Žalba koju su 20. prosinca 2019. uputili Algebris (UK) Ltd, Anchorage Capital Group LLC protiv rješenja Općeg suda (osmo vijeće) od 10. listopada 2019. u predmetu T-2/19, Algebris (UK) i Anchorage Capital Group protiv SRB-a
(predmet C-934/19 P)
Jezik postupka: engleski
Stranke
Žalitelji: Algebris (UK) Ltd, Anchorage Capital Group LLC (zastupnici: T. Soames, avocat, N. Chesaites, advocaat, R. East, Solicitor, D. Mackersie, Barrister)
Druga stranka u postupku: Jedinstveni odbor za sanaciju (SRB)
Žalbeni zahtjev
Žalitelji od Suda zahtijevaju da:
ukine točku 1. izreke pobijanog rješenja;
ukine točku 2. izreke pobijanog rješenja i naloži SRB-u snošenje vlastitih troškova i plaćanje troškova žalitelja vezanih i uz prvostupanjski postupak i uz ovu žalbu i,
prizna žaliteljima aktivnu legitimaciju da traže poništenje odluke koja se pobijala pred Općim sudom.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
Prvim žalbenim razlogom, žalitelji ističu da je Opći sud, presudivši da u odnosu na žalitelje ne postoji izravan utjecaj, počinio pogrešku koja se tiče prava pogrešno protumačivši članak 20. stavak 11. prvi podstavak Uredbe (EU) 806/20141 (u daljnjem tekstu: SRMR) te je povrijedio prava vlasništva žaliteljâ.
Tumačenje Općeg suda dovelo ga je do toga da pogrešno zaključi da u okolnostima poput onih u ovom slučaju: 1) izvlaštene stranke poput žalitelja imat će aktivnu legitimaciju za osporavanje propusta da se provede ex-post konačno vrednovanje samo kad mogu dobiti naknadu u skladu s člankom 20. stavkom 11. drugim podstavkom točkom (b) SRMR-a, 2) naknadu je u skladu s člankom 20. stavkom 11. drugim podstavkom točkom (b) SRMR-a potrebno platiti samo kad se u sanacijskom programu koji se primjenjuje upotrebljava bail-in instrument u skladu s člankom 27. SRMR-a, prijelazna institucija u skladu s člankom 27. SRMR-a ili odvajanje imovine u skladu s člankom 26. SRMR-a; (3) stoga, vjerovnici (i dioničari) neće imati aktivnu legitimaciju. Posljedično, u okolnostima poput onih u ovom slučaju, u kojima je teško zamisliti drugu stranku osim izvlaštenih dioničara i vjerovnika koja bi imala aktivnu legitimaciju da osporava to što SRB nije proveo ex-post konačno vrednovanje, SRB-u je dopušteno da mu temelj budu privremena vrednovanja koja imaju velike nedostatke i krajnje su nepouzdana. Na žalitelje izravno utječe odluka o neprovođenju konačnog vrednovanja jer je vrlo vjerojatno da bi konačno ex-post vrednovanje 1 i 2 potvrdilo da je banka pogrešno vrednovana, zbog čega bi SRB bio dužan razmotriti treba li žaliteljima naknaditi štetu otpisom potraživanja vjerovnika i/ili povećanjem naknade koju Santander plaća u skladu s člankom 20. stavkom 12. SRMR-a. Ako bi se SRB koristio diskrecijskom ovlasti da ne naknadi štetu, ta bi se odluka također mogla osporavati i mogla bi biti predmet tužbe za naknadu štete.
Opći sud svojim tumačenjem članka 20. stavka 11. također krši pravo vlasništva, zajamčeno člankom 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravom, jer je ex-post konačno vrednovanje nužno kako bi se osiguralo da: 1) je izvlaštenje AT1 i AT2 obveznica žaliteljâ provedeno pod uvjetima koje propisuje zakon i 2) je isplaćena pravična naknada, to jest određivanjem vrijednosti banke na temelju konačnog ex-post vrednovanja.
2. Drugim žalbenim razlogom, žalitelji tvrde da je Opći sud u svakom slučaju počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da žalitelji nemaju pravo na naknadu u skladu s člankom 20. stavkom 12. točkom (a) SRMR-a, čime je tu odredbu pogrešno protumačio i povrijedio načelo nediskriminacije.
Žalitelji tvrde da u kontekstu sanacije banke članak 20. stavak 12. točka (a) treba uključivati okolnosti u kojima su relevantni instrumenti kapitala (to jest AT1 i T2 obveznice) otpisani za 100% (kao u ovom slučaju), neovisno o tome jesu li otpisani u skladu s člankom 22. stavkom 1. SRMR-a ili u skladu s bail-in instrumentom, iz dva razloga. Kao prvo, taj je pristup usklađen s činjenicom da su 100% bail-in i 100% otpis/konverzija AT1 i T2 obveznica stvarno i u biti ista stvar (s istim ekonomskim učincima), s obzirom na to da na temelju oba dolazi do otpisa duga koji banka ima prema svojim vjerovnicima ili do njegove konverzije u vlasnički kapital. Kao drugo, bilo bi diskriminirajuće i pogrešno da vjerovnici/dioničari čiji su dužnički instrumenti otpisani i konvertirani u skladu s člankom 22. stavkom 1. SRMR-a ne mogu dobiti naknadu, dok bi oni na koje se u skladu s člankom 27. SRMR-a primjenjuje bail-in mogli dobiti naknadu, unatoč činjenici da: 1) je pravni mehanizam za otpis i konverziju u skladu s člankom 21. SRMR-a i za bail-in u skladu s člankom 27. SRMR-a isti, a isti su i njihovi stvarni učinci i 2) se obje mjere temelje na istom privremenom vrednovanju.
____________
1 Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.).