Language of document : ECLI:EU:C:2016:24

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MACIEJA SZPUNARA

od 19. siječnja 2016.(1)

Predmet C‑470/14

Entidad de Gestión de Derechos de los Productores Audiovisuales (EGEDA),

Derechos de Autor de Medios Audiovisuales (DAMA),

Visual Entidad de Gestión de Artistas Plásticos (VEGAP)

protiv

Administración del Estado

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 5. stavak 2. točka (b) – Pravo reproduciranja – Iznimke i ograničenja – Privatno reproduciranje – Pravična naknada – Financiranje na teret državnog proračuna”





 Uvod

1.        Na temelju članka 27. Opće deklaracije o ljudskim pravima(2):

„1.      Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati u umjetnosti i sudjelovati u znanstvenom razvoju i njegovim koristima.

2.      Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koja proizlaze iz bilo kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela kojemu je autor.”

2.        Taj članak Deklaracije odražava vjerojatno glavnu dvojbu autorskog prava: pomirenje nužne zaštite intelektualnog vlasništva autora, producenata i izvođača sa slobodnim i općim pristupom kulturi. Upravo tu ravnotežu pokušava zaštiti zakonodavac nametanjem određenih ograničenja odnosno iznimki autorskom pravu. Dio toga je i iznimka odnosno ograničenje, tzv. „privatno reproduciranje” koje je u srži ovog predmeta(3).

3.        Iako nužnost i osnovanost dotične iznimke, čini mi se, ne dovode u pitanje autorsko pravo, pitanje naknade odnosno naknade štete koja uslijed toga nastaje nositeljima prava i koje podrazumijeva načine financiranja te naknade predmet je žive rasprave u više država, među kojima je i velik dio država članica Europske unije.

4.        Iznimka privatnog reproduciranja, koju također poznaju odredbe prava Unije u području autorskog i srodnih prava, posljednjih je godina bila predmet više presuda Suda. Ovaj predmet, iako se pridružuje tom nizu, jednako tako označuje mogući zaokret u razvoju te sudske prakse. Rješenje koje će Sud dati u ovom slučaju zapravo će odrediti manevarski prostor nacionalnih zakonodavaca i time onaj zakonodavca Unije za preoblikovanje pravnog okvira Unije koji se tiče odabira načina financiranja naknade koja se duguje na temelju iznimke privatnog reproduciranja da bi se ponudila alternativa u odnosu na model koji trenutačno prevladava, barem u pravnim sustavima kontinentalne Europe, odnosno model naknade naplaćene na elektroničkoj opremi.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

5.        Prema pravu Unije, autorsko i srodna prava (koja ću u nastavku zbog dužine zvati „autorsko pravo”) ponajprije uređuju odredbe Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(4). Članak 2. kao i članak 5. stavak 2. točka (b) i stavak 5. te direktive propisuju::

Članak 2.

Pravo reproduciranja

Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

(a)      autorima, njihovih djela;

(b)      umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;

(c)      proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;

(d)      proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i umnoženih reproduciranja njihovih filmova;

(e)      organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.

[…]

Članak 5.

Iznimke i ograničenja

[…]

2.      Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[…]

(b)       u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu […];

[…]

5.      Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”

 Španjolsko pravo

6.        Prema španjolskom pravu, iznimku (u španjolskom pravu ograničenje) privatnog reproduciranja uređuje članak 31. stavak 2. kodificiranog teksta Leya de Propiedad Intelectual (Zakon o intelektualnom vlasništvu), potvrđenog Real Decreto Legislativo 1/1996, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley de Propiedad Intelectual, regularizando, aclarando y armonizando las disposiciones legales vigentes sobre la materia (Kraljevska zakonodavna uredba 1/1996 o odobravanju kodificiranog teksta Zakona o intelektualnom vlasništvu kojim se utvrđuju, pojašnjavaju i usklađuju zakonske odredbe na snazi u tom području) od 12. travnja 1996.

7.        Što se tiče naknade štete koja je primjenom te iznimke nastala nositeljima autorskog prava, ona se uređuje člankom 25. Zakona o intelektualnom vlasništvu. Ta se naknada u početku financirala ubiranjem davanja na određene medije i opremu koja omogućuje kopiranje djela zaštićenih autorskim pravom. Navedeno je davanje ukinuto na temelju desete dodatne odredbe Real Decreto‑ley 20/2011 de medidas urgentes en materia presupuestaria, tributaria y financiera para la corrección del déficit público (Kraljevska zakonodavna uredba 20/2011 za nadoknadu javnog deficita) od 30. prosinca 2011. te zamijenjeno naknadom koja se financira izravno iz državnog proračuna, čiji se načini izračuna i isplate nositeljima prava trebaju utvrditi provedbenom uredbom(5).

8.        To delegiranje ovlasti provedeno je Real Decreto 1657/2012 por el que se regula el procedimiento de pago de la compensación equitativa por copia privada con cargo a los Presupuestos Generales del Estado (Kraljevska uredba 1657/2012 koja se odnosi na postupak plaćanja pravične naknade za privatno reproduciranje financirane iz općeg državnog proračuna) od 7. prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: Kraljevska uredba 1657/2012). Članak 3. te uredbe određuje:

„Primjeren iznos za naknadu štete nanesene nositeljima prava na reproduciranje zbog uvođenja iznimke privatnog reproduciranja utvrđene u članku 31. kodificiranog teksta Zakona o intelektualnom vlasništvu, odobrenog Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/1996 od 12. travnja 1996., određuje se u proračunskim granicama ustanovljenima za svaku proračunsku godinu odlukom ministra obrazovanja, kulture i sporta, u skladu s postupkom utvrđenim u članku 4.

Iznos naknade određuje se na temelju procjene štete koja je stvarno nastala nositeljima prava intelektualnog vlasništva zbog toga što su fizičke osobe, na svim medijima, reproducirale djela koja su već objavljena i kojima su one imale zakonit pristup, pod uvjetima predviđenima u članku 31. kodificiranog teksta Zakona o intelektualnom vlasništvu.

[…]”

 Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

9.        Entidad de Gestión de Derechos de los Productores Audiovisuales (EGEDA), Derechos de Autor de Medios Audiovisuales (DAMA) i Visual Entidad de Gestión de Artistas Plásticos (VEGAP) španjolska su društva za kolektivno upravljanje pravima intelektualnog vlasništva. Ona su 7. veljače 2013. podnijela tužbu protiv Kraljevske uredbe 1657/2012 pred Tribunalom Supremo (Vrhovni sud). Nakon toga je i drugim društvima za kolektivno upravljanje pravima intelektualnog vlasništva(6) odobreno da sudjeluju u postupku.

10.      Tuženik u postupku, Administración del Estado, ima potporu udruženja Asociación Multisectorial de Empresas de la Electrónica, las Tecnologías de la Información y la Comunicación, de las Telecomunicaciones y de los contenidos Digitales (AMETIC), koje okuplja poduzetnike iz sektora informacijske tehnologije.

