Language of document : ECLI:EU:C:2015:451

PRESUDA SUDA (treće vijeće)

9. srpnja 2015.(*)

„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Članak 101. UFEU‑a – Članak 53. Sporazuma o EGP‑u – Svjetsko tržište zaslona od tekućih kristala (LCD) – Utvrđivanje cijena – Novčane kazne – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni (2006.) – Točka 13. – Izračun vrijednosti prihoda od prodaje na koju se povreda odnosi – Unutarnje prodaje predmetnog proizvoda izvan EGP‑a – Uzimanje u obzir prodaje gotovih proizvoda koji uključuju predmetni proizvod trećim stranama unutar EGP‑a“

U predmetu C‑231/14 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 8. svibnja 2014.,

InnoLux Corp., ranije Chimei InnoLux Corp., sa sjedištem u Miaoli Countyju (Tajvan), koji zastupaju J.-F. Bellis, odvjetnik, i R. Burton, solicitor,

žalitelj,

druga stranka u postupku je:

Europska komisija, koju zastupaju A. Biolan, F. Ronkes Agerbeek i P. Van Nuffel, u svojstvu agenata, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,

tuženik u prvom stupnju,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, A. Ó Caoimh (izvjestitelj), C. Toader, E. Jarašiūnas i C. G. Fernlund, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,

tajnik: L. Hewlett, glavna administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 4. veljače 2015.,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 30. travnja 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Društvo InnoLux Corp., ranije Chimei InnoLux Corp. (u daljnjem tekstu: društvo InnoLux), žalbom traži djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije u predmetu InnoLux/Komisija (T‑91/11, EU:T:2014:92, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je, s jedne strane, izmijenjena Odluka Komisije C (2010) 8761 final od 8. prosinca 2010. koja se odnosi na postupak primjene članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (predmet COMP/39.309 – LCD), sažetak koje je objavljen u Službenom listu Europske unije od 7. listopada 2011. (SL C 295, str. 8., u daljnjem tekstu: sporna odluka), utvrđivanjem iznosa novčane kazne koja mu je izrečena u članku 2. te odluke na 288.000.000 eura i, s druge strane, u preostalom dijelu odbijena njegova tužba za djelomično poništenje navedene odluke u dijelu u kojem se odnosi na njega i za smanjenje iznosa te novčane kazne.

 Pravni okvir

2        Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 23., svezak 2., str. 3.) u članku 23. stavcima 2. i 3. propisuje:

„2.      Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

(a)       krše odredbe članka [101. UFEU‑a] ili [102. UFEU‑a] [...]

[...]

Za svakog poduzetnika [...] koj[i] sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

[...]

3.      Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.“

3        U točki 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice za izračun novčanih kazni), naslovljenoj „Izračun vrijednosti prihoda od prodaje“, određeno je sljedeće:

„U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno [...] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar [Europskoga gospodarskog prostora (EGP‑a)] [...].“

 Okolnosti spora i sporna odluka

4        Okolnosti spora i sporna odluka, kako proizlaze iz točaka 1. do 27. pobijane presude, mogu se sažeti kako slijedi.

5        Društvo Chi Mei Optoelectronics Corp. (u daljnjem tekstu: društvo CMO) trgovačko je društvo osnovano u skladu s tajvanskim pravom koje je kontroliralo grupu društava koja su se bavila proizvodnjom zaslona od tekućih kristala s aktivnom matricom („Liquid Crystal Displays“; u daljnjem tekstu: LCD), sa sjedištima po cijelom svijetu.

6        Društvo CMO 20. studenoga 2009. sklopilo je ugovor o spajanju s društvima InnoLux Display Corp. i TPO Displays Corp. U skladu s tim ugovorom, društva TPO Displays Corp. i CMO 18. ožujka 2010. prestala su postojati. Društvo koje je nastavilo postojati u dva je navrata promijenilo naziv, najprije iz InnoLux Display Corp. u Chimei InnoLux Corp. i naposljetku u InnoLux Corp., žalitelja u ovom postupku.

7        U proljeće 2006. društvo Samsung Electronics Co. Ltd (u daljnjem tekstu: društvo Samsung), osnovano u skladu s korejskim pravom, podnijelo je Komisiji zahtjev za oslobađanje od kazne na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.). Tom prigodom društvo Samsung prijavilo je postojanje zabranjenog sporazuma o određenim vrstama LCD‑a među nekoliko poduzetnika, uključujući i žalitelja.

8        Komisija je 23. studenoga 2006. društvo Samsung uvjetno oslobodila od kazne sukladno članku 15. spomenute obavijesti, dok je isto odbila drugom sudioniku u zabranjenom sporazumu, društvu LG Display Co. Ltd (u daljnjem tekstu: društvo LGD), također osnovanom u skladu s korejskim pravom.

9        Komisija je 27. svibnja 2009. pokrenula upravni postupak i sastavila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama koju je uputila na adrese šesnaest društava, među kojima CMO‑u i dvama europskim društvima kćerima koja se nalaze u njegovu 100-postotnom vlasništvu, to jest Chi Mei Optoelectronicsu BV i Chi Mei Optoelectronicsu UK. U toj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, među ostalim, objašnjeni su razlozi zbog kojih se ta dva društva kćeri moraju, u skladu sa sudskom praksom Općeg suda, smatrati solidarno odgovornima za povrede koje je počinilo društvo CMO.

10      Adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama pisanim su putem Komisiju u propisanom roku upoznali sa svojim stajalištem o prigovorima koji su protiv njih istaknuti. Usto je nekoliko tih adresata, među kojima i žalitelj, iskoristilo svoje pravo da budu usmeno saslušani tijekom rasprave koja je održana 22. i 23. rujna 2009.

11      Zahtjevom za dostavu informacija od 4. ožujka 2010. i dopisom od 6. travnja 2010. stranke su pozvane, među ostalim, da dostave podatke o vrijednosti prodaje koja se uzima u obzir pri izračunu novčanih kazni te da o tome podnesu svoja očitovanja. Društvo CMO na navedeni je dopis odgovorilo 23. travnja 2010.

