Language of document : ECLI:EU:F:2013:185

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(drugo vijeće)

21. studenoga 2013.(*)

„Javna služba – Član ugovornog osoblja – Ugovor na neodređeno vrijeme – Otkaz – Radno mjesto za koje je potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe – Uvjerenje koje je odbilo nacionalno sigurnosno tijelo – Odluka koju je preinačilo žalbeno tijelo – Zaključci nacionalnog sigurnosnog tijela i žalbenog tijela koji ne obvezuju AHCC“

U predmetu F‑122/12,

povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivoga na Ugovor o EZAE‑u na temelju članka 106.a tog ugovora,

Bruno Arguelles Arias, bivši član ugovornog osoblja Vijeća Europske unije, sa stalnom adresom u Awansu (Belgija), kojeg zastupa J. Lecuyer, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i A. Bisch, u svojstvu agenata,

tuženik,

SLUŽBENIČKI SUD
(drugo vijeće),

u sastavu: M. I. Rofes i Pujol (izvjestitelj), predsjednik, R. Barents i K. Bradley, suci,

tajnik: W. Hakenberg,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 5. rujna 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom podnesenom 22. listopada 2012. tajništvu Službeničkog suda B. Arguelles Arias u bitnome zahtijeva poništenje odluke tijela nadležnoga za sklapanje ugovora o radu (fr.: autorité habilitée à conclure les contrats d’engagement, u daljnjem tekstu: AHCC) Vijeća Europske unije od 12. siječnja 2012., o kojoj je bio obaviješten 16. siječnja 2012., a kojom je otkazan njegov ugovor člana ugovornog osoblja s učinkom od 31. svibnja 2012., kao i naknadu navodno pretrpljene imovinske i neimovinske štete privremeno procijenjene na iznose od 160.181,85 i 25.000 eura.

 Pravni okvir

2        Članak 3.a Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (fr.: règlement applicable aux autres agents de l’Union européenne, u daljnjem tekstu: RAA) glasi:

„1.      Za potrebe ovih uvjeta zaposlenja ,ugovorno osobljeʼ znači osoblje koje nije raspoređeno na radno mjesto uvršteno u popis radnih mjesta iz priloga dijelu proračuna koji se odnosi na dotičnu instituciju te koje je zaposleno radi obavljanja poslova u punom ili nepunom radnom vremenu:

a)      u instituciji radi obavljanja fizičkih poslova ili poslova administrativne podrške,

[…]“

3        Članci 47. do 50.a RAA‑a, koji se odnose na načine prestanka radnog odnosa privremenog osoblja, primjenjuju se po analogiji na ugovorno osoblje na temelju članka 119.

4        Članak 47. RAA‑a propisuje kako slijedi:

„Osim u slučaju smrti, radni odnos privremenog osoblja prestaje i:

[…]

c)      u slučaju ugovora na neodređeno vrijeme:

i)      na kraju otkaznog roka navedenoga u ugovoru; otkazni rok ne smije biti kraći od mjesec dana po godini navršenog staža u službi, s tim da ne smije trajati kraće od tri mjeseca ni dulje od deset mjeseci. [...]

[…]“

5        Vijeće je odlukom od 16. lipnja 2011. na temelju članka 110. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), članka 79. stavka 2. i članka 85. stavka 2. RAA‑a donijelo Opće provedbene odredbe o uvjetima zapošljavanja i službe ugovornog osoblja u glavnom tajništvu Vijeća (u daljnjem tekstu: provedbene odredbe), koje se primjenjuju na ugovorno osoblje zaposleno upravo na temelju članka 3.a RAA‑a.

6        Na temelju članka 5. provedbenih odredbi o sigurnosnoj provjeri:

„1.      Kad [glavno tajništvo Vijeća] smatra da priroda poslova koje obavlja član ugovornog osoblja zahtijeva posebnu pažnju u pogledu sigurnosti, zatražit će sigurnosnu provjeru, u skladu s odlukom o donošenju sigurnosnih propisa Vijeća [...].

2.      AHCC može otkazati ugovor:

a)      u slučaju kad službenik odbije podvrgnuti se sigurnosnim istragama;

b)      u slučaju kad službeniku nije odobreno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri nakon sigurnosnih istraga;

c)      u slučaju kad se službeniku oduzme uvjerenje o sigurnosnoj provjeri.

3.      U slučajevima iz stavka 2. [točaka] (b) i (c) AHCC mora najprije provjeriti je li člana ugovornog osoblja moguće premjestiti na drugo radno mjesto za koje nije potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, uzimajući u obzir razloge zbog kojih to uvjerenje nije odobreno.

[…]“

7        Članak 8. provedbenih odredbi o funkcijskim skupinama propisuje:

„ [Glavno tajništvo Vijeća] ugovorno osoblje [iz članka] 3.a [RAA‑a] zapošljava radi obavljanja poslova radnog mjesta koje nije uvršteno u popis radnih mjesta u svrhu obavljanja fizičkih poslova ili poslova administrativne podrške u funkcijskoj skupini I.“

8        Vijeće je 31. ožujka 2011. donijelo Odluku 2011/292/EU o sigurnosnim propisima za zaštitu klasificiranih podataka Europske unije (SL L 141, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 16., svezak 2., str. 247.), kojom je uspostavljen sveobuhvatni sigurnosni sustav za zaštitu klasificiranih podataka kojim su bili obuhvaćeni Vijeće, njegovo glavno tajništvo (u daljnjem tekstu: glavno tajništvo) i države članice.

9        Članak 2. stavak 1. Odluke 2011/292 glasi kako slijedi:

„,Klasificirani podaci EU‑aʼ […] znače svaki podatak ili materijal koji je označen stupnjem tajnosti Unije i čije neovlašteno otkrivanje može uzrokovati različite stupnjeve prijetnje nanošenjem štete interesima Europske unije ili jedne ili više država članica.“

10      Iz članka 2. stavka 2. Odluke 2011/292 proizlazi da se klasificirani podaci EU‑a klasificiraju prema sljedećim stupnjevima tajnosti: [TRÈS SECRET UE/EU TOP SECRET], [SECRET UE/EU SECRET], [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL], [RESTREINT UE/EU RESTRICTED].

11      Članak 7. Odluke 2011/292 o sigurnosti osoba glasi:

„1.      Sigurnost osoba je primjena mjera kojima se osigurava odobravanje pristupa [klasificiranim podacima EU‑a] samo pojedincima:

–        […]

–        koji su, prema potrebi, prošli sigurnosnu provjeru za odgovarajući stupanj i

–        […]

2.      Postupci za sigurnosnu provjeru osoba oblikovani su tako da se njima utvrđuje može li se pojedinca, s obzirom na njegovu lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost, ovlastiti za pristup [klasificiranim podacima EU‑a].

[…]“

12      Člankom 15. Odluke 2011/292, koji se odnosi na organizaciju sigurnosti u Vijeću, propisano je kako slijedi:

„[…]

2.      Glavni tajnik sigurnosno je tijelo [glavnog tajništva]. U tom svojstvu glavni tajnik:

[…]

c)      odobrava [uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe] dužnosnicima [glavnog tajništva] i drugim službenicima u skladu s člankom 7. stavkom 3., prije nego što im se odobri pristup podacima klasificiranima kao [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL] ili više;

[…]“

13      Prilogom I. Odluci 2011/292 propisane su odredbe za provedbu članka 7. te odluke.

14      Glava II. Priloga I. Odluci 2011/292, pod naslovom „Odobravanje pristupa klasificiranim podacima Unije“, glasi:

„ 3.      Pojedinac je ovlašten pristupiti podacima klasificiranim kao [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL] ili više samo nakon što:

[…]

b)      mu je odobreno [uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe] za odgovarajuću razinu ili je na neki drugi način propisno ovlašten na temelju svojih funkcija u skladu s nacionalnim zakonima i propisima; […]

[…]

4.      Svaka država članica i [glavno tajništvo] utvrđuju položaje u svojim strukturama za koje je potreban pristup podacima klasificiranim kao [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL] ili više i stoga zahtijevaju [uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe] za odgovarajuću razinu.“

15      Glava III. Priloga I. Odluci 2011/292, pod naslovom „Zahtjevi povezani s uvjerenjem o sigurnosnoj provjeri osoba“, glasi kako slijedi:

„5.      Nakon što zaprime propisno ovlašten zahtjev, [nacionalna sigurnosna tijela] ili druga nadležna nacionalna tijela odgovorna su za osiguravanje provedbe sigurnosnih istraga svojih državljana koji traže pristup podacima klasificiranim kao [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL] ili više. Standardi istrage moraju biti u skladu s nacionalnim zakonima i propisima.

[…]

Postupci povezani s [uvjerenjem o sigurnosnoj provjeri osobe] u [glavnom tajništvu]

17.      Za dužnosnike i druge službenike [glavnog tajništva], sigurnosno tijelo [glavnog tajništva] popunjeni upitnik za sigurnosnu provjeru osobe prosljeđuje [nacionalnom sigurnosnom tijelu] države članice čiji je pojedinac državljanin sa zahtjevom da se provede sigurnosna istraga za stupanj tajnosti [klasificiranih podataka EU‑a] za koje će pojedinac trebati pristup.

18.      Ako [glavnom tajništvu Vijeća] postanu poznati podaci važni za sigurnosnu istragu povezani s pojedincem koji se prijavio za [uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe], [glavno tajništvo Vijeća] djelujući u skladu s mjerodavnim pravilima i propisima, o tome obavješćuje nadležno [nacionalno sigurnosno tijelo].

