Language of document : ECLI:EU:C:2013:278

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PEDRA CRUZA VILLALÓNA

od 30. travnja 2013.(1)

Predmet C‑518/11

UPC Nederland BV

protiv

Gemeente Hilversum

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Gerechtshof te Amsterdam (Nizozemska))

„Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Novi regulatorni okvir – Direktive 2002/19/EZ, 2002/20/EZ, 2002/21/EZ i 2002/22/EZ – Područje primjene ratione materiae – Pružanje radijskih i televizijskih programa slobodno dostupnih putem kabela – Ustup od strane općine njezine kabelske mreže privatnom poduzetniku – Usklađenost ugovorne klauzule o ograničavanju cijene osnovne usluge – Ex ante pravila sektora – Ovlasti državnih regulatornih tijela – Poduzeća sa značajnom tržišnom snagom – Ciljevi od općeg interesa”





1.        U okviru zahtjeva za prethodnu odluku Sud je dobio priliku po prvi puta ispitati utjecaj prava Unije na ovlast država članica da poduzetnicima koji pružaju usluge emitiranja radijskih i televizijskih programa nametnu mjeru ograničenja povećanja maloprodajne cijene navedenih usluga. Posebnost glavnog postupka proizlazi iz okolnosti da je mjera ograničenja u glavnom predmetu poprimila oblik klauzule unesene u ugovor kojim je jedinica lokalne samouprave, u ovom slučaju Gemeente Hilversum (općina Hilversum), svoju kabelsku mrežu prodala privatnom poduzetniku.

I –    Pravni okvir

2.        Glavne odredbe sekundarnog prava Unije relevantne za odgovaranje na prethodna pitanja postavljena u ovom predmetu jesu odredbe različitih direktiva kojima je utvrđeno ono što je dogovoreno da će se zvati novi regulatorni okvir u području elektroničkih komunikacija(2), odnosno Direktiva 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva)(3) i četiri pridružene posebne direktive(4) koje, osim Direktive 97/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području telekomunikacija(5), obuhvaćaju i Direktivu 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu)(6), Direktivu 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju)(7) i Direktivu 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi)(8).

3.        Sadržaj različitih odredbi Okvirne direktive kao i Direktive Komisije 2002/77/EZ od 16. rujna 2002. o tržišnom natjecanju na tržištima elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga(9), na koje se uglavnom odnosi glavni predmet, bit će po potrebi iznesen u okviru kasnijih razmatranja.

II – Činjenice iz kojih proizlazi glavni postupak

4.        Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje kao i iz različitih pisanih i usmenih očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da se glavni postupak temelji na okolnosti da je Gemeente Hilversum pravnom predniku društva UPC Nederland(10) prodao, za iznos od oko 23 227 000 eura, svoju kabelsku mrežu teledistribucije putem kabela kao i općinskog poduzetnika koji je upravljao tom mrežom.

5.        U skladu s „ugovorom o budućem upravljanju kabelskom mrežom teledistribucije u Hilversumu” sklopljenim između stranaka, Gemeente Hilversum obvezao se da će pomoći kupcu da dobije ovlaštenje za postavljanje i održavanje opreme za radiodifuziju putem kabela i za upravljanje tom opremom na području te općine.

6.        Kupac se obvezao da će ulagati kako bi se kabelskom mrežom mogla pružiti bolja usluga prosječnim pretplatnicima u navedenoj općini, uključujući uvođenje optičkog kabela do 1. siječnja 1998., i da će im, osim radiotelevizijskih programa(11), ponuditi paket telekomunikacijskih usluga koji će biti privlačan pojedincima i poslovnim korisnicima.

7.        Člankom 4.2. tog ugovora bilo je predviđeno da kupac mora „osigurati raznovrsnu minimalnu ponudu radijskih i televizijskih programa putem kabela po društveno prihvatljivoj cijeni i za pretplatnika prijem optimalne kvalitete”, odnosno osnovni paket RTV‑programa koji će ispunjavati sadržajne i cjenovne kriterije predviđene ugovorom. Među ostalim, bilo je predviđeno da će se mjesečna cijena za osnovni paket godišnje prilagođavati ovisno o indeksu potrošačkih cijena, na temelju formule koja je utvrđena u prilogu 11. navedenog ugovora, pri čemu je pojašnjeno da će se povećanja vanjskih troškova odražavati na navedenoj cijeni ako će premašivati povećanja navedenog indeksa(12).

8.        Dopisom od 28. studenoga 2003., UPC obavijestio je Gemeente Hilversum o povećanju cijene osnovnog paketa za sva kućanstva, koja se od 1. siječnja 2004. trebala povećati s 10,28 eura na 13,32 eura, uključujući porez na dodanu vrijednost.

9.        Gemeente Hilversum zatim je podnio tužbu kako bi zabranio predviđeno povećanje cijene. Rechtbank te Amsterdam prihvatio je taj zahtjev presudom od 23. prosinca 2003., koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom Gerechtshof te Amsterdam (Nizozemska) od 12. kolovoza 2004., dok je žalba u kasacijskom postupku UPC‑a odbačena presudom Hoge Raad der Nederlanden od 8. srpnja 2005.

10.      Nadalje, nizozemsko tijelo za tržišno natjecanje(13) ispitalo je 27. rujna 2005. je li UPC zlouporabio svoj vladajući položaj, u smislu članka 24. nizozemskog Zakona o tržišnom natjecanju, time što je naplatio previsoke cijene pretplate za svoje standardne analogne pakete te je zaključilo da to nije bio slučaj.

11.      Neovisno tijelo za poštu i telekomunikacije(14) donijelo je 28. rujna 2005. nacrt odluke o „[t]ržištu prijenosa i pružanje audiovizualnih signala na području poslovanja UPC‑a”. OPTA je u tom nacrtu u utvrdila da je UPC, na svojem području poslovanja, imao znatnu snagu na „tržištu pružanja radiotelevizijskih paketa slobodno dostupnih putem kabela” te mu je naložila obveze u pogledu izračuna cijena(15).

12.      Komisija Europskih zajednica, kojoj je OPTA podnijela taj nacrt odluke, izrazila je 3. studenoga 2005.(16) sumnje u usklađenost tog nacrta s odredbama članka 15. stavka 3. Okvirne direktive, u vezi s Preporukom 2003/311/EZ(17).

13.      Konačna odluka koju je OPTA donijela 17. ožujka 2006. više nije sadržavala mjeru nadzora cijena.

14.      UPC je zatim 15. svibnja 2006. pred Rechtbank te Amsterdam pokrenuo postupak protiv Gemeente Hilversum, u okviru kojeg je tražio da se sporna klauzula o ograničavanju cijene proglasi ništavom te da se Gemeente Hilversum naloži da odobri povećanja cijena. U tom se pogledu pozvao na neusklađenost klauzule o ograničavanju cijene, među ostalim, s odredbama NRO‑a.