11.      U potporu svojim zahtjevima tužitelji u glavnom postupku osobito ističu da je Kraljevska uredba 1657/2012 u dva pogleda nespojiva s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, kako je tumači sudska praksa Suda. Kao prvo, oni u biti ističu da ta odredba zahtijeva da pravičnu naknadu koja se nositeljima prava dodjeljuje na temelju iznimke privatnog reproduciranja, barem u konačnici, snose osobe koje su prouzročile štetu uslijed te iznimke od njihova prava isključivog reproduciranja, dok je, uređenjem koje uvodi deseta dodatna odredba Kraljevske zakonodavne uredbe 20/2011 i Kraljevska uredba 1657/2012, ta naknada određena na teret državnog proračuna i prema tome svih poreznih obveznika. Kao drugo, oni podredno i u biti ističu da španjolsko pravo ne jamči pravičnost tog doprinosa jer članak 3. Kraljevske uredbe 1657/2012 predviđa da su godišnja sredstva raspoređena za njezino financiranje predmet praga koji se određuje ex ante, dok se šteta koja je privatnim reproduciranjem stvarno nanesena nositeljima prava može odrediti samo ex post.

12.      U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Je li članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 sukladan sustav pravične naknade za privatno reproduciranje koja se, procijenjena na temelju stvarno uzrokovane štete, financira iz sredstava općeg državnog proračuna, tako da se time ne osigurava da korisnici privatnih reprodukcija snose trošak navedene naknade?

2.      U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, je li članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 sukladna obveza da se iznos sredstava općeg državnog proračuna namijenjenih pravičnoj naknadi za privatno reproduciranje odredi unutar proračunskih ograničenja utvrđenih za svaku proračunsku godinu, iako se navedena naknada izračunava na temelju stvarno uzrokovane štete?”

13.      Zahtjev za prethodnu odluku Sud je zaprimio 14. listopada 2014. Pisana očitovanja podnijeli su tužitelji u glavnom postupku, intervenijenti u glavnom postupku(7), španjolska, grčka, finska i norveška vlada(8) kao i Europska komisija. Iste su stranke, uz iznimku norveške vlade, kao i francuska vlada, prisustvovale raspravi koja je održana 1. listopada 2015.

 Analiza

14.      Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 tumačiti na način da se pravična naknada koja se u njemu spominje može financirati iz općeg državnog proračuna a da se ne može naplatiti korisnicima koji privatno reproduciraju djela zaštićena autorskim pravom. To pitanje zahtijeva da se uz odredbe Direktive 2001/29 analizira i sudska praksa Suda koja se odnosi na naknadu na temelju privatnog reproduciranja i način na koji se financira. Samo se u slučaju potvrdnog odgovora na to prvo pitanje treba baviti drugim prethodnim pitanjem. Započet ću svoju analizu kratkim opisom mjesta koje iznimka privatnog reproduciranja zauzima u sustavu autorskog prava.

 Iznimka privatnog reproduciranja kao institut autorskog prava

15.      Iznimka privatnog reproduciranja, pod različitim nazivima, praktično je stara koliko i zakonska zaštita autorskih prava u kontinentalnoj Europi(9). Obično se opravdava na dva načina, jedno je opravdanje aksiološko, a drugo praktično. S jedne strane, uzimajući u obzir javni interes za pristup kulturi, mogućnost reproduciranja djela za vlastitu osobnu uporabu čini dio pristupa kulturi i tomu se autor ne može protiviti bez zadiranja u prava korisnika(10). S druge strane, praktično je nemoguć nadzor načina na koji korisnik koristi djelo u svojoj privatnoj sferi, i čak i kad bi tehnologija sada omogućavala takav nadzor, to bi se činilo po cijenu nedopuštenog uplitanja u privatni život koji se štiti kao temeljno pravo. U vezi s tim drugim aspektom rađa se sumnja u samu narav iznimke privatnog reproduciranja – radi li se uistinu o iznimci od isključivog autorskog prava ili prirodnoj granici tog prava, s obzirom na to da se autorsko pravo odnosi samo na korištenje djela u javnoj sferi?(11)

16.      Također je općepriznato da je korištenje djela u okviru iznimke privatnog reproduciranja besplatno(12). U njezinim počecima, iznimku privatnog reproduciranja nije pratila nikakva naknada za nositelje prava. Smatralo se naime da se njome ne nanosi nikakva šteta njihovim materijalnim pravima. Situacija se promijenila pojavom tehničkih sredstava, dostupnih javnosti, koja su omogućila masovno i automatsko reproduciranje zaštićenih djela. Ta tehnička sredstva, konkretno fotografska (reprografička), analogna i odnedavno digitalna, imala su utjecaj na ekonomsko korištenje djela od strane nositelja prava. Uslijed tog razvoja, više je država u svoje pravne sustave uvelo mehanizam naknade na temelju iznimke privatnog reproduciranja(13). Većina se tih mehanizama temelji na naknadi naplaćenoj na medije na koje se snima i elektroničku opremu.

17.      U tom pravnom kontekstu Direktiva 2001/29 pokušava uskladiti zakonodavstva država članica uvodeći, među ostalim, fakultativnu iznimku(14) privatnog reproduciranja, uz uvjet da se nositeljima prava osigura pravična naknada.

 Prvo pitanje

18.      Prvim se prethodnim pitanjem, u kontekstu argumenata koje su stranke glavnog postupka iznijele u okviru postupka pred sudom koji je uputio zahtjev i u svjetlu očitovanja danih pred Sudom, iznosi problem od velike važnosti za financiranje naknade štete na temelju iznimke privatnog reproduciranja prema europskom pravu. Radi se o tome može li ta naknada, ne samo u kontekstu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 koji njezin iznos spominje previše sažeto, već i prema temeljnoj logici koju je Sud iznio u svojoj sudskoj praksi(15), poprimiti i druge oblike osim davanja, koja u svakom slučaju potencijalno i konačno snose korisnici opreme koja omogućuje privatno reproduciranje.

19.      Tužitelji u glavnom postupku i stranke koje su intervenirale njima u potporu kao i grčka i španjolska vlada predlažu da se na to pitanje odgovori niječno. Oni se uglavnom pozivaju na sudsku praksu Suda iz koje proizlazi da je korisnik koji je izvršio privatno reproduciranje taj koji konačno treba financirati, kao dužnik, pravičnu naknadu na temelju navedene iznimke. To bi načelo bilo nespojivo sa svim sustavima naknada koje se financiraju iz državnog proračuna.

20.      Na početku moram navesti da se ne slažem s tom analizom zbog tri razloga vezanih, kao prvo, za sadržaj odredaba Direktive 2001/29, kao drugo, analizu sudske prakse Suda u tom području i kao treće za praktične aspekte koji se odnose na funkcioniranje sustava naknade u aktualnom tehnološkom kontekstu.

