Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. veljače 2019. uputio Corte suprema di cassazione (Italija) – Presidenza del Consiglio dei Ministri protiv BV

(predmet C-129/19)

Jezik postupka: talijanski

Sud koji je uputio zahtjev

Corte suprema di cassazione

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: Presidenza del Consiglio dei Ministri

Druga stranka u postupku: BV

Prethodna pitanja

Traži se od Suda Europske unije, u posebnim okolnostima glavnog postupka koji se odnosi na tužbu za naknadu štete koju je podnijela talijanska državljanka sa stalnim boravištem u Italiji protiv države, odnosno zakonodavca zbog neprovedbe i/ili netočne i/ili nepotpune provedbe obveza predviđenih Direktivom Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela1 i, konkretno, obveze koja je člankom 12. stavkom 2. te direktive predviđena za države članice, da do 1. srpnja 2005. (kako je utvrđeno sljedećim člankom 18. stavkom 1.) uvedu opći sustav za naknadu štete, koji može osigurati primjerenu i pravičnu odštetu u korist žrtava svih nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom (uključujući kazneno djelo silovanja, čija je žrtva bila tužiteljica), u slučajevima u kojima te žrtve ne mogu dobiti naknadu ukupno pretrpljene štete od osoba koje su za to izravno odgovorne da odluči o sljedećem:

U slučaju da je u nacionalno pravo nepravodobno (i/ili nepotpuno) prenesena Direktiva Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela, koja nije samoizvršna, i uveden sustav naknade žrtvama nasilnih kaznenih djela, predviđen tom direktivom, koji dovodi, u odnosu na prekogranične subjekte kojima je ta direktiva isključivo upućena, do utvrđivanja odgovornosti države članice za naknadu štete na temelju načela utvrđenih sudskom praksom Suda Europske unije (među ostalim, presude Francovich, Brasserie du Pecheur i Factortame III), zahtijeva li se pravom [Europske unije] postojanje istovjetne odgovornosti države članice u odnosu na subjekte koji nisu prekogranični (dakle, one koji imaju boravište u toj državi) i koji nisu izravni ovlaštenici koristi koje proizlaze iz provedbe te direktive, ali koji bi, kako bi se izbjegla povreda načela jednakosti/nediskriminacije u okviru tog prava [Europske unije], trebali i mogli ostvariti koristi na temelju proširenog korisnog učinka te direktive (odnosno navedenog sustava naknade) da je Direktiva pravodobno i potpuno prenesena?

Pod uvjetom da je odgovor na prethodno navedeno pitanje potvrdan:

Može li naknada koja je u korist žrtava nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom (i konkretno kaznenog djela silovanja iz članka 609.-bis Codice penale (Kazneni zakonik)) utvrđena uredbom ministra unutarnjih poslova od 31. kolovoza 2017. [donesenom na temelju članaka 11. stavka 3. Leggea 7 luglio 2016, n. 122 (Disposizioni per l’adempimento degli obblighi derivanti dall’appartenenza dell’Italia all’Unione europea – Legge europea 2015-2016) (Zakon od 7. srpnja 2016. br. 122, Odredbe za ispunjavanje obveza koje proizlaze iz članstva Italije u Europskoj uniji – Europski zakon 2015. – 2016.) i naknadne izmjene (na temelju članka 6. Leggea 20 novembre 2017, n. 167 (Zakon od 20. studenoga 2017. br. 167) i članka 1. stavaka 593. do 596. Leggea 30 dicembre 2018, n. 145 (Zakon od 30. prosinca 2018. br. 145))] u fiksnom iznosu od 4 800 eura, predstavljati „pravičnu i primjerenu naknadu žrtvama”, u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80?

____________

1     Direktiva Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela (SL 2004., L 261, str. 15) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 76.).