PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo prošireno vijeće)
18. lipnja 2019.(*)
„Državne potpore – Odluka koju je donio arbitražni sud osnovan pod okriljem Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) – Isplata naknade štete dodijeljene određenim gospodarskim subjektima – Odluka kojom se potpora proglašava nespojivom s unutarnjim tržištem i nalaže njezin povrat – Nadležnost Komisije”
U predmetima T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15,
European Food SA, sa sjedištem u Drăgăneştiu (Rumunjska),
Starmill SRL, sa sjedištem u Drăgăneştiu,
Multipack SRL, sa sjedištem u Drăgăneştiu,
Scandic Distilleries SA, sa sjedištem u Oradei (Rumunjska),
koje zastupaju K. Struckmann, G. Forwood, odvjetnici, i A. Kadri, solicitor,
tužitelji u predmetu T‑624/15,
Ioan Micula, sa stalnom adresom u Oradei (Rumunjska), kojeg zastupaju K. Struckmann, G. Forwood i A. Kadri,
tužitelj u predmetu T‑694/15,
Viorel Micula, sa stalnom adresom u Oradei,
European Drinks SA, sa sjedištem u Şteiu (Rumunjska),
Rieni Drinks SA, sa sjedištem u Rieniju (Rumunjska),
Transilvania General Import‑Export SRL, sa sjedištem u Oradei,
West Leasing International SRL, sa sjedištem u Păntășeștiu (Rumunjska),
koje su zastupali J. Derenne, D. Vallindas, odvjetnici, A. Dashwood, barrister, i V. Korom, solicitor, a zatim J. Derenne, D. Vallindas i A. Dashwood,
tužitelji u predmetu T‑704/15,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju P.-J. Loewenthal i T. Maxian Rusche, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupiru
Kraljevina Španjolska, koju zastupaju S. Centeno Huerta i A. Rubio González, u svojstvu agenata,
i
Mađarska, koju su zastupali M. Fehér, G. Koós i M. Bóra, a zatim M. Fehér i G. Koós, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
povodom triju zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojima se traži poništenje Odluke Komisije (EU) 2015/1470 od 30. ožujka 2015. o državnoj potpori SA.38517 (2014/C) (ex 2014/NN) koju je provela Rumunjska – Arbitražna odluka Micula protiv Rumunjske od 11. prosinca 2013. (SL 2015., L 232, str. 43.),
OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće),
u sastavu: M. Prek (izvjestitelj), predsjednik, E. Buttigieg, F. Schalin, B. Berke i M. J. Costeira, suci,
tajnik: P. Cullen, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 20. ožujka 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti sporova
1 Tužitelji, European Food SA, Starmill SRL, Multipack SRL i Scandic Distilleries SA, u predmetu T‑624/15, Ioan Micula, u predmetu T‑694/15, Viorel Micula, European Drinks SA, Rieni Drinks SA, Transilvania General Import‑Export SRL i West Leasing International SRL, u predmetu T‑704/15, navedeni su u Odluci Komisije (EU) 2015/1470 od 30. ožujka 2015. o državnoj potpori SA.38517 (2014/C) (ex 2014/NN) koju je provela Rumunjska – Arbitražna odluka Micula protiv Rumunjske od 11. prosinca 2013. (SL 2015., L 232, str. 43., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) kao primatelji naknade štete koja im je dodijeljena arbitražnom odlukom (u daljnjem tekstu: arbitražna odluka) koju je 11. prosinca 2013. u predmetu ARB/05/20 Micula i dr. protiv Rumunjske donio arbitražni sud osnovan pod okriljem Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) (u daljnjem tekstu: arbitražni sud).
2 Ioan i Viorel Micula, švedski državljani s boravištem u Rumunjskoj, većinski su dioničari grupe European Food and Drinks Group (EFDG), koja se bavi proizvodnjom hrane i pića u regiji Ştei‑Nucet u okrugu Bihor u Rumunjskoj. European Food, Starmill, Multipack, Scandic Distilleries, European Drinks, Rieni Drinks, Transilvania General Import‑Export i West Leasing International dio su EFDG‑a.
Rumunjski propisi i ulaganje tužiteljâ
3 Europski sporazum o pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Rumunjske, s druge strane (SL 1994., L 357, str. 2., u daljnjem tekstu: Europski sporazum), stupio je na snagu 1. veljače 1995. Na temelju njegova članka 64. stavka 1. točke iii. svaka javna potpora kojom se narušava tržišno natjecanje ili prijeti njegovu narušavanju stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, u mjeri u kojoj utječe na trgovinu između Europskih zajednica i Rumunjske, proglašavala se nespojivom s pravilnim funkcioniranjem Europskog sporazuma. Na temelju članka 64. stavka 2. Europskog sporazuma sve prakse koje nisu u skladu s navedenim člankom ocjenjivale su se „na temelju mjerila koja proizlaze iz primjene pravila iz članaka 85., 86. i 92. [UEEZ‑a, sada članaka 101., 102. i 107. UFEU‑a]”. Usto, člancima 69. i 71. Europskog sporazuma Rumunjsku se obvezalo da svoje nacionalno zakonodavstvo uskladi s pravnom stečevinom.
4 Kako bi ispunila obvezu usklađivanja predviđenu Europskim sporazumom, Rumunjska je 1999. donijela Zakon br. 143/1999 o državnim potporama, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2000. U tom zakonu, koji sadržava istu definiciju državnih potpora kao što je ona iz članka 64. Europskog sporazuma i prava Europske unije, Consiliul Concurenţei (Vijeće za tržišno natjecanje, Rumunjska) i Oficiul Concurenței (Ured za tržišno natjecanje, Rumunjska) imenovani su kao nacionalna tijela za nadzor državnih potpora, nadležna za ocjenjivanje spojivosti državnih potpora koje je Rumunjska dodijelila poduzetnicima.
5 Rumunjske su vlasti 2. listopada 1998. donijele Hitnu vladinu uredbu br. 24/1998 (u daljnjem tekstu: Vladina uredba br. 24), kojom su određenim ulagačima u regijama u nepovoljnom položaju koji su dobili potvrdu o statusu trajnog ulagača dodijelile niz poticaja, i to, među ostalim, olakšice kao što su oslobođenje od carine i poreza na dodanu vrijednost za strojeve i povrat carine na sirovine te oslobođenje od poreza na dobit dok je god predmetno područje određeno kao regija u nepovoljnom položaju.
6 Rumunjska vlada odlučila je koje bi regije trebalo odrediti kao regije u nepovoljnom položaju te je utvrdila da mogu biti određene kao takve najdulje deset godina. Odlukom od 25. ožujka 1999., koja se primjenjuje od 1. travnja 1999., navedena je vlada rudarsko područje Ștei‑Nucet u okrugu Bihor proglasila regijom u nepovoljnom položaju na razdoblje od deset godina.
7 Vijeće za tržišno natjecanje donijelo je 15. svibnja 2000. Odluku br. 244/2000, kojom je utvrdilo da nekoliko poticaja dodijeljenih na temelju Vladine uredbe br. 24 treba smatrati državnim potporama poslovanju koje dovode do narušavanja tržišnog natjecanja i koje stoga treba ukinuti.
8 Hitna vladina uredba br. 75/2000 (u daljnjem tekstu: Vladina uredba br. 75), kojom je izmijenjena Vladina uredba br. 24 (u daljnjem tekstu, zajedno: Vladina uredba), stupila je na snagu 1. srpnja 2000.
9 Vijeće za tržišno natjecanje osporavalo je pred Curteom de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) to što, unatoč donošenju Vladine uredbe br. 75, njegova odluka br. 244/2000 nije bila provedena. Taj je zahtjev 26. siječnja 2001. odbačen zato što je Vladinu uredbu br. 75 trebalo smatrati zakonodavnom, a ne upravnom mjerom i zato što Vijeće za tržišno natjecanje stoga nije moglo osporavati njezinu zakonitost na temelju Zakona br. 143/1999. Tu je odluku 19. veljače 2002. potvrdila Înalta Curte de Casație şi Justiție (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska).
10 Na temelju potvrda o statusu trajnog ulagača, koju je European Food dobio 1. lipnja 2000., a Starmill i Multipack 17. svibnja 2002., ta su društva poduzela određena ulaganja u rudarskom području Ștei‑Nucet.
11 U veljači 2000. Rumunjska je započela pregovore o pristupanju Uniji. U kontekstu tih pregovora Unija je u Zajedničkom stajalištu od 21. studenoga 2001. utvrdila da Rumunjska ima „niz postojećih kao i novih nespojivih programa potpore koji nisu usklađeni sa stečevinom”, uključujući „olakšice dodijeljene na temelju [Vladine uredbe]”.
