MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 17. siječnja 2019.(1)
Predmet C‑706/17
Achema AB
Orlen Lietuva AB
AB „Lifosa”
protiv
Valstybinė kainų ir energetikos kontrolės komisija (VKEKK)
uz sudjelovanje:
Lietuvos Respublikos energetikos ministerija,
UAB, „BALTPOOL”
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve))
„Državna potpora – Pojam ‚državna sredstva’ – Selektivnost – Utjecaj na trgovinu – Narušavanje tržišnog natjecanja – Usluge od općeg gospodarskog interesa u elektroenergetskom sektoru – Uvjeti iz presude Altmark”
1. Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) u biti pita treba li određene aspekte litavskog režima pružanja usluga od javnog interesa (public interest services, u daljnjem tekstu: PIS‑ovi) u elektroenergetskom sektoru i njegova mehanizma financiranja (u daljnjem tekstu: sustav PIS‑ova) smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
2. Ovaj predmet Sudu pruža priliku da doradi svoju sudsku praksu, osobito u pogledu pojma „državna sredstva” i uvjeta utvrđenih u sudskoj praksi proizašloj iz presude Suda od 24. srpnja 2003. u predmetu Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (u daljnjem tekstu: Altmark)(2).
I. Pravni okvir
A. Litavsko pravo
3. Sud koji je uputio zahtjev navodi da se relevantne odredbe nacionalnog prava nalaze u sljedećim pravnim instrumentima, kako su glasili u vrijeme nastanka činjeničnog stanja: Elektros energijos įstatymas, n° VIII 1881 (litavski Zakon o električnoj energiji br. VIII 1881) od 20. srpnja 2000.; Lietuvos Respublikos atsinaujinančių išteklių energetikos įstatymo nº XI 1375 (litavski Zakon o energiji iz obnovljivih izvora br. XI 1375) od 12. svibnja 2011.; Lietuvos Respublikos elektros energetikos sistemos integracijos į Europos elektros energetikos sistemas įstatymas Nr. XI 2052 (litavski Zakon o integraciji elektroenergetskog sustava u europske elektroenergetske sustave br. XI 2052) od 12. lipnja 2012.; Lietuvos Respublikos atsinaujinančių išteklių energetikos įstatymo 2, 11, 13, 14, 16, 20, 21 straipsnių pakeitimo ir papildymo įstatymas Nr. XII 169 (litavski Zakon o provedbi Zakona o izmjeni i dopuni članaka 2., 11., 13., 14., 16., 20. i 21. Zakona o energiji iz obnovljivih izvora br. XII 169) od 17. siječnja 2013.; i pravne mjere za provedbu tih zakona, uključujući Lietuvos Respublikos Vyriausybės nutarimo Nr. 916 dėl viešuosius interesus atitinkančių paslaugų elektros energetikos sektoriuje teikimo tvarkos aprašo patvirtinimo (Rezolucija Vlade br. 916 kojom se odobrava postupak pružanja usluga od javnog interesa u elektroenergetskom sektoru) od 18. srpnja 2012.; i Vyriausybės Nutarimas Nr. 1157 „Viešuosius interesus atitinkančių paslaugų elektros energetikos sektoriuje lėšų administravimo tvarkos aprašas” (Rezolucija Vlade br. 1157 o postupku upravljanja sredstvima za usluge od javnog interesa u elektroenergetskom sektoru) od 19. rujna 2012. (u daljnjem tekstu: nacionalno zakonodavstvo u pitanju).
4. Odredbe tih pravnih instrumenata, u dijelu u kojem su relevantne za predmetni postupak, ukratko su izložene u točkama 12. do 15. u nastavku.
II. Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
5. Tužitelji u glavnom postupku – Achema AB, Orlen Lietuva AB i AB „Lifosa” (u daljnjem tekstu: Achema i dr.) – su društva koja su registrirana i posluju u Republici Litvi te koja, među ostalim, upravljaju kogeneracijskim postrojenjima. Električna energija proizvedena u tim postrojenjima koristi se za njihove vlastite potrebe ili se isporučuje drugim poduzetnicima. Ta društva ujedno kupuju električnu energiju od neovisnih opskrbljivača koji posluju u Litvi.
6. U skladu s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom, Achema i dr., kao i svi ostali potrošači električne energije, morali su plaćati određeni iznos za PIS‑ove koji su im se pružali 2014.
7. Achema i dr. podnijeli su tužbe Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva) zahtijevajući poništenje točaka 1.2. do 1.4., 1.7., 2. i 3. odluke litavske Nacionalne komisije za energetsku kontrolu i cijene energije (u daljnjem tekstu: NKKEC) od 11. listopada 2013. (kako je izmijenjena Odlukom br. O3-704 od 22. studenoga 2013.) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). NKKEC je u pobijanoj odluci utvrdio ukupan iznos sredstava koji se elektroenergetskim poduzetnicima koji su pružali PIS‑ove (u daljnjem tekstu: pružatelji PIS‑ova) imao isplatiti za 2014. (točka 1.) i cijenu PIS‑ova za litavske (krajnje) potrošače električne energije, uključujući tužitelje (točke 2. i 3.).
8. Taj je sud presudom od 9. veljače 2016. tužbe Acheme i dr. odbio kao neosnovane.
9. Achema i dr. protiv te su odluke podnijeli žalbe Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve). Taj je sud, dvojeći o pravilnom tumačenju relevantnih odredbi prava Unije, odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„Treba li zakonodavni okvir [sustava PIS‑ova] – koji je uspostavljen [nacionalnim zakonodavstvom u pitanju] – kakav se primjenjivao 2014., ili njegov dio, smatrati državnom potporom (programom državne potpore) u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU‑a], uključujući sljedeća pitanja:
– treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, iznose za PIS‑ove treba smatrati državnim sredstvima?
– treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da uređenje kojim se distributerima električne energije (poduzetnicima) nameće obveza da električnu energiju kupuju izravno od proizvođača električne energije po fiksnoj cijeni (stopi) i/ili da uravnotežuju električnu energiju, te prema kojem se gubici koje distributeri pretrpe zbog te obveze naknađuju iznosima koji su možebitno pripisivi državnim sredstvima, ne treba smatrati potporom koja se proizvođačima električne energije dodjeljuje putem državnih sredstava?
– treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, za sljedeću potporu treba smatrati da je selektivna i/ili da može utjecati na trgovinu među državama članicama: potpora poduzetniku koji provodi projekt od strateške važnosti, kao što je ‚NordBalt’; potpora poduzetnicima kojima je na određeno razdoblje povjerena zadaća osiguravanja sigurnosti opskrbe električnom energijom; potpora radi naknade troškova koji odražavaju tržišne uvjete i koje su subjekti, poput graditelja fotonaponskih solarnih elektrana o kakvima je riječ u predmetnom slučaju, doista ostvarili zato što država (zbog izmjena u nacionalnom regulatornom okviru) nije ispunila obveze koje je preuzela; potpora poduzetnicima (distributerima električne energije) radi naknade stvarnih troškova koje imaju pri izvršavanju obveze da električnu energiju po fiksnoj cijeni kupuju izravno od proizvođača električne energije koji pružaju PIS‑ove i da uravnotežuju električnu energiju?
– treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, sustav PIS‑ova (ili njegov dio) zadovoljava kriterije iz točaka 88. do 93. presude Suda u predmetu [Altmark]?
– treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, sustav PIS‑ova (ili njegov dio) narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje?”
