PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

26. rujna 2018.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Usporedna trgovina lijekovima – Sporazum kojim se stvara razlika između cijena fakturiranih za preprodaju u Španjolskoj i cijena fakturiranih u slučaju izvoza u druge države članice – Zahtjev za ponovno ispitivanje pritužbe nakon presuda Suda i Općeg suda – Članak 266. UFEU‑a – Odbijanje pritužbe – Nepostojanje interesa Unije – Prestanak prakse protivne tržišnom natjecanju – Izostanak dugoročnih učinaka protivnih tržišnom natjecanju – Postupanje u predmetu tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje – Obveze u vezi s ispitivanjem pritužbe – Članak 105. UFEU‑a – Članak 7. Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Postupovna prava podnositelja pritužbe – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑574/14,

European Association of Euro‑Pharmaceutical Companies (EAEPC), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju J. L. Buendía Sierra, L. Ortiz Blanco, Á. Givaja Sanz i M. Araujo Boyd, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju F. Castilla Contreras, F. Jimeno Fernández i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupiru

GlaxoSmithKline plc, sa sjedištem u Brentfordu (Ujedinjena Kraljevina)

i

GlaxoSmithKline SA, sa sjedištem u Madridu (Španjolska),

koje su u početku zastupali I. S. Forrester, QC, i A. Komninos, odvjetnik, a zatim A. Komninos,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Komisijine Odluke C(2014) 3654 final od 27. svibnja 2014. kojom se odbija tužiteljeva pritužba o povredi članka 101. UFEU‑a koju je navodno počinio Glaxo Wellcome SA (predmet COMP/AT.36957 – Glaxo Wellcome),

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, E. Buttigieg (izvjestitelj) i L. Calvo‑Sotelo Ibáñez‑Martín, suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 4. travnja 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, European Association of Euro‑Pharmaceutical Companies (EAEPC), europska je udruga sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija) koja zastupa interese neovisnih društava koja djeluju u području izvoza, uvoza ili prepakiranja farmaceutskih proizvoda dovršenih u okviru Europskog gospodarskog prostora (EGP).

2        GlaxoSmithKline SA, prije Glaxo Wellcome SA, španjolsko je trgovačko društvo sa sjedištem u Madridu (Španjolska) čija je glavna djelatnost razvoj, proizvodnja i prodaja lijekova u Španjolskoj. GlaxoSmithKline plc, matično društvo GlaxoSmithKlinea SA (u daljnjem tekstu zajedno: GSK ili intervenijenti), ima sjedište u Brentfordu (Ujedinjena Kraljevina) te je jedan od glavnih svjetskih proizvođača farmaceutskih proizvoda.

 Prvotni upravni postupak

3        Glaxo Wellcome SA 6. ožujka 1998. prijavio je Komisiji Europskih zajednica svoje nove opće uvjete prodaje veletrgovcima u Španjolskoj (u daljnjem tekstu: sporazum), kako bi ishodio negativno rješenje na temelju članka 2. Uredbe br. 17 Vijeća od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [85. i 86. UEZ‑a, koji su postali članci 81. i 82. UEZ‑a, koji su sami postali članci 101. i 102. UFEU‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.) ili, u izostanku toga, pojedinačno izuzeće na temelju članka 4. iste uredbe, koja je sada ukinuta Uredbom Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (koji su postali članci 101. i 102. UFEU‑a) (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.). Dopisom od 28. srpnja 1998. Glaxo Wellcome plc, matično društvo Glaxo Wellcomea SA, uputio je dodatak prijavi Komisiji, skrećući njezinu pozornost na čimbenike koji utječu na njegove i aktivnosti njegovih društava kćeri na cijelom području Europske unije i koji nisu bili specifični za aktivnosti društva Glaxo Wellcome.

4        Sporazum se odnosi na 82 lijeka namijenjena prodaji kod veletrgovaca u Španjolskoj s kojima GSK održava trgovinske odnose. Potonji mogu te lijekove namijeniti preprodaji bolnicama ili ljekarnama u Španjolskoj odnosno drugim državama članicama. Međutim, članak 4. sporazuma predviđa razliku između cijena fakturiranih veletrgovcima za lijekove namijenjene preprodaji na nacionalnom tržištu od onih fakturiranih za lijekove namijenjene izvozu. Sporazum koji su potpisali GSK i 75 veletrgovaca stupio je na snagu 9. ožujka 1998. te ga je Tribunal de Defensa de la Competencia (Sud nadležan za tržišno natjecanje, Španjolska) suspendirao 16. listopada 1998.

5        Tužitelj je Komisiji 19. siječnja 1999. podnio pritužbu na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe br. 17 (u daljnjem tekstu: pritužba iz 1999.) kojom je zatražio od Komisije da odbije izdati negativno rješenje ili izuzeće te naloži GSK‑u da prekine s politikom cijena kao što je ona predviđena sporazumom. Tužitelj je tvrdio da sustav dvostrukih cijena predviđen sporazumom sadržava neizravnu zabranu izvoza i instrument blokiranja tržišta protivan članku 101. stavku 1. UFEU‑a te se ne može koristiti izuzećem na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

6        Komisija je 8. svibnja 2001. donijela Odluku 2001/791/EZ o postupku primjene članka 81. UEZ‑a (predmeti: IV/36.957/F3 Glaxo Wellcome (prijava), IV/36.997/F3 Aseprofar i Fedifar (pritužba), IV/37.121/F3 Spain Pharma (pritužba), IV/37.138/F3 BAI (pritužba) i IV/37.380/F3 EAEPC (pritužba)) (SL 2001., L 302, str. 1., u daljnjem tekstu: Odluka iz 2001.), prema kojoj su cilj i učinak prijavljenog sporazuma ograničavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Članak 1. te odluke navodi da je Glaxo Wellcome „povrijedio članak [101.] stavak 1. [UFEU‑a] sklapajući sa španjolskim veletrgovcima sporazum koji stvara razliku u cijenama fakturiranima veletrgovcima u slučaju preprodaje lijekova čiji se troškovi naknađuju ljekarnama ili bolnicama na nacionalnom državnom području i viših cijena koje se fakturiraju u slučaju izvoza lijekova u bilo koju drugu državu članicu”. Člankom 2. Odluke iz 2001. propisano je da prijavljeni uvjeti prodaje ne zadovoljavaju uvjete izuzeća navedenog u članku 101. stavku 3. UFEU‑a. Konačno, članci 3. i 4. Odluke iz 2001. nalažu društvu Glaxo Wellcome da „odmah prekine s navedenom povredom članka 1.” i da o mjerama poduzetima u tu svrhu obavijesti Komisiju.

 Postupak pred Općim sudom i Sudom

7        GlaxoSmithKline Services Unlimited, prije Glaxo Wellcome plc, podnio je 23. srpnja 2001. tužbu za poništenje Odluke iz 2001. Tužitelj je intervenirao u potporu zahtjevu Komisije.

8        Presudom od 27. rujna 2006., GlaxoSmithKline Services/Komisija (T‑168/01, u daljnjem tekstu: presuda u predmetu T‑168/01, EU:T:2006:265) Opći sud odbio je tužbu u odnosu na članak 1. Odluke iz 2001. U tom pogledu Opći sud je ocijenio da, unatoč tomu što je Komisijin glavni zaključak prema kojemu je predmet članka 4. sporazuma ograničavanje tržišnog natjecanja pogrešan, GlaxoSmithKline Services nije uspio dovesti u pitanje podredni Komisijin zaključak prema kojemu je učinak te odredbe bio ograničavanje tržišnog natjecanja i stoga je protivna članku 101. stavku 1. UFEU‑a (presuda u predmetu T‑168/01, t. 147. i 194.). Naprotiv, Opći sud usvojio je tužbu kada je riječ o člancima 2. do 4. Odluke iz 2001. i poništio te članke zbog toga što Komisija nije provela odgovarajuće ispitivanje pitanja jesu li ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a (presuda u predmetu T‑168/01, t. 308. i 316. do 318.).

9        GlaxoSmithKline Services, Komisija i tužitelj svojim su žalbama zatražili od Suda djelomično ukidanje presude u predmetu T‑168/01.

10      Presudom od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr. (C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, dalje: presuda u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, EU:C:2009:610), kao prvo, Sud je ukinuo obrazloženje Općeg suda i potvrdio Komisijin zaključak iz Odluke iz 2001. prema kojemu je predmet sporazuma bio ograničavanje tržišnog natjecanja uz povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Međutim, Sud je smatrao da pogreška koja se tiče prava koju je Opći sud počinio ne može dovesti u pitanje njegovu presudu, s obzirom na to da je njome utvrđeno da je sporazum bio protivan članku 101. stavku 1. UFEU‑a (presuda u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, t. 64. do 67.). Kao drugo, Sud je potvrdio zaključak Općeg suda prema kojemu Komisija nije provela cjelovito ispitivanje argumenata na koje se pozvao GlaxoSmithKline Services kada je riječ o izuzeću na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a (presuda u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, t. 68. do 168.). Stoga je Sud odbio podnesene žalbe.

 Postupak pred Komisijom nakon presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P

11      GSK je 26. siječnja 2010. formalno povukao zahtjev za negativno rješenje ili pojedinačno izuzeće od 6. ožujka 1998. zbog procesne ekonomije i kako bi izbjegao nepotreban gubitak resursa i vremena, naglašavajući da je prijava Sporazuma podnesena 1998., da od tada nije primjenjivao sustav cijena u Španjolskoj i da su se tržišni uvjeti znatno izmijenili.

12      Nakon objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, Komisija je obavila više sastanaka s tužiteljem i drugim zainteresiranim strankama, poduzela kontakte sa španjolskim vlastima, ispitala nova tužiteljeva očitovanja te je 24. siječnja 2012. pokrenula istragu o navodnoj praksi dvostrukih cijena u Španjolskoj ostalih poduzetnika osim GSK‑a (predmet AT.39973 – Sustavi cijena za distribuciju lijekova u Španjolskoj).

13      Dopisom od 9. travnja 2013. tužitelj je od Komisije zatražio da na temelju članka 265. UFEU‑a „usvoji odluku o [pritužbi iz 1999.] te ispuni svoju obvezu o ponovnom ispitivanju Glaxa, kao što su joj to naložili europski sudovi”.

14      Dopisom od 6. lipnja 2013. Komisija je, na temelju članka 7. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), obavijestila tužitelja da namjerava odbiti pritužbu iz 1999. Nakon tužiteljeva zahtjeva od 19. lipnja 2013., Komisija mu je na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe br. 773/2004 5. srpnja 2013. omogućila pristup dokumentima koji su poslužili kao osnova za njezinu privremenu ocjenu.

15      Dopisom od 18. srpnja 2013. tužitelj je podnio očitovanja kao odgovor na Komisijin dopis od 6. lipnja 2013. te tvrdio da bi Komisija trebala nastaviti s istragom.

16      Komisija se 11. rujna i 3. listopada 2013. sastala s predstavnicima tužitelja kako bi raspravila o njihovu stavu i argumentima iz dopisa od 6. lipnja 2013.

 Pobijana odluka

17      Odlukom C(2014) 3654 final od 27. svibnja 2014. (predmet COMP/AT.36957 – Glaxo Wellcome) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 773/2004 odbila pritužbu iz 1999., zbog nedostatka pravnog interesa Unije dovoljnog za nastavak istrage o navodnim povredama. Nakon što je u uvodnim izjavama 19. do 22. pobijane odluke podsjetila da ima diskrecijske ovlasti za odlučivanje o pritužbama koje joj dopuštaju da, među ostalim, odbije pritužbu zbog nedostatka pravnog interesa Unije dovoljnog za nastavak ispitivanja predmeta, Komisija je zaključila da pritužbu iz 1999. treba odbiti zbog sljedećih razloga.

18      Kao prvo, u uvodnim izjavama 24. i 25. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je predmetno ponašanje prestalo 16. listopada 1998. i da ništa u spisu ili u svim činjenicama i argumentima iz tužiteljevih podnesaka ne upućuje na to da je GSK uspostavio ili namjeravao uspostaviti sustav dvostrukih cijena u Španjolskoj.

19      Kao drugo, u uvodnoj izjavi 26. pobijane odluke Komisija je primijetila izostanak dugoročnih učinaka navodnih povreda. Posebice, Komisija je potvrdila da nema nikakvih dokaza da je kapacitet španjolskih veletrgovaca za izvoz 82 dotična lijeka na koje se odnosi sporazum bio ograničen nakon njegove suspenzije 16. listopada 1998. Osim toga, Komisija smatra da su malo vjerojatni dugoročni učinci, također u pogledu činjenice da je ta praksa trajala samo sedam mjeseci, od 9. ožujka do 16. listopada 1998. Komisija je također u uvodnoj izjavi 27. pobijane odluke primijetila da ne postoji nikakva uzročna veza između njezina ponašanja u ovom predmetu i ostalih cjenovnih praksi koje su usvojili drugi proizvođači u Španjolskoj.