12 Rumunjska je 26. kolovoza 2004., uz pojašnjenje da, „[k]ako bi se ispunili kriteriji iz pravilâ Zajednice o državnim potporama te kako bi se završili pregovori u okviru poglavlja 6. (Politika tržišnog natjecanja), iz nacionalnog zakonodavstva treba ukloniti sve oblike državne potpore koji nisu u skladu s pravnom stečevinom u tom području”, ukinula sve poticaje dodijeljene na temelju Vladine uredbe osim olakšice za porez na dobit. To je ukidanje stupilo na snagu 22. veljače 2005.
13 Rumunjska je 1. siječnja 2007. pristupila Uniji. U točki 1. dijela 2., naslovljenog „Politika tržišnog natjecanja”, Priloga V. Aktu o uvjetima pristupanja Republike Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji i prilagodbama Ugovorâ na kojima se temelji Europska unija (SL 2005., L 157, str. 203., u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju), ni Vladina uredba br. 24 ni Vladina uredba br. 75 nisu navedene kao mjere potpore koje bi se smatrale postojećim potporama u trenutku tog pristupanja.
Arbitražni postupak
14 Bilateralni ugovor o ulaganju koji su 29. svibnja 2002. sklopile Vlada Kraljevine Švedske i rumunjska vlada radi poticanja i uzajamne zaštite ulaganja (u daljnjem tekstu: BIT) stupio je na snagu 1. srpnja 2003. Tim se ugovorom za ulagače iz obiju zemalja (uključujući ulaganja dogovorena prije stupanja na snagu BIT‑a) predviđaju određene mjere zaštite prilikom ulaganja ulagača iz jedne zemlje u drugu zemlju. U članku 2. stavku 3. BIT‑a osobito se određuje da „[s]vaka ugovorna strana u svakom trenutku osigurava pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja ulagačâ druge ugovorne strane te ne smije proizvoljnim i diskriminirajućim mjerama otežavati navedenim ulagačima vođenje, upravljanje, održavanje, korištenje, uživanje ili prodaju navedenih ulaganja”. Usto, člankom 7. BIT‑a predviđa se da sporove između ulagačâ i država potpisnica rješava, među ostalim, arbitražni sud pod okriljem ICSID‑a.
15 Nakon ukidanja poticaja za ulaganje predviđenih Vladinom uredbom petero tužitelja, odnosno Ioan i Viorel Micula, European Food, Starmill i Multipack (u daljnjem tekstu: tužitelji u arbitraži), tražili su 28. srpnja 2005. da se osnuje arbitražni sud u skladu s člankom 7. BIT‑a.
16 U Odluci od 24. rujna 2008. arbitražni sud smatrao je da su zahtjevi tužiteljâ u arbitraži dopušteni. Tužitelji u arbitraži prvotno su tražili da se ponovno uvedu ukinuti poticaji za ulaganje. Zatim su djelomično povukli svoj zahtjev i umjesto toga tražili naknadu štete koju su pretrpjeli zbog ukidanja navedenih poticaja. Navedeni tužitelji tvrdili su da je Rumunjska ukidanjem poticaja iznevjerila legitimna očekivanja ulagačâ da će ti poticaji načelno biti dostupni do 1. travnja 2009. Stoga, prema mišljenju tužiteljâ u arbitraži, Rumunjska nije ispunila svoju obvezu da švedskim ulagačima omogući pošteno i pravedno postupanje u skladu s člankom 2. stavkom 3. BIT‑a.
17 U arbitražnom postupku Europska komisija intervenirala je kao amicus curiae. U intervenciji od 20. srpnja 2009. tvrdila je da su poticaji na temelju Vladine uredbe br. 24 „neusklađeni s pravilima Zajednice o regionalnoj potpori”, pri čemu je osobito napomenula da se „poticajima ne poštuju zahtjevi prava Zajednice u pogledu prihvatljivih troškova i intenziteta potpore [i da] olakšice čine potporu poslovanju koja je zabranjena pravilima o regionalnoj potpori”. Komisija je stoga tvrdila da bi „[s]vaka presuda kojom bi se ponovno uspostavili privilegiji koje je Rumunjska ukinula ili kojom bi se podnositeljima zahtjeva [u arbitraži] nadoknadila šteta za gubitak tih privilegija dovela do dodjeljivanja nove potpore koja ne bi bila u skladu s [UFEU‑om]” i da se „izvršenje [bilo koje odluke kojom se od Rumunjske traži da ponovno uspostavi programe ulaganja za koje je tijekom pristupnih pregovora utvrđeno da nisu u skladu s unutarnjim tržištem] prema tome ne može provesti ako bi bilo u nesuglasju s pravilima EU‑a o politici državnih potpora”.
18 Arbitražni sud arbitražnom je odlukom tužiteljima u arbitraži dodijelio naknadu štete na teret Rumunjske u iznosu od 791 882 452 rumunjska leua (RON) (oko 178 milijuna eura). Arbitražni sud zaključio je sljedeće:
„[U]kidanjem poticaja iz Vladine uredbe br. 24 prije 1. travnja 2009. Rumunjska nije postupila nerazumno ili u lošoj vjeri (osim toga što je […] postupila nerazumno zadržavanjem obveza ulagačâ nakon ukidanja poticaja). Međutim, [arbitražni] sud zaključio je […] da je Rumunjska iznevjerila legitimna očekivanja tužiteljâ [u arbitraži] da će ti poticaji biti dostupni, u načelno istom obliku, do 1. travnja 2009. Usto, Rumunjska nije postupila transparentno jer [navedene] tužitelje nije pravodobno obavijestila da će taj program biti ukinut prije predviđenog datuma njegova isteka. Sud stoga utvrđuje da Rumunjska nije uspjela ‚osigurati pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja’ tužiteljâ [u arbitraži] u smislu članka 2. stavka 3. BIT‑a.”
19 Arbitražni sud dodijelio je tužiteljima u arbitraži, među ostalim, naknadu štete, raspodijeljenu na sljedeći način:
– 85 100 000 RON za ukidanje olakšica za sirovine i povećane troškove šećera kao posljedicu toga;
– 17 500 000 RON za povećane troškove ostalih sirovina;
– 18 133 229 RON za gubitak mogućnosti stvaranja zaliha šećera po nižim cijenama;
– 255 700 000 RON za gubitak dobiti zbog neostvarene prodaje gotovih proizvoda;
– arbitražni sud usto je naložio Rumunjskoj plaćanje kamata, koje se za povećane troškove šećera i ostalih sirovina računaju od 1. ožujka 2007., za gubitak mogućnosti stvaranja zaliha šećera od 1. studenoga 2009., a za gubitak dobiti od 1. svibnja 2008.
20 Rumunjska je 18. travnja 2014. pokrenula postupak pred ad hoc odborom radi poništenja arbitražne odluke na temelju članka 52. Konvencije o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana drugih država, sklopljene 18. ožujka 1965. (u daljnjem tekstu: Konvencija ICSID‑a). U tom je okviru ad hoc odbor 7. rujna 2014. poništio suspenziju izvršenja arbitražne odluke, koju je bio prvotno odobrio, jer se Rumunjska, nakon što se o tom pitanju savjetovala s Komisijom, nije mogla, kao što je to navedeni odbor od nje tražio, bezuvjetno obvezati da će izvršiti arbitražnu odluku čak i ako to dovodi do povrede njezinih obveza, među ostalim, na temelju prava Unije i neovisno o bilo kojoj odluci koju donese Komisija.
21 Komisija je 15. listopada 2014. ad hoc odboru u okviru postupka za poništenje podnijela zahtjev za intervenciju u svojstvu strane koja nije u sporu. Ad hoc odbor odobrio je zahtjev za intervenciju 4. prosinca 2014. i Komisija je 9. siječnja 2015. dostavila svoja očitovanja kao amicus curiae u tom postupku. U trenutku donošenja pobijane odluke postupak za poništenje arbitražne odluke još je bio u tijeku.
Pravna sredstva koja su tužitelji u arbitraži podnijeli pred nacionalnim sudovima radi priznavanja i izvršenja arbitražne odluke
22 Četvero tužitelja (European Food, Starmill, Multipack i Ioan Micula) pokrenuli su 18. ožujka 2014. u Rumunjskoj sudski postupak radi izvršenja arbitražne odluke u skladu s člankom 54. Konvencije ICSID‑a, pri čemu su tražili isplatu 80 % nepodmirenog iznosa i pripadajuće kamate.
