proizlazi da se u skladu sa Zakonom SAD‑a o useljavanju i državljanstvu, uvrštenja stranih terorističkih organizacija na popis ili odluke donesene nakon zahtjeva za opoziv tih uvrštenja objavljuju u Federalnom registru. Međutim, Vijeće ne daje nikakvu naznaku o tome je li u ovom slučaju objava odluke SAD‑a iz 1997. sadržavala bilo kakvo obrazloženje. Usto, iz obrazloženja pobijanih akata ne proizlazi niti to da je, osim u izreci navedene odluke, tužitelju dano bilo kakvo obrazloženje na bilo koji način.

100    U tim okolnostima valja ispitati je li podatak da je odluka objavljena u službenom listu treće države dovoljan da bi se utvrdilo da je Vijeće, u skladu sa sudskom praksom u točkama 85. do 88. ove presude, ispunilo svoju obvezu provjere toga jesu li se poštovala prava obrane u trećim državama u kojima su donesene odluke na kojima se temelje pobijani akti.

101    U tu svrhu valja se pozvati na predmet u kojemu su donesene presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583) i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885). U tom je predmetu Vijeće u obrazloženju jednog od pobijanih akata navelo da su odluke tijela predmetne treće države objavljene u službenom listu te države, bez davanja drugih informacija (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 145.).

102    U presudi od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 36. i 37.) Sud je, razmatrajući sve navode koji se odnose na odluke tijela trećih država koji su se nalazili u obrazloženju uredbe Vijeća, presudio da su oni nedostatni da bi se moglo utvrditi da je Vijeće provelo traženu provjeru toga poštuje li se načelo prava obrane u toj trećoj državi.

103    Zbog istovjetnih obrazloženja do istog se zaključka mora doći u ovom predmetu kad je riječ o jedinom navodu koji se nalazi u obrazloženju pobijanih akata, u skladu s kojim je odluka SAD‑a iz 1997. objavljena u Federalnom registru SAD‑a.

104    Zbog tih razloga i bez potrebe za razmatranjem pitanja je li se poštovalo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, u ovom slučaju valja smatrati da je obrazloženje odluka SAD‑a nedovoljno, tako da one ne mogu biti temelj za pobijane akte.

105    Budući da člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 nije propisano da se akti Vijeća moraju temeljiti na više odluka nadležnih tijela, pobijani akti ipak su se mogli glede uvrštavanja tužiteljeva imena na sporne akte pozivati samo na odluku Home Secretaryja, tako da treba nastaviti s ispitivanjem tužbe uz ograničenje tog ispitivanja na pobijane akte u mjeri u kojoj se oni izvorno temelje na potonjoj odluci.

 Kritike koje su zajedničke odlukama tijela Ujedinjene Kraljevine i odlukama SAD‑a

106    Tužitelj ističe da zbog tri razloga odluke tijela SAD‑a i Ujedinjene Kraljevine, na kojima su zasnovani akti, nisu „odluke nadležnih tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

107    Ti će razlozi biti ispitani u daljnjem tekstu i to u dijelu u kojem se odnose na odluku Home Secretaryja, u skladu s točkom 105. ove presude.

–       Prednost koju treba dati pravosudnim tijelima

108    Tužitelj tvrdi da se, u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može osloniti na odluke upravnih tijela samo ako pravosudna tijela nemaju nikakvu nadležnost na području borbe protiv terorizma. No, to nije ovdje slučaj jer u Ujedinjenoj Kraljevini pravosudna tijela imaju nadležnost na tom području. Vijeće dakle nije moglo uzeti u obzir odluku Home Secretaryja u pobijanim aktima.

109    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost ove argumentacije.

110    U tom pogledu valja istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, za primjenu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 nije odlučujuća okolnost je li neka odluka upravna, a ne sudska, s obzirom na to da sam tekst te odredbe izričito predviđa da se tijelo koje nije pravosudno može smatrati nadležnim tijelom u smislu te odredbe (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 144. i 145., i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 105.).

111    Čak i ako članak 1. stavak 4. drugi podstavak Zajedničkog stajališta 2001/931 daje prednost odlukama pravosudnih tijela, on ni na koji način ne isključuje uzimanje u obzir odluka upravnih tijela ako, s jedne strane, ta tijela u nacionalnom pravu doista imaju ovlast za donošenje restriktivnih odluka protiv skupina uključenih u terorizam i, s druge strane, ako se ta tijela, iako samo upravna, mogu smatrati „jednakovrijednima” pravosudnim tijelima (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 107.).

112    U skladu sa sudskom praksom, upravna se tijela moraju smatrati jednakovrijednima pravosudnim tijelima ako se protiv njihovih odluka može pokrenuti sudski postupak (presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 145.).

113    Posljedično, činjenica da sudovi predmetne države imaju ovlasti u području suzbijanja terorizma stoga ne znači da Vijeće ne može uzeti u obzir odluke nacionalnog upravnog tijela kojem je povjereno donošenje mjera ograničavanja u području terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 108.).

114    U ovom slučaju, iz informacija koje je prikupilo Vijeće proizlazi da se protiv odluke Home Secretaryja može podnijeti pravno sredstvo pred Proscribed Organisations Appeal Commissionom (Žalbena komisija za zabranjene organizacije, Ujedinjena Kraljevina) koji donosi odluke primjenom načela koja uređuju sudski nadzor te da svaka stranka pred žalbenim sudom može pobijati odluku Žalbene komisije za zabranjene organizacije u pogledu nekog pravnog pitanja ako dobije odobrenje te komisije ili, u njegovu nedostatku, odobrenje žalbenog suda (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 2.).