20      Kao treće, Komisija je u uvodnim izjavama 39. do 41. pobijane odluke ocijenila da se predmet mogao iznijeti pred nacionalna tijela i da nije dokazano da nacionalna tijela za tržišno natjecanje i nacionalni sudovi ne bi dostatno zaštitili tužiteljeva prava.

21      Kao četvrto i posljednje, u uvodnim izjavama 42. do 47. pobijane odluke i kao odgovor na argumente koje je istaknuo tužitelj, Komisija je smatrala da ne mora usvojiti novu odluku s obzirom na presude u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P i na temelju članka 266. UFEU‑a, ispitujući zadovoljava li sporazum uvjete predviđene člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a. Komisija je istaknula, kao prvo, da se propust u smislu članaka 265. i 266. UFEU‑a sastojao od propusta zbog nedonošenja odluke ili nezauzimanja stajališta, a ne od usvajanja akta različitog od onoga koji zainteresirane stranke žele, kao drugo, da ona ne može odlučiti o zahtjevu za izuzeće koji je povučen, kao treće, da ne može odlučiti o pritužbi iz 1999. zbog toga što je Sud poništio Odluku iz 2001. i, kao četvrto, da podnositelj pritužbe prema članku 7. Uredbe br. 1/2003 nije imao pravo zahtijevati od Komisije donošenje odluke o postojanju povrede.

 Postupak i zahtjevi stranaka

22      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. kolovoza 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

23      Komisija je odgovor na tužbu podnijela 16. listopada 2014.

24      Odlukom predsjednika Općeg suda od 28. listopada 2014. ovaj predmet dodijeljen je novom sucu izvjestitelju, koji zasjeda u šestom vijeću.

25      Tužitelj je podnio repliku 19. prosinca 2014.

26      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 7. siječnja 2015. GSK je zatražio intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije, u skladu s člankom 115. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.

27      Komisija je podnijela odgovor na repliku 25. veljače 2015.

28      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. ožujka 2015. tužitelj je zatražio da se povjerljivo postupanje u odnosu na GSK ograniči na određene elemente tužbe, odgovora na tužbu i replike, uključujući priloge.

29      Rješenjem od 6. svibnja 2015. predsjednik šestog vijeća Općeg suda prihvatio je GSK‑ov zahtjev za intervenciju. GSK je podnio intervencijski podnesak 8. srpnja 2015. te su Komisija i tužitelj podnijeli svoja očitovanja na taj podnesak 8. i 9. rujna 2015.

30      Rješenjem od 9. studenoga 2015., EAEPC/Komisija (T‑574/14, neobjavljena, EU:T:2015:872) predsjednik šestog vijeća Općeg suda prihvatio je GSK‑ov zahtjev za povjerljivo postupanje.

31      Dana 18. travnja 2016. ovaj predmet dodijeljen je novom sucu izvjestitelju, koji je prvotno zasjedao u trećem vijeću, a potom, nakon novog sastava vijeća Općeg suda, u četvrtom vijeću, kojemu je predmet potom dodijeljen.

32      Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je na temelju prijedloga suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.

33      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi 4. travnja 2017.

34      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji i intervenijentima snošenje troškova.

35      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova, uključujući troškove intervencije.

36      Intervenijenti od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova, uključujući njihove troškove vezane uz intervenciju.

 Pravo

37      U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni u primjeni članaka 266., 101. i 105. UFEU‑a i članka 7. Uredbe br. 1/2003 kada je riječ o tumačenju presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P kao i povrede obveze obrazlaganja i prava na saslušanje. Drugi tužbeni razlog, istaknut podredno, temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi obveze obrazlaganja kada je riječ o interesu Unije za provođenje istrage kao i na povredi prava na saslušanje. Treći tužbeni razlog temelji se na izostanku dostatnog obrazloženja jer pobijana odluka ne sadržava analizu određenih činjeničnih i pravnih elemenata koje je tužitelj dostavio Komisiji nakon objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P.

38      Komisija i GSK osporavaju sve tužiteljeve argumente.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u primjeni članaka 266., 101. i 105. UFEU‑a i članka 7. Uredbe br. 1/2003 kada je riječ o tumačenju presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P kao i povredi obveze obrazlaganja i prava na saslušanje

39      Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je Komisija, odbijajući pritužbu iz 1999., očito pogrešno primijenila članke 266., 101. i 105. UFEU‑a i članak 7. Uredbe br. 1/2003. Pobijana odluka počivala je na pogrešnoj premisi da su presude u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P proglasile Odluku iz 2001. „ništavom”, premda ona ostaje djelomično valjana u dijelu u kojem se njome utvrđuje da je sporazum protivan članku 101. stavku 1. UFEU‑a. Prema tome, Komisija nije trebala izvršiti te presude „provođenjem nove detaljne istrage na temelju pritužbe iz 1999.”, kao što to ona navodi, nego nastavljajući upravni postupak točno od trenutka u kojem je nastupila nezakonitosti, kako bi ispitala može li sporazum biti izuzet na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a. Povrh toga, tužitelj tvrdi da je Komisija, s jedne strane, povrijedila svoju obvezu obrazlaganja u smislu članka 296. UFEU‑a – propustivši objasniti zbog čega Odluku iz 2001. smatra „ništavom” – i, s druge strane, da je povrijedila njegovo pravo na saslušanje o učincima koje se treba pripisati presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P.

40      Prema Komisiji i intervenijentima, taj je tužbeni razlog bespredmetan i u svakom slučaju lišen svake osnove.

 Predmetnost prvog tužbenog razloga

41      Komisija i intervenijenti smatraju da prvi tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan, s obzirom na to da moguće pogrešno tumačenje učinaka presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P ne može dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke. Preciznije, odbijanje pritužbe iz 1999. temelji se samo na ovlasti ocjene kojom Komisija raspolaže u obradi pritužbi i tužiteljev argument ne može stoga zakonito dovesti do njezina poništenja. Naime, tužiteljev cilj nije osporavati Komisijinu glavnu ocjenu na kojoj se temelji pobijana odluka, odnosno nepostojanje interesa Unije za nastavkom istrage.

42      Uvodno treba podsjetiti da u okviru tužbe za poništenje bespredmetnost istaknutog tužbenog razloga ovisi o njegovoj mogućnosti da, u slučaju da je osnovan, dovede do poništenja koje tužitelj želi postići (presude od 21. rujna 2000., EFMA/Vijeće, C‑46/98 P, EU:C:2000:474, t. 38. i od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, neobjavljena, EU:T:2007:267, t. 127.).

43      U ovom slučaju svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj se poziva na Komisijinu obvezu poštovanja izreke presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P kako bi ustvrdio da je ona imala obvezu, s obzirom na odredbe članaka 266., 101. i 105. UFEU‑a i članka 7. Uredbe br. 1/2003, odlučiti jesu li uvjeti za izuzeće na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a bili ispunjeni, rješavajući, a fortiori, i meritum njegove pritužbe. Drugim riječima, tužitelj smatra da Komisija ne može a da ne postupi protivno navedenim presudama smatrati da nije bilo potrebno nastaviti s istragom. Komisija, s jedne strane, mora ispraviti nepravilnosti počinjene u Odluci iz 2001. koje su utvrđene u tim presudama i, s druge strane, nije bila ovlaštena zatvoriti istragu zbog manjka dostatnog interesa Unije.

44      Slijedi da bi, budući da se pobijana odluka temelji upravo na nedostatku interesa Unije za nastavak ispitivanja pritužbe, u slučaju da je prvi tužbeni razlog osnovan, on mogao dovesti do poništenja koje želi postići tužitelj.

45      Iz svega prethodnog slijedi da se ovaj tužbeni razlog ne može prima facie odbiti kao bespredmetan. Treba također ispitati njegovu osnovanost.

 Osnovanost prvog tužbenog razloga

46      Prvi tužbeni razlog u bitnome se dijeli na tri dijela, koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 266. UFEU‑a, kao drugo, na povredi članaka 101. i 105. UFEU‑a u vezi s člankom 7. Uredbe br. 1/2003 i, kao treće, na izostanku obrazloženja i povredi prava na saslušanje.

–       Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 266. UFEU‑a

47      Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila svoju obvezu poduzimanja svih potrebnih mjera kako bi postupila sukladno presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, čime je stoga povrijedila članak 266. UFEU‑a. Komisija je navedene presude tumačila pogrešno jer je navela, kao prvo, da je Odluka iz 2001. bila u bitnome „ništava”, kao drugo, da ona „nije morala odlučiti o pritužbi jer je Sud poništio odluku” i, kao treće, da je potrebno „provesti novu temeljitu istragu na temelju pritužbe iz 1999.”. Naime, tužitelj tvrdi da je, nakon tih presuda, s jedne strane, Odluka iz 2001. poništena samo djelomično, s obzirom na to da njezin članak 1., kojim je utvrđena povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nije bio predmet poništenja, i da je, s druge strane, Komisija samo morala ocijeniti, na temelju dokaza koje joj je GSK već dostavio, može li se utvrđena povreda s obzirom na cilj izuzeti na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

48      Ponajprije treba podsjetiti na to da je, sukladno članku 266. prvom stavku UFEU‑a, institucija čiji je akt proglašen ništavim dužna poduzeti mjere kako bi postupila sukladno presudi u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P. Te odredbe predviđaju podjelu nadležnosti između sudske i upravne vlasti, prema kojoj je na instituciji čiji je akt proglašen ništavim da utvrdi mjere potrebne za usklađenje s presudom o poništenju (vidjeti presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

49      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, presude o poništenju koje su donijeli sudovi Unije imaju snagu pravomoćno presuđene stvari čim postanu konačne. To obuhvaća ne samo izreku presude o poništenju nego i razloge koji predstavljaju nužnu potporu izreci te su stoga neodvojivi od nje (vidjeti presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

50      Međutim, pravomoćnost presude obuhvaća samo činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno bila predmet ocjene (presuda od 19. veljače 1991., Italija/Komisija, C‑281/89, EU:C:1991:59, t. 14.). Na taj način članak 266. UFEU‑a obvezuje instituciju koja donosi poništeni akt samo u granicama onoga što je potrebno za osiguranje izvršenja presude o poništenju (presuda od 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 30.).

51      Nadalje, djelomično poništenje pravnog akta Unije moguće je samo ako su elementi čije se poništenje traži odvojivi od ostatka akta. Taj uvjet nije zadovoljen ako bi djelomično poništenje akta imalo za učinak izmjenu njegove biti, što treba ocijeniti na temelju objektivnog, a ne subjektivnog kriterija povezanog s političkom namjerom tijela koje je donijelo predmetni akt (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

52      Osim toga, postupak nadomještanja poništenog akta mora se nastaviti točno od trenutka u kojem je nastupila nezakonitost (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 1986., Vijeće/Parlament, 34/86, EU:C:1986:291, t. 47.), pri čemu poništenje akta ne utječe nužno na pripremne akte (presuda od 13. studenoga 1990., Fédesa i dr., C‑331/88, EU:C:1990:391, t. 34.). Poništenje akta kojim se okončava upravni postupak koji obuhvaća različite stadije ne dovodi nužno do poništenja cjelokupnog postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke, neovisno o meritornim ili postupovnim razlozima presude o poništenju (vidjeti presudu od 15. listopada 1998., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, T‑2/95, EU:T:1998:242, t. 91. i navedenu sudsku praksu). Tvorac akta mora stoga uzeti u obzir okolnosti na datum na koji je donio poništeni akt radi donošenja zamjenskog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2006., O2 (Germany)/Komisija, T‑328/03, EU:T:2006:116, t. 47. i 48.). On bi se, međutim, mogao u novoj odluci pozvati na razloge različite od onih na kojima je utemeljio prvu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 30. do 32.). Nadalje, on ne mora ponovno odlučiti o aspektima prvotne odluke koji nisu dovedeni u pitanje presudom o poništenju (vidjeti u tom smislu presudu od 27. studenoga 1997., Tremblay i dr./Komisija, T‑224/95, EU:T:1997:187, t. 53.).

53      S obzirom na prethodna razmatranja potrebno je provjeriti je li Komisija u ovom slučaju poduzela mjere kako bi se uskladila s presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P i u tom okviru osobito ispitati obvezuju li izreka i obrazloženje te presude Komisiju da postupi povodom pritužbe iz 1999. neovisno o postojanju dostatnog interesa Unije za postupanje po toj pritužbi.

