Žalba koju je 15. veljače 2019. podnijelo Vijeće Europske unije protiv presude Općeg suda (četvrto prošireno vijeće) od 4. prosinca 2018. u predmetu T-518/16, Carreras Sequeros i dr. protiv Komisije
(predmet C-126/19 P)
Jezik postupka: francuski
Stranke
Žalitelj: Vijeće Europske unije (zastupnici: M. Bauer, R. Meyer, agenti)
Druge stranke u postupku: Francisco Carreras Sequeros, Mariola de las Heras Ojeda, Olivier Maes, Gabrio Marinozzi, Giacomo Miserocchi, Marc Thieme Groen, Europska komisija, Europski parlament
Zahtjevi
prihvatiti žalbu;
odlučiti o predmetu i odbiti tužbu u prvom stupnju kao neosnovanu;
naložiti tužiteljima u prvom stupnju snošenje troškova koji su Vijeću nastali u okviru ovog postupka.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
1. Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio u vezi sa svojom nadležnosti. On se sastoji od dva dijela.
Prvi dio se odnosi na predmet tužbe. Vijeće tvrdi da je Opći sud poništenjem u izreci presude „odluk[a] o smanjenju broja dana godišnjeg odmora [tužiteljâ] u 2014.”, Komisiji implicitno naložio da, radi izvršenja presude, ponovno uspostavi broj dana godišnjeg odmora na koje su tužitelji imali pravo prije izmjene Pravilnika o osoblju. Opći sud je postupivši na taj način i ne preinačivši predmet tužbe, prekoračio svoju nadležnost. Podredno, ako takva preinaka nije bila moguća, tužba je morala biti proglašena nedopuštenom.
U okviru drugog dijela, Vijeće ističe da je Opći sud, kada je tužiteljima dopustio da putem prigovora nezakonitosti osporavaju zakonitost cijelog sustava godišnjeg odmora utvrđenog u članku 6. Priloga X. Pravilniku o osoblju, osobito onog primjenjivog od 2016., a ne samo odredbu koju je Komisija provela odlukom o utvrđenju godišnjih odmora tužiteljâ u 2014., povrijedio opseg svoje nadležnosti, protivno ustaljenoj sudskoj praksi prema kojoj se doseg prigovora nezakonitosti mora ograničiti na ono što je neophodno za rješenje spora i prema kojoj mora postojati izravna pravna veza između pojedinačne pobijane odluke i općeg akta koji je predmet prigovora nezakonitosti.
2. Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio kada je utvrdio da smanjenje broja dana godišnjeg odmora propisano novim člankom 6. Priloga X. Pravilniku o osoblju utječe na pravo na godišnji odmor tužiteljâ.
Kao prvo, Opći sud je, presudivši da se u određenim slučajevima protiv institucija može pozivati na direktivu (u ovom slučaju Direktivu 2003/881 ), nije uzeo u obzir ustaljenu sudsku praksu prema kojoj su direktive upućene državama članicama, a ne institucijama ili tijelima Unije, zbog čega se ne može smatrati da se odredbama neke direktive kao takvima institucijama nameću obveze u pogledu njihovih odnosa s osobljem.
Kao drugo, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da je zakonodavac vezan sadržajem Direktive 2003/88 spomenute u objašnjenjima predsjedništva koja se odnose na članak 31. stavak 2. Povelje o temeljnim pravima.
Kao treće, Opći sud je povrijedio doseg članka 31. stavka 2. Povelje o temeljnim pravima, koji, protivno onomu što je presudio Opći sud, nema za cilj poboljšati životne i radne uvjeta radnika, nego zajamčiti dostatnu razinu zaštite svim radnicima u Uniji.
Kao četvrto, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da je člankom 6. Priloga X. Pravilniku o osoblju povrijeđeno pravo na godišnji odmor zajamčeno člankom 31. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima, s obzirom na to da dužnosnici upućeni na rad u treće zemlje imaju pravo na ukupan broj dana godišnjeg odmora koji je znatno veći od minimuma od 20 dana predviđenog Direktivom 2003/88.
3. Treći žalbeni razlog, istaknut podredno, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u vezi s opravdanosti navodne povrede prava na godišnji odmor. Opći sud je počinio pogreške koje se tiču prava jer je presudio da razlozi za poduzimanje pobijane mjere ne predstavljaju ciljeve od općeg interesa i jer nije ispitao predstavlja li ograničenje prava na godišnji odmor, s obzirom na željeni cilj, neproporcionalnu i nedopustivu intervenciju kojom se povređuje sama bit zajamčenog prava.
____________
1 Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)