12      Komisija je 8. prosinca 2010. donijela spornu odluku. Ona je upućena na adrese šest od šesnaest trgovačkih društava primatelja obavijesti o utvrđenim činjenicama, među kojima žalitelju te društvima LGD i AU Optronics Corp. (u daljnjem tekstu: društvo AUO). Tom odlukom, međutim, društva kćeri žalitelja više nisu bila obuhvaćena.

13      U spornoj odluci Komisija je utvrdila da među šest velikih međunarodnih proizvođača LCD‑a, uključujući žalitelja te društva LGD i AUO, postoji zabranjeni sporazum u odnosu na sljedeće dvije kategorije tih proizvoda dimenzija jednakih ili većih od dvanaest inča: LCD‑i za informacijske tehnologije, poput onih za kompaktna prijenosna računala i računalne zaslone, te LCD‑i za televizore (u daljnjem tekstu: LCD‑TV) (u daljnjem tekstu zajedno: LCD‑i koji su predmet kartela).

14      Sukladno pobijanoj odluci, taj je zabranjeni sporazum poprimio oblik jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3., u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u), koja je trajala najmanje od 5. listopada 2001. do 1. veljače 2006. Tijekom tog razdoblja sudionici zabranjenog sporazuma održali su veći broj višestranih sastanaka koje su nazivali „kristalnim sastancima“. Ti su sastanci imali jasan protutržišni cilj, s obzirom na to da su njihovi sudionici imali priliku, među ostalim, utvrđivati minimalne cijene LCD‑a koji su predmet kartela, raspravljati o svojim predviđanjima cijena kako bi spriječili njihovo smanjenje i usklađivati povećanje cijena kao i razinu proizvodnje. Sudionici zabranjenog sporazuma također su tijekom razdoblja povrede održavali dvostrane sastanke i često razmjenjivali informacije o temama o kojima se raspravljalo tijekom „kristalnih sastanaka“. Među ostalim, poduzeli su određene korake kako bi provjerili poštuju li se odluke donesene na tim sastancima.

15      Pri određivanju iznosa novčanih kazni izrečenih spornom odlukom Komisija se oslonila na Smjernice za izračun novčanih kazni. Primjenjujući ih, Komisija je definirala vrijednost prihoda od prodaje LCD‑a koji su predmet kartela, a na koje se povreda izravno ili neizravno odnosi. U tu svrhu, utvrdila je sljedeće tri kategorije prodaje koju su obavljali sudionici zabranjenog sporazuma:

–        kategoriju „izravna prodaja unutar EGP‑a“, koja obuhvaća prodaje LCD‑a koji su predmet kartela drugom poduzetniku unutar EGP‑a;

–        kategoriju „izravna prodaja unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“, koja obuhvaća prodaje LCD‑a koji su predmet kartela unutar grupe koje je proizvođač dio ugrađenih u gotove proizvode, a koji se zatim prodaju drugom poduzetniku unutar EGP‑a i

–        kategoriju „neizravna prodaja“, koja obuhvaća prodaje LCD‑a koji su predmet kartela drugom poduzetniku smještenom izvan EGP‑a, koji zatim zaslone ugrađuje u gotove proizvode i prodaje ih unutar EGP‑a.

16      Međutim, Komisija je ocijenila da se može ograničiti na to da u obzir uzme prve dvije kategorije spomenute u prethodnoj točki, s obzirom na to da uključivanje treće kategorije nije bilo potrebno kako bi izrečene kazne postigle dovoljnu razinu odvraćajućeg učinka.

17      Komisija je odbila žaliteljeve prigovore koji su se, među ostalim, odnosili na to da se vrijednost prihoda od relevantne prodaje trebala utvrditi tako da se u obzir ne uzme njegova „izravna prodaja unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“.

18      K tome, primjenjujući Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela, Komisija je potvrdila potpuno oslobođenje od kazne društva Samsung. Suprotno tomu, smatrala je da žalitelju suradnja ne daje pravo ni na kakvo smanjenje novčane kazne.

19      Na temelju navedenih razmatranja Komisija je u članku 2. sporne odluke žalitelju izrekla novčanu kaznu u iznosu od 300.000.000 eura.

 Pobijana presuda

20      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. veljače 2011. žalitelj je pred njim pokrenuo postupak za djelomično poništenje sporne odluke i smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je na temelju te odluke izrečena.

21      U prilog svojoj tužbi istaknuo je tri tužbena razloga, među ostalim, prvi se temeljio na činjenici da je Komisija, određujući vrijednost prihoda od relevantne prodaje radi utvrđenja novčane kazne, primijenila pravno netočan pojam, takozvanu „izravnu prodaju unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“, a treći na činjenici da je vrijednost prihoda od relevantne prodaje koju je Komisija utvrdila u odnosu na njega pogrešno obuhvaćala i prodaju koja se ne odnosi na LCD‑e koji su predmet kartela.

22      Opći sud u pobijanoj presudi prihvatio je posljednji tužbeni razlog i, shodno tome, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, smanjio iznos novčane kazne izrečene žalitelju na 288.000.000 eura. U preostalom dijelu Opći sud tužbu je odbio.

 Zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom

23      Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

–        djelomično ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je njome odbijena njegova tužba za djelomično poništenje sporne odluke;

–        djelomično poništi spornu odluku i u okviru svoje neograničene nadležnosti smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena te

–        naloži Komisiji snošenje troškova postupaka pred Sudom i Općim sudom.

24      Komisija zahtijeva da se žalba odbije i žalitelju naloži snošenje troškova.

 Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka

25      Nakon objave mišljenja nezavisnog odvjetnika, Komisija je aktom podnesenim tajništvu Suda 6. svibnja 2015. zatražila ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. U prilog svojem zahtjevu Komisija je u bitnom istaknula da su u mišljenju nezavisnog odvjetnika iskrivljeni neki od njezinih argumenata te da se ono temelji na dijelovima žalbe koji su obmanjujući i sadržavaju pogreške koje se tiču činjenica.

