RJEŠENJE PREDSJEDNIKA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
5. svibnja 2014.
Predmet F‑27/14 R
DK
protiv
Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS)
„Javna služba – Privremena pravna zaštita – Stegovni postupak – Udaljivanje s radnog mjesta – Zahtjev za suspenziju primjene“
Predmet: Tužba podnesena na temelju članka 278. UFEU‑a i članka 157. EA, kao i članka 279. UFEU‑a koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 160.a, kojom DK zahtijeva suspenziju primjene odluke od 16. siječnja 2014. kojom ga je glavni operativni direktor Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS), u svojstvu tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) EEAS‑a, udaljio s njegova radnog mjesta bez smanjenja mirovinskih prava, s učinkom od 1. veljače 2014.
Odluka: Primjena odluke od 16. siječnja 2014. kojom je Europska služba za vanjsko djelovanje udaljila DK‑a iz službe bez smanjenja njegovih mirovinskih prava se suspendira. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Sažetak
1. Privremena pravna zaštita – Suspenzija primjene – Uvjeti za odobravanje – Hitnost – Provedba načela prema kojem kazneni postupak zadržava stegovni postupak – Povreda načela – Teška i nepopravljiva šteta
(članak 278. UFEU‑a)
2. Privremena pravna zaštita – Suspenzija primjene – Uvjeti za odobravanje – Odvagivanje svih interesa o kojima je riječ – Zahtjev za suspenziju primjene odluke o stegovnom udaljivanju s radnog mjesta zbog akata koji su u suprotnosti s financijskim interesima Unije – Rezultat u korist tužitelja zbog nemogućnosti dokazivanja istinitosti činjenica i navodnih povreda
(članak 278. UFEU‑a; Odluka Komisije 1999/352)
1. Nije cilj postupka privremene pravne zaštite nadoknaditi štetu već jamčiti potpunu učinkovitosti meritorne presude. Kako bi se dosegao taj cilj predložene mjere moraju biti hitne tako da je nužno da budu donesene, kako bi se spriječile teške i nepopravljive štete na tužiteljeve interese, i da ostvaruju svoje učinke prije donošenja odluke u glavnom postupku.
U ovom slučaju valja napomenuti, uzimajući osobito u obzir istaknute razloge u prilogu zahtjeva za poništenje čiji je cilj utvrditi da je institucija povrijedila načelo prema kojem kazneni postupak zadržava stegovni postupak i pretpostavku nedužnosti, da je cilj zatražene privremene mjere suspenzija primjene pobijane odluke o udaljivanju jednak onomu u tužbi u glavnom postupku tako da postupak privremene pravne zaštite nije sporedan u odnosu na glavni postupak na koji se odnosi i, posljedično, nije privremen jer bi to samo po sebi pružilo osnovu za odbijanje zahtjeva za suspenziju.
Međutim, činjenični i pravni argumenti koje je iznio tužitelj dovode u sumnju zakonitost pobijane odluke osobito u pogledu načela prema kojem kazneni postupak zadržava stegovni postupak. U tim okolnostima, sud koji odlučuje o privremenoj pravnoj zaštiti ne može – a da mu se ne prigovori da je sâm povrijedio navedeno načelo – odbiti zahtjev za suspenziju primjene pobijane odluke zbog izostanka hitnosti, pri čemu se taj zahtjev za suspenziju primjene isprepliće s provedbom navedenog načela, sve dok Opći sud ne donesene odluku o tužbi u glavnom postupku. To je načelo dio temeljnog prava na pravično suđenje, zaštićeno kako odredbama Povelje Europske unije o temeljnim pravima tako i onima Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda na koju se poziva Povelja Europske unije o temeljnim pravima u svojoj preambuli.
Drugim riječima, ako bi na prvi pogled bila utvrđena povreda načela prema kojem kazneni postupak zadržava stegovni postupak, njegovu zaštitu niti privremeno nije moguće odgoditi sve dok prvostupanjski sud ne donese odluku o meritumu, bez da se tužitelju ne nanese teška i nepopravljiva šteta jer bi, hipotetski, na ishod kaznenog postupka moglo utjecati stajalište upravnog tijela o utvrđenim činjenicama na kojima se taj postupak temelji.
(t. 57.do 60.)
Izvori:
Sud: 25. ožujka 1999., Willeme/Komisija, C‑65/99 P(R), t. 62.; 26. lipnja 2003., Belgija i Forum 187/Komisija, C‑182/03 R i C‑217/03 R, t. 142.
Prvostupanjski sud: 29. lipnja 1994., Williams/Revizorski sud, T‑146/94 R, t. 23.; 10. rujna 1999., Elkaïm i Mazuel/Komisija, T‑173/99 R, t. 25.; 16. studenoga 2012., Akzo Nobel i dr./Komisija, T‑345/12 R, t. 25., i navedena sudska praksa
Službenički sud: 13. veljače 2014., CX/Komisija, F‑5/14 R, t. 80.
2. Iako bi nepostojanje suspenzije primjene pobijane odluke o udaljivanju službenika sa radnog mjesta njemu nanijelo tešku i nepopravljivu štetu, odobrenje navedene suspenzije može, s druge strane, štetiti instituciji, uzimajući u obzir posljedice koje nužno proizlaze iz privremenog vraćanja na radno mjesto dužnosnika čije je ponašanje nespojivo s izvršenjem i ugledom njegove funkcije. U tim je okolnostima na sudu koji odlučuje u postupku privremene pravne zaštite da uravnoteži suprotstavljene interese.
Tako, s jedne strane, valja uravnotežiti tešku i nepopravljivu štetu nanesenu dužnosniku i, s druge strane, interes institucije da joj se ne nameće obveza očuvanja radnog odnosa ako je dužnosnik dobio otkaz zbog stegovnog razloga.
U tom pogledu, tako iz preambule Odluke 1999/352 o osnivanju Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) proizlazi da institucije i države članice pridaju veliku važnost zaštiti financijskih interesa Unije i borbi protiv prijevare i drugim nezakonitim aktivnostima koji štete navedenim financijskim interesima. Pored toga, općepoznato je da je javno mnijenje osjetljivo na pitanje zaštite javnih sredstava i europskih poreznih obveznika.
Međutim, ako postoje dovoljno ozbiljni i relevantni razlozi da je u stadiju zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu moguće utvrditi fumus boni juris i s obzirom da, stoga, nije moguće smatrati navodne činjenice i povrede dokazanima, zadržavanje navedenog dužnosnika u službi ne može ozbiljno štetiti vjerodostojnosti institucija i povjerenju država članica i općenito javnosti u tim institucijama.
(t. 63. do 66.)
Izvori:
Prvostupanjski sud: Williams/Revizorski sud, gore navedena, t. 23.
Službenički sud: CX/Komisija, gore navedena, t. 80.