 Tumačenje Direktive 2001/29

21.      Kako sam prije spomenuo, Direktiva 2001/29 nije donesena u pravnom vakuumu. Upravo suprotno, uređenje autorskog prava ima dugu i bogatu tradiciju u državama članicama. Direktiva 2001/29 želi postići usklađenje u tom području, ali valja utvrditi da se to usklađenje ograničuje na određena opća pravila. Naime, osim tehničkih odredaba Direktiva 2001/29 prije svega sadržava tri materijalne odredbe koje obvezuju države članice da prepoznaju tri vrste autorskih prava: pravo reproduciranja (članak 2.), pravo priopćavanja i stavljanja na raspolaganje (članak 3.) i pravo distribucije (članak 4.). Ta su prava popraćena s dvadesetak iznimaka i ograničenja (članak 5.) koji su fakultativni, osim onog koje se odnosi na prolazne ili popratne radnje reproduciranja u informatičkoj mreži (članak 5. stavak 1.).

22.      Privatno reproduciranje je s pravom dio tih fakultativnih iznimaka i ograničenja. Države članice prilikom njihova uvođenja moraju predvidjeti pravičnu naknadu u korist nositelja prava. Direktiva 2001/29 ne određuje oblik i načine izračuna ili financiranja te naknade(16). Država članica je ta koja treba predvidjeti naknadu štete koja bi mogla zbog toga nastati nositeljima prava ako odluči u svoje nacionalno pravo uvesti iznimku privatnog reproduciranja (odnosno, u praksi će se najčešće raditi o njezinu zadržavanju). Direktiva 2001/29 također ne određuje ni osobu dužnika naknade, ona samo određuje korisnike. Ona se naime u svojem članku 5. stavku 2. točki (b) ograničuje na zahtjev da „nositelji prava dobiju pravičnu naknadu”(17).

23.      Točno je da je u uvodnoj izjavi 35. Direktive 2001/29 zakonodavac naveo da bi se razina naknade na temelju određenih iznimaka trebala izračunati uzimajući u obzir štetu nastalu nositeljima prava. Međutim, što se tiče iznimke privatnog reproduciranja, ta se šteta očituje u obliku izmakle dobiti jer privatno reproduciranje potencijalno ograničuje broj prodanih reprodukcija djela(18). Usto, to nije šteta koja se može sa sigurnošću utvrditi za svaku stranku. Ona se općenito procjenjuje na temelju moguće izmakle dobiti svih nositelja prava. Kako ispravno ističe Komisija u svojim očitovanjima, nema i ne može biti izravne veze između privatnog reproduciranja i naknade štete nastale nositeljima određenih prava.

24.      Naknada predviđena Direktivom 2001/29 tako zapravo i nije naknada jer je korištenje djela u okviru privatnog reproduciranja u načelu besplatno. Smatram da zakonodavac namjerno nije koristio izraz „rémunération” [naknada] kao u slučaju Direktive 2006/115(19), već izraz „compensation” [kompenzacija/obeštećenje].

25.      Također je točno da uvodna izjava 31. Direktive 2001/29 navodi da je nužno osigurati pravednu ravnotežu prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika predmeta zaštite. Ta uvodna izjava u prvom redu pojašnjava razloge koji su zakonodavca Unije doveli do toga da do određenog stupnja uskladi iznimke i ograničenja autorskog prava koji mogu biti predviđeni pravom država članica. Nadalje, u stadiju prenošenja Direktive 2001/29 u unutarnje pravne poretke, na nacionalnim je zakonodavcima da uspostave ravnotežu između dotičnih različitih interesa. Na taj način zakonodavci imaju mogućnost određivanja iznosa naknade koji se znatno razlikuje od jedne države članice do druge, načina njezina financiranja kao i načina njezine raspodjele različitim nositeljima prava. Nasuprot tomu, uvodna izjava 31. Direktive 2001/29 nije dodatna odredba te direktive i nema samostalnu pravnu snagu.

26.      Direktiva 2001/29 prema tome ne sadrži obvezno pravno pravilo prema kojem pravedna ravnoteža na koju se pozivam nužno sadrži obvezu za korisnike koji su izvršili ili su mogli izvršiti privatno reproduciranje da financiraju pravičnu naknadu koja se na tome temelji. Smatram da bi bilo nelogično smatrati da ta direktiva, koja ne stvara obvezu da se uvede odnosno ne uvede iznimka privatnog reproduciranja, uređuje način financiranja naknade na temelju te iznimke. Naime, ako Direktiva 2001/29 donošenje općenite i široke odluke o uvođenju iznimke prepušta ocjeni država članica, ona im zbog još važnijih razloga mora ostaviti mogućnost da slobodno urede još detaljnije i tehničko pitanje načina financiranja te naknade. Jedini zahtjev koji postavlja Direktiva 2001/29 jest taj da država članica u kojoj postoji iznimka privatnog reproduciranja predvidi naknadu u korist nositelja prava i to zbog pravedne ravnoteže spomenute u uvodnoj izjavi 31. te direktive.

 Sudska praksa Suda

27.      Prema tužiteljima i intervenijentima u njihovu potporu iz glavnog postupka, čije mišljenje u ovom postupku dijele grčka i francuska vlada, iz sudske prakse Suda koja se odnosi na pravičnu naknadu na temelju iznimke privatnog reproduciranja proizlazi da je sustav naknade koja se financira iz državnog proračuna nespojiv s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 jer ta odredba u kontekstu uvodnih izjava te direktive kako je tumači Sud zahtijeva da samo korisnik koji je izvršio ili mogao izvršiti reproduciranje financira tu naknadu.

28.      Te se stranke u prvom redu pozivaju na točke presude Padawan u kojima je Sud, nakon što je na temelju uvodnih izjava 35. i 38. Direktive 2001/29 utvrdio da je cilj pravične naknade obeštećenje nositelja prava za moguću štetu zbog privatnog reproduciranja, zaključio, pozivajući se na uvodnu izjavu 31. iste direktive, da pravedna ravnoteža različitih uključenih interesa zahtijeva da je korisnik koji potencijalno može izvršiti privatno reproduciranje, odnosno u praksi kupac opreme koja može poslužiti za takvo reproduciranje, dužan financirati naknadu(20). Takav je zaključak nakon toga potvrđen u presudi Stichting de Thuiskopie(21), na koju se Sud pozivao u kasnijim presudama.

29.      Čini mi se međutim da takvo tumačenje sudske prakse ne uzima u potpunosti u obzir ni kontekst u kojem su donesene presude Suda ni strukturu njegova zaključivanja. Međutim, kad se prilikom rješavanja pitanja prava oslanja na raniju sudsku praksu Suda, ne može se u toj sudskoj praksi tražiti izdvojene odlomke da bi se potvrdile pojedine teze(22), već valja u njoj identificirati jasan i koherentan niz, uzimajući u obzir također njezin razvoj i zatim utvrditi može li taj niz poslužiti kao temelj za rješavanje novih sporova.