26      Valja podsjetiti da Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne propisuju mogućnost da stranke iznose svoja zapažanja kao odgovor na mišljenje nezavisnog odvjetnika (vidjeti presudu Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

27      Na temelju članka 252. stavka 2. UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, na javnoj raspravi iznosi obrazložena mišljenja u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem koje je dovelo do tog mišljenja (vidjeti presudu Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

28      Stoga neslaganje jedne od stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe opravdati ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 62.).

29      Imajući navedeno na umu, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije (presuda Nordzucker, C‑148/14, EU:C:2015:287, t. 24.).

30      To nije slučaj u ovom predmetu. Naime, poput žalitelja, Komisija je kako u pisanom tako i u usmenom dijelu postupka iznijela sve činjenične i pravne argumente na kojima temelji svoj zahtjev. Stoga Sud, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, smatra da raspolaže svim elementima koji su mu potrebni za donošenje odluke i da su ti elementi pred njim raspravljeni.

31      S obzirom na prethodna razmatranja, Sud ocjenjuje da nema mjesta ponovnom otvaranju usmenog dijela postupka.

 O žalbi

32      Žalitelj u potporu žalbi ističe dva žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava, počinjenima time što je Opći sud protivno članku 101. UFEU‑a i članku 53. Sporazuma o EGP‑u pri izračunu novčane kazne, pribjegavajući pojmu „izravne prodaje unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“, uzeo u obzir unutarnju prodaju proizvoda na koje se povreda odnosi obavljenu izvan EGP‑a samo zato što su ti proizvodi ugrađeni u gotove proizvode namijenjene prodaji neovisnim trećim stranama unutar EGP‑a. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava, počinjenima time što je Opći sud spomenuti pojam primijenio na svakog od vertikalno integriranih sudionika zabranjenog sporazuma, čime je povrijeđeno načelo nediskriminacije.

 Prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na činjenicu da je pri izračunu novčane kazne uzeta u obzir prodaja gotovih proizvoda u koje su ugrađeni proizvodi na koje se povreda odnosi

 Argumentacija stranaka

33      Kao prvo, žalitelj prigovara Općem sudu da je, protivno točki 13. Smjernica za izračun novčanih kazni, u vrijednost prihoda od prodaje koje je uzeo u obzir pri izračunu novčane kazne uključio njegovu prodaju gotovih proizvoda unutar EGP‑a kao „izravnu prodaju unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“, iako se povreda u smislu navedene odredbe ne odnosi na tu prodaju.

34      Naime, budući da prema žaliteljevu mišljenju povreda utvrđena u spornoj odluci obuhvaća samo LCD zaslone, ali ne i gotove proizvode u koje su oni ugrađeni, prodaja unutar EGP‑a na koju se povreda odnosi u smislu spomenute točke 13. obuhvaća isključivo LCD‑e koji su prodani trećim stranama odnosno isporučeni povezanim klijentima unutar grupe. Unatoč tome što je LCD sastavni dio gotova proizvoda, predmet prodaje, prema žaliteljevu mišljenju, nije LCD namijenjen ugradnji u gotov proizvod, nego sam gotov proizvod. Žalitelj smatra da prodaja gotovih proizvoda nije moguća na tržištu koje je obuhvaćeno povredom. Stoga prodaja gotovih proizvoda unutar EGP‑a, prema njegovu mišljenju, ne može ograničiti tržišno natjecanje na tržištu LCD‑a unutar tog prostora. Žalitelj, slijedom navedenog, smatra da se utvrđenje povrede sadržano u spornoj odluci ne odnosi na tu prodaju.

35      Žalitelj također smatra da Opći sud pogrešno razlikuje unutarnje isporuke vertikalno integriranih sudionika zabranjenog sporazuma prema tome čine li oni s kupcem s kojim su povezani jedinstvenog poduzetnika, što odgovara kategoriji „izravne prodaje unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“, ili s njime ne čine takvog poduzetnika, što odgovara kategoriji „izravne prodaje unutar EGP‑a“. Naime, prema njegovu mišljenju, utvrđenje povrede ničim ne opravdava takvo razlikovanje, s obzirom na to da ono obuhvaća prodaju unutar grupe.

36      U tom pogledu žalitelj ističe da je Opći sud u točkama 48. i 49. pobijane presude pogrešno ocijenio da je Komisijin izbor da u obzir uzme „izravnu prodaju unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“ još više opravdan zato što iz dokaza proizlazi da se unutarnja prodaja LCD‑a koji su predmet kartela poduzetnicima koji sudjeluju u zabranjenom sporazumu odvijala po cijenama na koje je taj sporazum utjecao i da su sudionici zabranjenog sporazuma bili upoznati s činjenicom da cijena LCD‑a koji su predmet kartela utječe na cijenu gotovih proizvoda u koje su oni ugrađeni. Ta se ocjena odnosila na sve sudionike zabranjenog sporazuma. Stoga je, prema žaliteljevu mišljenju, potpuno umjetno razlikovanje između „stvarne“ unutarnje prodaje, koja se kao takva može uzeti u obzir pri izračunu novčane kazne, i one koja nije „stvarna“ te se može zanemariti i zamijeniti „stvarnom“ prodajom trećim stranama LCD zaslona ugrađenih u gotov proizvod.

37      Kao drugo, žalitelj smatra da je Komisija zanemarila sudsku praksu Općeg suda ustanovljenu presudom Europa Carton/Komisija (T‑304/94, EU:T:1998:89) i potvrđenu u presudi Suda Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C‑580/12 P, EU:C:2014:2363) time što je, umjesto da se prema unutarnjoj prodaji odnosi jednako kao prema prodaji trećima, ta institucija na određene adresate sporne odluke primijenila drukčiji kriterij kako bi odredila mjesto njihove unutarnje prodaje.