19.      Po završetku sigurnosne istrage, nadležno [nacionalno sigurnosno tijelo] obavještava sigurnosno tijelo [glavnog tajništva] o ishodu takve istrage koristeći standardni obrazac za korespondenciju koji propisuje Sigurnosni odbor.

a)      Ako se sigurnosnom istragom potvrdi da nisu poznati nikakvi štetni podaci kojima bi se u pitanje dovela lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost pojedinca, tijelo za imenovanja [glavnog tajništva Vijeća] može izdati [uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe] predmetnom pojedincu i ovlastiti ga za pristup [klasificiranim podacima EU‑a] do odgovarajućeg stupnja tajnosti do određenog datuma.

b)      Ako sigurnosna istraga ne rezultira takvom potvrdom, [tijelo za imenovanja] [glavnog tajništva] obavješćuje predmetnog pojedinca koji može zatražiti saslušanje pred [tijelom za imenovanja]. Tijelo za imenovanja može zatražiti od nadležnog [nacionalnog sigurnosnog tijela] sva dodatna pojašnjenja koja ono može dati u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i propisima. Ako se ishod potvrdi, ne odobrava se [uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe].

20.      Sigurnosna istraga zajedno s dobivenim rezultatima podliježe mjerodavnim zakonima i propisima koji su na snazi u predmetnoj državi članici, uključujući one koji se odnose na žalbe. Odluke [tijela za imenovanja] [glavnog tajništva] podliježu žalbama u skladu s Pravilnikom […] i s [RAA‑om] […].

[…]“

16      Belgijski Zakon o stupnju tajnosti i sigurnosnim provjerama, potvrdama i mišljenjima od 11. prosinca 1998. (Moniteur belge od 7. svibnja 1999., str. 15752.), kako je izmijenjen Zakonom od 3. svibnja 2005. (Moniteur belge od 27. svibnja 2005., str. 24993., u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosnim provjerama), propisuje:

„[…]

Čl[anak] 12. Ovaj zakon primjenjuje se kada se u interesu zaštite integriteta državnog područja, planova vojne obrane, izvršenja zadaća vojnih snaga, unutarnje sigurnosti države uključujući i oblast nuklearne energije, kontinuiteta demokratskog i ustavnog poretka, vanjske sigurnosti države i međunarodnih odnosa, znanstvenog ili gospodarskog potencijala zemlje i svakog drugog temeljnog interesa države, sigurnosti belgijskih državljana u inozemstvu ili funkcioniranja državnih tijela koja donose odluke, ili na temelju ugovora koji obvezuju Belgiju tijelo koje je nadležno za uređenje pristupa radnom mjestu, funkciji ili razredu, informacijama, dokumentima ili podacima, tajnoj opremi, materijalu ili tvarima, prostorima, zgradama ili mjestima ili za organizaciju javne nabave ili izvršavanje ugovora o javnoj nabavi, zahtijeva posjedovanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri.

[…]

Čl[anak] 22. Nakon završetka sigurnosne istrage, u roku koji odredi Kralj, sigurnosno tijelo obrazloženom odlukom odlučuje o izdavanju potrebnog uvjerenja o sigurnosnoj provjeri osobe na temelju izvještaja o istrazi koji mu podnosi sigurnosno‑obavještajna služba koja je tu istragu provela.

Sigurnosno tijelo od navedene službe može zahtijevati dostavu kopije cjelokupnog istražnog spisa ako to smatra korisnim za ispitivanje izvještaja o istrazi. Od te službe može zahtijevati i priopćavanje svih dopunskih informacija koje smatra korisnima za ispitivanje izvještaja o istrazi.

Pravnu ili fizičku osobu kojoj je uvjerenje potrebno o donesenoj će odluci obavijestiti službenik za sigurnost, u roku koji odredi Kralj.

[…]“

17      Zakon od 11. prosinca 1998. o osnivanju žalbenog tijela za sigurnosne provjere, potvrde i mišljenja (Moniteur belge od 7. svibnja 1999., str. 15758.), kako je izmijenjen Zakonom od 3. svibnja 2005. (Moniteur belge od 27. svibnja 2005., str. 24989., u daljnjem tekstu: Zakon o osnivanju žalbenog tijela), propisuje:

„[…]

Čl[anak] 4.

[1].      Kad je izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri osobe odbijeno na temelju članka 22. Zakona [o sigurnosnim provjerama], […] osoba kojoj je uvjerenje bilo potrebno može u roku od 30 dana od […] priopćenja odluke […] podnijeti žalbu žalbenom tijelu.

[…]

Čl[anak] 6. […]

Žalbeno tijelo saslušat će žalitelja na njegov zahtjev ili po službenoj dužnosti. Saslušanju može prisustvovati odvjetnik.

[…]

Čl[anak] 9. […]

Odluke žalbenog tijela moraju biti obrazložene. O donesenoj odluci preporučenim pismom obavijestit će se tužitelj, sigurnosno tijelo i sigurnosno‑obavještajna služba, ovisno o tome tko je proveo sigurnosnu istragu ili pripremio spis o provjeri sigurnosti. Odluke su izvršne od trenutka obavijesti o njihovom donošenju.

[…]

Protiv odluka žalbenog tijela nije moguće podnijeti pravni lijek.

[…] 

Čl[anak] 11. U slučaju kad je pravni lijek podnesen nakon odluke kojom je odbijeno izdavanje sigurnosne potvrde […], žalbeno tijelo od nadležnog tijela može zahtijevati izdavanje sigurnosne potvrde ako nakon saslušanja žalitelja ili njegova odvjetnika smatra da razlozi izneseni u prilog pobijanoj odluci nisu utemeljeni i prikladni.

[…]

Čl[anak] 12. […]

[6]      Odluke žalbenog tijela izvršne su po samom zakonu od trenutka obavijesti o njihovom donošenju i protiv njih nije moguće uložiti pravni lijek.

[7]      Vođenje postupka pred žalbenim tijelom nema suspenzivni učinak.

[…]“

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

18      Tužitelj je u razdoblju od 1. listopada 2007. do 30. rujna 2010. bio zaposlen u Vijeću u funkcijskoj skupini I., razredu 1., stupnju 1. u svojstvu člana ugovornog osoblja u smislu članka 3.a RAA‑a. Bio je raspoređen u Opću upravu (OU) Osoblje i administracija glavnog tajništva, upravu Konferencije, organizacija, infrastrukture, odjel Konferencije, službu Dostave radi obavljanja poslova službenika zaduženoga za fizičke poslove i/ili poslove administrativne podrške u smislu članka 80. stavka 2. RAA‑a.

19      U članku 7. tužiteljeva ugovora o radu bilo je navedeno: „službenik koji bi bio pozvan obavljati djelatnosti u sektoru u kojem se zahtijeva visok stupanj povjerljivosti bit će podvrgnut sigurnosnoj istrazi[,] sukladno [O]dluci Vijeća [2001/264/EZ] od 19. ožujka 2001. [o donošenju sigurnosnih propisa Vijeća (SL L 101, str. 1.)]“.

20      Iz obavijesti za osoblje br. 58/09 glavnog tajništva od 11. ožujka 2009., kojom su poništene i zamijenjene obavijesti za osoblje br. 14/09 i br. 91/05, osobito proizlazi da svi referenti Vijeća raspoređeni u Opću upravu Osoblje i administracija, upravu Konferencije, organizacija, infrastrukture mogu zatrebati pristup klasificiranim podacima Unije i da je minimalna razina uvjerenja o sigurnosnoj provjeri kojom moraju raspolagati ili [SECRET UE/EU SECRET] za određene referente u dvorani ili [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL] za sve ostale.

21      Vijeće je s tužiteljem sklopilo sporazum kojim je njegov ugovor o radu produžen za sljedeće tri godine počevši od 1. listopada 2010. pa do 30. rujna 2013. Pokrenut je postupak za izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri. Tužitelj je 8. prosinca 2010. vratio odgovarajući obrazac i zahtjev je sutradan potvrđen.

22      Tužitelj je od 16. svibnja 2011. bio raspoređen u Opću upravu Osoblje i administracija, upravu Protokol, [k]onferencije, odjel Operacije/tehnika, službu Primanja u dvoranama. Nakon što je Vijeće 16. lipnja 2011. donijelo provedbene odredbe, tužitelju je 1. listopada 2011. ugovor o radu člana ugovornog osoblja produžen na neodređeno vrijeme, dodatkom br. 1. Sporazumu o produženju navedenog ugovora.

23      Dopisom od 17. studenoga 2011. predsjednik nacionalnog sigurnosnog tijela Belgije (fr.: autorité nationale de sécurité, u daljnjem tekstu: ANS) obavijestio je službenika za sigurnost Vijeća da je nakon ispitivanja tužiteljeva spisa tužiteljev zahtjev za izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri osobe stupnja secret odbijen.

24      Dana 5. prosinca 2011. službenik za sigurnost Vijeća pozvao je tužitelja na sastanak i službeno ga obavijestio o odluci kojom je odbijen zahtjev za izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri osobe. Iz dokumenata koje je Vijeće priložilo u svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom proizlazi da je tužitelj istog dana potpisao kopiju dopisa predsjednika ANS‑a od 17. studenoga 2011., čime je potvrdio da je „upoznat sa sadržajem odluke“.

25      Istoga dana, 5. prosinca 2011., s tužiteljem se sastao njegov načelnik odjela, koji je bio obaviješten o odluci ANS‑a. Na zahtjev Službeničkog suda taj je načelnik na raspravi pojasnio da je osnovni cilj tog sastanka bio obavijestiti tužitelja da će iz službe Primanja u dvoranama biti premješten u službu Dostavljači na katu zgrade Justus Lipsius, za koju je potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri nižeg stupnja. Tužiteljev načelnik odjela dodao je da je, zbog mjera opreza na koje je obvezano glavno tajništvo, ta mjera stupila na snagu danom donošenja.

26      Tužitelj je 8. prosinca 2011. podnio žalbu belgijskom žalbenom tijelu za sigurnosne provjere, potvrde i mišljenja (u daljnjem tekstu: žalbeno tijelo).