115    U tim okolnostima čini se da odluke Home Secretaryja mogu biti predmet sudskog postupka tako da, primjenom sudske prakse navedene u točkama 111. i 112. ove presude, treba smatrati da je to tijelo jednakovrijedno pravosudnom tijelu i stoga da je ono nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao što to ističe i Vijeće, u skladu sa sudskom praksom koja se već nekoliko puta izjasnila u tom smislu (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 144., i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 120. do 123.).

116    Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da se pobijani akti ne mogu poništiti zbog toga što se Vijeće u njihovim obrazloženjima pozvalo na odluku Home Secretaryja koji je upravno tijelo.

–       Činjenica da se odluka Home Secretaryja sastoji od uvrštenja terorističkih organizacija na popis

117    Tužitelj ističe da se djelatnost nadležnih tijela na koja se odnose pobijani akti, među kojima je Home Secretary, u praksi sastoji od sastavljanja popisa terorističkih organizacija kako bi im se nametnuo sustav ograničenja. To sastavljanje popisa nije represivna nadležnost koja se može poistovjetiti s „pokretanjem istrage ili kaznenog progona” ili s „osudom” – ovlastima koje bi, u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, trebalo imati „nadležno tijelo”.

118    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost ove argumentacije.

119    U tom pogledu valja istaknuti da prema sudskoj praksi, Zajedničko stajalište 2001/931 ne zahtijeva da odluka nadležnog tijela bude donesena u okviru kaznenog postupka stricto sensu, s obzirom na to da je, u pogledu ciljeva Zajedničkog stajališta 2001/931 u okviru provedbe Rezolucije 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, predmet nacionalnog postupka o kojemu je riječ borba protiv terorizma u najširem smislu (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 113.).

120    U tom je smislu Sud smatrao da zaštita predmetnih osoba nije dovedena u pitanje ako odluka koju je donijelo nacionalno tijelo nije donesena u okviru postupka s ciljem izricanja kaznenih sankcija, nego u postupku s ciljem donošenja preventivnih mjera (presuda od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 70.).

121    U ovom se slučaju u odluci Home Secretaryja navode mjere ograničavanja protiv organizacija koje se smatraju terorističkim organizacijama te je ta odluka stoga, u skladu sa sudskom praksom, dio nacionalnog postupka kojemu je temeljni cilj izricanje preventivnih ili represivnih mjera protiv tužitelja s ciljem borbe protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 115.).

122    Kad je riječ o okolnosti da djelovanje predmetnog tijela dovodi do sastavljanja popisa osoba ili drugih subjekata uključenih u terorizam, valja istaknuti da ona sama po sebi ne znači da to tijelo nije izvršilo pojedinačnu ocjenu svake od tih osoba ili subjekata prije njihova uvrštenja na te popise niti da ta ocjena nužno mora biti arbitrarna ili neosnovana (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 118.).

123    Tako, ovdje nije toliko riječ o okolnosti da djelovanje predmetnog tijela dovodi do sastavljanja popisa osoba ili drugih subjekata uključenih u terorizam, nego o pitanju izvršava li se ta aktivnost s dovoljno jamstava kako bi se Vijeću omogućilo da se na nju osloni da utemelji svoju odluku o uvrštenju na popis (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 118.).

124    Posljedično, tužitelj pogrešno tvrdi da bi načelno Zajedničkom stajalištu 2001/931 bio protivan zaključak prema kojem ovlast za sastavljanje popisa može biti značajka nadležnog tijela.

125    To stajalište nije dovedeno u pitanje ostalim argumentima koje iznosi tužitelj.

126    Kao prvo, tužitelj tvrdi da, u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može uzeti u obzir samo popise koje je sastavilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

127    Taj se argument ne može prihvatiti s obzirom na to da je svrha zadnje rečenice članka 1. stavka 4. prvog podstavka Zajedničkog stajališta 2001/931 samo ponuditi Vijeću mogućnost dodatnog uvrštenja na popis, uz uvrštenja koja može izvršiti na temelju odluka nadležnih nacionalnih tijela.

128    Kao drugo, tužitelj ističe da se popis Unije svodi na popis popisa s obzirom na to da preuzima popise koje predlažu nadležna tijela i na taj način proširuje područje primjene nacionalnih upravnih mjera koje po potrebi donose tijela trećih država, a da pritom predmetne osobe o tome nisu obaviještene i nisu u mogućnosti braniti se na učinkovit način.

129    U tom pogledu, valja utvrditi da se Vijeće, kao što je to naveo tužitelj, kada odredi osobe ili druge subjekte koje treba podvrgnuti mjerama zamrzavanja sredstava, oslanja na utvrđenja nadležnih tijela.

130    U okviru Zajedničkog stajališta 2001/931 poseban oblik suradnje koji Vijeću daje obvezu da se što je moguće više posveti ocjeni nadležnih nacionalnih tijela uspostavljen je između tijela država članica i europskih institucija (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 133. i od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑284/08, EU:T:2008:550, t. 53.).

131    Načelno, nije na Vijeću da se izjasni o tome poštuju li tijela država članica temeljna prava predmetne osobe s obzirom na to da ta ovlast pripada nadležnim nacionalnim tijelima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu, EU:T:2007:207, t. 168.).