15.      Rechtbank te Amsterdam odbio je 27. lipnja 2007. zahtjev UPC‑a.

III – Prethodna pitanja i postupak pred Sudom

16.      U tim je okolnostima Gerechtshof te Amsterdam, kojem je UPC podnio žalbu, odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu čak 18 prethodnih pitanja, koja glase kako slijedi:

„1.      Je li usluga koja se sastoji od radiotelevizijskih paketa slobodno dostupnih putem kabela, i za čije se pružanje obračunavaju troškovi prijenosa kao i iznos (troška) naknade za radiotelevizijska tijela i tijela za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela, obuhvaćena materijalnim područjem primjene NRO‑a?

2. (a) S obzirom na liberalizaciju sektora telekomunikacija, ciljeve NRO‑a, koji se sastoji od strogog postupka usuglašavanja i savjetovanja prije nego što državno regulatorno tijelo postane (isključivo) ovlašteno za interveniranje u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca putem mjere kao što je nadzor cijena, je li općina i dalje ovlaštena štititi javne interese svojih stanovnika interveniranjem u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca putem klauzule o ograničavanju cijena?

2. (b) U slučaju negativnog odgovora, protivi li se NRO‑u da općina primjenjuje klauzulu o ograničavanju cijena koja je dogovorena u okviru prodaje njezinog poduzetnika za teledistribuciju putem kabela?

U slučaju negativnog odgovora na drugo pitanje [točke (a) i (b)]:

3.      Ima li javna vlast kao što je općina koja se nalazi u situaciji poput one u glavnom postupku (također) obvezu lojalne suradnje u smislu prava Unije ako u trenutku ugovaranja, a zatim i primjene klauzule o ograničavanju cijena ne djeluje u okviru izvršavanja javne dužnosti, nego u okviru ovlasti koja proizlazi iz privatnog prava [vidjeti također šesto pitanje točku (a)])?

4.      Ako se NRO primjenjuje i ako općina ima obvezu lojalne suradnje:

(a)      Protivi li se obveza lojalne suradnje zajedno s NRO‑om (s obzirom na njegove ciljeve), koji se sastoji od strogog postupka usuglašavanja i savjetovanja prije nego što državno regulatorno tijelo može intervenirati u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca putem mjere kao što je nadzor cijena, tome da općina primjenjuje klauzulu o ograničavanju cijena?

(b)      U slučaju negativnog odgovora, bi li odgovor na četvrto pitanje točku (a) bio drukčiji u pogledu razdoblja nakon ‚letter of serious doubt’ u kojem je Komisija izrazila ozbiljne sumnje u usklađenost nadzora cijena koji je predložila OPTA s ciljevima NRO‑a koji su opisani u članku 8. Okvirne direktive i nakon kojeg je OPTA odustala od donošenja te mjere?

5. (a) Je li članak 101. UFEU‑a odredba javnog poretka čiji je učinak da sud tu odredbu mora primijeniti po službenoj dužnosti u smislu članaka 24. i 25. nizozemskog Zakona o građanskom postupku?

5. (b) Ako je odgovor potvrdan, zbog kojih je činjenica koje su nastale tijekom postupka sud obvezan po službenoj dužnosti ispitati mogućnost primjene članka 101. UFEU‑a? Je li sud dužan tako postupiti i ako ga njegovo ispitivanje (eventualno) navede na dopunjavanje činjenica u smislu članka 149. nizozemskog Zakona o građanskom postupku nakon što je strankama dao priliku da se o njima izjasne?

6.      Ako se članak 101. UFEU‑a mora primijeniti po službenoj dužnosti i s obzirom na NRO(-ove ciljeve), na njegovu primjenu od strane OPTA‑e i Europske komisije te na činjenicu da su pojmovi kao što su tržišna snaga i određivanje mjerodavnih tržišta, koji su upotrijebljeni u NRO‑u, preuzeti na temelju sličnih pojmova iz prava tržišnog natjecanja Unije, sljedeća pitanja proizlaze iz činjenica nastalih tijekom postupka:

6. (a) Kada je općina prodala svoju mrežu za teledistribuciju putem kabela i kada je utvrdila klauzulu o ograničavanju cijena, je li ju trebalo smatrati poduzetnikom u smislu članka 101. UFEU‑a (vidjeti također treće pitanje)?

6. (b) Treba li klauzulu o ograničavanju cijena smatrati teškim ograničenjem iz članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU‑a koje je detaljnije opisano u Obavijesti Komisije o sporazumima male vrijednosti koji neznatno ograničavaju tržišno natjecanje [prema članku 81. stavku 1. UEZ‑a] ([Obavijest] de minimis) (SL 2001, C 368, str. 13., t. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 30.)? Ako je odgovor potvrdan, radi li se već samo zbog toga o znatnom ograničenju tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a? Ako je odgovor negativan, utječu li na odgovor okolnosti navedene u šestom pitanju točki (d) [...]?

6. (c) Ako klauzula o ograničavanju cijena nije teško ograničenje, ograničava li se njome tržišno natjecanje (već) zato što je:

–        nizozemsko tijelo za tržišno natjecanje presudilo da UPC nije zloupotrijebio svoj vladajući položaj time što je na istom tržištu primijenio (više) cijene za pružanje istih usluga kao što je pružanje osnovnog paketa putem kabela;

–        Komisija, u svojem ‚letter of serious doubt’, izrazila ozbiljne sumnje u pogledu usklađenosti intervencija (ex ante putem nadzora cijena) u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca za usluge kao što je UPC‑ovo pružanje osnovnog paketa putem kabela s ciljevima koji su opisani u članku 8. Okvirne direktive? Utječe li na dogovor činjenica da je OPTA u potpunosti odustala od nadzora cijena nakon što je primila ‚letter of serious doubt’?

6. (d) Je li učinak ugovora, koji sadržava klauzulu o ograničavanju cijena, bio znatno ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (osobito) s obzirom na to da:

–        se UPC smatra poduzećem sa značajnom tržišnom snagom u smislu NRO‑a ([Obavijest] de minimis, t. 7.);

–        su gotovo sve nizozemske općine koje su tijekom 1990-ih prodale svoje poduzetnike za teledistribuciju putem kabela kabelskim distributerima kao što je UPC u svojim ugovorima zadržale ovlasti u području određivanja cijene osnovnog paketa ([Obavijest] de minimis, t. 8.)?