54      Uvodno treba podsjetiti na obrazloženje i izreku u presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, kako bi se bolje ocijenile mjere od kojih se sastoji usklađenje s tim presudama.

55      S jedne strane, kada je riječ o povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a, treba podsjetiti na to da je u presudi T‑168/01 Opći sud u bitnome smatrao da ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a nije bilo „predmet” nego „učinak” sporazuma (vidjeti točku 8. ove presude). Sud je, nasuprot tomu, istaknuo da je „predmet” sporazuma bilo ograničavanje tržišnog natjecanja i da je Opći sud stoga počinio pogrešku koja se tiče prava u obrazloženju presude. Međutim, ta pogreška koja se tiče prava nije bila, prema Sudu, po naravi takva da bi dovela do ukidanja presude u predmetu T‑168/01 jer se njezina izreka činila dobro osnovanom po tom pitanju, s obzirom na to da je u bitnome potvrdila da je sporazum povređivao članak 101. stavak 1. UFEU‑a (vidjeti točku 9. ove presude). Slijedi da članak 1. Odluke iz 2001., naveden u točki 6. ove presude, kojim se utvrđuje povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a, zapravo nikad nije bio poništen.

56      S druge strane, kada je riječ o povredi članka 101. stavka 3. UFEU‑a, treba podsjetiti na to da je Opći sud, kada je utvrdio da Komisija nije pravilno ispitala zahtjev za izuzeće sporazuma sukladno članku 101. stavku 3. UFEU‑a, poništio članke 2. do 4. Odluke iz 2001. zaključujući, u točkama 319. i 320. presude u predmetu T‑168/01, da je „sukladno članku [266. prvom stavku UFEU‑a] Komisija [trebala] poduzeti mjere za usklađenje s ovom presudom” i da „u tu svrhu, iako postupak prijavljivanja predviđen Uredbom br. 17 više nije postojao sukladno [Uredbi br. 1/2003], na Komisiji je, s obzirom na djelomično poništenje [pobijane odluke] i na njezin retroaktivni učinak, da odluči o GSK‑ovu zahtjevu za izuzeće pozivajući se na datum toga zahtjeva […] u dijelu u kojem ona i dalje odlučuje o tom zahtjevu”. Sud je u tom pogledu potvrdio analizu Općeg suda, smatrajući da „nije na Općem sudu da svojom ocjenom nadomjesti ekonomsku ocjenu autora odluke čiju je zakonitost pozvan nadzirati” (presuda u predmetu C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, t. 163.). Slijedi da su, kao što to proizlazi iz izreke presude u predmetu T‑168/01, članci 2. do 4. Odluke iz 2001., navedeni u točki 6. ove presude, poništeni.

57      Iz svega što prethodi proizlazi da je, kako bi se uskladila s presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, Komisija morala, zbog retroaktivnog djelovanja djelomičnog poništenja Odluke iz 2001., odlučiti samo o zahtjevu za izuzeće koji je GSK podnio upućujući na datum prijave sporazuma i provodeći, posljedično, vlastito ispitivanje u okviru Uredbe br. 17. Naime, prema ranijem sustavu upravnog odobravanja iz Uredbe br. 17, samo je Komisija mogla donijeti odluku po zahtjevu za pojedinačno izuzeće na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a, s obzirom na to da ta institucija nema diskrecijsku ovlast za ispitivanje zahtjeva za izuzeće. Osim toga, sukladno sudskoj praksi, okolnost da je Uredbom br. 1/2003, kojom se od 1. svibnja 2004. uređuje provedba pravila o tržišnom natjecanju predviđenih člancima 101. i 102. UFEU‑a, ukinut postupak prijave koji je prije postojao nema utjecaja na izvršenje presude kojom je usvojen zahtjev za poništenje (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2006., O2 (Germany)/Komisija, T‑328/03, EU:T:2006:116, t. 48.).

58      Međutim, kao što to proizlazi iz točke 320. presude u predmetu T‑168/01, Komisija je morala odlučiti o zahtjevu za izuzeće „samo u onom dijelu u kojem ona i dalje odlučuje o tom zahtjevu”. Drugim riječima, bila bi oslobođena te obveze samo ako bi podnositelj odlučio povući svoj zahtjev. Upravo je to bio slučaj u ovom predmetu, kada je, 26. siječnja 2010., nekoliko mjeseci nakon objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, GSK povukao zahtjev za negativno rješenje ili pojedinačno izuzeće od 6. ožujka 1998. na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a. Prema tome, Komisija zapravo više nije bila dužna odlučiti o zahtjevu za izuzeće koji joj više nije bio podnesen.

59      Kada je riječ o navodnoj Komisijinoj obvezi da riješi pritužbu iz 1999. samo zbog toga što se zahtjev za ponovno ispitivanje koji je tužitelj podnio odnosio na Odluku iz 2001., koja je bila samo djelomično poništena, treba zaključiti da članak 266. UFEU‑a obvezuje instituciju koja donosi akt samo u granicama onoga što je potrebno za osiguranje izvršenja presude o poništenju (vidjeti točku 50. ove presude). Kao što to intervenijenti pravilno primjećuju, Opći sud u točki 320. presude u predmetu T‑168/01 izričito je zatražio da Komisija odluči o zahtjevu za izuzeće, a ne o različitim pritužbama podnesenima protiv GSK‑a.

60      Prema tome, budući da Komisija više nije rješavala GSK‑ov zahtjev za negativno rješenje ili izuzeće, poštovala je obrazloženje i izreku presude u predmetu T‑168/01 u smislu članka 266. UFEU‑a, s obzirom na to da iz te presude ne proizlazi da je Komisija imala obvezu provoditi novu istragu o pritužbama vezanima uz Odluku iz 2001, nego da je to morala napraviti samo u vezi sa zahtjevom za izuzeće.

61      Taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje tužiteljevi argumenti koji navode očito pogrešnu ocjenu učinaka presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P u uvodnim izjavama 9., 18. i 46. pobijane odluke.

62      Kada je riječ, ponajprije, o navodno pogrešnoj karakterizaciji Odluke iz 2001. kao u bitnome „ništave”, treba zaključiti da je, kao što to proizlazi iz točaka 55. i 56. ove presude, učinak presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P jasno bio djelomično poništenje Odluke iz 2001., s obzirom na to da njezin članak 1. nikada nije bio poništen, a članci 2. do 4. jesu.

63      Slijedi da je Komisijina ocjena u uvodnim izjavama 9. i 46. pobijane odluke – prema kojoj „je učinak presude Suda ništavost Odluke iz 2001., za koju treba smatrati kao da nikada nije ni donesena” i da „u ovom slučaju, s obzirom na to da je učinak presude Suda da se Odluka [iz 2001.] smatra ništavom i da treba smatrati da nikad nije ni donesena, Komisija ne mora odlučiti o pritužbi zbog toga što je Sud poništio Odluku [iz 2001.]” – pogrešna, s obzirom na to da članak 1. Odluke iz 2001. u stvarnosti nikada nije bio poništen.

64      Isto vrijedi i što se tiče teksta uvodne izjave 18. pobijane odluke, koji je u najmanju ruku dvosmislen, a prema kojem je Komisija trebala „provesti temeljitu novu istragu na temelju pritužbe iz 1999.”, ako tu rečenicu treba tumačiti kao da upućuje na novu istragu o svim aspektima članka 101. UFEU‑a, uključujući samo postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, kao što to tvrdi tužitelj.

65      Povrh toga, te zaključke ne može dovesti u pitanje Komisijina argumentacija prema kojoj, s jedne strane, pravni učinci Odluke iz 2001. proizlaze samo iz njezinih članaka 2. do 4., koji su poništeni, a ne iz njezina članka 1., i, s druge strane, prema ranijem sustavu prijave iz Uredbe br. 17 GSK nije povrijedio članak 101. UFEU‑a u cijelosti, s obzirom na to da nije donesena nikakva odluka o zahtjevu za izuzeće.

66      Međutim, iako je Komisija propustila utvrditi da je članak 1. Odluke iz 2001. i dalje na snazi, treba istaknuti da, kao što je to utvrđeno u točkama 57. i 58. ove presude, sukladno sustavu iz Uredbe br. 17 Komisija nije više imala obvezu poduzeti mjere usklađenja, s obzirom na to da je GSK povukao svoj zahtjev za negativno rješenje ili izuzeće. Prema tome, budući da je zahtjev za ponovno ispitivanje pritužbe iz 1999. podnesen 9. travnja 2013., odnosno više od tri godine nakon što je GSK 26. siječnja 2010. povukao zahtjev za negativno rješenje ili izuzeće, Komisija je bila ovlaštena postupiti s pritužbom iz 1999. s obzirom na nove okolnosti, uključujući činjenicu da je zahtjev za negativno rješenje ili izuzeće u međuvremenu bio povučen. U kontekstu te vrlo specifične činjenične pozadine, Komisija je stoga bila ovlaštena procijeniti interes Unije na datum kada je usvojena pobijana odluka, ne dovodeći u pitanje djelomično održavanje na snazi Odluke iz 2001.

67      S obzirom na prethodno navedeno, dio tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 266. UFEU‑a treba odbiti.

–       Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članaka 101. i 105. UFEU‑a u vezi s člankom 7. Uredbe br. 1/2003

68      Kao prvo, tužitelj tvrdi da je, odlučivši „odustati od predmeta” zbog toga što je GSK povukao svoj zahtjev za izuzeće, Komisija povrijedila svoju obvezu, na temelju članka 105. UFEU‑a, osiguravati primjenu članka 101. UFEU‑a. Prema tužitelju, i prema starom sustavu iz Uredbe br. 17 kao i prema onomu iz Uredbe br. 1/2003 – s obzirom na to da je Komisija utvrdila povredu „s obzirom na cilj” članka 101. stavka 1. UFEU‑a i da je GSK odbio dokazati da bi mogli biti ispunjeni uvjeti iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a – Komisija je imala samo jednu alternativu kako ne bi povrijedila članak 105. UFEU‑a: sama provesti analizu koju zahtijeva članak 101. stavak 3. UFEU‑a „vlastitim sredstvima” ili, pokaže li se ta opcija nemogućom, zabraniti sporazum i spriječiti da se takvo ponašanje ponovi. U ovom slučaju Komisija je trebala smatrati da se GSK povlačenjem zahtjeva za izuzeće odrekao svojeg prava na obranu na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

69      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Komisija trebala barem zamijeniti članke 3. i 4. Odluke iz 2001., koji su poništeni presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, novom odlukom kojom se određuju posljedice utvrđene povrede, sukladno članku 7. Uredbe br. 1/2003, koji propisuje da je na njoj da „učinkovito otkloni povredu” i sukladno načelu pravne sigurnosti, s obzirom na to da Komisija mora jasno i precizno obavještavati poduzetnike o posljedicama utvrđenja povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

70      Kao treće, tužitelj podsjeća na to da je Komisija uvijek ovlaštena poduzeti pojedinačne mjere na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 11. stavka 6. Uredbe br. 1/2003, čak i kada nacionalno tijelo za tržišno natjecanje već postupa u predmetu. Naime, tužitelj u replici ističe da je Komisija u ovom predmetu oslobodila španjolsko tijelo za tržišno natjecanje ovlasti za daljnje rješavanje predmeta koji se odnosi na GSK‑ov sustav dvostrukih cijena (vidjeti odluku R 515/02 španjolskog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja od 30. lipnja 2003.). Stoga je Komisija morala nastaviti s istragom, vodeći računa o tekstu i smislu članka 105. UFEU‑a i članaka 7. i 11. Uredbe br. 1/2003.

71      Uvodno treba istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 7. Uredbe br. 1/2003 podnositelju pritužbe ne daje pravo da od Komisije zahtijeva konačnu odluku o tome postoji li navodna povreda i da se Komisija njime ne obvezuje da u svakom slučaju vodi postupak do stadija konačne odluke (vidjeti u tom smislu presude od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:575, t 57. i 82. i od 11. siječnja 2017., Topps Europe/Komisija, T‑699/14, neobjavljenu, EU:T:2017:2, t. 61.; vidjeti također t. 41. Obavijesti Komisije o načinu na koji Komisija postupa s pritužbama na temelju članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., C 101, str. 65.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 253.; u daljnjem tekstu: Obavijest o postupanju s pritužbama)).