10. Pisana očitovanja u predmetnom postupku podnijeli su društvo Achema, Baltpool, litavska vlada i Komisija. Te su stranke također iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 6. studenoga 2018.
III. Analiza
11. Prije analize konkretnih pitanja postavljenih u predmetnom postupku, čini mi se korisnim ukratko iznijeti ključne aspekte litavskog režima PIS‑ova u elektroenergetskom sektoru, kako ga je objasnio sud koji je uputio zahtjev, a potom iznijeti nekoliko uvodnih napomena.
A. Litavski sustav PIS‑ova
12. Sud koji je uputio zahtjev navodi da su PIS‑ovi u biti usluge koje se pružaju, ili djelatnosti koje se obavljaju, u javnom interesu, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom u pitanju. Tijekom razdoblja relevantnog za predmetni postupak PIS‑ovi su među ostalim uključivali: proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora i njezino uravnoteživanje; proizvodnju električne energije u kogeneracijskim postrojenjima kada takva postrojenja isporučuju toplinu sustavima područnog centralnog grijanja te su uštede primarne energije takve da se kogeneracija može smatrati učinkovitom; proizvodnju električne energije u posebnim postrojenjima ako je proizvodnja električne energije u njima nužna kako bi se zajamčila sigurnost opskrbe električnom energijom; provedbu strateških projekata u elektroenergetskom sektoru povezanih s unaprjeđenjem energetske sigurnosti putem instalacije interkonektora s elektroenergetskim sustavima drugih država članica i/ili putem povezivanja elektroenergetskih sustava Republike Litve s elektroenergetskim sustavima drugih država članica (kao što je projekt „Povezivanje elektroenergetskih sustava Litve i Švedske” (poznat i kao „NordBalt”)); i razvoj projekta fotonaponskih solarnih elektrana.
13. Svake godine, u skladu sa zakonom predviđenim postupcima, nadležna litavska javna tijela određuju pružatelje PIS‑ova, definiraju opseg PIS‑ova te utvrđuju uvjete koji se primjenjuju u pogledu naknade za pružene PIS‑ove i njezin iznos. Svi potrošači električne energije plaćaju naknadu za PIS‑ove u iznosu koji NKKEC odredi na temelju količine električne energije koju su stvarno potrošili za vlastite potrebe. Ta je naknada za PIS‑ove uključena u cijenu kupljene električne energije ili se pak posebno plaća distributerima električne energije.
14. Litavski distributeri električne energije sredstva prikupljena od potrošača električne energije (u daljnjem tekstu: sredstva za PIS‑ove) prenose upravitelju sredstava za PIS‑ove, UAB Baltpoolu, privatnopravnom subjektu kojim upravlja država. Baltpool ta sredstva isplaćuje pružateljima PIS‑ova, u skladu sa zakonom predviđenim postupkom. Baltpool se ne financira iz javnog proračuna; njegovi upravni troškovi pokrivaju se tim istim sredstvima za PIS‑ove.
15. Sredstva za PIS‑ove mogu se koristiti samo za plaćanje pružanja PIS‑ova te nisu dio državnog proračuna. Naknade za PIS‑ove koje potrošači duguju naplaćuju se u skladu s općim građanskim postupkom. Ti potrošači ne mogu odgovarati na temelju pravila javnog prava.
B. Uvodne napomene
16. S obzirom na navedeno, prije svega treba naglasiti da, kada se Sudu podnese zahtjev za prethodnu odluku, njegova je dužnost nacionalnom sudu razjasniti doseg pravila Unije kako bi taj sud mogao točno primijeniti ta pravila na činjenice o kojima odlučuje, a ne da Sud sam primjenjuje ta pravila, i to tim više jer Sud ne raspolaže nužno svim elementima koji su u tom pogledu neophodni(3). U vezi s time, Sud je više puta utvrdio da su nacionalni sudovi ovlašteni tumačiti i primjenjivati pojam „državna potpora” te je na tim sudovima da, u postupcima koji se pred njima vode, provjere jesu li ispunjeni zahtjevi iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a(4).
17. Ta „podjela rada” između Suda i nacionalnih sudova od izrazite je važnosti. To posebno vrijedi u slučajevima poput predmetnog: nacionalni okvir primjenjiv u glavnom postupku prilično je složen te obuhvaća razne mjere koje bi mogle biti relevantne za potrebe članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Nadalje, aspekti nekih pitanja nacionalnog suda uglavnom su činjenične i prilično tehničke naravi te nacionalni sud od Suda u biti traži da potvrdi njegovu analizu tih aspekata. Međutim, kako je Baltpool pravilno istaknuo na raspravi, Sud ne raspolaže podacima i drugim činjeničnim informacijama na temelju kojih bi mogao potvrditi ili opovrgnuti preliminarna utvrđenja nacionalnog suda. Stoga će, u pogledu tih aspekata, na nacionalnom sudu biti da donese konačna utvrđenja, vodeći se smjernicama koje će Sud pružiti u vezi sa značenjem i područjem primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
18. Nadalje, možda je korisno naglasiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kako bi se nešto okvalificiralo „državnom potporom” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, svi uvjeti iz te odredbe moraju biti ispunjeni. Prvo, mora biti riječ o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava. Drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Treće, ona mora davati selektivnu prednost svojem korisniku. Četvrto, mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje(5).
19. Sada ću se okrenuti analizi pravnih problema otvorenih u prethodnim pitanjima.
C. Prvo pitanje
20. Prvo prethodno pitanje odnosi se na prvi uvjet naveden u točki 18. ovog mišljenja. Sud koji je uputio zahtjev tim pitanjem pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da sredstva kao što su sredstva za PIS‑ove treba smatrati državnim sredstvima.
21. Smatram da na to pitanje treba potvrdno odgovoriti.
22. Prije svega, treba imati na umu da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da bi se prednosti mogle okvalificirati potporama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, one moraju, s jedne strane, izravno ili neizravno biti dodijeljene putem državnih sredstava i, s druge strane, moraju se moći pripisati državi(6).
23. U predmetnom je slučaju nesporno da mjere za koje se navodi da čine potporu proizlaze iz zakonodavnih i regulatornih mjera koje su usvojila litavska tijela. Te je mjere, stoga, moguće pripisati državi.
24. Pravo je pitanje u ovom slučaju tiču li se te mjere državnih sredstava u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
25. Jasno je da pojam „državna sredstva” obuhvaća sva financijska sredstva koja država upotrebljava za potporu poduzetnicima: tu spadaju ne samo sredstva koja izravno ili neizravno proizlaze iz državnog proračuna ili prihodi kojih se država odriče, nego i sredstva koja, iako nisu trajno dio državne riznice, cijelo vrijeme ostaju pod državnim nadzorom(7). Jednostavno rečeno, to su sredstva koja, čak i ako dolaze od privatnih osoba, prikuplja država, koja se prikupljaju u ime države ili se pak prikupljaju putem državne intervencije te koja se stavljaju na raspolaganje nadležnim nacionalnim tijelima koja su ovlaštena odlučivati o njihovoj krajnjoj uporabi.
26. Čini se da je to slučaj sa sredstvima za PIS‑ove u kontekstu litavskog sustava PIS‑ova.
