Predmet C‑115/14
RegioPost GmbH & Co. KG
protiv
Stadt Landau in der Pfalz
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht Koblenz)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 56. UFEU‑a – Sloboda pružanja usluga – Ograničenja – Direktiva 96/71/EZ – Članak 3. stavak 1. – Direktiva 2004/18/EZ – Članak 26. – Ugovori o javnoj nabavi – Poštanske usluge – Pravni propis regionalnog subjekta države članice koji ponuditeljima i njihovim podizvoditeljima propisuje obvezu isplate minimalne plaće osoblju koje pruža usluge koje su predmet ugovora o javnoj nabavi“
Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 17. studenoga 2015.
1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Pitanje upućeno u sporu koji je ograničen na samo jednu državu članicu – Pitanje koje se odnosi na javnu nabavu koje ulazi u područje primjene propisa Unije – Uključivanje s obzirom na siguran prekogranični interes nabave
(čl. 267. UFEU‑a, Direktiva 2004/18 Europskog parlamenta i Vijeća )
2. Usklađivanje zakonodavstava – Provedba javne nabave radova, robe i usluga
(Direktiva 96/71 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1. podst. 1. t. (c) i Direktiva 2004/18, kako je izmijenjena Uredbom br. 1251/2011, čl. 26.)
3. Sloboda pružanja usluga – Ograničenja – Postupci za provedbu javne nabave usluga – Nacionalni propis koji ponuditeljima propisuje obvezu isplate minimalne plaće osobama koje pružaju usluge – Dopuštenost
(čl. 56. UFEU‑a, Direktiva 96/71 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1. podst. 1. t. (c) i Direktiva 2004/18, kako je izmijenjena Uredbom br. 1251/2011, čl. 26.)
4. Usklađivanje zakonodavstava – Provedba javne nabave radova, robe i usluga – Direktiva 2004/18 – Dodjela ugovora – Razlozi za isključenje iz sudjelovanja u nabavi – Odbijanje ponuditelja da preuzme obvezu osoblju pozvanom izvršiti usluge isplatiti minimalnu plaću – Dopuštenost
(Direktiva 96/71 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1. podst. 1. t. (c) i Direktiva 2004/18, kako je izmijenjena Uredbom br. 1251/2011, čl. 26.)
1. Okolnost da je nacionalni sud prethodno pitanje formalno oblikovao pozivajući se samo na neke odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tome sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima ili ne. U tom smislu na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora.
U tom smislu, kada je riječ o pitanju tumačenja koje se odnosi na jednu od odredbi Direktive 2004/18 o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama, takvo pitanje je dopušteno, iako je postavljeno u okviru spora čiji se svi elementi ograničavaju na područje unutar samo jedne države članice, jer vrijednost predmetnog ugovora jasno premašuje mjerodavni prag za primjenu Direktive 2004/18 i jer taj ugovor predstavlja određeni prekogranični interes.
(t. 46., 49., 51.)
2. Članak 26. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18 o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama, kako je izmijenjena Uredbom br. 1251/2011, treba tumačiti na način da mu se ne protivi zakonodavstvo regionalnog subjekta države članice, koje ponuditelje i njihove podizvoditelje obvezuje da pisanom izjavom koja mora biti priložena njihovoj ponudi preuzmu obvezu da će osoblju koje će biti pozvano izvršiti usluge koje su predmet navedenog ugovora o javnoj nabavi isplatiti minimalnu plaću određenu tim zakonodavstvom.
Naime, članak 26. Direktive 2004/18, u vezi s Direktivom 96/71 o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga, državi članici domaćinu omogućuje da u okviru dodjele ugovora o javnoj nabavi predvidi prisilno pravilo za minimalnu zaštitu iz članka 3. stavka 1. prvog podstavka točke (c) potonje direktive, koje poduzetnicima sa sjedištem u drugim državama članicama propisuje obvezu poštovanja minimalne plaće u korist njihovih radnika upućenih na državno područje države članice domaćina radi izvršenja tog ugovora o javnoj nabavi. Takvo je pravilo dio razine zaštite koja mora biti zajamčena navedenim radnicima.
(t. 66., 77. i t. 1. izreke)
3. Propisivanje nacionalnim propisom minimalnih naknada ponuditeljima i njihovim eventualnim podizvoditeljima sa sjedištem u državi članici koja nije država članica javnog naručitelja i u kojoj su niže minimalne plaće predstavlja dodatan gospodarski teret koji može zabraniti, ometati ili učiniti manje privlačnim pružanje njihovih usluga u državi članici domaćinu. Stoga takva mjera može predstavljati ograničenje u smislu članka 56. UFEU‑a. Međutim, ona se načelno može opravdati ciljem zaštite radnika. Isto vrijedi i kada je riječ o minimalnoj plaći određenoj zakonskom odredbom koja se kao prisilno pravilo za minimalnu zaštitu načelno univerzalno primjenjuje na sve postupke javne nabave u predmetnoj državi, neovisno o sektoru o kojem je riječ, a koja dodjeljuje minimalnu socijalnu zaštitu jer nijedan drugi nacionalni propis za predmetni sektor ne propisuje minimalnu plaću u nižem iznosu.
(t. 69., 70., 75., 76.)
4. Članak 26. Direktive 2004/18 o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama, kako je izmijenjena Uredbom br. 1251/2011, treba tumačiti na način da mu se ne protivi zakonodavstvo regionalnog subjekta države članice, koje propisuje isključenje iz sudjelovanja u postupku dodjele ugovora o javnoj nabavi ponuditelja i njihovih podizvoditelja koji odbiju preuzeti obvezu, pisanom izjavom koja mora biti priložena njihovoj ponudi, da će osoblju koje će biti pozvano izvršiti usluge koje su predmet dotičnog ugovora o javnoj nabavi isplatiti minimalnu plaću određenu tim zakonodavstvom.
U tom smislu, isključenje iz sudjelovanja u postupku ne može se smatrati sankcijom. Ono je samo posljedica povrede zahtjeva iz obavijesti o otvorenom natječaju, kojemu je cilj odmah istaknuti važnost poštovanja prisilnog pravila za minimalnu zaštitu, izričito dopuštenog na temelju članka 26. Direktive 2004/18. Takvo isključenje je prikladno i proporcionalno jer do njega može doći samo ako navedeni subjekt, nakon što je bio pozvan dopuniti svoju ponudu dodavanjem navedene izjave, odbije postupiti u skladu s time.
(t. 83., 87., 88. i t. 2. izreke)