6. (e) Treba li smatrati da ugovor, s klauzulom o ograničavanju cijena koju sadržava, utječe (ili da može utjecati) na međunarodnu trgovinu u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, pri čemu je taj učinak točnije opisan u Smjernicama o načelu utjecaja na trgovinu iz članaka 81. i 82. Ugovora (SL 2004, C 101, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 33.), s obzirom na to da:

–        se UPC smatra poduzećem sa značajnom tržišnom snagom u skladu s NRO‑om;

–        je OPTA provela europski savjetodavni postupak kako bi donijela mjeru nadzora cijena u okviru usluga kao što je pružanje osnovnog paketa putem kabela koju provode kabelski distributeri sa značajnom tržišnom snagom kao što je UPC, pri čemu se taj postupak, u skladu s NRO‑om, treba pokrenuti kada predviđena mjera može utjecati na trgovinu među državama članicama;

–        je u to vrijeme vrijednost ugovora iznosila 51 milijun guldena (odnosno više od 23 milijuna eura);

–        su gotovo sve nizozemske općine koje su tijekom 1990-ih prodale svoje mreže teledistribucije putem kabela kabelskim distributerima kao što je UPC u svojim ugovorima zadržale ovlasti u području određivanja cijene osnovnog paketa?

7.      Daje li se člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a sudu nadležnost da proglasi zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a neprimjenjivom na klauzulu o ograničavanju cijena s obzirom na NRO i ozbiljne sumnje koje je Komisija izrazila u svojem ‚letter of serious doubt’ o usklađenosti (ex ante) intervencija u cijene primjenjive na krajnjeg kupca s ciljevima prava tržišnog natjecanja? Je li činjenica da je OPTA, nakon što je primila ‚letter of serious doubt’ odustala od nadzora cijena koji je predvidjela utjecala na odgovor?

8.      Ostavlja li se sankcijom ništavosti predviđenom člankom 101. stavkom 2. UFEU‑a određeni prostor u pogledu njezinih kronoloških učinaka zbog okolnosti u trenutku sklapanja ugovora (odnosno početak liberalizacije sektora telekomunikacija) i kasnijeg razvoja sektora telekomunikacija, osobito stupnja na snagu NRO‑a i ozbiljnih prigovora koje je tom prilikom izrazila Komisija u pogledu donošenja mjera nadzora cijena?”

IV – Analiza

A –    Uvodna očitovanja o dosegu i dopuštenosti prethodnih pitanja

17.      Najprije treba istaknuti da neće biti potrebno odgovoriti na svih 18 pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

18.      Potonji sud i sam je neka od tih pitanja predstavio kao podredna, zbog čega je potreba da se na njih odgovori izričito uvjetovana odgovorom na druga pitanja. Takav je slučaj s drugim pitanjem točkom (b), koje je uvjetovano negativnim odgovorom na drugo pitanje točku (a), i s trećim pitanjem koje je uvjetovano negativnim odgovorom na pitanja koja mu prethode.

19.      Međutim, kao što će biti vidljivo iz daljnjih razmatranja, podrednost određenih pitanja također će logično proizaći iz odgovora na prva pitanja. Takav je osobito slučaj s trećim i četvrtim pitanjem, u pogledu dosega dužnosti lojalne suradnje, na koje će se odgovoriti u okviru ispitivanja prethodnih pitanja. Kao što ističe Komisija, takav je također slučaj s petim, šestim, sedmim i osmim pitanjem u pogledu članka 101. UFEU‑a.

20.      Nadalje, kao što je Gemeente Hilversum tvrdio u svojim pisanim očitovanjima, u toj fazi nije moguće isključiti da određena pitanja suda koji je uputio zahtjev, osobito peto, šesto, sedmo i osmo pitanje u pogledu članka 101. UFEU‑a, treba proglasiti nedopuštenima ili, barem, bespredmetnima, s obzirom na to da se njihova relevantnost za rješavanje glavnog spora, s obzirom na informacije koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, može ozbiljno dovesti u pitanje.

21.      Konačno, kao što ću utvrditi, različita pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev mogu se grupirati u tri glavne skupine pitanja, prva se odnosi na područje primjene NRO‑a i stoga na primjenjivost odredbi direktiva relevantnih za glavni postupak (prvo pitanje), druga se odnosi na doseg obveza koje Gemeente Hilversum ima na temelju navedenih direktiva (drugo pitanje) ili na dužnost lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UFEU‑a (treće i četvrto pitanje) i, naposljetku, zadnja se odnosi na eventualni utjecaj odredbi članka 101. stavka 1. (peto i šesto pitanje), stavka 2. (sedmo pitanje) i stavka 3. UFEU‑a (osmo pitanje) na rješavanje glavnog postupka.

B –    Materijalno područje primjene NRO‑a: pojam elektroničke komunikacijske usluge (prvo pitanje)

22.      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li usluga koja se sastoji od pružanja RTV‑paketa slobodno dostupnih putem kabela obuhvaćena materijalnim područjem primjene NRO‑a, s obzirom na to da naplata navedene usluge uključuje troškove prijenosa kao i naknade radiotelevizijskim tijelima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela.

1.      Sažetak očitovanja

23.      UPC tvrdi da uglavnom pruža elektroničke komunikacijske usluge, tako da je glavni postupak obuhvaćen NRO‑om. Naprotiv, Gemeente Hilversum i nizozemska vlada smatraju, s obzirom na to da UPC samo kupuje sadržaj od različitih televizijskih kanala, tako sastavlja RTV‑paket i pruža ga krajnjim korisnicima putem svoje kabelske mreže, da nudi uslugu pružanja sadržaja koja nije obuhvaćena područjem primjene NRO‑a.

24.      Komisija i nadzorno tijelo EFTA‑e smatraju da se usluga koju pruža UPC istodobno sastoji od prijenosa signala i pružanja RTV‑sadržaja, tako da se NRO primjenjuje samo na prvi dio. Nadzorno tijelo EFTA‑e, ipak, smatra da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi prirodu usluge koju pruža UPC i da iz toga izvede zaključke.

2.      Analiza

25.      Prema mojem mišljenju, odgovor na to pitanje nije upitan jer proizlazi iz definicije pojma „elektroničke komunikacijske usluge” navedene u članku 2. točki (c) Okvirne direktive i članku 1. točki 3. Direktive o tržišnom natjecanju, kao i iz tumačenja relevantnih odredbi NRO‑a u okviru kojim su obuhvaćene i s obzirom na svrhu koja se želi postići kao i odredbi Direktive 2010/13/EU(18).