27      Na temelju članka 5. stavka 3. provedbenih odredbi, kojima je propisano da je AHCC prije otkazivanja ugovora dužan provjeriti je li zainteresiranu osobu moguće premjestiti na drugo radno mjesto za koje nije potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, pritom uzimajući u obzir razloge zbog kojih to uvjerenje nije odobreno, odjel Savjetnici uprave Opće uprave Osoblje i administracija sastavio je 11. siječnja 2012. zabilješku (u daljnjem tekstu: zabilješka od 11. siječnja 2012.). U toj je zabilješci navedeno da zainteresiranu osobu nije moguće premjestiti na neko drugo radno mjesto s obzirom na njezin profil, postupak odabira nakon kojeg je zaposlena, odnosno odabir članova ugovornog osoblja za radno mjesto dostavljača, činjenice koje je iznio ANS kao i obvezu Vijeća da poduzima posebne mjere opreza u pogledu sigurnosti.

28      Načelnik odjela Pojedinačna prava pozvao je tužitelja 16. siječnja 2012. na sastanak i osobno mu uručio zabilješku od 12. siječnja 2012., obavještavajući ga o odluci AHCC‑a da njegov ugovor o radu otkaže s danom 31. svibnja 2012., nakon proteka otkaznog roka u trajanju od četiri mjeseca, koji počinje teći 1. veljače 2012. (u daljnjem tekstu: osporavana odluka). Iz obrazloženja osporavane odluke proizlazi da se ta odluka temelji na odredbama članka 5. stavka 2. točke (b) provedbenih odredbi, kojima je propisana mogućnost da AHCC službeniku otkaže ugovor o radu u slučaju da mu nakon provedenih istraga ne bude izdano uvjerenje o sigurnosnoj provjeri. Tužitelj je istom odlukom pozvan iskoristiti svoj godišnji odmor prije početka otkaznog roka te je od 16. siječnja 2012. oslobođen od obavljanja svojih dužnosti.

29      Vijeće je dopisom od 26. siječnja 2012. odbilo tužiteljev zahtjev od 17. siječnja 2012., kojim je s jedne strane zatražio da zadrži svoj položaj do okončanja žalbenog postupka koji je pokrenuo i, s druge strane, da otkaz njegova ugovora o radu ne stupi na snagu dok žalbeno tijelo ne donese odluku. Vijeće je odluku kojom je te zahtjeve odbilo temeljilo kao prvo na činjenici da tužitelj nije mogao ostati na svojem radnom mjestu a da ne posjeduje uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, kao drugo na okolnosti da postupak pokrenut pred žalbenim tijelom nema suspenzivni učinak, kao treće na činjenicama na kojima se temelji odluka ANS‑a i, kao četvrto, na obvezi glavnog tajništva Vijeća da se uvjeri u lojalnost, pouzdanost i ozbiljnost svih osoba koje su ovlaštene za pristup klasificiranim podacima Unije.

30      Žalbeno tijelo je 8. ožujka 2012. preinačilo odluku ANS‑a i naložilo mu da tužitelju izda uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe stupnja secret. Odluka navedenog tijela glasila je kako slijedi:

„ […] Žalitelj je u svojoj žalbi i tijekom rasprave […] osporavao činjenice na kojima se temelji odluka, osim osuda prekršajnog suda zbog prometnih prekršaja. Izjavljuje da nikada nije bio proglašen krivim za djela navedena u spisu i da iz njegova uvjerenja o nekažnjavanju proizlazi da nikada nije bio kažnjavan, osim za prometne prekršaje. U tu svrhu prilaže kopije zapisnika iz različitih sudskih spisa navedenih u toj odluci. U spisu koji se odnosi na najteža djela […] i sama je savezna policija u sažetku zapisnika zaključila da nije dokazano da je tužitelj počinio u njemu navedena djela i da je dotični u njima imao samo sporednu ulogu. Što se tiče ostalih navedenih zapisnika, izjavljuje da se protiv njega pred kaznenim sudom nikada nije vodio postupak, pozivajući se na svoje uvjerenje o nekažnjavanju.

[…]

[Žalitelj] ne poriče da duguje određene svote novca, ali navodi da se radi o manjim iznosima. […].

Žalbeno tijelo može samo ustvrditi da je zainteresirani pojedinac osoba koja je policiji poznata zbog ranije počinjenih djela, da protiv te osobe zbog tih djela nikada nije vođen postupak i da ne postoje značajna dugovanja zbog kojih bi kod zainteresirane osobe postojala opasnost od ugroze.“

[…]

31      Tužitelj je 30. ožujka 2012. podnio žalbu protiv osporavane odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika.

32      U Vijeću je 24. svibnja 2012. organiziran sastanak radi ispitivanja tužiteljeve žalbe i radnji koje se povodom nje moraju izvršiti, kojem su prisustvovali tužitelj i njegov odvjetnik. Iz dopisa Vijeća od 11. lipnja 2012., koji je poslan tužiteljevom odvjetniku, proizlazi da je na tom sastanku dogovoreno da će potonji Vijeću poslati kopiju dokumenata predanih žalbenom tijelu, pomoću kojih bi mogao dokazati da tužitelj ni na koji način, pa čak ni neizravno nije sudjelovao u djelima koja su navedena u odluci kojom mu je ANS odbio izdati uvjerenje o sigurnosnoj provjeri i u odluci žalbenog tijela kojom je ta odluka poništena.

33      Dana 12. lipnja 2012. tužiteljev je odvjetnik na dopis Vijeća od 11. lipnja 2012. odgovorio kako slijedi:

„Suprotno onomu što sam mislio, nisam više u mogućnosti dostaviti Vam kopiju dokumenata predanih žalbenom tijelu za sigurnosne provjere. Ti su dokumenti povjerljive prirode i ne mogu biti podneseni Vijeću radi ispitivanja. Odnose se na privatni život mojeg klijenta i Vijeće […] nije ovlašteno za njihovo ispitivanje.“

34      Vijeće je odbilo tužiteljevu žalbu odlukom od 20. srpnja 2012. Žalba je odbijena kao prvo zbog činjenice da radno mjesto tužitelja podrazumijeva pristup klasificiranim podacima Unije zbog čega on svoje dužnosti ne može obavljati bez uvjerenja o sigurnosnoj provjeri osobe; zatim zbog mjera opreza na koje je obvezano glavno tajništvo Vijeća, a koje se mora uvjeriti u lojalnost, pouzdanost i ozbiljnost svih osoba koje su ovlaštene za pristup klasificiranim podacima Unije, kao i zbog činjenica na kojima se temelji odluka ANS‑a od 17. studenoga 2011. Podredno, Vijeće je u odluci podsjetilo na to da na temelju teksta odluke žalbenog tijela nije moguće ponovno uspostaviti izgubljen specifični odnos povjerenja između tužitelja i njegove institucije, s obzirom na to da su čak i sporedne uloge u djelima velike težine te njegovi dugovi činjenice koje su dovoljne da dovedu u pitanje lojalnost, pouzdanost i nepostojanje osjetljivosti koje tužitelj mora imati u okviru izvršavanja svojih dužnosti, kao i moralne uvjete potrebne za njihovo izvršavanje u glavnom tajništvu.

 Tužbeni zahtjevi stranaka

35      Tužitelj od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        poništi osporavanu odluku i u mjeri u kojoj je to potrebno poništi odluku kojom je odbijena tužiteljeva žalba protiv te odluke;

–        naloži Vijeću da tužitelju naknadi imovinsku štetu, privremeno procijenjenu na iznos od 160.181,85 eura;

–        naloži Vijeću da tužitelju naknadi neimovinsku štetu, privremeno procijenjenu na iznos od 25.000 eura;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

36      Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 O pravu

 Prvi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje osporavane odluke i u mjeri u kojoj je to potrebno, na poništenje odluke kojom je odbijena žalba

37      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članaka 90. i 91. Pravilnika proizlazi da je tužba koju osoba na koju se primjenjuje Pravilnik podnosi protiv odluke tijela za imenovanje (fr.: autorité investie du pouvoir de nomination, u daljnjem tekstu: AIPN) ili zato što to tijelo nije poduzelo mjeru propisanu Pravilnikom dopuštena samo ako je ta osoba prethodno podnijela žalbu AIPN‑u i ako je ta žalba, barem djelomično, izričito ili prešutno odbijena. Na temelju članka 117. RAA‑a, ta se sudska praksa po analogiji primjenjuje i na tužbe koje službenik podnosi protiv odluke AHCC‑a ili zato što to tijelo nije poduzelo mjeru propisanu RAA‑om.

38      Time su administrativna žalba i izričito ili prešutno odbijanje te žalbe sastavni dio složenog postupka i predstavljaju samo prethodni uvjet za pokretanje postupka pred sudom. U tim uvjetima tužba, iako je formalno podnesena protiv odluke kojom se žalba odbija, dovodi do pokretanja postupka o aktu koji negativno utječe na osobu pred sudom, a protiv kojeg je podnijela žalbu, osim u slučaju kad odbijanje žalbe ima doseg različit od dosega akta protiv kojeg je žalba podnesena. Već je u više navrata presuđeno da je moguće da odluka kojom je žalba izričito odbijena, u odnosu na njezin sadržaj, ne znači potvrdu akta koji je žalitelj osporavao. To vrijedi i za slučaj kad je odlukom kojom je žalba odbijena preispitan položaj žalitelja u odnosu na nove činjenične i pravne okolnosti ili kad se tom odlukom izmjenjuje ili dopunjuje prvotna odluka. U tim slučajevima odluka kojom je žalba odbijena predstavlja akt koji podliježe nadzoru suca, koji ga uzima u obzir prilikom ocjene zakonitosti pobijanog akta, pa čak ga smatra i aktom kojim je osoba oštećena, a koji zamjenjuje prvotnu odluku (presuda Općeg suda Europske unije od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, t. 32.).