30.      U tom pogledu, valja zauzeti stav da se, kako ispravno ističu AMETIC, španjolska, finska i norveška vlada kao i Europska komisija, presude koje je dosad donio Sud u predmetima koji se tiču naknade na temelju iznimke privatnog reproduciranja odnose na sustav financiranja te naknade davanjem koje se naplaćuje na opremu koja može poslužiti za takvo reproduciranje i cilj im je razriješiti probleme povezane s funkcioniranjem takvog sustava.

31.      Također, u presudi Padawan, u kojoj je Sud prvi put iznio takvo obrazloženje, radilo se o pitanju može li se davanje naplatiti na opremu koja ne može poslužiti za privatno reproduciranje jer je namijenjena isključivo profesionalnoj uporabi(23). Da bi razriješio taj problem, sud koji je uputio zahtjev u predmetu Padawan postavio je niz pitanja koja su dovela Sud do toga da provede analizu logike sustava financiranja naknade davanjem na elektroničku opremu. Naime, u presudi Padawan Sud se nije ograničio na to da odredi potencijalnog korisnika kao obveznika naknade, izjednačene s davanjem, nego je nastavio svoje obrazloženje priznajući da u praksi nisu korisnici izravno ti koji plaćaju davanje/naknadu, već proizvođači odnosno trgovci elektroničkom opremom koji nakon toga prelažu taj trošak na kupce – korisnike(24).

32.      Prema mojem mišljenju radi se o ključnom pitanju koje omogućuje odgovor na to primjenjuje li se načelo „korisnik plaća” općenito na sve sustave financiranja pravične naknade ili samo na sustav davanja.

33.      Na prvi pogled, to što je Sud priznao sustav u kojemu se davanje naplaćuje osobama koje opremu stavljaju na raspolaganje korisnicima, odnosno proizvođačima, uvoznicima ili trgovcima, može se doimati kao ustupak učinjen zbog praktičnosti i na štetu pravne ispravnosti sustava. Međutim, taj je dojam prema mojem mišljenju pogrešan.

34.      Naime, kako sam ukratko spomenuo u točkama 15. i 16. ovog mišljenja, u autorskom pravu iznimka privatnog reproduciranja starija je od ideje naknade na temelju te iznimke i korištenje djela u tom kontekstu je u načelu besplatno. Tek se s pojavom tehničkih sredstava koja su omogućila privatnim osobama da masovno i uz minimalni trošak reproduciraju djela zaštićena autorskim pravom (ponajprije se radi o reprografici kao i snimanju zvuka, a zatim i slike na magnetsku traku) stvorio problem štete nastale nositeljima prava zbog masovnog privatnog reproduciranja.

35.      Taj se problem nije mogao riješiti određivanjem davanja koje se naplaćuje izravno korisnicima jer je nemoguće učinkovito kontrolirati korištenje djela u privatnoj sferi zbog toga što je ona zaštićena kao temeljno pravo. Usto, takvo bi davanje iznimku privatnog reproduciranja učinilo bespredmetnom. Naime, ako bi nositelji prava mogli od korisnika tražiti bilo kakvo plaćanje, to više ne bi bila iznimka od monopola navedenog nositelja, već uobičajeno korištenje tog monopola.

36.      Sustav naplate davanja na medije i opremu koja omogućuje reproduciranje zaštićenih djela stoga je uveden u mnogim državama. Ne radi se samo o pojednostavnjenju, iz praktičnih razloga, kolektivnog sustava naplate koju korisnici duguju za korištenje iznimke privatnog reproduciranja, već o cjelovitom sustavu zamišljenom za popravljanje posljedica štetnih za interese nositelja prava zbog masovne raširenosti takvog reproduciranja.

37.      Sud je presudio da je takav sustav u načelu sukladan članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 pod uvjetom da se ekonomski teret davanja može preložiti na kupca opreme. Međutim, čak i ako se Sud, da bi mogao to utvrditi, pozvao na načelo prema kojem se korisnik koji je mogao izvršiti privatno reproduciranje, odnosno fizička osoba koja je stekla opremu koja može poslužiti za takvo reproduciranje, treba smatrati obveznikom naknade, to je bio samo teorijski temelj sustava davanja koje se naplaćuje na dotičnu opremu.

38.      To se tumačenje potvrđuje samim sadržajem pravila „korisnik plaća” kako ga je razvio i koristio Sud. Prema tom pravilu, obveznikom te naknade „u načelu” treba smatrati korisnika(25). Pridržaj „u načelu” prema mojem mišljenju jasno pokazuje da se radi o teorijskom načelu koje se „u praksi” uvijek provodi u okviru sustava davanja koje se naplaćuje na elektroničke uređaje.

39.      Taj je teorijski temelj nastavno omogućio Sudu da utvrdi određena pravila o funkcioniranju sustava davanja. Tako je u presudi Padawan Sud isključio mogućnost naplate tog davanja za uređaje koji ne mogu poslužiti za privatno reproduciranje. U presudi Stichting de Thuiskopie on je iz toga izveo pravilo prema kojem se davanje mora plaćati u državi članici boravišta krajnjeg korisnika opreme. U presudi Copydan Båndkopi prihvatio je naplatu davanja na temelju reproduciranja pomoću opreme koja je pripada trećima(26).

40.      Nasuprot tomu, načelu prema kojem je korisnik obveznik naknade ne treba dati vlastitu pravnu snagu jer se ne može doslovno primijeniti zbog razloga spomenutih u točki 35. ovog mišljenja. Ono može funkcionirati samo u okviru sustava naknade na temelju iznimke privatnog reproduciranja koja se financira davanjem naplaćenim na uređaje koji mogu poslužiti za takvo reproduciranje, na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, kako je tumači Sud. Usto, proučavanjem sudske prakse Suda u tom području dolazi se do zaključka da se to načelo uvijek pojavljuje ne kao neovisna pravna tvrdnja, već kao element zaključivanja koje dovodi do potvrde sustava davanja. Svako tumačenje te sudske prakse kojim bi se navedenom načelu želio pridodati općenitiji doseg koji bi isključio druge sustave financiranja naknade bilo bi protivno logici zaključivanja Suda i prelazilo bi okvire prethodnih pitanja koja su mu postavljena.

41.      Prema tome, ne čini mi se da se iz sudske prakse Suda u pogledu iznimke privatnog reproduciranja koja postoji u pravu Unije, odnosno preciznije na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, može legitimno izvesti zaključak o postojanju općeg načela prema kojem naknadu na temelju te iznimke nužno moraju financirati korisnici koji od nje imaju koristi na način da bi, u praksi, jedini mogući sustav financiranja te naknade bio sustav davanja koje se naplaćuje za elektroničku opremu. Usto sam mišljenja da određivanje navedenog davanja kao jedinog sustava financiranja nije poželjno zbog praktičnih razloga vezanih za trenutačni tehnološki razvoj.

 Funkcioniranje sustava davanja i njegovo ispitivanje u digitalnom okružju

42.      U trenutku njegova uvođenja sustav davanja temeljio se na premisi prema kojoj su se korisnici koji su stekli medije za snimanje i elektroničku opremu njima stvarno služili za reproduciranje u okviru privatnog korištenja djela. U analognom dobu ta je premisa bila bliska stvarnosti(27). Također, davanje koje je namijenjeno financiranju na temelju iznimke privatnog reproduciranja u stvarnosti su više ili manje snosili oni koji su imali koristi od te iznimke.