23 Tribunal București (Sud u Bukureštu, Rumunjska) odobrio je 24. ožujka 2014. izvršenje arbitražne odluke jer je smatrao da je arbitražna odluka, na temelju članka 54. Konvencije ICSID‑a, izravno izvršiv akt i da je treba smatrati pravomoćnom presudom donesenom na nacionalnoj razini, čime se stoga isključuje postupak za priznavanje navedene odluke na temelju rumunjskog zakonika o građanskom postupku. Sudski izvršitelj pokrenuo je 30. ožujka 2014. postupak izvršenja arbitražne odluke, pri čemu je rumunjskom ministarstvu financija odredio rok od šest mjeseci da u korist četvero tužitelja isplati 80 % nepodmirenog iznosa, u skladu s arbitražnom odlukom, uvećanog za kamate i ostale troškove.
24 Rumunjska je pred Tribunalom București (Sud u Bukureštu) osporavala izvršenje arbitražne odluke te je tražila da se donesu privremene mjere, odnosno privremena suspenzija izvršenja, dok taj sud ne odluči o meritumu u tom predmetu. Taj je sud 14. svibnja 2014. privremeno suspendirao izvršenje arbitražne odluke dok se ne donese odluka o meritumu tužbe kojom se osporava izvršenje i o zahtjevu za suspenziju izvršenja. Komisija je 26. svibnja 2014. intervenirala u taj postupak u skladu s člankom 23.a stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.). Komisija je pozvala Tribunal București (Sud u Bukureštu) da suspendira i poništi izvršenje arbitražne odluke i da Sudu Europske unije uputi dva prethodna pitanja u skladu s člankom 267. UFEU‑a.
25 Tribunal București (Sud u Bukureštu) odlučio je 23. rujna 2014. u predmetu koji se odnosi na privremenu mjeru tako što je povukao suspenziju i odbio zahtjev Rumunjske za suspenziju izvršenja arbitražne odluke zbog toga što je ad hoc odbor ICSID‑a bio poništio suspenziju izvršenja te odluke 7. rujna 2014. (vidjeti točku 20. ove presude). Rumunjska je 30. rujna 2014. uložila žalbu na presudu od 23. rujna 2014. Tribunal București (Sud u Bukureštu) odbio je 13. listopada 2014. zahtjev u pogledu upućivanja prethodnih pitanja Sudu Europske unije. Nakon odluke Komisije od 1. listopada 2014. o pokretanju formalnog istražnog postupka, predviđenog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, Rumunjska je 17. listopada 2014. u okviru postupka u tijeku pred Tribunalom București (Sud u Bukureštu) ponovno tražila donošenje privremenih mjera u obliku suspenzije izvršenja arbitražne odluke.
26 Tribunal București (Sud u Bukureštu) odbio je 24. studenoga 2014. tužbu kojom se osporava izvršenje koju je Rumunjska podnijela protiv rješenja od 24. ožujka 2014., uključujući zahtjev za privremene mjere od 17. listopada 2014. Rumunjska je 14. siječnja 2015. uložila žalbu na tu presudu.
27 Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) ukinula je 24. veljače 2015. presudu Tribunala București (Sud u Bukureštu) od 23. rujna 2014. i suspendirala izvršenje dok se ne donese presuda o žalbi na presudu tog suda od 24. studenoga 2014. Komisija je odlučila zatražiti odobrenje za intervenciju u okviru te žalbe na temelju članka 23.a stavka 2. Uredbe br. 659/1999.
28 Viorel Micula podnio je nekoliko zahtjeva za priznavanje arbitražne odluke u okviru postupaka egzekvature ili ex parte pred sudovima u Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu, Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske te Sjedinjenim Američkim Državama. Ioan Micula, European Food, Starmill i Multipack također su podnijeli zahtjev za priznavanje arbitražne odluke u okviru postupka ex parte u Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom pisanog dijela postupka pred Općim sudom ti su postupci još bili u tijeku.
Izvršenje arbitražne odluke, formalni istražni postupak i pobijana odluka
29 Komisijine službe obavijestile su 31. siječnja 2014. rumunjska tijela da bi svaka provedba ili izvršenje arbitražne odluke činilo novu potporu koju treba prijaviti Komisiji.
30 Rumunjska tijela obavijestila su 20. veljače 2014. Komisijine službe o isplati dijela naknade štete koju je arbitražni sud dodijelio tužiteljima u arbitraži prebijanjem poreza koji je rumunjskim tijelima dugovao jedan od tužitelja (European Food). Porezni dug koji je na taj način prebijen iznosio je 337 492 864 RON (oko 76 000 000 eura). Usto, Rumunjska je od Komisijinih službi zatražila dodatna pojašnjenja o mogućnosti plaćanja nepodmirenog iznosa fizičkoj osobi (Viorelu i Ioanu Miculi ili bilo kojoj drugoj fizičkoj osobi na koju bi se potraživanje moglo prenijeti).
31 Komisijine službe od Rumunjske su 12. ožujka 2014. zatražile dodatne informacije o mjerama koje namjerava poduzeti u pogledu daljnje provedbe ili izvršenja arbitražne odluke. Rumunjska je dostavila te informacije u dopisu od 26. ožujka 2014.
32 Dopisom od 1. travnja 2014. Komisijine službe upozorile su rumunjska tijela o mogućnosti da Komisija izda nalog za suspenziju kako bi osigurala da se ne isplaćuju nikakve nespojive državne potpore te su tražile od Rumunjske da podnesu svoje primjedbe u pogledu toga. Dopisom od 7. travnja 2014. Rumunjska je izjavila da ne želi podnijeti primjedbe o toj mogućnosti.
33 Komisija je 26. svibnja 2014. donijela Odluku C(2014) 3192, kojom je Rumunjskoj naložila da, na temelju članka 11. stavka 1. Uredbe br. 659/1999, smjesta suspendira sve mjere koje bi mogle dovesti do provedbe ili izvršenja arbitražne odluke jer bi takve mjere mogle činiti nezakonite državne potpore, sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o spojivosti tih državnih potpora s unutarnjim tržištem.
34 Dopisom od 1. listopada 2014. Komisija je obavijestila Rumunjsku o svojoj odluci da pokrene formalni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a u pogledu toga što je Rumunjska početkom 2014. djelomično izvršila arbitražnu odluku (vidjeti točku 30. ove presude) te u pogledu bilo kakve daljnje provedbe ili izvršenja arbitražne odluke. Komisija je u toj odluci, koja je objavljena u Službenom listu Europske unije 7. studenoga 2014., pozvala zainteresirane strane da dostave svoje primjedbe.
35 Sudski izvršitelj kojeg je imenovao Tribunal București (Sud u Bukureštu) izdao je 31. listopada 2014. nalog za zapljenu računâ rumunjskog ministarstva financija i tražio izvršenje 80 % arbitražne odluke. U trenutku donošenja pobijane odluke računi rumunjskog ministarstva financija u državnoj riznici i bankama bili su blokirani.
36 Rumunjska je 26. studenoga 2014. dostavila svoje primjedbe u pogledu odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka predviđenog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a. Tužitelji su podnijeli primjedbe kao zainteresirane strane 8. prosinca 2014., nakon što je Komisija odbila njihov zahtjev za produljenje roka za podnošenje primjedbi. Primjedbe tužiteljâ proslijeđene su Rumunjskoj, kojoj je pružena prilika da na njih odgovori. Očitovanja Rumunjske o primjedbama tužiteljâ podnesena su 27. siječnja 2015.
37 Tužitelji su, osim toga, tražili pristup cijeloj pisanoj korespondenciji između Komisije i Rumunjske koja se nalazila u spisu tog predmeta. Taj je zahtjev odbijen 19. prosinca 2014., a to je odbijanje potvrđeno 2. ožujka 2015.
38 Sudski izvršitelj zaplijenio je 5. siječnja 2015. s računâ rumunjskog ministarstva financija 36 484 232 RON (oko 8 100 000 eura). Od tog je iznosa potom u jednakim dijelovima prenio 34 004 232 RON (oko 7 560 000 eura) na troje od petero tužitelja u arbitraži te je preostali iznos zadržao kao naknadu za troškove izvršenja. U razdoblju od 5. do 25. veljače 2015. sudski izvršitelj zaplijenio je od rumunjskog ministarstva financija dodatnih 9 197 482 RON (oko 2 000 000 eura). Navedeno je ministarstvo 9. ožujka 2015. dobrovoljno prenijelo preostali nepodmiren iznos na temelju arbitražne odluke, odnosno 472 788 675 RON (oko 106 500 000 eura, uključujući troškove sudskog izvršitelja od 6 028 608 rumunjskih leua), na blokirani račun na ime petero tužitelja u arbitraži. Korisnici računa mogu podignuti taj novac samo ako Komisija donese odluku da je državna potpora dodijeljena na temelju arbitražne odluke spojiva s unutarnjim tržištem.