27. Od trenutka kada se prikupe od potrošača električne energije do trenutka kada se raspodijele među pružateljima PIS‑ova, sredstva za PIS‑ove pod državnim su nadzorom. Osobito, javna tijela su ta koja svake godine određuju usluge koje treba smatrati PIS‑ovima te koja izabiru poduzetnike koji će se smatrati pružateljima PIS‑ova. Javno tijelo – NKKEC – je također ono koje određuje iznos koji će se potrošačima električne energije naplaćivati za PIS‑ove. Nakon što ih prikupe distributeri električne energije, sredstva za PIS‑ove prenose se Baltpoolu, subjektu kojim, iako je uspostavljen kao privatnopravno društvo, upravlja država. Baltpool upravlja zaprimljenim sredstvima tako da ih distribuira među pružateljima PIS‑ova u skladu sa zakonom utvrđenim kriterijima, pri čemu dio tih sredstava zadržava kako bi pokrio vlastite upravne troškove. Dakle, čitav životni ciklus sredstava za PIS‑ove strogo je uređen.
28. Situaciju koja se razmatra u glavnom postupku stoga treba razlikovati od one koju je Sud razmatrao u drugim predmetima, kao što su predmeti PreussenElektra(8) i ENEA(9), koji su se također odnosili na nacionalne programe potpora energiji iz obnovljivih izvora. Sud je u tim predmetima utvrdio da puka obveza koju je država nametnula privatnim poduzetnicima da kupuju električnu energiju po cijeni višoj od redovne tržišne cijene nije činila državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Ključno je bilo to da u slučajevima iz tih predmeta – za razliku od sustava PIS‑ova koji se ovdje razmatra – nije postojao mehanizam financiranja kojim je država upravljala. Nije bilo prikupljanja i distribucije iznosa koje su plaćali potrošači električne energije, a nad kojima je država mogla izvršavati neki oblik nadzora.
29. Litavski sustav PIS‑ova nije usporediv ni s mjerama koje je Sud razmatrao u predmetima Pearle i dr.(10) i Doux Élevage(11).
30. Sud je u tim predmetima, unatoč činjenici da su financijski doprinosi čije je plaćanje bilo nametnuto određenim poduzetnicima bili utvrđeni zakonom te da su ih prikupljala i njima upravljala tijela kojima je država dodijelila određene ovlasti, ipak utvrdio da odnosne mjere nisu pripadale u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Međutim, tijelo koje je upravljalo sredstvima u oba je predmeta služilo tek kao instrument za prikupljanje i raspodjelu sredstava namijenjenih djelatnostima koje su se obavljale u komercijalnom interesu upravo onih poduzetnika koji su morali plaćati doprinose(12). Ti su obvezni doprinosi bili dakle propisani na inicijativu privatnih poduzetnika koji su ujedno odlučivali o njihovoj krajnjoj uporabi. Prikupljena sredstva se ni u predmetu Pearle i dr. ni u predmetu Doux Élevage nisu morala koristiti prema uputama javnih tijela ili u svrhu ostvarenja cilja od javnog interesa koji su ta tijela odredila(13).
31. Nasuprot tomu, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom u pitanju, Baltpool nipošto nije moguće smatrati „instrumentom” koji djeluje prema uputama i u komercijalnom interesu subjekata koji su obvezni plaćati doprinose. Naime, Baltpool prikupljena sredstva koristi za provedbu plana koji je država utvrdila. Iz gospodarske perspektive, korisnici subvencioniranih djelatnosti u predmetnom slučaju nisu istovjetni subjektima koji financiraju mjere potpore. Posljedično, postoji prijenos sredstava od potrošača prema određenim subjektima, u skladu s uputama državnih tijela.
32. Činjenica da Baltpool nema nikakvu mogućnost odrediti način na koji će se prikupljena sredstva koristiti ne negira činjenicu da su javna tijela ta koja donose odluke u tom pogledu(14). Kako je objašnjeno u točki 27. ovog mišljenja, prikupljena sredstva moraju strogo slijediti put utvrđen nacionalnim zakonodavstvom u pitanju. To zapravo pokazuje da su sredstva za PIS‑ove pod državnim nadzorom.
33. Slično tomu, činjenica da Baltpool, kada potrošači ne plate dugovane iznose, mora djelovati pred građanskim sudovima u skladu s redovnim postupcima nije, u tom kontekstu, od velikog značaja. Smatram da je to neraskidivo povezano s činjenicom da su litavska tijela prikupljanje sredstava za PIS‑ove odlučila povjeriti distributerima električne energije, a upravljanje tim sredstvima privatnopravnom subjektu. Taj aspekt, koji je Sud uzeo u obzir prilikom određivanja naravi privatnopravnih udruženja sektorskih organizacija u predmetu Doux Élevage(15), nema nikakav značaj za ovaj predmet. Naime, iako je uspostavljeno kao privatnopravno društvo, nema nikakve dvojbe da Baltpoolom upravlja država te da on, u pogledu uporabe sredstava za PIS‑ove, nužno djeluje onako kako je predviđeno relevantnim nacionalnim propisima(16).
34. U biti, smatram da litavski sustav PIS‑ova uvelike nalikuje francuskom režimu u pogledu električne energije koji je Sud razmatrao u predmetu Association Vent de Colère! i dr.(17) Sud je u tom predmetu utvrdio da mehanizam potpune naknade dodatnih troškova nametnutih poduzetnicima zbog obveze otkupa električne energije iz vjetra po cijeni višoj od tržišne, koju financiraju krajnji potrošači, treba smatrati intervencijom države ili intervencijom putem državnih sredstava u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Prema mojemu shvaćanju, glavni razlog za taj zaključak bio je taj što su se sredstva prikupljena od potrošača – u iznosima koje je određivao ministar energije – povjeravala Caisse des dépôts et consignations, javnom tijelu koje je djelovalo kao posrednik u upravljanju sredstvima(18). U biti, kada su na raspravi upitani ima li između situacije koju je Sud razmatrao u predmetu Association Vent de Colère! i dr. i situacije koja se razmatra u glavnom postupku ikakve značajne činjenične razlike, ni litavska vlada ni Baltpool nisu pružili nikakav zadovoljavajući odgovor.
35. Presuda Suda u predmetu Essent Netwerk Noord i dr.(19) dodatno ide u prilog stajalištu da sredstva za PIS‑ove čine državna sredstva u smislu pravila Unije o državnim potporama. Sud je u tom predmetu – koji se odnosio na zahtjev nizozemskog suda za prethodnu odluku – utvrdio da su se nacionalna pravila koja su nametala dodatnu naknadu, koju su snosili potrošači, na cijenu prijenosa električne energije koju su prikupljali distributeri električne energije i prenosili je predviđenom društvu, koje je pak bilo odgovorno za upravljanje i raspodjelu sredstava, ticala državnih sredstava u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
36. Točno je da se mjere koje je Sud razmatrao u predmetima kao što su PreussenElektra i ENEA(20) i mjere koje je razmatrao u predmetima kao što su Essent Netwerk Noord i dr. i Association Vent de Colère! i dr.(21) mogu, ako ih se isključivo gospodarski promatra, činiti uvelike sličnima. Međutim, kako je nezavisni odvjetnik P. Mengozzi objasnio u svojem mišljenju u predmetu Essent Netwerk Noord i dr., te su mjere poprilično različite iz pravne perspektive(22). Iako se članak 107. stavak 1. UFEU‑a odnosi samo na učinke državne mjere, očito je da način na koji je mjera oblikovana i djeluje može imati posljedice za pravni okvir koji je na nju primjenjiv. Primjerice, moguće je da državna mjera ne čini potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ali da je, ovisno o okolnostima, njezinu sukladnost s Ugovorima potrebno ispitati u svjetlu ostalih odredbi prava Unije, poput onih o unutarnjem tržištu(23).