26.      Naime, člankom 2. točkom (c) Okvirne direktive utvrđeno je da elektronička komunikacijska usluga znači „usluga koja se uobičajeno pruža uz naknadu i sastoji se u cijelosti, ili većim dijelom, od prijenosa signala u elektroničkim komunikacijskim mrežama, uključujući telekomunikacijske usluge i usluge prijenosa u radiodifuzijskim mrežama, ali isključujući usluge pružanja sadržaja i obavljanja uredničkog nadzora nad sadržajem koji se prenosi korištenjem elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga”. Tom odredbom pojašnjava se, osim toga, da taj pojam „ne obuhvaća usluge informacijskog društva koje su utvrđene u članku 1. Direktive 98/34/EZ(19) i koje se ne sastoje u cijelosti, ili većim dijelom, od prijenosa signala u elektroničkim komunikacijskim mrežama”.

27.      Kao što proizlazi iz te definicije, koja je smisleno preuzeta u članku 1. točki 3. Direktive o tržišnom natjecanju, elektroničke komunikacijske usluge istodobno se definiraju pozitivno i negativno.

28.      Uvodnom izjavom 5. Okvirne direktive u tom se pogledu navodi da „približavanje sektora telekomunikacija, medija i informatičke tehnologije podrazumijeva pokrivanje svih transmisijskih mreža i usluga jedinstvenim regulatornim okvirom” i da je, u okviru uspostave navedenog okvira, „[p]otrebno [...] odvojiti regulativu o prijenosu od regulative o sadržaju”. U toj uvodnoj izjavi pojašnjeno je da NRO „stoga ne pokriva sadržaj usluga koje se isporučuju preko elektroničkih komunikacijskih mreža korištenjem elektroničkih komunikacijskih usluga, kao što je sadržaj radiodifuzijskog emitiranja, financijske i neke usluge informacijskog društva, i zato ne dovodi u pitanje mjere koje se u vezi s tim uslugama usvajaju na razini Zajednice ili država u skladu s pravom Zajednice s ciljem promicanja kulturne i jezične raznolikosti i očuvanja medijskog pluralizma”.

29.      Usto, u uvodnoj izjavi 7. Direktive o tržišnom natjecanju, u kojoj je navedeno da je prednost dana pojmovima „elektroničke komunikacijske” usluge i mreže u odnosu na pojmove „telekomunikacijske” usluge i mreže upravo kako bi se uzeo u obzir fenomen konvergencije, utvrđeno je da su tim definicijama obuhvaćene sve elektroničke komunikacijske usluge i/ili mreže „kojima se prenosi signal žičanim, radijskim, optičkim ili drugim elektromagnetnim sredstvima”, kako bi se uključile „nepokretne i bežične mreže, mreže kablovske televizije i satelitske mreže”. Osim toga, u toj uvodnoj izjavi pojašnjeno je da „prijenos i emitiranje radijskih i televizijskih programa treba prepoznati kao jednu elektroničku komunikacijsku uslugu”.

30.      Nadalje, člankom 1. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama utvrđeno je da audiovizualna medijska usluga znači usluga kako je određena člancima 56. i 57. [UFEU‑a], koja je u uredničkoj odgovornosti pružatelja medijske usluge i s glavnom svrhom osiguravanja programa kako bi se izvještavala, zabavljala ili obrazovala javnost putem elektroničkih komunikacijskih mreža u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2002/21/EZ. Tom istom odredbom pojašnjava se da je „audiovizualna medijska usluga [...] televizijska emisija kako je određena u točki (e) ovog stavka ili audiovizualna medijska usluga na zahtjev kako je određena u točki (g) ovog stavka”.

31.      U ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje kao i iz pisanih i usmenih očitovanja koja je iznio Sud proizlazi da UPC obavlja djelatnost koja se uglavnom sastoji od prijenosa RTV‑programa putem kabela svojim kupcima koji su nositelji pretplate. Konkretno, točno je da UPC ne proizvodi sam RTV‑programe i da ne provodi nikakav urednički nadzor nad sadržajem programa koje prenosi.

32.      U tom pogledu, nije moguće prihvatiti argumentaciju Gemeente Hilversum i Kraljevine Nizozemske, koja se temelji na razlici između „pružanja RTV‑usluga” i „prijenosa signala” koji su s njim povezani, prema kojoj djelatnost UPC‑a nije obuhvaćena NRO‑om jer njegovi kupci ne kupuju sam prijenosni kapacitet, nego sadržaj, odnosno paket RTV‑programa koji se prenose putem kabelske mreže teledistribucije.

33.      Naime, kao što proizlazi iz različitih definicija navedenih u ovom mišljenju, relevantnim direktivama uspostavljeno je jasno razlikovanje između proizvodnje sadržaja, što podrazumijeva uredničku odgovornost, i prijenosa sadržaja, što isključuje svaku uredničku odgovornost, pri čemu su sadržaj i njegov prijenos obuhvaćeni odvojenim propisima(20) koji imaju svoje zasebne ciljeve(21), a da se pritom ne upućuje ni na kupce pruženih usluga ni na strukturu troškova prijenosa koji im se naplaćuju.

34.      Stoga, iako je točno da kupci UPC‑a kupuju sadržaj tako da se pri UPC‑u pretplate radi pristupa analognom paketu RTV‑programa koji nudi UPC, to ipak ne podrazumijeva da se njegova djelatnost, koja se sastoji od prijenosa programa koje pod njegovim uredničkim nadzorom stvaraju urednici sadržaja, u konkretnom slučaju radijski i televizijski kanali, do točke priključka njegove kabelske mreže u domovima njegovih pretplatnika ne može kvalificirati kao elektronička komunikacijska usluga koja je obuhvaćena područjem primjene NRO‑a.

35.      Suprotno tome, kao što tvrdi Komisija, pružanje RTV‑paketa slobodno dostupnih putem kabela obuhvaćeno je pojmom elektroničke komunikacijske usluge i stoga područjem materijalne primjene NRO‑a ako se sastoji od prijenosa signala kroz kabelsku mrežu teledistribucije.

36.      Svako drugo tumačenje znatno bi smanjilo doseg NRO‑a, štetno utjecalo na koristan učinak njegovih odredbi i stoga ugrozilo ostvarenje ciljeva tog okvira.

37.      Budući da je konačni cilj NRO‑a uspostaviti pravo unutarnje tržište elektroničkih komunikacija(22), u okviru kojeg ih u konačnici treba uređivati samo pravo tržišnog natjecanja(23), isključenje djelatnosti poduzetnika kao što je UPC iz njegovog područja primjene zbog toga što njegova djelatnost nije ograničena na prijenos signala lišilo bi, naime, NRO njegova cjelokupnog dosega.

38.      Usto, okolnost da troškovi prijenosa koji se naplaćuju od pretplatnika obuhvaćaju naknadu koja se duguje radiotelevizijskim kanalima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela zbog istih razloga ne može biti prepreka za kvalifikaciju usluge koju pruža UPC kao elektroničke komunikacijske usluge u smislu NRO‑a.