39 Dopisima od 9. i 11. ožujka 2015. rumunjska su tijela obavijestila Komisiju o zapljenama izvršenima u razdoblju od 5. do 25. veljače 2015. i o dobrovoljnoj isplati ostatka nepodmirenog iznosa na temelju arbitražne odluke na blokirani račun na ime petero tužitelja u arbitraži.
40 Prema tvrdnjama rumunjskih tijela arbitražna odluka u potpunosti je provedena.
41 Komisija je 30. ožujka 2015. donijela pobijanu odluku.
42 Pobijana odluka glasi kako slijedi:
„Članak 1.
Plaćanje naknade štete koju je dosudio arbitražni sud […] odlukom […] jedinstvenoj gospodarskoj jedinici u čijem su sastavu Viorel Micula, Ioan Micula, […] European Food, […] Starmill, […] Multipack, European Drinks, Rieni Drinks, Scandic Distilleries, Transilvania General Import‑Export i West Leasing čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU‑a] koja nije spojiva s unutarnjim tržištem.
Članak 2.
1. Rumunjska neće isplatiti nikakvu nespojivu potporu iz članka 1. i izvršit će povrat svih nespojivih potpora iz članka 1. koje su već isplaćene jednom od subjekata u sastavu jedinstvene gospodarske jedinice koja ostvaruje korist od te potpore u postupku djelomične provedbe ili izvršenja arbitražne odluke […] kao i svih potpora isplaćenih bilo kojem od subjekata u sastavu jedinstvene gospodarske jedinice koja ostvaruje korist od te potpore u postupku daljnje provedbe arbitražne odluke […] s kojima Komisija nije bila upoznata ili koje su isplaćene nakon datuma ove Odluke.
2. Viorel Micula, Ioan Micula, […] European Food, […] Starmill, […] Multipack, European Drinks, Rieni Drinks, Scandic Distilleries, Transilvania General Import‑Export i West Leasing zajednički su odgovorni za povrat državne potpore koju je primio jedan od njih.
3. Iznos koji treba vratiti je onaj proistekao iz provedbe ili izvršenja odluke […] (glavnica i kamate).
4. Na iznose za povrat obračunava se kamata od dana kada su ti iznosi stavljeni na raspolaganje korisnicima do njihovog stvarnog povrata.
5. Rumunjska će dostaviti točne datume kada je državna potpora stavljena na raspolaganje odnosnim korisnicima.
6. Obračunava se složena kamata u skladu s poglavljem V. Uredbe Komisije (EZ) br. 794/2004.
7. Rumunjska osigurava da se od dana donošenja ove Odluke ne izvršavaju daljnja plaćanja potpore iz članka 1.
Članak 3.
1. Povrat potpore iz članka 1. stupa na snagu odmah i odmah proizvodi učinak.
2. Rumunjska mora osigurati da se ova Odluka provede u roku od četiri mjeseca od dana njezine objave.
Članak 4.
1. U roku od dva mjeseca nakon objave ove Odluke Rumunjska ima obvezu podnijeti sljedeće informacije:
(a) ukupni iznos potpore koju je primio svaki subjekt iz članka 1. ove Odluke;
(b) detaljan opis već poduzetih i planiranih mjera kojima će se ispuniti uvjeti iz ove Odluke;
(c) dokumentaciju iz koje je vidljivo da je korisnicima naložen povrat potpore.
2. Rumunjska mora izvješćivati Komisiju o napretku nacionalnih mjera poduzetih radi provedbe ove Odluke do potpunog povrata potpore iz članka 1. Na jednostavan zahtjev Komisije dužna je odmah dostaviti informacije o već poduzetim i planiranim mjerama u svrhu ispunjavanja zahtjeva iz ove Odluke. Jednako tako, mora pružiti detaljne informacije o iznosima potpore i kamata za povrat koji su već naplaćeni od korisnika.
Članak 5.
Ova je Odluka upućena Rumunjskoj.”
Postupci i zahtjevi stranaka
43 Tužitelji su podnijeli predmetne tužbe zahtjevima dostavljenima tajništvu Općeg suda 6. studenoga (predmet T‑624/15), 30. studenoga (predmet T‑694/15) i 28. studenoga 2015. (predmet T‑704/15).
44 Odlukama od 18. ožujka odnosno 21. travnja 2016. (predmet T‑624/15), od 18. ožujka odnosno 22. travnja 2016. (predmet T‑694/15) i od 25. svibnja odnosno 21. travnja 2016. (predmet T‑704/15) predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odobrio je Kraljevini Španjolskoj i Mađarskoj da interveniraju u potporu Komisijinim zahtjevima.
45 Kraljevina Španjolska i Mađarska podnijele su svoje intervencijske podneske tajništvu Općeg suda 13. odnosno 14. srpnja 2016. (predmeti T‑624/15 i T‑694/15) i 14. srpnja 2016. (predmet T‑704/15). Tužitelji su podnijeli svoja očitovanja o tim podnescima u određenim rokovima.
46 Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u drugo vijeće, kojem su, slijedom toga, dodijeljeni ovi predmeti.
47 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. veljače 2017. tužitelji su tražili da se predmeti T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15 spoje u svrhu usmenog postupka. U očitovanjima o zahtjevu za spajanje od 14. ožujka 2017. Komisija se složila s time da se spoje predmeti T‑624/15 i T‑694/15, ali se protivila spajanju tih dvaju predmeta s predmetom T‑704/15.
48 Aktima koje su tužitelji podnijeli tajništvu Općeg suda 21. veljače 2017. u predmetima T‑624/15 i T‑694/15, a Komisija 4. svibnja 2017. u predmetima T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15, te su stranke tražile prioritetno postupanje. To im je odobreno odlukom predsjednika drugog vijeća od 22. svibnja 2017.
49 Na prijedlog drugog vijeća Opći sud odlučio je, u skladu s člankom 28. Poslovnika Općeg suda, uputiti predmet proširenom sastavu suda.
50 Odlukom predsjednika drugog proširenog vijeća Općeg suda od 7. veljače 2018. predmeti T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15 spojeni su u svrhu usmenog postupka, u skladu s člankom 68. stavkom 2. Poslovnika.
51 Opći sud (drugo prošireno vijeće) odlučio je na prijedlog suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.
52 Izlaganja stranaka saslušana su na raspravi održanoj 20. ožujka 2018.
53 Budući da je smatrao da treba pozvati glavne stranke da podnesu očitovanja o eventualnom spajanju predmeta T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15 u svrhu donošenja odluke kojom se završava postupak, Opći sud (drugo prošireno vijeće) naložio je rješenjem od 28. svibnja 2018. ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 113. Poslovnika. Glavne stranke podnijele su svoja očitovanja u određenom roku.
54 Tužitelji u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku;
– podredno, poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem:
– se odnosi na svakog od njih u tim dvama predmetima;
– sprečava Rumunjsku da izvrši arbitražnu odluku;
– nalaže Rumunjskoj povrat svih nespojivih potpora;
– nalaže da su tužitelji solidarno odgovorni za povrat državne potpore koju je primio bilo koji od subjekata navedenih u njezinu članku 2. stavku 2.;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
55 Tužitelji u predmetu T‑704/15 od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku;
– podredno, poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome:
– Viorela Miculu kvalificira kao „poduzetnika” i smatra dijelom gospodarske jedinice koja je korisnik potpore;
– korisnika potpore identificira kao jednu gospodarsku jedinicu koju čine Viorel i Ioan Micula, European Food, Starmill, Multipack, European Drinks, Rieni Drinks, Scandic Distilleries, Transilvania General Import‑Export i West Leasing International;
– u članku 2. stavku 2. određuje da su Viorel i Ioan Micula, European Food, Starmill, Multipack, European Drinks, Rieni Drinks, Scandic Distilleries, Transilvania General Import‑Export i West Leasing International solidarno odgovorni za povrat državne potpore koju su primili;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
56 Komisija, koju podupiru intervenijenti, u predmetima T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15 od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
57 U skladu s člankom 68. Poslovnika ovi su predmeti spojeni u svrhu donošenja odluke kojom se završava postupak.
58 U prilog svakoj od tužbi tužitelji ističu osam tužbenih razloga, od kojih neki imaju više dijelova, i koje valja svrstati u sedam tužbenih razloga i iznijeti ovim redom: prvo, tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti Komisije za donošenje pobijane odluke i zlouporabi ovlasti, kao i na povredi članka 351. UFEU‑a i općih načela prava; drugo, tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a; treće, tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja; četvrto, tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnoj ocjeni spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem; peto, tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnom određenju primateljâ potpore i nepostojanju obrazloženja; šesto, tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu povrata potpore; i sedmo, tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na saslušanje, članka 108. stavka 3. UFEU‑a i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 659/1999.