39      Budući da prema sustavu Pravilnika ili RAA‑a zainteresirana osoba mora podnijeti žalbu protiv odluke koju osporava, a potom podnijeti tužbu protiv odluke kojom je ta žalba odbijena, Sud Europske unije presudio je da je tužba dopuštena kad je podnesena protiv same odluke protiv koje je žalba podnesena ili protiv odluke kojom je žalba odbijena ili protiv obje odluke zajedno, ako su i žalba i tužba podnesene u rokovima propisanima člancima 90. i 91. Pravilnika. Međutim, sudac može, u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, odlučiti da nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevu protiv odluke kojom je žalba odbijena ako ustvrdi da sadržaj tog zahtjeva nije samostalan i da se zapravo preklapa sa zahtjevima postavljenima protiv odluke protiv koje je žalba podnesena (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, t. 7. i 8.). To osobito može biti slučaj i kada sudac ustvrdi da odluka kojom je žalba odbijena, u nekim slučajevima zato što je to odbijanje prešutno, u potpunosti potvrđuje odluku protiv koje je žalba podnesena te stoga njezino poništenje ne bi imalo drukčiji učinak na pravni položaj zainteresirane osobe, koji bi bio različit od onog koji bi proizlazio iz njezinog poništenja (gore navedena presuda Adjemian i dr./Komisija, t. 33.).

40      U ovom slučaju tužiteljev ugovor na neodređeno vrijeme otkazan je u siječnju 2012., s učinkom na dan 31. svibnja iste godine, s obzirom na zaključke istrage koju je vodio ANS i čiji su rezultati objavljeni u studenome 2011. Odluka žalbenog tijela kojom je preinačena odluka ANS‑a nosi datum 8. ožujka 2012., a tužiteljeva žalba, kojom osporava osporavanu odluku, datira od 30. ožujka 2012. Iz točke 32. ove presude proizlazi da je Vijeće u svibnju 2012. organiziralo sastanak na kojem je tužitelj bio prisutan i da je Vijeće 11. lipnja iste godine od tužiteljeva odvjetnika zatražilo da mu pošalje dodatne dokumente, što je potonji odbio učiniti.

41      U tim je okolnostima odlukom od 20. srpnja 2012., kojom je žalba odbijena, položaj žalitelja preispitan u odnosu na nove pravne i činjenične okolnosti, i to u ovom slučaju u odnosu na odluku žalbenog tijela od 8. travnja 2012. i na odbijanje tužitelja da dostavi dokumente koje je Vijeće zatražilo. Iz toga slijedi da odluka kojom je žalba odbijena predstavlja akt koji podliježe nadzoru Službeničkog suda, koji će taj akt uzeti u obzir prilikom ocjene zakonitosti osporavane odluke.

42      Tužitelj u prilog zahtjevu za poništenje osporavane odluke iznosi pet tužbenih razloga. Prvi razlog odnosi se na povredu Odluke 2011/292 i provedbenih odredbi, Zakona o sigurnosnim provjerama i Zakona o osnivanju žalbenog tijela te njihovih kraljevskih provedbenih dekreta. Drugi razlog temelji se na nepostojanju obrazloženja odluke koja na tužitelja ima negativni učinak. Treći tužbeni razlog odnosi se na povredu prava obrane, nepoštovanje kontradiktornosti i prava na prethodno saslušanje. Četvrti razlog odnosi se na očitu pogrešku u ocjeni. Peti razlog odnosi se na neproporcionalnost otkaza i na nepoštovanje obveze AHCC‑a da ispita je li tužitelja moguće prerasporediti ili ostaviti na početnim poslovima. Službenički sud tim će redoslijedom ispitati te zahtjeve.

 Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 7. Odluke 2011/292 i njezinog Priloga I., osobito točke 20., provedbenih odredbi, kao i Zakona o sigurnosnim provjerama, Zakona o osnivanju žalbenog tijela i njihovih kraljevskih provedbenih dekreta

43      Tužitelj je ovaj tužbeni razlog podijelio na dva dijela: prvi dio odnosi se na nepostojanje pravnog temelja za otkaz ugovora o radu, koji je nezakonit. Drugi dio odnosi se na prekoračenje ovlasti Vijeća, koje je ocjenu ANS‑a i žalbenog tijela nastojalo zamijeniti svojom ocjenom.

–       Argumentacija stranaka o prvom dijelu prvog tužbenog razloga

44      Tužitelj smatra da je otkaz njegova ugovora o radu protivan članku 7. Odluke 2011/292 i njezinom Prilogu I., i to osobito točki 20., Zakonu o sigurnosnim provjerama, Zakonu o osnivanju žalbenog tijela, njihovim kraljevskim provedbenim dekretima i provedbenim odredbama.

45      Tvrdi da kad je zakonodavac u okviru postupka izdavanja uvjerenja o sigurnosnoj provjeri propisao mogućnost podnošenja pravnog lijeka, nije od velike važnosti činjenica da podnošenje tog pravnog lijeka nema suspenzivni učinak. Budući da je odluka ANS‑a u ovom slučaju mogla biti preinačena u žalbenom postupku, Vijeće nije moglo izvršiti osporavanu odluku prije dovršetka tog postupka. Kako je u ovom slučaju tužitelj dobio uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, otkaz njegova ugovora nije utemeljen te je stoga nezakonit.

46      Tužitelj dodaje da članak 5. stavak 2. točka (b) provedbenih odredbi instituciji omogućuje da otkaže ugovor službeniku kojem je odbijeno izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri, ali da taj članak ne sadrži nikakvu obvezu u tom smislu, suprotno onomu što je pokušalo prikazati Vijeće.

47      Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da odbije prvi dio prvog tužbenog razloga.

–       Ocjena Službeničkog suda

48      Službenički sud najprije podsjeća na to da tužba na temelju članka 35. stavka 1. točke (e) Poslovnika mora sadržavati prikaz tužbenih razloga te činjenične i pravne argumente.

49      Naime, kako bi se osigurala pravna sigurnost i dobro sudovanje, potrebno je, kako bi neki tužbeni razlog ili prigovor bio dopušten, da temeljni pravni i činjenični elementi na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev na dosljedan i razumljiv način proizlaze iz teksta tužbe, kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi svoju obranu i Službeničkom sudu da o tužbi, u slučaju potrebe, odluči i bez drugih informacija (presuda Službeničkog suda od 10. studenoga 2011., Merhzaoui/Vijeće, F‑18/09, t. 42. i 43.).

50      Međutim, iako je točno da je tužitelj Vijeću u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga prigovorio da je donošenjem osporavane odluke povrijedilo članak 7. Odluke 2011/292, Zakon o sigurnosnim provjerama, Zakon o osnivanju žalbenog tijela i njihove kraljevske provedbene dekrete, ti su prigovori ipak samo navedeni i nisu potkrijepljeni nikakvim argumentima, što je suprotno pravilu iz članka 35. stavka 1. točke (e) Poslovnika. Stoga te prigovore treba odbaciti kao nedopuštene.

51      Budući da tužitelj ne navodi na koji su način u ovom slučaju povrijeđene odredbe točke 20. Priloga I. Odluci 2011/292, prigovor o navodnoj povredi navedenih odredbi također treba odbaciti kao nedopušten. Uostalom, valja ustvrditi da je jedini cilj tih odredbi određivanje primjenjivog zakonodavstva, s jedne strane na sigurnosne istrage koje vode države članice, uključujući i tužbe podnesene protiv rezultata, tj. zakonodavstva koje je na snazi u predmetnoj državi članici i s druge strane na tužbe podnesene protiv odluka AIPN‑a ili AHCC‑a glavnog tajništva, što je u ovom slučaju Pravilnik.

52      U okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga preostaje dakle ispitati s jedne strane jesu li, kao što to tvrdi tužitelj, donošenjem osporavane odluke povrijeđene odredbe članka 5. stavka 2. točke (b) provedbenih odredbi, kojima je propisana samo mogućnost, a ne i obveza AHCC‑a da službeniku otkaže ugovor u slučaju kad mu nakon provedenih sigurnosnih istraga nije odobreno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe i, s druge strane, ima li osporavana odluka pravni temelj s obzirom na to da je žalbeno tijelo ANS‑u naložilo da tužitelju izda uvjerenje o sigurnosnoj provjeri stupnja secret.

53      Najprije valja reći da iz članka 7. stavka 1. Odluke 2011/292 proizlazi da je sigurnost osoba primjena mjera kojima se osigurava odobravanje pristupa klasificiranim podacima Unije pojedincima kojima je pristup tim podacima nužan, onima koji su prema potrebi prošli sigurnosnu provjeru za odgovarajući stupanj i koji su upoznati sa svojim odgovornostima.

54      Nadalje, na temelju članka 15. stavka 2. točke (c) Odluke 2011/292, glavni tajnik Vijeća je sigurnosno tijelo glavnog tajništva i on u tom svojstvu, u skladu s člankom 7. stavkom 3. te odluke, odobrava uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe dužnosnicima i drugim službenicima, prije nego što im se odobri pristup podacima klasificiranima kao CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL ili više razine.

55      Naposljetku, uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe za pristup klasificiranim podacima Unije definirano je u dodatku A Odluci 2011/292 kao „izjava [tijela za imenovanja] [glavnog tajništva] koja je sačinjena nakon završetka sigurnosne istrage koju provode nadležna tijela države članice i kojom se potvrđuje da se pojedincu može, uz uvjet da je za njega utvrđena nužnost pristupa podacima, odobriti pristup [klasificiranim podacima EU‑a] do određenog stupnja tajnosti […] do određenog datuma; za tako opisanog pojedinca kaže se da je „prošao sigurnosnu provjeru”.

56      Iz gore navedenih odredbi dakle proizlazi da je glavni tajnik Vijeća jedina osoba ovlaštena za odlučivanje o izdavanju ili odbijanju uvjerenja EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe članovima osoblja glavnog tajništva.

57      Točno je da su na temelju Priloga I. glave III. točke 5. Odluke 2011/292 nacionalna sigurnosna tijela ili druga nadležna nacionalna tijela odgovorna za osiguravanje provedbe sigurnosnih istraga svojih državljana s obzirom na to da se navedena tijela nalaze u boljem položaju od glavnog tajništva Vijeća što se tiče prikupljanja informacija u različitim državama članicama.