132    Opći sud samo iznimno, na tužiteljev zahtjev, na temelju konkretnih elemenata treba provjeriti jesu li tijela u državama članicama stvarno poštovala temeljna prava (vidjeti po analogiji presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 36.).

133    Nasuprot tomu, ako su uključena tijela trećih država, Vijeće se po službenoj dužnosti mora uvjeriti, kao što proizlazi iz točaka 85. i 86. ove presude, da se ta jamstva stvarno primjenjuju i u tom pogledu obrazložiti svoju odluku.

–       Nepostojanje ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija na kojima se temelji odluka Home Secretaryja

134    Tužitelj smatra da je Vijeće, s obzirom na to da se oslonilo na upravnu, a ne na sudsku odluku, trebalo utvrditi da je ta odluka donesena „na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija”, kao što zahtijeva članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

135    Budući da se taj argument ne odnosi na kvalifikaciju „odluke koju je donijelo nadležno tijelo” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, koja je predmet ovog tužbenog razloga, ta će se argumentacija ispitati u okviru drugog i šestog tužbenog razloga u dijelu u kojem se odnose na ozbiljne i vjerodostojne indicije dokaze ili indicije u smislu te odredbe.

136    S obzirom na sva prethodna razmatranja te podložno ispitivanju argumentacije spomenute u točki 134. ove presude, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi i šesti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnose na ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931

137    U okviru drugog i šestog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi da je Vijeće u obrazloženju pobijanih akata trebalo navesti „ozbiljne i vjerodostojne dokaze i indicije” na kojima se temelje odluke nadležnih tijela. Doduše, u njima jesu spomenute činjenice. No, to je učinjeno na nejasan i apstraktan način.

138    Kao što to proizlazi iz točke 134. ove presude, u okviru drugog tužbenog razloga, tužitelj usto smatra da Vijeće nije podnijelo nikakav dokaz glede djela spomenutih u pobijanim aktima.

139    Uzimajući u obzir ono što je odlučeno u točki 105. ove presude, ovaj tužbeni razlog treba ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na odluku Home Secretaryja.

140    U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s člankom 1. stavkom 4. prvim podstavkom Zajedničkog stajališta 2001/931, popisi osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava sastavljaju na temelju točnih podataka ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja upućuje na to da je odluku u vezi s tim osobama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira na to je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju „ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija”, ili na temelju osuda za takva djela.

141    Iz opće strukture te odredbe proizlazi da se zahtjev da Vijeće, prije uvrštenja imena osoba ili drugih subjekata na popise osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava na temelju odluka koje su donijela nadležna tijela, provjeri jesu li te odluke donesene „na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija” odnosi samo na odluke o pokretanju istrage ili kaznenog progona, a ne na osuđujuće odluke.

142    Takvo razlikovanje dviju vrsta odluka proizlazi iz primjene načela lojalne suradnje između institucija i država članica, u okviru kojega se donose mjere ograničavanja u području borbe protiv terorizma i u skladu s kojim Vijeće uvrštenje terorističkih osoba ili subjekata na popise osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava mora temeljiti na odlukama koje su donijela nacionalna tijela, a da ih pritom ne mora ili čak i ne smije dovesti u pitanje.

143    Tako definirano načelo lojalne suradnje primjenjuje se na nacionalne osuđujuće odluke i dovodi do toga da Vijeće prije uvrštenja imena osoba ili drugih subjekata na popise osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava ne smije provjeriti temelje li se te odluke na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama i u tom se pogledu mora pouzdati u ocjenu nacionalnog tijela.

144    Kad je riječ o nacionalnim odlukama koje se odnose na pokretanje istrage ili kaznenog progona, one se po svojoj naravi donose na početku ili tijekom postupka koji još nije okončan. Kako bi ta borba bila djelotvorna, procijenjeno je korisnim da se Vijeće, u svrhu donošenja mjera ograničavanja, može osloniti na takve odluke, čak i ako su one samo pripremne naravi, uz istodoban uvjet da ono mora provjeriti temelje li se te odluke na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama kako bi se osigurala zaštita osoba na koje se ti postupci odnose.

145    U ovom slučaju odluka Home Secretaryja konačna je u smislu da nakon nje nije potrebna istraga. Štoviše, njezin je predmet zabrana tužitelja u Ujedinjenoj Kraljevini, s kaznenopravnim sankcijama za osobe koje su s njim u bližoj ili daljoj vezi.

146    U tim okolnostima odluka Home Secretaryja nije odluka o pokretanju istrage ili kaznenog progona, nego je treba izjednačiti s osuđujućom presudom tako da primjenom članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 Vijeće u obrazloženju pobijanih akata nije trebalo navesti ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije na kojima se temelji odluka tog tijela.

147    U tom je pogledu nebitna činjenica da je Home Secretary upravno tijelo s obzirom na to da, kao što proizlazi iz točaka 114. i 115. ove presude, njegove odluke mogu biti predmet sudskog postupka te ga prema tome treba smatrati jednakovrijednim pravosudnom tijelu.

148    Slijedom toga, Vijeću se ne može prigovoriti da u obrazloženjima pobijanih akata nije navelo „ozbiljne i vjerodostojne dokaze i indicije” na kojima se temelji odluka Home Secretaryja.