37. S obzirom na navedeno, mišljenja sam da na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da sredstva za PIS‑ove, poput onih koja se razmatraju u glavnom postupku, treba smatrati državnim sredstvima.
D. Drugo pitanje
38. Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem želi doznati koje subjekte treba smatrati korisnicima potpore dodijeljene putem sredstava za PIS‑ove kada relevantne mjere sustava PIS‑ova distributerima električne energije nameću obvezu da električnu energiju kupuju od pružatelja PIS‑ova po fiksnoj cijeni te da uravnotežuju električnu energiju koju potonji proizvode. Osobito, sud koji je uputio zahtjev pita daju li sredstva za PIS‑ove gospodarsku prednost distributerima električne energije ili pak njezinim proizvođačima.
39. Smatram da proizvođači električne energije, a ne njezini distributeri, čine (neizravne) korisnike takve mjere.
40. Naime, u kontekstu mjere koja je predmet drugog prethodnog pitanja, sredstva za PIS‑ove su – prema mojemu shvaćanju – namijenjena tek naknađivanju dodatnih troškova koje distributeri električne energije mogu imati zbog obveze kupovanja određene količine električne energije po utvrđenim cijenama, koje mogu biti više od redovnih tržišnih cijena. Ništa u spisu predmeta ne upućuje na to da distributeri električne energije mogu od sredstava za PIS‑ove imati neto korist. Osim toga, s obzirom na objašnjenja koja su litavska vlada i Baltpool pružili na raspravi, čini se da distributeri električne energije ne mogu (dio ili sve) dodatne troškove prebaciti na svoje klijente, u kojem slučaju bi postojala opasnost od prekomjerne naknade tim distributerima(24).
41. Nasuprot tomu, time što naknađuju dodatne troškove koje distributeri električne energije imaju zbog gore navedene obveze kupnje, sredstva za PIS‑ove nekim proizvođačima električne energije omogućuju da određene količine električne energije prodaju po cijeni višoj od redovne tržišne cijene ili, u svakom slučaju, da prodaju veće količine. Ti proizvođači na taj način mogu ostvariti veće prihode od onih koje bi ostvarili u redovnim tržišnim uvjetima. Shodno tomu, iako se sredstva za PIS‑ove zapravo isplaćuju drugim distributerima električne energije, njihovi neizravni korisnici su zapravo proizvođači električne energije(25).
42. Zbog tih razloga predlažem da Sud na drugo prethodno pitanje odgovori na način da, u situaciji poput one koja se razmatra u glavnom postupku – u kojoj državna mjera obvezuje distributere električne energije da električnu energiju kupuju od njezinih proizvođača po fiksnoj cijeni i da uravnotežuju električnu energiju koju potonji proizvedu te predviđa da se dodatni troškovi tih distributera naknade doprinosima koje plaćaju krajnji potrošači – proizvođače električne energije treba smatrati korisnicima potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
E. Treće i peto pitanje
43. Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem u biti pita ispunjava li potpora koja se putem sredstava za PIS‑ove dodjeljuje za određene elektroenergetske djelatnosti koje se obavljaju u Litvi kriterije selektivnosti i utjecaja na trgovinu među državama članicama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Svojim petim pitanjem, za koje smatram da je korisno razmotriti nakon trećeg pitanja jer je na njih moguće zajedno odgovoriti, sud koji je uputio zahtjev želi doznati treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, za sustav PIS‑ova treba smatrati da narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje.
44. Mjere čije se razmatranje iz tog kuta od Suda traži su sljedeće: (i) potpora poduzetniku koji provodi projekt od strateške važnosti, kao što je „NordBalt”; (ii) potpora poduzetnicima kojima je na određeno razdoblje povjerena zadaća osiguravanja sigurnosti opskrbe električnom energijom; (iii) potpora radi naknade troškova koje su poduzetnici, poput graditelja fotonaponskih solarnih elektrana, doista ostvarili; i (iv) potpora distributerima električne energije radi naknade stvarnih troškova koje imaju pri izvršavanju obveze da električnu energiju po fiksnoj cijeni kupuju izravno od proizvođača električne energije koji pružaju PIS‑ove i da uravnotežuju električnu energiju (u daljnjem tekstu: mjere u pitanju).
45. Kako je objašnjeno u točkama 16. i 17. ovog mišljenja, konačna utvrđenja o tim pitanjima treba donijeti sud koji je uputio zahtjev. Međutim, radi pružanja sudu koji je uputio zahtjev svih potrebnih elemenata tumačenja primjenjivih odredbi prava Unije, u nastavku ću učiniti sljedeće. Prvo ću izložiti najrelevantniju sudsku praksu te ću, na temelju toga, pokušati sudu koji je uputio zahtjev pružiti konkretnije smjernice u pogledu uvjeta u kojima mjere u pitanju mogu ispunjavati kriterije selektivnosti, utjecaja na trgovinu i narušavanja tržišnog natjecanja.
46. Za početak bih istaknuo da je potrebno, kako bi se ocijenilo je li kriterij selektivnosti ispunjen, utvrditi je li državna mjera, prema danom zakonskom uređenju (koje se naziva i „referentnim okvirom”), takva da određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe stavlja u povoljniji položaj u usporedbi s drugim poduzetnicima koji se nalaze u pravnoj i činjeničnoj situaciji koja je usporediva s obzirom na cilj mjere u pitanju(26). Nasuprot tomu, opće mjere koje se bez razlike primjenjuju na sve gospodarske subjekte u državi članici i koje daju prednost svima koji zadovoljavaju njihove uvjete nisu selektivne te stoga nisu obuhvaćene područjem primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a(27).
47. Što se tiče utjecaja na trgovinu, mora se imati na umu da za kvalifikaciju nacionalne mjere kao državne potpore nije potrebno utvrditi stvarni utjecaj potpore na trgovinu među državama članicama, nego jedino ispitati može li ta potpora utjecati na tu trgovinu. Međutim, utjecaj na trgovinu među državama članicama ne može biti potpuno hipotetski ili pretpostavljen. Zato valja odrediti može li i na koji način dotična mjera svojim predvidivim učincima utjecati na trgovinu među državama članicama. Osobito, ako potpora koju je država članica dodijelila ojačava položaj jednog poduzetnika u odnosu na ostale poduzetnike konkurente u trgovini unutar Unije, mora se smatrati da potpora na nju utječe. U tom pogledu nije nužno da poduzetnik koji je korisnik potpore sam sudjeluje u trgovini unutar Unije. Naime, kada država članica poduzetnicima dodijeli potporu, unutarnja aktivnost može se zadržati ili povećati, uz posljedicu da su mogućnosti ulaska poduzetnika osnovanih u drugim državama članicama na tržište te države članice smanjene(28).
48. Naposljetku, što se tiče uvjeta povezanog s narušavanjem tržišnog natjecanja, treba naglasiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, potpore namijenjene tomu da poduzetnika oslobode troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih uobičajenih aktivnosti u pravilu narušavaju uvjete tržišnog natjecanja(29).