58      Točno je i da ako je riječ o službenicima, AIPN ili AHCC glavnog tajništva mogu izdati uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri predmetnom pojedincu i ovlastiti ga za pristup klasificiranim podacima Unije do odgovarajućeg stupnja tajnosti do određenog datuma, ako se sukladno Prilogu I. glavi III. točki 19. podtočki (a) Odluke 2011/292 sigurnosnom istragom potvrdi da nisu poznati nikakvi štetni podaci koji dovode u pitanje njegovu lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost.

59      Iz teksta odredbe navedene u prethodnoj točki proizlazi da ni AIPN ni AHCC glavnog tajništva – kada je riječ o službenicima – ne obvezuju zaključci sigurnosne istrage koju su vodila nacionalna tijela, pa čak ni zaključci žalbenog tijela, i da ta tijela nisu dužna odobriti uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe čak i kada je rezultat istrage za pojedinca povoljan te da zadržavaju pravo odbiti izdavanje odobrenja tom pojedincu.

60      Budući da je cilj postupka sigurnosne provjere, prema definiciji iz članka 7. stavka 2. Odluke 2011/292, utvrditi može li se pojedinca, s obzirom na njegovu lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost, ovlastiti za pristup klasificiranim podacima Unije, AHCC je, zbog štetnih podataka koji su se u odnosu na tužitelja pojavili nakon istrage koju je vodio ANS i o kojima je Vijeće obaviješteno dopisom od 17. studenoga 2011., mogao osobito sumnjati u nepostojanje rizika osjetljivosti tužitelja i odlučiti da mu neće odobriti uvjerenje o sigurnosnoj provjeri koje mu je bilo potrebno.

61      U ovom slučaju nije osporavano da je tužitelj u glavnom tajništvu bio zaposlen na radnom mjestu za koje je bilo potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe. Nakon što je na temelju članka 5. stavka 3. provedbenih odredbi ispitao je li tužitelja bilo moguće premjestiti na drugo radno mjesto za koje mu nije trebalo uvjerenje o sigurnosnoj provjeri i nakon što je na temelju zabilješke od 11. siječnja 2012., čiji je sadržaj iznesen u točki 27. ove presude, zaključio da takav premještaj nije moguć, AHCC je mogao, a da pritom ne povrijedi članak 5. stavak 2. točku (b) provedbenih odredbi, odlučiti tužitelju otkazati ugovor na temelju članka 47. točke (c) podtočke (i) RAA‑a, uz otkazni rok u trajanju od četiri mjeseca.

62      Tužitelj to utvrđenje nije uspio osporiti argumentom prema kojem je žalbeno tijelo ANS‑u naložilo da tužitelju izda uvjerenje o sigurnosnoj provjeri stupnja secret, što je okolnost koja bi mogla lišiti pravnog temelja odluku o otkazu ugovora člana ugovornog osoblja.

63      Naime, iz teksta Priloga I. glave III. točke 20. Odluke 2011/292 proizlazi da sigurnosna istraga zajedno s dobivenim rezultatima podliježe mjerodavnim zakonima i propisima koji su na snazi u predmetnoj državi članici, uključujući one koji se odnose na žalbe. U belgijskom pravu, u članku 11. prvom stavku Zakona o osnivanju žalbenog tijela propisano je da to tijelo od nacionalnog sigurnosnog tijela može zahtijevati izdavanje sigurnosne potvrde ako, nakon što sasluša tužitelja ili njegova odvjetnika, smatra da razlozi navedeni u prilog odluci kojom je odbijeno izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri nisu utemeljeni ni prikladni.

64      U ovom slučaju ANS je o izdavanju uvjerenja o sigurnosnoj provjeri stupnja secret tužitelju odlučio po odluci žalbenog tijela, temeljem Zakona o sigurnosnim provjerama, te ono vrijedi za pristup podacima koji ulaze u područje primjene tog zakona kao i za pristup klasificiranim podacima Unije, kada je riječ o osoblju država članica iz članka 14. stavka 3. Odluke 2011/292.

65      S druge strane, kao što i proizlazi iz točaka 56. i 59. ove presude, kada je riječ o pristupu klasificiranim podacima Unije od strane osoblja glavnog tajništva, samo su AIPN ili AHCC, ako je riječ o službenicima, ovlašteni odlučiti o izdavanju ili odbijanju uvjerenja EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe nakon sigurnosne istrage koju su vodila nacionalna tijela, a da pritom nisu vezani zaključcima navedene istrage, u ovom slučaju zaključcima žalbenog tijela.

66      Slijedom toga prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

–       Argumenti tužitelja o drugom dijelu prvog tužbenog razloga

67      Tužitelj ističe da je Vijeće upotrijebivši pojam „odnos povjerenja“ svojom ocjenom pokušalo zamijeniti ocjenu ANS‑a i žalbenog tijela. Time je prekoračilo svoje ovlasti. Naime, žalbeno je tijelo spoznalo pogreške koje je ANS počinio u smislu da tužitelj nije dugovao nikakve iznose i da je potonji prilaganjem uvjerenja o nekažnjavanju dokazao da su zaključci ANS‑a bili netočni. Budući da je tužitelju izdano uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe, Vijeće je tu odluku moralo poštovati.

–       Ocjena Službeničkog suda

68      U tom pogledu, s jedne strane valja ustvrditi da je svrha postupka sigurnosne provjere utvrditi treba li neku osobu, uzimajući u obzir njezinu lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost, ovlastiti za pristup klasificiranim podacima EU‑a te da, s druge strane, popis kriterija istrage, koji se nalazi u Prilogu I. glavi III. točki 8. Odluke 2011/292 nije taksativan. Usto, uz kriterije iz točke 8. podtočaka (a) do (k), mogu se u obzir uzeti i dodatni kriteriji iz točaka 9. i 10., u koje spadaju financijska i medicinska povijest dotične osobe te osobnost, ponašanje i položaj njegove supruge ili njezinog supruga, sustanara ili člana bliže obitelji.

69      Službenički sud ističe da je Vijeće prilikom donošenja osporavane odluke raspolagalo samo zaključcima ANS‑a i da, s obzirom na štetne podatke koji su o tužitelju izašli na vidjelo kao rezultat sigurnosne istrage, za tužitelja nije bilo dokazano nepostojanje rizika osjetljivosti. Stoga je AHCC u siječnju 2012., kao što i proizlazi iz točke 61. ove presude, mogao odbiti tužitelju izdati uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe i odlučiti otkazati njegov ugovor.

70      Što se tiče odluke žalbenog tijela od 8. ožujka 2012., Vijeće je u okviru tužiteljeve žalbe preispitalo mogućnost izdavanja uvjerenja EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe tužitelju i posebice je u tu svrhu 24. svibnja 2012. organiziralo sastanak u prisutnosti tužitelja i njegova odvjetnika te je od potonjeg zatražilo kopije dokumenata predanih žalbenom tijelu, koje je on najprije pristao, a kasnije odbio dostaviti zato što se radilo o povjerljivim dokumentima koji se odnose na privatni život njegova klijenta.

71      Međutim, iako je točno da je žalbeno tijelo odluku ANS‑a preinačilo u korist tužitelja, krajnji zaključak do kojeg je gore navedeno tijelo došlo, da je „zainteresirani pojedinac osoba koja je policiji poznata zbog ranije počinjenih djela, da protiv te osobe zbog tih djela nikada nije vođen postupak i da ne postoje značajna dugovanja zbog kojih bi kod zainteresirane osobe postojala opasnost od ugroze“, treba odvagnuti u odnosu na druge nepovoljne zaključke iz iste odluke, prema kojima „[žalitelj] ne poriče da duguje određene svote novca“ ili „[U] spisu koji se odnosi na najteža djela […] i sama je savezna policija u sažetku zapisnika zaključila da nije dokazano da je [žalitelj] počinio u njemu navedena djela i da je dotični u njima imao samo sporednu ulogu“.

72      Tijekom rasprave pokazalo se da je Vijeće zaključak prema kojem je tužitelj u odnosu na najteža djela navedena u odluci ANS‑a imao „sporednu ulogu“ tumačilo na način da je tužitelj s tim najtežim djelima bio povezan, makar i samo neznatno, pa čak i da se kretao u sumnjivim sredinama, što su okolnosti koje same za sebe s obzirom na mjere opreza na koje je obvezano Vijeće opravdavaju činjenicu da je tužitelju odbijeno izdavanje uvjerenja o sigurnosnoj provjeri. S druge strane, tužitelj je izjavio da navedeni zaključak samo znači da je od strane savezne policije bio saslušan u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodio protiv trećih osoba i da iz zapisnika s tih rasprava nikako ne proizlazi da je na bilo koji način sudjelovao u djelima zbog kojih su se ti postupci vodili.

73      Službenički je sud, u vezi s tom tužiteljevom informacijom, koja se nije nalazila u spisu, upitao Vijeće bi li osporavanu odluku željelo preispitati u odnosu na zapisnike s gore navedenih saslušanja koji su predani žalbenom tijelu i koje bi tužitelj trebao poslati Vijeću, s obzirom na to da ih ono nije moglo pribaviti na drugi način. S druge strane, Službenički je sud tužitelja pitao bi li sada bio spreman dostaviti Vijeću te zapisnike, od čega je tužitelj odustao u svibnju 2012. Vijeće je na taj upit odgovorilo pozitivno, dok je tužitelj navedeno ponovno odbio i naveo da nije zainteresiran za mogućnost vraćanja na svoje prijašnje radno mjesto u Vijeću s obzirom na to da tužbom sada zahtijeva samo naknadu pretrpljene imovinske i neimovinske štete.

74      U tim je uvjetima stoga potrebno ustvrditi da je u pogledu dokumentacije kojom je raspolagao te u odnosu na stav tužitelja, jedine osobe koja je Vijeću mogla dostaviti dokumentaciju predanu žalbenom tijelu, AHCC glavnog tajništva djelovao u okviru svojih ovlasti i da nije zauzeo ovlasti žalbenog tijela odbivši izmijeniti osporavanu odluku time što je odbio žalbu.