43.      Ta se situacija potpuno promijenila pojavom digitalne tehnologije. Kao prvo, digitalno znači konvergenciju formata. Odsad se sve – tekst, zvuk, slike – pojavljuje u istom digitalnom formatu i može se prema tome snimiti uz pomoć iste opreme i na isti medij. Dakle, računalo i CD‑ROM mogu poslužiti za snimanje privatnih dokumenata, obiteljskih fotografija ili osobne baze podataka kao i knjige u digitalnom obliku, glazbene snimke ili kinematografskog djela. Kao drugo, smanjenje veličina i pojeftinjenje elektroničke opreme zajedno s razvojem interneta omogućilo je značajno povećanje proizvodnje sadržaja privatne naravi koji nije obuhvaćen autorskim pravom i njegove vrlo široke distribucije.

44.      Također, u doba kad je sva elektronička oprema u stvarnosti računalo istodobno opremljeno funkcijama za stvaranje i spremanje tekstualnog i audiovizualnog sadržaja te raznim drugim funkcijama, ozbiljno se dovodi u pitanje premisa prema kojoj će kupac takve opreme vjerojatno reproducirati djelo zaštićeno autorskim pravom. Istina je da se sustav davanja opravdava pravnom fikcijom prema kojoj se od stjecatelja elektroničke opreme očekuje da se posluži svim mogućnostima te opreme uključujući reproduciranje sadržaja koji se može zaštiti autorskim pravom. Sud je to i sam potvrdio(28). Međutim, svaka osoba koja se služila modernom elektroničkom opremom zna u kojoj mjeri ta pretpostavka nije realna, već se radi o fikciji.

45.      Naime, stjecanjem opreme koja je opterećena davanjem za privatno reproduciranje korisnik može načiniti velik broj takvih reprodukcija, kao i nijednu, i koristiti opremu za proizvodnju, snimanje i distribuciju sadržaja koji nije obuhvaćen autorskim pravom ili je koristiti za svrhe koje uopće nisu slične intelektualnom stvaranju. Nemoguće je, dakle, predvidjeti kako će konkretan korisnik uistinu koristiti dotičnu opremu; štoviše trebali bismo preispitati jesmo li u mogućnosti procijeniti vjerojatnost da će se dio takve opreme koristiti za privatno reproduciranje i na temelju te procjene raspodijeliti davanje na cjelokupnu kategoriju opreme. Stoga je sustav naknade utemeljen na davanju blizak sustavu solidarnosti u kojem su svi kupci opreme obveznici relativno malene naknade koja zatim služi za financiranje naknade štete koju je nanio samo dio tih kupaca(29). Ta se solidarnost pojavljuje i kod nositelja prava. Naime, prihodi čiji su izvor sva naplaćena davanja centralizirani su na razini društava za kolektivno upravljanje, a zatim se raspodjeljuju među svim nositeljima prava prema ključu koji su oni definirali (odnosno koji je u određenim državama definirao zakon). Taj je sustav dakle vrlo udaljen od klasičnoga građanskopravnog sustava obeštećenja koje provodi štetnik.

46.      Sustav davanja ne osigurava ni savršenu koherentnost na unutarnjem tržištu. Kao prvo, kako je iznimka privatnog reproduciranja fakultativna, određene države članice nisu je predvidjele u svojim pravnim sustavima, a druge nisu uvele sustav naknade(30). Kao drugo, čak i u državama članicama koje predviđaju davanje način njegova naplaćivanja nije usklađen. Što se tiče njezine stope, ona se može mijenjati od jedan do pedeset za sličnu vrstu opreme(31). Isto vrijedi i za osnovicu tog davanja jer se ona u različitim državama članicama naplaćuje za različite kategorije opreme.

47.      Sve brži tehnološki razvoj novi je izazov za sustav davanja na temelju iznimke privatnog reproduciranja(32). Davanje koje se naplaćuje za opremu koja može poslužiti za reproduciranje zaštićenih djela namijenjeno financiranju naknade štete nanesene nositeljima prava zbog tih kopija posebno je rješenje koje odgovara određenoj etapi tehnološkog razvoja(33). Danas, budući da je ta etapa završena, dovode se u pitanje legitimitet i učinkovitost sustava davanja u mnogim državama članicama i razmišlja se o nalaženju zamjenskih rješenja(34). Ne smatram da bi bilo poželjno ograničiti odnosno blokirati to razmišljanje zbog načela „korisnik plaća” koje je, u svakom slučaju, kako sam prethodno pokazao, u trenutačnom stadiju tehnološkog razvoja čista pravna fikcija.

 Financiranje naknade iz državnog proračuna

48.      Među drugim mogućim rješenjima nalazi se financiranje naknade na temelju privatnog reproduciranja izravno iz državnog proračuna. Prema informacijama koje je Komisija iznijela u svojim očitovanjima, taj je način financiranja usvojen ne samo u Španjolskoj nego i u Estoniji, Finskoj i Norveškoj.

49.      Analizirajući sukladnost takvog sustava s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, kao što je tumači Sud, ne treba ga smatrati varijacijom sustava davanja u kojem se davanje čiji su obveznici samo osobe koje su mogle izvršiti privatno reproduciranje jednostavno zamjenjuje doprinosom svih poreznih obveznika, uključujući pravne osobe, na koje se ne primjenjuje iznimka privatnog reproduciranja i osoba koje nikad nisu stekle nikakvu opremu obuhvaćenu tim davanjem.

50.       Točno je da proračunski prihodi većim dijelom dolaze od izravnih i neizravnih poreza koje plaćaju svi porezni obveznici. Te poreze ubire država na temelju prava koje je oduvijek jedno od temeljnih ovlasti javne vlasti. Nadalje, država na temelju istog prava povezanog s njezinim suverenitetom odlučuje o raspodjeli tako prikupljenih sredstava. Prema tome je točno da svi porezni obveznici sudjeluju u financiranju svih državnih rashoda. Međutim, ne postoji izravna povezanost poreza koji plaća dotični porezni obveznik i određenog proračunskog rashoda jer se upravo posredstvom proračuna ta veza prekida. Postoje samo, s jedne strane, ubiranje poreza i, s druge strane, proračunski rashodi. Različiti proračunski prihodi se ne raspoređuju na konkretne rashode i porezni se obveznik isto tako ne može protiviti tomu da se „njegov” novac raspodjeli za financiranje konkretnog rashoda.

51.      Što se tiče posebice ovog predmeta, ne postoji povezanost poreza koje plaćaju porezni obveznici, uključujući one na koje se, poput pravnih osoba, ne primjenjuje iznimka privatnog reproduciranja, s jedne strane i financiranja naknade na temelju te iznimke iz općeg državnog proračuna s druge strane. Drukčije bi bilo samo ako bi se uvelo određeni porez ili taksu u svrhu tog financiranja, ali to nije slučaj u španjolskom sustavu o kojem je riječ u glavnom postupku.

