MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 25. listopada 2018.(1)
Predmet C‑579/17
BUAK Bauarbeiter‑Urlaubs- u. Abfertigungskasse
protiv
Gradbeništvo Korana d.o.o.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 53. – Izdavanje potvrde – Upravni ili sudski postupak”
1. Zahtjev za prethodno pitanje odnosi se na tumačenje članka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2).
2. Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenuo Bauarbeiter‑Urlaubs- u. Abfertigungskasse (Fond za dopust i otpremnine građevinskih radnika, Austrija)(3) koji se odnosi na izdavanje potvrde u skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012 u svrhu izvršenja konačne presude donesene zbog ogluhe protiv društva Gradbeništvo Korana d.o.o., sa sjedištem u Sloveniji.
3. U skladu s člancima 37. i 42. Uredbe br. 1215/2012, obavezno je podnošenje takve potvrde kako bi se u državi članici priznala i izvršila odluka donesena u drugoj državi članici. Tim se dokumentom, bez posebnog prethodnog postupka, potvrđuje izvršnost tih odluka te su u njemu preuzeti sažeci tih odluka kako bi se potaknuo njihov slobodan protok i izravno izvršenje.
4. U tim okolnostima, kao što je to istaknula Europska komisija, dopuštenost prethodnog pitanja ovisi o upravnoj ili sudskoj prirodi dužnosti koju je sud porijekla izvršavao u fazi izdavanja potvrde.
5. To pravno pitanje koje se odnosi na primjenu članka 53. Uredbe br. 1215/2012 jest novo, za razliku od onog koje je uputio Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču, Austrija), odnosno sud koji je uputio zahtjev, a koje se odnosi na kvalifikaciju spora kako bi se odredilo je li obuhvaćen „građanskim i trgovačkim stvarima”. Budući da potonje pitanje ne stvara posebne poteškoće u pogledu sudske prakse Suda, moje će se mišljenje odnositi isključivo na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku koju Sud treba provjeriti prije ispitivanja merituma zahtjeva.
6. Nakon moje analize, predložit ću Sudu da u slučaju nesigurnosti u pogledu primjene Uredbe br. 1215/2012 utvrdi da izdavanje potvrde u skladu s člankom 53. te uredbe zahtijeva sudsko ispitivanje u okviru kojeg je nacionalni sud ovlašten uputiti Sudu prethodno pitanje te, slijedom toga, da odluči da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
7. U uvodnim izjavama 1., 4., 6., 26., 29. i 32. Uredbe br. 1215/2012 navodi se:
„(1) Dana 21. travnja 2009. Komisija je usvojila izvješće o primjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima[(4)]. Iz izvješća proizlazi da je općenito provođenje ove Uredbe zadovoljavajuće, ali da je poželjno poboljšati primjenu određenih njenih odredaba, dalje olakšati slobodni protok presuda i dodatno poboljšati pristup pravosuđu. Budući da su potrebne brojne promjene ove Uredbe, zbog jasnoće je potrebno da ona bude preinačena.
[…]
(4) Određene razlike između nacionalnih pravila koja reguliraju nadležnost i priznavanje presuda, onemogućavaju nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Odredbe o jedinstvenim pravilima o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, te osiguravanju brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici neophodni su.
[…]
(6) Zbog postizanja cilja slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potrebno je i primjereno da pravila koja uređuju nadležnost i priznavanje i izvršenje sudskih odluka budu uređena pravnim instrumentom Unije koji je obvezujući i izravno primjenjiv.
[…]
(26) Uzajamno povjerenje u sudovanje u Uniji opravdava načelo da bi se sudske odluke donesene u državi članici trebale priznati u svim državama članicama bez potrebe provođenja posebnog postupka. Nadalje, cilj skraćivanja trajanja prekograničnih sporova te smanjenje troškova njihova vođenja, opravdavaju ukidanje potvrde o izvršnosti prije izvršenja u zamoljenoj državi članici. Slijedom toga, potrebno je sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice.
