Zahtjev za prethodnu odluku koji je 12. veljače 2019. uputio Cour administrative (Luksemburg) – Luxaviation SA protiv Ministre de l'Environnement
(predmet C-113/19)
Jezik postupka: francuski
Sud koji je uputio zahtjev
Cour administrative
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Luxaviation SA
Tuženik: Ministre de l'Environnement
Prethodna pitanja
1. Treba li članak 12. stavak 3. Direktive 2003/87/EZ1 , kojim se određuje da države članice trebaju osigurati predaju emisijskih jedinica koje su izdali njihovi operateri, u vezi s člankom 41. Povelje, kojim se utvrđuje načelo dobre uprave, tumačiti na način da nadležnom nacionalnom tijelu nalaže obvezu da pojedinačno prati obveze predaje prije isteka roka 30. travnja dotične godine, ako je ta uprava na nacionalnoj razini nadležna za nadzor ograničenog broja operatera, u ovom slučaju 25?
2.
a. Treba li nedovršen postupak predaje emisijskih jedinica, poput onog u ovom slučaju, u kojem se operater pouzdao u primitak elektroničke potvrde o dovršetku postupka prijenosa, tumačiti na način da je kod operatera u dobroj vjeri mogao stvoriti legitimna očekivanja u pogledu činjenice da je dovršio postupak predaje propisan u članku 6. stavku 2. točki (e) Direktive 2003/87/EZ?
b. Uzimajući u obzir odgovor dan na drugo pitanje, može li se legitimnost tih očekivanja smatrati utvrđenom kod operatera u dobroj vjeri ako ga je tijekom provedbe prethodne predaje nacionalna uprava spontano kontaktirala kako bi ga nekoliko dana prije isteka rokova propisanih u članku 6. stavku 2. točki (e) Direktive 2003/87/EZ podsjetila da postupak predaje emisijskih jedinica još nije dovršen, a što mu je omogućilo da razumno pretpostavi da je zbog izostanka izravnog kontakta s tom upravom sljedeće godine ispunio svoje obveze predaje za tekuću godinu?
c. S obzirom na odgovore dane na dva prethodna pitanja, bila ona analizirana pojedinačno ili zajedno, može li se načelo zaštite legitimnih očekivanja tumačiti na način da čini slučaj više sile koji omogućava da se operater u dobroj vjeri djelomično ili u cijelosti oslobodi od kazne iz članka 16. stavka Direktive 2003/87/EZ?
3.
a. Protivi li se članku 49. stavku 3. Povelje, kojim se utvrđuje načelo proporcionalnosti, paušalno određivanje kazne kojom se sankcionira nepredavanje emisijskih jedinica propisano u članku 16. stavak 3. Direktive 2003/87/EZ ako ta odredba ne omogućava izricanje kazne koja je proporcionalna povredi koju je počinio operater?
b. U slučaju negativnog odgovora na prethodno pitanje, treba li načelo jednakog postupanja utvrđeno u članku 20. Povelje [te] opće načelo dobre vjere i „fraus omnia corrumpit” tumačiti na način da im se protivi to da se u pogledu paušalne kazne koju treba izreći na temelju članka 16. stavka 3. Direktive 2003/87/EZ, na koju se automatski nadovezuje objava propisana u članku 20. stavku 7. [Zakona od 23. prosinca 2004.], prema nemarnom operateru u dobroj vjeri, koji je usto vjerovao da je ispunio svoje obveze predaje prava emisija na relevantni dan isteka roka 30. travnja, postupa kao prema operateru koji postupa prijevarno?
c. U slučaju negativnog odgovora na prethodno pitanje, je li primjena paušalne kazne koju nacionalni sud ne može izmijeniti, osim u slučaju više sile, [jednako kao i] kazne automatske objave, sukladna članku 47. Povelje kojim se jamči postojanje djelotvornog pravnog lijeka?
d. U slučaju negativnog odgovora na prethodno pitanje, znači li potvrda kaznene sankcije koja proizlazi iz tako izražene volje europskog zakonodavca, [jednako kao i] automatska sankcija objave, bez uključivanja načela proporcionalnosti osim slučaja više sile, odricanje nacionalnog suda pred pretpostavljenom voljom europskog zakonodavca i neopravdano nepostojanje sudskog nadzora s obzirom na članak 47. i članak 49. stavak 3. Povelje?
e. Uzimajući u obzir odgovor dan na prethodno pitanje, znači li nepostojanje sudskog nadzora od strane nacionalnog suda u pogledu paušalne kazne propisane u članku 16. stavku 3. Direktive 2003/87/EZ, [jednako kao i] automatska sankcija objave propisana u članku 20. stavku 7. [Zakona od 23. prosinca 2004.], prekid u bitnome plodnog dijaloga koji vode Sud EU-a i najviši nacionalni sudovi, i to unaprijed predviđenim rješenjem Suda EU-a, osim u slučajevima više sile u užem smislu, što je jednako nemogućnosti stvarnog dijaloga za najviši nacionalni sud koji može samo odobriti kaznu kada je potvrđeno da u tom slučaju ne postoji viša sila?
4. Uzimajući u obzir odgovore dane na prethodna pitanja, može li se pojam više sile tumačiti na način da se njime uzima u obzir klauzula pravičnosti za operatera u dobroj vjeri ako paušalna kazna iz članka 16. stavka 3. Direktive 2003/87/EZ [jednako kao i] automatska kazna objave propisana u članku 20. stavku 7. [Zakona od 23. prosinca 2004.] čine financijski rizik i znatan gubitak povjerenja koji mogu dovesti do otkazivanja njegovu osoblju odnosno do njegova stečaja?
____________
1 Direktiva 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.)