49. Sada ću, s obzirom na navedeno, razmotriti probleme koje otvara treće prethodno pitanje.
1. Selektivnost
50. Kao prvo, potpora poduzetnicima kojima je na određeno razdoblje povjerena zadaća osiguravanja sigurnosti opskrbe električnom energijom, potpora radi naknade troškova koje su poduzetnici, poput graditelja fotonaponskih solarnih elektrana, doista ostvarili i potpora distributerima električne energije radi naknade stvarnih troškova koje imaju pri izvršavanju obveze da električnu energiju po fiksnoj cijeni kupuju izravno od proizvođača električne energije koji pružaju PIS‑ove i da uravnotežuju električnu energiju čine se, na prvi pogled, mjerama koje pogoduju samo poduzetnicima koji posluju u određenom sektoru ili pružaju određenu vrstu usluga.
51. Čini mi se da su te mjere namijenjene tomu da poduzetnike koji su korisnici potpora oslobode određenih troškova koje bi inače sami snosili. Sam sud koji je uputio zahtjev u tom zahtjevu „nespornom” opisuje činjenicu da neke mjere iz sustava PIS‑ova jamče poduzetnicima koji koriste potpore određenu zaradu bez ikakvog rizika.
52. Točno je da je Sud u presudi Asteris utvrdio da naknada koju bi nacionalna tijela možda morala platiti poduzetnicima za štetu koju su im uzrokovala ne čini potporu u smislu (sadašnjeg) članka 107. stavka 1. UFEU‑a(30). Međutim, Sud je u tom predmetu govorio o iznosima koji su plaćeni ili koje treba platiti u kontekstu izvanugovorne odgovornosti države članice. Razlog je jasan: iznos koji je namijenjen tek tomu da osobi naknadi štetu koju je pretrpjela zbog građanske ili upravne povrede koju je počinilo državno tijelo ne daje toj osobi, strogo govoreći, nikakvu gospodarsku prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
53. Međutim, ta sudska praksa nije relevantna za predmetni slučaj. Koliko razumijem, za gubitke koje državne mjere u pitanju naknađuju ne navodi se da čine posljedicu bilo kakvog nezakonitog postupanja javnih tijela. Ti gubici su jednostavno troškovi koje poduzetnici u pitanju ostvaruju u vezi sa svojim gospodarskim djelatnostima.
54. U tom bih kontekstu dodao da je nevažno je li obećanje tijelâ da će pružiti javnu potporu izazvalo ili ohrabrilo odluke u pogledu ulaganja ili nabave koje su korisnici donijeli. Činjenica da bi neki gospodarski subjekti, da nije bilo mjera u pitanju, donijeli drukčije poslovne odluke ne oduzima tim mjerama narav potpore. Većina programa potpore ima upravo taj cilj: potaknuti određenu gospodarsku djelatnost za koju tijela smatraju da je od javnog interesa. Ipak, uzroci i ciljevi javne intervencije nisu važni za potrebe članka 107. stavka 1. UFEU‑a: ta odredba mjere definira kao potporu samo s obzirom na njihov utjecaj na jedinstveno tržište(31).
55. Naposljetku, ocjena selektivnosti oblikâ potpore koja se dodjeljuje poduzetnicima koji provode projekt od strateške važnosti kao što je „NordBalt” složenija je.
56. Prije svega treba imati na umu da se financijsku potporu izgradnji infrastrukture koja je namijenjena općoj uporabi (za razliku od one namijenjene posebnoj uporabi), te koja stoga ne pogoduje nijednom konkretnom korisniku, načelno ne smatra selektivnom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a(32). To, prema mojemu mišljenju, najvjerojatnije vrijedi za infrastrukturu koja povezuje litavsku i švedsku elektroenergetsku mrežu.
57. Međutim, to ne znači da financijska potpora poduzetniku koji gradi tu infrastrukturu nije potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naravno, da su litavska tijela samo kupovala uslugu (izgradnje određene infrastrukture) od nekog poduzetnika, a na tržištu ih postoji mnogo koji mogu pružiti tu uslugu, postojanje potpore uglavnom bi ovisilo o dogovorenoj cijeni i uvjetima nabave, pri čemu bi se u obzir morao uzeti i postupak odabira pružatelja usluge. Ustaljeno načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu (market economy operator principle, u daljnjem tekstu: MEOP) poslužilo bi kao smjernica u toj analizi(33).
58. Ipak, koliko razumijem iz informacija u spisu predmeta, projekt „NordBalt” određen je kao projekt od strateške važnosti te su potrebni građevinski radovi zakonom pridržani konkretnom poduzetniku (LITGRID AB). Naime, projekt te vrste – zbog svoje veličine, cijene i značaja – obično potpada pod odgovornost države. Nije neobično da javna tijela izgradnju važne infrastrukture povjere društvima koja su privatnopravna, ali u kojima imaju dionice(34). Prema mojemu shvaćanju, glavni problem bi zapravo moglo biti pitanje nabave od strane države. Međutim, što se tiče ostalih aspekata mjera koje se razmatraju u glavnom postupku, Sud ne raspolaže informacijama koje su potrebne da bi donio konačna utvrđenja za potrebe članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
2. Utjecaj na trgovinu među državama članicama
59. Sud je u predmetu Fondul Proprietatea(35) morao ispitati je li mjera usvojena radi podrške poduzetniku koji je poslovao u elektroenergetskom sektoru činila potporu. Sud je u tom pogledu naglasio da je na temelju okolnosti da je gospodarski sektor, poput onog energetike, bio liberaliziran na razini Unije moguće odrediti može li državna mjera za koju se navodi da čini potporu utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Sud je istaknuo da je električna energija zbog takve liberalizacije postala predmet prekogranične trgovine. Posljedično, Sud je utvrdio, podložno provjeri od strane nacionalnog suda, da je mjera koju su rumunjska tijela usvojila radi potpore poduzetniku koji je poslovao u elektroenergetskom sektoru ispunjavala zahtjev „utjecaja na trgovinu”.
60. Ne vidim nijedan objektivan razlog za to da se u ovom predmetu odstupi od zaključaka Suda u presudi Fondul Proprietatea.
61. Činjenica da poduzetnik koji je korisnik potpore ne posluje izvan nacionalnih granica nema nikakav značaj. Naime, budući da podupiru lokalne gospodarstvenike, mjere u pitanju mogu stranim poduzetnicima otežati pristup litavskom tržištu energije. Međutim, taj zaključak ne mora vrijediti za potporu poduzetniku kojemu je povjerena provedba projekta strateške važnosti kao što je „NordBalt”, kako je objašnjeno u točki 58. ovog mišljenja.
3. Narušavanje tržišnog natjecanja
62. Što se tiče, naposljetku, uvjeta u pogledu narušavanja tržišnog natjecanja, moglo bi biti dovoljno ponovno uputiti na nedavnu presudu Fondul Proprietatea(36).
63. Sud je u toj presudi utvrdio, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da mjere poput one o kojoj je bila riječ u tom predmetu načelno mogu narušiti natjecanje na tržištu električne energije. Sud je istaknuo da je na temelju okolnosti da je gospodarski sektor, poput onog energetike, bio liberaliziran na razini Unije moguće odrediti stvarni ili potencijalni utjecaj potpora na tržišno natjecanje kao i njihov učinak na trgovinu među državama članicama.