75      Iz toga slijedi da drugi dio prvog tužbenog zahtjeva treba odbiti, a slijedom toga i taj tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog koji se odnosi na nepostojanje obrazloženja odluke koja ima negativan učinak

–       Argumenti stranaka

76      Tužitelj tvrdi da osporavana odluka nije obrazložena i da ne upućuje ni na jedan dokument na temelju kojeg bi bilo moguće razumjeti razlog otkaza. Time Vijeće nije poštovalo obvezu obrazlaganja svojih odluka propisanu člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

77      Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da odbije taj tužbeni razlog.

–       Ocjena Službeničkog suda

78      Što se tiče obveze obrazlaganja odluka koje imaju negativan učinak, Službenički sud podsjeća na to da se među jamstvima koja pravo Unije dodjeljuje subjektima u upravnim postupcima osobito nalazi i pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje, koje posebice uključuje „obvezu uprave da obrazloži svoje odluke“ (presuda Službeničkog suda od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija, F‑46/11, t. 136. i navedena sudska praksa).

79      Osim toga, obveza obrazlaganja odluke koja ima negativan učinak predstavlja temeljno načelo prava Unije, od kojeg se može odstupiti samo zbog važnih razloga (gore navedena presuda Tzirani/Komisija, t. 137. i navedena sudska praksa).

80      Također ustaljena je sudska praksa da obrazloženje propisano člankom 296. UFEU‑a treba jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje donositelja tog akta (gore navedena presuda Tzirani/Komisija, t. 138. i navedena sudska praksa).

81      Obveza obrazlaganja odluke koja ima negativan učinak, kako je propisana člankom 25. drugim stavkom Pravilnika, ima s jedne strane za cilj zainteresiranoj osobi pružiti dostatne podatke na temelju kojih ona može utvrditi je li takva odluka osnovana ili sadrži nedostatke zbog kojih se pred sucem Unije može osporavati njezina valjanost i, s druge strane, potonjem omogućiti izvršavanje nadzora nad zakonitošću te odluke. Stoga obrazloženje odluke zainteresiranoj osobi mora načelno biti dostavljeno istodobno s odlukom koja ima negativan učinak, s time da nepostojanje obrazloženja ne može biti ispravljeno činjenicom da je zainteresirana osoba razloge odluke saznala tijekom postupka pred sucem Unije (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda Europske unije od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće, T‑562/10, t. 32.).

82      Valja pojasniti da ne postoji nijedan važan razlog zbog kojeg bi se članovima ugovornog osoblja mogla uskratiti zaštita od neopravdanog otkazivanja, posebice kad su zaposleni temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme ili kada, u slučaju kad su zaposleni temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, taj ugovor bude otkazan prije isteka tog roka. Međutim, kako bi se u tom smislu osigurala dostatna zaštita, važno je s jedne strane zainteresiranim osobama omogućiti da se uvjere jesu li njihovi legitimni interesi bili poštovani ili povrijeđeni, kao i da ocjene svrsishodnost pokretanja postupka pred sudom, dok je s druge strane potonjem važno omogućiti izvršavanje nadzora, što sve skupa znači da se mora priznati postojanje obveze nadležnog tijela da obrazloži svoje odluke (vidjeti u tom smislu presudu Službeničkog suda od 24. travnja 2008., Longinidis/Cedefop, F‑74/06, t. 49.).

83      Iz sudske prakse također proizlazi da opseg obveze obrazlaganja treba ocjenjivati u odnosu na konkretne okolnosti, i to osobito u odnosu na sadržaj akta, narav navedenih razloga i interese koje adresat te odluke može imati da dobije objašnjenja. Kako bi nadležno tijelo ocijenilo dostatnost nekog obrazloženja, potrebno ga je smjestiti u kontekst u kojem je došlo do donošenja pobijanog akta (gore navedena presuda Longinidis/Cedefop, t. 50. i navedena sudska praksa).

84      Kada je riječ o mjeri otkazivanja ugovora o radu službenika koji je zaposlen na neodređeno vrijeme, posebno je važno da razlozi na kojima se takva mjera temelji u pravilu budu jasno navedeni u pisanom obliku, najbolje u samom tekstu predmetne odluke. Radi se naime o jedinom aktu čija se zakonitost ocjenjuje prema danu njegova donošenja, a koji utjelovljuje odluku institucije. Međutim, može se smatrati da je obveza iznošenja razloga za otkazivanje ugovora poštovana ako je zainteresirana osoba o tim razlozima propisno obaviještena prilikom sastanaka s nadređenima i ako je AHCC tu odluku donio u kratkom roku nakon održavanja tih sastanaka. Ako je potrebno, AHCC to obrazloženje može također nadopuniti u stadiju odgovora na žalbu koju je podnijela zainteresirana osoba (gore navedena presuda Longinidis/Cedefop, t. 51.).

85      U ovom slučaju valja istaknuti kao prvo da se osporavana odluka temelji na odredbama članka 5. stavka 2. točke (b) provedbenih odredbi, koje AHCC‑u daju mogućnost da službeniku otkaže ugovor u slučaju kad tom službeniku nakon provedenih istraga nije izdano uvjerenje o sigurnosnoj provjeri; kao drugo, da je tužitelj bio upoznat s nepovoljnim rezultatom istrage koju je vodio ANS, a koja se odnosila na njega, jer je 8. prosinca 2011. osporavao zaključke tog tijela pred žalbenim tijelom; i, kao treće, da je tužitelj s jedne strane 5. prosinca 2011. najprije imao sastanke sa službenikom za sigurnost Vijeća, sa svojim načelnikom odjela, koji ga je obavijestio o tome da će biti raspoređen na radno mjesto za koje je potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri nižeg stupnja i da je s druge strane 16. siječnja 2012. imao sastanak s načelnikom odjela Pojedinačna prava, tijekom kojeg mu je potonji uručio odluku o otkazu njegova ugovora. Tužitelj dakle nije mogao pogrešno razumjeti razloge koji su AHCC glavnog tajništva naveli na donošenje osporavane odluke.

86      Tu tvrdnju potvrđuje sadržaj dopisa koji je tužitelj 17. siječnja 2012. poslao Vijeću, u kojem toj instituciji prigovara da nije čekala okončanje postupka pred žalbenim tijelom prije otkazivanja njegova ugovora. Vijeće je na taj dopis odgovorilo svojim dopisom od 26. siječnja 2012. kojim je odbilo tužiteljeve argumente.

87      Naposljetku, odgovor na žalbu, u kojem je osporavana odluka preispitana ne samo u svijetlu zaključaka ANS‑a već imajući u vidu i odluku žalbenog tijela, tužitelju je omogućio da ocijeni utemeljenost navedene odluke i svrsishodnost pokretanja postupka pred Službeničkim sudom.

88      Iz prethodno navedenoga proizlazi da drugi tužbeni razlog nije utemeljen.

 Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu prava obrane, nepoštovanje kontradiktornosti i prava na prethodno saslušanje

–       Argumenti stranaka

89      Tužitelj ističe da je njegovo pravo na saslušanje u smislu članka 41. stavka 2. Povelje povrijeđeno jer nije bio saslušan prije 12. siječnja 2012., odnosno dana donošenja osporavane odluke.

90      Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da odbije taj tužbeni razlog. Tužitelja su naime u više navrata saslušali njegovi nadređeni prije nego što mu je priopćena odluka o otkazivanju ugovora. Vijeće se poziva na sastanke tužitelja od 5. prosinca 2011. sa službenikom za sigurnost Vijeća i njegovim načelnikom odjela kao i na sastanak od 16. siječnja 2012. s načelnikom odjela Pojedinačna prava.

–       Ocjena Službeničkog suda

91      Prema ustaljenoj sudskoj praksi poštovanje prava obrane u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati donošenjem odluke koja ima negativan učinak na prava te osobe predstavlja temeljno načelo prava Unije koje mora biti zajamčeno, pa čak i onda kada ne postoje nikakva pravna pravila koja se odnose na predmetni postupak. To načelo, koje odgovara zahtjevima dobre uprave, nalaže da se osobi o kojoj je riječ omogući da učinkovito iznese svoje stajalište u odnosu na elemente koji u aktu koji će se donijeti mogu biti uzeti u obzir na njezinu štetu (presuda Prvostupanjskog suda od 8. ožujka 2005., Vlachaki/Komisija, T‑277/03, t. 64.).

92      Vijeće u ovom slučaju nije dokazalo, putem primjerice poziva upućenog tužitelju od strane njegovih nadređenih, da je bio saslušan prije donošenja osporavane odluke.

93      S druge strane, tužitelj je spisu priložio dopis ANS‑a od 17. studenoga 2011. upućen službeniku za sigurnost Vijeća, koji predstavlja naznaku da je pravodobno bio obaviješten o odluci ANS‑a i da mu je dakle prije donošenja osporavane odluke bilo omogućeno učinkovito predstavljanje svojeg stajališta.

94      Naime, s jedne strane, tim je dopisom od adresata zatraženo da zainteresiranu osobu obavijesti kao prvo o odluci ANS‑a, kao drugo, o mogućnosti potonjeg da podnese tužbu kako bi ju osporio i, kao treće, da ANS‑u pošalje kopiju tog dopisa s potpisom i datumom. Međutim, nesporno je da je do te komunikacije došlo zato što je Vijeće, u skladu s mjerama upravljanja postupkom koje je odredio Službenički sud, spisu priložilo kopiju gore navedenog dopisa, koji je tužitelj potpisao 5. prosinca 2011. i vlastoručno potvrdio da je „upoznat sa sadržajem odluke“, te da je tužitelj 8. prosinca 2011. podnio žalbu žalbenom tijelu.