[…]
(29) Izravno izvršenje u zamoljenoj državi članici sudske odluke koja je donesena u drugoj državi članici bez potvrde o izvršnosti, ne bi trebalo ugroziti poštivanje prava na obranu. Stoga, osoba protiv koje se traži izvršenje trebala bi moći uložiti zahtjev za odbijanje priznanja ili izvršenja sudske odluke, ako smatra da postoji neki od razloga za odbijanje priznanja. To bi trebalo uključivati razloge da osoba nije bila u mogućnosti pripremiti svoju obranu jer je sudska odluka donesena zbog izostanka u građanskom postupku povezanim s kaznenim postupkom. […]
[…]
(32) Kako bi se obavijestilo osobu protiv koje se traži izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda utvrđena ovom Uredbom, kojoj je, prema potrebi, priložena sudska odluka, dostavlja se toj osobi u razumnom roku prije prve mjere izvršenja. U tom kontekstu, prva mjera izvršenja bi trebala značiti prva mjera izvršenja nakon takve dostave.”
8. Poglavlje I. te uredbe, naslovljeno „Područje primjene i definicije”, sadržava članak 1. kojim se predviđa:
„1. Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na porezne, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).
2. Ova se Uredba ne primjenjuje na:
[…]
(c) socijalno osiguranje;
[…]”
9. U članku 28. stavcima 1. i 2. navedene uredbe navodi se:
„1. Ako je tuženik koji ima domicil u državi članici tužen pred sudom druge države članice, te se nije upustio u postupak, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim, osim ako njegova nadležnost ne proizlazi iz odredaba ove Uredbe.
2. Sud zastaje s postupkom na ono vrijeme koje je potrebno da se utvrdi je li tuženiku bilo omogućeno pravodobno zaprimiti pismeno kojim se pokreće postupak ili slično pismeno kako bi mu se omogućilo pripremiti obranu ili poduzeti potrebne korake u tom smjeru.”
10. U skladu s člankom 37. stavkom 1. iste uredbe, koji se nalazi u odjeljku 1., naslovljenom „Priznavanje”, u poglavlju III. koje se odnosi na „[p]riznavanje i izvršenje [odluka donesenih u državi članici]”:
„Stranka koja se želi u državi članici pozvati na odluku donesenu u drugoj državi članici podnosi:
(a) primjerak sudske odluke koja ispunjava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti;
(b) potvrdu izdanu sukladno članku 53.”
11. Člankom 39. u odjeljku 2., naslovljenom „Posebna nadležnost”, određuje se:
„Sudska odluka donesena u državi članici koja je izvršna u toj državi članici, izvršna je u drugim državama članicama bez zahtijevanja potvrde o izvršnosti.”
12. Člankom 42. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 predviđa se:
„U svrhu izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva podnosi nadležnom tijelu izvršenja:
(a) primjerak sudske odluke koja ispunjava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti; i
(b) potvrdu izdanu sukladno članku 53., kojom se potvrđuje da je sudska odluka izvršna i koja sadrži sažetak sudske odluke kao i, prema potrebi, bitne informacije o troškovima postupka koji se naknađuju i izračunu kamata.”
13. U članku 43. stavku 1. te uredbe određuje se:
„Ako se zahtijeva izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda izdana u skladu s člankom 53. dostavlja se osobi protiv koje se zahtijeva izvršenje prije prve mjere izvršenja. Potvrdi se prilaže presuda, ako već nije dostavljena toj osobi.”
14. U skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012, koji se nalazi u odjeljku 4., naslovljenom „Zajedničke odredbe”:
„Sud porijekla na zahtjev zainteresirane stranke, izdaje potvrdu na obrascu iz Priloga I.”(5).