52.      Prema mojem mišljenju, financiranje naknade iz općeg državnog proračuna nije prema tome suprotno načelima koja je Sud iznio u presudi Padawan(35) jer se ne radi o proširivanju područja primjene davanja na sve porezne obveznike, već o sustavu financiranja koji se temelji na drukčijoj logici. Jednako tako, ne vidim po čemu bi takav sustav mogao biti protivan tekstu Direktive 2001/29. Ta direktiva, naime, ne uređuje način financiranja naknade na temelju iznimke privatnog reproduciranja, uz uvjet da je ta naknada pravična. Ta će se potonja tvrdnja razmatrati u okviru analize drugog prethodnog pitanja.

 Odgovor na prvo prethodno pitanje

53.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se u njemu spomenuta pravična naknada financira iz državnog proračuna.

 Drugo prethodno pitanje

54.      Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li se članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 tumačiti na način da mu je protivno to da se iznos u njemu spomenute naknade utvrđuje u proračunskim granicama koje se a priori određuju za svaku proračunsku godinu a da se pritom u svrhu tog određivanja ne uzme u obzir iznos štete nanesene nositeljima prava. Unutarnji pravni i činjenični kontekst ovog pitanja je sljedeći.

55.      Kao prvo, što se tiče pravnog konteksta, Kraljevska zakonodavna uredba 20/2011(36) kao i Kraljevska uredba 1657/2012(37) određuju da se naknada na temelju iznimke privatnog reproduciranja izračunava na temelju procjene štete nanesene nositeljima prava. Međutim, prema istoj Kraljevskoj uredbi 1657/2012(38), iznos naknade se određuje ministarskom odlukom „u proračunskim granicama koje se određuju za svaku proračunsku godinu”. Valja podsjetiti da je upravo Kraljevska uredba 1657/2012 ta koja je predmet tužbe za poništenje u predmetu u glavnom postupku. Ne dijelim dakle sumnju Komisije u pogledu relevantnosti drugog prethodnog pitanja za rješenje spora u glavnom postupku. Naime, ako sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti valjanost Kraljevske uredbe 1657/2012, to mora učiniti kako u pogledu unutarnjeg prava, što nas ovdje ne zanima, tako i s obzirom na pravo Unije.

56.      Kao drugo, što se tiče činjeničnog konteksta, tužitelji u glavnom postupku potvrđuju da su, u godinama nakon uvođenja naknade financirane iz državnog proračuna, iznosi dodijeljeni za tu naknadu dosezali nešto više od 8,6 milijuna eura za proračunsku godinu 2013. i 5 milijuna eura za proračunsku godinu 2014., dok je šteta nanesena nositeljima prava bila procijenjena na 18,7 odnosno 15,2 milijuna eura.

57.      Prema tome valja analizirati ima li na temelju Direktive 2001/29 država članica koja odluči uvesti iznimku privatnog reproduciranja i financirati naknadu na temelju te iznimke iz državnog proračuna pravo ograničiti iznos te naknade na način da ne pokrije u potpunosti, čak ni u pretežitom dijelu procijenjenu štetu nastalu nositeljima prava zbog primjene te iznimke.

58.      Da bi odgovorio na to pitanje, pozvat ću se na sudsku praksu Suda o iznimci privatnog reproduciranja(39). Uistinu smatram da je ta sudska praksa, kako sam to ustanovio u okviru analize prvog prethodnog pitanja, s obzirom na to da se odnosi na način financiranja naknade na temelju iznimke privatnog reproduciranja, relevantna samo u sustavu davanja. Nasuprot tomu, načela sudske prakse koja se odnose na rezultat odnosno učinak naknade koji je zakonodavac želio postići neovisna su o načinu financiranja te naknade i mogu se dakle primijeniti na naknadu koja se financira na drukčiji način.

59.      Iz te sudske prakse kao prvo proizlazi da je pojam pravične naknade u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 samostalan pojam prava Unije(40). Dva termina koja čine taj pojam treba prema tome ujednačeno tumačiti u svim državama članicama. Posebice što se tiče termina „pravična”, država članica nema pravo smatrati pravičnom naknadu koja ne ispunjava određena mjerila ustanovljena u sudskoj praksi Suda o tumačenju odredbe spomenute u Direktivi 2001/29.

60.      Kao drugo, presuđeno je da iznimka privatnog reproduciranja treba sadržavati sustav obeštećenja nositelja prava za štetu koja im je nanesena primjenom te iznimke(41). Također, pravična se naknada treba smatrati protučinidbom šteti nanesenoj nositeljima prava i treba se izračunati uzimajući u obzir tu štetu(42).

61.      Naposljetku, kao treće, obveza obeštećenja zbog štete nastale zbog primjene iznimke privatnog reproduciranja obveza je postizanja rezultata koja je na državi članici koja je uvela tu iznimku(43).

62.      Takva država članica ne ispunjava svoju obvezu koja proizlazi iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 ako ne predvidi sustav koji stvarno naknađuje štetu nastalu nositeljima prava zbog primjene privatnog reproduciranja do visine te štete, procijenjene prema pravilima koja su na snazi u toj državi članici. Ta naknada se nužno mora izračunati na temelju procijenjene štete i ne može se ograničiti na nižu razinu.

63.      U sustavu koji se temelji na davanju naplaćenom na opremu koja omogućuje privatno reproduciranje može se utvrditi da je šteta koja je nanesena nositeljima prava, barem djelomično, u vezi s količinom prodane opreme. Razlike u iznosima prikupljenima na temelju davanja ne dovode prema tome u pitanje pravičnost naknade u smislu Direktive 2001/29 jer te razlike odražavaju razlike u iznosima štete.

64.      U sustavu u kojem se naknada financira izravno iz državnog proračuna te automatske razlike ne igraju ulogu. Iznos naknade koja se isplaćuje nositeljima prava bi prema tome načelno trebao odgovarati iznosu procijenjene štete nanesene potonjima zbog primjene iznimke privatnog reproduciranja.

65.      U tom pogledu nisu me uvjerili argumenti španjolske vlade prema kojima je ograničenje sredstava predviđenih za plaćanje naknade na temelju privatnog reproduciranja ispod procijenjenog iznosa štete nanesene nositeljima prava svojstveno sustavu proračunskog planiranja.

66.      Kao prvo, u modernoj državi većina proračunskih rashoda proizlazi iz zakonskih obveza, pri čemu se točan iznos tih rashoda ne može predvidjeti u trenutku donošenja zakona o državnom proračunu. Unatoč tomu, nije zakonski moguće ne provesti ta plaćanja i proračunski sustav sadrži tehnike koje omogućuju podmirenje tih obveza.

67.      Kao drugo, iako je točno da se proračunski rashodi trebaju predvidjeti unaprijed, ta se predviđanja moraju učiniti na temelju preciznih i pouzdanih podataka. U tu svrhu, osobito je moguće donijeti odluku uzimajući u obzir iznos analognog rashoda u prethodnoj proračunskoj godini(44).

