PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

2. listopada 2013.

Predmet F‑111/12

Albert Nardone

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Bivši dužnosnik – Izloženost azbestu i drugim tvarima – Profesionalna bolest – Nesreća – Članak 73. Statuta – Liječničko povjerenstvo – Obrazloženje – Tužba za naknadu štete – Trajanje postupka“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom A. Nardone, bivši dužnosnik Europske komisije, među ostalim traži poništenje odluke tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) od 8. studenoga 2011., koja potvrđuje zaključke liječničkog povjerenstva od 25. kolovoza 2011., kao i isplatu odštete u ex æquo et bono privremeno određenom iznosu od 100.000 eura radi popravljanja pretrpljene nematerijalne štete.

Odluka:      Nalaže se Europskoj komisiji isplata zatezne kamate A. Nardoneu za razdoblje između 1. ožujka 2006. i 1. srpnja 2010. na iznos od 8448,51 eura po stopi koju primjenjuje Europska središnja banka za glavne poslove financiranja i koja se primjenjuje na navedeno razdoblje, uvećana za dva postotna poena, kao i iznos od 3000 eura. Preostali dio tužbenog zahtjeva se odbija. Europska komisija snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje jedne četvrtine troškova A. Nardonea. A. Nardone snosi tri četvrtine svojih troškova.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Socijalna sigurnost – Osiguranje za slučaj nesreće i profesionalne bolesti – Medicinsko vještačenje – Diskrecijska ovlast liječničkog povjerenstva – Sudski nadzor – Granice – Obveza obrazlaganja – Opseg

(čl. 73. Pravilnika o osoblju za dužnosnike; članak 23. propisa o osiguranju od rizika nesreće i profesionalne bolesti)

2.      Dužnosnici – Socijalna sigurnost – Osiguranje za slučaj nesreće i profesionalne bolesti – Postupanje sa zahtjevom za priznavanje oboljenja kao profesionalne bolesti – Poštovanje razumnog roka – Povreda – Utjecaj na mišljenje liječničkog povjerenstva – Granice – Pripisivanje upravi – Pretpostavke

(čl. 41. st. 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima)

1.      Zadatak koji pripada liječničkom povjerenstvu, predviđen u članku 23. propisa o osiguranju od rizika nesreće i profesionalne bolesti dužnosnika, da uz punu objektivnost i neovisnost donese ocjenu o medicinskim pitanjima zahtijeva, s jedne strane, da to povjerenstvo raspolaže svim elementima koji mu mogu biti korisni i s druge strane, da ima potpunu slobodu u ocjeni. Medicinske ocjene u strogom smislu riječi koje donese liječničko povjerenstvo moraju se smatrati konačnima kad su donesene u propisanim uvjetima. Sud je isključivo ovlašten provjeriti, s jedne strane, je li to povjerenstvo pravilno osnovano i djelovalo i, s druge strane, je li njegovo mišljenje pravilno, posebice sadrži li obrazloženje prema kojem se mogu ocijeniti razmatranja na kojima se temelji te uspostavlja li razumljivu vezu između medicinskih utvrđenja koje sadrži i zaključaka do kojih dolazi. Kad liječničko povjerenstvo odlučuje o složenim medicinskim pitanjima koji se posebice odnose na teško dijagnosticiranje, na njemu je da u svom mišljenju navede elemente spisa na koje se oslanja i da u slučaju znatnih razlika pojasni razloge iz kojih odstupa od određenih ranijih i relevantnih liječničkih nalaza koji su povoljniji za osobu u pitanju.

Okolnost da liječničko povjerenstvo u svom nalazu izričito ne upućuje na određene dokumente, niti a fortiori na sadržaj određenih dokumenata sastavljenih na zahtjev tužitelja, nije dovoljna da učini njegove zaključke nevaljanima. Kad je riječ o medicinskim pitanjima o kojima je na liječničkom povjerenstvu da se izjasni uz punu objektivnost i neovisnost, to povjerenstvo mora imati potpunu slobodu u ocjeni. Stoga je na tom povjerenstvu da odluči u kojoj mjeri treba uzeti ranije donesene liječničke nalaze. Nadalje, pitanje treba li provesti druga medicinska ispitivanja ili ne treba, predstavlja medicinsko pitanje koje, kao takvo, nije predmet nadzora suda Unije ako je ocjena liječničkog povjerenstva donesena u propisanim uvjetima.