149    Budući da se ne moraju navesti, te se činjenice ne trebaju, a fortiori, dokazati.

150    Treba, dakle, odbiti drugi i šesti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnose na ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

 Treći tužbeni razlog koji se temelji na pogreškama u pogledu istinitosti činjenica

151    Tužitelj kritizira činjenice koje je Vijeće spomenulo u obrazloženjima pobijanih akata, i to iz razloga što su previše neprecizno navedene, što nisu dokazane i što su previše stare da opravdavaju zadržavanje uvrštenja njegova imena na sporne popise.

152    Ovaj treći tužbeni razloga mora se ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na činjenice na koje se Vijeće oslonilo kako bi zadržalo tužiteljevo ime na spornim popisima. Naime, kao što proizlazi iz ispitivanja prethodnog tužbenog razloga, činjenice na kojima se temelji odluka Home Secretaryja ne moraju se navesti u pobijanim aktima.

153    Glede zadržavanja uvrštenja tužiteljeva imena na sporne popise, Vijeće je u točki 7. obrazloženja pobijanih akata istaknulo da su u ovom slučaju odluke nadležnih tijela, na koje se oslonilo radi prvotnog uvrštenja, i dalje na snazi.

154    Iz sudske prakse proizlazi da u slučaju da je proteklo dosta vremena između nacionalne odluke koja je bila temelj za prvotno uvrštenje i donošenja akata za zadržavanje tog uvrštenja, Vijeće ne može, radi zaključka da i dalje postoji rizik od uključenosti dotične osobe ili subjekta u terorističke aktivnosti, utvrditi samo da je navedena odluka i dalje snazi, nego mora dati aktualnu ocjenu situacije, vodeći računa o najnovijim činjeničnim elementima koji dokazuju daljnje postojanje tog rizika (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 54. i 55., i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 32. i 33.).

155    Iz sudske prakse navedene u točki 154. ove presude također proizlazi da najnoviji činjenični elementi, na kojima se zasniva zadržavanja imena osobe ili subjekta na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, mogu potjecati iz izvora različitih od nacionalnih odluka nadležnih tijela (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 72., i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 50.).

156    U ovom slučaju odluka Home Secretaryja potječe iz 2001., dok su pobijani akti bili doneseni između srpnja 2016. i srpnja 2018.

157    S obzirom na dugo razdoblje koje razdvaja prvotnu odluku Home Secretaryja i pobijane akte i koje varira između petnaest i sedamnaest godina, Vijeće se nije moglo na temelju sudske prakse navedene u točki 154. ove presude zadovoljiti zaključkom da je odluka Home Secretaryja bila zadržana na snazi, a da ne iznese novije elemente kojima se dokazuje da je i dalje postojao rizik od tužiteljeve uključenosti u terorističke aktivnosti.

158    Glede takvih elemenata, Vijeće je, kao prvo, u točki 16. priloga A obrazloženju pobijanih akata, u vezi s postupkom revizije koji je 2013. proveden u Ujedinjenoj Kraljevini, navelo:

„U studenome 2013. Home Secretary je na temelju raspoloživih dokaza zaključio da je skupina bila na drugi način uključena u terorizam jer je posjedovala oružje i ostala odlučna koristiti se nasiljem radi postizanja svojeg cilja islamske države […]”.

159    Tužitelj smatra da je ovo djelo previše neprecizno da opravda zadržavanje uvrštenja njegova imena na sporne popise.

160    U tom pogledu, valja istaknuti da je za naknadne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava Sud zaključio da je sud Unije osobito dužan provjeriti, s jedne strane, je li poštovana obveza obrazlaganja predviđena u članku 296. UFEU‑a, te, s druge strane, jesu li ti razlozi potkrijepljeni (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 48.).

161    Glede obveze obrazlaganja, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

162    U obrazloženje ne treba unijeti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se dostatnost obrazloženja mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 53. i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 82.).

163    Osobito, akt koji negativno utječe dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 54., i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 82.).

164    U ovom slučaju mora se utvrditi da kada je u točki 16. Priloga A obrazloženju pobijanih akata navedeno da je „[tužitelj] posjedovao oružje i ostao [odlučan] koristiti se nasiljem radi postizanja svojeg cilja islamske države”, Vijeće nije ispunilo obvezu obrazlaganja kako je upravo definirana.

165    Naime, s jedne strane, Vijeće se u takvoj izjavi ograničilo na općenit navod o posjedovanju oružja, a da ga nije odredilo niti u vremenskom niti u teritorijalnom pogledu. S jedne strane, ono tužitelju pripisuje namjeru koju ne potkrepljuje niti jedno određeno ili barem odredivo djelo.

166    U tim okolnostima, tužitelju je nemoguće u vezi s tim djelom odrediti, čak i uz pomoć konteksta, ono što mu se predbacuje, dok je Opći sud stavljen u položaj u kojem mu je iz istog razloga nemoguće provesti nadzor koji Sud zahtijeva.

167    Obrazloženje tog djela ne ispunjava, dakle, uvjete utvrđene u sudskoj praksi navedenoj u točkama 160. do 163. ove presude.

168    Kao drugo, Vijeće je u točki 18. Priloga B obrazloženju pobijanih akata navelo djela koja potječu iz „upravnih spisa (,administrative records’) Ministarstva vanjskih poslova za Gama’a l‑Islamiyya iz 2010. i 2003.”, navevši u točki 10. istog priloga da je najnovije preispitivanje kvalifikacije tužitelja kao inozemne terorističke organizacije bilo dovršeno 15. prosinca 2010.