72      Naime, Komisija je prema ovlastima iz članka 105. stavka 1. UFEU‑a osiguravanja primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a pozvana definirati i provoditi politiku tržišnog natjecanja Unije. Međutim, Komisija raspolaže samo ograničenim resursima kojima se mora koristiti za postupanje protiv potencijalno mnogobrojnih postupanja protivnih pravu tržišnog natjecanja. Stoga, radi djelotvornog obavljanja te zadaće, ona je ovlaštena pritužbama koje su joj podnesene dodijeliti različite stupnjeve važnosti te u tu svrhu raspolaže diskrecijskom ovlašću (vidjeti u tom smislu presudu od 11. siječnja 2017., Topps Europe/Komisija, T‑699/14, neobjavljenu, EU:T:2017:2, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

73      Prilikom ocjenjivanja interesa Unije za daljnje ispitivanje predmeta Komisija mora uzeti u obzir okolnosti konkretnog slučaja i osobito činjenične i pravne elemente koji su joj podneseni u pritužbi po kojoj postupa (vidjeti presudu od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑450/98 P, EU:C:2001:276, t. 57. i navedenu sudsku praksu). Ona osobito mora, nakon što je s dužnom pažnjom ocijenila činjenične i pravne okolnosti na koje se poziva podnositelj pritužbe, odvagati važnost navodne povrede za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, vjerojatnost njezina utvrđenja i opseg nužnih istražnih mjera kako bi na najbolji način ispunila svoju zadaću nadzora nad poštovanjem članaka 101. i 102. UFEU‑a (presude od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 86. i od 12. rujna 2007., UFEX i dr./Komisija, T‑60/05, EU:T:2007:269, t. 178.).

74      Međutim, s obzirom na to da ocjena interesa Unije iz pritužbe ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, ne treba ograničavati broj kriterija za ocjenu na koje se Komisija može pozvati niti, obrnuto, nametati joj isključivu primjenu određenih kriterija. Vodeći računa o tome da se u području poput prava tržišnog natjecanja činjenične i pravne okolnosti mogu znatno razlikovati od slučaja do slučaja, moguće je, s jedne strane, primjenjivati kriterije koji se mogu znatno razlikovati, a ne unaprijed određene kriterije čija je primjena obvezna, ili, s druge strane, primjenjivati kriterije koji do tada nisu bili predviđeni ili dati prednost jednom kriteriju za ocjenu tog interesa Unije (vidjeti u tom smislu presude od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:575, t. 85. i navedenu sudsku praksu i od 11. siječnja 2017., Topps Europe/Komisija, T‑699/14, neobjavljenu, EU:T:2017:2, t. 65. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također t. 43. Obavijesti o postupanju s pritužbama).

75      Osim toga, treba podsjetiti na sudsku praksu prema kojoj Komisija može donijeti odluku o nepostupanju po pritužbi zbog izostanka dostatnog interesa Unije ne samo prije početka istraživanja predmeta već također nakon što je poduzela istražne mjere, ako to smatra primjerenim u tom stadiju postupka (vidjeti u tom smislu presude od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑449/98 P, EU:C:2001:275, t. 37. i od 24. siječnja 1995., BEMIM/Komisija, T‑114/92, EU:T:1995:11, t. 81.; vidjeti također t. 45. Obavijesti o postupanju s pritužbama).

76      Komisijina diskrecijska ovlast, međutim, nije neograničena. S jedne strane, kako bi ocijenila interes Unije za nastavak ispitivanja određenog predmeta, Komisija mora uzeti u obzir sva relevantna činjenična i pravna pitanja kako bi mogla odlučiti na koji način postupati po pritužbi. Ona je osobito dužna pomno ispitati sve činjenične i pravne elemente s kojima ju je upoznao podnositelj pritužbe (vidjeti presude od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑450/98 P, EU:C:2001:276, t. 57. i navedenu sudsku praksu i od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljenu, EU:T:2013:366, t. 157. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također t. 42. Obavijesti o postupanju s pritužbama). U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je, kada institucije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću, poštovanje prava koje jamči pravni poredak Unije u upravnim postupcima to više od temeljne važnosti i da takva jamstva uključuju osobito obvezu nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne okolnosti pojedinog slučaja (vidjeti presudu od 21. siječnja 2015., easyJet Airline/Komisija, T‑355/13, EU:T:2015:36, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

77      S druge strane, Komisija podliježe obvezi obrazlaganja kada odbije ispitati pritužbu. Budući da obrazloženje mora biti dovoljno precizno i podrobno kako bi Opći sud mogao provesti učinkovit nadzor nad Komisijinim izvršavanjem njezine diskrecijske ovlasti određivanja prioriteta, ta je institucija dužna iznijeti činjenična pitanja o kojima ovisi opravdanje odluke i pravna razmatranja koja su je navela na to da donese tu odluku (presuda od 4. ožujka 1999., Ufex i dr./Komisija, C‑119/97 P, EU:C:1999:116, t. 90. i 91. i rješenje od 31. ožujka 2011., EMC Development/Komisija, C‑367/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:203, t. 75.).

78      Konačno, treba istaknuti da pri nadzoru nad diskrecijskom ovlašću koju Komisija ima u postupanju s pritužbama sudac Unije ne može Komisijinu ocjenu interesa Unije zamijeniti svojom ocjenom, već je taj nadzor namijenjen provjeri temelji li se pobijana odluka na materijalno netočnim činjenicama, je li u njoj pogrešno primijenjeno pravo ili počinjena očita pogreška u ocjeni i je li došlo do zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, Zb., EU:T:2010:517, t. 65. i navedenu sudsku praksu). Naime, nije na Općem sudu da svojom ocjenom nadomjesti Komisijinu ocjenu interesa Unije, provjeravajući jesu li ostali interesi osim onih koje je utvrdila u pobijanoj odluci mogli navesti Komisiju da ostane u uvjerenju u postojanje interesa Unije, što bi je navelo da nastavi istragu u predmetu (vidjeti presude od 17. prosinca 2014., Si.mobil/Komisija, T‑201/11, EU:T:2014:1096, t. 89. (neobjavljena) i od 30. rujna 2016., Trajektna luka Split/Komisija, T‑70/15, EU:T:2016:592, t. 76. (neobjavljena)). Isto tako, prema ustaljenoj sudskoj praksi u području odbijanja pritužbi, ocjene koje Komisija provodi koje se odnose na navode o povredama članka 101. UFEU‑a ili članka 102. UFEU‑a impliciraju složene gospodarske ocjene, osobito kada Komisija provodi analize pro futuro, pri čemu je nadzor suda Unije ograničen na provjeru poštovanja pravila postupka i obveze obrazlaganja kao i materijalne točnosti činjenica, nepostojanja očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 27. rujna 2006., Haladjian Frères/Komisija, T‑204/03, EU:T:2006:273, t. 30. i navedenu sudsku praksu; presuda od 11. srpnja 2013., Spira/Komisija, T‑108/07 i T‑354/08, neobjavljena, EU:T:2013:367, t. 185.).

79      Tužiteljeve prigovore treba ispitati s obzirom na ta načela kojima se uređuju Komisijine odluke o odbijanju pritužbi.

80      U ovom slučaju tužitelj u bitnome smatra da je Komisija trebala izvršiti presude u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, na temelju članka 105. UFEU‑a u vezi s člankom 7. Uredbe br. 1/2003, ili ispitivanjem je li se ponašanje suprotno tržišnom natjecanju prema cilju moglo izuzeti na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a, ili zabranjivanjem sporazuma i sprečavanjem da se to ponašanje ponovi. Drugim riječima, tužitelj tvrdi da je Komisija trebala donijeti konačnu odluku o tome postoji li ili ne postoji navodna povreda u pritužbi iz 1999.

81      Kao prvo, treba podsjetiti na to da, s jedne strane, na temelju ustaljene sudske prakse navedene u točkama 71. do 79. ove presude, Komisija ima diskrecijsku ovlast prilikom ispitivanja pritužbe i ne mora donijeti konačnu odluku kada je riječ o postojanju navodne povrede u pritužbi. Komisijina obveza da uzme u obzir sva relevantna pravna i činjenična pitanja kako bi mogla odlučiti na koji način postupati po pritužbi ne odnosi se, kada je riječ o pritužbi koja se odbija zbog nedostatka interesa Unije, na sastavne elemente povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a, nego na elemente relevantne u pogledu kriterija primijenjenog kako bi se utvrdilo je li interes Unije nedostatan (presuda od 11. srpnja 2013., Spira/Komisija, T‑108/07 i T‑354/08, neobjavljena, EU:T:2013:367, t. 155.).

82      Slijedi da, s obzirom na to da Komisija pravno nije obvezna donijeti konačnu odluku o postojanju ili nepostojanju povrede koja se u pritužbi navodi, treba smatrati da, neovisno o osnovanosti tvrdnje koja se temelji na pogrešnom tumačenju učinaka presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, tužitelj ne može tvrditi da je na Komisiji da konačno odluči o tome postoji li ili ne postoji povreda odredaba članka 101. UFEU‑a i, preciznije, odluči o tome ispunjava li ponašanje kojim se povređuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a ipak četiri uvjeta za ishođenje pojedinačnog izuzeća na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

83      S druge strane i povrh toga, treba podsjetiti na to da postojanje Komisijinih diskrecijskih ovlasti ne ovisi o više ili manje naprednoj fazi ispitivanja određenog predmeta. Naime, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 75. ove presude, Komisija može donijeti odluku o nepostupanju po pritužbi zbog nedostatka dovoljnog interesa Unije ne samo prije nego što je provela ispitivanje određenog predmeta već i nakon poduzimanja istražnih mjera, ako je to prikladno u tom stadiju postupka. Prema tome, Komisijina diskrecijska ovlast primjenjuje se u bilo kojem stadiju postupka, neovisno o činjenici odnosi li se zahtijevano ispitivanje na novu pritužbu ili, kao u ovom slučaju, na pritužbu koja je u postupku pred Komisijom nakon postupka pred sudovima Unije.

84      Kao drugo, kada je riječ, preciznije, o navodnoj povredi članka 101. UFEU‑a u vezi s člankom 105. UFEU‑a, Komisija mora osigurati primjenu načela utvrđenih člankom 101. UFEU‑a ispitivanjem slučaja navodne povrede i „predložiti odgovarajuće mjere za njezino otklanjanje”. Međutim, u ovom slučaju ne samo da je Tribunal de Defensa de la Competencia (Sud nadležan za tržišno natjecanje) od listopada 1998. suspendirao primjenu sporazuma nego je Komisija potvrdila da nema dugotrajnih učinaka GSK‑ova ponašanja na tržištu iz 1998. i da nema ni opasnosti od ponavljanja povrede (vidjeti točke 18. do 20. ove presude).

85      Kao treće, kada je riječ o navodnoj povredi članka 7. Uredbe br. 1/2003 kao i poštovanju načela pravne sigurnosti zbog propuštanja zamjenjivanja članaka 3. i 4. Odluke iz 2001., kao što to primjećuje Komisija, članak 7. navedene uredbe propisuje da ona „može odlukom zahtijevati od zainteresiranih poduzetnika i njihovih udruženja da okončaju utvrđenu povredu”, što joj stoga ostavlja izbor određivanja slijeda aktivnosti za provedbu prava tržišnog natjecanja. Komisija je utvrdila da, u izostanku interesa Unije za nastavak istrage sporazuma koji je davno prestao važiti i nije imao dugotrajnih učinaka, nije više bilo potrebno donijeti odluku na temelju članka 7. Uredbe br. 1/2003. U tom pogledu zakonitost pobijane odluke u pogledu izostanka dostatnog interesa Unije za nastavak istrage pritužbe ispitivat će se u okviru drugog tužbenog razloga (vidjeti točke 97. do 138. ove presude).

86      Kao četvrto, kada je riječ o tužiteljevu upućivanju na članak 11. stavak 6. Uredbe br. 1/2003, treba primijetiti da Komisijina odluka da pokrene postupak donošenja odluke doista ima učinak oduzimanja španjolskom tijelu za tržišno natjecanje ovlasti za primjenu članka 101. UFEU‑a u tom predmetu. Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, samo to što je pokrenut postupak i što je španjolskim tijelima oduzeta nadležnost ne može značiti da je Komisija imala obvezu donijeti odluku sukladno članku 7. Uredbe br. 1/2003. Naime, kao što je to navedeno u točki 83. ove presude, Komisija može donijeti odluku o nepostupanju po pritužbi zbog nedostatka dovoljnog interesa Unije čak i nakon poduzimanja istražnih mjera, ako je to prikladno u tom stadiju postupka. Povrh toga, ništa ne sprečava španjolsko tijelo za tržišno natjecanje da ponovno uspostavi svoju nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a nakon odbijanja pritužbe iz 1999. Naime, iz sudske prakse proizlazi da članak 11. stavak 6. Uredbe br. 1/2003 nadležnost nacionalnim tijelima za tržišno natjecanje ne oduzima trajno, već samo tijekom trajanja postupka pred Komisijom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr., C‑17/10, EU:C:2012:72, t. 68. do 92.).