B. Austrijsko pravo
15. Ovaj pregled odnosi se samo na postupovne odredbe zbog predmeta mojeg mišljenja.
16. Na temelju rješenja od 17. rujna 2015. Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud, Austrija)(6), donesenog na temelju Uredbe br. 44/2001(7), članak 7.a stavak 1.(8) Gesetza über das Exekutions- und Sicherungsverfahren (Exekutionsordnung) (Zakonik o postupku izvršenja)(9), kako je izmijenjen, primjenjuje se na potvrde predviđene člankom 54. Uredbe br. 44/2001. U skladu s tom odredbom, sud pred kojim se vodi prvostupanjski postupak nadležan je za izdavanje takve potvrde.
17. U skladu s člankom 16. stavkom 7. Bundesgesetza betreffend die Besorgung gerichtlicher Geschäfte durch Rechtspfleger (Rechtspflegergesetz) (Zakon o sudskim službenicima)(10) od 12. prosinca 1985., za taj je zadatak zadužen Rechtspfleger (sudski službenik).
18. U skladu s točkom 7. rješenja Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud), postupak za izdavanje potvrde u smislu članka 54. Uredbe 44/2001 u načelu je uređen pravilima glavnog postupka. Usto, Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) u istoj je točki smatrao da odredba članka 84. stavka 1. EO‑a (koji je postao članak 411. stavak 1.), kojim se predviđa kontradiktoran postupak, nije primjenjiv.
19. U skladu s člankom 7. stavkom 3. EO‑a, može se podnijeti tužba u svrhu povlačenja potvrda koje su izdane nezakonito ili pogreškom.
II. Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje
20. BUAK je kolektivno tijelo kojim se upravlja na temelju austrijskog javnog prava, sa sjedištem u Beču (Austrija), čija je zadaća prikupljanje sredstava za plaćanje naknada za dopust i otpremnine građevinskih radnika na temelju Bauarbeiter‑Urlaubs- und Abfertigungsgesetza 1972 (Zakon o uređenju dopusta i otpremnine građevinskih radnika)(11) od 23. studenoga 1972., kako je izmijenjen(12).
21. Gradbeništvo Korana, čije je sjedište u Sloveniji, poduzetnik je koji je upućivao radnike u Austriju kako bi ondje obavljali građevinske radove.
22. BUAK je 18. listopada 2016. pokrenuo postupak pred Arbeits- und Sozialgerichtom Wien (Radni i socijalni sud u Beču) podnošenjem tužbe protiv društva Gradbeništvo Korana kojom je najprije zahtijevao plaćanje iznosa od 38 477,50 eura, koji odgovara dodatku, na temelju odjeljka VI.b BUAG‑a, koje to društvo duguje za odrađene radne dane velikom broju građevinskih radnika upućenih u Austriju u razdoblju od veljače 2016. do lipnja 2016.
23. Presudom od 28. travnja 2017., donesenom zbog ogluhe uz obrazloženje da društvo Gradbeništvo Korana nije tog dana prisustvovalo pripremnom ročištu, Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču) u potpunosti je prihvatio BUAK‑ov zahtjev te je društvu tuženiku odredio rok od petnaest dana da ga dobrovoljno izvrši. Budući da nije podneseno pravno sredstvo, ta je presuda, dostavljena društvu Gradbeništvo Korana 21. lipnja 2017., postala pravomoćna(13).
24. U svrhu izvršenja te presude BUAK je 31. srpnja 2017. istom sudu podnio zahtjev za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012.
25. Stoga sud koji je uputio zahtjev pita o primjenjivosti te uredbe, koja ovisi o pitanju je li postupak u kojem je donesena presuda od 28. travnja 2017. obuhvaćen građanskim i trgovačkim stvarima u smislu članka 1. stavka 1. navedene uredbe.
26. Smatra da na temelju određenih okolnosti postupak može postati postupak koji se vodi na temelju javnog prava, iako BUAK u okviru upućivanja radnika nema ovlast izdavati naloge za izvršenje, kao u potpuno unutarnjim situacijama, te treba platiti dodatke pred Arbeits- und Sozialgerichtom Wien (Radni i socijalni sud u Beču), koji ima isključivu nadležnost.