64. Smatram da ta razmatranja jednako vrijede i u kontekstu predmetnog postupka. U biti, nije mi uvjerljiv argument litavske vlade prema kojem je litavsko tržište električne energije 2014. još uvijek bilo relativno izolirano. Sud koji je uputio zahtjev u tom zahtjevu naglašava da je litavska elektroenergetska mreža tada bila povezana s mrežama drugih država članica (poput Estonije) te da je postojalo dinamično tržišno natjecanje. U svakom slučaju, mjere javne potpore koje pogoduju poduzetnicima koji su već prisutni na tržištu mogu imati trajne narušavajuće učinke na tržištu koje se sve više otvara inozemnoj konkurenciji.
65. Očito je da se litavski poduzetnici koji proizvode električnu energiju ili grade fotonaponske solarne elektrane natječu sa sličnim poduzetnicima iz drugih država članica. Međutim, moguće je, zbog razloga objašnjenih u točkama 58. i 61. ovog mišljenja, da to ne vrijedi u pogledu poduzetnika kojima je povjerena provedba projekata od strateške važnosti, projekta „NordBalt”
66. Zaključno, predlažem da Sud na treće i peto prethodno pitanje odgovori na sljedeći način.
67. Kao prvo, mjere koje pogoduju samo poduzetnicima koji posluju u određenom sektoru ili koji pružaju određenu vrstu usluge, na način da ih oslobađaju od određenih troškova koje bi inače sami snosili, selektivne su u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Kao drugo, mjere potpore poduzetnicima koji posluju u gospodarskom sektoru, poput onog energetike, koji je bio liberaliziran na razini Unije načelno mogu utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Kao treće, u konačnici je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi ispunjavaju li mjere u pitanju te uvjete.
F. Četvrto pitanje
68. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, sustav PIS‑ova zadovoljava kriterije iz točaka 88. do 93. presude Altmark.
69. Sud je u toj presudi pojasnio kada poduzetnicima koji izvršavaju obveze javne usluge (public service obligations, u daljnjem tekstu: PSO‑ovi) naknada koju primaju za izvršavanje tih obveza ne daje stvarnu financijsku prednost te kada oni stoga nisu u povoljnijem natjecateljskom položaju u odnosu na svoje konkurente. Sud je u tu svrhu odredio tri kumulativna uvjeta (u daljnjem tekstu: uvjeti iz presude Altmark) koji, ako su ispunjeni, jamče da naknada za javnu uslugu ne čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a(37).
70. Međutim, komentatori su često isticali da je uvjete iz presude Altmark, zbog njihove stroge naravi, teško ispuniti(38). U tom je kontekstu zato važno istaknuti da je čak i mjeru koja ne ispunjava te uvjete moguće opravdati u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Osim toga, kako je Sud vrlo jasno dao do znanja u presudi Viasat, uvjeti iz presude Altmark nemaju nikakvu važnost u ocjenjivanju je li mjera potpore pružatelju usluge od općeg gospodarskog interesa u skladu s unutarnjim tržištem(39).
71. Pitanje nacionalnog suda načelno se ipak odnosi na sva četiri uvjeta iz presude Altmark. Međutim, argumenti razvijeni u zahtjevu za prethodnu odluku uglavnom su usredotočeni na prvi od tih uvjeta. Sud koji je uputio zahtjev je u pogledu ostalih triju uvjeta samo objasnio, prilično kratko, zašto smatra da svaka od mjera u pitanju ispunjava te uvjete. Međutim, kako je objašnjeno u točkama 16. i 17. ovog mišljenja, na sudu koji je uputio zahtjev bit će da odluči o tim pitanjima, ne samo s obzirom na Ugovorima predviđenu podjelu rada između Suda i nacionalnih sudova, nego i zato što u spisu nema dovoljno elemenata na temelju kojih bi Sud mogao prihvatiti ili pak odbaciti ocjenu nacionalnog suda.
72. Slijedom navedenog i kako bih, koliko je to moguće, pomogao sudu koji je uputio zahtjev, želio bih iznijeti sljedeća zapažanja.
1. Prvi uvjet iz presude Altmark
73. Prvi uvjet iz presude Altmark zahtijeva da se ocijeni je li poduzetniku koji prima naknadu doista povjereno izvršavanje PSO‑ova te jesu li oni jasno definirani. Dakle, taj uvjet ima nekoliko aspekata, doduše neraskidivo povezanih, koji odgovaraju sljedećim pitanjima: (i) jesu li javna tijela dane usluge zakonito odredila kao „usluge od općeg gospodarskog interesa” u smislu članka 14. i članka 106. stavka 2. UFEU‑a?, (ii) je li jednom konkretnom poduzetniku (ili više njih) povjereno izvršavanje PSO‑ova u kontekstu pružanja tih usluga? i (iii) jesu li PSO‑ovi jasno definirani?
74. U tom pogledu prvo moram istaknuti da, u skladu s dosljednim nizom odluka, države članice imaju široku diskrecijsku ovlast definiranja usluga koje smatraju uslugama od općeg gospodarskog interesa te je tu definiciju stoga moguće dovesti u pitanje samo u slučaju očite pogreške(40). To potvrđuje i članak 1. Protokola br. 26 o uslugama od općeg interesa, prema kojem zajedničke vrijednosti Unije u pogledu usluga od općeg gospodarskog interesa osobito uključuju „ključnu ulogu i široko diskrecijsko pravo nacionalnih, regionalnih i lokalnih tijela u pružanju, naručivanju i organiziranju usluga od općeg gospodarskog interesa u najvećoj mogućoj mjeri povezanih s potrebama korisnika”(41).
75. Međutim, široko diskrecijsko pravo nije neograničeno diskrecijsko pravo. Kako bi se spriječilo lako zaobilaženje zajedničkih pravila i gubitak njihove djelotvornosti, Ugovori nameću određene granice manevarskom prostoru država članica. U kontekstu pravila Unije o tržišnom natjecanju, članak 106. stavak 2. UFEU‑a usluge od općeg gospodarskog interesa tim pravilima podvrgava „u mjeri u kojoj primjena takvih pravila ne sprečava, de iure ili de facto, obavljanje posebnih zadaća koje su [poduzetnicima] povjerene” i pod uvjetom da se na „razvoj trgovine ne [utječe] u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije”.
76. U svjetlu tih odredbi te uzimajući u obzir opća pravna načela kao što su načela lojalne suradnje i proporcionalnosti, i ja smatram da se diskrecijsko pravo država članica u pogledu definiranja usluga od općeg gospodarskog interesa ne može „arbitrarno izvršavati s jedinim ciljem da [se] ukloni određeni [gospodarski] sektor […] iz primjene pravila tržišnog natjecanja”(42). Neovisno o cilju nacionalnih tijela, smatram jasnim da se ne može bilo koju uslugu odrediti uslugom od općeg gospodarskog interesa: takve usluge moraju imati „posebne značajke” u usporedbi s ostalim uslugama koje se obično pružaju na tržištu(43).
77. Te se značajke odnose, kao prvo, na narav usluge koja se pruža. Osobito, tijela moraju imati razumne razloge vjerovati da se usluga u pitanju, bez javne intervencije, vjerojatno uopće ne bi pružala ili da se to ne bi činilo na razini koja se smatra najprikladnijom(44). Javna intervencija stoga mora biti usmjerena zadovoljavanju stvarne društvene potrebe za određenom uslugom, koju poduzetnici koji posluju pod redovnim tržišnim uvjetima ne zadovoljavaju na odgovarajući način (i neće zadovoljavati u predvidivoj budućnosti)(45). U vezi s time bih naglasio da Direktiva 2009/72/EZ o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije(46) predviđa, osobito u članku 3. stavku 2., da države članice mogu poduzetnicima koji djeluju u elektroenergetskom sektoru, u općem gospodarskom interesu, nametnuti PSO‑ove koji se mogu odnositi na razne djelatnosti navedene u toj odredbi.