Nenadležnost Komisije i neprimjenjivost prava Unije na situaciju koja je postojala prije pristupanja Rumunjske
59 U prvom dijelu prvog tužbenog razloga istaknutom u predmetu T‑704/15 tužitelji se u biti pozivaju na nenadležnost Komisije i neprimjenjivost prava Unije na situaciju koja je postojala prije pristupanja Rumunjske. Usto, u prvom dijelu drugog tužbenog razloga istaknutom u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 tužitelji tvrde da su sve eventualne prednosti dodijeljene prije pristupanja Rumunjske Uniji. Opći sud smatra da tužitelji svojim argumentima u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 osporavaju i nadležnost Komisije za donošenje pobijane odluke. U svakom slučaju, po službenoj dužnosti valja ispitati pitanje nadležnosti Komisije koje se odnosi na apsolutnu zapreku vođenju postupka (vidjeti presudu od 13. srpnja 2000., Salzgitter/Komisija, C‑210/98 P, EU:C:2000:397, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
60 Prema mišljenju tužiteljâ, kao prvo, Komisija nije bila nadležna za donošenje pobijane odluke jer su svi akti i svi propusti koji čine međunarodno protupravna djela za koja je arbitražni sud Rumunjsku proglasio krivom u odnosu na tužitelje i koja su prouzročila štetu čija je naknada određena arbitražnom odlukom nastali prije pristupanja Rumunjske Uniji. Kao drugo, u tom razdoblju pravo Unije, uključujući pravila o državnim potporama, nije bilo kao takvo primjenjivo na Rumunjsku te Komisija nije mogla ovlasti koje su joj dodijeljene na temelju članka 108. UFEU‑a i Uredbe br. 659/1999 izvršavati na obvezujući način kad je riječ o državnim potporama koje su dodijelila rumunjska tijela. Kao treće, nevažno je to što je, u ovom slučaju, naknada štete dodijeljena za međunarodno protupravna djela koja je Rumunjska počinila u pravnom okviru koji se primjenjivao prije njezina pristupanja Uniji isplaćena nakon tog pristupanja.
61 U tom pogledu tužitelji u predmetu T‑704/15 navode da je arbitražnu odluku arbitražni sud donio zbog postupanja rumunjskih tijela u okviru stavljanja izvan snage Vladine uredbe 2005., čime su povrijedila legitimna očekivanja tužiteljâ u arbitraži i nisu postupila transparentno u pogledu ukidanja mjera poticaja te su pritom zadržala pripadajuće obveze navedenih tužitelja. Međutim, u trenutku nastupanja tih činjenica Vladina uredba nije podlijegala ni Unijinim pravilima o državnim potporama ni nadležnosti Komisije. Pobijana odluka temeljila se na pogrešnoj pretpostavci da Vladina uredba čini državnu potporu zabranjenu pravom Unije.
62 Prema mišljenju tužiteljâ u predmetima T‑624/15 i T‑694/15, bezuvjetno pravo na naknadu štete zbog povreda koje je počinila Rumunjska i stoga sve eventualne prednosti dodijeljeni su u trenutku u kojem je Rumunjska povrijedila BIT ukidanjem poticaja predviđenih Vladinom uredbom ili u trenutku stupanja na snagu BIT‑a, kojim su predviđene obveze Rumunjske prema tužiteljima, ali u svakom slučaju prije pristupanja. Prema tome, svako plaćanje na temelju arbitražne odluke treba smatrati isplatom zatečene potpore na temelju članka 15. stavka 3. Uredbe br. 659/1999, koju više nije moguće vratiti.
63 Komisija osporava te argumente i odgovara da je bila nadležna za donošenje pobijane odluke. Budući da je arbitražna odluka donesena, djelomično izvršena i eventualno će biti izvršena u cijelosti nakon pristupanja Rumunjske Uniji, tužitelji su mogli dobiti bezuvjetno pravo na naknadu štete koja im je dodijeljena na temelju primjenjivog nacionalnog propisa tek nakon što je Rumunjska pristupila Uniji. Činjenica da se nikad nije provelo izravno ispitivanje Vladine uredbe u skladu s Unijinim pravilima o državnim potporama i da je navodna povreda BIT‑a počinjena prije tog pristupanja također nije relevantna za utvrđivanje toga ima li Komisija nadležnost u ovom slučaju. Komisija tvrdi da u pobijanoj odluci nije naložila Rumunjskoj da vrati potpore prvotno dodijeljene tužiteljima u arbitraži na temelju Vladine uredbe. Usto, Vladina uredba, koja je stavljena izvan snage 22. veljače 2005., ne može činiti pravnu osnovu za isplatu naknade štete dodijeljene tužiteljima. Iako su oni mogli podnijeti zahtjev protiv Rumunjske na temelju BIT‑a čim su poticaji predviđeni Vladinom uredbom bili ukinuti, bezuvjetno pravo na ukupnu naknadu štete koja im je kasnije dodijeljena moglo je nastati tek nakon pristupanja Rumunjske Uniji.
64 Prema Komisijinu mišljenju, predmetna je potpora stoga doista dodijeljena nakon pristupanja Rumunjske Uniji, i to ili pretvaranjem arbitražne odluke, njezinim priznavanjem, u valjanu nacionalnu pravnu ispravu ili time što je Rumunjska provela arbitražnu odluku.
65 Komisija je u uvodnim izjavama 130. do 140. pobijane odluke ispitivala treba li predmetnu mjeru, koja je u uvodnoj izjavi 39. navedene odluke određena kao „plaćanje naknade koju je [arbitražni sud] dodijelio podnositeljima zahtjeva temeljem [arbitražne odluke], bilo provedbom ili izvršenjem [arbitražne odluke], plus kamate koje teku od donošenja [navedene odluke]”, kvalificirati kao novu potporu. U tom je pogledu utvrdila da nakon ukidanja, 22. veljače 2005., programa uspostavljenog Vladinom uredbom više nijedno društvo nije moglo dobiti pravo na potporu na temelju tog programa i da, slijedom toga, zahtjev tužiteljâ za naknadu štete od rumunjske države proizlazi samo iz „[arbitražne odluke] u vezi s rumunjskim nacionalnim pravom kojim joj se daje pravna snaga u rumunjskom nacionalnom pravnom poretku”. Budući da je arbitražna odluka donesena i mogla bi biti provedena ili izvršena nakon pristupanja Rumunjske Uniji, bezuvjetno pravo predviđeno rumunjskim nacionalnim zakonodavstvom na primanje naknade štete koju je dodijelio arbitražni sud tužitelji su dobili tek nakon što je Rumunjska pristupila Uniji. Komisija je smatrala da nije relevantna činjenica da se ni Akt o pristupanju ni UFEU nisu primjenjivali na Rumunjsku u trenutku u kojem je, kao što su to navodili tužitelji u okviru upravnog postupka, Rumunjska povrijedila svoje obveze na temelju BIT‑a ukidanjem programa potpora uspostavljenog Vladinom uredbom ili u trenutku u kojem su oni podnijeli tužbu arbitražnom sudu, s obzirom na to da ni u jednom od tih trenutaka tužitelji nisu dobili bezuvjetno pravo na isplatu naknade štete koju im je dodijelio arbitražni sud, a ta je mjera predmet Komisijine ocjene. Komisija je usto napomenula da je arbitražnom odlukom tužiteljima dodijeljen iznos koji odgovara prednostima predviđenima u okviru ukinutog programa iz Vladine uredbe do planiranog datuma njegova isteka, kao i naknada štete za gubitak mogućnosti stvaranja zaliha šećera 2009. i za gubitak dobiti i da je tijekom velikog dijela, ako ne i čitavih, predmetnih razdoblja Rumunjska bila punopravna članica Unije te su se na nju izravno primjenjivala pravila iz UFEU‑a o državnim potporama. Podsjetila je i da program mjera poticaja predviđen Vladinom uredbom nije bio naveden kao postojeća potpora u Aktu o pristupanju. Komisija je iz toga zaključila da isplata naknade štete koju je arbitražni sud dodijelio tužiteljima, bilo provedbom bilo izvršenjem arbitražne odluke, čini novu potporu te se na nju stoga u potpunosti primjenjuje mehanizam nadzora državnih potpora utvrđen u člancima 107. i 108. UFEU‑a.