39.      Prema tome, predlažem Sudu da presudi da Direktivu 2002/21 treba tumačiti na način da je njezinim materijalnim područjem primjene obuhvaćena usluga koja se sastoji od pružanja radiotelevizijskih paketa slobodno dostupnih putem kabela čija naplata uključuje troškove prijenosa kao i naknade radiotelevizijskim tijelima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela, ako navedena usluga obuhvaća prijenos signala na elektroničkim komunikacijskim mrežama.

C –    Doseg NRO‑a: prava država članica i ovlasti Gemeente Hilversum (drugo pitanje)

40.      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud može li jedinica lokalne samouprave, kao što je Gemeente Hilversum, uzimajući u obzir NRO, intervenirati u određivanje cijene elektroničkih komunikacijskih usluga putem kabelske mreže koje pruža gospodarski subjekt kao što je UPC, a koja se primjenjuje na krajnjeg kupca.

41.      To se pitanje dijeli na dva potpitanja, kojima se uzima u obzir posebnost pravne situacije u glavnom postupku, koja se u ovom slučaju očituje u klauzuli o ograničavanju cijene koju sadržava ugovor o prodaji koji su sklopili Gemeente Hilversum i UPC. Sud koji je uputio zahtjev stoga pita, s jedne strane, protivi li se NRO‑u, s obzirom na ovlasti dodijeljene DRT‑ovima, to da jedinica lokalne samouprave ima ovlast za donošenje mjera nadzora cijena. S druge strane, ako je odgovor negativan, sud koji je uputio zahtjev pita protivi li se NRO‑u to da jedinica lokalne samouprave može primijeniti takvu ugovornu klauzulu o ograničavanju cijene.

1.      Sažetak očitovanja

42.      Gemeente Hilversum kao i nizozemska vlada najprije ističu da se o klauzuli o ograničavanju cijene slobodno pregovaralo pri sklapanju ugovora između stranaka te da je uzeta u obzir pri utvrđivanju cijene navedenim ugovorom. Smatraju da se u svakom slučaju NRO‑u ne protivi klauzula o ograničavanju cijene jer se njome ne sprječava da DRT, u ovom slučaju OPTA, u svakom trenutku donese mjeru kojom će se promicati tržišno natjecanje u skladu s člankom 17. Direktive o univerzalnoj usluzi.

43.      UPC, Komisija i nadzorno tijelo EFTA‑e, naprotiv, smatraju da takva klauzula sada nije u skladu s NRO‑om osobito zato što se Gemeente Hilversum ne može smatrati DRT‑om, koji je jedini ovlašten donositi mjere nadzora maloprodajnih cijena kao što je klauzula o ograničavanju cijene, ili kao da zakonski djeluje u svojstvu DRT‑a. Međutim, Komisija ne isključuje da takva mjera može, ako je u skladu s načelima transparentnosti, proporcionalnosti i nediskriminacije, biti dio obveze pružanja javne usluge obuhvaćene člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, što mora utvrditi sud koji je uputio zahtjev.

2.      Analiza

44.      Važno je na početku pojasniti da, iako je ugovor koji sadržava klauzulu o ograničavanju cijene bio sklopljen prije donošenja NRO‑a, različite direktive od kojih se sastoji države članice trebale su prenijeti najkasnije 24. srpnja 2003. te su države članice od tada dužne poštovati odredbe i jamčiti njihovo poštovanje na cijelom svojem državnom području.

45.      Ta je obveza državama članicama propisana samim direktivama i stoga neovisno o dužnosti lojalne suradnje koju imaju na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a, tako da, ako bi se zaključilo da NRO sprječava primjenu klauzule o ograničavanju cijene u glavnom postupku, ne bi bilo potrebno odgovoriti na treće i četvrto prethodno pitanje, s obzirom na to da nepoštovanje odredbi NRO‑a ipso facto podrazumijeva povredu navedene dužnosti.

46.      Stoga treba navesti da su, kao što proizlazi iz analize relevantnih odredaba NRO‑a te kao što su UPC, Komisija i nadzorno tijelo EFTA‑e u biti iznijeli u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, mjere nadzora cijene elektroničkih komunikacijskih usluga kao što je ona u glavnom postupku(24) dopuštene samo ako se radi o mjerama koje DRT može donijeti u pogledu poduzeća sa značajnom tržišnom snagom ili ako ih se može opravdati ciljem od općeg interesa ili na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

47.      Međutim, čak i da Gemeente Hilversum ispunjava pretpostavke nadležnosti, operativne i zakonske neovisnosti, nepristranosti i transparentnosti postavljene člankom 3. Okvirne direktive kao i sudskom praksom Suda(25) da bi se mogao valjano kvalificirati kao DRT(26), on se u svakom slučaju, kao što ću najprije dokazati, ne može smatrati kao da je zakonito djelovao u tom svojstvu jer se pri donošenju klauzule o ograničavanju cijene koja je nametnuta UPC‑u nisu poštovala detaljna postupovna pravila utvrđena različitim relevantnim direktivama.

48.      Nadalje, iako se ne može isključiti da Gemeente Hilversum može, ne u svojstvu DRT‑a, nego kao jedinica lokalne samouprave, donijeti takvu mjeru ograničavanja cijene, ako je ta mjera opravdana ostvarivanjem ciljeva od općeg interesa ili na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a, ipak je sud koji je uputio zahtjev dužan u tom pogledu provesti provjere, što ću kasnije pokazati.

a)      Mjere nadzora cijena koje se mogu donijeti u okviru NRO‑a

49.      Važno je na početku podsjetiti da je svrha NRO‑a uspostaviti pravo unutarnje tržište elektroničkih komunikacija, u okviru kojeg ih u konačnici treba uređivati samo pravo tržišnog natjecanja(27) osobito postepenim ublažavanjem prethodnih (ex ante) pravila(28).

50.      Člankom 2. stavkom 3. Direktive o tržišnom natjecanju pojašnjeno je da države članice osiguravaju da se ne uvode ili zadržavaju ograničenja na elektroničko pružanje komunikacijskih usluga putem elektroničkih komunikacijskih mreža, ne dovodeći u pitanje odredbe Direktive o pristupu, Direktive o ovlaštenju, Okvirne direktive i Direktive o univerzalnoj usluzi.

51.      Stoga je sustav tržišnog natjecanja, uspostavljen NRO‑om kao i njegovim ispravcima, oblikovan relevantnim odredbama tih direktiva na temelju kojih je potrebno ispitati usklađenost primjene klauzule o ograničavanju cijene.

52.      S tog se stajališta Okvirnom direktivom utvrđuju zadaće koje, pod nadzorom Komisije, imaju DRT‑ovi i postupci kojima se jamči ujednačena primjena NRO‑a u cijeloj Uniji.