169    To su sljedeća djela:

–        „[tužitelj] je preuzeo odgovornost za pokušaj ubojstva egipatskog predsjednika Hosnija Moubaraka iz lipnja 1995.”;

–        „[tužitelj] je 1997. izvršio napad na turiste u Luksoru (Egipat) uz 58 žrtava”;

–        „u glasilu iz 2006. (Federal Bureau of Investigation (FBI, Savezni istražni ured, SAD)) upozorio je vlasti da je Rahman, dužnosnik [tužitelja], objavio poziv da se napadi izvrše kao osveta, ako će umrijeti u zatvoru. U glasilu su navedene posljednje želje i oporuka Rahmana koji su obznanjene na konferenciji Al‑Qaide 1998”.

170    Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 154. i 155. ove presude, takva djela mogu opravdati zadržavanje tužiteljeva imena na popisu za zamrzavanje financijskih sredstava i nevažno je koji se izvor koristi za izvještavanje o njima, jer je za Vijeće bitno da raspolaže dovoljno novim elementima da potkrijepi svoje stajalište.

171    Među tim djelima, prva dva prethode odluci Home Secretaryja na kojoj se temelji prvotno uvrštenje tužitelja. Stoga ih se ne može uzeti u obzir da se opravda to uvrštenje.

172    Glede trećeg djela, tužitelj ističe da je navedeno previše općenito, a osobito da ime Rahman nije jasno određeno. Dodaje da se izjave te osobe ne mogu pripisati njegovoj organizaciji i da je to djelo, kao i druga koja su spomenuta u pobijanim aktima, previše staro.

173    U tom pogledu valja podsjetiti da stupanj obrazlaganja treba ocjenjivati s obzirom na kontekst u kojem je pobijani akt donesen i s obzirom na moguće tužiteljevo poznavanje tog konteksta koje je mogao imati. U ovom je slučaju opće poznato da je Omar Abdel Rahman bio dužnosnik tužitelja, da mu je 1993. bila oduzeta sloboda u SAD‑u nakon napada počinjenih na državnom području SAD‑a i da je bio lišen slobode do svoje smrti 2017.

174    S obzirom na poznat kontekst valja zaključiti da je ta činjenica bila dovoljno precizno opisana da bi mogla ispuniti obvezu obrazlaganja.

175    Konkretno, ime Rahman moglo se lako utvrditi te s obzirom na njegov položaj nije bilo nerazumno tužitelju pripisati njegove izjave.

176    No, navedena je činjenica nedovoljna da sama po sebi opravda zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima.

177    Naime, tiskovna konferencija, tijekom koje su posljednje želje O. A. Rahmana bile obznanjene, održana je 1998. i stoga ona prethodi odluci Home Secretaryja koja je donesena 2001. Glede glasila FBI‑ja, on je bio objavljen 2006., to jest deset godina prije donošenja pobijanih akata.

178    Vijeće osporava prethodnu analizu smatrajući da Opći sud ne može provoditi nadzor opisan u točki 160. ove presude nad činjenicama spomenutima u obrazloženju pobijanih akata, jer potječu iz odluka koje su donijela nadležna nacionalna tijela u okviru revizija odluka koje su izvorno ta tijela donijela radi prvotnog uvrštenja tužitelja.

179    Vijeće smatra da se te odluke o reviziji moraju izjednačiti s onima iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, tako da nad činjenicama na kojima se te odluke temelje Opći sud ne može provesti nadzor glede njihova obrazloženja i njihove točnosti, čak i ako su osporene.

180    Ovaj je argument i činjenično i pravno pogrešan.

181    Kao prvo, glede djela navedenih u točki 16. Priloga A obrazloženja pobijanih akata, prvo valja utvrditi da je u okviru pitanja, koja je Opći sud postavio, Vijeće navelo da je u studenome 2013. odluku Home Secretaryja preispitala međuresorna skupina zadužena za reviziju zabrana. Međutim, na raspravi je službeno priznalo da povodom te revizije tijela Ujedinjene Kraljevine nisu donijela konkretan akt koji se može podnijeti Općem sudu. Stoga ne postoji odluka koja se može izjednačiti s odlukom nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

182    Osim toga, glede djela spomenutih u točki 18. Priloga B obrazloženju pobijanih akata, valja istaknuti da nije jasno utvrđena konkretna veza s odlukom o reviziji donesenom u SAD‑u. Naime, ono je u toj točki 18. samo navelo djela utvrđena u „administrative records”, a da njihov status nije određen s obzirom na reviziju spomenutu u točki 10. istog priloga, i datum dodijeljen jednom od tih „records” ne odgovara datumu navedene revizije.

183    Osim toga, valja podsjetiti da se pobijani akti ne mogu temeljiti na odlukama SAD‑a koje je Vijeće navelo u tim aktima, stoga što ta institucija nije u obrazloženju provjerila da su zahtjevi povezani s poštovanjem prava obrane bili ispunjeni u skladu sa sudskom praksom Suda.

184    Iz ovih različitih elemenata proizlazi da se Vijeće ne može pozivati na nacionalne odluke o reviziji koje bi ispunjavale uvjete iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

185    Kao drugo, čak i da je revizija odluka nadležnih tijela, na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje, bila predmet odluka koje ispunjavaju uvjete iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, moralo bi se utvrditi da se u svakom slučaju na tim odlukama ne bi temeljilo prvotno uvrštenje u smislu te odredbe, nego odluka o zadržavanju uvrštenja u smislu članka 1. stavka 6. istog zajedničkog stajališta.