66 Na temelju članka 2. Akta o pristupanju odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja od tog su pristupanja obvezujuće za Rumunjsku i primjenjuju se u toj državi pod uvjetima predviđenima tim ugovorima i tim aktom.
67 Prema tome, pravo Unije počelo se primjenjivati na Rumunjsku tek od njezina pristupanja Uniji 1. siječnja 2007. Stoga je Komisija tek na taj datum stekla nadležnost koja joj omogućuje da nadzire aktivnosti Rumunjske na temelju članka 108. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 20. ožujka 2013., Rousse Industry/Komisija, T‑489/11, neobjavljena, EU:T:2013:144, t. 63. i 64.).
68 Međutim, argumenti tužiteljâ koji se odnose na nenadležnost Komisije za donošenje pobijane odluke temelje se na pretpostavci prema kojoj su te činjenice nastupile, i prema kojoj su sve eventualne prednosti dodijeljene, prije pristupanja Rumunjske Uniji. Iz toga slijedi da za ocjenjivanje osnovanosti tih argumenata valja najprije odrediti datum na koji je navodna potpora dodijeljena.
69 U tom pogledu valja istaknuti da prema sudskoj praksi treba smatrati da su državne potpore dodijeljene u trenutku u kojem je pravo primanja potpore dodijeljeno korisniku na temelju primjenjivog nacionalnog pravnog režima, uzimajući u obzir sve uvjete za njihovo primanje određene nacionalnim pravom (vidjeti u tom smislu presude od 21. ožujka 2013., Magdeburger Mühlenwerke, C‑129/12, EU:C:2013:200, t. 40. i 41. i od 6. srpnja 2017., Nerea, C‑245/16, EU:C:2017:521, t. 32.).
70 U ovom slučaju, kao prvo, prema pobijanoj se odluci provedbom ili izvršenjem arbitražne odluke trebala ponovno uspostaviti situacija u kojoj bi tužitelji najvjerojatnije bili da nije došlo do ukidanja programa predviđenog Vladinom uredbom (uvodne izjave 95. i 146. i bilješka 83. pobijane odluke).
71 Međutim, iz okolnosti sporova (vidjeti točke 5. do 15. ove presude) proizlazi da su sve činjenice povezane s Vladinom uredbom, odnosno to što je Rumunjska donijela Vladinu uredbu, to što su društva tužitelji dobili potvrde na temelju kojih su se mogli koristiti poticajima predviđenima Vladinom uredbom, stupanje na snagu BIT‑a, ukidanje poticaja predviđenih Vladinom uredbom i povrede koje je Rumunjska pritom počinila, kao i pokretanje postupka tužiteljâ u arbitraži pred arbitražnim sudom, nastupile prije pristupanja Rumunjske Uniji 1. siječnja 2007.
72 Kao drugo, u tom pogledu valja istaknuti da je arbitražni sud u arbitražnoj odluci zaključio da je Rumunjska ukidanjem poticaja predviđenih Vladinom uredbom prije 1. travnja 2009., s jedne strane, iznevjerila legitimna očekivanja tužiteljâ u arbitraži i, s druge strane, da nije prema njima postupila transparentno. Stoga je ukidanje poticaja predviđenih Vladinom uredbom činjenica koja je prouzročila štetu za koju je tužiteljima arbitražnom odlukom dodijeljena predmetna naknada.
73 Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 146. i bilješke 83. pobijane odluke, arbitražnom se odlukom stoga trebalo „retroaktivno” nadoknaditi stavljanje izvan snage Vladine uredbe 2005., odnosno učiniti da njezini učinci naknade štete vrijede za prošlost.
74 Iz toga slijedi da je arbitražni sud arbitražnom odlukom samo odredio točnu štetu koju su tužitelji pretrpjeli zbog stavljanja izvan snage Vladine uredbe te je izračunao iznos naknade štete koji odgovara pravu na naknadu štete nastalom u trenutku u kojem je Rumunjska počinila povrede 2005.
75 Prema tome je pravo na primanje naknade štete u smislu sudske prakse navedene u točki 69. ove presude nastalo u trenutku u kojem je Rumunjska 2005. ukinula poticaje predviđene Vladinom uredbom. Suprotno onomu što je Komisija utvrdila, među ostalim, u uvodnoj izjavi 134. pobijane odluke, pravo na primanje naknade štete koju je dodijelio arbitražni sud nije stoga bilo dodijeljeno tužiteljima tek nakon što je Rumunjska pristupila Uniji (vidjeti točku 65. ove presude).
76 Kao treće, točno je da je arbitražna odluka, kojom su utvrđene povrede koje je Rumunjska počinila pri stavljanju izvan snage Vladine uredbe te je određena naknada štete koju na temelju toga treba isplatiti tužiteljima, donesena 2013., dakle nakon navedenog pristupanja.
77 Međutim, kao što je to istaknuto u točki 74. ove presude, arbitražni sud samo je odredio točnu štetu koju su tužitelji pretrpjeli zbog povreda koje je Rumunjska počinila 2005. S obzirom na to da je arbitražna odluka samo dodatni element predmetne naknade štete te se kao takva ne može odvojiti od prethodnih mjera poreznih poticaja, ne može se kvalificirati kao nova potpora te se na njoj ne može temeljiti nadležnost Komisije i primjenjivost prava Unije za sve događaje koji su se dogodili u prošlosti, odnosno činjenice iz kojih proizlazi spor koje su nastupile prije pristupanja Rumunjske Uniji (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 20. ožujka 2013., Rousse Industry/Komisija, T‑489/11, neobjavljena, EU:T:2013:144, t. 55. i navedenu sudsku praksu, koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 20. ožujka 2014., Rousse Industry/Komisija, C‑271/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:175).
78 S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da je pravo tužiteljâ na primanje predmetne naknade štete nastalo te je počelo stvarati učinke u trenutku u kojem je Rumunjska stavila izvan snage Vladinu uredbu br. 24, odnosno prije pristupanja Rumunjske Uniji, i da je stoga trenutak u kojem je to pravo dodijeljeno tužiteljima, u smislu sudske prakse navedene u točki 69. ove presude, prethodio pristupanju. Naime, s jedne strane, arbitražnom je odlukom samo priznato to pravo te je, s druge strane, isplatama izvršenima 2014. samo ostvareno navedeno pravo koje je nastalo 2005.
79 Međutim, budući da se pravo Unije i, konkretnije, članci 107. i 108. UFEU‑a nisu primjenjivali na Rumunjsku prije nego što je pristupila Uniji (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2015., Electrabel i Dunamenti Erőmű/Komisija, C‑357/14 P, EU:C:2015:642, t. 64. i navedenu sudsku praksu), Komisija nije mogla izvršavati ovlasti koje su joj dodijeljene člankom 108. UFEU‑a i stoga, među ostalim, nije mogla kazniti poticaje predviđene Vladinom uredbom u razdoblju prije navedenog pristupanja. Naime, tek je od tog pristupanja Komisija stekla nadležnost koja joj omogućuje da nadzire aktivnosti Rumunjske na temelju članka 108. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 20. ožujka 2013., Rousse Industry/Komisija, T‑489/11, neobjavljena, EU:T:2013:144, t. 63., koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 20. ožujka 2014., Rousse Industry/Komisija, C‑271/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:175).
80 Usto valja pojasniti, kao što su to učinili tužitelji, da činjenica da je naknada štete isplaćena nakon navedenog pristupanja nije relevantna u tom kontekstu s obzirom na to da je tim isplatama izvršenima 2014. ostvareno pravo koje je nastalo 2005.
81 Kao četvrto, Komisija je svrhu predmetne mjere odredila kao „plaćanje naknade koju je Sud dodijelio podnositeljima zahtjeva temeljem [arbitražne odluke], bilo provedbom ili izvršenjem [arbitražne odluke], plus kamate koje teku od donošenja [navedene odluke]” (uvodna izjava 39. pobijane odluke).
82 Međutim, valja istaknuti da, iako se Komisija u pobijanoj odluci nije izričito izjasnila o zakonitosti Vladine uredbe, iz, među ostalim, uvodnih izjava 24., 25., 95. i 146. pobijane odluke proizlazi da je smatrala da isplata naknade štete koju je arbitražni sud dodijelio tužiteljima nije u skladu s pravom Unije s obzirom na to da joj je svrha bila ponovno uspostaviti poticaje protivne pravu Unije koji su bili predviđeni Vladinom uredbom. Iz pobijane odluke stoga jasno proizlazi da je Komisija tu isplatu izravno povezala s programom poticaja predviđenih Vladinom uredbom i da se Komisijin zaključak prema kojem isplata naknade štete čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a temelji na ideji da su sami poticaji predviđeni Vladinom uredbom bili neusklađeni s pravom Unije.