38      Prema žaliteljevu mišljenju, Komisija je na prodaju LCD‑a trećima primijenila kriterij mjesta isporuke LCD‑a koje treba ugraditi u gotove proizvode, bez obzira na to gdje će se potonji prodati. Suprotno tomu, kad je bila riječ o unutarnjim isporukama LCD‑a koje je obavio InnoLux, taj je kriterij bio vezan uz mjesto isporuke gotovog proizvoda u koji je LCD ugrađen, bez obzira na mjesto njegove ugradnje u gotove proizvode. Komisija je na taj način, smatra žalitelj, različito postupila prema unutarnjim isporukama LCD‑a koje su obavili pojedini vertikalno integrirani sudionici zabranjenog sporazuma, odnoseći se prema njima na nepovoljniji način. S obzirom na to da se zabranjeni sporazum odnosio kako na unutarnju prodaju tako i na prodaju trećima, žalitelj smatra da bi pravilna primjena presude Europa Carton/Komisija (T‑304/94, EU:T:1998:89) zahtijevala uzimanje u obzir svih isporuka LCD‑a unutar EGP‑a, bez obzira na to koji ih je sudionik u zabranjenom sporazumu obavio te bez obzira na to jesu li obavljene unutar grupe ili prema trećima.

39      Kao treće, žalitelj ističe da iz presude Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija (C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120) proizlazi da se nadležnost Europske unije ne prostire na cjelokupnu prodaju unutar EGP‑a, nego samo na onu prodaju proizvoda o kojem je riječ unutar tog prostora koja je rezultat usklađenog djelovanja u pogledu kojeg je utvrđena povreda. Prema žaliteljevu mišljenju, u predmetnom slučaju povreda se odnosi isključivo na LCD, a ne na gotove proizvode u koje su oni prethodno ugrađeni. Žalitelj stoga smatra da je Opći sud u točki 70. pobijane presude pogrešno ocijenio da presuda Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija (C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120) dopušta uzimanje u obzir unutarnjih isporuka LCD‑a koje je obavio žalitelj izvan EGP‑a zato što te LCD‑e u gotove proizvode ugrađuju društva koja su dio istog poduzetnika koji ih onda prodaje unutar EGP‑a.

40      Žalitelj također smatra da je Opći sud, kada je u točki 46. pobijane presude naveo da je prodaja gotovih proizvoda u koje su ugrađeni LCD‑i „štetila odvijanju tržišnog natjecanja unutar EGP‑a“, zanemario kriterij iz presude Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija (C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120). Naime, prodaja gotovih proizvoda, prema žaliteljevu mišljenju, nije mogla biti obavljena na tržištu EGP‑a koje je obuhvaćeno povredom. Stoga navedena prodaja nije mogla ograničiti tržišno natjecanje na tom tržištu. Žalitelj određivanje „prodaje koja je povezana s EGP‑om“ smatra nedovoljnim kako bi se potvrdila nadležnost Unije na temelju kriterija iz presude Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija (C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120). Suprotno tomu, on smatra kako treba dokazati da su proizvodi na koje se povreda odnosi, to jest LCD‑i, prodavani unutar EGP‑a.

41      Kao četvrto, žalitelj smatra da je zaključak prema kojem u slučaju unutarnjih isporuka LCD‑a proizvodnim postrojenjima koja se nalaze unutar EGP‑a, poput onih društvu Samsung, nije riječ o prodaji unutar EGP‑a kada se gotovi proizvodi u koje su LCD‑i ugrađeni prodaju izvan EGP‑a u suprotnosti s točkom 33. presude Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija (6/73 i 7/73, EU:C:1974:18). Žalitelj ocjenjuje pogrešnim stajalište prema kojem unutarnja prodaja LCD‑a unutar EGP‑a ograničava tržišno natjecanje unutar tog prostora samo onda kada se gotov proizvod u koji je LCD ugrađen prodaje unutar EGP‑a.

42      Kao peto, žalitelj tvrdi da kriterij koji su primijenili Komisija i Opći sud kako bi utvrdili mjesto njegovih unutarnjih isporuka dovodi do opasnosti od usporednog kažnjavanja i od sukoba nadležnosti s drugim nadležnim tijelima u području tržišnog natjecanja jer ista transakcija može biti povod tomu da više nadležnih tijela u području tržišnog natjecanja diljem svijeta utvrdi povredu i izrekne kaznu. Žalitelj stoga smatra da – s obzirom na to da je Komisija u ovom predmetu izrekla novčanu kaznu u pogledu transakcije koja se odnosi na sastavni dio isporučen izvan EGP‑a zato što je gotov proizvod u koji je taj dio ugrađen prodan unutar EGP‑a – ista transakcija može biti istodobno sankcionirana i izvan i unutar EGP‑a.

43      Komisija smatra da razlozi zbog kojih je Opći sud odbio žaliteljevu argumentaciju u prvostupanjskom postupku nisu pravno neutemeljeni. Zbog toga smatra da je prvi žalbeni razlog neosnovan. K tome, posljednji argument iznesen u okviru tog razloga Komisija smatra novim i stoga nedopuštenim jer je u ovom predmetu prvi put istaknut u okviru žalbe.

 Ocjena Suda

44      U okviru prvog žalbenog razloga žalitelj u bitnom ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u vrijednost prihoda od prodaje koja je uzeta u obzir pri izračunu novčane kazne koja mu je izrečena kao „izravnu prodaju unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“ uključio prodaju gotovih proizvoda unutar EGP‑a koju su obavila njegova društva kćeri sa sjedištem izvan EGP‑a i u njegovu 100-postotnom vlasništvu, nakon što su LCD‑i koji su predmet kartela ugrađeni u te proizvode, iako se povreda ne odnosi na tu prodaju. Takvim je postupkom Opći sud, prema žaliteljevu mišljenju, povrijedio točku 13. Smjernica za izračun novčanih kazni te zanemario relevantnu sudsku praksu Suda i Općeg suda kao i granice mjesne nadležnosti Komisije.