27. Sud koji je uputio zahtjev tvrdi i da je presudom od 19. studenoga 2014.(14), Tribunal fédéral (Savezni sud, Švicarska) analizirao sličan postupak na temelju odjeljka VI.b BUAG‑a te da je presudio da, na temelju odnosa podređenosti koji postoji između poslodavca i BUAK‑a, to tijelo ima ovlasti javne vlasti, te stoga takav postupak nije obuhvaćen područjem primjene članka 1. Konvencije iz Lugana(15).
28. U tim je okolnostima Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da su postupci u kojima [BUAK] potražuje dodatke koji su usmjereni protiv poslodavaca zbog upućivanja na rad u Austriju radnika čije uobičajeno mjesto rada nije u Austriji ili u okviru ustupanja radnika Austriji ili protiv poslodavaca sa sjedištem izvan Austrije zbog zapošljavanja radnika s uobičajenim mjestom rada u Austriji, „građanske i trgovačke stvari” na koje se gore navedena uredba primjenjuje, čak i ako se takvi BUAK‑ovi zahtjevi za dodatke odnose na privatnopravne radne odnose i služe udovoljavanju privatnopravnih zahtjeva za dopust radnika koji proizlaze iz radnih odnosa s poslodavcima, ali
– iznos zahtjeva za dopust radnika u odnosu na BUAK i iznos BUAK‑ovih zahtjeva za dodatke na plaću od poslodavaca nisu određeni ugovorom ili kolektivnim ugovorom, nego uredbom saveznog ministra,
– dodaci koje poslodavci duguju BUAK‑u ne služe samo pokrivanju troškova naknade za dopust koja se isplaćuje radnicima nego služe i pokrivanju BUAK‑ovih administrativnih troškova i
– BUAK u vezi s izvršenjem i provedbom svojih zahtjeva za takvim dodacima temeljem zakona ima šire ovlasti od privatnopravnog subjekta, u smislu da
– su poslodavci pod prijetnjom novčane kazne obvezni BUAK‑u podnositi prijave na početku i završetku djelatnosti kao i svaki mjesec tijekom njezina trajanja primjenom komunikacijskih kanala koje je BUAK uspostavio, surađivati s njim i dopustiti BUAK‑u da provodi mjere nadzora, omogućiti mu uvid u dokumente o plaćama i druge poslovne dokumente i pružati mu informacije i
– BUAK u slučaju povrede obveze prijavljivanja ima pravo na temelju vlastitih utvrđenja izračunati dodatke na plaću koje duguje poslodavac, pri čemu u tom slučaju BUAK ima pravo sam odrediti iznos tog zahtjeva neovisno o stvarnim okolnostima upućivanja odnosno zapošljavanja?”
29. Sud je 5. srpnja 2018. obaviješten o otvaranju stečajnog postupka nad društvom Gradbeništvo Korana i o tome da sud koji je uputio zahtjev ustraje u zahtjevu za prethodnu odluku(16).
III. Moja analiza
30. Komisija je u svojim pisanim očitovanjima pozvala Sud da prvi put u pogledu postupka izdavanja potvrde u skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012 odluči o dopuštenosti prethodnog pitanja, s obzirom na članak 267. UFEU‑a, koja ovisi o kvalifikaciji dužnosti koje izvršava tijelo koje je uputilo zahtjev.
31. Tvrdi da sud porijekla, određen kao odgovoran za izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012, djeluje u svojstvu sudskog tijela u nastavku postupka koji je završio donošenjem odluke koju treba izvršiti te da je taj sud nadležan za odlučivanje o pitanju primjenjivosti te uredbe u toj fazi jer se o tome nije moglo odlučivati u fazi rasprave i presude. Komisija ističe logiku i svrhu navedene uredbe, kao i posebne okolnosti predmeta koje se odnose na nepostojanje osporavanja tuženika kako bi zaključila da je Sud nadležan za odgovaranje na postavljeno pitanje.