78. Kao drugo, te posebne značajke usluga od općeg gospodarskog interesa odnose se na način na koji se usluga pruža. Osobito, pružanje usluge mora donekle biti univerzalno i obvezno(47). Pod univerzalnim pružanjem podrazumijevam da se usluga mora, barem potencijalno, pružati svim osobama koje to zatraže. Pod obveznim pružanjem mislim na činjenicu da mora postojati obveza pružanja usluge, što znači da jednostavno odobrenje za pružanje usluge nije dovoljno. Nadalje, ako se usluga pruža donekle kontinuirano, na ujednačen i transparentan način i po prihvatljivim cijenama, i to može biti relevantno za ocjenu toga pruža li se odnosna usluga doista u općem interesu(48).
79. Da zaključim o predmetnoj problematici, dva glavna uvjeta moraju biti ispunjena da bi se uslugu opravdano moglo smatrati uslugom od općeg gospodarskog interesa: s jedne strane, moraju postojati objektivni razlozi zbog kojih nacionalna tijela javnu intervenciju smatraju potrebnom za osiguravanje pružanja odnosne usluge i, s druge strane, pružanje usluge mora biti univerzalno i obvezno. Naravno, ispunjenje tih dvaju uvjeta mogu preispitivati, ovisno o okolnostima, nacionalni sudovi(49) ili sudovi Unije(50), ali su pritom – s obzirom na široko diskrecijsko pravo nacionalnih tijela – ograničeni na utvrđivanje očitih pogrešaka u ocjeni(51).
80. Kao drugo, mora se imati na umu da puka činjenica da se usluga u nacionalnom pravu smatra uslugom od općeg interesa ne znači da je svim poduzetnicima koji pružaju tu uslugu povjereno izvršavanje PSO‑ova u smislu sudske prakse proizašle iz presude Altmark(52). Izvršavanje PSO‑ova mora se povjeriti konkretnom poduzetniku na temelju akta (ili kombinacije akata) javnog tijela. Taj akt može imati razne oblike: obično ima narav javnog akta (primjerice, zakonodavnog, regulatornog ili upravnog)(53), iako se izvršavanje PSO‑ova u određenim okolnostima može i ugovorom jasno povjeriti(54). Ipak, kakva god bila narav akta, povjeravanje izvršavanja PSO‑ova mora biti jasno i nedvosmisleno: aktom se moraju dovoljno precizno definirati trajanje i doseg PSO‑ova u pitanju(55).
81. Naravno, i ti aspekti mogu podlijegati sudskom nadzoru pred nacionalnim sudovima ili sudovima Unije u slučaju spora. Međutim, ako su ti aspekti tehničke ili činjenične naravi, opseg sudskog nadzora nije tek marginalan(56).
82. U pogledu primjene gore navedenih načela u ovom predmetu iznio bih sljedeća dva zapažanja.
83. Kao prvo, mogu postojati gospodarske djelatnosti koje država smatra razumnim poticati (primjerice, proizvodnja zelene energije ili razvoj zelenih tehnologija) izravnim pružanjem financijske pomoći ili drugim mjerama potpore, ali koje ne uključuju pružanje usluga u smislu sudske prakse proizašle iz presude Altmark. Tipičan scenarij koji ispunjava uvjete iz presude Altmark je onaj u kojem su jedan ili više poduzetnika (pružatelja usluga od općeg gospodarskog interesa) zakonski obvezni izvršavati određene PSO‑ove u kontekstu pružanja usluga potencijalno mnogobrojnim primateljima. Primatelji obično moraju platiti pristojbu za primljene usluge, ali ona, zahvaljujući naknadi koju država dodjeljuje pružateljima usluga od općeg gospodarskog interesa, može biti niža od redovne (ili hipotetske) tržišne pristojbe. Načela iz presude Altmark ne uklapaju se lako u scenarij u kojem, strogo govoreći, nema gospodarskih transakcija koje uključuju pružanje usluga. Primjerice, smatram dvojbenim da je sve djelatnosti koje su određene kao PIS‑ovi u sustavu PIS‑ova (primjerice, obična izgradnja javne infrastrukture ili fotonaponskih solarnih elektrana) moguće smatrati pružanjem usluga u smislu sudske prakse proizašle iz presude Altmark.
84. Kao drugo, mogu postojati i gospodarske djelatnosti koje, čak i ako uključuju stvarno pružanje usluge, poduzetnici obavljaju dobrovoljno a da im država njihovo obavljanje nije izričito povjerila. Kako je nezavisni odvjetnik M. Szpunar istaknuo u predmetu Renerga, koji se odnosio na sukladnost određenih aspekata nacionalnog zakonodavstva koje se razmatra u ovom predmetu s pravom Unije, puka činjenica da je djelatnost izričito i zakonito određena kao „usluga od općeg interesa” nije dovoljna za potrebe sudske prakse proizašle iz presude Altmark(57). Mora postojati i javni akt koji jednom ili više konkretnih poduzetnika povjerava zadaću donekle univerzalnog i obveznog(58) pružanja odnosnih usluga. Što se tiče predmetnog slučaja, nije jasno podliježu li, prema sustavu PIS‑ova, svi poduzetnici koji su određeni kao pružatelji PIS‑ova PSO‑ovima za potrebe prava Unije(59).
85. Ako je tomu tako, na pitanje krije li odnos između države i dotičnih poduzetnika neki oblik potpore relevantan za potrebe članka 107. stavka 1. UFEU‑a može se odgovoriti samo ako se odstupi od paradigme iz presude Altmark. Potonja se odnosi – korisno je to ponovno naglasiti – samo na poduzetnike koji izvršavaju PSO‑ove. Shodno tomu, javne mjere koje nisu obuhvaćene dosegom sudske prakse proizašle iz presude Altmark moraju se razmatrati s obzirom na MEOP, kako je spomenuto u točki 57. ovog mišljenja.
2. Drugi i treći uvjet iz presude Altmark
86. Drugi uvjet iz presude Altmark tiče se parametara na temelju kojih se naknada izračunava: mora ih se unaprijed utvrditi, na objektivan i transparentan način, kako bi se izbjeglo davanje gospodarske prednosti koja primatelja naknade stavlja u povoljniji položaj u odnosu konkurente.
87. S druge strane, u skladu s trećim uvjetom iz presude Altmark, naknada ne smije premašivati iznose koji su potrebni za pokrivanje svih ili dijela troškova koji nastaju prilikom izvršavanja PSO‑ova, uzimajući u obzir relevantne primitke i razumnu dobit od izvršavanja tih obveza.
88. Ta dva uvjeta, koja se međusobno nadopunjuju, imaju isti cilj: osigurati da se poduzetnicima koji izvršavaju PSO‑ove ne isplaćuje prekomjerna naknada.
89. Sud koji je uputio zahtjev navodi da mjere u pitanju zadovoljavaju oba navedena uvjeta. Prema njegovu mišljenju, nacionalno zakonodavstvo u pitanju sadržava posebna pravila o uvjetima pod kojima se naknada plaća, iznosu te naknade i postupcima koje treba primijeniti za njegovo izračunavanje kao i pravila o mehanizmu kojim bi se trebala nadzirati uporaba prenesenih sredstava. Što se tiče iznosa naknade koje treba isplatiti, zakonodavstvo sadržava pravila kojima je cilj osigurati da se u obzir uzimaju samo nužna ulaganja, troškovi pružanja usluga i „umjerena dobit”.