45      Valja podsjetiti da je u članku 23. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1/2003 propisano da za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegova ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

46      Kao što je to Sud već presudio, Komisija mora u svakom pojedinačnom slučaju i imajući u vidu kontekst kao i ciljeve određene sustavom kazni uspostavljenim Uredbom br. 1/2003 ocijeniti željeni učinak na poduzetnika o kojem je riječ, osobito uzimajući u obzir prihod koji odražava stvarni gospodarski položaj poduzetnika tijekom razdoblja u kojem je počinjena povreda (presude Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, EU:C:2007:326, t. 25.; Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 53. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 49.).

47      U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pri izračunu iznosa novčane kazne dopušteno je uzeti u obzir kako ukupni prihod poduzetnika, koji je pokazatelj, premda približan i nepotpun, njegove veličine i gospodarske snage, tako i udio tog prihoda ostvaren proizvodima obuhvaćenima povredom, koji je pokazatelj opsega povrede (presude Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 121.; Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 54. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 50.).

48      Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako se člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiji dodjeljuje diskrecijska ovlast, njime se ta ovlast ipak ograničava tako da se uspostavljaju objektivni kriteriji kojih se Komisija mora držati. Prema tome, s jedne strane, iznos novčane kazne koja se može nametnuti poduzetniku podložan je brojčano odredivoj i apsolutnoj gornjoj granici, tako da je najveći iznos novčane kazne koji se može izreći određenom poduzetniku unaprijed odrediv. S druge strane, izvršavanje te diskrecijske ovlasti ograničeno je također pravilima postupanja koja si je sama Komisija nametnula, osobito u Smjernicama za izračun novčanih kazni (presude Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 55. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 51.).

49      U skladu s točkom 13. navedenih smjernica, „[u] određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno [...] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora“. Te iste smjernice u točki 6. preciziraju da se „[k]ombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te [njezino] trajanje smatra [...] primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi“.

50      Slijedi da je postavljeni cilj točke 13. Smjernica za izračun novčanih kazni da kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzme iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi (presude Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 76.; Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 57. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 53.).

51      Prema tome, pojam vrijednosti prihoda od prodaje naveden u točki 13. Smjernica za izračun novčanih kazni obuhvaća prihode od prodaje ostvarene na tržištu zahvaćenom povredom koje se nalazi unutar EGP‑a, pri čemu nije potrebno utvrđivati je li spomenuta prodaja doista bila zahvaćena tom povredom, s obzirom na to da dio prihoda od prodaje proizvoda na koje se povreda odnosi najbolje odražava njezinu ekonomsku važnost (vidjeti u tom smislu presude Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 75. do 78.; Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 57. do 59.; Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 148. i 149. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 53. do 58. i t. 64.).

52      U predmetnom je slučaju nesporno, kako to, među ostalim, proizlazi iz točaka 73. i 90. pobijane presude, da žaliteljeva prodaja koja je uzeta u obzir pri izračunu novčane kazne kao „izravna prodaja unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“ nije obavljena na tržištu proizvoda na koji se povreda odnosi, što je u ovom slučaju tržište LCD‑a koji su predmet kartela, nego na tržištu proizvoda koji se od njega razlikuje, to jest na nizvodnom tržištu gotovih proizvoda u koje su ugrađeni LCD‑i koji su predmet kartela, a koji su u tom slučaju bili predmet unutarnje prodaje izvan EGP‑a između žalitelja i njegovih vertikalno integriranih društava kćeri.

53      Iz točke 45. pobijane presude proizlazi, međutim, da prihodi od prodaje gotovih proizvoda u koje su ugrađeni LCD‑i koji su predmet kartela nisu uzeti u obzir u cjelokupnoj svojoj vrijednosti, nego samo u onom dijelu te vrijednosti koja može odgovarati vrijednosti LCD‑a koji su predmet kartela, a ugrađeni su u gotove proizvode, kada je potonje neovisnim trećim stranama sa sjedištem unutar EGP‑a prodavao poduzetnik kojeg je žalitelj dio.

54      Suprotno žaliteljevoj tvrdnji, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava kada je, među ostalim, u točki 47. pobijane presude ocijenio da je Komisija pri izračunu novčane kazne mogla na takav način uzeti u obzir prodaju gotovih proizvoda.

55      Iako je točno da se pojam „vrijednosti prihoda od prodaje“, naveden u točki 13. Smjernica za izračun novčanih kazni, ne može proširiti tako da uključuje prodaju dotičnog poduzetnika koja nije obuhvaćena područjem primjene zabranjenog sporazuma koji mu se stavlja na teret (vidjeti presude Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 76.; Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 57. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 53.), bilo bi protivno cilju kojem teži članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 kada bi vertikalno integrirani sudionici zabranjenog sporazuma mogli postići to da se, samo zato što su proizvode obuhvaćene povredom ugradili u gotove proizvode izvan EGP‑a, iz izračuna novčane kazne isključi onaj dio vrijednosti prihoda koje su ostvarili prodajom gotovih proizvoda unutar EGP‑a koji bi mogao odgovarati vrijednosti proizvoda obuhvaćenih povredom.

56      Doista, kako je to Opći sud u bitnom istaknuo u točki 71. pobijane presude, a Sud već presuđivao, vertikalno integrirani poduzetnici mogu imati koristi od horizontalnog sporazuma o utvrđivanju cijena sklopljenih protivno članku 101. UFEU‑a, ne samo prilikom prodaje neovisnim trećim stranama na tržištu proizvoda obuhvaćenog povredom nego i na nizvodnom tržištu prerađenih proizvoda koji su sastavljeni, među ostalim, od proizvoda obuhvaćenih povredom, i to na dvjema osnovama. Ili ti poduzetnici prenose povećanja u cijeni faktora proizvodnje koja su posljedica povrede na prerađene proizvode, ili ih ne prenose, što im posljedično daje prednost pred njihovim konkurentima u pogledu troškova, koji te iste faktore proizvodnje nabavljaju na tržištu proizvoda obuhvaćenih povredom (presuda Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 60.).