32. Kako bi se ocijenilo jesu li uvjeti dopuštenosti prethodnog pitanja ispunjeni u glavnom predmetu, čini se prikladnim uputiti, kao prvo, na načela koja Sud iznosi u tom području i, konkretnije, prilikom ispitivanja dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputilo tijelo zaduženo za potvrđivanje sudske odluke kao europskog naloga za izvršenje(17).
33. Sud je, s jedne strane, podsjetio da „prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iako člankom 267. UFEU‑a podnošenje zahtjeva Sudu nije uvjetovano postojanjem kontradiktornog postupka, nacionalni sudovi ovlašteni su obratiti se Sudu samo ako je pred njima u tijeku spor i ako trebaju odlučiti u postupku koji ima za cilj donošenje odluke sudske naravi”(18).
34. S druge strane, ponovno je pojasnio da, „iako izraz ‚donijeti presudu’ u smislu članka 267. stavka 2. UFEU‑a uključuje sve postupke u kojima sud koji je uputio zahtjev donosi presudu, njega valja široko tumačiti, kako bi se izbjeglo da se brojna postupovna pitanja smatraju nedopuštenima i da ih Sud ne može tumačiti, kako bi Sud mogao poznavati tumačenje svih postupovnih odredaba prava Unije koje je sud koji je uputio zahtjev dužan primijeniti”(19).
35. Kao drugo, potrebno je napraviti usporedbu s dvjema prethodnim odlukama Suda koje se odnose na potvrde izdane u skladu s uredbama br. 44/2001 i 805/2004.
36. U presudi od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi(20), donesenoj na temelju prethodno iznesenih načela, Sud je odlučio da „potvrđivanje sudske odluke kao europskog naloga za izvršenje predstavlja akt sudske naravi”(21), pri čemu je potvrdio analizu utvrđenu u presudi od 17. prosinca 2015., Imtech Marine Belgium(22).
37. Suprotno tomu, iz presude od 6. rujna 2012., Trade Agency(23), koju je Sud donio u okviru pravnog lijeka protiv proglašenja izvršivosti sudske odluke donesene zbog ogluhe u državi članici porijekla kojoj je priložena potvrda iz članka 54. Uredbe br. 44/2001(24), može se zaključiti da izdavanje takve potvrde ne zahtijeva sudsko ispitivanje. Utvrdio je da „uzimajući u obzir da sud […] nadležan za izdavanje potvrde ne odgovara nužno onome koji je donio odluku čije se izvršenje traži, [činjenične informacije sadržane u potvrdi] mogu biti isključivo indikativne prirode te imati vrijednost običnih podataka”(25).
38. Iz tih odluka proizlazi da elementi korisni za kvalifikaciju dužnosti koje izvršava sud porijekla prilikom izdavanja potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 treba izvesti ne samo iz teksta primjenjivih odredbi nego i iz sustava utvrđenog tom odredbom i ciljeva koji se njome nastoje postići.
39. Na temelju analize tih elemenata smatram da se, unatoč određenim pitanjima koja se razlikuju u Uredbi br. 1215/2012 te uredbama br. 44/2001 i 805/2004, nijedno od prethodno utvrđenih rješenja Suda ne može izravno prenijeti.
40. Naime, najprije valja istaknuti da se tekst članka 53. Uredbe br. 1215/2012 razlikuje od teksta članka 54. Uredbe br. 44/2001, kojem on odgovara. Iako se u tom članku navodi da „[s]ud ili nadležno tijelo države članice u kojoj je donesena sudska odluka izdaje, na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke, potvrdu u obliku standardnog obrasca iz Priloga V. [toj] Uredbi”(26), člankom 53. predviđa se da potvrdu izdaje sud porijekla”.