95      S druge strane, tužitelj je na temelju Priloga I. glave III. točke 19. podtočke (b) Odluke 2011/292 mogao tražiti da ga AHCC sasluša. Vijeće u svojim pismenima tvrdi da je tužitelju tu informaciju dao službenik za sigurnost Vijeća kada ga je 5. prosinca 2011. obavijestio o zaključcima istrage ANS‑a, što je taj službenik i potvrdio na raspravi dok je odgovarao na pitanja Službeničkog suda. Tužitelj je u svojem pisanom odgovoru na mjere upravljanja postupkom koje je odredio Službenički sud potvrdio da nije imao vremena poduzeti taj korak prije nego što je okončan njegov ugovor te je na raspravi naveo da se u odnosu na zaključke istrage ANS‑a želio usredotočiti na žalbu pred žalbenim tijelom, misleći da će Vijeće u slučaju da odluka ANS‑a bude preinačena biti obvezno izmijeniti svoju odluku o okončanju njegova ugovora.

96      Nadalje je potrebno provjeriti jesu li tužiteljeva prava obrane bila poštovana prije donošenja odluke kojom je odbijena žalba, s obzirom na to da je AHCC preispitivao osporavanu odluku u odnosu na odluku žalbenog tijela.

97      Kao što proizlazi iz točke 32. ove presude, u tom je pogledu u Vijeću bio organiziran sastanak kojem je tužitelj prisustvovao u nazočnosti svojeg odvjetnika, kako bi bila ispitana žalba i daljnje postupanje po njoj, te je tužitelju dopisom od 11. lipnja 2012. omogućeno da Vijeću dostavi zapisnike iz različitih sudskih spisa navedenih u odluci ANS‑a kao i sažetak zapisnika savezne policije koji je predao žalbenom tijelu, kojima bi, kao što je to tvrdio na raspravi, mogao dokazati da je bio saslušavan samo kao svjedok i da stoga nije bio osobno uključen u najteža djela navedena u zaključku istrage koju je vodio ANS. Međutim, nesporno je da je tužitelj, nakon što je najprije pristao na to da Vijeću dostavi dokumente, naposljetku to odbio učiniti.

98      Takvo tužiteljevo postupanje prilikom ispitivanja od strane Vijeća njegove žalbe od 30. ožujka 2012. kojom je zahtijevao poništenje osporavane odluke u odnosu na preinaku odluke ANS‑a od strane žalbenog tijela 8. ožujka 2012. nije u skladu s poštovanjem temeljne dužnosti odanosti i suradnje s institucijom u kojoj je zaposlen, što je dužnost svakog službenika temeljem članka 11. Pravilnika, koji se na temelju članka 81. RAA‑a po analogiji primjenjuje na članove ugovornog osoblja. Navedena se dužnost odanosti i suradnje ne javlja samo u okviru izvršavanja konkretnih zadataka koji su povjereni nekom službeniku već se odnosi i na sve sfere odnosa koji postoje između potonjeg i institucije u kojoj je zaposlen (vidjeti u tom smislu presudu Prvostupanjskog suda od 26. studenoga 1991., Williams/Revizorski sud, T‑146/89, t. 72.).

99      Slijedom toga Službenički sud ustvrđuje da su okolnosti donošenja i dostave navedene odluke kao i postupak koji je provelo Vijeće kako bi odgovorilo na žalbu, prilikom čijeg je ispitivanja AHCC preispitao osporavanu odluku u odnosu na nova pravna i činjenična pitanja, tužitelju omogućili da učinkovito iznese svoje stajalište u odnosu na elemente koji su bili uzeti u obzir na njegovu štetu, iako Vijeće prije donošenja osporavane odluke nije organiziralo sastanak AHCC‑a i tuženika čiji bi isključiv cilj bilo to da potonji iznese svoja očitovanja u odnosu na predviđen otkaz njegova ugovora.

100    Stoga treći tužbeni razlog valja odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni

–       Argumenti stranaka

101    Tužitelj u prilog ovom tužbenom razlogu tvrdi da je Vijeće, otkazavši njegov ugovor bez vođenja računa o mogućnosti preinake ANS‑ove odluke, počinilo očitu pogrešku u ocjeni. Vijeće je tužiteljev položaj trebalo zadržati do okončanja postupka pred žalbenim tijelom. Osim toga, Vijeće je počinilo tešku očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da je bilo obvezno tužitelju otkazati ugovor, dok se sukladno odredbama članka 5. stavka 2. točke (b) provedbenih odredbi radilo samo o jednoj od mogućnosti kojima raspolaže.

102    Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da odbije taj tužbeni razlog.

–       Ocjena Službeničkog suda

103    Iz članka 47. točke (c) RAA‑a, koji se po analogiji na temelju članka 119. RAA‑a primjenjuje na članove ugovornog osoblja, proizlazi da je odluka o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme pitanje diskrecijske ocjene nadležnog tijela, ako je pritom poštovan otkazni rok predviđen u tom ugovoru i u skladu s odredbama navedenog članka. Službenički sud ne može nadzirati osnovanost te ocjene, osim ako je moguće utvrditi postojanje očite pogreške ili zlouporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu Prvostupanjskog suda od 14. srpnja 1997., B/Parlament, T‑123/95, t. 70.).

104    Na Službeničkom je sudu da u okviru razloga koje je iznio tužitelj provjeri je li Vijeće počinilo očitu pogrešku ocjenjujući činjenice koje je utvrdilo kako bi donijelo osporavanu odluku. Međutim, kada je riječ o širokoj diskrecijskoj ovlasti, poput one koju u ovom sporu ima administracija, kako bi se utvrdilo da je administracija počinila očitu pogrešku u ocjeni činjenica koje mogu opravdati poništenje odluke donesene na temelju te ocjene, potrebno je da postoje dokazi koji su dostatni da bi ocjenu administracije učinili nevjerodostojnom, s time da je te dokaze dužan podnijeti tužitelj (presuda Službeničkog suda od 19. veljače 2013., BB/Komisija, F‑17/11, t. 60.).

105    Budući da AHCC raspolaže diskrecijskom ovlašću, Službenički je sud u vezi s definicijom pojma očite pogreške u ocjeni već pojasnio da se neku pogrešku može smatrati očitom onda kad ju je moguće lako uočiti i otkriti (presuda Službeničkog suda od 24. ožujka 2011., Canga Fano/Vijeće, F‑104/09, t. 35.). Upravo je u odnosu na tu definiciju potrebno ispitati je li u osporavanoj odluci došlo do očite pogreške.

106    U tom pogledu Službenički sud kao prvo ustvrđuje da tužitelj prema zaključcima istrage koju je vodio ANS nije mogao ostati zaposlen na svojem radnom mjestu. Kao drugo, iz zabilješke od 11. siječnja 2012., čiji je sadržaj iznesen u točki 27. ove presude, proizlazi da se pokazalo nemogućim tužitelja premjestiti na drugo radno mjesto. Kao treće, iz teksta članka 12. stavka 7. Zakona o osnivanju žalbenog tijela proizlazi da postupak pred žalbenim tijelom nema suspenzivni učinak. Kao četvrto, budući da glavni tajnik Vijeća nije bio vezan zaključcima istrage koju je vodio ANS, nije mogao biti vezan ni odlukom žalbenog tijela, čije su odluke obvezujuće samo u području primjene Zakona o sigurnosnim provjerama i ne mogu dovesti u pitanje zakonitost osporavane odluke. Vijeće u tim uvjetima nije počinilo očitu pogrešku u ocjeni odlučivši provesti osporavanu odluku a da ne pričeka završetak žalbenog postupka.

107    Valja nadodati da se tužiteljeva tvrdnja, prema kojoj je Vijeće počinilo tešku očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da je na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) provedbenih odredbi bilo obvezno otkazati mu ugovor, temelji na pogrešnom čitanju dokumenata spisa. Naime, s jedne strane AHCC je prije nego što je tužitelju otkazao ugovor ispitao je li ga moguće premjestiti na drugo radno mjesto za koje nije bilo potrebno uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe. S druge strane, AHCC je tužitelja u svibnju 2012., s obzirom na zaključke žalbenog tijela, pozvao na sastanak kojemu je prisustvovao u nazočnosti svojeg odvjetnika i dao mu mogućnost da dokaže da su štetni podaci koji su se o njemu pojavili tijekom istrage koju je vodio ANS u potpunosti neutemeljeni.

108    Iz toga slijedi da treba odbiti i četvrti tužbeni razlog.

 Peti tužbeni razlog, koji se odnosi na neproporcionalnost otkaza i na nepoštovanje obveze AHCC‑a da ispita je li tužitelja moguće prerasporediti ili ostaviti na početnim poslovima

–       Argumenti stranaka

109    Tužitelj tvrdi da njegov posljednji izvještaj o ocjeni prikazuje izvanredan profil jer je bio jedan od najboljih referenata u dvorani, dok je svih trinaest kriterija koji su bili ocjenjivani bilo označeno kao „dobar“ ili „vrlo dobar“, jednako kao i njegova jezična znanja.

110    Vijeće je, s obzirom na odluku žalbenog tijela koje je ANS‑u naložilo da tužitelju izda uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, trebalo ponovno razmotriti osporavanu odluku jer tužitelj zadovoljava sve uvjete da sačuva svoje radno mjesto ili da barem bude vraćen na svoje prijašnje poslove dostavljača na katu, s obzirom na to da za to radno mjesto nije bilo potrebno imati uvjerenje niti je bilo nužno provoditi sigurnosni postupak.

111    Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da odbije taj tužbeni razlog.

–       Ocjena Službeničkog suda

112    Valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi obveza pažnje kao i načelo dobre uprave osobito znače da nadležno tijelo prilikom odlučivanja o položaju nekog dužnosnika ili nekog službenika, pa čak i u okviru izvršavanja široke diskrecijske ovlasti, mora uzeti u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku; to je tijelo pritom dužno voditi računa ne samo o interesu službe već i o interesu predmetnog dužnosnika il službenika. Uzimajući u obzir posebice opseg diskrecijske ovlasti kojom prilikom ocjene interesa službe raspolažu institucije, nadzor suca Unije ipak se mora ograničiti na pitanje je li nadležno tijelo ostalo u razumnim granicama i je li svoju diskrecijsku ovlast koristilo na pogrešan način (presuda Službeničkog suda od 13. lipnja 2012., Macchia/Komisija, F‑63/11, t. 50. i navedena sudska praksa, protiv koje je podnesena žalba Općem sudu Europske unije, predmet T‑368/12 P).