(t. 42., 43., 48., 49. i 51.)

Izvori:

Sud: 29. studenoga 1984., Suss/Komisija, 265/83, t. 13.; 19. siječnja 1988., Biedermann/Revizorski sud, 2/87, t. 19.; 24. listopada 1996., Komisija/Royale belge, C‑76/95, t. 73.

Prvostupanjski sud: 15. prosinca 1999., Latino/Komisija, T‑300/97, t. 30., 41., 68., 78. i 87.; 26. veljače 2003., Latino/Komisija, T‑145/01, t. 47.

Službenički sud: 28. lipnja 2006., Beau/Komisija, F‑39/05, t. 35.; 14. rujna 2010., AE/Komisija, F‑79/09, t. 64. i 65.

2.      Obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka predstavlja opće načelo prava Unije čije poštovanje jamči sud Unije i koji je naveden kao sastavni dio prava na dobru upravu u članku 41. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Međutim, povreda tog načela u pravilu ne opravdava poništenje odluke donesene na kraju upravnog postupka. Naime, tek kad pretjerano dugačak protek vremena može imati utjecaj na sami sadržaj odluke donesene na kraju upravnog postupka, nepoštovanje načela razumnog roka utječe na valjanost upravnog postupka.

U tom pogledu, eventualno pretjeran rok za postupanje sa zahtjevima za priznavanje kao profesionalne bolesti oboljenja ili pogoršanja trajne djelomične invalidnosti povezane posebice s posljedicama nesreća, ne može u pravilu imati utjecaj na sami sadržaj mišljenja liječničkog povjerenstva niti na sadržaj konačne odluke koju donese institucija. Naime, takav rok ne može, osim u iznimnim slučajevima, izmijeniti ocjenu liječničkog povjerenstva o tome predstavlja li profesionalnu bolest ili ne predstavlja oboljenje dotičnog dužnosnika ili pogoršanje trajne djelomične invalidnosti kao posljedica nesreće koje je bio žrtva. Kad bi sud Unije poništio navedenu konačnu odluku, glavna praktična posljedica toga bila bi daljnje produljenje postupka iz razloga što već jest predugačak.

S druge strane, institucija odgovara za brzinu rada liječnika koje odredi za donošenje zaključaka o stupnju trajne djelomične invalidnosti. Neovisno o tome, ako je utvrđeno da se kašnjenje u radu liječničkog povjerenstva može pripisati odugovlačenju, ili čak ometanju, od strane dužnosnika ili liječnika koje je potonji odredio, institucija se ne može držati odgovornom za to kašnjenje. Nadalje, dužnosnikovo korištenje pravnih sredstava predstavlja objektivnu činjenicu koja, kao takva, nije pripisiva instituciji ako nema dokaza o odugovlačećem ponašanju koje bi joj se moglo pripisati.

(t. 60. do 62., 66., 69. i 76.)

Izvori:

Sud: 13. prosinca 2000., SGA/Komisija, C‑39/00 P, t. 44.

Prvostupanjski sud: 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, t. 123.; 13. siječnja 2004., JCB Service/Komisija, T‑67/01, t. 36. i 40., kao i navedena sudska praksa; 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, t. 152., 154., 162. i 163.

Službenički sud: 1. srpnja 2010., Füller‑Tomlinson/Parlament, F‑97/08, t. 167.; AE/Komisija, gore navedena, t. 101.; 14. rujna 2011., A/Komisija, F‑12/09, t. 226.; 13. ožujka 2013., AK/ Komisija, F‑91/10, t. 78., koja je predmet žalbenog postupka u tijeku pred Općim sudom Europske unije, predmet T‑288/13 P

Opći sud Europske unije: 6. prosinca 2012., Füller‑Tomlinson/Parlament, T‑390/10 P, t. 115. i 116.