53.      Stoga su DRT‑ovi, definirani u članku 2. točki (g) Okvirne direktive, zaduženi za poduzimanje, u skladu s člankom 8. stavkom 1. te direktive, svih opravdanih i proporcionalnih mjera u svrhu ostvarivanja ciljeva navedenih u stavcima 2., 3. i 4. te iste odredbe, odnosno promicanje tržišnog natjecanja, osobito, u području pružanja elektroničkih komunikacijskih usluga i pripadajuće opreme i usluga, doprinos razvoju unutarnjeg tržišta i promicanje interesa građana Unije.

54.      Člankom 3. Direktive o ovlaštenju nalaže se državama članicama da osiguravaju slobodu pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, pri čemu je pojašnjeno da to pružanje može podlijegati jedino općem ovlaštenju(29), ne dovodeći u pitanje posebne obveze iz njezina članka 6. stavka 2.

55.      Člankom 6. stavkom 2. Direktive o ovlaštenju predviđa se, u ovom slučaju, među ostalim(30), mogućnost da DRT‑ovi nameću obveze davateljima elektroničkih komunikacijskih usluga koji imaju znatniju tržišnu snagu, u skladu s člancima 6. i 8. Direktive o pristupu, pri čemu njihovo donošenje podliježe konkretnim uvjetima i pravilima(31). Tom istom odredbom navodi se, s jedne strane, da te posebne obveze moraju biti pravno odvojene od prava i obveza iz općeg ovlaštenja i, s druge strane, da se u općem ovlaštenju mora upućivati na kriterije i postupke za uvođenje tih posebnih obveza.

56.      Ovdje treba naglasiti da Sud ne raspolaže nikakvom informacijom o općem ovlaštenju dodijeljenom UPC‑u, osim da mu je Gemeente Hilversum trebao pomoći da ga dobije.

57.      U svakom slučaju, ne može se smatrati da klauzula o ograničavanju cijene koju je Gemeente Hilversum nametnuo UPC‑u može biti mjera nadzora cijena iz članka 13. Direktive o pristupu koje je moguće poduzeti u pogledu poduzeća koja imaju znatniju tržišnu snagu u skladu s člankom 8. navedene direktive.

58.      Najprije, zbog tržišnog natjecanja koje postoji između emitiranja RTV‑programa putem kabela i razvoja zemaljske digitalne televizije, s jedne strane, i emitiranja RTV programa putem DSL‑mreža, s druge strane(32), tržište u glavnom predmetu nije jedno od tržišta iz Preporuke 2007/879/EZ koja mogu biti predmet ex ante pravila.

59.      Kao što ističe Komisija, točno je da ta okolnost u načelu ne sprječava mogućnost DRT‑a da utvrdi tržišta krajnjih korisnika u skladu s nacionalnim okolnostima kojima se opravdavaju ex ante pravila(33).

60.      Ipak, takva tržišta treba utvrditi u skladu s postupcima predviđenima u člancima 6. i 7. Okvirne direktive, a osobito nakon što se zainteresiranim osobama da prilika da podnesu svoja očitovanja(34), pri analizi navedenih tržišta treba poštovati postupak predviđen člankom 16. Okvirne direktive, kada se utvrdi da relevantno tržište nije stvarno konkurentno, poduzeća sa značajnom tržišnom snagom treba identificirati u skladu s člankom 14. Okvirne direktive te, naposljetku, mjere nadzora cijena treba donijeti u skladu s postupkom iz članka 7. stavka 2. Okvirne direktive, s jedne strane, i pod uvjetima iz članka 13. Direktive o pristupu, s druge strane.

61.      Međutim, iz spisa proizlazi da pri nalaganju mjere UPC‑u nisu poštovane različite postupovne obveze propisane različitim relevantnim odredbama NRO‑a, osobito iz članaka 6. i 7. Okvirne direktive.

62.      Relevantnost Direktive o univerzalnoj usluzi treba odbiti zbog istih razloga. Iako je člankom 9. predviđeno da se mjere nadzora cijene mogu naložiti poduzetnicima za pružanje univerzalne usluge, te se mjere mogu naložiti, pod uvjetom da se mogu primijeniti na RTV‑usluge, samo nakon analize tržišta koja je predviđena u članku 16. Okvirne direktive i u člancima 16. i 17. Direktive o univerzalnoj usluzi(35).

63.      Prema tome, privremeno se može zaključiti da se, u načelu, NRO‑u protivi klauzula o ograničavanju cijene, osim ako se utvrdi da je opravdana ostvarivanjem ciljeva od općeg interesa.

64.      Naime, člankom 1. stavcima 2. i 3. Okvirne direktive pojašnjuje se da odredbe direktiva od kojih se sastoji NRO ne dovode u pitanje obveze koje se za navedene usluge propisuje nacionalnim mjerama u skladu s pravom Unije ili samim pravom Unije, ni mjere koje donosi Unija ili države članice u skladu sa zakonodavstvom Unije radi postizanja ciljeva od općeg značaja.

65.      U ovom se slučaju ne tvrdi da klauzula o ograničavanju cijene proizlazi iz obveze predviđene nacionalnim mjerama donesenima pravom Unije ili u skladu s pravom Unije. Suprotno tome, valja ispitati je li se primjenom te klauzule želio postići cilj od općeg značaja u smislu članka 1. stavka 3. Okvirne direktive ili može li se ona opravdati na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

b)      Opravdanja koja se temelje na postizanju cilja od općeg interesa

66.      Člankom 1. stavkom 3. Okvirne direktive predviđa se da ta direktiva i posebne direktive ne dovode u pitanje mjere donesene na razini Zajednice ili na nacionalnoj razini u skladu sa zakonodavstvom Zajednice, u vezi s postizanjem ciljeva od općeg značaja, posebno što se tiče propisivanja sadržaja i audiovizualne politike.

67.      Iz uvodne izjave 6. Okvirne direktive proizlazi da države članice mogu, u skladu s pravom Unije, uspostaviti regulativu koja se bavi audiovizualnom politikom i sadržajem kako bi se postigli ciljevi od općeg interesa kao što su sloboda izražavanja, medijski pluralizam, nepristranost, kulturna i jezična raznolikost, socijalna inkluzija, zaštita potrošača i zaštita maloljetnika.

68.      U ovom slučaju, iako sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju svoje odluke kojom se upućuje prethodno pitanje iznosi ideju da je Gemeente Hilversum djelovao na temelju instrumenata privatnog prava kako bi zaštitio javne interese svojih stanovnika, nije podnio nikakvu informaciju o naravi tako zaštićenih interesa.