90. Međutim, kako je objašnjeno u točki 71. ovog mišljenja, nije na Sudu da potvrdi ili odbije tu ocjenu. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri postojanje dovoljno jasnih i sveobuhvatnih propisa koji osiguravaju da se pružateljima usluge ne isplaćuje prekomjerna naknada i da se eventualne pogreške u tom pogledu brzo i djelotvorno isprave.
3. Četvrti uvjet iz presude Altmark
91. U skladu s četvrtim uvjetom iz presude Altmark, ako poduzetnik koji će izvršavati PSO‑ove nije odabran u postupku javne nabave, naknada se mora odrediti na temelju analize troškova koje bi pri izvršavanju tih obveza imao tipični poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen kako bi mogao ispuniti tražene zahtjeve javne usluge, uzimajući u obzir relevantne primitke i razumnu dobit od izvršavanja tih obveza.
92. Od četiriju uvjeta iz presude Altmark, ovaj je možda i najteže ispitati.
93. Sud koji je uputio zahtjev navodi da mjere u pitanju, kako se čini, zadovoljavaju i ovaj uvjet. Kao prvo, taj sud ističe da se pružatelje PIS‑ova u vezi s proizvodnjom električne energije iz obnovljivih izvora odabire u postupku nadmetanja na temelju najniže ponuđene cijene, ali koja nije viša od one koju je odredio NKKEC, koji ujedno utvrđuje fiksnu stopu za sve ostale proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora. Što se tiče potpore kogeneracijskim postrojenjima, nacionalni sud navodi da se ona pruža svim takvim postrojenjima koja proizvedenu toplinsku energiju isporučuju područnim sustavima centralnog grijanja, ako ispunjavaju relevantne uvjete, poput uvjeta učinkovitosti, te su podnijeli zahtjev za potporu, i smatra da kogeneracijska postrojenja koja ne vrše opisanu kogeneraciju ili je ne vrše učinkovito nije moguće ocjenjivati na jednak način. Također naglašava da se predmetna mjera iz sustava PIS‑ova primjenjuje na ona kogeneracijska postrojenja čija je glavna zadaća, osobito, opskrba stanovništva toplinskom energijom te da se potpora pruža samo za električnu energiju proizvedenu tijekom sezone grijanja.
94. Što se tiče provedbe projekta „NordBalt”, sud koji je uputio zahtjev naglašava da se taj projekt financira na temelju istinskih i stvarnih troškova koji u bitnome nastaju pri plaćanju za robu i usluge kupljene u postupku javne nabave. Troškovi koji nisu viši od stvarno nastalih i koji odgovaraju prosječnim tržišnim cijenama naknađuju se i graditeljima fotonaponskih solarnih elektrana i ranije navedenim distributerima električne energije.
95. Kao u slučaju drugog i trećeg uvjeta iz presude Altmark, čini mi se da ni u pogledu predmetnoga ne postoji ništa u spisu predmeta što bi dovelo u pitanje preliminarnu ocjenu suda koji je uputio zahtjev. S druge strane, Sud nema dovoljno informacija da prihvati tu ocjenu.
96. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da potvrdi da se pružatelje PIS‑ova bira u skladu s jednim ili dvama alternativnim scenarijima u kojima bi četvrti uvjet iz presude Altmark bio ispunjen. Pružatelji PIS‑ova mogu se izabrati u postupku javne nabave – to jest na temelju dovoljno otvorenog i stvarnog nadmetanja(60) – koji omogućuje da se odabere ponuditelj koji će usluge u pitanju zajednici pružati po najnižoj mogućoj cijeni. U slučaju nepostojanja stvarnog postupka nadmetanja, pružatelji PIS‑ova mogu se izabrati i na temelju detaljne i transparentne analize troškova koje bi pri izvršavanju svojih obveza imao efikasan i troškovno učinkovit poduzetnik koji posluje u tom sektoru.
97. Zaključno, smatram da na četvrto prethodno pitanje treba odgovoriti na način da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi zadovoljavaju li mjere koje se razmatraju u glavnom postupku kriterije predviđene u točkama 88. do 93. presude Suda u predmetu Altmark. S tim ciljem, sud koji je uputio zahtjev osobito treba provjeriti:
– postojanje javnog akta koji pružateljima PIS‑ova povjerava zadaću donekle univerzalnog i obveznog pružanja odnosnih usluga te koji dovoljno precizno definira barem narav, trajanje i doseg PSO‑ova;
– postojanje dovoljno jasnih i sveobuhvatnih propisa koji osiguravaju da se pružateljima usluge ne isplaćuje prekomjerna naknada i da se eventualne pogreške u tom pogledu brzo i djelotvorno isprave;
– biraju li se pružatelji PIS‑ova na temelju dovoljno otvorenog i stvarnog nadmetanja ili na temelju detaljne i transparentne analize troškova koje bi pri izvršavanju svojih obveza imao efikasan i troškovno učinkovit poduzetnik koji posluje u tom sektoru.
IV. Zaključak
98. Zaključno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odgovori na način da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti u smislu da:
– sredstva poput onih koja se koriste za financiranje litavskog režima pružanja usluga od općeg interesa u elektroenergetskom sektoru treba smatrati državnim sredstvima;
– ako državna mjera obvezuje distributere električne energije da električnu energiju kupuju od njezinih proizvođača po fiksnoj cijeni i da uravnotežuju električnu energiju koju potonji proizvedu, te predviđa da se dodatni troškovi tih distributera naknade doprinosima koje plaćaju krajnji potrošači, proizvođače električne energije treba smatrati korisnicima potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a;
– mjere koje pogoduju samo poduzetnicima koji posluju u određenom sektoru ili koji pružaju određenu vrstu usluge, na način da ih oslobađaju od određenih troškova koje bi inače sami snosili, selektivne su; mjere potpore poduzetnicima koji posluju u gospodarskom sektoru, poput onog energetike, koji je bio liberaliziran na razini Unije načelno mogu utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje; na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi ispunjavaju li mjere koje se razmatraju u glavnom postupku te uvjete;
– na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi zadovoljavaju li mjere koje se razmatraju u glavnom postupku kriterije predviđene u točkama 88. do 93. presude Suda od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415. S tim ciljem, sud koji je uputio zahtjev osobito treba provjeriti:
– postojanje javnog akta koji pružateljima usluga od općeg interesa povjerava zadaću donekle univerzalnog i obveznog pružanja tih usluga te koji dovoljno precizno definira barem narav, trajanje i doseg obveza javne usluge koje treba izvršiti;
– postojanje dovoljno jasnih i sveobuhvatnih propisa koji osiguravaju da se pružateljima usluge ne isplaćuje prekomjerna naknada i da se eventualne pogreške u tom pogledu brzo i djelotvorno isprave;
– biraju li se pružatelji usluga od općeg interesa ili na temelju dovoljno otvorenog i stvarnog nadmetanja ili na temelju detaljne i transparentne analize troškova koje bi pri izvršavanju svojih obveza javne usluge imao efikasan i troškovno učinkovit poduzetnik koji posluje u tom sektoru.