186    No, Sud je presudio da u okviru tužbe protiv odluke o zadržavanju uvrštenja, osoba ili subjekt, o kojem je riječ, može osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik od uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tome odnose li se ti elementi na nacionalnu odluku nadležnog tijela ili na druge izvore (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 49.).

187    Okolnost da bi se na činjenicama spomenutima u točki 16. Priloga A i u točki 18. Priloga B obrazloženjima pobijanih akata temeljile novije odluke nacionalnih tijela koje ispunjavaju uvjete iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta, ne dokida, dakle, tužiteljevo pravo da prigovara njihovu obrazloženju i njihovoj točnosti i obvezu Općeg suda da ih nadzire u skladu sa sudskom praksom navedenom točki 160. ove presude.

188    Tako u točkama 161. do 177. ove presude, valja ispitati obrazloženje i točnost činjenica na koje Vijeće pozvalo kako bi zadržalo uvrštenje tužiteljeva imena na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, čak i ako potječu iz nacionalne odluke u reviziji.

189    Na kraj tog ispitivanja valja u ovom slučaju zaključiti da se na temelju činjenica, koje je Vijeće spomenulo u obrazloženjima pobijanih akata, ne može opravdati zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima.

190    Stoga valja zaključiti da je treći tužbeni razlog osnovan.

191    Međutim, Opći sud smatra svrsishodnim nastaviti s ispitivanjem osmog tužbenog razloga.

 Osmi tužbeni razlog koji se temelji na neovjeravanju obrazloženja pobijanih akata

192    Tužitelj u tužbi primjećuje da obrazloženja pobijanih akata, koja su njegovu odvjetniku dostavljena dopisima Vijeća od 26. svibnja i 13. srpnja 2016., 30. siječnja i 7. kolovoza 2017., kao i od 22. ožujka i 31. srpnja 2018., nije potpisao predsjednik te institucije te da ona stoga nisu bila ovjerena, kao što zahtijeva članak 15. Poslovnika te institucije kako je donesen na temelju Odluke 2009/937/EU od 1. prosinca 2009. (SL 2009., L 325, str. 35.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 181.).

193    Tužitelj tvrdi da zbog takvog neovjeravanja on ne može biti siguran da obrazloženja, koja su mu bila dostavljena, u potpunosti odgovaraju onima koja je Vijeće donijelo i da su ona u cijelosti reproducirana, a da nakon njihova donošenja nije došlo do izmjena istih.

194    S tim u vezi tužitelj primjećuje da su sva obrazloženja koja su mu dostavljena dopisom od 26. svibnja 2016. nosila datum 24. svibnja 2016., što ukazuje na to da su izmijenjena, i to barem glede njihova datuma jer su donesena u različitim trenucima, a da nije moguće utvrditi, je li to jedino što je u njima izmijenjeno.

195    Uvodno se mora utvrditi da je ovaj tužbeni razlog u cijelosti učinkovit jedino u dijelu u kojem se odnosi na obrazloženja pobijanih akata. Prema tomu, obrazloženja, koja su dostavljena dopisom od 26. svibnja 2016. i koja se odnose na akte koji im prethode, ne mogu se uzeti u obzir.

196    Na toj osnovi valja podsjetiti da članak 297. stavak 2. prvi podstavak UFEU‑a glasi kako slijedi:

„Nezakonodavni akti usvojeni u obliku uredaba, direktiva ili odluka, kada u potonjima nije određeno kome su upućene, potpisuje predsjednik institucije koja ih je donijela.”

197    Štoviše, člankom 15. Poslovnika Vijeća predviđeno je:

„Tekst akata koje donese Vijeće […] potpisuje predsjednik koji je na dužnosti u vrijeme donošenja i glavni tajnik. Glavni tajnik može delegirati svoje ovlasti za potpisivanje na glavne direktore Glavnog tajništva.”

198    U presudi od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr. (C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 75.), koju tužitelj navodi, Sud je glede odluke koju je donijela Komisija, presudio da se ovjera predviđena Poslovnikom te institucije ne može analizirati tek kao formalnost za potrebe njezine evidencije, nego ima za cilj osigurati pravnu sigurnost tako da na vjerodostojnim jezicima utvrdi tekst koji je donijelo tijelo kao kolektiv.

199    Prema stajalištu Suda, na temelju ovjeravanja predviđenog Poslovnikom Komisije moguće je u slučaju osporavanja provjeriti da dostavljeni ili objavljeni tekstovi u potpunosti odgovaraju tekstu koji je institucija donijela i samim time volji njihova donositelja (presuda od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 75.).

200    Proizlazi da prema stajalištu Suda ovjeravanje koje se zahtijeva Poslovnikom Komisije jest u smislu članka 263. UFEU‑a bitna postupovna pretpostavka čija povreda koja može dati povoda tužbi za poništenje (presuda od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 76.).

201    Ova pravila koja su u presudi od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr. (C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 75. i 76.) utvrđena glede akata Komisije, treba primijeniti na akte Vijeća.

202    Naime, kao i za akte Komisije, načelo pravne sigurnosti nalaže da treće osobe raspolažu sredstvom za provjeru da akti Vijeća koji su objavljeni ili dostavljeni odgovaraju aktima koji su doneseni.