68.      Nadalje, što se tiče argumenta iste vlade vezanog za načelo zdrave proračunske politike, dovoljno je podsjetiti da isto načelo zahtijeva provođenje studije ekonomskog i proračunskog učinka svakog novog zakonodavstva. Da je takva studija provedena prije izmjene sustava financiranja naknade na temelju privatnog reproduciranja, španjolska tijela bi znala iznose potrebne za osiguranje pravične naknade.

69.      Prema mojem je mišljenju dakle sasvim moguće osigurati pravičnu naknadu u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, kako je tumači Sud, u okviru financiranja te naknade iz općeg državnog proračuna. Međutim, ta se naknada ne može a priori strogo ograničavati na razinu koja ne uzima dovoljno u obzir iznos štete nanesene nositeljima prava, kako je procijenjena prema pravilima primjenjivima u tom području u unutarnjem pravu dotične države članice.

70.      Prema tome, na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti da se članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se protivi to da se iznos u njemu spomenute naknade utvrđuje u proračunskim granicama koje se a priori određuju za svaku proračunsku godinu a da se pritom u svrhu tog određivanja ne uzme u obzir procijenjeni iznos štete nanesene nositeljima prava.

I –    Zaključak

71.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odgovori na sljedeći način:

1.         Članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se u njemu spomenuta pravična naknada financira iz državnog proračuna.

2.         Članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se protivi to da se iznos u njemu spomenute pravične naknade utvrđuje u proračunskim granicama koje se a priori određuju za svaku proračunsku godinu a da se pritom u svrhu tog određivanja ne uzme u obzir iznos štete nanesene nositeljima prava.


1 – Izvorni jezik: francuski


2 – Deklaracije, usvojene 10. prosinca 1948. u Parizu rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda br. 217 A (III).


3 – Usklađenost članka 27. Deklaracije i iznimke privatnog reproduciranja spomenuta je u Marcinkowska, J., „Dozwolony użytek w prawie autorskim. Podstawowe zagadnienia», Cracovie 2004.”. U pogledu povezanosti prava na kulturu i autorskog prava vidjeti također Matczuk, J., „Prawo do kultury v. prawo autorskie – nieuchronny konflikt czy nadzieja na koncyliację?”, Prace z prawa własności intelektualnej, 2015., br. 127, str. 36. – 51.


4 –      SL L 167, str. 10. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)


5 –      U pogledu zamjene naknade naknadom na teret proračuna u Španjolskoj osobito vidjeti Xalabarder, R., „The abolishment of copyright levies in Spain. A consequence of Padawan?”, Tijdschrift voor auteurs-, media- & informatierecht, br. 6/2012, str. 259. do 262.


6 – Artistas Intérpretes, Sociedad de Gestión (AISGE), Centro Español de Derechos Reprográficos (CEDRO) kao i Sociedad General de Autores y Editores (SGAE), Asociación de Gestión de Derechos Intelectuales (AGEDI) i Entidad de Gestión, Artistas, Intérpretes o Ejecutantes, Sociedad de Gestión de España (AIE)


7 – Intervenijenti u korist tužitelja i intervenijent u korist tuženika


8 – Kraljevina Norveška vezana je Direktivom 2011/29 kao država članica Europskog gospodarskog prostora.


9 – Uzimajući samo najbliži mi primjer, onaj iz poljskog prava, ta je iznimka, koja se sada zove „dopušteno privatno korištenje” („dozwolony użytek prywatny”), bila već prisutna u zakonodavstvu koje se odnosi na autorsko pravo primjenjivo u različitim dijelovima Poljske države nakon ponovnog uspostavljanja neovisnosti 1918.: austrijski zakon od 1895., njemački zakoni od 1901. do 1907. kao i ruski zakon od 1911. Ta se iznimka nadalje nalazi u poljskom Zakonu o autorskom pravu iz 1926. (članak 18.), onome iz 1952. (članak 27.) i onome iz 1994. koji je trenutačno na snazi (članak 23.). Vidjeti Sokołowska, D., „Dozwolony użytek prywatny utworów – głos w dyskusji na temat zmiany paradygmatu”, Prace z prawa własności intelektualnej, 2013., br. 121, str. 20. do 45.


10 –      Ne treba posebno napominjati da se ovdje govori samo o zakonitom korištenju zakonito stečenog djela.


11 – O nastanku i teoretskim aspektima iznimke privatnog reproduciranja primjerice vidjeti More, K., „Les dérogations au droit d’auteur”. „Iznimka privatnog reproduciranja”, Presses Universitaires de Rennes 2009., str. 33. i slj.; Preussner‑Zamorska, J., u: Barta, J. (ur.), „System prawa prywatnego. Prawo autorskie”, 2. izdanje, Varšava 2007., str. 381. i slj.; Stanisławska‑Kloc, S., u: Flisak, D. (ur.), „Prawo autorskie i prawa pokrewne. Komentarz Lex”, Varšava 2015., str. 343. i slj. i Vivant, M., Bruguière, J.-M., „Droit d’auteur et droits voisins”, 2. izdanje, Dalloz 2013., str. 486. i slj.


12 –      Naknada štete na temelju privatnog reproduciranja obično nije dio odredaba koje se odnose na ograničenja ili iznimke u odnosu na prava priznata autorima i drugim nositeljima, već propisa koji se odnose na ta prava (vidjeti primjerice članke 25. i 31. španjolskog Zakona o intelektualnom vlasništvu, članke L.122‑5 i L.311‑1 francuskog Zakona o intelektualnom vlasništvu ili članke 20. i 23. poljskog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima). Ni plaćanje korisnika ni naknada štete nositelju prava ne uvjetuju prema tome korištenje tom iznimkom. U tom smislu vidjeti Preussner‑Zamorska, J., op.cit., str. 414.


13 – Vidjeti osobito Astier, H., „La copie privée. Deux ou trois choses que l’on sait d’elle”, Revue internationale du droit d’auteur, 1986., br. 128, str. 113. do 145.; Machała, W., „Dozwolony użytek utworów w prawie europejskim i w ustawie o prawie autorskim”, Państwo i prawo, br. 12/2004, str. 16. do 33.; Marcinkowska, J., op.cit., str. 219. i slj. te Vivant, M., Bruguière, J.-M., op.cit., str. 416.


14 –      Koristim izraz „iznimka” zbog lakoće, ali Direktiva 2001/29 ne razjašnjava sumnju spomenutu u točki 15. ovog mišljenja jer govori o „iznimkama i ograničenjima” bez njihova razlikovanja.


15 – Relevantna sudska praksa Suda podrazumijeva prije svega dvije „temeljne” presude: Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620) i Stichting de Thuiskopie (C‑462/09, EU:C:2011:397). Ona je nakon toga upotpunjena presudama VG Wort i dr. (C‑457/11 do C‑460/11, EU:C:2013:426); Amazon.com International Sales i dr. (C‑521/11, EU:C:2013:515); ACI Adam i dr. (C‑435/12, EU:C:2014:254); Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144) i, kao zadnje, Hewlett‑Packard Belgium, (C‑572/13, EU:C:2015:750).