87      Nadalje, kao peto, treba primijetiti da je, kao što je to Komisija navela u svojem očitovanju, nakon presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P potonja ponovno ispitala predmet te je započela s nizom aktivnosti koje su dovele, među ostalim, do pokretanja posebne istrage o tekućim praksama u području cijena vezanih uz usporednu trgovinu u Španjolskoj (predmet AT.39973 – Sustavi cijena za distribuciju lijekova u Španjolskoj). Stoga je pogrešno tvrditi da je Komisija odlučila „odustati od predmeta”, kao što to tvrdi tužitelj.

88      Drugi dio prvog tužbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

–       Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatnom obrazloženju i povredi prava na saslušanje

89      S jedne strane, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja u smislu članka 296. UFEU‑a propustivši u pobijanoj odluci razjasniti zbog čega je smatrala da je članak 1. Odluke iz 2001. također poništen presudama u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P.

90      S druge strane, tužitelj smatra da – u izostanku bilo kakvog navođenja učinaka presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P u dopisu od 6. lipnja 2013., kojim ga je Komisija obavijestila o svojoj namjeri da odbije pritužbu iz 1999. – on nikada nije imao mogućnost iznijeti svoja pisana očitovanja o tumačenju učinaka tih presuda te da je tako povrijeđeno njegovo pravo na saslušanje na temelju članka 27. Uredbe br. 1/2003 i članka 11. Uredbe br. 773/2004.

91      Kao prvo, kada je riječ o prigovoru koji se temelji na nedostatku obrazloženja, treba podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje akta mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ te jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima donošenja tog akta, a sudovima Unije da provode nadzor zakonitosti tih razloga (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu).

92      U ovom slučaju iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je Komisija ocijenila da njezina dodatna intervencija nije u interesu Unije zbog jasno navedenih razloga u toj odluci (vidjeti točke 18. do 21. ove presude) i u dopisu od 6. lipnja 2013. upućenom na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe br. 773/2004. Prema tome, Komisija je iznijela činjenična pitanja o kojima ovisi opravdanje pobijane odluke i pravna razmatranja koja su je navela na to da donese tu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2012., Comité de défense de la viticulture charentaise/Komisija, T‑192/07, neobjavljenu, EU:T:2012:116, t. 69. i navedenu sudsku praksu). Činjenica da Komisija nije pravilno ili dostatno analizirala učinke presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P ni na koji način ne mijenja to utvrđenje (vidjeti također točku 106. ove presude). Nadalje, u tom pogledu treba primijetiti da Komisija nije obvezna usvojiti stajalište o svim argumentima koje je iznio podnositelj u prilog svojoj pritužbi. Dovoljno je da Komisija izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 12. srpnja 2007., AEPI/Komisija, T‑229/05, neobjavljenu, EU:T:2007:224, t. 61. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 17. siječnja 1984., VBVB i VBBB/Komisija, 43/82 i 63/82, EU:C:1984:9, t. 22.). Stoga tužitelj ne može valjano tvrditi da u tom pogledu postoji nedostatak obrazloženja u pobijanoj odluci.

93      Kao drugo, kada je riječ o navodnoj povredi prava na saslušanje, Opći sud podsjeća na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da postupak pokrenut povodom pritužbe ne predstavlja kontradiktorni postupak između poduzetnika, nego postupak koji je na temelju zahtjeva započela Komisija u izvršavanju svojeg zadatka osiguranja poštovanja pravila tržišnog natjecanja. Slijedi da se poduzetnici protiv kojih je pokrenut postupak i oni koji su podnijeli pritužbu ne nalaze u istoj procesnoj situaciji i da se potonji ne mogu pozvati na prava obrane. Nasuprot tomu, podnositelji pritužbe moraju moći zaštititi svoje legitimne interese u okviru postupka koji je započela Komisija te tako biti usko povezani s postupkom, čak i ako njihova postupovna prava nemaju isti opseg kao prava obrane poduzetnika protiv kojih je Komisija usmjerila svoju istragu (vidjeti u tom smislu presude od 17. studenoga 1987., British American Tobacco i Reynolds Industries/Komisija, 142/84 i 156/84, EU:C:1987:490, t. 19. i 20. i od 30. studenoga 2000., Industrie des poudres sphériques/Komisija, T‑5/97, EU:T:2000:278, t. 229.; vidjeti također uvodnu izjavu 8. Uredbe br. 773/2004 i t. 59. Obavijesti o postupanju s pritužbama). Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da treće stranke ne mogu raspolagati pravom na pristup spisima Komisije pod uvjetima istovjetnim onima poduzetnika pod istragom (presude od 15. srpnja 1994., Matra Hachette/Komisija, T‑17/93, EU:T:1994:89, t. 34.; od 30. ožujka 2000., Kish Glass/Komisija, T‑65/96, EU:T:2000:93, t. 34., i od 30. studenoga 2000., Industrie des poudres sphériques/Komisija, T‑5/97, EU:T:2000:278, t. 229.; vidjeti, također, t. 59. Obavijesti o postupanju s pritužbama). Osim toga, iz točaka 7., 8., 30. i 31. Obavijesti Komisije o pravilima uvida u spis Komisije u predmetima koji se vode prema člancima [101.] i [102. UFEU‑a], člancima 53., 54. i 57. Sporazuma o EGP‑u i Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2005., C 325, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 49.) proizlazi da je pravo podnositelja pritužbi na uvid ograničeno na dokumente na kojima Komisija temelji svoju privremenu ocjenu i nema isti doseg kao pravo na uvid u Komisijin spis koje se priznaje osobama, poduzetnicima i udruženjima poduzetnika kojima je Komisija uputila obavijest o utvrđenim činjenicama, a koje obuhvaća sve dokumente koje je Komisija zaprimila, izradila ili prikupila tijekom istrage.

94      U ovom slučaju u dopisu od 6. lipnja 2013. upućenom na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe br. 773/2004 Komisija je navela odlučujuće elemente kada je riječ o nedostatku interesa Unije da nastavi ispitivanje pritužbe, pri čemu tumačenje presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P ne pripada u odlučujuće elemente u okviru njezine privremene ocjene. U tom pogledu tužitelj nije dokazao na koji je način bio lišen mogućnosti da iznese svoja pisana očitovanja o učincima navedenih presuda, s obzirom na to da u dopisu od 18. srpnja 2013. rezimira Komisijin dopis od 6. lipnja 2013. kao „dopis kojim Komisija opisuje aktivnosti poduzete nakon presude Suda” i, s druge strane, u točki 4.3., naslovljenoj „Komisijine obveze sukladno članku 266. UFEU‑a”, ističe svoje shvaćanje učinaka tih presuda, ne osporavajući pritom izostanak bilo kakve analize navedenih presuda u Komisijinu dopisu.

95      Prema tome, nije utvrđena nijedna od navodnih povreda na koje se tužitelj poziva u okviru trećeg dijela tužbenog razloga.

96      Zbog razloga iznesenih u točkama 47. do 95. ove presude, prvi tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u primjeni članaka 101. i 105. UFEU‑a, izostanku obrazloženja protivno članku 296. UFEU‑a prilikom ocjene postojanja interesa Unije i povredi tužiteljeva prava na saslušanje

97      Svojim drugim tužbenim razlogom, istaknutim podredno, tužitelj osporava sve Komisijine ocjene koje su dovele do odbijanja pritužbe iz 1999. zbog nedostatka interesa Unije. Preciznije, Komisija je povrijedila članke 101. i 105. UFEU‑a u okviru ocjene interesa Unije, obvezu obrazlaganja u smislu članka 296. UFEU‑a i temeljno pravo na saslušanje prilikom ocjene interesa Unije da nastavi s istragom.

98      Ponajprije, priznajući da Komisija raspolaže diskrecijskom ovlašću kada je riječ o odbijanju pritužbe, tužitelj tvrdi da ovaj predmet ima „posebno svojstvo”, osobito zbog činjenice da je Komisija donijela odluku koja je bila predmet dviju važnih presuda Suda Europske unije, s obzirom na koje se ne može zaključiti da ne postoji interes Unije.

99      Nadalje, pozivajući se na različite kriterije koje sudska praksa smatra relevantnima za ocjenu interesa Unije, tužitelj zaključuje da pobijana odluka na pogrešan i selektivan način navodi samo tri razloga na kojima Komisija temelji izostanak interesa Unije: kao prvo, činjenicu da je povreda navedena u pritužbi iz 1999. prestala prije više godina, kao drugo, činjenicu da predmetna povreda nije izazvala dugoročne učinke i, kao treće, činjenicu da su predmet mogli rješavati, i još uvijek mogu, nacionalni sudovi i tijela.

100    Drugi se tužbeni razlog u biti sastoji od četiriju dijelova.

 Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na postojanju interesa Unije zbog samih presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P

101    Tužitelj tvrdi da postoji interes Unije zbog samog posebnog svojstva ovog predmeta koji ga razlikuje od prethodnih do sada provedenih analiza sudova Unije koje se odnose na interes Unije da nastavi ispitivati pritužbu, odnosno Komisijino donošenje odluke koja je bila predmet dviju presuda koje su donijeli Sud i Opći sud, u ovom slučaju presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, o kojima je doktrina uvelike raspravljala.

102    Kako bi se odgovorilo na tužiteljeve argumente, sukladno sudskoj praksi, treba provjeriti temelji li se pobijana odluka, kojom se odbija pritužba iz 1999. na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 773/2004, na materijalno netočnim činjenicama, je li u njoj pogrešno primijenjeno pravo ili počinjena očita pogreška u ocjeni i je li došlo do zlouporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, EU:T:2010:517, t. 65. i navedenu sudsku praksu). Naime, nije na Općem sudu da svojom ocjenom nadomjesti Komisijinu ocjenu interesa Unije provjeravajući jesu li ostali interesi osim onih koje je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci mogli potonju navesti da ostane u uvjerenju u postojanje interesa Unije, što bi je navelo na to da nastavi istragu u predmetu (presuda od 17. prosinca 2014., Si.mobil/Komisija, T‑201/11, EU:T:2014:1096, t. 89. (neobjavljena)).

103    U ovom slučaju, kao prvo, činjenica da Komisija nije uzela u obzir učinke presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P u cilju ocjene postojanja interesa Unije ne predstavlja nezakonitost. Naime, kao što je to već istaknuto, s jedne strane, Komisija ima diskrecijsku ovlasti kada je riječ o izboru kriterija na koje se može pozvati radi ocjene postojanja tog interesa (vidjeti presudu od 9. ožujka 2012., Comité de défense de la viticulture charentaise/Komisija, T‑192/07, neobjavljenu, EU:T:2012:116, t. 80.) i, s druge strane, kao što je to utvrđeno u točki 66. ove presude, u kontekstu vrlo specifične činjenične pozadine ovog slučaja, Komisija je bila ovlaštena procijeniti interes Unije na datum kada je usvojena pobijana odluka, s obzirom na nove okolnosti.

104    Kao drugo, treba istaknuti da su doista, kao što to ističe tužitelj, presude u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P potaknule pravni interes za analizu sustava dvostrukih cijena s obzirom na članak 101. UFEU‑a. Međutim, taj zaključak sam po sebi ne može opravdati nastavak ispitivanja tužiteljeve pritužbe. Naime, predmet pobijane odluke ne odnosi se na postojanje apstraktnog i akademskog interesa koji proizlazi iz usklađenja s tim dvjema presudama, nego na postojanje konkretnog i stvarnog interesa koji opravdava stavljanje na raspolaganje Komisijinih resursa kako bi se postupilo po pritužbi iz 1999. vodeći računa o svim relevantnim okolnostima.

105    S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud ne može zamijeniti svojom ocjenom Komisijinu ocjenu interesa Unije uzimajući u obzir drugi kriterij, odnosno činjenicu da je Sud donio presudu s istim predmetom kao i pritužba iz 1999., i to neovisno o nespornoj relevantnosti te presude za meritorno ispitivanje pritužbe iz 1999. Drugim riječima, taj dodatni kriterij na koji se tužitelj poziva ne može sam po sebi spriječiti Komisiju da utvrdi izostanak dostatnog interesa Unije na temelju drugih razmatranja, osobito triju razmatranja navedenih u točki 99. ove presude i ispitanih u nastavku.