57      Iz navedenog slijedi da je Opći sud u točkama 70. i 71. pobijane presude pravilno ocijenio da, kada vertikalno integrirani poduzetnik ugrađuje proizvode obuhvaćene povredom u gotove proizvode u svojim proizvodnim jedinicama koje se nalaze izvan EGP‑a, prodaja tih gotovih proizvoda unutar EGP‑a neovisnim trećim stranama može utjecati na tržišno natjecanje na tržištu tih proizvoda pa se za takvu povredu može smatrati da izaziva posljedice unutar EGP‑a, čak i ako je tržište predmetnih gotovih proizvoda odvojeno od onog obuhvaćenog spomenutom povredom.

58      U tom pogledu, Opći je sud u točkama 48. i 49. pobijane presude utvrdio, s jedne strane, da iz dokaza sadržanih osobito u uvodnoj izjavi 394. pobijane odluke, koje žalitelj nije osporavao pred tim sudom, proizlazi da se prodaja LCD‑a koji su predmet kartela unutar poduzetnika koji sudjeluju u zabranjenom sporazumu odvijala po cijenama na koje je taj sporazum utjecao i, s druge strane, kao što to posebno proizlazi iz uvodnih izjava 92. i 93. pobijane odluke, da su sudionici tog sporazuma bili upoznati s činjenicom da cijena LCD‑a koji su predmet kartela utječe na cijenu gotovih proizvoda u koje su oni ugrađeni.

59      Valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza za koje smatra da dokazuju te činjenice. Ako su ti dokazi ispravno pribavljeni i ako su poštovana opća načela prava i postupovna pravila koja se primjenjuju na dokazivanje i izvođenje dokaza, samo je na Općem sudu da ocijeni vrijednost dokaza koji su mu dostavljeni. Ta ocjena, dakle, osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata, ne predstavlja pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda (vidjeti presudu E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

60      Iako žalitelj u prilog prvom žalbenom razlogu ističe da dokazni elementi navedeni u točkama 48. i 49. pobijane presude obuhvaćaju ne samo vertikalno integrirane poduzetnike u pogledu kojih je Komisija upotrijebila pojam „izravne prodaje unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“ nego i druge sudionike zabranjenog sporazuma, pa čak i sve takve sudionike, on Općem sudu ne zamjera iskrivljavanje dokaznih elemenata.

61      U tim je okolnostima Opći sud u točkama 46., 70. i 84. pobijane presude s pravom utvrdio da prodaja gotovih proizvoda, bez obzira na to što nije obavljena na tržištu proizvoda na koji se povreda odnosi, narušila tržišno natjecanje unutar EGP‑a, povređujući članak 101. UFEU‑a osobito na štetu potrošača. Opći sud prema tome nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je, među ostalim, u točkama 47. i 87. pobijane presude ocijenio da je prodaja gotovih proizvoda bila u vezi s povredom unutar EGP‑a, u smislu točke 13. Smjernica za izračun kazni.

62      Usto valja istaknuti da bi isključivanje te prodaje dovelo do umjetnog smanjivanja ekonomske važnosti povrede koju je počinio određeni poduzetnik jer bi sama činjenica da takva prodaja nije uzeta u obzir, iako je unutar EGP‑a doista obuhvaćena zabranjenim sporazumom, naposljetku dovela do izricanja novčane kazne koja ne bi vjerno odražavala područje primjene tog sporazuma u Europskom gospodarskom prostoru (vidjeti analogijom presude Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 77.; Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 58. te LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 54.).

63      Konkretnije govoreći, kao što je to Opći sud utvrdio u točkama 46., 47., 71. i 74. pobijane presude, neuzimanje u obzir vrijednosti prihoda od te prodaje nužno bi dovelo do pružanja neopravdane prednosti vertikalno integriranim društvima koja, kao i žalitelj, u svojim proizvodnim jedinicama sa sjedištem izvan EGP‑a ugrađuju znatan dio proizvoda obuhvaćenih povredom, omogućujući im da izbjegnu kaznu koja je proporcionalna njihovoj ekonomskoj važnosti na tržištu tih proizvoda i štetnosti njihova postupanja za tržišno natjecanje unutar EGP‑a.

64      U tom pogledu Općem sudu ne može se prigovoriti to što je razlikovao prodaje koje su obavili sudionici zabranjenog sporazuma ovisno o tome čine li potonji jedinstvenog poduzetnika s društvima koja su proizvode na koje se povreda odnosi ugrađivali u gotove proizvode.

65      Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam poduzetnika u kontekstu prava tržišnog natjecanja treba razumijevati tako da označava gospodarsku jedinicu čak i ako se s pravnog stajališta ta jedinica sastoji od više fizičkih ili pravnih osoba (vidjeti osobito presude Hydrotherm Gerätebau, 170/83, EU:C:1984:271, t. 11. te Arkema/Komisija, C‑520/09 P, EU:C:2011:619, t. 37.).

66      Slijedom navedenog, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 90. pobijane presude, sudionici zabranjenog sporazuma koji, poput žalitelja, čine jedinstvenog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a s proizvodnim jedinicama koje ugrađuju predmetne proizvode u gotove proizvode nalaze se u objektivno drukčijim okolnostima od onih u kojima se nalaze sudionici zabranjenog sporazuma koji, poput žalitelja u predmetu u kojem je donesena presuda LG Display i LG Display Taiwan (C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 46. i 47.), čine različitog poduzetnika u smislu te odredbe u odnosu na onog koji obavlja to ugrađivanje. Naime, dok je prodaja predmetnog proizvoda u prvom slučaju unutarnje naravi, u drugom slučaju ona se obavlja neovisnim trećim poduzetnicima. Različite objektivne okolnosti opravdavaju prema tome različit odnos prema tim prodajama. Žalitelj u okviru predmetne žalbe uopće nije osporavao razmatranja Općeg suda sadržana, među ostalim, u točkama 70. i 90. pobijane presude koja se tiču jedinstvenosti poduzetnika koji sudjeluju u zabranjenom sporazumu.