83 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, novo se pravilo u načelu neposredno primjenjuje na buduće učinke situacije koja je nastala tijekom primjene starog pravila (vidjeti presudu od 11. prosinca 2008., Komisija/Freistaat Sachsen, C‑334/07 P, EU:C:2008:709, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
84 Međutim, u ovom slučaju, zbog specifične prirode arbitražne odluke, koja proizlazi iz, među ostalim, uvodne izjave 146. pobijane odluke, učinci te odluke ne mogu se smatrati budućim učincima situacije koja je nastala prije pristupanja u smislu sudske prakse navedene u točki 83. ove presude s obzirom na to da je ta odluka retroaktivno proizvela učinke koji su sigurno ostvareni, a za koje je samo „utvrdila” da su nastali u prošlosti, odnosno učinke koji su dijelom već bili nastali prije pristupanja.
85 Naime, u uvodnoj izjavi 146. pobijane odluke Komisija je smatrala da se „provedbom [arbitražne] odluke ponovno […] uspostavlja situacija u kojoj bi podnositelji zahtjeva ‚najvjerojatnije’ bili da Rumunjska nije ukinula [Vladinu uredbu] [i da to] čin[i] potporu poslovanju”.
86 Međutim, budući da su poticaji predviđeni Vladinom uredbom ukinuti 2005., dakle prije pristupanja Rumunjske Uniji, Komisija nije nipošto bila nadležna za ocjenjivanje njihove navodne nezakonitosti s obzirom na pravo Unije, barem kad je riječ o razdoblju prije pristupanja. Isto tako, s obzirom na to da je pravo na predmetnu naknadu štete nastalo u trenutku tog ukidanja (vidjeti točku 75. ove presude), Komisija nije mogla odlučivati o spojivosti ukidanja kad je riječ o tom razdoblju.
87 U tom pogledu valja istaknuti da u ovom slučaju arbitražni sud nije bio dužan primijeniti pravo Unije na činjenice koje su nastupile prije pristupanja, o kojima je odlučivao, suprotno nego što je to bilo u predmetu u kojem je donesena presuda od 6. ožujka 2018., Achmea (C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 38. do 41.).
88 Usto, budući da su sve činjenice spora koje je arbitražni sud uzeo u obzir nastupile prije tog pristupanja, arbitražna odluka ne može imati za učinak to da Komisija postane nadležna i pravo Unije primjenjivo na te prethodne činjenice zato što su one proizvele učinke prije navedenog pristupanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 10. siječnja 2006., Ynos, C‑302/04, EU:C:2006:9, t. 25. i 36.).
89 Kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 135. pobijane odluke, iz arbitražne odluke proizlazi da je arbitražni sud iznose dodijeljene naknade štete nastale zbog povreda koje je počinila Rumunjska izračunao za razdoblje od stavljanja izvan snage Vladine uredbe, 22. veljače 2005., do predviđenog datuma njezina isteka, 1. travnja 2009. Točno je da to razdoblje obuhvaća 27 mjeseci tijekom kojih je Rumunjska već bila članica Unije, kao i mogućnost stvaranja zaliha šećera 2009. i gubitak dobiti za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. kolovoza 2011.
90 Ipak, valja utvrditi da iznosi dodijeljeni u svrhu naknade štete za razdoblje prije pristupanja Rumunjske Uniji, odnosno razdoblje od 22. veljače 2005. do 31. prosinca 2006., ne mogu činiti državnu potporu u smislu prava Unije. Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 69., 79. i 88. ove presude, valja utvrditi da je Komisija retroaktivno izvršavala svoje ovlasti u pogledu situacije koja je postojala prije pristupanja Rumunjske Uniji, barem što se tiče tih iznosa.
91 Usto, što se tiče iznosa dodijeljenih u svrhu naknade štete za razdoblje nakon pristupanja Rumunjske Uniji, odnosno razdoblje od 1. siječnja 2007. do 1. travnja 2009., čak i pod pretpostavkom da se isplata naknade štete koja se odnosi na to razdoblje može kvalificirati kao nespojiva potpora, s obzirom na to da Komisija nije napravila razliku između razdobljâ naknade štete koju su tužitelji pretrpjeli prije ili nakon pristupanja, ona je u svakom slučaju prekoračila svoje ovlasti nadzora državnih potpora.
92 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da je Komisija donošenjem pobijane odluke retroaktivno primijenila ovlasti koje ima na temelju članka 108. UFEU‑a i Uredbe br. 659/1999 na činjenice koje su nastupile prije pristupanja Rumunjske Uniji. Komisija stoga nije mogla kvalificirati predmetnu mjeru kao državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
93 Prema tome, prvi dio prvog tužbenog razloga istaknut u predmetu T‑704/15 i prvi dio drugog tužbenog razloga istaknut u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 treba prihvatiti.
Pogreška u kvalifikaciji arbitražne odluke kao prednosti i potpore u smislu članka 107. UFEU‑a
94 U drugom dijelu drugog tužbenog razloga istaknutom u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 te u prvom dijelu drugog tužbenog razloga istaknutom u predmetu T‑704/15 tužitelji tvrde da im se arbitražnom odlukom ne daje ekonomska prednost, nego se njome samo nadoknađuje šteta koju su pretrpjeli. U tom pogledu tvrde da se navedenom odlukom ne uvodi ponovno Vladina uredba, nego im se dodjeljuje naknada štete na temelju toga što Rumunjska nije ispunila obveze predviđene BIT‑om i osobito zbog činjenice da je zadržala pripadajuće obveze ulagačâ iako su poticaji bili ukinuti. Tužitelji, koji su pred arbitražnim sudom prvotno tražili ponovno uvođenje Vladine uredbe, izričito su promijenili svoje zahtjeve u tom pogledu. Komisija se pogrešno usredotočila na način na koji je arbitražni sud izračunao naknadu štete, umjesto na razlog njezina dodjeljivanja. Taj izračun naknade štete u ovom slučaju nije relevantan. Usto, Komisija nema nadležnost za preispitivanje naknade štete zbog toga što se ne slaže s odabranom metodom izračuna. U svakom slučaju, Komisija nije dokazala da dodijeljeni iznosi odgovaraju točnom iznosu povrata i oslobođenja koje bi tužitelji dobili za predmetno razdoblje na temelju Vladine uredbe i da je arbitražnom odlukom stoga stvarno ponovno uspostavljen taj program. Stoga, u skladu sa sudskom praksom Suda (presuda od 27. rujna 1988., Asteris i dr., 106/87 do 120/87, EU:C:1988:457), izvršenje arbitražne odluke ne daje im prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
95 Usto, arbitražna odluka nema za učinak to da se tužiteljima nadoknađuje šteta zbog ukidanja mjere koja čini nespojivu državnu potporu. Komisija polazi od pogrešne pretpostavke da je Vladina uredba činila državnu potporu zabranjenu pravom Unije. Tužitelji tvrde da se u trenutku nastupanja činjenica na koje se odnosi arbitražna odluka na Vladinu uredbu nisu primjenjivala Unijina pravila o državnim potporama i da Komisija nastoji retroaktivno izvršavati ovlasti u pogledu navedenih činjenica. U svakom slučaju, prema mišljenju tužiteljâ, riječ je o prednosti dobivenoj „pod normalnim tržišnim uvjetima” jer je plaćanje automatska posljedica naloga iz arbitražne odluke. Naposljetku, stajalište da je BIT ništavan pogrešno je.
96 Komisija, koju podupire Kraljevina Španjolska, osporava te argumente. Prema njezinu mišljenju očito je da sama isplata naknade štete dodijeljene slijedom odluke u korist tužiteljâ, koja odgovara iznosima predviđenima nedopuštenom i nezakonitom potporom koja je bila planirana, neizravno čini dodjelu državne potpore. U tom pogledu Komisija pojašnjava da ni u jednom trenutku nije tvrdila da se arbitražnom odlukom ponovno de jure uvodi Vladina uredba, nego je u pobijanoj odluci zaključila da se navedenom odlukom ponovno de facto uspostavljaju poticaji predviđeni Vladinom uredbom s obzirom na to da se arbitražnom odlukom samo ponovno uspostavlja situacija u kojoj bi tužitelji u arbitraži najvjerojatnije bili da Vladina uredba nije 2005. stavljena izvan snage. Arbitražni sud naveo je da postoji uzročna veza između povrede BIT‑a i dodijeljene naknade štete, pri čemu je uputio isključivo na ukidanje poticaja predviđenih Vladinom uredbom, ali nije naveo nikakvu štetu nastalu zbog zadržavanja obveza ulagačâ ili nedostatka transparentnosti. Ovaj slučaj bitno se razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od 27. rujna 1988., Asteris i dr. (106/87 do 120/87, EU:C:1988:457).