106    Konačno, čak i ako tužiteljevu argumentaciju treba shvatiti kao da u pogledu postojanja interesa Unije također obuhvaća Komisijinu povredu dosega presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, s obzirom na to da one djelomično održavaju na snazi Odluku iz 2001, treba podsjetiti na pogrešku počinjenu u pobijanoj odluci, utvrđenu u točkama 62. do 64. ove presude. Treba ocijeniti je li ta pogreška u okolnostima predmeta mogla imati odlučujući utjecaj na Komisijinu ocjenu dostatnog interesa Unije za nastavak ispitivanja pritužbe (vidjeti u tom smislu presude od 14. svibnja 2002., Graphischer Maschinenbau/Komisija, T‑126/99, EU:T:2002:116, t. 48. i 49. i od 12. rujna 2007., UFEX i dr./Komisija, T‑60/05, EU:T:2007:269, t. 77. i 78.). U ovom slučaju iz uvodne izjave 23. pobijane odluke proizlazi da se, kako bi zaključila da postoji nedostatak interesa Unije, Komisija oslanja na tri kriterija, koji se odnose na prestanak predmetnog ponašanja u listopadu 1998., na izostanak stvaranja dugoročnih učinaka kao i na činjenicu da su nacionalni sudovi i tijela mogli sami riješiti nastale probleme. Komisija je u tom pogledu bila ovlaštena ograničiti broj kriterija na koje će se pozvati na tri predmetna (vidjeti u tom smislu presude od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑449/98 P, EU:C:2001:275, t. 45. do 47. i od 24. studenoga 2011., EFIM/Komisija, T‑296/09, neobjavljenu, EU:T:2011:693, t. 105.). Slijedi da treba ocijeniti utjecaj koji je Komisijina pogrešna ocjena mogla imati na doseg presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P i, prema tome, na doseg Odluke iz 2001. s obzirom na tri kriterija primijenjena u odluci. Međutim, ni na jedan od tih kriterija u njegovoj provedbi ne može odlučujuće utjecati djelomično održavanje na snazi Odluke iz 2001. Naime, postojanje Odluke iz 2001., što je pravna okolnost, nema utjecaja na ustrajnost predmetnog ponašanja ili na njegove učinke, što je činjenična okolnost. Isto vrijedi i kad je riječ o intervenciji nacionalnih tijela i sudova, što ostaje mogućnost, kao što je to navedeno u točki 86. ove presude, čak i nakon što je Komisija sama donijela odluku o predmetnom ponašanju (presuda od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr., C‑17/10, EU:C:2012:72, t. 68. do 92.). Štoviše, iz uvodnih izjava 39. do 41. pobijane odluke također proizlazi da je Komisija ispitala taj kriterij samo u pogledu moguće primjene nacionalnih tijela i sudova u ovom slučaju članka 101. stavka 3. UFEU‑a, za koji je nesporno da ga Odluka iz 2001., nakon djelomičnog poništenja, ne primjenjuje.

107    Stoga prvi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očito pogrešnoj primjeni i izostanku Komisijina obrazloženja prestanka GSK‑ova ponašanja 1998. kao kriterija ocjene postojanja interesa Unije

108    Kao prvo, tužitelj prigovara Komisiji da nije ispitala i pravilno obrazložila svoje zaključke, osobito u uvodnim izjavama 24. i 25. pobijane odluke, prema kojima je povreda prestala postojati 1998. te je trajala samo sedam mjeseci (od 9. ožujka do 16. listopada 1998.) jer se Komisija pozvala na ograničeno trajanje i prestanak opasnosti da GSK ponovi povredu kako bi opravdala nepostojanje interesa Unije. Kao drugo, on primjećuje proturječje između činjenice da je ponašanje prestalo u listopadu 1998. i Komisijine odluke da nastavi s istragom nakon tog datuma, između 1998. i 2009., u donošenju Odluke iz 2001. i njezinoj obrani pred sudovima Unije.

109    Prema sudskoj praksi, Komisija može odlučiti da nije mjerodavna istraživati pritužbu ako su djelovanja na koja se ona odnosi prestala. Osim toga, Komisija može smatrati da više nema dostatnog interesa Unije kada dotični poduzetnici prihvaćaju izmijeniti svoje ponašanje na način koji je povoljan za javni interes (presuda od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑449/98 P, EU:C:2001:275, t. 48. i 49.; vidjeti također t. 44. šestu alineju Obavijesti o postupanju s pritužbama).

110    U ovom slučaju, kao prvo, tužiteljev prigovor koji se temelji na očito pogrešnoj ocjeni i izostanku obrazloženja prestanka ponašanja iz 1998. ne može se prihvatiti. Naime, kao prvo, tužitelj izravno ne osporava da je GSK‑ovo ponašanje stvarno prestalo u listopadu 1998. i ne iznosi nikakav konkretan dokaz kojim bi se utvrdilo protivno. Drugo, obrazloženje pobijane odluke dostatno je u tom pogledu, s obzirom na to da je u uvodnoj izjavi 7. pobijane odluke jasno navedeno da je Tribunal de Defensa de la Competencia (Sud nadležan za tržišno natjecanje) 16. listopada 1998. suspendirao primjenu spornih odredaba sporazuma i da se GSK suzdržao od njihove primjene računajući od datuma suspenzije do datuma Odluke iz 2001. Treće, u uvodnoj izjavi 24. pobijane odluke Komisija navodi da ništa u spisu ne navodi na to da je GSK iznova namjeravao primijeniti te mjere u Španjolskoj.

111    Kao drugo, treba zaključiti da datum prestanka ponašanja ne može dovesti u pitanje Komisijina odluka da brani Odluku iz 2001. do objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P u 2009. Naime, to navodno proturječje ni na koji način ne dokazuje da GSK‑ovo ponašanje nije prestalo i da je, prema tome, Komisija pogrešno zaključila da do takvog ponašanja od tog datuma više nije dolazilo.

112    U tim okolnostima, budući da tužitelj nije podnio konkretne dokaze da se s tim ponašanjem nastavilo nakon 16. listopada 1998. i da je GSK namjeravao iznova primjenjivati te mjere u Španjolskoj, Komisijina pobijana odluka nije zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni jer je smatrala da je GSK‑ovo ponašanje stvarno prestalo 1998.

113    Stoga drugi dio drugog tužbenog razloga valja odbiti.

 Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na Komisijinoj očito pogrešnoj ocjeni nepostojanja dugoročnih učinaka na španjolsko tržište koji bi proizlazili iz sporazuma

114    Tužitelj tvrdi, u bitnome, da učinci povrede protivni tržišnom natjecanju nastavljaju biti znatno prisutni na španjolskom tržištu zbog mnogobrojnih sustava dvostrukih cijena koje trenutačno primjenjuje većina proizvođača farmaceutskih proizvoda. Prema tužitelju, Komisijino shvaćanje u uvodnim izjavama 27. do 37. pobijane odluke zahvaćeno je tako teškim i očitim pogreškama u ocjeni da Komisija nije mogla valjano zaključiti da ne postoji interes Unije u predmetu. Posebice, tužitelj osporava zaključke prema kojima ne postoji uzročna veza između GSK‑ove prakse i kasnijeg uvođenja dvostrukih cijena ostalih proizvođača (uvodne izjave 27. i 28. pobijane odluke).

115    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija se ne može pozvati samo na činjenicu da su navodne prakse protivne UFEU‑u prestale kako bi odlučila da zbog nedostatka interesa Unije ne postupi po pritužbi kojom se prokazuju takve prakse a da nije provjerila jesi li prestali i učinci protivni tržišnom natjecanju i da, ako je potrebno, težina navodnog narušavanja tržišnog natjecanja ili dugoročnost njegovih učinaka nisu bili takvi da toj pritužbi pridaju interes Unije (presude od 4. ožujka 1999., Ufex i dr./Komisija, C‑119/97 P, EU:C:1999:116, t. 95. i od 14. veljače 2001., SEP/Komisija, T‑115/99, EU:T:2001:54, t. 33.; vidjeti također t. 44. petu alineju Obavijesti o postupanju s pritužbama). Ta se sudska praksa primjenjuje samo u slučaju ako je Komisija usvajanje svoje odluke temeljila na prestanku praksi koje su navodno protivne tržišnom natjecanju (presude od 12. rujna 2007., UFEX i dr./Komisija, T‑60/05, EU:T:2007:269, t. 74. i od 11. srpnja 2013., Spira/Komisija, T‑108/07 i T‑354/08, neobjavljena, EU:T:2013:367, t. 178.).

116    Kao prvo, iz prethodnog proizlazi da Komisija u pobijanoj odluci pravilno nije samo utvrdila prestanak sporazuma u 1998., već je također provjerila da se ne nastavljaju učinci protivni tržišnom natjecanju.

117    Kao drugo, treba zaključiti da tužitelj nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se utvrdilo da je kapacitet španjolskih veletrgovaca za izvoz lijekova koji su bili izravno pogođeni odredbom o dvostrukim cijenama koje je 1998. primjenjivao GSK bio ograničen ili da je doseg tog ograničenja 1998. bio takav da su se učinci protivni tržišnom natjecanju nastavili na španjolskom tržištu. Komisija stoga nije počinila očitu pogrešku u ocjeni kada je u uvodnoj izjavi 26. pobijane odluke zaključila da „na kupovne cijene i količine s kojima se trenutačno susreću španjolski veletrgovci kako bi izvezli ta 82 lijeka više utječe aktualna tržišna dinamika nego što je to utjecalo GSK‑ovo ponašanje 1998.”.

118    Kao treće, treba istaknuti da je sudska praksa iz točke 115. ove presude usmjerena u bitnome na učinke protivne tržišnom natjecanju koji su izravno povezani s praksama navodno protivnima tržišnom natjecanju koje su prestale i koje su predmet pritužbe iz 1999. Učinci protivni tržišnom natjecanju stoga se ne mogu dokazati upućivanjem na prakse trećih stranaka. Međutim, ne može se isključiti ispitivanje učinaka protivnih tržišnom natjecanju u pogledu praksi trećih stranaka kada je jasno utvrđena uzročna veza između tih praksi i one prakse koja je predmet pritužbe. Međutim, tužitelj u ovom slučaju nije dostavio nikakav dokaz kojim bi se utvrdila uzročna veza između praksi koje je GSK provodio 1998. i kasnijih uvođenja dvostrukih cijena drugih proizvođača. Povrh toga, činjenica da te prakse drugih proizvođača dovode do istih problema vezanih uz tržišno natjecanje kao što su oni u slučaju koji je predmet pritužbe iz 1999. sama po sebi nema nikakva utjecaja, s obzirom na to da činjenica da je određeno ponašanje usporedivo u dvama predmetima ne znači da je jedan potaknuo ili utjecao na drugi.

119    Kao četvrto, također treba odbiti tvrdnju prema kojoj je takva uzročna veza mogla biti dokazana činjenicom da je navodna Komisijina neaktivnost u predmetu koji je predmet pritužbe iz 1999. dala „de facto zeleno svjetlo” uvođenju izvoznih ograničenja u Španjolskoj. S jedne strane, kao što to Komisija pravilno primjećuje, činjenica nedonošenja odluke o povredi ne može sama po sebi biti odlučujuća za samoprocjenu koju poduzetnici provode na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a, s obzirom na to da bi se ta samoprocjena trebala zasnivati na aktualnim okolnostima na tržištu, a ne na odluci kojom se odbija pritužba zbog nedostatka interesa Unije za povredu koja je prestala stvarati učinke od 1998. S druge strane, Komisijine aktivnosti nakon objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P (vidjeti točku 14. ove presude) kao i pokretanje nove istrage o navodnim praksama dvostrukih cijena u Španjolskoj koje primjenjuju drugi poduzetnici osim GSK‑a (predmet AT.39973 – Sustavi cijena za distribuciju lijekova u Španjolskoj) drugi poduzetnici ne mogu smatrati „neaktivnošću” koja bi im dala zeleno svjetlo za uvođenje sustava dvostrukih cijena u Španjolskoj.

120    Kao peto, treba zaključiti da nije moguće razlučiti proturječje između, s jedne strane, uvodne izjave 28. pobijane odluke – prema kojoj je navodno široka primjena sustava dvostrukih cijena u Španjolskoj povezana, među ostalim čimbenicima, i sa zakonodavnim mjerama uvedenima tijekom ispitivanja predmeta GSK, osobito Leyom 29/2006 de garantías y uso racional de los medicamentos y productos sanitarios (Zakon 29/2006 o jamstvima i razumnom korištenju lijekova) od 26. srpnja 2006. (BOE br. 178 od 27. srpnja 2006., str. 28122.) – i, s druge strane, Komisijina odbijanja dopisom od 4. studenoga 2008. druge pritužbe koju je tužitelj podnio u odnosu na nove zakonodavne izmjene koje je uveo Zakon 29/2006. S jedne strane, iz teksta uvodne izjave 28. pobijane odluke proizlazi da te zakonodavne mjere čine jedan od čimbenika, ali ne i jedini, navodne primjene sustava dvostrukih cijena i, s druge strane, to je proturječje povezano s razmatranjima koja prelaze opseg pritužbe iz 1999. i koja u svakom slučaju ne mogu dokazati dugoročne učinke prakse koja se u ovom slučaju osporava.

