PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

11. srpnja 2013.

Predmet F‑111/10

AN

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Dužnosnici – Prava i obveze dužnosnika – Činjenice na temelju kojih je moguće pretpostaviti postojanje eventualnih nezakonitih aktivnosti koje nanose štetu interesima Unije – Dužnosnikova dužnost obavještavanja svojih nadređenih ili OLAF‑a – Zahtjev za zaštitu na temelju članka 22.a stavka 3. Pravilnika – Uznemiravanje“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom AN u biti zahtijeva poništenje odluke Europske komisije kojom je odbijen njegov zahtjev za brisanje određenih primjedbi sadržanih u dvjema obavijestima koje su mu uputili njegovi nadređeni, dodjelu zaštite predviđene člankom 22.a stavkom 3. Pravilnika o osoblju Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i pokretanje upravne istrage o represalijama kojih je navodno bio žrtva. Osim toga, tužitelj zahtijeva naknadu navodno pretrpljene štete.

Odluka:      Tužba se odbija. AN snosit će vlastite troškove i troškove Europske komisije.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Pojam – Kvalifikacija koja ovisi o ocjeni suca

(Pravilnik o osoblju, čl. 90. st. 2.)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Postojanje akta kojim se nanosi šteta – Obveza izravnog podnošenja žalbe

(Pravilnik o osoblju, čl. 90. st. 1. i 2.)

3.      Dužnosnici – Prava i obveze – Pravo na slobodno izražavanje – Otkrivanje činjenica na temelju kojih je moguće pretpostaviti postojanje eventualnih nezakonitih aktivnosti ili teške povrede – Zaštita od disciplinskih postupaka – Opseg

(Pravilnik o osoblju, čl. 22.a st. 3.; Odluka Komisije 1999/396, čl. 2.)

4.      Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Negativne primjedbe upućene dužnosniku – Isključenje – Pretpostavke

(Pravilnik o osoblju, čl. 12.a)

5.      Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Glasine – Isključenje

(Pravilnik o osoblju, čl. 12.a)

1.      Pravna kvalifikacija dopisa dužnosnika kao „zahtjeva“ ili „žalbe“ predmet je isključive ocjene suca, a ne ovisi o volji stranaka. S tim u vezi, dopis kojim dužnosnik očituje svoju volju pobijanja odluke predstavlja žalbu u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika, a ne zahtjev.

(t. 62.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 30. travnja 1998., Cordiale/Parlament, T‑205/95, t. 34. i 38.

Službenički sud: 15. veljače 2011., AH/Komisija, F‑76/09, t. 38. i navedena sudska praksa

2.      Kada je tijelo ovlašteno za imenovanja donijelo odluku koja predstavlja akt kojim se nanosi šteta dužnosniku i kada dužnosnik želi zahtijevati poništenje, izmjenu ili povlačenje tog akta, on ne smije podnijeti zahtjev u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika, već koristiti postupak žalbe predviđen člankom 90. stavkom 2. Pravilnika.

(t. 77.)

Izvori:

Službenički sud: 30. travnja 2009., Aayhan i dr./Parlament, F‑65/07, t. 40.

3.      Zaštita predviđena člankom 22.a stavkom 3. Pravilnika, koja je također sadržana u članku 2. Odluke 1999/396 o uvjetima za provođenje internih istraga u vezi sa sprečavanjem prijevara, korupcije i svih nezakonitih aktivnosti koje štete interesima Zajednice, pruža se bez ikakvih formalnosti dužnosnicima koji su dostavili informacije o činjenicama na temelju kojih je moguće pretpostaviti postojanje eventualnih nezakonitih aktivnosti i to samo zato što su dostavili te informacije.

Međutim, ta zaštita dužnosniku ne osigurava zaštitu protiv svih odluka koje mu mogu nanijeti štetu, nego samo protiv odluka koje su povezane s njegovim optužbama.

(t. 86. i 90.)

Izvori:

Službenički sud: 24. veljače 2010., Menghi/ENISA, F‑2/09, t. 139.

4.      Negativne primjedbe upućene dužnosniku stoga ne nanose štetu njegovoj osobnosti, dostojanstvu ili integritetu s obzirom na to da su izražene s mjerom i da iz spisa nije razvidno da se one temelje na lažnim optužbama koje nemaju nikakve veze s objektivnim činjenicama.

(t. 98.)

Izvori:

Službenički sud: gore navedena presuda Menghi/ENISA, t. 110.

5.      Glasina, iako se pokaže utemeljenom, ne može se smatrati dokazom uznemiravanja dužnosnika ili postojanja bilo kakvog kažnjivog ponašanja koje se može pripisati upravi.

(t. 100.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 8. lipnja 1995., Allo/Komisija, T‑496/93, t. 48.