16 – To također potvrđuje Sud. Vidjeti osobito presudu Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 37.).


17 – Vidjeti presudu Stichting de Thuiskopie (C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 23.). Također u tom smislu vidjeti Karapapa, S., „Padawan v SGAE: a right to private copy?”, European Intellectual Property Review, 2011., sv. 33, br. 4, str. 252. do 259.


18 –      U tom smislu vidjeti Vivant, M., Bruguière, J.-M., op.cit., str. 416.


19 –      Direktiva 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe i određenim pravima srodnim autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (kodificirana verzija) (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.)


20 – Presuda Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 38. do 45.)


21 – C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 23. do 29. i točka 1. izreke


22 – Također je moguće pronaći argumente u sudskoj praksi u korist teze koja je upravo suprotna onoj koju ističu tužitelji u glavnom postupku, kao u točki 37. presude Padawan prema kojoj, iako pojam pravične naknade treba ujednačeno tumačiti, Direktiva 2001/29 državama članicama priznaje „mogućnost određivanja […] oblika, načina financiranja i naplate kao i razine te naknade” odnosno u točki 23. presude Stichting de Thuiskopie prema kojoj „valja utvrditi da odredbe Direktive 2001/29 ne uređuju izričito pitanje tko treba platiti navedenu naknadu jer države članice raspolažu širokom marginom prosudbe za utvrđivanje tko treba platiti tu pravičnu naknadu” (moje isticanje).


23 – U pogledu opisa spora u glavnom postupku i sumnji suda koji je uputio zahtjev vidjeti presudu Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 17.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika Trstenjaka u tom predmetu (C‑467/08, EU:C:2010:264, t. 21.).


24 – Presuda Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 46. do 49.)


25 – Vidjeti osobito presude Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 45.) i Stichting de Thuiskopie (C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 1. izreke).


26 – Presuda Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 8. izreke)


27 – Primjerice, studije provedene u Francuskoj 1982. i 1983. prije uvođenja davanja za privatno reproduciranje pokazale su da je 90 % praznih audiokaseta i videokaseta korišteno za snimanje reproduciranja djela zaštićenih autorskim pravom (vidjeti Astier, H., op.cit., str. 114).


28 –            Presuda Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 55.)


29 – U tom smislu vidjeti Marino, L., „La (discutable) logique de la redevance pour copie privée”, SJEG, br. 50 (2010.), str. 2346. do 2349. Prema Lucasu, A., „Les dits et les non‑dits de la copie privée”, Propriétés intellectuelles, br. 43 (2012.), str. 232. do 239., načelo solidarnosti Sud je doveo u pitanje u svojoj presudi Padawan kada je isključio naplatu davanja za opremu namijenjenu za poslovne svrhe. Međutim, ni privatno korištenje te opreme ne znači automatski da svaki korisnik izrađuje privatne primjerke. Može se dakle, prema mojem mišljenju, i dalje govoriti o sustavu solidarnosti.


30 –      Prema mojim informacijama radi se osobito o Republici Bugarskoj, Irskoj, Republici Cipru, Velikom Vojvodstvu Luksemburgu i Republici Malti. Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske uvela je iznimku privatnog reproduciranja 2014. bez predviđanja naknade (The Copyright and Rights in Performances (Personal Copies for Private Use) Regulations 2014). Naime, zauzet je stav da se nositeljima prava nanosi minimalna šteta, što ne dovodi do nastanka obveze naknade prema uvodnoj izjavi 35. Direktive 2001/29. Usto, radilo se o legitimizaciji redovite prakse potrošača koju su nositelji prava već uključili u cijene svojih djela priopćenih javnosti (vidjeti Cameron, A., „Copyright exceptions for the digital age: new rights of private copying, parody and quotation”, Journal of Intellectual Property Law & Practice, 2014., sv. 9, br. 12, str. 1002. do 1007.)


31 –      Među ostalim vidjeti Latreille, A., „La copie privée dans la jurisprudence de la CJUE”, Propriétés intellectuelles, br. 55 (2015.), str. 156. do 176., gdje se daje primjer iznosa davanja naplaćenog za prazni DVD u različitim državama članicama.


32 – Nije mi namjera kritizirati sustav davanja jer to nije tema koja me u ovom predmetu zaokuplja. Prema tome neću u nju detaljno ulaziti. U svojim je očitovanjima Komisija navela određene probleme. Brojna pitanja koja se pojavljuju vezano za sustav davanja u digitalnom dobu predmet su opsežne literature. Primjerice vidjeti: Latreille, A., op.cit.; Majdan, J. i Wikariak, S., (ur.) „Czy można sprawiedliwie obliczyć opłatę za kopiowanie utworów?”, Gazeta prawna od 16. rujna 2015.; Sikorski, R., „Jeśli nie opłata reprograficzna to co?”, Gazeta prawna od 30. rujna 2015.; Still, V., „Is the copyright levy system becoming obsolete? The Finnish experience”, Tijdschrift voor auteurs-, media- & informatierecht, 2012/6, str. 250. do 258.; Troianiello, A., „La rémunération de la copie privée à l’épreuve de la révolution numérique”, Revue Lamy Droit de l’immatériel, br. 73 (2011.), str. 9. do 14. i, isti autor, „‚Fluctuat nec mergitur?’ Réflexions sur les vicissitudes du dispositif de rémunération de la copie privée”, Petites affiches, br. 228 (2011.), str. 5. Vidjeti također izvješće F. Castexa za Povjerenstvo za pravna pitanja Europskog parlamenta od 17. veljače 2014. o davanjima za privatno reproduciranje (2013/2114(INI)).


33 –      Vidjeti točke 16. do 41. ovog mišljenja.


34 – Na razmišljanja koja su o tome izrečena u Finskoj upućuje Still V., op.cit.


35 – C‑467/08, EU:C:2010:620


36 – Deseta dodatna odredba, točka 3.


37 – Članak 3. drugi stavak. Vidjeti točku 8. ovog mišljenja.


38 – Članak 3. prvi stavak. Vidjeti točku 8. ovog mišljenja.


39 – Vidjeti osobito sudsku praksu navedenu u bilješci na dnu stranice 15.


40 – Presuda Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 37.)


41Ibidem (t. 39.)


42Ibidem (t. 40. i 42.)


43 – Vidjeti presudu Stichting de Thuiskopie (C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 34. i 39.).


44 – Da uzmemo najjednostavniji primjer, da je iznos koji je u proračunu španjolske države 2014. određen za financiranje naknade na temelju privatnog reproduciranja izračunat na temelju štete procijenjene u 2013. (podsjetimo, 18,7 milijuna eura), on bi omogućio ne samo da se pokrije procijenjena šteta u 2014. (15,2 milijuna eura) nego bi usto nastao i višak.