41. Nadalje, postupak izdavanja potvrde kojom se utvrđuje izvršivost odluke, koji provodi taj sud(27), treba razlikovati od postupka potvrđivanja odluke kao europskog naloga za izvršenje(28). Taj tekst, koji se nalazi u uredbama br. 805/2004 i br. 1215/2012, otkriva veliku razliku između tih dvaju postupaka. Naime, u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 9. Uredbe br. 805/2004, potvrđivanje sudske odluke o nespornoj tražbini pred sudom podrijetla kao europskog naloga za izvršenje prethodi službenoj ispravi za izdavanje potvrde, kao što je Sud istaknuo(29).
42. Konačno, ključno je utvrditi da iako, poput Uredbe br. 805/2004, Uredba br. 1215/2012 uspostavlja načelo ukidanja egzekvature, u prvoj je uredbi to načelo općenito navedeno, bez prethodnog uvjeta. Ta velika novost, kojom se potaknula preinaka Uredbe br. 44/2001 i koja je pojednostavila potvrdu o izvršivosti, proizlazi iz načela trenutačne izvršivosti(30) iz članka 39. Uredbe br. 1215/2012. Tu odredbu treba tumačiti u vezi s uvodnom izjavom 26. te uredbe u skladu s kojom je „potrebno […] sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice”.
43. Stoga je, u svrhu izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici, dovoljno na temelju članka 42. Uredbe br. 1215/2012 podnijeti primjerak te odluke i potvrdu predviđenu u članku 53. te uredbe.
44. Ta potvrda je stoga glavna osnova za provođenje načela izravnog izvršenja sudske odluke donesene u državama članicama. Drugim riječima, bez tog dokumenta, odluka nije „prikladna da se slobodno kreće u europskom pravosudnom prostoru”(31), što nije slučaj u sustavu uspostavljenom u Uredbi br. 44/2001(32).
45. Stoga, u svrhu lakšeg razumijevanja sudske odluke koju treba izvršiti, potvrda je osmišljena kao njezina zamjena(33), pri čemu se njezin prijevod(34), odnosno prijevod odluke koju treba izvršiti, ne zahtijeva u svakom slučaju(35).
46. Učinkovitost tog sustava, kojom se opravdava dodavanje brojnih rubrika u potvrdu, temelji se na kvaliteti provjera koje provodi sud porijekla u fazi rasprave i presude, koje će potom služiti kao temelj za sastavljanje potvrde. Nadležni sud više ne provodi nikakav nadzor u zamoljenoj državi članici. U slučaju zahtjeva za izvršenje, samo osoba protiv koje se izvršenje zahtijeva može od tog suda tražiti da odluči o navedenim razlozima za odbijanje priznavanja(36) ili izvršenja(37). Upravo se zbog te mogućnosti potvrda predviđena u članku 53. Uredbe br. 1215/2012 dostavlja dotičnoj osobi prije izvršenja, u skladu s člankom 43. te uredbe.
47. U tim okolnostima, sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde, uglavnom preuzima tvrdnje iz odluke koju treba izvršiti(38). Taj sud ne provodi nadzor poštovanja određenih zahtjeva kojima se opravdava ukidanje egzekvature, kao što je bio slučaj kod primjene prethodnih instrumenata(39), ako je nepostojanje egzekvature bilo povezano s provjerom posebnih jamstava(40) ili s odvijanjem postupka u skladu s posebnim pravilima utvrđenim u određenim uredbama(41).
48. Slijedom toga, u slučaju zahtjeva za izdavanje potvrde u skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012, čini mi se da je potrebno predvidjeti dva slučaja.
49. Ako sud porijekla smatra da je nadležan za sastavljanje potvrde jer sudska odluka koju treba izvršiti sadržava sve tražene potrebne podatke, izdavanje potvrde uopće nije sudske prirode. Iako je ta potvrda neizostavan element u procesu izvršenja sudske odluke, predviđenom u Uredbi br. 1215/2012, njegova se priroda u takvom slučaju ne razlikuje od prirode koju je Sud utvrdio u pogledu potvrde na koju se odnosi članak 54. Uredbe br. 44/2001(42).