121    Uzimajući u obzir prethodno navedeno, tužiteljeva teza prema kojoj GSK‑ovo ponašanje nastavlja proizvoditi učinke protivne tržišnom natjecanju nije osnovana, s obzirom na to da nije dokazao postojanje uzročne veze između sustava koji je kratkotrajno provodio GSK 1998. i navodnih „učinaka protivnim tržišnom natjecanju” koji proizlaze iz praksi koje sada primjenjuju drugi farmaceutski proizvođači.

122    Prema tome, treba zaključiti da nije utvrđeno da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni u odnosu na nepostojanje dugoročnih učinaka koji proizlaze iz sporazuma na španjolskom tržištu.

 Četvrti dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na Komisijinoj očito pogrešnoj ocjeni činjenice da se slučaj koji je predmet pritužbe iz 1999. može valjano iznijeti pred nacionalna tijela

123    Tužitelj smatra da, protivno onomu što tvrdi Komisija, slučaj koji je predmet pritužbe iz 1999. nije moguće djelotvorno iznijeti pred nacionalna tijela, s obzirom na to da ona nisu u dobrom položaju za ocjenu predmeta takve naravi. Prema tužitelju, Komisija bi u tom slučaju općenito bila u boljem položaju od nacionalnih tijela. Kao prvo, ona raspolaže relevantnim dokazima u spisu. Kao drugo, usporedna trgovina zbog svoje specifične naravi po definiciji utječe na više država članica. Kao treće, nesporno je da španjolska tijela i sudovi ne raspolažu sredstvima, saznanjima ili čak iskustvom koje je nužno za pribavljanje i analizu složenih gospodarskih podataka koji su prijeko potrebni u okviru analize koja se provodi na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a. Kao četvrto, tužitelj ističe da je Komisija počinila očitu pogrešku u tumačenju članaka 5. i 10. Uredbe br. 1/2003 kada je tvrdila da je španjolsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja moglo „donijeti valjanu odluku prema članku 101. stavku 3. UFEU‑a u predmetu GSK”. Prema tužitelju, na temelju članka 5. Uredbe br. 1/2003 nacionalna tijela ne mogu donositi pojedinačne odluke kojima se utvrđuje da su ispunjeni uvjeti iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a i na temelju članka 10. Uredbe br. 1/2003 samo Komisija može odlukom utvrditi da su primjenjiva četiri uvjeta navedena u članku 101. stavku 3. UFEU‑a. Kao peto, Komisija je također bila u boljem položaju za ispitivanje i donošenje odluke sukladno članku 101. stavku 3. UFEU‑a, kako bi osigurala administrativnu učinkovitost, s obzirom na to da je Komisija već uložila znatan trud u taj predmet, i, s druge strane, pravnu sigurnost nacionalnim tijelima tržišnog natjecanja kada se budu susretala sa sličnim slučajevima u budućnosti.

124    Kao prvo, valja podsjetiti na to da na temelju članaka 4. i 5. Uredbe br. 1/2003 Komisija i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje imaju usporedne ovlasti za primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a te da struktura Uredbe br. 1/2003 počiva na uskoj suradnji između njih (presuda od 16. listopada 2013., Vivendi/Komisija, T‑432/10, neobjavljena, EU:T:2013:538, t. 26.). Stoga u okviru svoje ocjene Komisija također može uzeti u obzir mjere koje su poduzela navedena nacionalna tijela (vidjeti presudu od 3. srpnja 2007., Au Lys de France/Komisija, T‑458/04, neobjavljenu, EU:T:2007:195, t. 72. i navedenu sudsku praksu). Naime, Komisija može odbiti pritužbu uz obrazloženje da njezin podnositelj može pokrenuti postupak za ostvarenje svojih prava pred nacionalnim sudovima (vidjeti u tom smislu presude od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 88. do 96.; od 24. siječnja 1995., Tremblay i dr./Komisija, T‑5/93, EU:T:1995:12, t. 65. do 74. i od 9. siječnja 1996., Koelman/Komisija, T‑575/93, EU:T:1996:1, t. 78. i 79.; vidjeti također Obavijest o postupanju s pritužbama, t. 44. prvu alineju i poglavlje II.). Naprotiv, ni Uredba br. 1/2003 ni Obavijest Komisije o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja (SL 2004., C 101, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 231.) ne predviđaju pravilo o podjeli ovlasti između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje niti stvaraju prava ili očekivanja za poduzetnika u vezi s time da će njegov predmet rješavati određeno tijelo nadležno za tržišno natjecanje (presude od 13. srpnja 2011., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, EU:T:2011:364, t. 78. i od 17. prosinca 2014., Si.mobil/Komisija, T‑201/11, EU:T:2014:1096, t. 38. i 39.).

125    Prema tome, čak i pod pretpostavkom da je, kao što to tvrdi tužitelj, Komisija u posebno dobrom položaju za rješavanje predmeta i da nacionalna tijela nisu u dobrom položaju da to učine, poduzetnici koji podnose pritužbe, kao što je tužitelj, nemaju nikakva prava zahtijevati da se njihovim predmetom bavi Komisija (vidjeti u tom smislu presude od 17. prosinca 2014., Si.mobil/Komisija, T‑201/11, EU:T:2014:1096, t. 40. i od 30. rujna 2016., Trajektna luka Split/Komisija, T‑70/15, EU:T:2016:592, t. 43. (neobjavljena)).

126    Kao drugo, treba podsjetiti na to da iz obrazloženja Uredbe br. 1/2003 i osobito njezinih uvodnih izjava 1., 6., 8. i 35. proizlazi da su uže sudjelovanje tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje u provedbi članaka 101. i 102. UFEU‑a i nametnuta im obveza primjene tih odredaba kada bi se moglo utjecati na trgovinu između država članica namijenjeni upravo postizanju cilja učinkovitosti, kojemu teži navedena uredba. Tako zahtjev učinkovitosti ne može – uz opasnost dovođenja u pitanje dosega članka 13. Uredbe br. 1/2003, na temelju kojeg Komisija može odbiti pritužbu s obrazloženjem da se tijelo države članice bavi tim predmetom – dovesti do obveze da u okviru provođenja te konkretne odredbe provjeri raspolaže li dotično tijelo nadležno za tržišno natjecanje institucionalnim, financijskim i tehničkim sredstvima za ispunjavanje zadaće koja mu je povjerena Uredbom br. 1/2003 (presuda od 17. prosinca 2014., Si.mobil/Komisija, T‑201/11, EU:T:2014:1096, t 56. i 57.).

127    Prema tome i u pogledu sustava suradnje koji je uveden Uredbom br. 1/2003 između Komisije i tijela za tržišno natjecanje država članica, treba zaključiti da je Komisija mogla a da ne počini pogrešku u ocjeni pretpostaviti da nacionalna tijela imaju sposobnost učinkovite provedbe pravila, standarda i politika koji čine zakonodavni korpus Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 30. rujna 2016., Trajektna luka Split/Komisija, T‑70/15, EU:T:2016:592, t. 53.) i, osobito, zaključiti da su španjolska nacionalna tijela mogla postupiti u slučaju koji je bio predmet pritužbe iz 1999. na nacionalnoj razini, pribavljanjem svih potrebnih dokaza, uključujući i pristup mehanizmima suradnje iz članaka 12. i 15. Uredbe br. 1/2003. Povrh toga i u svakom slučaju, dokazi koje je tužitelj podnio Komisiji i osobito oni koji se odnose na navodni nedostatak potrebnog iskustva za provedbu gospodarske analize ili teškoće u pribavljanju nužnih informacija ne dokazuju dostatno da kod španjolskih tijela za tržišno natjecanje postoje institucionalni nedostaci koji bi ih onemogućili u provedbi tog zadatka.

128    Isto tako, nije dokazano da španjolski sudovi nemaju sposobnost za provjeru zakonitosti odluka španjolskih tijela za tržišno natjecanje. Kao što to Komisija opravdano primjećuje, nijedan od postupaka koji su u tijeku vezanih uz navodne prakse dvostrukih cijena u Španjolskoj, na koje se tužitelj poziva, ne može dokazati navodnu nesposobnost španjolskih sudova da pravilno primjenjuju članak 101. stavak 3. UFEU‑a. S jedne strane, nijedan od sudskih postupaka ne odnosi se na sporazum i, s druge strane, kada je riječ o onima koji se odnose na prakse koje navodno provode drugi poduzetnici, iz dokaza koje je tužitelj podnio ne proizlazi da su nacionalni sudovi pogrešno tumačili presude u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P. Primjerice, presuda Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) donesena 3. prosinca 2014. u predmetu br. 4792/2011, Pharma/Pfizer SLU, koja usto upućuje na navedene presude u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, čak i ako se načelno odnosi na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazuje da taj sud ima sva sredstva za provođenje analize sukladno sudskoj praksi koja proizlazi iz tih presuda, također, ako je potrebno, i u pogledu članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

129    Kao treće, treba primijetiti da, iako osporavana praksa utječe na državna područja više država članica, zbog specifične naravi usporedne trgovine, ta okolnost sama po sebi nije dostatna kako bi se zaključilo da je pritužba iz 1999. od dostatnog interesa Unije. Ako to ne bi bio slučaj, Komisija bi morala postupati po svakoj pritužbi koja se odnosi na navodnu povredu koja obuhvaća više država članica, i to neovisno o ocjeni drugih kriterija za vrednovanje interesa Unije i naravi osnovanosti pritužbe (vidjeti u tom smislu presude od 12. rujna 2007., UFEX i dr./Komisija, T‑60/05, EU:T:2007:269, t. 158. i od 13. rujna 2012., Protégé International/Komisija, T‑119/09, neobjavljenu, EU:T:2012:421, t. 77.). Iz toga proizlazi da transnacionalni doseg predmetnog ponašanja sam po sebi nije dostatan za pridavanje interesa Unije.

130    Kao četvrto, kada je riječ o primjeni članka 5. Uredbe br. 1/2003, iz njegova teksta jasno proizlazi da „tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje imaju ovlasti primjenjivati članke [101.] i [102. UFEU‑a] u pojedinačnim slučajevima” i da „u tu svrhu, ona mogu, po službenoj dužnosti ili postupajući po pritužbi, donositi odluke u kojima će: […] zahtijevati da se povreda zakona otkloni, […] odrediti privremene mjere, […] prihvatiti obveze [i] izricati kazne, dnevne ili druge kazne predviđene nacionalnim propisima”. Sukladno članku 5. drugom stavku Uredbe br. 1/2003, nacionalna tijela za tržišno natjecanja „mogu također odlučiti da ne postoji temelj za pokretanje postupka”. Nadalje, treba podsjetiti na to da je Uredba br. 1/2003 ukinula centralizirani sustav iz Uredbe br. 17, koji se temeljio na sustavu prijave putem zahtjeva za negativnim rješenjem ili, ako ne time, pojedinačnim izuzećem, koji je zamijenio sustav zakonskog izuzeća, a kojim se tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja i sudovima država članica priznaju ovlasti primjene ne samo članka 101. stavka 1. UFEU‑a i članka 102. UFEU‑a nego i članka 101. stavka 3. UFEU‑a (vidjeti uvodne izjave 3. i 4. Uredbe br. 1/2003). Prema tome, protivno onomu što tvrdi tužitelj, nacionalna tijela za tržišno natjecanje mogu jasno ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti koje postavlja članak 101. stavak 3. UFEU‑a.

131    Taj zaključak ne može dovesti u pitanje tužiteljev argument prema kojem, na temelju članka 10. Uredbe br. 1/2003 i sukladno presudi od 3. svibnja 2011., Tele2 Polska (C‑375/09, EU:C:2011:270), samo Komisija odlukom može utvrditi da su primjenjiva četiri uvjeta navedena u članku 101. stavku 3. UFEU‑a.

132    Ponajprije, naime, treba primijetiti da članak 10. Uredbe br. 1/2003 propisuje da Komisija može „odlukom utvrditi da se članak [101. UFEU‑a] ne primjenjuje na sporazum […], bilo iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti iz članka [101. stavka 1. UFEU‑a], ili zato što su ispunjeni uvjeti iz članka [101. stavka 3. UFEU‑a]”. Sukladno prvoj rečenici tog istog članka, takvu odluku, čiji značaj nije konstitutivan, nego samo deklaratoran, Komisija može donijeti samo „postupajući po službenoj dužnosti” i „kada u vezi s primjenom članaka [101. i 102. UFEU‑a] to zahtijeva javni interes [Unije]” (vidjeti također uvodnu izjavu 14. Uredbe br. 1/2003). Budući da se pobijanom odlukom ne zaključuje da nacionalna tijela mogu donijeti odluku na temelju članka 10. Uredbe br. 1/2003, taj prigovor također treba odbiti.