113    Kad je riječ o odluci je li bilo potrebno tužitelju otkazati ugovor, AHCC je bio dužan ispitati ne samo očit tužiteljev interes da nastavi radni odnos s institucijom već i interes službe, koji određuje potreba Vijeća, kao tijela odgovornog za upravljanje klasificiranim podacima Unije, da bude sigurno u lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost osoblja koje zapošljava.

114    Kada je riječ o odvagivanju predmetnih interesa u ovom slučaju, iz zabilješke od 11. siječnja 2012., čiji je sadržaj iznesen u točki 27. ove presude, proizlazi da je glavni tajnik Vijeća, sukladno članku 5. stavku 3. provedbenih odredbi, ispitao mogućnost da tužitelja premjesti na drugo radno mjesto. Tužitelj međutim nije bio premješten zbog svojeg profila, postupka odabira nakon kojeg je zaposlen, štetnih podataka koji se na njega odnose, a koji su izašli na vidjelo tijekom sigurnosne istrage ANS‑a kao i obveze glavnog tajnika Vijeća da poduzme posebne mjere opreza u pogledu sigurnosti.

115    U tom se pogledu ne može prihvatiti tužiteljevo shvaćanje zabilješke od 11. siječnja 2012. prema kojem bi ga, s obzirom na njegov posljednji izvještaj o ocjeni, trebalo zadržati na poslu referenta u dvorani ili barem na njegovim prijašnjim poslovima dostavljača na katu.

116    Naime, što se tiče mogućnosti da bude zadržan na svojem radnom mjestu ili da bude preraspoređen na prijašnje poslove, iz članka 7. stavka 3. Odluke 2011/292, u vezi s obaviješću za osoblje br. 58/09, čiji je sadržaj za potrebe ovog predmeta naveden u točki 20. ove presude, proizlazi da svi referenti u dvorani glavnog tajništva zbog svojih dužnosti mogu zatrebati pristup klasificiranim podacima Unije sa stupnjem tajnosti [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL] ili [SECRET UE/EU SECRET] i da stoga moraju proći sigurnosnu provjeru. Budući da nije imao uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe, tužitelj nije mogao obavljati poslove zbog kojih je 2007. bio zaposlen, a koji su bili jednake prirode kao i oni koje je, na zadovoljstvo svojih nadređenih, obavljao prije nego što mu je otkazan ugovor, kao što proizlazi iz njegova posljednjeg izvještaja o ocjeni.

117    Što se tiče mogućnosti da tužitelj bude premješten na drugo radno mjesto prije donošenja osporavane odluke, AHCC je trebao uzeti u obzir uvjete za moguće radno mjesto u odnosu na tužiteljeve kvalifikacije i sposobnosti. Budući da je nakon postupka odabira članova ugovornog osoblja bio zaposlen na radnom mjestu dostavljača kako bi obavljao fizičke poslove ili poslove administrativne podrške, što odgovara funkcijskoj skupini I., tužitelj je mogao biti premješten samo na radno mjesto iste vrste, a koje je na temelju članka 8. provedbenih odredbi trebalo biti jedno od radnih mjesta koje nije bilo predviđeno u popisu radnih mjesta. Međutim iz obavijesti za osoblje br. 58/09 proizlazi da osoblje, kako bi obavljalo poslove navedene vrste, mora proći sigurnosnu provjeru stupnja razine najmanje [CONFIDENTIEL UE/EU CONFIDENTIAL].

118    Ne može se prihvatiti tužiteljev argument prema kojem je mogao poput ostalih kolega biti zaposlen na radnom mjestu dostavljača unatoč činjenici da nije imao uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe. Naime, iako jest točno da je Vijeće tijekom rasprave navelo da od 120 osoba koje su zaposlene u dostavnoj službi, među kojima je njih 88 na radnom mjestu referenta u dvorani, troje ne raspolaže uvjerenjem o sigurnosnoj provjeri, ostaje činjenica da su te tri osobe, kojima je izuzeće odobrio glavni tajnik Vijeća, prema podacima koje je na raspravi dostavio tužiteljev načelnik odjela uvijek bile pouzdani radnici, da su blizu dobi umirovljenja, da su raspoređene u sektor koji nije osjetljiv i da su isključene od mogućnosti premještaja. Vijeće je dodalo da u predmetnoj službi u svakom slučaju ne postoji nijedan član ugovornog osoblja koji ne raspolaže uvjerenjem o sigurnosnoj provjeri.

119    Što se tiče uzimanja u obzir razloga koji su AHCC doveli do toga da tužitelju odbije odobriti uvjerenje EU‑a o sigurnosnoj provjeri osobe, važno je ustvrditi da su činjenice na kojima se temelji odluka ANS‑a, s obzirom na mjere opreza na koje je obvezano Vijeće, mogle legitimno izazvati sumnju kod AHCC‑a glede postojanja rizika osjetljivosti kod tužitelja.

120    Ne može se prihvatiti ni tužiteljevo tumačenje prema kojem je žalbeno tijelo opovrgnulo štetne podatke koji se na njega odnose, a koji su izašli na vidjelo nakon sigurnosne istrage ANS‑a.

121    Naime, u tom pogledu valja ustvrditi da s obzirom na činjenicu da Vijeće nije moglo raspolagati kopijama zapisnika s rasprava koji su predani žalbenom tijelu, obrazloženje odluke žalbenog tijela od 8. ožujka 2012. nije moglo otkloniti nesigurnost koju su kod Vijeća izazvali zaključci odluke ANS‑a u pogledu moguće osjetljivosti tužitelja.

122    U tim je uvjetima AHCC mogao, a da pritom ne povrijedi obveze koje kao poslodavac ima prema tužitelju, s jedne strane odlučiti da se potonjeg ne može ovlastiti za pristup klasificiranim podacima Unije, s druge strane otkazati njegov ugovor jer nije raspolagao radnim mjestom na koje bi ga mogao premjestiti te naposljetku, s obzirom na odluku žalbenog tijela, odbiti žalbu podnesenu protiv osporavane odluke, iako je žalbeno tijelo ANS‑u naložilo da tužitelju izda uvjerenje o sigurnosnoj provjeri stupnja secret.

123    Stoga valja odbiti i peti tužbeni razlog, a slijedom toga i prvi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje osporavane odluke i, u mjeri u kojoj je to potrebno, na poništenje odluke kojom je žalba odbijena.

 Drugi i treći dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu imovinske i neimovinske štete

 Argumenti stranaka

124    Tužitelj smatra da bi Vijeće imovinsku štetu koju je pretrpio zbog donošenja osporavane odluke moglo naknaditi isplatom iznosa od 160.181,85 eura, uvećano za kamate, uz pridržaj prava povećanja ili smanjenja tog iznosa tijekom postupka.

125    Što se tiče neimovinske štete, smatra da ta šteta ne bi bila nadoknađena samim poništenjem osporavane odluke i zahtijeva od Službeničkog suda da Vijeću naloži plaćanje iznosa od 25.000 eura određenoga ex aequo et bono, uz pridržaj prava povećanja ili smanjenja tog iznosa tijekom postupka.

126    Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da odbije zahtjeve za naknadu štete.

 Ocjena Službeničkog suda

127    Prema ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju kada je šteta na koju se tužitelj poziva uzrokovana donošenjem odluke protiv koje je podnio zahtjev za poništenje, činjenica da je taj zahtjev odbijen načelno dovodi do odbijanja zahtjeva za naknadu štete s obzirom na to da je potonji usko povezan s prethodnim zahtjevom (presuda Službeničkog suda od 29. rujna 2011., Heath/BCE, F‑121/10, t. 129.).

128    S druge strane, kad šteta nije prouzrokovana donošenjem neke odluke ili kad zahtjev za poništenje ne bude odbijen, do utvrđivanja odgovornosti administracije dolazi ako tužitelj dokaže postojanje neke povrede, nastale štete i uzročne veze između radnje i štete na koju se poziva. Ti se uvjeti moraju kumulativno ispuniti te je činjenica da jedan od njih nije ispunjen dovoljna da se tužba za naknadu štete odbije (gore navedena presuda BB/Komisija, t. 82. i navedena sudska praksa).

129    U ovom slučaju valja istaknuti da je do imovinske i neimovinske štete na koju se tužitelj poziva došlo u okviru postupka donošenja odluke Vijeća, koje je otkazalo njegov ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, budući da je zahtjev za poništenje osporavane odluke odbijen a da Službenički sud pritom nije utvrdio postojanje povrede u okviru postupka donošenja odluke AHCC‑a, tužiteljeve zahtjeve za naknadu štete valja odbiti.

130    Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da tužbu treba u cijelosti odbiti.

 Troškovi

131    Sukladno odredbama članka 87. stavka 1. Poslovnika, osim drugih odredaba poglavlja 8. odjeljka 2. navedenog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove ako je takav zahtjev postavljen. Sukladno stavku 2. istog članka Službenički sud može odlučiti da, kada je to pravično, stranka koja ne uspije u postupku troškove snosi djelomično, odnosno da ih ne snosi uopće.

132    Iz razloga navedenih u predmetnoj presudi proizlazi da tužitelj nije uspio u svojoj tužbi. Osim toga, Vijeće je u svojem zahtjevu izričito zatražilo da tuženiku bude naloženo snošenje troškova. Budući da predmetne okolnosti ne opravdavaju primjenu odredaba članka 87. stavka 2. Poslovnika, tužitelju se nalaže snošenje kako vlastitih tako i troškova Vijeća.

Slijedom navedenoga,

SLUŽBENIČKI SUD
(drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      B. Arguelles Arias snosit će uz vlastite i troškove Vijeća Europske unije.

Rofes i Pujol

Barents

Bradley

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. studenoga 2013.

Tajnik

 

       Predsjednik

W. Hakenberg

 

       M. I. Rofes i Pujol


* Jezik postupka: francuski