50. K tomu, iako se člankom 53. Uredbe br. 1215/2012 ne pojašnjava tko je unutar suda porijekla nadležan za izdavanje takve potvrde(43), nju može izdati i nesudsko tijelo. Stoga se u tom slučaju ne postavlja pitanje pokretanja postupka pred Sudom.
51. Suprotno tomu, ako sud porijekla, kao u ovom slučaju, nije u fazi rasprave i presude(44) odlučio o primjenjivosti Uredbe br. 1215/2012(45) i ako nije očito da je spor obuhvaćen područjem primjene te uredbe, taj sud nužno mora provesti sudsko ispitivanje, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima, u okviru pokretanja postupka u svrhu izdavanja potvrde ili u okviru pravnog sredstva(46), nakon odbijanja izdavanja te potvrde.
52. U tim okolnostima, sud porijekla ne dopunjuje niti ne tumači donesenu odluku kao što bi trebao kako bi mogao ispuniti određene rubrike potvrde, u slučaju nepotpune ili netočne odluke(47). Provjerom svoje nadležnosti za izdavanje potvrde, taj sud provodi nastavak sudskog postupka, u fazi koja se odnosi na jamčenje neposredne izvršivosti donesene odluke. Sud porijekla stoga treba donijeti odluku kojom se, u skladu sa širokim tumačenjem pojma „postupak koji ima za cilj donošenje odluke sudske naravi”(48), opravdava mogućnost upućivanja prethodnog pitanja Sudu. Pravna sigurnost i brzo izvršenje sudske odluke donesene u državi članici porijekla o tome usko ovisi.
53. Prema mojem mišljenju, taj slučaj treba usporediti sa slučajem u kojem sud porijekla treba tumačiti smisao određenih rubrika potvrde s obzirom na posebnosti njegova nacionalnog prava(49) ili odlučiti o nadležnosti suda koji odlučuje o meritumu u slučaju sudske odluke kojom se nalaže privremena mjera ili mjera osiguranja(50). Sud porijekla stoga izvršava sudačke dužnosti kojima se opravdava i to da je ovlašten Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku.
54. Ta kvalifikacija suda, u smislu članka 267. UFEU‑a ipak treba, prema mojem mišljenju, ostati iznimna. Naime, u fazi izvršenja sudske odluke ne može doći do „pokretanja novog postupka”(51), čime bi se dovela u pitanje svrha Uredbe br. 1215/2012 i ugrozila prava dužnika(52). Naime, valja podsjetiti na nekontradiktornu prirodu postupka izdavanja potvrde. K tomu, dužnik kojem je dostavljena potvrda(53) može upotrijebiti pravno sredstvo protiv učinaka potvrde samo u granicama razloga predviđenih u članku 45.(54) Uredbe br. 1215/2012. Doista, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, te razloge treba usko tumačiti kako se u toj fazi postupka tuženik koji je redovito obavještavan o postupku ne bi mogao protiviti razlozima, kao što je primjenjivost te uredbe, koje je mogao istaknuti pred sudom koji odlučuje o meritumu ili prilikom primjene pravnih sredstava(55).
55. S obzirom na ta razmatranja, smatram da je sud porijekla, kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde u skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012 i koji ima dvojbe u pogledu primjene te uredbe u nedostatku odluke o tome pitanju, ovlašten uputiti Sudu prethodno pitanje.
56. Stoga predlažem Sudu da u slučaju nesigurnosti u pogledu primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 utvrdi da izdavanje potvrde u skladu s člankom 53. te uredbe zahtijeva sudsko ispitivanje, u okviru kojeg je nacionalni sud ovlašten uputiti Sudu prethodno pitanje te da, slijedom toga, odluči da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
IV. Zaključak
57. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da u slučaju nesigurnosti u pogledu primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, utvrdi da izdavanje potvrde u skladu s člankom 53. te uredbe zahtijeva sudsko ispitivanje, u okviru kojeg je nacionalni sud ovlašten uputiti Sudu prethodno pitanje te da, slijedom toga, odluči da je zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču, Austrija) dopušten.