69.      Gemeente Hilversum i nizozemska vlada u tom pogledu tvrde da se klauzulom o ograničavanju cijene, koja je slobodno dogovorena, nastoji postići cilj zaštite potrošača. Njome se omogućilo pružanje RTV‑usluge, odnosno osnovnog analognog paketa, po društveno prihvatljivoj cijeni koju su si trebala moći priuštiti kućanstva s nižim primanjima pa tako navedena usluga predstavlja uslugu od temeljnog javnog interesa.

70.      Kao što je prethodno navedeno, cilj NRO‑a upravo je promicanjem tržišnog natjecanja korisnicima zajamčiti maksimalnu korist u smislu mogućnosti izbora, cijene i kvalitete elektroničkih komunikacijskih usluga(36). Sami DRT‑ovi osobito su dužni sasvim nepristrano i transparentno(37) intervenirati ovisno o potrebi, po završetku analize tržišta, u pogledu poduzeća sa značajnom tržišnom snagom na navedenom tržištu koje zbog nedostatka djelotvornog tržišnog natjecanja može zadržati pretjerano visoke cijene na štetu krajnjeg korisnika(38).

71.      Stoga, neovisno o činjenici da je u ovom slučaju, kao što je navedeno u točkama 11. do 13. ovog mišljenja, OPTA pod nadzorom Komisije donijela upravo suprotnu odluku, nije moguće prihvatiti opravdanje koje su iznijeli Gemeente Hilversum i nizozemska vlada.

72.      Komisija je, međutim, u svojim pismenima razmotrila piranje je li se moglo smatrati da je Gemeente Hilversum UPC‑u povjerio uslugu od općeg gospodarskog interesa u smislu članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Ipak, smatra da ne raspolaže dovoljnim informacijama kako bi odgovorila na to pitanje i prema tome poziva sud koji je uputio zahtjev da u tom pogledu odluči s obzirom na sudsku praksu Suda.

73.      Točno je da je Sud imao priliku presuditi da članak 106. stavak 2. UFEU‑a, kojim se pod određenim uvjetima dopuštaju odstupanja od općih pravila Ugovora, želi pomiriti interes država članica da određene poduzetnike, osobito iz javnog sektora, koriste kao instrument ekonomske ili socijalne politike i interes Unije da se poštuju pravila o tržišnom natjecanju i da se očuva jedinstvo zajedničkog tržišta(39). Vodeći računa o tako određenom interesu država članica, koji je naveden u članku 14. UFEU‑a, ne može im se zabraniti da, kada određuju usluge od općeg gospodarskog interesa za koje zadužuju određene poduzetnike, vode računa o ciljevima vlastite nacionalne politike i da ih pokušaju ostvariti pomoću obveza i ograničenja koje nameću spomenutim poduzetnicima(40).

74.      Ipak je potrebno utvrditi da sud koji je uputio zahtjev uopće ne upućuje na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, čak ni na ideju da je klauzula o ograničavanju cijene odraz toga da je Gemeente Hilversum UPC‑u dodijelio zadaću od općeg gospodarskog interesa. Osim toga, Gemeente Hilversum ni nizozemska vlada nisu tvrdili da se klauzula o ograničavanju cijene može opravdati na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a. UPC se o tome nije očitovao. Na raspravi je također osporavao tvrdnju Gemeente Hilversum prema kojoj se klauzula o očitovanju cijene sastojala od smanjenja prodajne cijene kabelske mreže.

75.      Sud u tim okolnostima može samo prepustiti sudu koji je uputio zahtjev da ispita je li se članak 106. stavak 2. UFEU‑a, s obzirom na relevantnu sudsku praksu, primjenjivao na glavni predmet(41).

76.      Točnije, dužan je utvrditi, najprije, može li se smatrati da je Gemeente Hilversum stvarno povjerio UPC‑u obavljanje usluge od općega gospodarskog interesa i, ako je, sprječava li se primjenom prava Unije obavljanje posebne zadaće koje im je tako povjerena(42), pri čemu taj nadzor osobito podrazumijeva utvrđivanje naravi potreba koje proizlaze iz obavljanja predmetne zadaće od općeg interesa(43).

77.      Sud koji je uputio zahtjev zatim mora, s obzirom na relevantnu sudsku praksu Suda, osigurati da se propisanim obvezama u potpunosti poštuje načelo proporcionalnosti, uzimajući u obzir sve okolnosti glavnog predmeta(44).

78.      Prema tome, predlažem Sudu da presudi da članke 6., 8. i 13. Direktive o pristupu, članak 3. i članak 6. stavak 2. Direktive o ovlaštenju kao i članak 1. stavke 2. i 3., članke 3., 6. i 7. kao i članke 14. do 16. Okvirne direktive treba tumačiti na način da im se u načelu protivi primjena klauzule o ograničavanju cijene kao što je ona u glavnom postupku, osim ako se utvrdi da je opravdana postizanjem ciljeva od općeg interesa ili na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a i da je u potpunosti u skladu s načelom proporcionalnosti, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

D –    Utjecaj članka 101. UFEU‑a (peto, šesto, sedmo i osmo pitanje)

79.      S obzirom na predložene odgovore na prva prethodna pitanja koja su ispitana u ovom mišljenju, nije potrebno odgovoriti na peto, šesto, sedmo i osmo pitanje koja je sastavio sud koji je uputio zahtjev i koja se sva odnose na tumačenje članka 101. UFEU‑a.

80.      U svakom slučaju, može se naglasiti da nije moguće utvrditi zašto bi situacija u glavnom postupku bila obuhvaćena člankom 101. UFEU‑a, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev nije naveo nikakve razloge zbog kojih bi se Gemeente Hilversum trebao smatrati poduzetnikom koji je sklopio ugovor(45) u okviru izvršavanja gospodarskih djelatnosti(46) u smislu te odredbe.

V –    Zaključak

81.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Gerechtshof te Amsterdam odgovori na sljedeći način:

1.         Direktivu 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge treba tumačiti na način da je njezinim materijalnim područjem primjene obuhvaćena usluga koja se sastoji od pružanja radiotelevizijskih paketa slobodno dostupnih putem kabela čija naplata uključuje troškove prijenosa kao i naknade radiotelevizijskim tijelima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela, ako navedena usluga obuhvaća prijenos signala na elektroničkim komunikacijskim mrežama.

2.         Članke 6., 8. i 13. Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme, članak 3. i članak 6. stavak 2. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga kao i članak 1. stavke 2. i 3., članke 3., 6. i 7. kao i članke 14. do 16. Direktive 2002/21 treba tumačiti na način da im se u načelu protivi primjena klauzule o ograničavanju cijene kao što je ona u glavnom postupku, osim ako se utvrdi da je opravdana postizanjem ciljeva od općeg interesa ili na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a i da je u potpunosti u skladu s načelom proporcionalnosti, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.


1 – Izvorni jezik: francuski


2 – U daljnjem tekstu: NRO


3 – SL L 108, str. 33. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.) u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva


4 – Vidjeti uvodnu izjavu 5. Okvirne direktive.