203    Isto vrijedi čak i ako, za razliku od Komisije, Vijeće nije kolektivno tijelo. Naime, u presudi od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr. (C‑137/92 P, EU:C:1994:247), Sud se radi opravdanja obveze ovjeravanja akata osobito oslonio na nužnost da se osigura pravna sigurnost tako da se u slučaju osporavanja omogući provjera, da dostavljeni ili objavljeni tekstovi u potpunosti odgovaraju tekstu koji je institucija donijela. No, pravna sigurnost je opće pravno načelo koje se primjenjuje na sve institucije, neovisno o njihovoj naravi, a osobito kada, kao što je to ovdje slučaj, one donose akte koji imaju za cilj proizvesti učinke na pravni položaj pravnih ili fizičkih osoba.

204    Štoviše, kao i Komisija, akti vijeća su, među ostalim na temelju članka 215. UFEU‑a, podvrgnuti pravilima većine glede kojih je bitno da postoji mogućnost provjere njihova poštovanja.

205    U ovom je slučaju nesporno da razlozi pobijanih akata, koji su dostavljen tužitelju, ne sadržavaju potpis, nego sami po sebi izgledaju kao tipkani dokumenti koji nemaju zaglavlje i uopće ne sadržavaju nikakav navod, pa čak niti datum, na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da su to akti koji potječu od Vijeća i odrediti datum na koji su bili doneseni.

206    Vijeće je u odgovoru na tužbu objasnilo da su obrazloženja dostavljena tužitelju bila izvučena iz bilješki upućenih Odboru stalnih predstavnika (Coreper) prije nego što je Vijeće odobrilo pobijane akte u skladu s primjenjivim postupkom. Osim toga, ono je podnijelo Prilog B 25 koji je sadržavao:

–        bilješku 10272/16 predanu Coreperu 17. lipnja 2016. u čijem se prilogu nalazilo obrazloženje akata iz srpnja 2016.;

–        privremeni dnevni red 2591. sastanka Corepera od 21. i 22. lipnja 2016.; u točki 25. privremenog dnevnog reda Corepera od 21. lipnja 2016. nalazili su se među točkama I. nacrti akata iz srpnja 2016. uz upućivanje na bilješku 10272/16 kao i na druge dokumente;

–        dnevni red 3480. sastanka Vijeća od 12. srpnja 2016. u vezi s točkama A; u točku 21. tog dnevnog reda bili su spomenuti nacrti akata iz srpnja 2016. uz upućivanje na bilješku 10272/16 i na dokumente spomenute u dnevnom redu Corepera kao i na druge dokumente.

207    Mjerom upravljanja postupkom Opći sud je 29. lipnja 2018. zatražio od Vijeća da mu dostavi pobijane akte, potpisane u skladu s člankom 297. stavkom 2. prvim podstavkom UFEU‑a i člankom 15. njegova poslovnika.

208    Dana 20. srpnja 2018. Vijeće je Općem sudu dostavilo pobijane akte koji nose datum i koje su potpisali njegov predsjednik i glavni tajnik, pri čemu ti akti ne sadržavaju, međutim, obrazloženje koje opravdava njihovo donošenje.

209    Konačno, Vijeće je na raspravi priznalo da njegov predsjednik i glavni tajnik nisu potpisali obrazloženja pobijanih akata.

210    Proizlazi da je prilikom donošenja pobijanih akata počinjena bitna povreda postupka i da slijedom toga pobijane akte treba poništiti.

211    Vijeće je osporilo ovu analizu.

212    Kao prvo, Vijeće je navelo da su akti bili potpisani kako je to predviđeno Poslovnikom i da potpis nedostaje samo na obrazloženjima. Budući da je glede tih akata formalnost bila poštovana, ovi potonji ne smiju se poništiti.

213    U tom pogledu valja istaknuti da se argumentom, koji je iznijelo Vijeće, razdvaja akte od njihova obrazloženja, što nije prihvatljivo.

214    Na temelju članka 296. UFEU‑a, akti koje Vijeće donese, moraju biti obrazloženi pri čemu ta odredba zahtijeva, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da dotična institucija izloži razloge koji su je naveli da ih donese, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

215    Izreka akta može se shvatiti, a njegov doseg ocjenjivati samo s obzirom na njegove razloge. Budući da izreka i obrazloženje čine nedjeljivu cjelinu (presude od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 67., i od 18. siječnja 2005., Confédération Nationale du Crédit Mutuel/Komisija, T‑93/02, EU:T:2005:11, t. 124.), na instituciji je da istovremeno donese i jedno i drugo.

216    S obzirom na ova razmatranja, nikakva se razlika ne može napraviti između razloga i izreke akta radi primjene odredaba koje zahtijevaju njihovu ovjeru. Kada se, kao u ovom slučaju, akt i obrazloženje nalaze u zasebnim dokumentima, treba ovjeriti i jedan i drugi, kao što to zahtijevaju te odredbe, pri čemu prisutnost potpisa na jednom ne može stvoriti predmnjevu, oborivu ili neoborivu, da je drugi također ovjeren.

217    Kao drugo, Vijeće ističe da je u ovom predmetu činjenični kontekst drukčiji od onoga u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr. (C‑137/92 P, EU:C:1994:247), jer je u ovom predmetu dotična institucija u cijelosti donijela pobijane akte i njihova obrazloženja.