67      Točan je žaliteljev navod prema kojem je Sud u presudi Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 59.) ocijenio da, u okvirima EGP‑a, pri utvrđivanju vrijednosti prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir kada se izračunava novčana kazna zbog povrede članka 101. UFEU‑a prodaju neovisnim trećim stranama ne treba razlikovati od one subjektima koji su dio istog poduzetnika.

68      Unatoč tome, iz te presude ne proizlazi ono što je žalitelj isticao na raspravi pred Sudom, a to je da se prema unutarnjoj prodaji treba odnositi jednako kao prema prodaji neovisnim trećim stranama u smislu da, s obzirom na to da je kod potonjih u obzir uzeta samo prodaja unutar EGP‑a, u izračun novčane kazne valja jednako tako uključiti samo prodaju obavljenu unutar tog prostora.

69      Kako je to Opći sud u bitnom ocijenio u točkama 73. i 74. pobijane presude, iz presude Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C‑580/12 P, EU:C:2014:2363) proizlazi isključivo to da vrijednost prihoda od prodaje koju valja uzeti u obzir pri izračunu novčane kazne koja se izriče vertikalno integriranom poduzetniku u načelu mora obuhvaćati cjelokupnu prodaju proizvoda na koji se povreda odnosi unutar EGP‑a, a u što je uključena unutarnja prodaja tog proizvoda obavljena u sklopu tog poduzetnika.

70      Unatoč tome, nije isključeno to da se u slučaju poput predmetnoga – u kojem se unutarnja prodaja proizvoda na koji se povreda odnosi obavljala izvan EGP‑a u sklopu vertikalno integriranog poduzetnika – pri izračunu novčane kazne koju treba izreći sudioniku zabranjenog sporazuma koji je dio tog poduzetnika uzme u obzir prodaja gotovih proizvoda koju je potonji obavio u EGP‑u neovisnim trećim stranama. Suprotno tomu, kao što je to navedeno u točki 56. ove presude, upravo iz točke 60. presude Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C‑580/12 P, EU:C:2014:2363) proizlazi da spomenutu prodaju u načelu treba uzeti u obzir jer je ona nužno pogođena tom povredom.

71      U tom smislu, žaliteljevi argumenti koji se tiču Komisijine mjesne nadležnosti potpuno su irelevantni.

72      Kao što je to Opći sud naveo u točki 58. pobijane presude, iz sudske prakse Suda nedvojbeno proizlazi da – u slučaju poduzetnikâ sa sjedištem izvan EGP‑a, koji proizvode robu koja se trećima prodaje unutar EGP‑a, međusobno usklađuju cijene koje primjenjuju prema kupcima sa sjedištem unutar EGP‑a i provode to usklađivanje na način da prodaju po cijenama koje su zapravo koordinirane – takvo usklađivanje ima za cilj i učinak ograničavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu u smislu članka 101. UFEU‑a, a Komisija je mjesno nadležna (vidjeti u tom smislu presudu Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120, t. 13. i 14.).

73      U predmetnom je slučaju, međutim, nesporno da je Komisija nadležna za primjenu članka 101. UFEU‑a na zabranjeni sporazum o kojem je riječ jer su njegovi sudionici, među kojima i žalitelj, kao što to proizlazi iz točaka 42. i 66. pobijane presude, unutar EGP‑a djelovali kao kartel s međunarodnim djelovanjem, prodajući na tom području neovisnim trećim stranama proizvod na koji se povreda odnosi.

74      Prvi žalbeni razlog odnosi se, međutim, na jedno drugo pitanje, a to je izračun novčane kazne koju treba izreći žalitelju za tu povredu članka 101. UFEU‑a. U tom pogledu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 46. do 51. ove presude, valja utvrditi relevantnu vrijednost prihoda od prodaje, kako bi iznos te novčane kazne odražavao ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi. Kao što to proizlazi iz točaka 52. do 70. ove presude, Opći sud pravilno je ocijenio da je Komisija u tu svrhu mogla uzeti u obzir prodaju gotovih proizvoda koju je žalitelj obavljao unutar EGP‑a neovisnim trećim stranama, u slučaju da je izvan EGP‑a obavljao unutarnju prodaju proizvoda na koji se povreda odnosi.

75      Kada je u tom pogledu riječ o žaliteljevu navodu prema kojem uzimanje u obzir navedene prodaje pri izračunu novčane kazne koja se izriče zbog povrede članka 101. UFEU‑a može dovesti do usporednog kažnjavanja za isto protutržišno postupanje tijela nadležnih za tržišno natjecanje u nekoj trećoj zemlji, valja napomenuti da je taj navod, suprotno onomu što tvrdi Komisija, dopušten u okviru predmetne žalbe u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika jer ni na koji način ne mijenja predmet spora. Dovoljno je, međutim, podsjetiti da, kao što je to Sud već ocijenio, ni načelo ne bis in idem ni bilo koje drugo pravno načelo ne može obvezati Komisiju na to da vodi računa o postupanju protiv poduzetnika i njegovu kažnjavanju u trećoj zemlji (vidjeti presude Showa Denko/Komisija, C‑289/04 P, EU:C:2006:431, t. 52. do 58.; SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, EU:C:2006:433, t. 28. do 34. i SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, EU:C:2007:277, t. 24. do 35.).

76      Kada je riječ o žaliteljevu argumentu koji se temelji na točki 33. presude Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija (6/73 i 7/73, EU:C:1974:18), dovoljno je utvrditi da je ta presuda potpuno irelevantna u okviru predmetnog žalbenog razloga jer se, kao što je to Opći sud s pravom istaknuo u točki 87. pobijane presude, ne odnosi na izračun novčane kazne koja se izriče zbog povrede pravila tržišnog natjecanja sadržanih u Ugovoru o FEU‑u, nego na uvjete pod kojima se primjenjuje zabrana zloporabe vladajućeg položaja iz članka 102. UFEU‑a, osobito uvjet koji se tiče utjecaja na trgovinu među državama članicama.