5 – SL L 24, str. 1.


6 – SL L 108, str. 7. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.)


7 – SL L 108, str. 21. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62.)


8 – SL L 108, str. 51. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.)


9 – SL L 249, str. 21., u daljnjem tekstu: Direktiva o tržišnom natjecanju


10 – U daljnjem tekstu: UPC.


11 – U daljnjem tekstu: RTV


12 – U daljnjem tekstu: klauzula o ograničavanju cijene


13 – Nederlandse Mededingingsautoriteit


14 – Onafhankelijke Post en Telecommunicatie Autoriteit, u daljnjem tekstu: OPTA


15 – U daljnjem tekstu: mjera nadzora cijena


16 – Vidjeti dokument SG‑Greffe (2005) D/205996, od 3. studenoga 2005., Case NL/2005/0247: Retail markets for the supply of free‑to‑air radio and television packages via cable transmisssion in the Netherlands – Opening of Phase II investigation pursuant to Article 7(4) of Directive 2002/21/EC.


17 – Preporuka Komisije od 11. veljače 2003. o mjerodavnim tržištima proizvoda i usluga u području elektroničkih komunikacija koji su predmet prethodne (ex‑ante) regulacije u skladu s Direktivom 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (SL L 114, str. 45.)


18 – Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (SL L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.) Ta direktiva zamijenjena je Direktivom 89/552/EEZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. listopada 1989. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL L 298, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.).


19 – Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 13., str. 58.), kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. (SL L 217, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 55., str. 11.)


20 – Vidjeti uvodnu izjavu 5. Okvirne direktive.


21 – Uvodnom izjavom 6. Okvirne direktive u tom se pogledu navodi da „[r]egulativa koja se bavi audiovizualnom politikom i sadržajem teži postizanju ciljeva od općeg interesa kao što su sloboda izražavanja, medijski pluralizam, nepristranost, kulturna i jezična raznolikost, socijalna inkluzija, zaštita potrošača i zaštita maloljetnika”.


22 – Sam je taj cilj dio šireg cilja uspostave jedinstvenog europskog informacijskog prostora i informacijskog društva otvorenog svima. Vidjeti Komunikaciju Komisije Vijeću, Europskom parlamentu, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija od 1. lipnja 2005., „i2010 – Europsko informacijsko društvo za rast i zapošljavanje”


23 – Vidjeti uvodnu izjavu 5. Direktive 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o izmjeni Direktive 2002/21/EZ o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge, Direktive 2002/19/EZ o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme, te Direktive 2002/20/EZ o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (SL L 337, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68.).


24 – Mjere iz članka 5. stavaka 1. i 2. Direktive o pristupu ne primjenjuju se u glavnom postupku.


25 – Vidjeti presudu od 6. listopada 2010., Base i dr. (C‑389/08, Zb., str. I‑9073., t. 27. do 30.)


26 – Člankom 3. stavkom 6. Okvirne direktive predviđeno je, među ostalim, da države članice moraju obavijestiti Komisiju o svim DRT‑ovima koji su dobili zadaće slijedom NRO‑a. Međutim, Komisija je u svojim pismenima navela, a da joj nitko nije proturječio, da Gemeente Hilversum nije na popisu koji joj je dostavila Kraljevina Nizozemska.


27 – Vidjeti točku 38. ovog mišljenja.


28 – Vidjeti u tom pogledu Preporuku 2003/311/EZ i Preporuku Komisije 2007/879/EZ od 17. prosinca 2007. o mjerodavnim tržištima proizvoda i usluga u području elektroničkih komunikacija koji su predmet prethodne (ex‑ante) regulacije u skladu s Direktivom 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (SL L 344, str. 65.).


29 – Treba pojasniti, samo pod uvjetima predviđenima navedenom direktivom, osobito u dijelu A njezina priloga, i ograničenjima opravdanima javnim poretkom, javnim zdravljem i javnom sigurnosti, iz članka 52. stavka 1. UFEU‑a, o kojima se ne radi u glavnom predmetu. Vidjeti uvodnu izjavu 3. Direktive o ovlaštenju.


30 – Tom je odredbom predviđena i mogućnost nametanja posebnih obveza onima koji su određeni za pružanje univerzalne usluge u skladu s Direktivom o univerzalnoj usluzi, ali, kao što je prethodno navedeno, ta odredba nije relevantna u ovom slučaju.


31 – Vidjeti i uvodnu izjavu 27. Okvirne direktive.


32 – Vidjeti u tom pogledu radni dokument uz Preporuku 2007/879/EZ, SEC(2007) 1483/2, str. 48.


33 – Vidjeti članak 15. stavak 3. Okvirne direktive.


34 – Vidjeti članak 6. Okvirne direktive.


35 – Vidjeti presudu od 6. svibnja 2010., Komisija/Poljska (C‑545/08, t. 47. do 57.).


36 – Vidjeti članak 8. stavak 2. točku (a) Okvirne direktive.


37 – Vidjeti članak 3. stavak 3. Okvirne direktive.


38 – Vidjeti članak 13. stavak 1. Direktive o pristupu.


39 – Vidjeti osobito presude od 19. ožujka 1991., Francuska/Komisija (C‑202/88, Zb., str. I‑1223., t. 12.); od 23. listopada 1997., Komisija /Nizozemska (C‑157/94, Zb., str. I‑5699., t. 39.); od 21. rujna 1999., Albany (C‑67/96, Zb., str. I‑5751., t. 103.), kao i od 20. travnja 2010., Federutility i dr. (C‑265/08, Zb., str. I‑3377, t. 29.).


40 – Vidjeti gore navedene presude Komisija/Nizozemska (t. 40.) i Albany (t. 104.).


41 – Vidjeti osobito presudu od 27. travnja 1994., Almelo (C‑393/92, Zb., str. I‑1477., t. 50.).


42 – Vidjeti osobito presude od 3. listopada 1985., CBEM (311/84, Zb., str. 3261., t. 17.); od 23. travnja 1991., Höfner i Elser (C‑41/90, Zb., str. I‑1979., t. 24.), kao i od 17. srpnja 1997., GT‑Link (C‑242/95, Zb., str. I‑4449., t. 49.).


43 – Vidjeti presudu od 11. travnja 1989., Saeed Flugreisen i Silver Line Reisebüro (66/86, Zb., str. 803., t. 55. i 56.).


44 – Vidjeti gore navedenu presudu Federutility i dr. (t. 33. do 47.).


45 – Vidjeti osobito presudu od 18. lipnja 1991., ERT (C‑260/89, Zb., str. I‑2925., t. 29.).


46 – Vidjeti osobito gore navedenu presudu Höfner i Elser.