218    U tom pogledu mora se istaknuti da prema sudskoj praksi, bitnu povredu postupka čini samo neovjeravanje akta, pri čemu nije nužno utvrditi, osim toga, da na akt utječe druga povreda ili da je neovjeravanje uzrokovalo štetu onome koji se na njega pozvao (presude od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 42., i od 6. travnja 2000., Komisija/Solvay, C‑287/95 P i C‑288/95 P, EU:C:2000:189, t. 46.).

219    Budući da u ovom slučaju obrazloženje nije bilo ovjereno, bitna odredba postupka nije poštovana, a što treba dovesti do poništenja pobijanih akata, pri čemu nije nužno istražiti, odgovaraju li dokumenti dostavljeni tužitelju u cijelosti aktima koje je Vijeće donijelo.

220    Kao treće, Vijeće tvrdi da mu sudska praksa nalaže da u okviru Zajedničkog stajališta 2001/931 razdvoji obrazloženja od samih akata. Glede mjera ograničavanja koje Vijeće donese, sadašnja situacija proizlazi, dakle, iz same sudske prakse, a u kojoj se potpisuju akti, ali ne i obrazloženja, tako da mu se s tim u vezi ne može ništa predbaciti i da se slijedom toga akti ne mogu poništiti.

221    U tom pogledu valja istaknuti da se na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a u svim aktima moraju navesti razlozi i da, kao što je to istaknuto u točki 215. ove presude, izreka i razlozi odluke čine nedjeljivu cjelinu.

222    Točno je da je s obzirom na činjenicu da podrobna objava prigovora koji su stavljeni na teret dotičnih osoba i subjekata može biti u suprotnosti s važnim razlozima u općem interesu i ugroziti njihove zakonite interese, prihvaćeno da objava izreke i općenitog obrazloženja mjera zamrzavanja financijskih sredstava u Službenom listu jest dovoljna, s obzirom da specifično i konkretno obrazloženje te odluke treba biti formalizirano i da o njemu treba obavijestiti zainteresirane strane na bilo koji drugi primjeren način (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 147.).

223    Međutim, ovo se odstupanje tiče samo objave akata, a ne samih tih akata, te slijedom toga, i obveze predviđene člankom 15. Poslovnika Vijeća da ih potpiše.

224    Kao četvrto, Vijeće ističe da je postupak koji se koristi za njegovo funkcioniranje dopuštao u ovom slučaju da se na način različit od potpisivanja provjeri da su obrazloženja upućena tužiteljevu odvjetniku odgovarala obrazloženjima koje je ono donijelo.

225    Vijeće smatra da je to dokazalo kada je 5. listopada 2018., u odgovoru na pitanja koja mu je postavio Opći sud, opisalo postupak u skladu s kojim se postupalo unutar njega radi donošenja akata iz srpnja 2016. i dostavilo niz dokumenata o tim aktima, iz kojih je zaključilo da obrazloženja dostavljena tužitelju odgovaraju obrazloženjima koja su bila odobrena.

226    Iz ove argumentacije proizlazi da prema stajalištu Vijeća institucije mogu uspostaviti alternativu potpisivanju kada to smatraju korisnim ili nužnim.

227    Takav se argument ne može prihvatiti.

228    Kada Ugovor i poslovnik institucije zahtijevaju da ova potonja obavi formalnost određenu u posebnom kontekstu, ta institucija ne može taj zahtjev zamijeniti praksom koja nije predviđena u pravilima koja se primjenjuju na nju. Budući da su institucije u službi vladavine prava, one se, neovisno o svojoj naravi, ne mogu izuzeti od pravila koja se primjenjuju na njih.

229    U svakom slučaju Vijeće nije dokazalo da se treća osoba može uvjeriti da obrazloženja, koja su joj upućena, odgovaraju obrazloženjima koje je ono donijelo.

230    S obzirom na prethodno izneseno, valja prihvatiti treći i osmi tužbeni razlog i poništiti pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, pri čemu nije potrebno ispitati četvrti, peti i sedmi tužbeni razlog kao niti dijelove šestog tužbenog razloga koji se ne odnose na ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

 Troškovi

231    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

232    Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova tužitelja sukladno njegovu zahtjevu.

233    Usto, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

234    Komisija će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka Vijeća (ZVSP) 2016/1136 od 12. srpnja 2016. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2015/2430, Provedbena uredba Vijeća (EU) 2016/1127 od 12. srpnja 2016. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2015/2425, Odluka Vijeća (ZVSP) 2017/154 od 27. siječnja 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2016/1136, Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/150 od 27. siječnja 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2016/1127, Odluka Vijeća (ZVSP) 2017/1426 od 4. kolovoza 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/154, Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/150, Odluka Vijeća (ZVSP) 2018/475 od 21. ožujka 2018. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2017/1426, Provedbena uredba Vijeća (EU) 2018/468 od 21. ožujka 2018. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma te o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/1420, Odluka Vijeća (ZVSP) 2018/1084 od 30. srpnja 2018. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2018/475 i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2018/1071 od 30. srpnja 2018. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2018/468, poništavaju se u dijelu u kojem se ti akti odnose na „,Gama'a al Islamiyya’ (također poznata kao ,Al‑Gama'a al‑Islamiyya’) (,Islamic Group’ – ,IG’), (Islamistička grupa – ,IG’)”.

2.      Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove i troškove Al‑Gama’a al - Islamiyya Egypt.

3.      Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Pelikánová Nihoul Svenningsen

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. travnja 2019.

Potpisi

*      Jezik postupka: francuski