Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 10. siječnja 2019. uputio Corte suprema di cassazione (Italija) – A.m.a. - Azienda Municipale Ambiente SpA protiv Consorzio Laziale Rifiuti – Co.La.Ri.

(predmet C-15/19)

Jezik postupka: talijanski

Sud koji je uputio zahtjev

Corte suprema di cassazione

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: A.m.a. - Azienda Municipale Ambiente SpA

Druga stranka u žalbenom postupku: Consorzio Laziale Rifiuti – Co.La.Ri.

Prethodna pitanja

Je li sukladno člancima 10. i 14. Direktive 1999/311 tumačenje žalbenog suda prema kojemu se članci 15. i 17. Zakonodavne uredbe 36/2003, kojima se navedene odredbe [prava Unije] prenose u nacionalno pravo, trebaju primijeniti retroaktivno, što dovodi do toga da se postojeća odlagališta koja već imaju odobrenje za obavljanje djelatnosti bezuvjetno podvrgavaju obvezama predviđenim tim odredbama, osobito produljenju razdoblja naknadnog održavanja s deset na trideset godina?

Je li konkretno – s obzirom na tekst članaka 10. i 14. Direktive 1999/31 koji pozivaju države članice da poduzmu „mjere u svrhu osiguranja pokrivanja svih troškova uključenih u otvaranje i rad određenog odlagališta, uključujući i koliko je to moguće financijska ili jednakovrijedna jamstva iz članka 8. točke (a) podtočke iv., kao i procijenjenih troškova povezanih sa zatvaranjem i naknadnim održavanjem odlagališta tijekom najmanje 30 godina, a koji su uključeni u cijenu koju naplaćuje operater za zbrinjavanje bilo koje vrste otpada” i „mjere kako bi se spriječil[o] da odlagališta kojima je izdana dozvola, ili koja već obavljaju djelatnost u vrijeme prijenosa ove Direktive u nacionalno zakonodavstvo, nastave s radom” – u skladu s tim odredbama direktive tumačenje žalbenog suda prema kojem se članci 15. i 17. Zakonodavne uredbe 36/2003 primjenjuju na postojeća odlagališta koja već imaju odobrenje za obavljanje djelatnosti, iako u provedbi obveza koje su također nametnute postojećim odlagalištima, članak 17. samo predviđa prijelazno razdoblje a ne sadržava nijednu mjeru koja ograničava financijske utjecaje na „posjednika” koji proizlaze iz produljenja?

Je li u skladu s člancima 10. i 14. Direktive 1999/31 tumačenje žalbenog suda prema kojem se članci 15. i 17. Zakonodavne uredbe 36/2003 primjenjuju na postojeća odlagališta koja već imaju odobrenje za obavljanje djelatnosti, također u vezi s financijskim troškovima koji proizlaze iz tako nametnutih obveza a osobito iz produljenja razdoblja naknadnog održavanja s deset na trideset godina, time što potonje troškove stavljaju na teret „posjednika” i na taj način u odnosu na njega legitimiziraju povećanje tarife sadržane u ugovorima koji uređuju djelatnost odlaganja otpada?

Naposljetku, je li u skladu s člancima 10. i 14. Direktive 1999/31 tumačenje žalbenog suda prema kojemu se članci 15. i 17. Zakonodavne uredbe 36/2003 primjenjuju na postojeća odlagališta koja već imaju odobrenje za obavljanje djelatnosti također u vezi s financijskim troškovima koji proizlaze iz tako nametnutih obveza a osobito iz produljenja razdoblja naknadnog održavanja s deset na trideset godina, a koje je tumačenje žalbeni sud usvojio kada je smatrao da ti troškovi trebaju biti određeni uzimajući u obzir ne samo otpad koji treba zbrinuti od stupanja na snagu mjera o prenošenju, nego i onaj koji je već zbrinut?

____________

1     Direktiva Vijeća 1999/31/EZ od 26. travnja 1999. o odlagalištima otpada (SL 1999., L 182, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 34., str. 14.)