77      S obzirom na prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi žalbeni razlog, koji se odnosi na načelo nediskriminacije

 Argumentacija stranaka

78      Kao prvo, žalitelj ističe da razlikovanje koje je proveo Opći sud među vertikalno integriranim poduzetnicima prema tome čine li jedinstvenog poduzetnika s povezanim subjektima nije utemeljeno ni na jednoj mjerodavnoj razlici među njima. Tako navodi da se Opći sud u presudi LG Display i LG Display Taiwan/Komisija (T‑128/11, EU:T:2014:88), da bi odbio argument o potrebi isključivanja prodaje LCD‑a društvima majkama tužiteljâ u tom predmetu, nije pozvao na činjenicu da je predmetna prodaja obavljena u sklopu jedinstvenog poduzetnika. Suprotno tomu, Opći je sud u točki 89. te presude, smatra žalitelj, ocijenio da je predmetna prodaja u stvarnosti prodaja povezanim subjektima koja ulazi u obuhvat utvrđenja povrede samo zato što je prodaja unutar grupe obuhvaćena zabranjenim sporazumom. U skladu s tim, žalitelj smatra da ne postoji nikakva razlika između isporuke unutar grupe koju su provodili tužitelji u predmetu u kojem je donesena presuda LG Display i LG Display Taiwan/Komisija (T‑128/11, EU:T:2014:88) i one koju je provodio žalitelj u ovom predmetu.

79      Prema žaliteljevu mišljenju, to je razlikovanje također neobjektivno i nedosljedno. Navodi da je Opći sud u točki 140. presude LG Display i LG Display Taiwan/Komisija (T‑128/11, EU:T:2014:88) precizirao da se „jednako [...] tako za društva kćeri koja su bila u 100-postotnom vlasništvu smatralo da proizlaze iz istog poduzetnika kao i sudionici zabranjenog sporazuma, dok se društva koja su imala u vlasništvu dionice društava koja su bila dio zabranjenog sporazuma nisu smatrala društvima majkama jer se nije dokazalo da su bili ispunjeni uvjeti propisani sudskom praksom u tu svrhu“. Žalitelj smatra da je teško proniknuti u smisao razlikovanja vertikalno integriranih društava prema tome obavlja li se relevantna prodaja povezanim društvima kćerima ili povezanim društvima majkama.

80      Kao drugo, žalitelj smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada se u točkama 93. i 94. pobijane presude oslonio na načelo zakonitosti kako bi odbio njegove argumente utemeljene na načelu jednakog postupanja. Žaliteljevo je mišljenje da iz presude Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr. (C‑628/10 P i C‑14/11 P, EU:C:2012:479) proizlazi da se samo onda kada jedna stranka zatraži primjenu nezakonite metode izračuna novčane kazne može pozvati na načelo zakonitosti da bi se odbio takav njezin zahtjev. Žalitelj smatra da mu je u predmetnom slučaju uskraćena primjena metode izračuna novčane kazne koja je potpuno zakonita. Metoda koja je primijenjena na isporuku LCD‑a unutar grupe koju su obavljala društva LGD i AUO u stvarnosti je, smatra žalitelj, ona čiju su osnovanost Opći sud i Sud potvrdili u presudama Europa Carton/Komisija (T‑304/94, EU:T:1998:89) i KNP BT/Komisija (C‑248/98 P, EU:C:2000:625). Prema žaliteljevu mišljenju, Opći sud potvrdio je zakonitost te metode i u presudi LG Display i LG Display Taiwan/Komisija (T‑128/11, EU:T:2014:88) pa, prema tome, u pobijanoj presudi proturječi samome sebi.

81      Komisija smatra da je drugi žalbeni razlog neosnovan i da ga kao takvog treba odbiti.

 Ocjena Suda

82      Budući da se drugim žalbenim razlogom u biti želi osporiti razlikovanje koje je proveo Opći sud između sudionika zabranjenog sporazuma prema tome čine li jedinstvenog poduzetnika s društvima koja ugrađuju proizvode na koje se povreda odnosi u gotove proizvode, treba ga odbiti kao neosnovan iz razloga koji su u pogledu prvog žalbenog razloga izneseni u točkama 64. do 66. ove presude.

83      U svakom slučaju, u dijelu u kojem se osporavaju točke 93. i 94. pobijane presude, drugi žalbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan jer se odnosi na sporedne razloge koji ne mogu dovesti do ukidanja te presude (vidjeti osobito presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

84      Naime, u točki 92. pobijane presude Opći je sud ocijenio, što se u okviru predmetne žalbe ne dovodi u pitanje, da – čak i pod pretpostavkom da je Komisija pogrešno propustila uzeti u obzir da su društva LGD i AOU činila jedinstvenog poduzetnika s društvima s kojima su povezana – navedena okolnost ni na koji način ne bi mogla koristiti žalitelju jer te navodne Komisijine pogreške, čak i da su potvrđene, ne dokazuju da je pojam „izravna prodaja unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“ pogrešan, s obzirom na to da definicija tog pojma ne ovisi o situacijama u kojima on jest ili nije bio primijenjen. Slijedom navedenog, budući da je Opći sud odbacio žaliteljevu argumentaciju o tom pitanju kao nedopuštenu zbog nedostatka pravnog interesa, razmatranja o osnovanosti te argumentacije iznesena su u točkama 93. i 94. pobijane presude isključivo radi cjelovitosti, kako je to, uostalom, vidljivo iz izraza „u svakom slučaju“ koji tim točkama prethodi.

85      S obzirom na navedeno, drugi žalbeni razlog treba odbiti dijelom kao neosnovan, a dijelom kao bespredmetan.

86      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu treba odbiti u cijelosti.

 Troškovi

87      U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

88      Budući da društvo Innolux nije uspjelo u postupku te s obzirom na to da je Komisija zatražila da ono snosi troškove, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Žalba se odbija.

2.      Društvu InnoLux Corp. nalaže se snošenje troškova.

Potpisi


* Jezik postupka: engleski