97 Kraljevina Španjolska dodaje da predmetna naknada štete doista čini državnu potporu s obzirom na to da je postupak pred arbitražnim sudom pokrenut nedugo nakon stavljanja izvan snage Vladine uredbe i da je sama naknada izračunana prema sličnoj metodi koja je bila predviđena navedenom vladinom uredbom. Upravo iz ranijeg ukidanja tog programa u biti proizlazi cijeli spor. Osim toga, nijedan pojedinac nema individualno pravo na državnu potporu, neovisno o njezinu obliku i o pitanju je li mu država prije dodijelila tu potporu.
98 U uvodnoj izjavi 95. pobijane odluke Komisija je zaključila sljedeće:
„[J]asno je da provedbom ili izvršenjem Odluke Rumunjska podnositeljima zahtjeva [u arbitraži] dodjeljuje iznos koji točno odgovara prednostima predviđenim u okviru ukinutog programa iz [Vladine uredbe] od trenutka njegovog ukidanja (22. veljače 2005.) do njegovog predviđenog isteka (1. travnja 2009.). Točnije, provedbom ili izvršenjem Odluke de facto se nadoknađuju troškovi carine na uvezeni šećer i ostale sirovine u razdoblju od 22. veljače 2005. do 31. ožujka 2009. kao i troškovi carine na uvezeni šećer koje bi podnositelji zahtjeva [u arbitraži] izbjegli da su imali mogućnost stvarati zalihe šećera prije isteka olakšica iz [Vladine uredbe] predviđenog za 31. ožujka 2009. Osim toga, kako bi osigurao da podnositelji zahtjeva [u arbitraži] ostvare punu korist od iznosa koji odgovara iznosu ukinutog programa i da ih se vrati ‚u onaj položaj u kojem bi ‚najvjerojatnije’ bili’ [arbitražni sud] dodijelio [je] i kamate i naknadu štete za navodni gubitak mogućnosti i gubitak dobiti. Provedbom ili izvršenjem odluke zapravo se ponovno uspostavlja situacija u kojoj bi podnositelji zahtjeva [u arbitraži] najvjerojatnije bili da nije došlo do ukidanja programa [Vladine uredbe].”
99 Komisija je također, u uvodnoj izjavi 99., napomenula da je „u obrazloženju svoje odluke da dodijeli naknadu štete za povećane cijene i gubitak mogućnosti da se prikupljaju zalihe, kao i za gubitak dobiti, [arbitražni sud] naveo samo štetu koja je podnositeljima zahtjeva nastala zbog ukidanja poticaja iz programa [Vladine uredbe]”.
100 U tom pogledu u članku 107. stavku 1. UFEU‑a određuje se da „[o]sim ako je Ugovorima drukčije predviđeno, svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku koji narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva je s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”.
101 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi se mjera kvalificirala kao „potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, moraju biti ispunjene sve pretpostavke iz te odredbe. Tako se, kao prvo, mora raditi o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava. Kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Kao treće, mora davati prednost svojem korisniku. Kao četvrto, mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., BVVG, C‑39/14, EU:C:2015:470, t. 23. i 24. i navedenu sudsku praksu).
102 Pojam državne potpore, kako je definirana u UFEU‑u, predstavlja pravno pitanje i ima se tumačiti na temelju objektivnih elemenata. Zbog toga sud Unije treba, načelno i uzimajući u obzir konkretne elemente spora kao i tehnički ili složeni karakter ocjena koje je izvršila Komisija, izvršiti cjelokupni nadzor u dijelu koji se odnosi na pitanje spada li mjera u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presudu od 21. lipnja 2012., BNP Paribas i BNL/Komisija, C‑452/10 P, EU:C:2012:366, t. 100. i navedenu sudsku praksu).
103 Usto, naknada pretrpljene štete ne može se smatrati potporom, osim ako ne dovodi do toga da se nadoknađuje povlačenje nezakonite ili nespojive potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 1988., Asteris i dr., 106/87 do 120/87, EU:C:1988:457, t. 23. i 24.), kao što podsjeća Komisija u uvodnoj izjavi 104. pobijane odluke. Ta uvodna izjava 104. potvrđuje da Komisija smatra da arbitražna odluka čini nespojivu potporu jer se njome nadoknađuje povlačenje mjere koju ona smatra potporom neusklađenom s pravom Unije.
104 Međutim, iz analize prvog dijela prvog tužbenog razloga istaknutog u predmetu T‑704/15 i prvog dijela drugog tužbenog razloga istaknutog u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 proizlazi da se pravo Unije ne primjenjuje na naknadu štete zbog povlačenja Vladine uredbe, barem kad je riječ o razdoblju prije pristupanja, jer arbitražna odluka, kojom je utvrđeno postojanje prava na naknadu štete nastalo 2005., nije imala za učinak da pravo Unije i nadležnost Komisije postanu primjenjivi na to prethodno razdoblje.
105 Stoga se naknada štete zbog povlačenja programa iz Vladine uredbe, barem kad je riječ o iznosima koji se odnose na razdoblje od 22. veljače 2005. do 1. siječnja 2007., ne može smatrati naknadom štete zbog povlačenja nezakonite potpore ili potpore neusklađene s pravom Unije.
106 S obzirom na to da se pravo Unije ne primjenjuje na naknadu štete zbog povlačenja Vladine uredbe, barem kad je riječ o razdoblju prije pristupanja, tužitelji se mogu, barem za to razdoblje, pozivati na presudu od 27. rujna 1988., Asteris i dr. (106/87 do 120/87, EU:C:1988:457).
107 Međutim, iz analize prvog dijela prvog tužbenog razloga istaknutog u predmetu T‑704/15 i prvog dijela drugog tužbenog razloga istaknutog u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 proizlazi da Komisija nema nadležnost i da se pravo Unije ne primjenjuje na program iz Vladine uredbe, na njegovo ukidanje i na naknadu štete zbog tog ukidanja jer arbitražna odluka, kojom je utvrđeno postojanje prava na naknadu štete 2013., nije imala za učinak da pravo Unije i nadležnost Komisije postanu primjenjivi na mjere poreznih poticaja koje su prethodile donošenju Vladine uredbe i stoga na predmetnu naknadu štete kao njezinu posljedicu.
108 Stoga, s obzirom na to da predmetna naknada štete obuhvaća, barem dijelom, razdoblje prije pristupanja (između 22. veljače 2005. i 1. siječnja 2007.) i da Komisija, kad je riječ o iznosima koje treba vratiti, nije napravila razliku između iznosa koji se odnose na razdoblje prije pristupanja i onih koji se odnose na razdoblje nakon pristupanja, odluka kojom je ukupnu naknadu štete kvalificirala kao državnu potporu nužno je nezakonita.
109 Iz toga slijedi da je pobijana odluka nezakonita jer se njome to što je arbitražni sud dodijelio naknadu za štetu nastalu povlačenjem mjera poreznih poticaja, barem za razdoblje prije dana na koji se pravo Unije počelo primjenjivati u Rumunjskoj, kvalificira kao prednost i potpora u smislu članka 107. UFEU‑a.
110 Stoga valja prihvatiti i drugi dio drugog tužbenog razloga istaknut u predmetima T‑624/15 i T‑694/15 i prvi dio drugog tužbenog razloga istaknut u predmetu T‑704/15.
111 S obzirom na sve prethodno navedeno, pobijanu odluku treba u cijelosti poništiti a da pritom nije potrebno ispitati druge dijelove tih tužbenih razloga i ostale tužbene razloge.
Troškovi
112 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
113 Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti da osim vlastitih troškova snosi i troškove tužitelja, u skladu s njihovim zahtjevima.
114 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Kraljevina Španjolska i Mađarska stoga će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Predmeti T‑624/15, T‑694/15 i T‑704/15 spajaju se u svrhu presude.
2. Odluka Komisije (EU) 2015/1470 od 30. ožujka 2015. o državnoj potpori SA.38517 (2014/C) (ex 2014/NN) koju je provela Rumunjska – Arbitražna odluka Micula protiv Rumunjske od 11. prosinca 2013. poništava se.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove i troškove društava European Food SA, Starmill SRL, Multipack SRL i Scandic Distilleries SA, Ioana i Viorela Micule te društava European Drinks SA, Rieni Drinks SA, Transilvania General Import‑Export SRL i West Leasing International SRL.
4. Kraljevina Španjolska i Mađarska snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. lipnja 2019.
Potpisi