PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)

20. siječnja 2016.

Predmet F‑61/15

Alessandro Proia

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Član ugovornog osoblja – Naknada – Naknada za život u inozemstvu – Pretpostavke iz članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju – Uobičajeno boravište prije stupanja u službu – Razdoblje studija nakon kojeg je uslijedilo pripravništvo i uzastopni ugovori o radu u državi mjesta zaposlenja – Pretpostavljena volja dotičnog zaposlenika da od početka svojeg studija premjesti trajno središte svojih interesa u državu mjesta zaposlenja – Nepostojanje“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na UEZAE na temelju njegova članka 106.a, kojom A. Proia zahtijeva poništenje odluke Europske komisije od 25. rujna 2014. kojom mu se odbija dodijeliti naknada za život u inozemstvu na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju).

Odluka:      Poništava se odluka Europske komisije od 25. rujna 2014. kojom je A. Proiji odbijena dodjela naknade za život u inozemstvu na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije. Europska komisija snosi vlastite troškove te joj se nalaže snošenje troškova A. Proije.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Primici od rada – Naknada za život u inozemstvu – Pretpostavke za odobravanje – Nepostojanje uobičajenog boravišta ili glavne djelatnosti u državi članici zaposlenja tijekom referentnog razdoblja – Pojam uobičajenog boravišta – Povremena i kratkotrajna odsutnost iz navedene države – Okolnost koja ne utječe na uobičajenost boravišta

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog VII., čl. 4. st. 1. (a))

2.      Dužnosnici – Primici od rada – Naknada za život u inozemstvu – Pretpostavke za odobravanje – Nepostojanje uobičajenog boravišta ili glavne djelatnosti u državi članici zaposlenja tijekom referentnog razdoblja – Razdoblje sveučilišnog studija u državi zaposlenja iza kojeg slijedi razdoblje staža ili zaposlenja u istoj državi – Volja dotične osobe da za vrijeme trajanja studija premjesti trajno središte svojih interesa u tu državu – Naknadna ocjena s obzirom na činjenice i okolnosti koje su nastale u razdoblju trajanja staža ili zaposlenja – Isključenje

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog VII., čl. 4. st. 1. (a))

1.      Članak 4. stavak 1. točku (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju treba tumačiti na način da kao kriterij za dodjelu naknade za život u inozemstvu određuje uobičajeno boravište predmetnog dužnosnika ili službenika prije stupanja u službu. U tom pogledu, uobičajeno boravište je mjesto u kojem je predmetni dužnosnik ili službenik, s namjerom da se u njemu stalno nastani, odredio stalno ili uobičajeno središte svojih interesa, pri čemu za potrebe određivanja uobičajenog boravišta valja voditi računa o svim njegovim činjeničnim elementima, a osobito o stvarnom boravištu dotične osobe. Dužnosnik ili službenik o kojem je riječ gubi pravo na naknadu za život u inozemstvu samo ako je tijekom čitavog referentnog razdoblja imao svoje uobičajeno boravište ili obavljao svoju glavnu djelatnost u zemlji zaposlenja, pri čemu se povremena i kratkotrajna odsustva iz zemlje zaposlenja ne mogu smatrati dovoljnima za to da se tužiteljevo boravište u državi zaposlenja prestane smatrati uobičajenim.

(t. 44. i 45.)

Izvori:

Službenički sud: presude od 9. ožujka 2010., Tzvetanova/Komisija, F‑33/09, EU:F:2010:18, t. 39.; od 15. ožujka 2011., Mioni/Komisija, F‑28/10, EU:F:2011:23, t. 22. i od 18. lipnja 2015., Pondichie/Komisija, F‑50/14, EU:F:2015:62, t. 34. i 35. i navedena sudska praksa

2.      Sama činjenica boravka u jednoj zemlji kako bi se dovršio sveučilišni studij koji je po definiciji privremen ne omogućuje da se pretpostavi da postoji volja da se trajno središte interesa premjesti u tu zemlju. Međutim, nije isključeno da boravak u svojstvu studenta predstavlja uobičajeno boravište u toj istoj zemlji pod uvjetom da taj boravak, kada se uzme u obzir zajedno s drugim relevantnim činjenicama, pokazuje da postoje trajne socijalne i poslovne veze dotične osobe sa zemljom o kojoj je riječ.

Stoga, ako nakon razdoblja studija slijedi razdoblje pripravništva i/ili zaposlenja u istoj državi, nastavljena prisutnost dotične osobe može stvoriti, naravno oborivu, presumpciju volje da stalno ili uobičajeno središte svojih interesa, i na taj način svoje uobičajeno boravište, premjesti u tu državu.

Međutim, volja dotične osobe da za vrijeme studija trajno središte svojih interesa premjesti u tu zemlju ne može se ocjenjivati naknadno, s obzirom na činjenice i okolnosti koje su nastale nakon okončanja tog razdoblja studija. Naime, takav pristup značio bi ignorirati činjenične elemente koji su karakteristični za situaciju dotične osobe tijekom njezina studija kao takvog. Stoga, činjenica da je dotična osoba imala uobičajeno boravište u državi svojeg zaposlenja tijekom razdoblja pripravništva ili zaposlenja nikako ne omogućuje da se retroaktivno zaključi da je ona od razdoblja svojeg studija premjestila trajno središte svojih interesa.

(t. 49., 50. i 61.)

Izvori:

Službenički sud: presude od 4. prosinca 2008., Blais/ESB, F‑6/08, EU:F:2008:160, t. 90.; od 9. ožujka 2010., Tzvetanova/Komisija, F‑33/09, EU:F:2010:18, t. 45.; od 15. ožujka 2011., Mioni/Komisija, F‑28/10, EU:F:2011:23, t. 31. i 32. i od 18. lipnja 2015., Pondichie/Komisija, F‑50/14, EU:F:2015:62, t. 39.