133    Nadalje, kada je riječ o presudi od 3. svibnja 2011., Tele2 Polska (C‑375/09, EU:C:2011:270), Sud je u njezinoj točki 32. doista naveo da „nacionalno tijelo za tržišno natjecanje nije [moglo] donijeti odluku kojom se utvrđuje da nije bilo povrede članka 102. UFEU‑a”. Ta se sudska praksa, po analogiji, također primjenjuje na članak 101. UFEU‑a, s obzirom na to da je Sud ocijenio da se „takvom ‚negativnom’ odlukom o meritumu riskira nanošenje štete ujednačenoj primjeni članaka 101. i 102. UFEU‑a” (presuda od 3. svibnja 2011., Tele2 Polska, C‑375/09, EU:C:2011:270, t. 28.; vidjeti također u tom smislu presudu od 21. siječnja 2015., easyJet Airline/Komisija, T‑355/13, EU:T:2015:36, t. 32.).

134    Međutim, činjenica da nacionalno tijelo ne bi moglo donijeti odluke kojima se utvrđuje da nije došlo do povrede članka 101. UFEU‑a nije istovjetna nemogućnosti nacionalnog tijela za tržišno natjecanje da primijeni članak 101. stavak 3. UFEU‑a. Preciznije, sukladno članku 5. drugom stavku Uredbe br. 1/2003, nacionalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja može na temelju informacija kojima raspolaže odlučiti, ako nisu ispunjeni uvjeti za zabranu navedeni u članku 101. UFEU‑a, da s njegove strane nema razloga za intervenciju. Posljedično, nacionalno tijelo za tržišno natjecanje može ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti propisani člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a i, ako je tako, odlučiti da nema potrebe za intervencijom.

135    Povrh toga, treba istaknuti da radi ocjene može li se predmet valjano iznijeti pred nacionalna tijela nije važan ishod ispitivanja pritužbe od strane nacionalnog tijela za tržišno natjecanje, nego činjenica da ju je to tijelo ispitalo (vidjeti po analogiji presudu od 21. siječnja 2015., easyJet Airline/Komisija, T‑355/13, EU:T:2015:36, t. 27.), što je u ovom slučaju nesporno.

136    Kao peto i posljednje, kada je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je Komisija također trebala nastaviti s istragom kada je španjolskom tijelu za tržišno natjecanje oduzela njegove ovlasti za nastavak rješavanja predmeta, s jedne strane, treba primijetiti da, prema sudskoj praksi Suda, Uredba br. 1/2003 ne navodi da pokretanjem postupka Komisija trajno i konačno nacionalnim tijelima za tržišno natjecanje oduzima ovlasti za primjenu nacionalnog zakonodavstva u području tržišnog natjecanja. Nadležnost nacionalnih tijela za tržišno natjecanje obnavlja se čim se okonča postupak koji je pokrenula Komisija (presuda od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr., C‑17/10, EU:C:2012:72, t. 78. do 80.). S druge strane i u svakom slučaju, na temelju uvodne izjave 18. Uredbe br. 1/2003, eventualna obustava ili prekid postupka tijela nadležnog za zaštitu tržišnog natjecanja zbog toga što neko drugo tijelo vodi ili je vodilo isti predmet „ne sprečava Komisiju da odbaci pritužbu zbog nepostojanja interesa [Unije], budući da joj je na temelju primjera iz sudske prakse Suda to omogućeno, čak i kada niti jedno tijelo nadležno za tržišno natjecanje ne pokaže namjeru da se bavi tim predmetom”.

137    S obzirom na prethodno navedeno, treba zaključiti da nije utvrđeno da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni navodeći da se predmet mogao iznijeti pred nacionalna tijela. Iz toga slijedi da treba odbiti ovaj dio drugog tužbenog razloga.

138    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se drugi tužbeni razlog mora u cijelosti odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na izostanku dostatnog obrazloženja jer pobijana odluka ne sadržava analizu određenih činjeničnih i pravnih elemenata koje je tužitelj dostavio Komisiji nakon objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P

139    Tužitelj tvrdi da Komisija nije ispitala sva pravna i činjenična pitanja koja joj je podnio nakon objave presuda u predmetu T‑168/01 i u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, odnosno ona navedena u podnescima koje joj je dostavio 4. ožujka 2010. i 8. listopada 2011., te da obrazloženje pobijane odluke ne pokazuje da je Komisija provela analizu tih elemenata.

140    Kao prvo, kada je riječ o navodnom Komisijinu propuštanju ispitivanja, iz sudske prakse proizlazi da ona, kako bi ocijenila interes Unije za nastavak ispitivanja određenog predmeta, mora uzeti u obzir sva relevantna činjenična i pravna pitanja, kako bi mogla odlučiti na koji način postupati po pritužbi. Ona je osobito dužna pomno ispitati sve činjenične i pravne elemente s kojima ju je upoznao podnositelj pritužbe (vidjeti točku 76. ove presude).

141    U ovom slučaju treba podsjetiti na to da iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija slijedila postupak propisan člankom 7. Uredbe br. 773/2004. Stoga je u dopisu od 6. lipnja 2013. obavijestila tužitelja o analizi pritužbe iz 1999. te mu omogućila da iznese svoje argumente. Tužitelj je, naime, 18. srpnja 2013. podnio očitovanja koja je Komisija u pobijanoj odluci uzela u obzir. Kada je riječ o podnescima koje je tužitelj podnio 4. ožujka 2010. i 8. listopada 2011., a koji su predmet ovog tužbenog razloga, iz uvodne izjave 11. pobijane odluke proizlazi da ih je Komisija „pozorno ispitala”. U tom pogledu treba zaključiti da se ta dva podneska odnose, prvi, na analizu GSK‑ova sustava dvostrukih cijena nakon presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, kojim se, u bitnome, zaključuje da se sporazum ne može izuzeti na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a, i, drugi, na potrebu hitne Komisijine akcije s prijedlozima mogućih poteza. Iako na temelju sadržaja pobijane odluke nije moguće potvrditi da je Komisija stvarno ispitala te podneske, iz njihova sadržaja proizlazi da oni ne iznose pitanja koja već nisu bila iznesena tijekom upravnog postupka, uključujući ona nakon objave presude u predmetima C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P. Prema tome, uzimanje potonjih u obzir izričitim pozivanjem na njihov sadržaj u pobijanoj odluci opravdano nije bilo potrebno. Slijedom navedenog, prigovor da ti podnesci nisu uzeti u obzir treba odbiti.

142    Kao drugo, kad je riječ o prigovoru koji se temelji na nedostatku obrazloženja, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje akta mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ te jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima donošenja tog akta, a sudovima Unije da provode nadzor zakonitosti tih razloga (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu Komisija podliježe obvezi obrazlaganja kada odbije ispitati pritužbu. Budući da obrazloženje mora biti dovoljno precizno i podrobno kako bi Opći sud mogao provesti učinkovit nadzor nad Komisijinim izvršavanjem njezine diskrecijske ovlasti određivanja prioriteta (presuda od 21. siječnja 2015., easyJet Airline/Komisija, T‑355/13, EU:T:2015:36, t. 70.), ta je institucija dužna iznijeti činjenična pitanja o kojima ovisi opravdanje odluke i pravna razmatranja koja su je navela da donese tu odluku (vidjeti presudu od 9. ožujka 2012., Comité de défense de la viticulture charentaise/Komisija, T‑192/07, neobjavljenu, EU:T:2012:116, t. 69. i navedenu sudsku praksu). Konačno, Komisija nije obvezna usvojiti stajalište o svim argumentima koje je podnio podnositelj u podupiranju svoje pritužbe. Dovoljno je, naime, da Komisija izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke (presuda od 17. siječnja 1984., VBVB i VBBB/Komisija, 43/82 i 63/82, EU:C:1984:9, t. 22.; vidjeti također u tom smislu presudu od 12. srpnja 2007., AEPI/Komisija, T‑229/05, neobjavljenu, EU:T:2007:224, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

143    U ovom slučaju, kada je riječ o navodnoj povredi Komisijine obveze obrazlaganja, čak i ako ona nije odgovorila na sve tužiteljeve argumente koji su podneseni u dvama podnescima navedenima u točki 142. ove presude, ona je ipak jasno obrazložila shvaćanje koje je slijedila i osobito tri kriterija navedena u uvodnoj izjavi 23. pobijane odluke koji su je naveli na zaključak da ne postoji interes Unije, a koji također omogućuju tužitelju da shvati razloge za odbijanje pritužbe. Kao što je to navedeno u točki 141. ove presude, Komisija nije obvezna izričito usvojiti stajalište o svim argumentima na koje se oslanjao podnositelj u podupiranju svoje pritužbe. Ona samo treba utvrditi činjenice i pravne elemente koji imaju odlučujuću važnost u kontekstu odluke.

144    Stoga iz tih razmatranja proizlazi da je Komisija ispunila svoju obvezu ispitivanja i svoju obvezu obrazlaganja jasno i nedvosmisleno iznijevši činjenična i pravna razmatranja koja su je navela na odbijanje pritužbe iz 1999. Budući da ta pojašnjenja omogućuju Općem sudu da provede učinkovit nadzor nad Komisijinim izvršavanjem njezine diskrecijske ovlasti u pobijanoj odluci, valja zaključiti da je pobijana odluka u tom pogledu dovoljno obrazložena, čak i ako je izostalo Komisijino zauzimanje stajališta o argumentima istaknutima u okviru tužiteljevih podnesaka od 4. ožujka 2010. i 8. listopada 2011.

145    Treći tužbeni razlog može se stoga odbiti kao neosnovan te se stoga tužba mora odbiti u cijelosti.

 Troškovi

146    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, sukladno članku 135. stavku 1. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi, uz vlastite troškove, samo dio troškova druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.

147    U ovom slučaju tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevima. Međutim, u okviru ispitivanja ove tužbe pokazalo se da je Komisija u uvodnim izjavama 9. i 46. pobijane odluke pogrešno karakterizirala Odluku iz 2001. (vidjeti točke 62. i 63. ove presude) te je, s druge strane, u uvodnoj izjavi 18. pobijane odluke primijenila u najmanju ruku dvojbenu formulaciju o istrazi koju je trebala provesti na temelju pritužbe iz 1999. (vidjeti točku 64. ove presude).

148    U tim okolnostima Opći sud smatra da je pravično da svaka stranka snosi vlastite troškove, uključujući intervenijente.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Svaka stranka snosi vlastite troškove.

Kanninen Iliopoulos Calvo‑Sotelo Ibáñez‑Martín

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 26. rujna 2018.

Tajnik       Predsjednik

E. Coulon

Sadržaj

Okolnosti spora

Prvotni upravni postupak

Postupak pred Općim sudom i Sudom

Postupak pred Komisijom nakon presude u predmetima C 501/06 P, C513/06 P, C515/06 P i C519/06 P

Pobijana odluka

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u primjeni članaka 266., 101. i 105. UFEU a i članka 7. Uredbe br. 1/2003 kada je riječ o tumačenju presuda u predmetu T168/01 i u predmetima C501/06 P, C513/06 P, C515/06 P i C519/06 P kao i povredi obveze obrazlaganja i prava na saslušanje

Predmetnost prvog tužbenog razloga

Osnovanost prvog tužbenog razloga

– Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 266. UFEUa

– Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članaka 101. i 105. UFEUa u vezi s člankom 7. Uredbe br. 1/2003

– Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatnom obrazloženju i povredi prava na saslušanje

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u primjeni članaka 101. i 105. UFEU a, izostanku obrazloženja protivno članku 296. UFEUa prilikom ocjene postojanja interesa Unije i povredi tužiteljeva prava na saslušanje

Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na postojanju interesa Unije zbog samih presuda u predmetu T 168/01 i u predmetima C501/06 P, C513/06 P, C515/06 P i C519/06 P

Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očito pogrešnoj primjeni i izostanku Komisijina obrazloženja prestanka GSK ova ponašanja 1998. kao kriterija ocjene postojanja interesa Unije

Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na Komisijinoj očito pogrešnoj ocjeni nepostojanja dugoročnih učinaka na španjolsko tržište koji bi proizlazili iz sporazuma

Četvrti dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na Komisijinoj očito pogrešnoj ocjeni činjenice da se slučaj koji je predmet pritužbe iz 1999. može valjano iznijeti pred nacionalna tijela

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na izostanku dostatnog obrazloženja jer pobijana odluka ne sadržava analizu određenih činjeničnih i pravnih elemenata koje je tužitelj dostavio Komisiji nakon objave presude u predmetima C 501/06 P, C513/06 P, C515/06 P i C519/06 P

Troškovi

*      Jezik postupka: engleski